328992058 jane ashford častan čovjek

Amazonka

~1~

Knjigoteka

Amazonka

Jane Ashford

Prevela s engleskoga Vesna ValenÄ?ić

~2~

Knjigoteka

Amazonka

Jedan - Kako to mislite, nemate ništa na raspolaganju? - oštro će gospodin Eliot Crenshaw. Sitan je gostioničar drhtao pred hladnim gnjevom u njegovim očima.

- Kunem se da je to istina, gospodine. Moja je žena uzela laganu kočiju zato što će naša najmlađa kći uskoro roditi u Hemsleyu, drugom selu odavde, znate. Neće se vratiti cijeli tjedan. U konjušnici je ostao stari konj, ali on neće vući kočiju, i još ovaj snijeg... - Kroz prozor točionice pogledao je snježnu mećavu. - Pa, to ne bi mogla ni neka druga životinja.

Apologetski je zastao, svjestan džentlmenove nestrpljivosti.

- Prokleti snijeg - reče gospodin Crenshaw, ali i on pogleda kroz prozor. Vrijeme se očito brzo pogoršavalo i nakon što je na cesti već otrpio jednu nesreću, nije želio riskirati da se to ponovi. Njegova je situacija bila nezgodna. - Kažete da je vaša žena na putu? Tko je još ovdje?

Gospodin Jenkins počeo je kršiti ruke. - Nažalost, večeras sam samo ja ovdje, gospodine. Betty, djevojka koja dolazi kao ispomoć iz sela, zbog oluje je ranije otišla kući. Moj je konjušar prošli tjedan glupavo slomio nogu. U svojoj se dobi penjao na stablo, praznoglavi klipan! Ne znam kako bih mogao poslužiti doličnu večeru. I dama! - Posljednja je primjedba završila nekom vrstom stenjanja i čovjek je odmahnuo glavom. - Ovo nije otmjeno mjesto, gospodine, nije uz glavnu cestu i ne držimo konje za razmjenu, znate. Nismo navikli na fine goste, i to je istina. Ne znam što ću.

Gospodin Crenshaw pomalo je prezirno promatrao uzrujana domaćina. Nedavni su mu događaji definitivno pokvarili raspoloženje.

Tijekom relativno kratke vožnje njegovu je lijepu putnu kočiju teško oštetio lakomisleni mladić u apsurdno visoku faetonu. Njegovi su konji onesposobljeni i uznemireni. Srećom, nitko nije teže ozlijeđen, ali je nesreća izazvala probleme drukčije vrste.

Pratio je mladu gošću svoje majke do doma njezinih teta. Samo su ga majčine usrdne molbe navele da na to pristane, a sad je samog sebe proklinjao zbog popustljivosti. Sluškinja gospođice Lindley ozlijeđena je u nesreći pa su je morali ostaviti u kućici na mjestu događaja i sami hodati do ove gostionice. Sad je otkrio da nema žena koje bi mogle poslužiti kao pratnja djevojci. Mećava je jačala i na raspolaganju nema nikakva prijevozna sredstva, čak i kad bi bilo moguće nastaviti. Eliot Crenshaw nije navikao na takve pat pozicije, ali je sad umorno prešao rukom preko čela,

~3~

Knjigoteka

Amazonka

sjeo za stol u točionici i gnjevno zurio u gusti snijeg vani. Stisnuo je šaku na stolu. - Donesite mi kriglu - rezignirano reče.

Plemenita gospođica Laura Lindley, starija kći grofa od StokeManneringa, nesretno je sjedila i grijala ruke nad pucketavom vatrom u jedinom privatnom salonu malene gostionice. Hladnoća joj se zavukla do kostiju, njezin je šeširić uništen, plašt poderan i blatnjav, a zelena putna haljina neuredna kao i njezini crni uvojci. Na lijevom je obrazu imala gadnu ogrebotinu i modricu iznad oka. No te su je lakše ozljede zabrinjavale manje od mećave i razbijene kočije što su je ostavili pijano nagnutu kraj ceste. Što joj je činiti? Njezine su je tete očekivale prije puna tri sata. Te su dvije starije dame, koje su je odgojile, poznate po ćudoređu.

Najmanje kršenje pravila pristojnosti krajnje bi ih uzrujalo. Što bi osjećale kad bi znale da je njihova voljena nećakinja zapela u provincijskoj gostionici s muškarcem kojeg jedva poznaje?

Laura je progutala jecaj. Jedva je nagovorila tete da joj dopuste provesti sezonu u Londonu. Premda je navršila dvadeset godina, nikad nije bila u glavnome gradu. Morala je primijeniti sve svoje vještine uvjeravanja i pomoć nekolicine starih prijateljica njezinih teta, među njima i gospođe Crenshaw, da dobije potrebno dopuštenje. Trebala je sljedeći mjesec otputovati u grad, ali sada... Laura je drhtavo uzdahnula.

Sad se čini da nikad neće doživjeti londonsku sezonu. Čekala je dvije godine nakon prijateljičinih ulazaka u društvo i krajnje pažljivo argumentirala svoju molbu, ali je sve propalo zbog ove glupe nesreće.

Iskrivila je lice u grimasu. Uvijek je tako - ono što netko najviše želi otmu mu pred nosom baš kad se čini da će se napokon ostvariti. Nekoliko je puta duboko udahnula i strogo si rekla neka prestane s tim žalopojkama.

Možda će gospodin Crenshaw pronaći izlaz. Doima se kao veoma sposoban čovjek.

No gospodin Crenshaw se nije osjećao osobito sposobnim dok je u točionici dovršavao ispijanje krigle piva. Ozlijedio je rame pri padu iz kočije. Njegov se izvrsno krojen kaput, djelo Westona osobno, poderao na nekoliko mjesta, neosporno uništen, kao i ostatak njegove izrazito moderne odjeće. Zapravo, svaki bi se pripadnik visokoga društva zgrozio kad bi taj apsolutni uzor vidio u sadašnjem stanju. Ovo nije vrhunski kicoš kakvoga poznaju i premda on to ne bi priznao, elegantni gospodin Crenshaw u tom trenutku nije vidio izlaza.

Uzdahnuo je, ustao i ukočeno prišao zrcalu koje je visjelo iznad šanka.

Potrudio se poravnati iskrivljen šal i zagladiti kosu. Lice u zrcalu bilo je previše mrko da bi se smatralo lijepim. Visoke jagodične kosti i orlovski nos čine oštrim tamnoputo lice gospodina Crenshawa, a dojam pojačavaju crna kosa i prodorne sive oči. Sve zajedno stvara dojam snage, ali ne i topline. Malo bi tko želio naljutiti tog visokog, vitkog džentlmena i teško

~4~

Knjigoteka

Amazonka

da bi ga netko uspio poraziti. Namještajući sad neuredan kaput i uklanjajući osušeno blato s nekoć besprijekornih hlača i visokih čizama, gospodin Crenshaw se s grimasom okrenuo od zrcala i zaputio u privatni salon.

Gospođica Lindley je ustala kad je ušao. - Jeste li našli...? - počela je, ali se u danoj situaciji činilo budalastim pitati je li našao drugu kočiju pa je ušutjela.

Gospodin Crenshaw uljudno se naklonio. - Molim vas, sjednite, gospođice Lindley. Bojim se da imam loše vijesti. - Objasnio je što je gostioničar rekao.

Laura je rukom dotaknula vrat. - Bože, baš je nezgodno da je njegova žena otputovala. - Pokušala je govoriti vedro, ali ju je obuzela malodušnost. Njezine joj tete nikad neće oprostiti, premda sigurno nije nimalo kriva za ovu nevolju.

- Blago rečeno - suho će gospodin Crenshaw - zato što se bojim da ovdje moramo prenoćiti. Bilo bi nemoguće nastaviti po snijegu, ma kakvo vozilo uspjeli naći. - Vani je zaurlao osobito glasan huk vjetra, kao da naglašava njegove riječi. - Rado bih na starom konju odjahao natrag do sela i pokušao nagovoriti neku ženu da dođe ovamo i ostane s vama nastavio je. - Ali ne vjerujem da bi neka pristala doći i, iskreno rečeno, nisam siguran da bih u ovoj paklenskoj oluji našao selo.

Laura je žalosno kimnula. - Jasno da ne smijete izići po ovom vremenu. - Stisnula je ruke i ponovno potisnula suze.

Gospodin Crenshaw ju je pogledao. - Ponovno kažem koliko mi je žao, gospođice Lindley.

- O, niste vi krivi. Znam to. Sve ste nas spasili od smrti! Da barem Ruth nije ozlijeđena, ili da sam ostala s njom u kolibi. No kad su i mladića odnijeli onamo, a žena je jasno pokazala da ja ne bih trebala ostati... i bila sam sigurna da ćemo naći drugu kočiju. Nisam shvatila da će snijeg...

- Njezin je zbrkani govor utihnuo dok je s nelagodom promatrala mećavu.

- Nisam ni ja - odgovori gospodin Crenshaw.

- U ovo doba godine ne bi trebalo tako sniježiti. No što je, tu je.

Moramo se snaći kako najbolje znamo.

- Da. Zacijelo nema načina da se mojim tetama pošalje poruka? Ne, jasno da nema.

Odmahnuo je glavom. - Bojim se da nema. No zasigurno će shvatiti da vas je zadržalo loše vrijeme. Kladim se da će im biti drago što danas ne putujete.

~5~

Knjigoteka

Amazonka

Laura se slabašno osmjehnula. - Vidim da ne poznajete moje tete. Pogledala je svoje sklopljene ruke i nervozno progutala slinu. Odjednom je postala svjesna činjenice da je posve sama s gotovo nepoznatim muškarcem, ono što njezine tete nisu dopustile tijekom cijela njezina života.

Gospodin Crenshaw se namrštio. - Ne poznajem. Čini se da su veoma stroge s vama.

Kimnula je. - One su... starije, shvaćate, i... - oklijevala je.

- Počinjem shvaćati - mrko je odgovorio. - Kakva paklenska zbrka!

Zašto sam dopustio da me majka nagovori da vas pratim?

Laura je raširila oči. - Žao mi je - nesretno reče. Ona je donekle bolje razumjela motive gospođe Crenshaw nego njezin sin. Ta joj je dama rekla da će vožnja kočijom biti savršena prilika da Laura iskuša svoje društvene vještine. Nitko bolje od gospođe Crenshaw ne zna koliko su Lauru ograničile njezine tete, i nitko s njom tako ne suosjeća. Šaljivo je dodala da Laura mora dati sve od sebe da osvoji njezina sina zato što ga već pet godina pokušava navesti da se oženi. Djevojka je krišom pogledala visoku figuru kraj sofe. Veoma je mala opasnost za to, pomislila je. Kao da uopće nije zanimala gospodina Crenshawa. Zapravo joj se činio veoma krutim i hladnim.

Međutim, iznenadile bi je misli koje su se motale njegovim umom.

Primijetio je da djevojka Lindley ne izgleda loše, čak ni ovako neuredna. U drugim bi je okolnostima, primjerice u Almack’su, možda zamolio za ples, bez bojazni da će ga osramotiti. Visoka i vitka, Laura Lindley je prelijepa djevojka s masom crnih uvojaka i tako tamnim očima da se doimaju gotovo crnima. Koža joj ima boju bjelokosti, osobito sada, nakon mučne pustolovine. Nestalo je inače ružičastih obraza i usana, očaravajuće boje što ju je gospodin Crenshaw ranije zapazio, te je izgledala veoma umorno i malodušno.

Gospodin Crenshaw odlučno je preusmjerio svoje misli. Ovo je posve neprikladan trenutak za razmišljanje o djevojčinu izgledu. On i mlada dama nalaze se u opasnoj situaciji. Produbile su se bore oko njegovih usta dok je iznova razmišljao o problemu.

Promatrajući ga, Laura je lagano zadrhtala. Izgledao je tako mrko i ljutito.

- Je li vam hladno? - brzo je pitao. - Priđite bliže vatri. Nisam ni pitao želite li štogod? Možda čaj?

Laura je rekla da bi joj čaj veoma prijao i gospodin Crenshaw je otišao potražiti gostioničara.

~6~

Knjigoteka

Amazonka

Dva sata kasnije sjeli su za večeru, sad u malo boljem izdanju. Premda se nisu preodjenuli - Laurina je prtljaga ostala u onesposobljenoj kočiji, a gospodin Crenshaw uopće nema prtljage - Laura je uredila kosu i haljinu te se umila, kao i njezin pratitelj. Kad je uklonila blato i osušenu krv, vidjelo se da ogrebotina na licu nije velika, a premda je modrica postala purpurna, očito je bila bezopasna. Oboje su se mnogo bolje osjećali kad su prionuli neobičnu obroku što ga je gostioničar ponudio. Dobili su kruh, maslac i sir, pečeno pile, kuhani krumpir i veliku posudu džema. Gospodin Crenshaw potišteno je promatrao obrok i nasmijao Lauru kad joj je, uzdignute obrve, pomogao da uzme piletinu.

Dok su jeli, počeo je vedro pričati o Londonu. Od svoje je majke čuo da će Laura ući u društvo, pa joj je pričao o mjestima koja će vidjeti i onome što bi mogla raditi.

- Tu je Almack’s, naravno - reče. - Uopće ne sumnjam da ćete mnoge večeri provesti ondje na plesu. I bit će zabava, kasnih doručaka, glazbenih večeri i slično. Nemate pojma koliko ćete biti zauzeti.

Dok je nabrajao te užitke, Laura se drhtavim glasom složila i njezin je izraz lica bio tako jadan da je Crenshaw rekao: - Što ne valja? Jesam li nešto rekao?

Odmahnula je glavom. - Ne, ne, samo što... rekla bih da sad neću otići u London pa sam samu sebe sažalijevala. - Čeznutljivo se zagledala u svoj tanjur.

Mrštio se. - Zašto kažete da nećete ići?

- O, moje mi tete nakon ovoga neće dopustiti da otputujem... zato što... to jest... - Zamuckivala je i ušutjela, ne želeći ga opterećivati sigurnim posljedicama njihove nedaće. Na kraju krajeva, on ništa ne može učiniti i nije kriv za incident.

- Besmislice - odgovorio je. - Zašto ne bi? Jednostavno ste doživjeli nesreću na cesti.

- Da, znam, ali vi ne rezonirate kao moje tete, jasno. Previše brinu i ne razumiju moderno ponašanje. Barem tako kažu. Kad je kapelan želio posjetiti moju sestru... da joj udvara, znate, zabranile su mu da ikad više uđe u kuću. - Osmjehnula se na tu uspomenu. - Bilo je veoma nezgodno zato što su one na čelu dobrotvornog odbora što ga je kapelan vodio.

Vikara je to silno uzrujavalo. - Laura je podigla pogled i vidjela da joj je gospodin Crenshaw uzvratio osmijeh. Njezin se proširio pa su joj se na obrazima pojavile dvije jamice.

- Je li to slomilo srce vašoj sestri?

- Clarissi? - Laura se spontano nasmijala. - Bilo joj je svejedno. Želi se udati za vojvodu.

~7~

Knjigoteka

Amazonka

To ga je iznenadilo. - Vojvodu? Kojeg vojvodu? Laura se vragoljasto nasmiješila. - Nije važno. Čvrsto je odlučila sklopiti grandiozan brak. Njezin je smiješak nestao. - To sad neće biti moguće, naravno. Želim reći, nakon ovoga uopće se neće udati. Tete će nas držati pod takvom kontrolom da zacijelo nećemo smjeti ni na seoska druženja. - Njezino se kratkotrajno dobro raspoloženje pretvorilo u melankoliju.

Gospodin Crenshaw se opet namrštio. - Sigurno griješite. Nije moguće da su tako staromodne.

Nije uvjerio Lauru, ali više ništa nije rekla, ne želeći ga opterećivati svojim problemima. U tišini su dovršili obrok.

Laura je uskoro potom ustala. - Mislim da idem u krevet. Jako sam umorna.

Gospodin Crenshaw je također ustao. - Svakako. Gostioničar vam je ostavio svijeću. - Donio ju je i zapalio na vatri. - Nema nikoga da vas odvede gore. Vaša je soba na vrhu stubišta.

- Hvala. - Uzela je svijeću i zaputila se iz prostorije. Opet je progovorio prije nego je izišla na hodnik.

- Ja ću provesti noć u gostioničarevoj odaji. To je najbolje rješenje.

Laurina su se usta trznula. - Zar nemate mač?

- Molim?

- Kao Tristan.

Gospodin Crenshaw doimao se zbunjenim. Djevojka je zasigurno posve iscrpljena, pomislio je. Svim se srcem nadao da ga neće pozvati kako bi se pozabavio histeričnim napadajem.

Laura je slegnula ramenima. - Nije važno. Ništa nisam time mislila.

Moje tete neozbiljnost smatraju mojim stalnim grijehom.

Samo ju je pogledao.

- Laku noć - reče Laura.

- Laku noć - s velikim će olakšanjem Eliot.

Kad je nekoliko minuta kasnije ležala u krevetu, umotana u široku spavaćicu gostioničareve žene, Laura je slušala kako vjetar vani fijuče i snijeg grebe po oknima. Ovako sama, nije uspjela zaustaviti nekoliko suza.

Sve se činilo nepravednim i osjećala se bespomoćno. Na pamet joj je palo nekoliko planova za nastavak putovanja, ali je sve odbacila. Bit će ovdje zarobljeni sve dok traje mećava. Da se barem gospodin Crenshaw ne ljuti na nju. Povrh svega ostaloga, to ju je neizmjerno deprimiralo. Još je razmišljala o njemu kad ju je svladao umor pa je usnula.

~8~

Knjigoteka

Amazonka

Sljedeći je dan svanuo vedar i hladan. Tlo je prekrivalo šezdesetak centimetara snijega. Promatrajući ga s prozora kad se probudila, Laura je pomislila da bi ga u drugim okolnostima smatrala prekrasnim. Tako obilan snijeg doista je rijetkost u ovom dijelu zemlje. No danas bi ga najradije izgnala u Škotsku jer su ceste izgledale posve neprohodno. Nitko nije bio vani.

Kad je ponovno odjenula zgužvanu zelenu haljinu i sišla stubama, našla je gospodina Crenshawa koji je navlačio gostioničarev kaput.

- Dobro jutro - rekao je. - Odjahat ću do sela i vidjeti mogu li unajmiti vozilo. Moj je kaput uništen, ali mi je gospodin Jenkins ljubazno posudio svoj.

Gostioničar se motao u pozadini i ispustio neartikuliran zvuk. Šavovi njegova tamnog kaputa napeli su se do točke pucanja zato što je gospodin Crenshaw bio mnogo krupniji.

- Mislite li da ćemo moći putovati? - upita djevojka. - Snijeg je tako dubok.

- Vidjet ćemo - glasio je odgovor. Gospodin Crenshaw prišao je staromu konju koji se očito nije želio probijati kroza snijeg. Laura je zabrinuto gledala kroz prozor dok se polako kretao gotovo nevidljivom cestom. Tihi zvuk iza nje naveo ju je da se okrene gostioničaru.

- Željet ćete doručak, gospođice - rekao je. - Nemam čokoladu ni ikakve otmjene namirnice. Moram reći da nisam navikao na kuhanje. To je gospođina briga, da je ovdje. - Vidjelo se da mu je silno neugodno.

Laura se osmjehnula. - Prijalo bi mi malo čaja... te možda kruh i maslac. Ujutro ne jedem mnogo. Koliko je daleko do sela?

Ohrabren njezinim prijateljskim tonom, čovjek je ušao u sobu. Gotovo pet kilometara, gospođice. Samo se nadam da će onaj moj stari konj izdržati. Ovo je vrijeme pravo čudo, nije li? Više od pola metra snijega u ožujku. Zapravo ga rijetko kad toliko padne tijekom cijele zime.

Gospodin Crenshaw nije se vratio satima. Prošlo je jutro i podne.

Laura je pojela lagan ručak od hladne piletine, još malo sjedila kraj prozora, hodala amo-tamo po sobi i na koncu gostioničara zamolila nešto za čitanje. Opsežna je potraga razotkrila samo drevnu Bibliju i tri stara primjerka časopisa The Spectator koje je Laura već pročitala. Uzdahnula je i vratila se u salon, pomirivši se s dosadom, ali je gospodin Jenkins za nekoliko minuta pobjednički donio mastan špil karata. Počela je igrati pasijans, zaključivši da je to bolje od ničega. Uspjela se donekle zainteresirati, mada je i dalje osluškivala zvukove konja izvana.

Kasno poslijepodne, nakon tri igre i nekoliko šalica čaja, napokon je nešto čula. Laura je nestrpljivo jurnula do prozora. Gospodin Crenshaw se

~9~

Knjigoteka

Amazonka

doista vraćao, ali je jahao polako, sagnute glave, sam. Jedina vidljiva promjena u odnosu na jutro bio je kovčeg što ga je nosio iza sebe. Izgledao je mokro, smrznuto i razdraženo.

U selu nije našao vozilo za unajmljivanje. Nitko od mještana nije bio voljan boriti se sa snijegom, ma koliko novca ponudio, i nijedna žena nije pristala odjahati s njim do gostionice. Naporno, neudobno jahanje nije poboljšalo situaciju, osim što je iz kočije uzeo Laurin kovčeg i dao odvući vozilo u štagalj. Kad mu je Laura zahvalila na tom obzirnom postupku, njegovo je lice ostalo mrko. Jasno su se vidjeli njegova zlovolja i nezadovoljstvo, a premda nije mogao svaliti krivnju na Lauru, nije prema njoj osjećao osobitu blagonaklonost. Ma kako pravedan nastojao biti, nije se uspijevao riješiti misli da se, da nema nje, ne bi našao u ovako nezgodnoj situaciji.

Na koncu su u gostionici proveli tri dana. Ceste su ostale neprohodne dok se zrak nije zagrijao i snijeg se počeo topiti. Tada je gospodin Crenshaw pronašao farmera voljnog iznajmiti trošnu laganu kočiju te su nastavili putovanje kroz blato i potočiće bljuzgavice.

Vozili su se u tišini. Vrijeme provedeno u gostionici nije bilo osobito ugodno. Mada je uvijek bio uljudan, gospodin Crenshaw pomno je izbjegavao Lauru. Dvaput je bez potrebe odlazio u selo, a ostatak vremena uglavnom ju je ostavljao samu. Djevojka je potišteno razmišljala o vlastitim brigama te joj je uvelike laknulo kad su napokon nastavili putovanje.

Preostalo je samo petnaestak kilometara putovanja, što su brzo prešli, čak i lakom kočijom. U podne su se zaustavili ispred Everslya, Laurina doma. Ulazna su se vrata širom otvorila gotovo prije nego se vozilo zaustavilo i nekoliko je žena žurno izišlo. Laura je malodušno pogledala svoje dvije tete, mlađu sestru i njihovu staru dadilju.

Dok je silazila iz kočije, okružilo ju je mahnito brbljanje. Teta Eleanor histerično ju je zgrabila za ruku. - O, draga, bojale smo se da si ubijena, ili su te napali drumski razbojnici, ili te netko oteo! Bile smo izvan sebe od brige. I ta mećava, kao da je stigla niotkuda. Nismo znale što ćemo. Poslale smo dva lakaja u potragu za tobom, ali ih je snijeg vratio natrag. Jesi li dobro, nisi ozlijeđena, što se dogodilo?

No Laura nije mogla odgovoriti jer je s njezine druge strane teta Celia govorila: - Hvala Bogu da si živa i zdrava stigla kući. Što li je Anne Crenshaw mislila kad te poslala po ovakvu vremenu? Trebala si čekati.

Kad smo primile tvoju poruku da krećeš, snijeg je tek počeo padati. Gdje si odsjela?

~ 10 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laurina sestra, samouvjerena osamnaestogodišnja djeva, mirnije je dodala svoj dio. - Ozlijedila si se. - Clarissa je dotaknula ogrebotinu na Laurinu obrazu. - Što li si radila, Laura? Zar si bez mene doživjela veliku pustolovinu? Nikada ti neću oprostiti.

Odjednom je zavladala potpuna tišina. Podigavši glavu, Laura je vidjela da je gospodin Crenshaw izišao iz kočije i stigao do njih. Njezine su tete blenule u njega, a Clarissa se zlobno nasmiješila. Laura je porumenjela. - Ovo je gospodin Eliot Crenshaw - reče - sin gospođe Crenshaw. Bio je tako ljubazan da me doprati kući. - Nervozno je progutala slinu.

- Drago mi je - reče gospodin Crenshaw.

- Laura - zloslutnim će tonom teta Celia - gdje je tvoja sluškinja? Posve je ignorirala čovjeka.

- Ruth je ozlijeđena u nesreći - odgovori Laura. - Odmah moramo nekoga poslati k njoj. Nadam se...

- Nesreći! - krikne teta Eleanor. Svom se težinom naslonila na Clarissu. - O, gdje su moje kapljice? Osjećam da nailazi grč.

Gospodin Crenshaw je na lice namjestio ukočeno uljudan izraz. - Imali smo problema na putu. Možda bismo trebali ući u kuću gdje možemo sjesti pa ću vam sve ispričati.

Teta Celia promatrala ga je sa sumnjičavim neprijateljstvom. - Doista bismo trebali - rekla je, okrenula se i sve ih povela stubama do ulaznih vrata.

Kad su stigli do salona, Lauru su poslale na kat sa sestrom. Pobunila se, ali se gospodin Crenshaw složio s njezinim tetama pa je popustila.

Ionako nije željela trpjeti neizbježnu scenu.

Dok su se penjale do svoje sobe, Clarissa je uhvatila Lauru za ruku. Što se događalo? - uzbuđenim je glasom pitala. - Sve mi moraš ispričati.

Laura joj je na brzinu prepričala zbivanja proteklih dana, a Clarissa je ushićeno uzdahnula. - Zašto ja nikad nisam te sreće? Meni se nikad ništa uzbudljivo ne događa. Kako ti zavidim, Laura.

Starija ju je djevojka začuđeno pogledala. - Kako to možeš reći? Ovo je katastrofa. Tete nas više nikad neće pustiti iz kuće.

U Clarissinim je očima bljesnulo nešto nalik pronicavosti. - Možda reče. - Nikad se ne zna.

Laura je zurila u nju. - Ne razumijem te, Clarissa. Znaš kakav je njihov stav prema skandalu bilo koje vrste. Nikad mi neće oprostiti.

Clarissa je slegnula ramenima i okrenula se prozoru. - Svejedno, ipak je veoma romantično. Mećava, gostionica na osami. Je li gospodin Crenshaw veoma šarmantan?

~ 11 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laura je odmahnula glavom. - Ne, nije - kratko odgovori. - Može biti sasvim uljudan, ali sumnjam da mu se sviđam. Ničim to nije pokazao.

Zapravo, cijelo se vrijeme činilo da se ljuti na mene.

- O, zaboga.

- Što je tebi, Clarissa?

U očima mlađe djevojke pojavio se nestašan izraz, no tada je odmahnula glavom. - Previše si draga, Laura. Predobro si slušala naše tete.

Laura se podbočila i namrštila. - Što si naumila? Odmah mi reci. Što si napravila?

Clarissa je bila slika i prilika povrijeđene nedužnosti. - Ja? Ja nisam putovala kroz provinciju s muškarcem.

Laura joj je kanila oštro odgovoriti kad je sluškinja pokucala i pozvala je u salon. Laurino se lice snuždilo. Da, odmah ću doći - reče. Potražila je suosjećanje kod sestre. - Vrijeme je za grdnju. - No Clarissa se samo zagonetno nasmiješila i uzdigla obrve, a Laura je razdraženo izišla iz sobe.

U hodniku je trenutak zastala da razmisli o svojim argumentima.

Laura se veći dio života nosila s hirovima svojih teta i postala je stručnjakinja za kompromise. Činilo joj se krajnje nevjerojatnim da će joj ipak dopustiti odlazak u London, ali je znala da je smirena razboritost od vitalne važnosti za predstojeći razgovor. Zbivanja proteklih nekoliko dana uzdrmala su njezin uobičajeno miran temperament, ali sad se potrudila pribrati i obnoviti svoju taktičnost.

Kad je Laura ušla u salon, iznenadila se kad je ondje našla samo gospodina Crenshawa. - Gdje su moje tete? - upita.

- Ostavile su nas da raspravimo o prilično važnom pitanju - odgovorio je.

Laura se zapanjila. Njezine tete nikad ranije nisu slično postupile.

Krupnim je očima pogledala gospodina Crenshawa.

Nasmiješio se. - Nemate pojma što ću reći?

Laura je počela odmahivati glavom, ali je stala kad joj je na pamet pala strašna sumnja. - O, ne, nećete valjda...

- Da, gospođice Lindley. Hoćete li mi ukazati čast i postati moja žena? Upitno ju je gledao.

O, ne - opet će Laura. Rukom je dotaknula čelo i spustila se na sofu ispred kamina. - Ne možete... one vas ne mogu na to primorati. Nisam imala pojma. Nije mi palo na pamet da će biti tako staromodne i... O, ovo je skandalozno.

Gospodin Crenshaw se nasmijao. - Istina. Ali nemojte na mene tratiti svoje sažaljenje. Očekivao sam nešto slično ovome kad ste mi pričali o

~ 12 ~

Knjigoteka

Amazonka

svojim tetama. Bio sam posve pripravan i nije me lako svladati, čak ni histerijom. - Prestao se smiješiti. - Osobito ne histerijom. Ovdje nema prisile. Spreman sam za brak i nimalo ne sumnjam da ćemo odgovarati jedno drugome kad se bolje upoznamo. Dakle?

Laura ga je gledala. - Ali nije moguće da želite mene oženiti? Tek ste me upoznali. Ja nisam... Ne želite. O, ovo je apsurdno.

Gospodin Crenshaw se opet nasmiješio. - Sigurno je neuobičajeno složio se - ali vaše tete smatraju da je potrebno. Meni je to prihvatljivo, a siguran sam da će biti i vama nakon što temeljito razmislite.

- Ali čak nisam imala ni londonsku sezonu - iracionalno je cvilila Laura.

- Međutim, možete nahrupiti u visoko društvo, u punom sjaju udane žene - nasmijao se Eliot. - Golema prednost, mada to još ne znate. I bojim se da ste imali pravo kad ste rekli da vam tete neće dopustiti odlazak u London. Zapele su za taj brak.

- Ne razumijem vas. Kako možete biti tako mirni i praktični?

Slegnuo je ramenima. - Brak nikad nisam doživljavao romantično.

Vidio sam kako se moji prijatelji žene radi novca, iz ljubavi, da udovolje svojim obiteljima i iz drugih manje razumnih razloga. Uvijek propadaju brakovi iz ljubavi. - Zastao je kao da mu je odjednom nešto palo na pamet.

- Možda postoji netko kome ste privrženi i želite s njim sklopiti brak? To bi posve promijenilo situaciju.

Laura je odmahnula glavom, osjećajući se prilično šokirano.

- U tom slučaju, odgovaramo si po podrijetlu, imetku i obrazovanju.

Dat ću sve od sebe da vas usrećim. Što kažete?

Tupo je zurila u njega. - Ja... moram razmisliti. Nisam sigurna. Može li se na takav način sklopiti brak?

~ 13 ~

Knjigoteka

Amazonka

Dva Sve je dogovoreno za manje od tjedan dana. Eliot Crenshaw vratio se u London, a Laura je ostala potresena i smućena. Kasnije nikad nije bila sigurna što ju je točno navelo da pristane na apsurdan plan. Sigurno je donekle djelovao i nepokolebljiv stav njezinih teta da će biti nepopravljivo uništena ako se ne uda. Pokolebao ju je i posjet gospođe Crenshaw. Ta je ljubazna dama, premda se beskonačno ispričavala zbog problema u koje ju je nehotice uvalila, otvoreno rekla Lauri da je oduševljena. Izjavila je da je Laura baš onakva snaha kakvu bi ona izabrala, te prava žena koja će usrećiti Eliota.

Po tom je pitanju Lauru najviše mučila sumnja. No smutilo ju je uvjeravanje gospođe Crenshaw, kao i mirna tvrdnja njezina sina da je zadovoljan izborom. Posljednja kap bio je stav njezine sestre. Clarissa je bila najgorljivija. Gotovo je preklinjala Lauru da pristane. Zapravo, Clarissa se iznenadila samo kad je čula da bi njezina sestra mogla odbiti.

To je smatrala ludilom.

- Ako se sad ne udaš, izgubljene smo - rekla je Lauri. - Nikad nas neće pustiti u London, ili bilo kamo. Nikad nećemo upoznati podobne džentlmene. Postat ćemo usidjelice kao naše tete, Laura. Ti ćeš s velikom snagom voditi kućanstvo, baš kao teta Celia, a ja ću morati histerizirati da pobijedim dosadu. - Komično je uzdahnula. - Valjda bih trebala nabaviti mirišljave soli i početi vježbati. Vjerujem da upravo slijedi napadaj. Dramatično se uhvatila za grlo.

Laura se nasmijala. - Ti nikad ne bi mogla dobiti histerični napadaj, Clarissa. Ne budi smiješna.

No Clarissa se nije dala tako lako ušutkati. Pogledala je ravno u Laurine oči i rekla: - Sada ne, naravno... ali nakon što bih dvadeset godina provela zatvorena u ovoj kući s tobom i tetama? Tko zna? Moraš zgrabiti ovu priliku da nas oslobodiš, Laura. Volim tetu Celiu i tetu Eleanor, ali one ne razumiju... o, baš ništa.

Laura je nakon tog razgovora dugo i temeljito razmišljala. Dobro je znala što je njezina sestra mislila. Ona se također katkad osjećala sputano i očajno u Everslyu, čeznula je za bijegom i drukčijim životom. Činilo se da je ovo njezina prilika, mada veoma čudna. Može li se udati za potpunog neznanca? Na kraju krajeva, što zna o tom čovjeku?

~ 14 ~

Knjigoteka

Amazonka

Na koncu je popustila. Pritisak njezine obitelji, želja za pustolovinom i čežnja za bijegom, sve ju je to navelo da zaboravi na oprez i prihvati Eliotovu ponudu. Otputovao je u London da stavi oglas u Morning Post i nađe kuću za njih. Clarissa i njezine tete gorljivo su se posvetile pitanju vjenčanice. Vjenčanje se trebalo održati na selu, u crkvi blizu Everslya, za mjesec dana. Tada će bračni par otići u London radi sezone, u pratnji Clarisse. Netko bi to mogao smatrati neobičnim planom za medeni mjesec, ali je upravo takav plan pomogao Lauri da donese pozitivnu odluku. * * *

Tjedni su prolazili brže no što je željela. Laura se u svojim mirnim trenucima često kolebala. Nekoliko je puta umalo skupila hrabrost da se predomisli. No svaki su je put zaustavili razlozi iz kojih je prihvatila ponudu. Što očekuje nju i Clarissu ako odustane?

Zato nije odustala. Plemenita gospođica Laura Lindley iz župe St. Andrew’s, Lincolnshire, jednog se olujnog dana u travnju udala za gospodina Eliota Crenshawa iz Londona i Melton Mowbraya. Tijekom skromna obreda uz nju je stajala njezina sestra, te su njih troje odmah nakon svadbenog doručka otputovali kočijom. U gradu je unajmljena kuća i sve je bilo spremno da mlada gospođa Crenshaw nađe svoje mjesto u visokome društvu - sve, osim možda nje same.

Međutim, Clarissa je bila oduševljena svime što se dogodilo i što je vidjela. Ono što je moglo biti neugodno putovanje u zatvorenoj kočiji oživjelo je njezino neprestano brbljanje, te živo zanimanje za krajolik i sela kroz koja su prolazili. Uopće nije sumnjala u mudrost Laurina izbora, a mada to nije tješilo njezinu stariju sestru, Clarissino je dobro raspoloženje uskoro utjecalo na sve njih.

Sav razgovor za večerom u gostionici gdje su prenoćili i u kočiji idućega dana vrtio se oko onoga što će sestre raditi u gradu i kakvi ih užici očekuju. Pri kraju putovanja Laura se gotovo pomirila sa svojim novim statusom, tim više što je njezin mladoženja uvelike vodio računa o njezinoj udobnosti. Laura je bila malo nervozna kad su ušli u gostionicu, ali Eliot je bez ikakve nelagode uzeo sobu za sebe i jednu za Lauru i Clarissu. Kad se njezina sestra suzdržala od zadirkivanja, Laura se opustila prvi put nakon što je rekla »uzimam«. Možda ovo neće biti onako teško kako se bojala.

Otprilike u vrijeme čaja zaustavili su se pred kućom u Regent Streetu.

Elegantan mladi lakaj širom je otvorio ulazna vrata gotovo prije nego su izišli iz kočije. Eliot je Lauri ponudio ruku.

~ 15 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Nadam se da će ti se svidjeti - reče. - Bilo je veoma malo vremena za namještanje kuće, ali mislim da nije loše. Možeš promijeniti sve što ti se ne sviđa. - Poveo ju je u predvorje.

Laura nije imala što kritizirati dok su hodali do salona gdje ih je čekalo sve za čaj. Premda malena i uska, kuća je bila veoma otmjena i ukusno namještena. Clarissa se svemu glasno divila, pozivajući Lauru da se divi dražesnom stoliću u predvorju, predivnim plavim draperijama u salonu i tako dalje.

Laura je pomalo nesigurno ulila čaj. Nije se uspijevala pridružiti sestrinu divljenju, ne zato što se nije divila, već zato što ju je mučio osjećaj da je strankinja u svome novom domu. Ono što je za Clarissu nova pustolovina, za nju je daleko ozbiljnije. Još nije bila sigurna da je dobro postupila.

Dame su nakon čaja otišle na kat u svoje spavaće odaje. Laurina je imala lijepe draperije od tamnozelenog satena i zidne tapete s cvjetnim uzorkom na pozadini boje slame. Stvarala je dojam vrtova i proljeća te ju je očarala. Susjedna garderoba sadržavala je ormare, velika zrcala i kadu za sjedenje. Kad je povukla zasun na vratima s druge strane, otkrila je da je povezana s Eliotovom garderobom i njegovom spavaćom sobom.

Znatiželjno je pogledom preletjela njegove prostorije. Nisu bile posebno uređene, ali se činilo da su namještaj i ukrasi rabljeni i poznati predmeti, te su stvarali dojam udobnosti. Vrativši se u svoje sobe, trenutak je zastala kraj zasuna na vratima. Očito je nedavno postavljen. Laura se osmjehnula, razmislila i potom ga vratila u prvobitni položaj.

Netko je počeo vaditi stvari iz njezina kovčega i na stalku za umivanje ostavio vrč vruće vode, pa se mogla preodjenuti i dovesti u red. Te su večeri trebali izići na večeru i u kazalište, kako bi udovoljili Clarissi i prve večeri poštedjeli osoblje, pa je Laura izvadila večernju haljinu. Izabrala je jednu od dvije stare, od žutoga krepa s jednostavnim nabranim rukavima i samo jednim volanom duž ruba. Premda je više odgovarala selu i mladoj djevojci nego udanoj ženi, u njoj se osjećala opušteno i sličnije sebi.

Odjenula se i sjedila za toaletnim stolićem četkajući kosu kad se na vratima začulo užurbano kucanje. Hitro je ušla punašna mlada sluškinja, doimajući se zabrinuto.

- O, gospo, već ste se odjenuli - zadihano reče. - Samo sam skoknula do dvorišta da vidim kako unose škrinje. Kanila sam se kratko zadržati.

Oprostite. Evo, dopustite da vam pomognem. - Uzela je četku iz Laurine ruke i počela joj prilično nevješto uređivati kosu.

Laura se nasmiješila. Djevojka očito nije navikla na ulogu sobarice.

Kose boje pijeska i lica puna pjegica, izgledala je posve dobrodušno, ali prilično nemarno. - Tko si ti? - upita Laura.

~ 16 ~

Knjigoteka

Amazonka

Djevojka se trgnula. - O, ispričavam se, gospo. Ja sam Mary, Mary Holworth. Gospodin Dunham je rekao da vam moram služiti zato što se vaša sluškinja razboljela. Još nisam vješta u tim stvarima, ali je rekao da nije važno jer je samo privremeno, dok vaša sluškinja ne ozdravi.

Laurin se smiješak proširio. - Gospodin Dunham? - upita.

Mary je kimnula. - Gospodarev sobar, znate. On je pravi džentlmen, jest. Zaboga, kad bi se naljutio na mene, ja bih, ja bih... - Djevojka nije našla prave riječi te je slegnula ramenima. - Pa, nisam baš sigurna što bih učinila, ali mogu vam reći da bi bilo jezivo. Kad se gospodin Dunham razbjesni, ima stvarno oštar jezik, gospo.

- Je li? - Lauru je to uvelike zabavljalo. - Moram paziti da ga ne uvrijedim.

Mary se doimala šokiranom. - O, ne bi vas izgrdio. Ali on je zadužen za služinčad, znate, i veoma je strog.

- Što je s batlerom? Zar se on ne buni? - Laura se pitala hoće li voditi ogorčeno kućanstvo.

- Pa, u kući nema pravoga batiera, gospo. Sve nadzire gospodin Dunham.

- Shvaćam.

Mary je nastavila četkati Laurinu kosu. - Kako ću to uspjeti, gospo?

Gospodin Dunham kaže da budem brza i ne brbljam. Katkad stvarno previše pričam. Gospodin Dunham kaže da sam prava brbljavica i da moram paziti. Stvarno se trudim. - Prilično je jako povukla zapletenu kosu pa je Laura trgnula glavom i oči su joj zasuzile. - O, tako mi je žao, gospo. Je li vas boljelo? Večeras sam tako nespretna. Zato što sam nervozna. Nisam navikla baviti se kosom. - Djevojka je izgledala kao da će briznuti u plač.

- U redu je, Mary. Samo ćemo je složiti u punđu. - Ponovno uzevši četku, Laura je vješto podigla kosu i učvrstila je na tjemenu, ostavivši nekoliko uvojaka oko ušiju. - Eto. Mislim da će odgovarati.

- O, da, gospo - dahnula je sluškinja. - Krasno izgleda. Jasno da će na vama tako izgledati. - Zadivljeno je promatrala Lauru.

U tom se trenutku opet začulo kucanje na vratima i Clarissa je uletjela u sobu. Odjenula je tamno ružičastu haljinu i stavila ružičaste vrpce u kosu. - Jesi li spremna, Laura? - upita. - Hajde, idemo. Jedva čekam da vidim predstavu.

- Samo trenutak - odgovori Laura. Stavila je narukvicu i oko sebe prebacila koprenast večernji šal. - Evo, sad sam spremna.

Sestre su zajedno stajale pred velikim zrcalom. Također nježna i vitka, Clarissa je bila neznatno viša od svoje starije sestre. Iste boje kose i očiju, bile su veoma slične. Clarissino je lice možda djelovalo živahnije od

~ 17 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laurina, ali je starija djevojka posjedovala više klasične ljepote. Žive boje haljina isticale su njihovu ljepotu te su činile veoma privlačan par.

Mary je uzdahnula iza njih. - Čovječe, kakav prizor vas dvije činite reče. - Ispričavam se, gospo, ali vi i vaša sestra ste ljepotice, nema sumnje.

Clarissine su oči zasjale. - Hvala...

- Mary - dometne Laura.

- Hvala, Mary - nastavi Clarissa. - Misliš li da ćemo u Londonu dobiti prolaznu ocjenu?

Mary je iskolačila oči. - Prolaznu, gospođice? Zaboga, sve ćete ih smutiti.

Obje su se sestre nasmijale. - Nadam se - doda Clarissa, ponovno proučavajući svoj odraz.

Na vratima garderobe začulo se oštro kucanje i grubi je glas doviknuo: - Mary?

- To je gospodin Dunham - šapnula je sluškinja, pomalo prestrašeno.

Clarissa je uzdigla obrve. Laura je prišla vratima i otvorila ih. Ondje je stajao mršav čovjek srednje visine, željezno sive kose i dubokih bora kraj usta koje su ukazivale na hirovit temperament. No kad je ugledao Lauru, s poštovanjem se naklonio. - Ispričavam se, gospo - reče. - Došao sam vidjeti je li Mary došla k vama.

- Jest - odgovori Laura - i spremna sam zahvaljujući njoj. Je li gospodin Crenshaw spreman? - Odjednom je pod suzdržanim pogledom toga čovjeka osjetila nelagodu.

Dunham se opet naklonio. - Čeka vas u salonu.

- Hvala. Hoćemo li sići, Clarissa? Njezina se sestra spremno složila.

Eliot je bio naslonjen na policu iznad kamina, ali se uspravio kad su ušle. Izgledao je veličanstveno u crnom večernjem kaputiću i hlačama.

Odjeća je isticala njegovo vitko tijelo, a snježnobijeli šal, učvršćen smaragdnom iglom, činio je kontrast njegovoj tamnoj koži. S odobravanjem je kimnuo kad su se zaustavile pred njim.

- Večeras ljupko izgledate - reče. - Obje.

Laura je shvatila da joj je srce malo brže zakucalo kad je susrela pogled njegovih mirnih sivih očiju i u njima vidjela divljenje. - Hvala - reče.

- Nadam se da nas nisi dugo čekao?

- Ni slučajno. Kočija je spremna. Hoćemo li sići?

Donijeli su im plašteve te su krenuli. Uskoro su sjedili u privatnoj prostoriji restorana što ga je Eliot izabrao. Clarissa je bila očarana.

Oduševljeno je promatrala zrcala na zidovima, svijećnjake, palme u loncima u kutovima i bahate poslužitelje. Bila je puna pitanja, a gospodin

~ 18 ~

Knjigoteka

Amazonka

Crenshaw kao da se zabavljao dok joj je odgovarao. Naručio je izvrsnu večeru koja se sastojala od juhe, govedine, ostriga, pečenoga kopuna, patke s trešnjama, Chantilly kreme i više priloga no što ih je Laura ikad vidjela na nekom stolu. Konobari su se prema njemu odnosili s izrazitim poštovanjem i kimanjem odobravali njegove izbore. Premda je osjećala strahopoštovanje, Laura je morala paziti da se ne nasmije njihovu pretjeranom ulagivanju.

Kad su odnijeli drugo jelo, Eliot ju je pogledao i opazio da je to zabavlja. - Uživaš li? - upita.

Laura je žurno spustila čašu vina. - Da, naravno - odgovori. - Ovo je izvrsno.

Eliot joj se nasmiješio. - Vjerujem da ćeš nakon današnje večeri primati brojne posjete. Naš odlazak na predstavu način je na koji ljudima dajemo do znanja da smo se smjestili u gradu, razumiješ.

- I sad će me posjećivati tvoji prijatelji? - Laura nije bila sigurna je li zbog toga zadovoljna ili zabrinuta.

- Ne samo moji prijatelji, ili čak uglavnom oni. To ne bi valjalo. No moja je majka pisala svojim poznanicima u Londonu, a vjerujem da su to napravile i vaše tete.

- O, da - dometne Clarissa. - Sve će nam stare dame u gradu puhati za vrat.

Eliot se nasmiješio. - To je zapravo korisno, mada vi to možda ne vidite. Stare dame mogu vam pribaviti vaučere za Almack’s i pozivnice za sve otmjene zabave. Je li točna moja pretpostavka da u gradu nemate starijih rođaka?

Laura je kimnula. - Naše su nam tete jedine bliske rođakinje. One su sestre naše majke, znaš. Majka je umrla kad se Clarissa rodila, a otac je dvije godine kasnije poginuo u nesreći u lovu. Tada su nas tete uzele k sebi. Zapravo, čak se i ja jedva sjećam naših roditelja, a Clarissa ih uopće ne pamti. Naš otac nije imao braće ili sestara. Vjerujem da je titula pripala drugom bratiću, ili slično. Nikad ga nismo upoznale.

Eliot je kimnuo. - Shvaćam. Ni ja nisam upoznao grofa. Pa, onda ćete se morati osloniti na prijateljice vaših teta i moje majke.

Laura ga je upitno pogledala. - Mislila sam da udana žena ne treba gardedamu.

Nasmiješio se. - Istina. No kako ranije nisi bila u gradu, mislio sam da bi ti dobro došao savjet iskusnijih dama.

- Uh - reče Clarissa. - Samo će nam govoriti da ne smijemo raditi ovo, i da dobro odgojene mlade dame nikad ne čine ono, te kako možemo željeti

~ 19 ~

Knjigoteka

Amazonka

ići na takvo mjesto ili kupiti takav šeširić? - Zlovoljno se namrštila. Mislila sam da je sve to iza nas.

Eliot se nasmijao. - Pa, neću si uzeti za pravo da vam nešto određujem, ali dobro je da ima ljudi kojima se možete obratiti ako se nađete u nevolji.

Laura ga je promatrala. - Zar se ne možemo obratiti tebi? - upita, nesigurna je li ju njegovo odbacivanje odgovornosti uvrijedilo ili joj je laknulo.

Njegov se izraz lica odmah promijenio. - Jasno da možete. U svako doba i iz bilo kojeg razloga.

No možda vas u nekim stvarima neću moći usmjeravati. - Pogledao je Lauru. - Sklopila si prilično čudnu nagodbu, onu koju možda razumiješ manje od mene. Ne bih želio da zbog toga patiš.

Prije nego je Laura smislila odgovor na tu uznemirujuću primjedbu, Eliot reče: - Moramo krenuti ako želimo stići na početak. - Pripremili su se za odlazak.

Laura je tijekom kratke vožnje do kazališta razmišljala o njegovim riječima, ali ništa nije zaključila. Što je mislio time da on više od nje zna o njihovoj nagodbi? Samo da on ima više životnog iskustva? To je svakako točno. Uzdahnula je i opustila se na sjedalu. Samo će joj vrijeme dati iskustva, ali možda bi se trebala pobrinuti da se to što prije dogodi.

Nakon što su se smjestili u svoju ložu u kazalištu, privukli su veliku pozornost. Činilo se da mnogo ljudi poznaje gospodina Crenshawa, te su se klanjali ili mahali iz vlastitih loža i s drugih mjesta. Njegove su družice promatrali kroz kazališne dalekozore i lornjone, a Laura je više puta vidjela kako promatrači razmjenjuju komentare o onome što su vidjeli.

Zbog takva se proučavanja neugodno osjećala.

- Hoće li tvoji prijatelji tijekom stanke svratiti u našu ložu? - upita Eliota. - To je uobičajeno, nije li?

Kad je Eliot na oba pitanja odgovorio potvrdno, Clarissa je lagano poskočila na stolici. - O, napokon ćemo upoznati neke nove ljude.

Zastor se podigao uskoro po njihovu dolasku. Predstava je bila melodrama, The False Baron (Lažni barun), i Laura se više željela smijati nego plakati. Ludorije zlikovca i histerična heroina bili su apsurdni.

Okrenula se da vidi je li predstava njezinu mužu smiješna kao njoj i otkrila da on ne gleda pozornicu. Njegov je pogled počivao na njoj. U mraku nije vidjela njegov izraz lica, ali se žurno okrenula.

U prvoj su pauzi doista imali posjete. Laura je upoznala nekoliko prijatelja svoga muža - muškaraca tridesetih godina koji su se bezazlenoj djevojci činili veoma otmjenima i samouvjerenima. Bili su izrazito pažljivi

~ 20 ~

Knjigoteka

Amazonka

prema novoj gospođi Crenshaw i ljubazno su očijukali s Clarissom, ali Laura nije osjećala da ih doista zanima.

Svratila je i nekolicina mlađih muškaraca koje su poslale njihove majke i bili su nervozni pred strogim gospodinom Crenshawom. Međutim, Eliot je bio veoma prijazan i svi su uspjeli prenijeti poruku da će njihove majke uskoro posjetiti mladu nevjestu. Jednog od tih mladića, lorda Timothya Farnswortha, kao da je osvojila Clarissa pa je nekoliko minuta razgovarao sa sestrama.

Vidjevši da su njegova žena i njezina sestra zauzete, Eliot se zavalio na stolici u stražnjem dijelu lože i čavrljao s jednim do svojih bliskih prijatelja.

- Dakle, sad si oženjen, Crenshaw - reče lord Peter Alvanley.

- Da - odgovori Eliot. Izvadio je običnu zlatnu burmuticu i prijatelju ponudio prstohvat. - Zabavno, zar ne?

Lord Alvanley proučavao je mješavinu, uzeo minijaturnu količinu i ušmrkao. Uzdigao je obrve. - Jako dobro. Pa, to nam se svima događa, prije ili kasnije.

Eliot je slegnuo ramenima.

Pogledavši ga, njegov prijatelj doda: - Cijeni li i tvoja nevjesta humor situacije, kao što ti očito činiš?

- Žene nemaju smisla za humor, dragi moj Alvanley. Nesposobne su za to. Emocije, osjećaji, čak i strast, da, ali humor? Mana je cijelog ženskog roda da ne mogu smisliti niti cijeniti pravu duhovitost. To je glavni razlog iz kojeg sa ženama ne možemo imati pravo drugarstvo, već samo ugodne veze.

- Veoma si strog - reče lord Alvanley, pomalo iznenađen - i ne mogu reći da se posve slažem.

- Ah, ali ti nisi proučavao tu temu - odgovori Eliot. - Ja jesam. Premda sam od žena otrpio potištenost, histeriju, ekstazu i sve druge zamislive oblike pretjerivanja, nisam našao nijednu koja bi se mogla sa mnom smijati. Možeš mi vjerovati na riječ.

Lord Alvanley zaustio je da odgovori kad je lord Farnsworth ustao.

Vidjevši da će se zastor uskoro ponovno podići, stariji mu se čovjek pridružio. Bračni par Crenshaw i Clarissa opet su ostali sami.

- Kako ti se sviđa prvi susret s visokim društvom? - Eliot upita Lauru.

Uzvratila je njegov izazovan pogled. - Prilično je stimulativno. Ili vjerujem da će biti, čim se budem bolje snalazila. Vjerujem da će mi se sviđati.

- Dobro. - S odobravanjem je kimnuo.

~ 21 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Divno je - dometne Clarissa. - I mislim da imam udvarača. Lord Farnsworth zamolio je dopuštenje da nas posjeti, Laura. Rekla sam da smije.

- Farnsworth je veoma podoban mladić - reče Eliot i cinično se osmjehne. - Možda ne osobito značajan, ali neosporno podoban.

- Pa, onda će odgovarati za početak - reče Clarissa. - Ne može se odmah očekivati savršenstvo. - Nasmijali su se kad se zastor ponovno podigao.

Druga je pauza prošla kao i prva. Laura je uskoro pobrkala sva ta nova imena i počela osjećati umor. Na kraju krajeva, tek su jutros stigli u grad, a ovo je bio dug i uzbudljiv dan. Uopće joj nije bilo žao kad je predstava završila te su se popeli u kočiju i krenuli kući.

Kad su stigli do kuće, zajedno su se popeli stubama. Clarissa je otišla ravno u krevet, ali su mladenci zastali u hodniku ispred Laurine sobe. Na trenutak ju je opet obuzela nervoza. No tada Eliot reče: - Želio sam ti reći da nemam namjeru primoravati te na nešto što ti se ne sviđa. Ovo mora ostati formalan brak samo neko vrijeme, naravno, dok me bolje ne upoznaš. Nadam se da ćemo postati dobri prijatelji, Laura.

Hvala, Eliote. Veoma si ljubazan. I ja se tome nadam.

Nasmiješio joj se. - Uz tako dobre motive moramo uspjeti. Uvijek mi moraš reći ako ti nešto smeta, a ja ću nastojati popraviti situaciju.

- Hvala - opet će Laura.

- Ne moraš mi zahvaljivati, Laura... za nešto na što imaš pravo. Laku noć. Lijepo spavaj. - Okrenuo se prema vratima vlastite odaje dalje u hodniku.

- Laku noć - reče Laura. Nepomično je stajala sama u hodniku, razmišljajući o onome što je rekao njezin muž. Nije našla zamjerke njegovim riječima, ali mučio ju je njegov ton. Govorio joj je onako kako se odrasli obraćaju djetetu. Djetetu koje ih zapravo ne zanima. Kao da... Laura je nastojala razjasniti svoje osjećaje. Bilo je kao da je on odjednom imenovan njezinim skrbnikom te se osjeća odgovornim za njezinu dobrobit i sreću, ali mu zapravo uopće do nje nije stalo. Jednom je kimnula. Da, Eliot savjesno obavlja svoju dužnost i ništa više.

Kad je otvorila vrata svoje sobe, Laura se pitala što osjeća po pitanju takvog stanja stvari. Ima i gorih stvari no što je biti odgovornost časna muškarca. No nekako je bila nezadovoljna. Nikad nije željela biti nečija dužnost. Uskoro je uzdahnula i uzela svoju spavaćicu. Možda samo ima bujnu maštu. Kasno je i ona je umorna. Nema sumnje da će ujutro sve bolje izgledati.

~ 22 ~

Knjigoteka

Amazonka

Tri Situacija se doista činila boljom kad je svanulo vedro jutro i Laura je potisnula svoju nelagodu. Vrijeme će nesumnjivo razriješiti eventualne nedoumice. Dunham joj je pokazao kuću. To se u početku činilo čudnim, ali nije bilo domaćice ni batiera, pa je zadatak dopao njega. Laura je brzo shvatila da dobro poznaje pojedinosti kućanstva i da je u stvaranju istoga odigrao važnu ulogu. Upoznala je kuharicu, krupnu ležernu ženu, i drugu služinčad. Vidjela je kuhinju, rezervne spavaće sobe i glavne prostorije.

Knjižnica još nije bila dovršena, ali su salon i blagovaonica bili u savršenom redu. Nije našla nikakvu zamjerku.

Dunham je uz nju ostao prilično ukočen. Laura se pitala ima li nešto protiv gospodareva braka. Stoga se nije usudila predlagati promjene i laknulo joj je kad je obilazak završio pa se mogla vratiti u sobu za doručak na još jednu šalicu čaja. Ondje je našla Clarissu koja je tek započela obrok.

- Laura, dođi ovo pogledati - uzviknula je mlađa djevojka kad je ugledala sestru. - Najmodernije što se može zamisliti, ne misliš li? Podigla je novi broj časopisa La Belle Assemblée da Lauri pokaže dnevnu haljinu od brončano zelenoga krepa.

Laura se nasmiješila. - Veoma elegantno.

- Nije li? Kanim naručiti jednu takvu. Mogu je nositi sa svojim slamnahm šeširićem i niskim čizmicama za šetnju. Možemo li jutros u Bond Street?

- Nisam sigurna, to jest...

Clarissa je uzdigla obrvu. - Zašto? Imaš li posla u kući? Ne želim te gnjaviti da me vodiš naokolo. Zacijelo ću biti zadovoljna i s Nancy. Ona je veoma neobična sluškinja. Čini se da baš ništa ne zna o modi ili frizurama ili takvim stvarima. No rado će me pratiti u kupnju. Zapravo bi to smatrala pravim užitkom.

- Nije riječ o tome - reče Laura. - Samo što još ne znam kako će biti s novcem, razumiješ.

- Oh. - Njezina se sestra zbunila. - Nisam čak ni razmišljala o tome. Baš sam praznoglava. Ali imat ćeš određena sredstva, Laura. To je uobičajeno.

Tete su mi dale pedeset funti prije odlaska iz Everslya. Počnimo time.

Laura je odmahnula glavom. - Radije bih to najprije razjasnila. Nastavi s doručkom, Clarissa. Pogledat ću je li Eliot kod kuće.

~ 23 ~

Knjigoteka

Amazonka

Našla ga je u predvorju gdje je na plitici ostavio pismo što ga treba poslati. Nasmiješio se kad ju je ugledao na stubama. - Dobro jutro. Nadam se da si dobro spavala? - Laura je kimnula. - Dobro. Želio sam danas razgovarati s tobom. Čekao sam da obiđeš kuću. Ali prvo, jesi li me tražila?

- Da. Clarissa želi poći u kupnju pa sam se pitala, to jest, nisam bila sigurna... - Ušutjela je. Bilo je užasno teško pitati novac tog zapravo neznanca.

Podigao je ruku. - Upravo sam o tome želio razgovarati. Smatrao sam da je najbolje za tebe otvoriti račun za kućanstvo i drugi za tebe osobno.

Znam da nikad ranije nisi vodila kućanstvo i mislio sam da će tako biti lakše. Iznosi se mogu uplaćivati tromjesečno, ako se slažeš? - Spomenuo je iznos koji se Lauri činio golemim. - Što misliš? Bi li radije imala jedan račun?

- Ne. Ovo bolje zvuči.

- Također sam mislio da bi Dunham mogao imati pristup računu kućanstva kako bi te oslobodio nekih rutinskih obveza. On je dijelom tajnik i dijelom sobar, znaš, i posve je sposoban voditi račune. Samo ako se ti s tim slažeš, jasno.

Laura je kimnula. - Njegova će pomoć biti dobrodošla - iskreno je rekla, mada joj se nije sviđala pomisao da će mnogo vremena provoditi u Dunhamovu društvu.

- Dobro. Na tvoj sam račun već stavio malo veći iznos, svjestan da ćeš se željeti opremiti. Možeš ga koristiti kad god želiš. I samo se moraš predstaviti u dućanima, naravno.

- Da. Mnogo ti hvala. Veoma si velikodušan. Pogledao ju je. - Ne moraš mi zahvaljivati, Laura. - Ništa nije rekla, pa je nastavio. - Jutros ću izvesti konje i vidjeti jesu li se posve oporavili. Zacijelo se neću vratiti mnogo prije večere. Ako želiš izići, u konjušnici je kočija sa sklopivim krovom za tebe.

Samo im reci neka je dovezu.

Laura mu je opet htjela zahvaliti, ali je samo kimnula. Zaželio joj je ugodan dan i izišao iz kuće. Laura se vratila u sobu za doručak gdje je Clarissa upravo završavala s jelom.

- Sve je sređeno - rekla je sestri. - Možemo izići čim se spremimo.

- Znači da imaš novac na raspolaganju?

- Da. - Lauri su zaiskrile oči kad je sestri rekla iznos.

- Zaboga! Pa to je bogatstvo. - Clarissa se zamislila. - Misliš li, draga moja, da je gospodin Crenshaw... veoma bogat? Dosad o tome nisam razmišljala. Baš sam budalasta. Zašto nisam? Sigurno je veoma imućan ako si može priuštiti tako veličanstven džeparac.

~ 24 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Valjda - reče Laura. - Ni ja nisam razmišljala o tome. Sve sam prepustila našim tetama.

Clarissa je odmahnula glavom. - Mi smo žalosno nepraktičan par. Na kraju krajeva, mlada se dama najprije mora pitati ima li muškarac dolične prihode. Tek nakon toga može o njemu razmišljati.

Laura se zagrcnula. - Teško je sjetiti se svih pravila ponašanja. Clarissa se zvonko nasmijala - Ali znaš, Clarissa, meni možeš govoriti takve stvari, ali ne smiješ o tome pričati pred neznancima.

Mlađa se sestra nasmiješila. - Pravi si zmaj Znam to, naravno. Bit ću uzor čestitosti, bez brige. No moram reći da mi je veoma drago da si bogata. To je ugodna misao. To smo zapravo mogle znati, da smo se potrudile razmisliti. Čini se da gospođa Crenshaw ima deblji džep. Logično je da ga ima i njezin sin.

- Deblji džep... Što ti to znači?

Clarissa se nasmiješila. - Bogata je, naravno. Nancy me uči novim izrazima. Nikad nisi čula tako živopisan jezik, Laura.

- To svakako. - Laura ju je strogo pogledala. - Dobro znaš da ne smijemo koristiti žargon. Sjeti se što je rekla teta Eleanor. - Promijenila je glas i uspješno oponašala njihovu tjeskobnu tetu. - Clarissa, dušo, što li time misliš? Tako vulgaran izraz. Hvata me nesvjestica kada te čujem da tako govoriš. Gdje su moje kapljice? Jesi li ih vidjela, draga? Ne želim se žaliti, ali doista mislim da bih trebala malo prileći. Samo kad bi mi donijela šal, draga.

Clarissa se opet nasmijala, a Laura se posramila. - Ne bih joj se smjela tako rugati. Ima dobre namjere. Ovo mi je uzbuđenje zavrtjelo glavom.

Clarissa je slegnula ramenima. - Samo je zabavno. Hajde, idemo se spremiti za izlazak. Jedva čekam da napokon vidim dućane u Bond Streetu. Možemo uzeti fijaker. U tome se nikad nisam vozila.

Laura se vragoljasto nasmiješila. - Ali imamo vlastitu otvorenu kočiju.

Zar je ne želiš iskušati?

Clarissa je ustala i krenula k vratima, ali ju je to zaustavilo. - Otvorenu kočiju? Stvarno, Laura? O, kako divno! Možemo se voziti parkom. To je sad u modi, znaš. Gospodin Crenshaw doista sve radi u otmjenom stilu.

Požurimo. * * *

Njihov je odlazak u kupovinu bio veoma živahan. Dvjema mladim damama, koje nikad nisu bile u gradu većem od Granthama, blještavilo Bond Streeta bilo je neodoljivo. Svaka je naručila nekoliko haljina kod

~ 25 ~

Knjigoteka

Amazonka

elegantne Francuskinje koja je ondje vodila otmjenu ustanovu, a kupile su šeširiće, cipele te druge potrepštine. Laura je svratila u knjižnicu gdje se učlanila, a Clarissa je insistirala da prođu kraj Almack’sa kako bi napokon zavirila u unutrašnjost poznate zgrade.

- Zovu je Bračnim tržištem, znaš - rekla je Lauri. - Doista se nadam da ćemo dobiti vaučere Neophodni su.

Laura je odmahnula glavom. - Počinjem se zabrinjavati za tebe. U gradu postaješ prilično razuzdana.

- Postajem? Ali tako razgovaram samo sa tobom, što znaš. Uvijek je tako bilo. Brak te čini staromodnom, sestro. - Šaljivo je pogledala Lauru.

Laura je uzdahnula. - O, ne, ali ovo za mene nije samo zabava. Udana sam, Clarissa, i to će trajati dok sam živa.

Mlađa je djevojka na to ustuknula. - Istina, zar ne? Nisam baš tako o tome razmišljala. - Okrenula se i pozorno pogledala sestru. - Bila sam odvratno sebična dok sam se prema svemu ovome odnosila kao prema veličanstvenoj pustolovini, a ti si zabrinuta. Žao mi je.

Laura se nasmiješila njezinu izrazu lica. – Pa nije baš tako strašno.

Nisam zabrinuta. Ali za mene ovo nije samo putovanje u grad, znaš.

- Sad mi je to jasno - reče Clarissa gledajući Lauru.

- Zato mi moraš pomoći da se prilagodim svojoj novoj situaciji - vedro doda Laura. - Dakle, želiš li isprobati onaj šešir s nojevim perjem? Ili si spremna za povratak kući?

Clarissa je ustvrdila da joj je dosta kupovine za jedan dan, pa su skrenule natrag prema Regent Streetu. Kočija je bila puna kutija, mada je to bio samo djelić onoga što su kupile, te su oba lakaja morala izići da pakete nose u kuću.

Djevojke su skinule šeširiće i ogrtače te sišle na lagan ručak od hladnoga mesa i voća. Upravo su završile i prešle u salon kad je Dunham najavio goste. U sobu je uveo tri starije dame.

Laura i Clarissa ustale su da pozdrave gošće koje su se predstavile kao stare prijateljice njihovih teta. Gospođa Dillingham, ledi Quale i gospođa Boothe bile su veoma slične - sitne, prosijede, otmjene žene u pedesetima.

Najviše ih je zanimao Laurin brak.

- Tako dobra partija, draga moja - čestitala joj je ledi Quale. - Naše su mlade dame godinama osvajale gospodina Crenshawa, ali bez ikakva uspjeha. Umalo smo posve odustale od njega. Koliko sam shvatila, vi ste bliska prijateljica njegove majke?

Laura je odgovorila potvrdno.

~ 26 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Ah. Nisam imala zadovoljstvo osobno je upoznati. Mislim da uglavnom živi na selu. Pa, zacijelo je to objašnjenje. - Kimnula je svojim družicama koje su se mudro složile. - Majčin utjecaj u tim pitanjima.

Gospođa Dillingham doda: - A vi čak niste ušli u društvo, draga Laura.

Kakav uspjeh!

- Moje tete nisu me željele poslati u London - ukočeno će Laura. Nije uživala u tom razgovoru, ali je odlučno zadržala pribranost kad je vidjela Clarissino smrknuto lice.

- Celia i Eleanor nikad nisu voljele London - reče gospođa Boothe. Iste su sezone ušle u društvo, znate. Katastrofa. Uvijek je pogrešno istodobno predstaviti dvije djevojke. Ne mogu ostaviti jasan dojam. Pa, valjda su mislile da se ni vama neće svidjeti gradski život. Ipak, dvije tako ljupke djevojke!

- Laura je i bez toga sklopila dobar brak - reče ledi Quale - pa je sve dobro ispalo.

Shvativši da će Clarissa uskoro eksplodirati, Laura reče: - Popit ćete čaj, nadam se.

Gošće su prihvatile ponudu i Laura je odredila da se donese čaj.

Vrativši se na sofu, potišteno je shvatila da su tema razgovora postali Clarissin izgledi.

- Ove ćete se sezone predstaviti društvu draga? - ledi Quale upita mlađu djevojku.

- Da - kratko će Clarissa, a njezine su tamne oči opasno zaiskrile.

- Pa, rekla bih da će se sasvim dobro uklopiti - ledi Quale reče gospođi Boothe.

- O, nema sumnje. Nabavit ću vam vaučere za Almack’s od moje prijateljice, ledi Jersey. I sljedeći tjedan obje morate doći na moju zabavu.

Laura je s olakšanjem vidjela da se na ta obećanja Clarissino lice vidljivo smekšalo. - Veoma ste ljubazni - odgovori. - Bit će nam drago.

Gospođa Boothe je kimnula kao da se to očekivalo. - Pozvat ću niz podobnih džentlmena. Moram razmisliti koga biste trebali upoznati. Ušutjela je dok se koncentrirala.

- Što je s mladim Harefordom? - upita gospođa Dillingham. Tri su se dame upustile u opsežnu raspravu o neženjama u gradu i njihovim relativnim prednostima. Nakon što je njihova pozornost skrenula sa sestara, razgovor kao da je beskrajno zabavljao Clarissu. Ushićeno je pogledala Lauru, jedva obuzdavajući smijeh, a njezina je sestra odmahnula glavom.

Stigao je čaj. Poslužen je a da se rasprava nije prekinula. Djevojke su očito nesvjesno aktivirale jednu od najomiljenijih tema njihovih gošći -

~ 27 ~

Knjigoteka

Amazonka

sklapanje brakova. Baš kad se Laura rezignirano pomirila da će čuti opsežan katalog svih djevojaka koje su se udale otkako su njih tri stigle u grad, kao i o njihovim ulogama u udvaranju, Dunham je uveo nove gošće. Gospođa i gospođica Rundgate, gospo - reče.

Laura je spremno ustala kad je u salon ušla krupna žena dobroćudna izgleda praćena sitnom ljepuškastom plavokosom djevojkom. - Drago mi je - reče prva. - Anne Crenshaw zamolila me da vas posjetim i vidim kako se snalazite u Londonu.

Smijem li predstaviti svoju kćer, također Anne. - Djevojka je napravila kniks i Laura je izrazila zadovoljstvo zbog upoznavanja prijateljice gospođe Crenshaw. Objema je ponudila da sjednu.

Gospođa je Rundgate kimnula ostalim trima gošćama i sjela sučelice njima. Njezina je kći trenutak oklijevala i potom sjela kraj Clarisse. - Kako ste, gospođo Dillingham? - upita majka. - Dugo vas nisam vidjela.

- Sasvim dobro, hvala. - Činilo se da se sve četiri međusobno poznaju, pa ih Laura nije predstavila.

- Dakle, smjestili ste se u gradu? - upita gospođa Rundgate opet se okrenuvši Lauri. - Ovo je veoma otmjena kuća.

- Hvala vam - odgovori Laura. - Uglavnom smo se smjestili. Još ponešto treba urediti.

Gospođa je Rundgate lijeno kimnula. - Kakva je to gnjavaža. Uvijek govorim mojemu mužu: ‘Zašto se iz godine u godinu moramo seliti iz sela u grad i natrag? Meni to stvara goleme probleme.’ Ali njemu se sviđa gradski život. Naravno, ove godine Anne ulazi u društvo pa ostanak u Devonshireu nije dolazio u obzir. Morate doći na bal što sam ga organizirala za nju, za tri tjedna.

Laura je zahvalno kimnula, prihvativši poziv, i nasmiješila se Anne Rundgate. - Sigurno ste veoma uzbuđeni. Je li to vaš prvi bal?

- Da - odgovori djevojka i raširi ionako krupne plave oči - jesam.

Veoma je uzbudljivo. - Glas joj je bio tih i blag.

- I ja kažem - dometne Clarissa. - Bal! Ja sam dosad bila samo na seoskim druženjima.

Anne je višoj djevojci dobacila pogled koji je napola izražavao divljenje, napola strah. - Nisam ni ja - gotovo nečujno reče.

- Trebat će vam svečane haljine - reče ledi Quale. - Antoinette’s u Bond Streetu najbolje je mjesto.

- Da, doista. Jutros smo bile ondje - odmah će Clarissa. - Dražestan dućan. - Ignorirala je sestrin pogled upozorenja.

Gospođa Rundgate se osmjehnula, a ledi Quale uzdigla obrve.

~ 28 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Veoma ste ljubazni da nam to kažete - žurno će Laura. - Rekla bih da će nam trebati savjeti o takvim stvarima, budući da smo prvi put u gradu.

Izraz lica ledi Quale donekle se ublažio te je uvjeravala Lauru da joj stoji na raspolaganju. - No sad moramo ići - dodala je i ustala. - Treba obaviti mnogo posjeta, znate.

Laura je također ustala. - Svakako. Lijepo od vas da ste došle.

Tri su se starije dame ljubazno oprostile, svaka obećavši Lauri pozivnicu za svoju sljedeću zabavu. Pomalo su se bahato nasmiješile kad im je Clarissa zaželjela ugodan dan.

Kad su otišle i Laura je opet sjela, gospođa Rundgate se tiho nasmijala. - Točno znam kako se osjećate, draga - reče Clarissi - ali ne smijete izazivati neprijateljstvo tih dama. To bi vam uvelike naštetilo, vjerujte. Imaju izrazito oštre jezike i mnogi ih ljudi smatraju zabavnima.

Clarissa je istodobno izgledala buntovnički i zamišljeno. - Samo me silno naljutilo, gospo, kad su se tako snishodljivo obraćale Lauri. I meni.

Gospođa Rundgate kimne. - Slažem se. Pa, samo vam kažem istinu, draga. Sami morate odlučiti. - Opet se okrenula Lauri, ostavivši Clarissu da razmišlja o savjetu i razgovara s njezinom kćeri. - Dakle, ove ćete godine uvesti sestru u društvo? No koliko sam shvatila, zapravo ćete se i vi tek predstaviti. Ranije niste bili u gradu?

Laura je kimnula.

- Pa, ako ikako mogu pomoći, samo trebate reći.

- Hvala vam. Veoma ste ljubazni. Gospođa Rundgate slegne ramenima.

Sumnjam da ćete me trebati. Vaš muž može vas uputiti u mnoge stvari. Veoma je moderan. No ako u nečemu želite žensko mišljenje, nadam se da ćete mi se obratiti. Anne Crenshaw silno je zadovoljna svojom snahom i vidim da je to opravdano.

Laura je lagano porumenjela. - Hvala vam - opet reče.

Starija žena nehajno odmahne rukom.

Laura se veoma ugodno osjećala u društvu neusiljene gošće. S oklijevanjem upita: - Kažete da je gospodin Crenshaw, Eliot, veoma moderan?

- O, da. On je jedan od Korinćanina, draga moja. To se vidi čim ga se pogleda.

I dalje plaho, Laura reče: - Valjda može, ako netko zna o takvim stvarima. No priznajem da nisam posve sigurna što su Korinćani, gospođo Rundgate. - Laura se ne bi usudila to pitati nekoga tko ima manje razumijevanja.

~ 29 ~

Knjigoteka

Amazonka

Gospođa Rundgate kao da se na trenutak zbunila. - Pa, da vidim.

Korinćanin je džentlmen koji određuje modu odijevanja, veoma pomnjivo, znate. Svi ga mladi ljudi oponašaju. To jest, ne svi, ne gizdelini, naravno.

Oni imaju vlastitu modu. Dakle, ah, Korinćani su vrhunski sportaši.

Pokrovitelji su boksa i takvih stvari. I imaju određeno držanje. Možda je to najvažnije. Posjeduju vrstu samopouzdanja i uglađenosti. Kako sam zbrkala ovo objašnjenje! Premda sasvim dobro znam što je Korinćanin, čini se da to ne mogu objasniti.

- Možda je to prilično teško definirati - reče Laura.

Gospođi Rundgate kao da je laknulo. - Upravo tako. Čovjek nikad ne zna što muškarca čini posebnim, ali to vidi. Zacijelo ste opazili Eliotovo otmjeno držanje... i društvo u kojem se kreće? Društvena krema, draga, društvena krema.

Laura kimne. - Da, shvaćam što mislite.

Još su desetak minuta čavrljale o balu obitelji Rundgate i drugim zbivanjima nadolazeće sezone. Clarissa i Anne raspravljale su o odjeći, odnosno Anne je slušala dok je Clarissa govorila. Tada je gospođa Rundgate ustala i ustvrdila da moraju ići. Oprostile su se mnogo ljubaznije nego prve gošće, a Clarissa je s gospođicom Rundgate dogovorila šetnju parkom u skoroj budućnosti. * * *

Kad su ostale same u salonu, Clarissa reče: - Ona je prostodušna, ali veoma draga. Malo ću razbuditi njezin duh.

- Anne Rundgate?

Clarissa kimne. - Ona je dobro djevojče. Možda je to samo sramežljivost. Vidjet ćemo. - Ustala je. - Mislim da idem gore. Želim pregledati odjeću što sam je donijela od kuće i procijeniti što je prikladno za London. Moram kupovati promišljenije nego danas, a Anne Rundgate dala mi je nekoliko ideja. Priznajem da zna što je trenutno u modi. Želiš li sa mnom?

Laura je kanila pristati kad je Dunham opet ušao. Njegov je izraz lica bio nekako čudan. - Ispričavam se, gospo - reče - ali dolje je još jedna posjetiteljica. Nisam bio siguran, ali mislio sam da ste možda umorni i više ne želite goste. Rekao sam kako mislim da ste vani.

Laura iznenađeno reče: - O kome je riječ?

- Ah, to je gospođa Allenby.

- Allenby? Ime mi nije poznato. - Laura je upitno pogledala Clarissu, a ona je slegnula ramenima.

~ 30 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Koliko je stara ta dama? - upita Clarissa i sumnjičavo pogleda Dunhama. - Ne mogu podnijeti još jednu staru brbljavicu - objasnila je Lauri.

- Što se toga tiče, gospođice, nije stara. Ali, pa... Dunham kao da nije znao što će i Laura se zbunila. Nije očekivala da bi taj samouvjereni gospodin mogao biti u nedoumici. - Zar nešto nije u redu? - upita.

- Ne, gospo. - Dunhamovo se lice posve ukočilo. - Samo sam mislio da ste možda umorni.

To očito nije bila cijela istina. No također se jasno vidjelo da joj Dunham ne kani reći u čemu je problem. - Uopće nisam umorna. A ti, Clarissa? - Njezina je sestra odmahnula glavom. - Uvedite damu, gospodine Dunham. - Lauri se činilo da je čovjek prilično nevoljko izišao, a kad je uveo gospođu Allenby, trenutak se zadržao kao da ih ne želi ostaviti same.

Gledajući gospođu Allenby, Laura je donekle razumjela njegovu nelagodu. Gošća je bila najzanosnija žena koju je ikad vidjela. Mogla je imati tridesetak godina i bila je crvenokosa ljepotica blistavih zelenih očiju i savršena tijela. Clarissa je ostala bez riječi od zavisti pri pogledu na njezinu haljinu, premda je za Laurin ukus bila malo previše smiona.

Veoma duboka izreza i sašivena od izrazito tankog zelenog mu slina. Po načinu na koji se haljina pripijala uz nju, Laura je imala osjećaj da je damina podsuknja mokra.

Njihova je gošća trenutak zastala na vratima, proučavajući sestre kao i one nju. Potom je krenula naprijed i ispružila ruku. - Zdravo - reče dubokim, melodioznim glasom. - Morate mi oprostiti što sam došla prije doličnog upoznavanja, ali naši su muževi veliki prijatelji, znate, pa sam se nadala da ćemo se i mi sprijateljiti.

Laura je osjetila nelagodu kad je odgovorila na taj pozdrav, ali ju je odmah potisnula. Ponudila je gošći da sjedne i predstavila joj svoju sestru.

Clarissa je gospođu Allenby promatrala s mješavinom zavisti i izazova u očima.

- Kako dražesna soba - reče žena. - Eliot je za vas našao ljupku kuću.

Nešto snishodljivo u njezinu tonu navelo je Lauru da podigne bradu. Hvala vam.

Uslijedila je stanka. Gospođa Allenby gledala je naokolo, uočavajući sve detalje i istodobno procjenjujući sestre. Nije osjećala obvezu razgovarati.

Na koncu je Clarissa progovorila. - Jesmo li sinoć u kazalištu upoznali vašega muža? - upita.

~ 31 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Upoznale smo mnogo prijatelja gospodina Crenshawa. Bojim se da sam zaboravila imena.

Gospođa se Allenby osmjehnula. - Sinoć? Ne, sinoć nismo bili u kazalištu. Imali smo dogovorenu večeru.

- Ah - reče Clarissa. Opet je zavladala tišina.

Na koncu Laura reče: - Jeste li se i vi upravo vratili u grad?

- O, da - nehajno odgovori gospođa Allenby.

- Uvijek odlazimo u Melton za sezonu lova. Bavite li se lovom, gospođo Crenshaw? - Nekako je cinično izgovorila ime.

- Ne - reče Laura. Gošći nije rekla da njezine tete to nikad nisu dopustile.

- Šteta. Eliot ima tako lijepu kuću u Meltonu. Možda ćete ondje boraviti.

- Možda. - Laura je zaključila da joj se gospođa Allenby ne sviđa. Pitala se izgleda li tako žena Korinćanina.

- Rado bih otišla u lov - reče Clarissa. - Moraš me pozvati u posjet, Laura.

Gospođa Allenby se ponovno osmjehnula. - Sutra priređujem skromnu zabavu s kartanjem - reče. - Zapravo sam zato došla. Nadam se da ćete doći. Vjerujem da Eliot namjerava biti ondje.

Taj poziv iz nekog razloga Lauri nije bio ugodan kao ostali. - Nisam sigurna - odgovori. - Mislim da sutra imamo dogovorenu večeru.

- Ah. Šteta. Ali možete kasnije svratiti, ako želite. Rekla bih da ćemo kasno početi i igrati do silnih sati. Obično je tako. Dođite barem nakratko.

- Ne mogu obećati - odgovori Laura.

- Ali nastojat ćete? - upita njezina gošća, više drsko nego pristojno.

Laura je sagnula glavu, ali ništa nije obećala.

- Dakle, to je dogovoreno. Bojim se da sad moram ići. Doista se nadam da ću vas sutra vidjeti. - Ustala je, odbila Laurinu ponudu da će pozvati Dunhama i izišla.

- Dakle - reče Clarissa kad su ostale same nisam sigurna da mi se sviđa, ali kako je elegantna!

- Da - rastreseno će Laura.

- Jasno, znam da ne mogu imati takvu haljinu, ne sada, ali jednoga dana hoću.

Laura zapravo nije slušala.

- Valjda je to samo zavist. Ipak je bila sasvim uljudna. Je li ti se svidjela, Laura?

~ 32 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Što? O, valjda. Zadržala se samo pet minuta. Teško mogu procijeniti.

- Pa, mislim da bismo trebale ići na njezino kartanje. Rekla bih da bismo ondje upoznale neke veoma zanimljive ljude. Imamo li dogovor za večeru?

Laura odmahne glavom. - To sam rekla zato što nisam bila sigurna želim li poći onamo, Imamo tako mnogo posla.

Clarissa se na to duboko zamislila. - Doista, što bih odjenula za takvo druženje? U haljinama koje imam izgledala bih neukusno kraj gospođe Allenby. Imaš pravo.

Laura se nasmiješila. - Pa, nisam glatko odbila. Ako Eliot ide, možda će željeti da ga pratimo. Pitat ću ga.

Clarissa kimne. - Sad idem gore prije nego još netko dođe. Moram pregledati svoje stvari.

Laura je također ustala te su dvije sestre izišle iz salona i popele se stubama.

~ 33 ~

Knjigoteka

Amazonka

Četiri Tog je dana večera bila pomalo ukočena. Eliot je cijeli dan izbivao i vratio se malo prije obroka. Laura i Clarissa čekale su u salonu kad je sišao. Formalno se ispričao. - Bojim se da se moji prijatelji još nisu navikli na ideju da sam oženjen. Nisam se mogao izvući. No to se ubuduće neće događati. Nadam se da me niste dugo čekale.

To je objašnjenje izazvalo Laurinu nelagodu. Nije ga željela sputavati u njegovim uobičajenim aktivnostima. Stoga ga je žurno umirila i uglavnom šutjela tijekom prvoga dijela obroka. Clarissa se u početku posvetila goveđem raguu, a potom je gospodinu Crenshawu pričala kako su provele dan.

Eliota kao da je zabavljao opis njihova odlaska u kupovinu. Clarissa mu je pričala koje su dućane posjetile i kako su se snašle. - Madame Antoinette pravi je snob, naravno. Odmah sam to shvatila. No kad smo joj rekle da će nam trebati nekoliko haljina, objema, čudesno se promijenila. Clarissa se nasmiješila. - Bilo je prilično smiješno. Impresioniralo ju je kad joj je Laura rekla svoje prezime. Zar vas madame Antoinette poznaje, gospodine Crenshaw?

Nasmiješio se. - Damu ne poznajem osobno ali vjerujem da je veoma pronicava po pitanu londonskoga društva. Navodno može do tančina procijeniti nečije financije. Zacijelo je impozantna žena.

- O, da - reče Clarissa - ali našle smo predivnu plesnu haljinu za Lauru.

Ružičastu. Ne pastelno ružičastu kakvu nose školarke, već tamniju znate, dostojanstvenu. U tome zanosno izgleda.

- Vjerujem. - Eliot ju je pogledao i Laura je osjetila da je porumenjela.

- Doista. A ja sam naručila bijelu haljinu ukrašenu srebrnim vrpcama.

Nosit ću je na balu gospođe Rundgate - rekla je Lauri.

Eliot uzdigne obrvu. - Zar je gospođa Rundgate bila ovdje?

- O, da - ushićeno nastavi Clarissa. - Danas poslijepodne imale smo nekoliko gošći. Bilo je veoma uzbudljivo. - Smrknula se. - Osim kad su nas one tri stare rospije, prijateljice naših teta počele podrobno ispitivati. Ne možete zamisliti gospodine Crenshaw, kako me to razbjesnilo Željela sam ih pljusnuti, osobito ledi Quale.

Eliot se nasmijao. - Koliko mi je poznato mnogi u Londonu imaju sličan poriv. Tko su bile druge dvije rospije? - Clarissa mu je rekla, pa je

~ 34 ~

Knjigoteka

Amazonka

kimnuo. - Pa, u nekim ih krugovima smatraju zabavnima, znam. Šteta da ih i ti tako ne doživljavaš zato što imaju utjecaja. Slažeš li se sa sestrinim mišljenjem, Laura?

Laura je namršteno gledala u svoj tanjur. Doista su postavljale nametljiva pitanja, ali su ipak stare prijateljice mojih teta pa su možda smatrale da imaju na to pravo. Nije mi previše smetalo. Razumijem zašto ih ljudi smatraju zabavnima.

- Pa, bile su zabavne kad su nas prestale ispitivati i prešle na druge teme - reče Clarissa. Ponovila je neke njihove procjene mladih neženja iz visokoga društva, što je Eliota silno zabavljalo.

- Savršeno su opisale mladog Farnswortha - nasmijao se. - Što sad misliš o njemu?

Clarissa slegne ramenima. - Ne vidim ništa čega se treba bojati kod nekoga ‘imućnog i dobrog podrijetla, ali posve budalastog’. U svakom slučaju, nije nas posjetio pa pitanje nije bitno, gospodine Crenshaw.

I dalje se smiješeći, Eliot reče: - Moraš me prestati zvati gospodin Crenshaw. Zbog toga se osjećam kao stranac u vlastitoj kući. Na kraju krajeva, sad smo brat i sestra.

Clarissa se iznenadila. - Kako bih vas trebala zvati?

Nasmijao se. - Možemo početi s Eliot, i bez ‘vi’. Rekao bih da ćeš kasnije, kad me bolje upoznaš, naći i druga imena.

Clarissa se nasmijala. - Neka bude, Eliote.

Kimnuo je i okrenuo se Lauri. - Kako je gospođa Rundgate? Godinama je nisam vidio, premda su ona i moja majka bliske prijateljice. Je li lijena kao uvijek?

Laura se nasmiješila. - Činila se veoma ugodnom i ležernom. Svidjela mi se. Ove sezone u društvo uvodi svoju kćer Anne, znaš.

- Nisam znao. Zapravo sam zaboravio da ima kćer. No to me ne iznenađuje. Kad bolje promislim, nije li već uvela kćer u društvo? Možda prije dvije godine?

Laura je pokazala da ne zna, ali Clarissa reče; - Prije tri godine. Anne je njezino najmlađe dijete.

- Ah, znao sam da sam čuo za još jednu.

- Nisi je upoznao? - upita Laura.

- Njih - dometne njezina sestra prije nego je Eliot uspio odgovoriti. Gospođa Rundgate ima četiri kćeri, sve udane, osim Anne.

- Nemoj mi reći - odgovori Eliot. - Kako su mi sve promaknule?

~ 35 ~

Knjigoteka

Amazonka

Obje su se djevojke nasmiješile i Laura reče: - Mogu li zaključiti da nemaš naviku odlaziti na balove organizirane radi uvođenja djevojaka u društvo?

- Točno. No sad kad si mi to spomenula moram izraziti svoje divljenje za gospođu Rundgate. Zbrinula je tri kćeri i sad je na redu četvrta. Nisam zamišljao da ima toliko snage.

Laura se nasmijala. - Zar je to tako mukotrpno?

- Nemaš pojma. I ako su njezine kćeri budalaste kako mislim da jesu, onda je još teže.

Clarissa uzdigne obrve. - Zašto to misliš?

Ironično se osmjehnuo. - Ella Rundgate nije osobito bistra, a ni njezin muž nije bolji. Zapanjio bih se da imaju potomke iznadprosječne inteligencije. Zapravo, čudilo bi me da su uopće unutar prosjeka.

Clarissa razmisli o tome. - Pa, priznajem da mi se Anne činila prilično povodljivom. Ali veoma je dražesna.

- Krasan opis. Nastojat ću izbjegavati tu sladunjavu djevu. Zvuči smrtno dosadno.

Clarissa se nasmijala, a Laura se morala nasmiješiti. - Vidim da ledi Quale u Londonu nije jedina s oštrim jezikom - reče.

- Imaš pravo - nasmijao se Eliot, doimajući se iznenađenim.

Zadovoljno je pogledao Lauru. - Dakle, imale ste ispunjeno poslijepodne.

Pet gošći.

- Šest - ispravi ga Clarissa. - Nismo ti rekle za posljednju. Ona je bila najzanimljivija.

- Ah. Tko je to bio?

- Gospođa Allenby - odgovori mlađa djevojka - i tako je zanosna.

Nikad nisam vidjela takvu haljinu.

Laura je promatrala svoga muža i pomislila da je u njegovim očima vidjela iznenađen izraz, premda mu je lice ostalo bezizražajno.

- Gospođa Allenby - zamišljeno je ponovio. - Došla je u posjet?

- Da, i pozvala nas je na kartanje sutra. Mislim da Laura ne želi ići, ali ja sam sigurna da će biti veoma otmjeno. Rado bih to vidjela.

Eliot pogleda Lauru u oči. - Ne - bez uvijanja reče - opet mislim da Laura ima pravo. Sumnjam da biste uživale.

- Stvarno? Ali rekla je da ćeš ti doći. Zar ne želiš da idemo? Prostodušnost u Clarissinu glasu doimala se namještenom.

- Je li? - upita Eliot, bez vidljive reakcije. - Prevarila se. Nisam kanio ići.

~ 36 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Oh - reče Clarissa.

Laura je umalo dodala: »Nisi?« No obuzdala se. Ton njezina muža nije bio ohrabrujući.

Završili su s jelom prije nekog vremena i sad je Laura sestri dala znak da je vrijeme da se povuku. Zajedno su otišle u salon i ostavile Eliota uz vino.

Kad su sjele, Clarissa reče: - Mislim da Eliot ne želi da poznajemo gospođu Allenby. To je iritantno. Samo smo jedne čuvare zamijenile drugima. Zašto ne bismo otišle na njezinu zabavu ako to želimo?

Laura slegne ramenima. - Što se mene tiče, baš i nemam želju ići onamo.

Clarissa je izgledala nezadovoljno. - O, zar nikad nećemo izlaziti?

Njezina se sestra nasmiješila. - Danas smo izišle, a prvi nam je dan u gradu. I već smo pozvane na nekoliko zabava. Ne pretjeruj, Clarissa.

Uskoro će ti dojaditi izlasci.

No to nije smirilo djevojku. - Nikad mi neće dojaditi, ne nakon osamnaest godina bez ikakva društva. Idem gore. Nancy je obećala da će mi pomoći sašiti plavi krep, onaj što sam ga prošli tjedan poderala. Ljutito je izišla iz salona.

Kad je Eliot nešto kasnije ušao u salon, našao je Lauru kako ondje sama čita. Upitno je pogledao naokolo pa je rekla: - Clarissa je otišla nešto sašiti.

Kimnuo je i sjeo kraj nje. - Još bolje. Želim razgovarati s tobom.

- O gospođi Allenby?

Na licu mu se vidjelo iznenađenje. - Pogodila si? Pa, tim bolje.

Gospođa Allenby pripada prilično razuzdanu krugu. Zapravo je veoma blizu ruba. Nikako ne bi bila prikladna prijateljica za Clarissu ili čak ni za...

- Oklijevao je.

- Da? - reče Laura. - Čak ni za mene? Nasmiješio se. - Veoma si pronicava. Da, to sam kanio reći.

- Dakle, volio bi da se ne sprijateljim s gospođom Allenby?

Pogledao ju je. - Volio bih. Uzvratila mu je pogled. - Rekla nam je da ste ti i njezin muž dobri prijatelji.

- Je li? - pomalo skrušeno reče. - Valjda u tome ima nešto istine.

Jednom smo bili bliski prijatelji, ali smo se, ah, u posljednje vrijeme udaljili. I dalje često viđam Jacka Allenbya, ali ne bih rekao da smo još uvijek prijatelji.

~ 37 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laura je ušutjela. Imala je još pitanja, osjećajući da tu ima još nečega, ali nije se usudila postaviti ih. Nije se uspijevala osloboditi osjećaja da se to nje ne tiče. Ovaj čovjek možda jest njezin muž, ali je osjećala da joj zbog toga neće dopustiti da se upliće u njegov život. Među njima ima previše distance. U svakom slučaju, nije to ni željela.

- Gospođa Allenby nije mi se osobito svidjela - na koncu reče - pa je veoma malo vjerojatno da bi se razvilo prijateljstvo. No neću je pokušati opet vidjeti.

- Hvala ti - reče Eliot. - Počašćen sam što mi tako vjeruješ na riječ.

Pogledala ga je. - Zašto ne bih? Daješ mi dobre savjete, nadam se?

- Nadam se da uvijek hoću. Pokušavam, u svakom slučaju.

Uslijedila je stanka i tada Eliot reče: - Želiš li izići sutra uvečer? Možda u Vauxhall Gardens? Još ih nisi vidjela.

Laura se nasmiješila. - Želiš bih siguran da ću održati obećanje?

Nasmiješeno je odmahnuo glavom. - Nikako. Zapravo želim biti siguran da će se Clarissa zabaviti i neće ti dosađivati po pitanju te zabave s kartanjem. Također ću iskoristiti priliku da večer provedem sa svojom ženom. Trebali bismo se bolje upoznati, a nekako mi se čini da će to biti veoma ugodna dužnost.

Laura je lagano porumenjela. Njegova uporaba riječi dužnost pretvorila je u nešto drugo ono što je mogao biti kompliment. - Sigurna sam da će Clarissa biti oduševljena - samo je odgovorila.

Uzdigao je obrve. - A ti?

- I ja, naravno.

- Dobro, onda je dogovoreno. Bojim se da večeras imam dogovor s nekolicinom prijatelja pa te moram ostaviti. Kako ćeš provesti večer?

- O, bit ću sasvim u redu. Nema potrebe da se mnome opterećuješ.

- Naprotiv - rekao je. - Imaš knjigu. Koju? - Podigla je Scottovo djelo što ga je listala. - Ah, trebala bi te zabaviti ako nemaš ništa bolje. Sviđa ti se Scott?

- Podnošljiv je, osim kad počne propovijedati.

Nasmijao se. - Točno to i ja mislim. Da ti pronađem drugu knjigu?

Rekao bih da Dunham može pronaći nešto od onoga što je još u kutijama.

- O, ne, ovo je sasvim u redu. Moram nešto šivati i još tisuću drugih stvari.

- Ah. - Naklonio se. - Onda ću te pozdraviti. Laku noć.

- Laku noć.

~ 38 ~

Knjigoteka

Amazonka

Kad je otišao, Laura je neko vrijeme sjedila u tišini i razmišljala o njihovu razgovoru. Što je više otkrivala o tom čovjeku s kojim je pristala provesti život, to ga je više poštivala. Očito je inteligentan, pametan i izrazito pravedan. Idealan bi karakter možda pokazao više topline, mislila je, pitajući se kakve bi vrline trebala tražiti kod muža, ali je shvatila da mu ne može naći zamjerke. Nije se smatrala kompetentnom da prosuđuje.

Uskoro je ponovno ušla Clarissa. - Zar sama ovdje sjediš? iznenađeno upita. - Zašto, zaboga? Vratila sam se da se ispričam, Laura.

Maločas sam bila užasno djetinjasta i mušičava. Žao mi je.

Laura se nasmiješila. - Nije to bilo ništa strašno. U svakom slučaju, nisi se trebala zabrinjavati. Eliot nas je za sutra uvečer pozvao u Vauxhall Gardens. Dakle vidiš, ipak ćemo izići.

Clarissa je pljesnula rukama. - Vauxhall! Kako divno! Nakon onog ispada ne zaslužujem takav užitak.

Laura se nasmijala. - Pa, ako doista tako osjećaš, možeš ostati kod kuće i time se kazniti.

- Ti vrapca, ne - reče njezina sestra čije su oči vragoljasto blistale. Nikako to ne bih propustila.

Nastojeći potisnuti smiješak, Laura reče: - Što si rekla, Clarissa?

- Da to nikako ne bih propustila? - nedužno ponovi mlada djevojka.

- Ne to. Sasvim dobro znaš na što mislim. Clarissa prasne u smijeh. Da. Misliš na ti vrapca. Nije li to korisna fraza? Nancy je koristi kad god se nešto neobično dogodi.

Laura joj se pridružila u smijehu. - Što li znači?

- Nemam pojma. Što ćemo odjenuti za Vauxhall? Tako bih željela da su stigle moje nove haljine. Možda će stići na vrijeme. - Dame je zaokupila rasprava o njihovim toaletama.

~ 39 ~

Knjigoteka

Amazonka

Pet Dvije su sestre idućeg jutra ponovno otišle u kupnju. Posjetile su i knjižnicu Hookham’s te na temelju Laurine nove iskaznice posudile najnovije romane gospođe Radcliffe. Clarissa je pokazivala sve znakove da će postati ovisna o čitanju romana, što je teta Celia zabranjivala.

Vratile su se tek rano poslijepodne i otkrile da je nekoliko dama tijekom jutra ostavilo posjetnice. Clarissa ih je uzela sa srebrne plihce na stolu u predvorju i pregledala dok su se penjale stubama. Uzbuđeno je Lauri čitala imena. - Ledi Darley, vikontesa Cranleigh, gospođa Cooper. O, propustile smo mnoge gošće, Laura. Kako nezgodno! - Stigle su u salon i Clarissa je bacila ogrtač na sofu. - Pa, možda će ih još doći danas poslijepodne.

Laura je odmahnula glavom. - Što se mene tiče, nadam se da neće.

Umorilo me stajanje u dućanima i jurnjava s jednog mjesta na drugo. Reći ću Dunhamu da danas poslijepodne nisam kod kuće.

U tom je trenutku ušao Dunham i rekao: - Dolje su dva džentlmena, gospo. Kažu da su došli iskazati svoje poštovanje. - Ukočena lica, pružio joj je dvije posjetnice.

Laura ih je pročitala. - Clarissa, to je lord Timothy Farnsworth. I neki sir Robert Barringfors. Zacijelo njegov prijatelj.

- Ha - reče Clarissa. - Ipak je došao. Primimo ih, molim te.

Laura kimne Dunhamu. - Čini se da ipak imaš obožavatelja, - Već je krajnje vrijeme. Osamnaest mi je godina i nikad nisam imala udvarača.

Laurine su oči svjetlucale. - Zaboravljaš kapelana.

Clarissa prstima dotakne obraz. - Istina. O, kako smiješno. Kako sam mogla zaboraviti sirotoga gospodina Wigmorea? Sjećaš se njegovih smiješnih brčića?

- Da. I njegovih vodenastih plavih očiju i kaputa.

Clarissa se nasmijala pri spomenu apsurdnog kaputa.

- Siroti gospodin Wigmore.

Tako su se dva džentlmena, kad su ušli u salon, našli pred dva para blistavih očiju i dva vesela smiješka. Takvi su izrazi na licima tako ljupkih dama uglavnom zapečatili njihove sudbine. Lord Farnsworth je zamuckivao kad je pozdravio i predstavio sir Roberta. - D-doveo sam

~ 40 ~

Knjigoteka

Amazonka

prijatelja - reče. - Nadam se d-da nemate ništa p-protiv. N-nije želio smetati, ali sam rekao d-da rado upoznajete nove ljude. P-prvi ste put u Londonu, takve stvari. Nadam se da je u redu. - Sir Robert se prilično nervozno naklonio, ali ništa nije rekao.

- Svakako - odgovori Laura. - Molim vas, sjednite.

Gospoda su joj s očitim olakšanjem udovoljila. Zavladala je tišina.

- Zanimljivo je upoznavati nove ljude - reče Clarissa. - Već smo imale više posjetitelja nego za mjesec dana u Everslyu. Posjetile su nas prijateljice naših teta. Možda ih poznajete? - Nabrojila je dame.

Lord Timothy kao da je zadrhtao. - Ledi Quale - ponovi. - Prijateljica moje majke. Zapravo su sve četiri veoma bliske. Zastrašujuća žena. Tjera mi strah u kosti.

Njegov je prijatelj kimnuo u znak slaganja. - Imaju opake jezike. Čovjeku se uvijek čini da je rekao nešto glupo.

U sebi pomislivši da taj osjećaj možda i nije sasvim pogrešan, Laura je suosjećajno kimnula. - Doista su impozantne.

- I veoma znatiželjne - doda Clarissa. - Umalo sam im rekla neka gledaju svoja posla i naša ostave na miru.

Lord Farnsworth doimao se prestrašenim. - Ne smijete to napraviti usrdno reče. - U trenu bi to razglasile po cijelome gradu. Govore samo o skandalima, znate, i kleveću. Ne biste se ni snašli i već biste se našli u nevolji.

Clarissa se nasmiješila. - Nastojat ću biti oprezna. Možda vam se više sviđaju Rundgatei? Gospođa Rundgate i njezina kći također su nas posjetile.

- Anne Rundgate? - promrmlja sir Robert. - Dražesno djevojče.

- Sviđa vam se? - upita Clarissa. - Meni se činila veoma dragom.

Zatečen, mladić je promucao: - O, ne. To jest, jedva je poznajem. Tek je ušla u društvo, nije li? Mislim da sam je vidio na nekoj zabavi. Nismo razgovarali.

Clarissu kao da je pomalo razdražio taj zbrkani govor pa se umiješala Laura. - Možda bolje poznajete gospođu Allenby? Ona je bila naša posljednja gošća i time popunjava katalog što ste ga tako strpljivo odslušali.

No taj je pokušaj da smiri sir Roberta bio posve neuspješan. Zapravo su sad oba džentlmena pokazivala znakove uzrujanosti i sir Robert je zabrinjavajuće iskolačio oči. - V-vera Allenby - na koncu je izustio. - Ona je došla ovamo? Ali nije li ona... To jest... - Smušeno je šeprtljao i zatim rukom pokrio usta. - Oprostite, nešto mi je u grlu. - Počeo je slabašno kašljati.

~ 41 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Danas je doista lijep dan, nije li? - u tom trenutku reče lord Timothy.

Dame su ga zbunjeno pogledale, a sir Robert je sa zahvalnošću i poštovanjem pogledao prijatelja. Lord Farnsworth se kolebao pod pogledima svih njih, ali je hrabro nastavio. - Sunčano je, znate. I prilično toplo za travanj. Odvezao sam se kočijom u Richmond.

Sažalivši se nad obojicom, Laura reče: - Doista? U park? Još ga nisam vidjela, ali sam čula da je veoma lijep.

- O, da - odgovori mladić. - Cvijeće, takve stvari. I dobra je vježba za konje.

- Rado bih ga vidjela - reče Clarissa. Smiješak što ga je podarila gospodi sadržavao je jasnu poruku.

- Isplati se posjetiti ga - glasio je jedini odgovor lorda Farnswortha.

Prijatelj ga je gurnuo laktom, ali ga je samo tupo pogledao.

- Bit će mi čast pratiti vas - tada reče sir Robert. - Uzet ću laganu kočiju.

Lord Farnsworth se trgne. - Zaboga, ne. Ja ću vas odvesti, gospođice Lindley. Bit će mi čast. Nije mi palo na pamet. To jest, kanio sam pitati, to jest...

Clarissa se nasmiješila. - Bit će mi zadovoljstvo.

Nakon što je to dogovoreno, džentlmeni kao da su iscrpili teme.

Clarissa ih je nekoliko puta pokušala uvući u razgovor, ali bez osobita uspjeha. Objema je laknulo kad su gosti ustali da odu.

Kad su ostale same, Laura upita sestru: - Zar doista želiš ići?

- Ne osobito. Ali moram imati nekakva udvarača, znaš. Zapravo, što više udvarača.

Laura je odmahnula glavom. - Tu dvojicu smušenih, kicoških dječaka?

Clarissa se hihotala. - O, previše si stroga. Možda jesu malo premršavi, ali to je elegantna vitkost, ne misliš li? Priznajem da je sir Robertov prsluk mrvicu drečav, ali...

Laura ju je prekinula. - Ne pokušavaj me zavarah, Clarissa. Ako za taj prsluk kažeš da je mrvicu drečav, pitam se zašto mi jutros nisi dopustila da kupim one crvene vrpce. Vjerujem da si rekla da previše privlače pažnju. Upitno je pogledala sestru. - Ti vrapca.

Clarissa je prasnula u smijeh. - Neka bude priznajem da imaš pravo.

Nisu prvoklasni primjerci. Ali su jedini mladi ljudi koje sam upoznala, a s kim ću plesati ako nikoga ne poznajem. To je čisto iz praktičnih razloga. I lord Farnswortl je pomalo naočit. Sviđaju mi se plavokosi muškarci.

- Te iskolačene plave oči i uvučena brada nesumnjivo?

Clarissa se opet nasmijala. - Prestani, prestani. Prestroga si.

~ 42 ~

Knjigoteka

Amazonka

Sestra joj se pridružila u smijehu. - Možda. Da su veoma pametni i duhoviti, ostalo bi im se moglo oprostiti, ali tako su šeprtljavi, Clarissa.

Mlađa je djevojka kimnula. - Jesi li vidjela si Roberta kad si spomenula gospođu Allenby Izgledao je baš kao riba na suhom. - Njezin je smijeh utihnuo kad se nečega sjetila. - To je bilo čudno, nije li? Zašto, što misliš?

Laura je oborila pogled i slegnula ramenima - Tko zna kad je tako smušen? Pitam se zna li on.

Clarissa se namrštila. - O, mislim da zna. Silno se trudio promijeniti temu. O čemu li je tu riječ.

- Pa, ja sam previše umorna da bih se time zamarala - odgovori Laura i ustane. - Mislim da ću malo prileći. Sjećaš se, večeras idemo u Vauxhall.

- Da, i ja ću malo počinuti - rastreseno će Clarissa, ali je ostala sjediti i stisnutim očima zuriti u vatru.

Laura je oklijevala i potom izišla. Doista je bila umorna, ali su joj misli letjele glavom dok je ležala na krevetu. Što je sir Robert umalo rekao?

Imala je određenu ideju koja joj se nije osobito sviđala. Je li gospođa Allenby na neki način njezina suparnica? Te kakav je točno kontekst i njezini izgledi u tome?

Ta joj nagađanja nisu olakšala odmaranje, ali je Laura prilično dugo ležala izgubljena u mislima, zureći u baldahin nad glavom. Bila je tako zaokupljena pa je vrijeme proletjelo i morala je požuriti da se preodjene za večer.

Unatoč tome, prva je sišla u salon. Proučavala je svoj odraz u zrcalu iznad kamina, ponovno provjeravajući kroj svoje nove haljine.

Napravljena je od krepa svijetlo ljubičaste nijanse i u mekanim se naborima spuštala do poda. Nije željela komplicirane ukrase pa su nabrani rukavići ukrašeni samo sićušnim uzlovima tamnije vrpce. Ista je vrpca obavijala visok struk. Nosila je ogrlicu i naušnice od ametista koje joj je teta Eleanor dala prije vjenčanja. »Ja ih više nikad neću nositi, dijete«, žalosno je rekla njezina teta. »Na tebi će veoma ljupko izgledati. Sad kad ćeš se udati, možeš nositi takve stvari, znaš.« Zato ih je uzela i sad joj je bilo drago. Crnu je kosu opet podigla u punđu kako bi se vidjele naušnice, a oko laktova je prebacila proziran šal.

Sve u svemu, mislila je dok je gledala u zrcalo, djeluje veoma elegantno.

- Ljupko - reče glas s vrata.

Laura se okrenula raširenih očiju i ondje ugledala Eliota. Trenutak joj je bilo teško disati. U večernjoj je odjeći doista impresivno izgledao.

Njegovo je tamnoputo, orlovsko lice savršeno isticala bjelina košulje i šala, a ovako se najbolje vidjela elegancija njegova visokog tijela. Prišao joj je i

~ 43 ~

Knjigoteka

Amazonka

podigao njezinu ruku do svojih usana. - Večeras ćeš mi doista služiti na čast - reče.

- Hvala - odgovori Laura. - Ovo je doistia lijepa haljina, nije li?

Nasmiješio se. - Da... ali nisam mislio na haljinu. - U sebi je mislio da je imao sreće s izborom. Njegova je žena lijepa i sve što je mogao poželjeti u smislu podrijetla i odgoja. Imao je pravo kad je u toj odluci primijenio zdrav razum i nije dopustio da ga emocije pokolebaju. Sretna je slučajnost dovela do njihove veze, na koju je pristao zato što mu je odgovarala.

Clarissa je žurno ušla. - Zar kasnim? - upita. - Oprostite. Ona budalasta Nancy prolila je Danski losion po mojoj haljini. Morale smo ga ukloniti.

Eliot se nasmijao. - Zar si sklona pripravcima za lice? Ne bih to očekivao.

Clarissa je bila toliko pristojna da porumeni. - Nancy ga je kupila za mene. Ali ne vjerujem da ću ga koristiti. Kakav vonj! - Na to su se oboje nasmijali te tako dobro raspoloženi sišli do kočije. Clarissa je odjenula haljinu od krepa boje breskve i Eliot je primijetio kako dražesnu sliku čine dvije sestre dok zajedno sjede na stražnjem sjedalu. * * *

Kad su stigli u Vauxhall, Clarissa se glasno divila šarenim lampionima na stablima, redovima loža oko pozornice i vijugavim stazama ukrašenim kipovima i paviljonima. Imala je samo jednu primjedbu na večernju zabavu. - Mislim da si jednog od svojih najšarmantnijih prijatelja mogao pozvati da pođe s nama - rekla je Eliotu.

- Zar ću biti bez pratnje?

Nasmiješio se. - Mogao bih reći da sam dvije tako ljupke dame želio zadržati za sebe - odgovorio je - kompliment koji bi trebao ušutkati tvoje prigovore. No zapravo sam dogovorio s lordom Anthonyem Trillingom da se nađemo u našoj loži. - Zavjerenički je pogledao Lauru i dodao: - On je barun, bojim se, a ne vojvoda. U tako kratkom roku nisam uspio pronaći vojvodu.

Laura je potisnula smijeh i doimala se pomalo krivom kad se sjetila što mu je ispričala o svojoj sestri odmah nakon što su se upoznali.

Clarissa je samo izgledala zbunjeno. - Zašto bi želio vojvodu? - upita. Većina je prilično stara, koliko sam shvatila. Kakav je lord Anthony Trilling?

- Pustit ću te da sama procijeniš. Vidim da je stigao prije nas. - Eliot ih je poveo prema loži gdje ih je čekao nepoznat muškarac. Kad ih je opazio, ustao je i naklonio se. Eliot mu je kimnuo.

~ 44 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Laura, ovo je moj prijatelj, Tony Trilling. Moja žena i njezina sestra, gospođica Clarissa Lindley.

Džentlmen je rekao sve što je bilo dolično pa su sjeli oko stola u loži.

Lord Anthony već je pribavio poznati punč s rakijom i tanke kriške šunke po kojima je Vauxhall bio slavan. Dame su kušale šunku. Dok su jele, s velikim su zanimanjem gledale naokolo. Svjetla, blještavo mnoštvo i glazba stvarali su gotovo hipnotičku kombinaciju za nekoga tko nije navikao na londonske užitke. Njihovi su ih pratitelji neko vrijeme sa zanimanjem promatrali, sve dok se Laura nije okrenula i uhvatila mužev pogled. Lagano je porumenjela.

- Sigurno nas smatrate pravim provincijalkama dok tako zurimo poput djece - reče.

- Naprotiv. Uživaš li u prizorima?

- O, da. Ovo je prekrasno mjesto.

- Predivno je - doda Clarissa. - Upravo sam ovako zamišljala London. Želim obići cijele vrtove.

Eliot se nasmijao. - Pa, ako ste završile, možemo malo prošetati.

- O, da. - Clarissa je odmah ustala.

- Želiš li prošetati? - Eliot upita Lauru. Kimnula je, pa su njih četvero krenuli stazama.

Clarissa je prihvatila ruku lorda Trillinga i hodala sprijeda, ostavivši Lauru da šeće uza svoga muža. Uskoro je postalo očito da se prvi par upustio u veoma duhovito koketiranje.

Laura odmahne glavom. - Clarissa je tako uzbuđena zbog putovanja u grad.

- Mislim da je to posve prirodno. Veoma je mlada i nije ni okusila doživljaje poznate većini djevojaka.

Laura se složila. - Nisam stvarno zabrinuta, razumiješ. Clarissa je razumna i njezina su načela čvrsta. Samo se bojim da bi njezina vedrina mogla izazvati nekakav nesporazum ili... o, ne znam. Nikad ranije nisam imala ulogu gardedame. - Uzdahnula je.

Nasmijao se. - Siguran sam da će sve biti dobro. Ti si dobar uzor.

Laura iskrivi lice. - Kako to dosadno zvuči. Osjećam se previše mlado da bih bila uzor.

Eliot ju je pogledao. - Mislim da ti je dobar odgoj urođen, a to je jače od drugih čimbenika. Uopće nisam zabrinut po tom pitanju.

To je očito bio kompliment, ali Lauri se nije sviđao. - Hvala bezizražajno odgovori. Promatrala je Clarissu i lorda Anthonya pred njima. Pričali su nekakve besmislice o balu gospođe Rundgate, a

~ 45 ~

Knjigoteka

Amazonka

džentlmen je očito želio rezervirati prvi ples s njezinom sestrom. Laura je osjetila laganu zavist. Clarissa je izgledala tako bezbrižno dok je koketno zabacivala glavu na nametljivost vitka mladog čovjeka.

- Čini se da se Tony i tvoja sestra dobro zabavljaju - reče Eliot slijedeći njezin pogled. - To sam i očekivao. - Nasmiješio se. - On je veoma podoban.

- O, nadam se da Clarissa još neko vrijeme neće misliti na udaju odgovori Laura. - Doista mislim da neće.

Eliot je samo kimnuo. Par ispred njih je zastao pa su ih Laura i Eliot sustigli dok je Tony pokazivao ljepote jednog paviljona. On i Eliot malo su se šalili na račun njegova iznenadnog zanimanja za arhitekturu. Clarissa se hihotala, a Laura smiješila.

Tijekom večeri Clarissa i Tony ugodno su očijukali, a Laura je s mužem razmjenjivala banalne primjedbe. Sreli su nekoliko Eliotovih poznanika i on ju je ponosno predstavljao. No Lauri je izlazak pružio manje užitka no što je očekivala i nakon dva sata poželjela se vratiti kući.

Ništa nije rekla zato što je Clarissa očito uživala. Nastojala je ostati vesela i nasmiješena tijekom vatrometa i plesa.

No kad je kasnije te večeri ušla u svoju spavaću sobu, umorno je protrljala zatiljak. Vrijeme joj je sporo prolazilo i premda zbivanja nisu bila dosadna, nisu joj pričinjala ni zadovoljstvo. Činilo joj se da nešto neodredivo nedostaje. Čula je zvuk iz Eliotove sobe i nepomično stajala. Nije se ponovio.

Opet je razmišljala o njihovoj večeri, o tome kako se Clarissa smijala i koketirala dok je ona mirno razgovarala s Eliotom. Zar će imati samo to?

Ništa nije znala o tome kakav brak treba biti zato što je djevojaštvo provela s dvije usidjelice, ali je nekako osjećala da bi trebalo biti nešto više od ovoga. Stajala je još trenutak, a potom slegnula ramenima i počela se razodijevati.

U tom je trenutku Mary uletjela u njezinu sobu da joj pomogne i ispunila je uzbuđenim brbljanjem. Činilo se da su u praonici poderali Laurin plavi batist. Laura je potisnula svoju zabrinutost dok ju je zabavljalo djevojčino beskonačno brbljanje o porocima pralja i onome što jest ili nije rekla ženi. Mary nije bila prvoklasna sobarica, ali je urnebesno pričala priče. Stoga je Laura uspjela odmah zaspati i nije se probudila sve dok Mary idućeg jutra nije razmaknula zastore oko kreveta i pustila da joj sunce obasja lice.

~ 46 ~

Knjigoteka

Amazonka

Šest Za idući je dan dogovorena Clarissina vožnja parkom Richmond s lordom Timothyem Farnsworthom. Kad je Laura sišla, Clarissa je već bila u sobi za doručak. Sjajno raspoložena, izgledala je veoma elegantno u muslinu s uzorkom jaglaca. Uzbuđena zbog sinoćnjih doživljaja, neprestano je brbljala o Vauxhallu, večeri i plesu, o Eliotovoj ljubaznosti i mnogim vrlinama njegova prijatelja. Uskoro je postala svjesna da je Laura jedva sluša.

- Što je bilo? - upita stariju sestru. - Zar nisi dobro spavala?

- O, ne, baš sam dobro spavala.

- I ja, premda je za to zaslužna moja otpornost. Moj je krevet bio grozan.

- Kako to misliš? - upita Laura.

Clarissa se nasmijala. - Nancy je umalo zapalila moje plahte. Smeđe su i mrve se na nagorjelim mjestima.

- Kako?

- Žeravnikom. - Clarissa se opet nasmijala. - Silno se trudila da mi bude udobno, ali ga je previše zagrijala i predugo ostavila među plahtama.

Nakratko sam pomislila da je zapalila kuću. Kunem se da je bilo dima.

Laura odmahne glavom. - Morat ću razgovarati s njom. Te će nam budalaste sluškinje jednoga dana srušiti kuću na glavu, - O, nemoj je grditi, molim te. Ne bih ti rekla da sam znala da ćeš je pozvati na odgovornost. To je bila nesreća i Nancy se užasno boji što će Dunham reći kad za to čuje.

- Ali, Clarissa, ne možemo dopustiti da sluškinje spaljuju plahte.

Njezina se sestra glasno smijala. - Više to neće ponoviti, vjeruj mi.

Nikad nisam vidjela nekoga tako uzrujanoga. Naučila je lekciju. Presamitila se od smijeha. - Pokazala sam prstom i rekla: ‘Nancy, ono izgleda kao dim’, a ona se naglo okrenula i vrisnula: ‘Ti vrapca, to je žeravnik. Posve sam zaboravila.’ Potrčala je onamo i izvukla ga. Ne možeš zamisliti kako je bilo smiješno.

Laura se nehotice nasmiješila. - Gotovo da mogu.

- I tada se počela ispričavati. Činilo se da nikad neće prestati. Željela mi je donijeti nove plahte, ali se bojala otići po njih da je Dunham ne opazi

~ 47 ~

Knjigoteka

Amazonka

i počne ispitivati. Baš je bilo zabavno. Kod kuće se ništa slično nije događalo.

Laura se skrušeno nasmiješila. - Ne, zato što je Eversly dobro vođeno kućanstvo. Dosad nisam cijenila tetu Celiu onako kako je zavrijedila. Pogledala je sestru, sad zaokupljenu doručkom. - Kad ideš?

Clarissa se zagrcnula. - U deset - odgovorila je kad je došla do daha. Moram požuriti.

- Da, znam koliko se raduješ tom izletu - mirno će njezina sestra.

- O, radujem se - nasmijala se Clarissa. - Na kraju krajeva, to je moj prvi izlet s jednim džentlmenom.

- Doista. Nadam se da ćeš se zabaviti. Clarissa je ispila čaj i ustala. Nije važno ako se ne zabavim. Uživat ću u spoznaji da sam viđena kako se vozim u Richmond. To mora do nečega dovesti.

- Nepopravljiva si - nasmijala se Laura. Sestra joj je na brzinu poljubila obraz prije nego je izišla. - Naravno da jesam - dobacila je preko ramena i odskakutala niza stube.

Laura se opet nasmijala, odmahnula glavom i natočila si drugu šalicu čaja.

Clarissa je izišla u deset, prema planu. Laura je sjela da njihovim tetama napiše pismo i potom sišla popričati s kuharicom o večeri. Na njezino olakšanje, nije bilo posjetitelja pa je ostatak jutra mirno prošao.

Malo je šivala i pregledala dvije kutije knjiga u knjižnici, pronašavši roman što ga je odavno željela pročitati. Čak je nekoliko knjiga stavila na police, mada ne mnogo. Bojala se da će ući Dunham i zateći je u tom poslu. Sve u svemu, veoma je uživala u danu i pomislila da će s vremenom postati kompetentna domaćica.

Clarissa je stigla u vrijeme čaja i u salon unijela dašak svježega proljetnoga zraka. Srušila se na sofu kraj Laure, skinula šešir i bacila ga na stolić kraj vrata.

- Jesi li se dobro provela? - upita Laura.

- Izvrsno - reče Clarissa. - Konji lorda Farnswortha doista su divni i malo mi je prepustio uzde. Posve smo ga pogrešno procijenile, Laura. Ima sjajne konje.

- Da sam barem znala - promrmlja Laura. Njezina se sestra nasmiješila. - Pa, znam da ne voliš konje kao ja, ali ovi su stvarno krasni.

- Je li ti se svidio park Richmond?

~ 48 ~

Knjigoteka

Amazonka

- O, zapravo ga nisam vidjela. - Clarissa je izgledala pokajnički. - Kad je lord Farnsworth shvatio kako se osjećam, odveo me u Tattersall’s. Kasnije smo otišli u kratku vožnju.

- Tattersall’s? Gdje se konji prodaju na aukciji? O, ne.

- Nije nedolično i uživala sam. Zapravo, vjerujem da sam i ja kupila konja. - Clarissa je izbjegavala sestrin pogled.

Laura je nastojala prikriti smiješak. - Ne sivca? - uspjela je pitati.

- Sivca? Ne, riječ je o malenoj smeđoj kobili i...

- Clarissine su oči odjednom bljesnule. - Misliš kao konj za vuču? U Everslyu?

Laura je kimnula te su obje prasnule u smijeh.

Kad je Dunham donio pladanj čaja, flegmatično je ignorirao njihov smijeh. Stvari za čaj spustio je na nizak stolić ispred sofe i što brže otišao.

Kad je izišao, Eliot se oglasio s vrata. - To je bio poseban prizor. L’allegro i il penseroso.

Laura se iznenađeno okrenula. - Oh. Nisam čula da si ušao. Clarissa mi je pričala o svojoj vožnji s lordom Timothyem Farnsworthom.

Eliot je uzdigao obrvu. - I tome se možete smijati? Vaši su umovi zacijelo snažniji no što sam zamišljao. Ja bih nakon takve kušnje bio na izmaku snaga i najvjerojatnije si prerezao grlo.

Clarissa se opet nasmijala. - O, ne, sjajno sam se provela. Dopustio mi je da upravljam njegovim konjima.

- Onda je i on hrabriji no što sam očekivao - reče Eliot. - Je li te tvoja vožnja tako nasmijala?

- Ne - hihotala se Clarissa. - Laura me podsjetila na vrijeme kad sam od farmera blizu Everslya kupila sivca za vuču i dovela ga kući. Silno sam željela konja, razumiješ, a naše tete nisu željele da jašemo.

- Razumijem i svim srcem suosjećam s vašim tetama.

- Pa, nisu mi dopustile da ga zadržim - reče Clarissa - ali su mi već sljedeće godine kupile ponija.

- Veoma razumno s njihove strane. Zašto odjednom bolje razumijem histerične napadaje vaše tete Eleanor?

Laura je ulijevala čaj u šalice i sad se zagrcnula.

Eliot ju je pogledao. - Da? - spokojno upita.

Iskričavih očiju, Laura je odmahnula glavom.

Trenutak su u tišini pili čaj, a Clarissa se doimala zamišljenom. - Sutra ne mogu jahati - promrmlja. - Obećala sam poći u šetnju s Anne Rundgate.

~ 49 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Ispila je čaj i ustala. - Idem gore. Vidjet ćemo se na večeri. - Uzela je šešir sa stolića kraj vrata i nestala.

Laura i Eliot u tišini su nastavili piti čaj.

- Zabrinut sam za tebe - rekao je nakon nekoliko minuta.

Laura se iznenadila. - Za mene?

- Da. Bojim se da ti se gradski život ne sviđa koliko si očekivala.

Vauxhall te se nije osobito dojmio, zar ne?

- Jest, naravno. Mislim da je ondje lijepo. Ne znam što želiš reći.

- Čudno... sinoć sam stekao jasan dojam da si nestrpljiva i možda se dosađuješ. Zar mi kažeš da se nisi mnogo prije poželjela vratiti kući?

Laura je zaustila da ga razuvjeri, ali je oklijevala i podigla pogled.

Njegove su sive oči bile veoma pronicave, ali je u njima vidjela samo ljubaznost. Tiho je uzdahnula. - Bila sam prilično umorna.

- Doista? - Nagnuo se naprijed i uzeo njezinu ruku. - Moraš mi govoriti takve stvari. - Iznenadila ju je zabrinutost u njegovu glasu. - Želim da budeš sretna, Laura. Moja je dužnost za to se pobrinuti.

Na riječ dužnost Laura se ukočila i povukla ruku. - Veoma si ljubazan, Eliote. Meni je sasvim dobro.

Prišao joj je malo bliže, a ona se odmaknula.

- Nadam se - rekao je. - Ti si upravo onakva žena kakvu bih izabrao, Laura, između svih ostalih. Izabrao sam, naravno. Nemam baš nikakvih zamjerki.

Laura je progutala slinu. Zbog njegove se tvrdnje nelagodno osjećala.

Mada je znala da ne misli ništa loše, to ju je podsjetilo na okolnosti sklapanja njihova braka i činjenicu da je donekle primoran na to, pa nije znala kamo bi gledala.

- Ja... drago mi je - na koncu je promucala.

- Ponosim se tobom, Laura. Posjeduješ ljepotu, podrijetlo, odgoj, sve što čovjek može poželjeti. Mislim da ćemo se izvrsno slagati. Mudro smo odlučili.

Dio Laurine zbunjenosti nestao je nakon tih, prilično hladnih riječi.

Brak je prikazao kao poslovnu transakciju. Bilo je očito da u njihovu braku nema mjesta osjećajima, barem za njega. Sagnula je glavu. - Sigurno imaš pravo - reče.

Nasmiješio se. - Dobro. Želim biti onako dobar muž kako si ti dobra žena.

Opet je sagnula glavu, ali ništa nije rekla.

Trenutak je čekao i potom ustao, odloživši šalicu. - Sad moram ići.

Večerat ću u svojem klubu pa me nemojte čekati. Laku noć.

~ 50 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Laku noć - odgovori Laura. Eliot je izišao i ona je ostala sama sjediti u salonu. Šalica se zaustavila na pola puta do njezinih usana.

~ 51 ~

Knjigoteka

Amazonka

Sedam U narednim je tjednima Clarissa učvrstila svoje poznanstvo s Anne Rundgate te je jutra i popodneva provodila s njom i njezinim prijateljima.

Mada je Lauri bilo drago da je Clarissa tako zadovoljna u tom društvu, ona sama nije našla prijateljice. Bila je malo starija i ozbiljnija od djevojaka koje su tek ušle u društvo... ali je također bila podosta mlađa, barem po iskustvu, od mladih udanih dama koje je upoznala. Zato se Laura osjećala pomalo izoliranom i mnogo je vremena provodila sama.

Eliot je povremeno pratio sestre na večernje zabave ili u kazalište, ali su mnoge večere poslužene samo Lauri i Clarissi dok je on bio zauzet sa svojim prijateljima u The Daffy Clubu ili Watier’su. Clarissa to gotovo nije ni opazila, ali Laura je osjećala kako u njezinu umu raste zbunjenost.

Počela se pitati je li to doista život kakav je željela. Premda uopće nije bila sigurna da želi više vremena provoditi s mužem - zapravo je premalo znala o njemu da bi odlučila - vjerovala je da ga želi bolje upoznati. Možda ju je najviše ljutio način, zaključila je, na koji joj je oduzeta mogućnost da o tome odlučuje.

Dan određen za bal gospođe Rundgate stigao je prije nego su se snašle. Madame Antoinette poslala je Laurinu tamnoružičastu haljinu.

Doista je bila predivna kreacija, sva od svile i ukrašena lijepo izrađenim pletenicama. Stigla je i Clarissina haljina od bijeloga brokata protkanog srebrnim nitima. Bila je njome veoma zadovoljna.

Eliot ih je odlučio pratiti te su se njih troje u devet uvečer okupili u salonu, čekajući da dovezu kočiju. Eliot je komplimentima pohvalio izgled dama i uz graciozan naklon objema dao buketiće za bal. Laurin su činile ružičaste ruže, a Clarissin bijele. Oba su buketića bila u finim srebrnim držačima.

Clarissa mu je ushićeno zahvalila. - Moj prvi buketić - uzviknula je. - O, idemo već jednom. Ne mogu više čekati. Kako je ovo bio dug dan!

Kad je njihova kočija stigla do kuće gospođe Rundgate, morala je stati u red vozila koja su čekala da pred vratima iskrcaju svoje putnike. Sve se doimalo blještavim dok su bakljonoše jurcali naokolo i mahali svojim bakljama, nosači se gurali s prolaznicima koji su zastajkivali da zure u spektakl, a kroz jarko osvijetljene prozore prosipala se svjetlost po

~ 52 ~

Knjigoteka

Amazonka

pločniku i kočijama. Laurino se raspoloženje popravilo. Uzbuđenje je bilo zarazno.

Dočekujući goste na odmorištu, Anne Rundgate izgledala je veoma krhko i ljupko u svijetloplavom, a njezina majka impozantno u satenu jantarne boje. Starijoj je dami bilo silno drago što ih vidi. - Dobra večer, drage moje - rekla je djevojkama. - Tako mi je drago da ste ovdje. I Eliot... dugo te nisam vidjela. Kako, je tvoja majka? Kakvu sliku vas troje činite... krasno.

Eliot se nasmiješio i lagano se naklonio na kompliment, Laura je odgovorila na njezin pozdrav, a Clarissa se obratila Anne: - Tvoja je haljina prelijepa. Ispala je baš kako si željela. - Tada su morali dalje kako bi napravili mjesta za druge goste na stubama iza njih.

Lord Anthony Trilling prišao im je u plesnoj dvorani i podsjetio Clarissu da mu je obećala prvi ples. Nasmijano se složila te ju je odveo do skupine mladih ljudi u kutu.

Laura je pogledala naokolo. Sve je doista bilo impresivno. Premda je stigla otprilike polovica uzvanika, mnoštvo se doimalo blještavim. Jarke nijanse ženskih haljina i tamnija večernja odjeća njihovih pratitelja stvarali su dojam tapiserije, pojačan obiljem cvijeća.

Eliot se smiješio Lauri. - Veličanstven prizor, nije li? - reče.

Kimnula je. - Izgleda gotovo kao predstava. Teško je vjerovati da takav prizor može biti stvaran.

Nasmijao se. - Nisam siguran da jest. Nema ničeg što je više umjetno od bala.

Tada je u dvoranu ušla Anne Rundgate, a vodio ju je mladi džentlmen kojeg Laura nije poznavala. Orkestar se pripremio za početak i Anne je zauzela svoje mjesto na čelu kolone plesača.

Laura je vidjela da se Clarissa pridružila plesačima. Smijala se nečemu što je lord Anthony govorio i oboje su se doimali posve zaokupljenima.

Eliot reče: - Naša je domaćica navela mladog Redmona da povede ples s njezinom budalastom kćeri. Sjajan uspjeh. Nadam se da Clarissi nitko neće reći da je on sin vojvode. U trenu bi ga otela maloj Anne pred nosom. Smiješkom je pokazao da se šali.

Laura je proučavala mladića. - Nisam čula za vojvodu od Redmona.

- Ne, Geoffrey je markiz Redmon. Počasna titula. On je najstariji sin starog Millshirea. Hoćemo li im se pridružiti?

Laura ga je pogledala. Smiješio se, izgledajući veoma samouvjereno i opušteno. - Ali, milorde, sigurno znaš da uopće nije prikladno da muževi plešu sa svojim ženama. Kako možeš tražiti da budem tako staromodna?

~ 53 ~

Knjigoteka

Amazonka

Oči su mu svjetlucale. - Sasvim je prihvatljivo ako su nedavno vjenčani - spremno je odgovorio.

Laura je porumenjela. Pružio joj je ruku i ona ju je bez riječi prihvatila, dopustivši mu da je povede u posljednju skupinu koja se formirala u blizini. U sebi je pomislila da se ne treba nadmudrivati s Eliotom. On je spreman na sve.

Vrlo su malo razgovarali tijekom prva dva plesa. Laurine plesne vještine prvi su put bile na provjeri u javnosti pa je pazila na korake. Kad se uvjerila da se sasvim dobro snalazi, opet je pogledala oko sebe. Izgled tapiserije sad je bio joj naglašeniji dok su se ljudi kretali i njihali u pomno osmišljenim obrascima. Godila joj je ljepota toga. Clarissa je s druge strane dvorane uhvatila njezin pogled i ushićeno se nasmiješila, a Laura joj je uzvratila smiješak.

Kad je glazba utihnula, vratili su se do stolica uza zid. Odmah im je prišla ledi Quale, predatorski se smiješeći Lauri. - Dođite, draga moja slatko reče. - Želim vas upoznati s mojom prijateljicom ledi Jersey. Ona će vam dati vaučere za Almack’s. - Povukla je Lauru sa sobom prije nego se uspjela pobuniti.

Ledi Jersey bila je ugodna žena. Znatiželjno je promatrala Lauru i rekla: - Dakle, vi ste mlada djevojka iz provincije koja je ugrabila jednog od najtraženijih ženika? - No nehajno je obećala vaučere i njezina zloba, ako se o tome radilo, činila se posve dobronamjernom.

Nisu prošle ni dvije minute, a ledi Quale ju je opet odvukla, navodno da je upozna s još jednom prijateljicom. No samo je odvela Lauru do slobodne sofe uza zid i ondje je posjela.

- Eto, sređeno - reče. - Sad možemo prijateljski čavrljati. Kako ste, draga? Nisam vas vidjela od večernjeg druženja kod Emily Yarbourgh prošli tjedan. - Laura je rekla da je dobro i ledi Quale kimne. - Čini se da se vaša sestra dobro uklopila, baš kako smo predvidjele. Veoma živahna djevojka.

Laura ništa nije odgovorila pa je zavladala kratka tišina, veoma čudna pojava u razgovoru s ledi Quale. Kad je starija dama opet progovorila, u glasu joj se osjećalo neobično oklijevanje. Posebno sam željela razgovarati s vama - nastavila je. - Jučer sam vam ostavila posjetnicu, znate kad ste bili vani.

- O, da, oprostite - s krivnjom će Laura jer uopće nije bila vani.

Jednostavno nije bila raspoložena za otrovne tračeve ledi Quale.

- Pa, tu nema pomoći, ali me u ovom slučaju uzrujalo i zato sam doista željela razgovarati s vama. - S oklijevanjem je zastala i Laura se pitala kamo to vodi. Toj dami nije svojstveno tako okolišati. - Zapravo ne znam

~ 54 ~

Knjigoteka

Amazonka

kako bih počela - nastavi ledi Quale, dodatno pojačavši Laurinu znatiželju.

- Stvar je delikatna. Mislim da znate draga moja, da ja ne širim tračeve. Laura je oborila pogled. To je bila jedna od najdražih iluzija ledi Quale. No kao prijateljica vaših teta, mogu se smatrati zamjenicom vaših roditelja. Kako nemate majke koja bi vam govorila o tim stvarima, smatram svojom dužnošću da to spomenem.

- Da što spomenete, gospo? - upita Laura, sve zbunjenija.

- Pa, iskreno, rečeno mi je da vas je doista posjetilo ono drsko stvorenje, Vera Allenby.

- Da. Posjetila nas je nakon vašeg prvog dolaska, istoga dana. - Laura se nelagodno promeškoljila.

- Hm. - Ledi Quale kao da se sablaznila. - Jedva to mogu vjerovati, čak i kad je o njoj riječ. Jednog će dana pretjerati. - Zagledala se u Lauru koja je izbjegavala njezin pogled. - Pa, bez uljepšavanja, draga moja, ime gospođe Allenby neko se vrijeme povezuje s vašim mužem. Dobro je poznato da oni, ah, da imaju nekakav dogovor. Teško mi je, ali osjećala sam da vam to treba reći, Vera Allenby uopće nije prikladna osoba koju biste trebali poznavati.

- Ah - odgovori Laura. Ništa joj drugo nije palo na pamet. Hladan se osjećaj širio iz njezina trbuha prema van.

Ledi Quale ju je suosjećajno gledala. - Uopće ne sumnjam da vas je to šokiralo, ali ne smijete dopustiti da vas uzruja. Takve su stvari ovih dana zastrašujuće uobičajene. Skandalozno. - S užitkom je iznijela to mišljenje. Ne možete zamisliti kako su neki ljudi bezobzirni, draga moja. Bračni par Allenby je među najgorima.

Laura nije mogla odoljeti. - Ali njezin muž? Zar on, to jest...

- On je jednako loš kao ona. Još gori! U Londonu nema većeg raskalašenika. Čini se da ih to zabavlja.

- I znaju jedno o drugome...

- To je najskandalozniji dio. Nemaju baš nikakve diskrecije. Zaboga, samo pomislite da je Vera Allenby posjetila vas. - Nastavila je tiše. - Osoba koja bi to trebala znati rekla mi je da je to za njih igra. Sve pričaju jedno drugome, doista sve, draga moja.

Laura se odmaknula, gnušajući se te žene, ali i sebe zato što ju je slušala. - Pa, sigurna sam da su takve glasine uvelike pretjerane - reče. Ako biste me sad ispričali, gospo, moram pogledati što radi Clarissa. Ustala je.

Ledi Quale ju je čvrsto zgrabila za ruku. Njezina se šaka doimala poput pandže. - Zapamtit ćete što sam rekla? Ne smijete se viđati s Allenbyima. Veoma loše društvo.

~ 55 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laura je pomaknula glavu na način koji bi se mogao protumačiti kao kimanje i povukla ruku. - Ispričajte me.

Zaputila se dvoranom do mjesta gdje je Clarissa stajala. Vrtjelo joj se u glavi pa se držala lika svoje sestre kao pojasa za spašavanje. No dok je hodala, opazila je Eliota na drugoj strani dvorane. Potišteno je shvatila da upravo razgovara s gospođom Allenby. Dok je hodala praznom sredinom dvorane, Laura se odjednom osjetila posve samom i užasno izloženom. Svi ovdje, mislila je, znaju kakva je moja situacija. To je nepodnošljivo.

U tom je trenutku gospođa Allenby podigla glavu i vidjela je.

Nasmiješila joj se s oholom podrugljivošću pa je Laura bijesno stisnula šake.

Možda bi se drukčije osjećala da je čula Eliotove riječi. - Postaješ zamorna, Vera - govorio je bijesnoj crvenokosoj ženi. - Okani me se i budi razumna.

- Ne znam što želiš reći, dragi - odgovori gospođa Allenby. - Samo sam pitala zašto te tako dugo nisam vidjela. - Glas joj je bio trom, ali se u njemu osjećala oštrina.

To kao da nije utjecalo na Eliota. - Tvoji trikovi na mene ne djeluju, pa možeš prestati pokušavati. Točno znaš kako stoje stvari među nama.

Rekao sam ti onoga dana, nakon što si posjetila moju ženu.

- Tvoju ženu? - cinično ponovi Vera. - Ne možeš me uvjeriti da ti ona naivna cura nešto znači, Eliote. Predobro te poznajem.

- Ni u što te ne uvjeravam i svejedno mi je što misliš. - Eliot ju je oštro gledao. - Mislim da sam ti jasno rekao da je među nama gotovo, Vera. To je bila ugodna veza. Oboje smo uživali i nikoga nismo povrijedili. No sad se situacija promijenila.

Smiješak koji je nakratko razotkrio zube gospođe Allenby nije bio lijep. Njezino je ljupko lice pretvorio u životinjsko. - Mene nitko ne odbacuje - gotovo je prosiktala. - Ja određujem pravila u ovoj igri.

Eliot ju je gledao s gnušanjem. - Trebala si se baviti glumom, Vera.

Ako namjeravaš izvesti nekakvu tragediju, molim te da me ispričaš. Među nama ionako nije bilo ničega. Samo smo se donekle sviđali jedno drugome.

Njezin je temperament nadjačao uobičajenu vještinu manipuliranja muškim rodom. - Požalit ćeš ako nastaviš tim putem, Eliote, više no što možeš zamisliti.

Mrko ju je gledao. - Ne budi glupa, draga moja. Ne možeš mi prijetiti. Okrenuo se na peti i udaljio.

Vera Allenby je trenutak nepomično stajala, drhteći od bijesa. Njezine su zelene oči plamtjele. Uloživši golem trud, uspostavila je kontrolu nad sobom i opet na licu namjestila smiješak. Osvrnula se po plesnoj dvorani i

~ 56 ~

Knjigoteka

Amazonka

pogled joj je pao na Lauru koja je čavrljala s domaćicom. Oči su joj bljesnule. Tražila je dalje, našla svoga muža i zaputila se k njemu.

Laura je tupo slušala zabavan opis gospođe Rundgate o kušnjama što ih donosi organiziranje bala. - Ako sluškinje ne razbijaju najbolje čaše, onda se zametne stolnjak ili kuharica daje otkaz - govorila je. - I sinoć sam bila sigurna da se Anne prehladila.

U tom im se trenutku pridružio gospodin Rundgate. Plah, šutljiv muškarac kojeg je Laura tek večeras upoznala. Nešto je promrmljao svojoj ženi i ona je uzrujano uzviknula, podigavši ruke.

- Ispričajte nas, draga - rekla je Lauri. - Iskrsnuli su neki problemi s ledenim desertom. Moramo uspostaviti kontakt s nekim iz Gunter’sa.

Obećali su da će sve proći glatko. - Par se žurno udaljio, ali su se još neko vrijeme čule žalopojke gospođe Rundgate.

Laura je udahnula i pogledala oko sebe. Clarissa je plesala, naravno.

Eliot se s nekolicinom prijatelja zaputio u prostoriju za kartanje, te se činilo da će odigrati partiju. U kutu je vidjela ledi Quale kako s gospođom Dillingham nekoga ogovara i brzo skrenula pogled. Sigurno im se nije željela pridružiti. Zapravo, pomislila je dok je pogledom prelijetala ostatak dvorane, ne vidi nikoga s kim bi doista željela razgovarati.

Okrenula se i prišla visokim prozorima. Bili su uvučeni i premda su ih zastirale draperije, postojala su udubljenja između prostorije i prozora.

Povukla se u jedno od njih i razmaknula draperije da pogleda van. Nije vidjela ništa posebno - maleno popločano dvorište i bočnu stranu konjušnice.

- Bal vam je tako brzo dojadio? - upita ugodan tenor iza nje. Priznajem da je to prilično zamoran događaj.

Laura se brzo okrenula i pustila draperiju. Pred njom je stajao naočit džentlmen srednje visine. Imao je tamnosmeđu kosu i bistre, vesele oči boje lješnjaka, pune smijeha i podrugljivosti. Bio je odjeven po posljednjoj modi, ali je večernju odjeću nosio nemarno, kao da mu je posve nevažna.

Njegova su se nemirna usta trznula kad je uzdigao obrvu i rekao: - Kršim pravila ponašanja, naravno. Nismo se propisno upoznali. Nadam se da vam ne smeta.

Laura ga je trenutak bez riječi promatrala i potom rekla: - Ne, valjda ne. Zasad bih teško mogla znati, zar ne?

- Duhovita - nasmijano je uzviknuo. Oči su mu zasjale i u njima su poigravale zlatne točkice, a njegov je smiješak očaravao.

Laura ga je jednostavno morala uzvratiti.

- Ah, to je bolje - rekao je. - Izgledali ste kao da se silno dosađujete, a smiješak ipak bolje pristaje tako ljupkom licu. Gdje ste se skrivali sve ove

~ 57 ~

Knjigoteka

Amazonka

godine? Zanosno stvorenje poput vas moglo je pokoriti sve neženje u Londonu.

Laura nije bila sigurna da joj se sviđa takav način obraćanja, ali nije bila sigurna ni da joj se ne sviđa. Lagano je uzdigla obrve. - Čini se da me poznajete - reče - ali još mi niste rekli svoje ime.

- O, da, svi su čuli za Eliotovu lijepu mladu ženu. I mnogi vas silno žele upoznati. Besramno sam ih preduhitrio. Možda će vas zanimati da vas smatraju prvoklasnim dijamantom, gospođo Crenshaw.

- Doista? - reče Laura. Upitno je gledala čovjeka.

- Pitate se zašto vam ne kažem svoje ime. Iskreno rečeno, bojim se. Vragoljasto se nasmiješio i tada, vidjevši da se Laura nije nasmijala, reče: Ja sam Jack Allenby. Kladim se da su vam mnogi rekli da ne zaslužujem vašu pozornost.

Laura se umalo trgnula kad je saznala njegov identitet. Opet je osjetila hladnoću u trbuhu. To je muž one žene. Pogledala ga je. - Ne mnogi - reče.

Opet se nasmijao. - Ali neki jesu, zar ne? Pa, ništa manje nisam očekivao. Tračerice me uopće ne odobravaju. Užasavaju me se majke mladih djevojaka. Plaše ih prijetnjama da ću ih zaskočiti iza draperija.

Laura se morala nasmijati. - Doista?

- Pa, ne baš... ali istina je da se nimalo ne sviđam starijim damama.

Nikad se ne gnjavim razgovorima s njima, znate.

- Možda biste trebali.

Izgledao je šokirano. - Što? Ako mogu razgovarati s vama? Nisam luđak, gospođo Crenshaw, samo katkad nepromišljen, recimo to tako.

Laura je spustila pogled. - Koliko sam shvatila, vi ste prijatelj moga muža - reče. Osjećala se nelagodno pred otvorenim divljenjem gospodina Allenbya. Nikad nije dobivala tako neuvijene komplimente.

Kutovi njegovih usta su se trznuli. - Da, istina. Poznajem Eliota od djetinjstva. Zajedno smo pohađali školu, znate.

- Stvarno?

Kimnuo je. - Eliot je godinu dana stariji, jasno, i bio je daleko bolji u učionici, ali smo se uglavnom dobro slagali zahvaljujući zajedničkom zanimanju za konje.

Laura je kimnula.

- Kad smo došli u London, zajedno smo proveli mnoge vesele večeri, premda se to u posljednje vrijeme ne događa često. Bojim se da Eliot postaje staložen muškarac, a ja ostajem šokantno neobuzdan. Žalosno. No hajde, razgovarajmo o vama. Ipak sam se progurao naprijed da vas upoznam. Kako vam se sviđa London? Vjerujem da ste sa sela?

~ 58 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Da. Međutim, London mi se sviđa. Veoma uzbudljivo mjesto.

Kimnuo je. - Istina. Ovdje se sve može naći, ma kakav ukus netko imao. Kakav je vaš? - Oči su mu poigravale dok je gledao ravno u njezine.

- Pa, ja... meni se sviđa kazalište - zamuckivala je Laura. Zbog nečega u načinu njegova izražavanja osjećala se nespretno i mlado. - I zabave, naravno. Tek sam nedavno stigla u grad.

- Da. Potrebno je vrijeme. - Činilo se da mu je donekle žao zbog izazivanja njezine nelagode.

Prije nego je Laura uspjela odgovoriti, još se jedan glas umiješao u razgovor. - Dobra večer, Jack. - To je rekao Eliot, a Laura je istodobno osjetila olakšanje i nešto slično zlovolji. Zar pazi na nju kao da je dijete?

- Eliote, stari moj - reče gospodin Allenby. - Uživao sam u razgovoru s tvojom ženom. Opet ti čestitam.

Eliot je kimnuo. - Žao mi je što prekidam - reče - ali sestra te traži, Laura.

Laura ga je pogledala. Nije vjerovala u tu tvrdnju zato što je maločas vidjela da Clarissa pleše. Nije bila sigurna da joj se sviđa Eliotovo uplitanje.

- Doista? - hladno odgovori. - Onda je moram potražiti.

- Faul, Eliote - veselo će gospodin Allenby. - Kažem da je to faul. Nije pošteno od tebe.

Eliot je to ignorirao i trenutak kasnije Laura reče: - Ispričat ćete me, gospodine Allenby? - Potom se udaljila.

Dva su čovjeka gledala za njom. - Ljupko - reče gospodin Allenby.

Eliot se opet okrenuo k njemu, odmjeravajući ga pogledom. - Pazi, Jack - reče. - Uvalit ćeš se u probleme.

- Zato što razgovaram s tvojom ženom, Crenshaw? - reče. - Što li time misliš? Navest ćeš me na pomisao da nije tako bezazlena kako se čini.

Bore oko Eliotovih usta načas su se produbile i oči su mu se stisnule.

Tada je slegnuo ramenima i otišao.

Gospodin Allenby je zamišljeno zurio za njim. - Malo sam te uzrujao promrmlja. – Kako zanimljivo. Ovo bi doista moglo biti zabavno. Tada je i on krenuo dalje.

~ 59 ~

Knjigoteka

Amazonka

Osam Premda je kasno legla, Laura je idućeg jutra rano ustala i brzo završila s doručkom. Danas je s Dunhamom trebala proučiti račune. Otišla je ravno u knjižnicu i sjela za stol. Prostorija je sad uredna i knjige su napokon na policama. Dok je čekala da stigne mrki sobar njezina muža, meškoljila se na stolici. Ovi joj sastanci nisu ugodni.

Dunham je ušao u knjižnicu kad je odbilo devet, točan kao uvijek.

Nosio je veliku knjigu računa kućanstva, u smeđem kožnom uvezu, i snop računa. Odloživši ih na stol, naklonio se i zaželio joj dobro jutro. Njegovu uobičajenu ravnodušnost naglašavao je ozbiljan izraz lica, uobičajen za ove prilike.

Pokazao joj je tjedne unose i odgovarajuće račune, pomno objašnjavajući kuharičine razloge za naručivanje veće količine maslaca i razne druge manje troškove u drugim područjima. Kad je stigao do plahti, Laura se umalo nasmijala. - Morali smo nabaviti tkaninu za nove plahte, gospo - ukočeno je rekao. - Jedna je sluškinja bila nemarna. Ako se slažete, kanim joj narediti da sašije nove.

Laura je kimnula. - Dobra ideja. Možda će ubuduće biti opreznija.

- Dakle, znali ste za to?

- Da. Bilo joj je silno žao, pa sam smatrala da ne treba stvarati problem.

Dunham je sagnuo glavu. Ako išta, izgledao je ukočenije nego ikad. Shvaćam - reče.

Laura je čula prizvuk prijekora. Možda čovjek misli da ga je trebala obavijestiti o incidentu? Malo je stisnula usta. - Mnogo znate o vođenju kućanstva, gospodine Dunham - reče. - Uistinu čudesno.

- Vodim kućanstvo za gospodina Crenshawa otkako se osamostalio odgovori Dunham. U glasu mu se osjećao ponos, ali i kivnost.

Laura je odjednom shvatila da je čovjek na nju ljubomoran. Nije riječ o tome da mu smetaju novi zadaci, već se boji da će ih ona uzurpirati.

Pozornije ga je pogledala. Gledao je ravno naprijed, kamena lica. Činilo se malo vjerojatnim da će ga ikad osvojiti. Ipak je rekla: - Sjajno obavljate svoj posao. Ne znam kako bismo se snašli bez vas.

Naklonio se. - Hvala, gospo. - Počeo je uredno slagati račune. - Ako nemate ništa drugo?

~ 60 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Ne, hvala, gospodine Dunham.

Pokupio je knjigu računa i papire te izišao. Laura je tiho uzdahnula.

Kao sve ostalo u njezinoj situaciji, Dunham je istodobno dobar i loš.

Vrhunski upravlja kućanstvom - ona sama sigurno ne bi bila ni upola toliko uspješna - ali joj također otežava. Opet je uzdahnula. Više ništa nije jednostavno.

Kratko je sjedila i potom ustala te se zaputila u salon gdje je našla Clarissu. - Šetnja je kratko trajala - iznenađeno je primijetila. Mlađa je djevojka izišla s Anne Rundgate, a s takvih se izlazaka rijetko kad vraća prije ručka.

Clarissa je podigla glavu i nasmiješila se sumnjivo živahno. - Rano sam se vratila.

- Zašto?

Clarissa ju je nesigurno gledala. - Obećavaš da me nećeš grditi?

- Ne - odgovori Laura. - Ne usuđujem se obećati nešto takvo. Što si izvela?

Clarissa se namrštila. - Nisam sigurna da ću ti reći.

- Clarissa.

- O, neka bude. Ništa posebno. Postoji neki mladi časnik, znaš, koji je opčinjen Anne. Stvarno je šarmantan mladić i Anne se veoma sviđa. No njezina majka misli da nije dovoljno bogat. Jesi li znala, Laura, da će Anne dobiti veliki dio kad se uda? Gospođa Rundgate boji se da kapetana Wetmorea više zanima novac nego Anne. Ali posve je u krivu.

Laura se počela mrštiti. - Što si napravila?

Clarissa se durila. - Ništa, kažem ti. Kapetan Wetmore nam se pridružio tijekom naše šetnje u parku i ja sam ih samo ostavila da nekoliko minuta nasamo razgovaraju. Ništa posebno skandalozno. S nama je bila Anneina sluškinja i ona je ostala.

- Organizirala si tajni sastanak Anne Rundgate i čovjeka koji nema odobrenje njezine majke. Clarissa!

- O, znala sam da ćeš biti uskogrudna. I nisam napravila ništa slično.

Zvuči grozno kada ti to kažeš. Sasvim smo slučajno srele kapetana. Ništa nisam organizirala. I nije baš da gospođa Rundgate ne odobrava. Ona samo...

- Da? - Pa, jednostavno nije u pravu. Sigurna sam da će to uskoro shvatiti.

Anne je na dobrom putu da se zaljubi, Laura, a previše je sramežljiva da sama nešto poduzme. Morala sam joj pomoći, zar ne shvaćaš?

- Ne, ne shvaćam. I zabranjujem ti da ikad više izvedeš nešto slično.

~ 61 ~

Knjigoteka

Amazonka

Clarissa je skočila na noge. - Zabranjuješ mi? Ti nisi moja skrbnica, Laura.

- Odgovorna sam za tebe - odbrusi Laura - i moram paziti da se ne uvališ u neprilike.

- Moraš paziti? - Clarissin je vatreni temperament brzo preuzimao glavnu ulogu. - Ti? Što ti znaš o Londonu? Mogu paziti na sebe jednako dobro kao ti. Bolje!

- Ja sam udana žena - počne Laura.

- Udana! - uzvikne Clarissa. - O, da, i obje znamo kakva je to vrsta braka. - Ta je primjedba obje šokirala i Clarissa se zgrozila svoje nepromišljenosti. Laura je problijedjela, ali je Clarissa skupila svoje skute i pobjegla iz sobe prije nego je uspjela išta reći.

Potrajalo je dok se Laura nije pribrala. Povrijedila ju je sestrina nepromišljena primjedba. Sjela je na sofu i nekoliko puta duboko udahnula. Kad se smirila, priznala je sebi da Clarissa ima pravo. Njezin brak zapravo nije brak i ne može tvrditi da je iskusnija od svoje sestre.

Njezin muž provodi vrijeme s drugom ženom i čini se da ona tu ništa ne može učiniti. Ta ju je misao još više zaboljela pa je opet morala duboko udahnuti. Odmahnula je glavom da je razbistri. Proteklih je tjedana mnogo razmišljala, osjećajući da je ostarjela više nego Clarissa, i više naučila.

Kratko je kimnula. U tome je suština. Doista je osjećala da može davati savjete, unatoč svojem neiskustvu. Laura je nakon petnaest minuta ustala i potražila Clarissu.

Na katu je pokucala na vrata Clarissine sobe i odškrinula ih, a zatim širom otvorila. U sobi nije bilo nikoga. Haljina što ju je Clarissa nosila bačena je na hrpu kraj toaletnoga stolića, ali ništa drugo nije pokazivalo da je od jutros bila u sobi. Laura je zabrinuto pogledala naokolo. Kamo je, onako ljutita, otišla njezina sestra? Prišla je vrpci zvonca i povukla. Nešto kasnije opet je pozvonila.

Na koncu je Betty, djevojčica koja pomaže u kuhinji, bojažljivo zavirila u sobu. - Da, gospo - reče prestrašenim glasom.

Laura je uzdigla obrve. - Gdje je Nancy? Ili Mary?

- Ispričavam se, gospo, ali sad su vani.

- Oh. Zar dugo izbivaju?

Betty se nervozno naklonila. - Nisam sigurna, gospo. Gulila sam povrće, jesam, i ništa ne znam o tome.

- Dobro. Hvala ti. - Laura se zamišljeno vratila u salon. Njezinu je prvu brigu raspršila pomisao da Clarissa izvodi psinu. Njezina je sestra bila ljutita i buntovnički raspoložena, pa se čini vjerojatnim da je izišla bez riječi kako bi Lauri pokazala da joj neće naređivati. Uzdahnula je i sjela.

~ 62 ~

Knjigoteka

Amazonka

Ništa nije mogla učiniti osim čekati da Clarissa odluči doći kući - uvijek je tako kad Clarissa napravi neku glupost.

Jutro je sporo prolazilo. Eliot je izišao i nitko nije došao u posjet.

Izgubila je zanimanje za knjigu što ju je čitala. Naizmjence se ljutila na sestru, osjećala zabrinutost za nju, te tugu. Nikad se ranije nisu tako žestoko posvađale.

Bila su gotovo dva poslijepodne kad je iz predvorja začula zvukove koji su najavili Clarissin povratak. Buka se činila mnogo glasnijom od očekivane. Laura je ustala i izišla do stubišta. Zastala je na pola puta niza stube i smeteno se zagledala u prizor pred sobom.

Dunham je u kuću upravo pustio nekoliko osoba. Clarissu, Mary i Nancy pratio je visok mladić, leđima okrenut Lauri. No još je čudnija bila Clarissina haljina. Nosila je nešto što je izgledalo kao jedna od otrcanijih Nancyinih haljina, a svoje je moderne uvojke povezala šalom od raznobojnih krpica. Laura je zapanjeno vidjela da su klompe upotpunjavale njezin komplet, a imala je i mrlju prljavštine na nosu.

U tom je trenutku Clarissa pogledala gore i vidjela Lauru. - Zdravo! veselo je doviknula. - Nikad nećeš pogoditi što se dogodilo.

Laura se morala osmjehnuti. - Bojim se pokušati - odgovori. - Što si sad izvela?

Clarissa se nasmijala. - Molim te, nemoj me grditi - preklinjala je. Imaš pravo na to, ali iskreno žalim zbog svoje gluposti, vjeruj mi. Ovaj me džentlmen galantno spasio pa nema nikakve štete.

Džentlmen se okrenuo na Clarissine prve riječi i Laura je vidjela da je riječ o otmjenom mladić ugodna lica. - Mislim da je najbolje da dođete gore i sve mi ispričate - reče. Kad su Nancy i Mary skrenule prema kuhinji, Laura doda: - Svi. Skupina se popela na kat i prilično pokunjeno stala ispred Laure koja se smjestila na sofu. Clarissa? - reče.

Njezina je sestra oborila pogled. - Pa, bila sam glupa, ali mi je stvarno žao. Veoma sam se ljutila kad sam otišla od tebe, znaš, premda nisam imala pravo. Kad sam stigla u svoju sobu, ondje je bila Nancy. Odjednom sam se sjetila da je obećala da će me jednoga dana odvesti na Bartholomew Fal Stoga sam rekla da bismo odmah trebale ići.

- Clarissa! - uzvikne Laura. - Znaš da to nije prikladno mjesto...

- Da, da, znam. Čini se da, za promjenu, stare tračerice imaju pravo. Ali nisam razmišljala. Željela sam napraviti nešto što se tebi neće sviđati.

- Pa, u tome si svakako uspjela.

~ 63 ~

Knjigoteka

Amazonka

Clarissa je izgledala krivo. - Da. Pa... i tako mi je Nancy donijela ovu odjeću. Rekla je da ne mogu nositi vlastitu jer bih privukla neželjenu pozornost. Pozvala je Mary pa smo se iskrale. - Lice joj se promijenilo. - O, Laura, u početku je bilo tako zabavno. Nalazi se na velikom polju, svuda ima štandova i tako mnogo ljudi. Bilo je veoma uzbudljivo. Ali tada... Zastala je i oborila oči.

- Da? - strogo ju je potaknula Laura.

- Tada nam se počeo obraćati veoma neugodan čovjek i hodati uz nas.

Rekla sam mu neka ode, ali nije se na to obazirao. Tada me pokušao uhvatiti za ruku i ja sam ga odgurnula. Bilo je malo zastrašujuće. - Opet se razvedrila. - No baš je tada naišao gospodin Redmon i spasio me. Trebala si to vidjeti, Laura. Jednim je udarcem oborio čovjeka. Junački.

Laura je prvi put svu svoju pozornost usmjerila na mladoga čovjeka. Gospodine Redmon - promrmljala je, pokušavajući se sjetiti gdje je ranije čula to ime. Tada, kad ga je pažljivije pogledala, prepoznala je džentlmena koji je s Anne Rundgate otvorio bal. - Ali vi ste... - počne.

- Veoma sretan da sam mogao pomoći - brzo ju je prekinuo. - Prava je sreća da sam tada naišao. - Netremice je zurio u Laurine oči, kao da od nje nešto traži.

- Doista jest, hm, gospodine Redmon. Veoma smo vam zahvalne.

- Bilo mi je zadovoljstvo - reče.

Laura ga je namršteno proučavala. Da, to je definitivno isti čovjek, markiz Redmon. Visok i snažan, smeđe kose i iskrenih plavih očiju, rumena lica i pomalo žuljevitih ruku. Izgledao je baš kao seoski vlastelin utegnut u gradsku odjeću. Ništa nije pokazivalo da je zapravo najstariji sin jednog vojvode.

- Sad bih trebao ići - nastavio je. - Ali nadam se da vas sutra smijem posjetiti da vidim jeste li se posve oporavili, gospođice Lindley?

- To bi bilo veoma ljubazno - odgovori Clarissa.

Naklonio se. - Gospođo Crenshaw?

- Što? O, da, rado bih razgovarala s vama.

- I ja s vama. - Opet se naklonio i otišao. Zasad zaboravivši na njega, Laura se okrenula ostalima. - Dakle - reče.

- O, nije li divan - Clarissa je uzviknula prije nego je uspjela nastaviti. Kao junak u romanu.

Laura je na to pretjerivanje malo uzdigla obrve. - Čini se sasvim ugodnim. No želim razgovarati o tebi. - Pogledom je obuhvatila sluškinje. I o vama.

~ 64 ~

Knjigoteka

Amazonka

Kad je džentlmen otišao, Mary i Nancy opet su dobile dar govora.

Uslijedila je bujica isprika i opravdanja za njihovu ludoriju. - Zaboga gospo, nismo mislile ništa loše. Nikad ne bih pomislila da će netko gnjaviti gospođicu Clarissu Molim vas, gospo, nemojte reći gospodinu Dunhamu. I tako dalje.

Laura je podigla ruku da ih ušutka. - Dosta - reče. Sluškinje su utihnule i ona ih je strogo pogledala. - Znate da ste pogriješile i više vas neću grditi, osobito zato što je Clarissa jednako kriva. No pazite da se ništa takvoga ne ponovi Je li to jasno?

- O, da, gospo. Hvala vam, gospo - rekoše obje djevojke.

- Samo smo gospođici Clarissi nastojale pokazati malo zabave dometne Nancy. - Našu vrstu zabave, znate, gospo.

Laura je kimnula. - Najbolje da se sad vratite svojim dužnostima Brzo su napravile kniks i žurno izišle. Laura se okrenula Clarissi čije su oči djelovale odsutno. - Što se tebe tiče - reče - znam da si se ljutila na mene i ispričavam se zbog svoje oštrine. No bilo je veoma glupo da se pokušaš osvetiti takvom budalastom psinom. Mogla si stradati, Clarissa.

- Što? - sanjarski će Clarissa.

Laura ju je oštro pogledala. - Što je tebi?

- Samo sam razmišljala. Nije li naočit?

- Tko? Misliš na gospodina Redmona? Clarissa, ponašaš se budalasto.

To je privuklo djevojčinu pozornost. - Budalasto? Zato što mislim da je gospodin Redmon naočit? Ali jest.

- Može se reći da jest, ali to nije bitno. Pokušavam ti ukazati na glupost onoga što si izvela.

Clarissa se nestašno nasmiješila. - Ali da to nisam izvela, ne bih upoznala gospodina Redmona. Uvjerena sam da će to bih veoma važan događaj u mojem životu. - Opet se doimala rastresenom. - Da, sigurna sam u to - promrmlja.

Laura je zurila u sestru. Još nikad nije vidjela Clarissu tako smušenu. Pa, rekla bih da si ga i negdje drugdje mogla upoznati. Što li on misli tebi nakon takva upoznavanja?

Clarissa naglo podigne glavu. - Misli da sam prirodna i veoma pustolovna - odbrusi. - To mi je rekao.

Laura uzdahne. - Je li? Možda je bio uljudan.

- Ne - uporno će Clarissa. Zatim je to tiše ponovila. - Ne. Mislio je ozbiljno. Vidjela sam. Mislim da mu se sviđam, Laura.

~ 65 ~

Knjigoteka

Amazonka

Clarissin je ton bio tako sretan i prostodušan da je Laura morala popustiti. - Sigurna sam da mu se sviđaš, ali zar me nećeš trenutak poslušati?

Mlađa djevojka reče: - Nema potrebe. Znam što želiš reći i slažem se s tobom. Bila sam nepromišljena i glupa, sve što želiš. Više to neću ponoviti i iskreno ti se ispričavam zbog svoje jutrošnje nepristojnosti. Eto, je li sad u redu? - Nije čekala odgovor, već je odmah nastavila. - Misliš li da sljedeći tjedan možemo pozvati gospodin Redmona na večeru, Laura? Mogle bismo ga pozvati kad sutra dođe u posjet.

- Ako želiš - odgovori Laura, malo zatečen tom bujicom poslušnosti.

- Mogu odjenuti haljinu od krepa boje marelice - promrmlja Clarissa.

- Koga još želiš pozvati?

- Što? Pa, nikoga više. Nikoga drugoga ne želim vidjeti.

Laura odmahne glavom. - Nikako ne možemo na večeru pozvati samo jednoga džentlmena Clarissa.

- Zašto ne?

- To se ne radi.

Clarissa je napravila grimasu, a zatim se njezino lice razvedrilo. - Pa, Eliot može ostati kod kuće na večeri, zar ne? To je samo jedna večer.

Moramo ga pitati.

- Valjda bi se tako moglo - polako će Laura - ako je slobodan, naravno.

- Pa, priredit ćemo večeru kad bude slobodan. Pitat ću ga čim stigne. Clarissa je skočila na noge. - O, tako sam sretna - uzviknula je i zaputila se prema vratima.

- Ali, Clarissa, ti... - počela je Laura, mada je bilo očito da je sestra ne čuje. Gledala je kako mlada djevojka sanjarski prilazi stubama i penje se do svoje sobe. Laura odmahne glavom. Pitala se što je sljedeće.

~ 66 ~

Knjigoteka

Amazonka

Devet Eliot je u vrijeme čaja ušao u salon i prihvatio šalicu što ju je Laura za njega napunila. Clarissa je iskoristila priliku i zamolila ga da idućega petka ostane kod kuće na večeri kako bi mogli pozvati njezina prijatelja.

Rastreseno je pristao. Nakon nekoliko minuta površnog čavrljanja, Clarissa se ispričala i otišla u svoju sobu, ostavivši Lauru i Eliota same.

Laura je gledala kako trči uza stube. - Ovo je veoma čudno - rekla je Eliotu. - Prijatelj o kojemu je Clarissa govorila zapravo je markiz Redmon.

Prepoznala sam ga zato što si mi ti na balu rekao tko je on, ali se predstavio samo kao gospodin Redmon. Kad je danas doveo Clarissu kući, jasno mi je pokazao da ne želi da se spominje njegovo pravo ime. - Nakon što je sve to izgovorila, Laura je rukom pokrila usta. Nije kanila spominjati Clarissinu pustolovinu.

No Eliot se nije doimao osobito zainteresiranim. - Redmon je čudan momak - samo je odgovorio.

- Valjda. No doima se kao drag mladić.

- Hmm. - Eliot se okrenuo Lauri kao čovjek koji je nešto odlučio. Želim s tobom razgovarati o nečemu važnom - naglo reče.

Laura je sagnula glavu, nezadovoljna njegovim nehajnim zanemarivanjem njezine priče.

- Tiče se čovjeka kojega si sinoć upoznala na balu.

- Čovjeka? - upita Laura. - Upoznala sam mnogo ljudi. - No nagađala je što će uslijediti.

- Govorim o gospodinu Allenbyu - pomalo ukočeno odgovori Eliot.

- O, da, tvoj prijatelj. Veoma zabavan čovjek.

- Zabavan, sigurno. To je jedna od njegovih vještina. Ali više nismo dobri prijatelji.

Laura je lagano stisnula čeljust, pomislivši da to nije nikakvo čudo budući da je Allenbyeva žena Eliotova ljubavnica. Ali ništa nije rekla.

- Žao mi je da Jacka Allenbya smatraš tako zabavnim, Laura, jer ću te izričito zamoliti da se s njim ne družiš.

Uzdigla je obrve glumeći iznenađenje. - Stvarno? Zašto? - Gledala ga je u oči. - Zar i on, poput svoje žene, hoda po rubu? - Osjećala se veoma smiono dok je to govorila. Iz nekog je razloga željela primorati Eliota da joj kaže istinu, jasno i glasno. Kad bi barem rekao, mislila je, da je gospodin

~ 67 ~

Knjigoteka

Amazonka

Allenby muž njegove ljubavnice, postupila bih kako želi. Drhtala je od napetosti dok je čekala njegov odgovor.

- Tako je - kratko odgovori njezin muž. - Na jako je lošem glasu, osobito u posljednje vrijeme. Niti jedna ugledna dama ne bi dopustila da je vide s njim.

Malo se naljutivši na tu prikrivenu kritiku, Laura reče: - Ali znam da je on na svim najboljim zabavama. Čak ga je i gospođa Rundgate pozvala. I svi s njim razgovaraju. Ne razumijem.

Trenutak se činilo da Eliot ne zna što bi rekao. - To je istina. Njegovo ponašanje možda nije dobro poznato u svim krugovima, i neki ga ne osuđuju. No jedno je s takvim čovjekom kratko čavrljati na zabavi, a sasvim nešto drugo primiti ga kod kuće ili se s njim družiti u javnosti.

Laura je ponovno uzdigla obrve. Ljutilo ju je Eliotovo licemjerje. - Ali nisam to radila. Zar ti je netko rekao da jesam?

Eliot je nestrpljivo odmahnuo rukom, ustao i prišao vatri. - Ne, naravno. I ne bih se obazirao na tračeve. Ali zanemaruješ poantu ovog razgovora, Laura. Što ti je? Kad smo zadnji put tako razgovarali, spremno si udovoljila mojim željama. - Zvučao je razdraženo. - Sve se svodi na ovo.

Imam razloga vjerovati da mi Jack Allenby više nije prijatelj. Zapravo mislim da bi mi naudio kad bi imao priliku. Bilo je gubitaka na kartama i tako dalje. Jack je veoma tašt po pitanju svojih vještina i mrzi kad ga netko pobijedi. I druge stvari. Ne želim da budeš upletena.

Laura je trenutak šutjela. Nije previše vjerovala Elitovim pričama o kartanju. Znala je mnogo važniji razlog iz kojega gospodin Allenby možda mrzi njezina muža. Osjećala se povrijeđenom i ljutitom zato što nije priznao istinu. Mrzila je što se od nje očekuje poslušnost i ništa joj ne govori, a cijeli London zna.

Još se prema meni ophodi kao da sam dijete, pomislila je. Prkosno ga je pogledala. - O, mislim da griješiš - reče. - Gospodin Allenby dojmio me se kao veoma ugodan i pristojan čovjek. Možda si pogrešno shvatio nešto što je rekao, neku šalu.

Lice njezina muža naglo se smrknulo. Počeo se ljutiti. Laura je njegova žena i smatrao je njezinom dužnošću da udovolji njegovim željama. Rekao sam ti što želim po tom pitanju - ukočeno će Eliot. - Temu smatram zaključenom. Nećeš primiti Jacka Allenbya.

Laurine su oči plamtjele. - Je li? I nemam pravo niša reći i ništa pitati, zar ne? Moram slušati bez prigovora i pitanja? Nepravedno! - Njezin se gnjev razbuktao i nije joj bilo važno da je riječ o nevažnom problemu.

Možda joj je svejedno hoće li ikad više vidjeti gospodina Allenbya, ali joj itekako smeta da joj se ovako naređuje.

~ 68 ~

Knjigoteka

Amazonka

Kutovi Eliotovih usta okrenuli su se nadolje. - Ponašaš se smiješno i djetinjasto. Dobro znaš da mnogo bolje od tebe poznajem svijet. Zapravo mi ne želiš ukazati povjerenje ili me poslušati.

- Ophodiš se prema meni kao da sam dijete - vatreno odbrusi Laura. Reci mi istinu... kako bih sama procijenila. Reci mi razloge za tvoj savjet. Ovo posljednje zvučalo je gotovo molećivo.

- Ne znam na što misliš. Rekao sam ti.

- Nisi - uzviknula je Laura. - Nisi!

Eliot ju je hladno gledao. Činilo mu se da je iracionalna zato što tijekom razgovora uopće nije pomislio na Veru Allenby. U njegovu umu nikad nije zauzimala važno mjesto. Sad je bio previše bijesan da bi logično razmišljao.

- Uzrujana si - reče. Stegnuo je čeljust i promatrao je ispod napola spuštenih vjeđa. Lauri su se obrazi žarili od emocija i oči su joj svjetlucale od gnjeva, ali to na njega nije djelovalo. - Ako me nećeš poslušati bezizražajnim je tonom nastavio - onda moram poduzeti druge mjere. Naklonio se i krenuo iz sobe.

- Kako to misliš, druge mjere? - nesigurno upita Laura.

Pogledao ju je preko ramena. - Budući da ti moje mišljenje tako malo znači, sigurno te ne zanima ni što ću poduzeti.

Laura je zadrhtala od njegova tona. - I to je sve? - uzviknula je kad je stigao do vrata. - To je sve što ćeš mi reći?

- Ne znam što bi se još moglo reći. Zamolio sam te jednu sitnicu i ti si odbila. Tema je zaključena. - Okrenuo se.

Laura je skočila na noge i suze su joj navrle na oči. Ispružila je obje ruke i pokušala govoriti. Zar Eliot ne shvaća da ona ne može podnijeti pomisao na Veru Allenby, na to kako je grli i ljubi, što nikad nije učinio s Laurom? No suze su je gušile i nije mogla govoriti. Eliot je izišao i nije vidio da je pokušala.

Laura je čula otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata. Klonula je na sofu i postupno uspostavila kontrolu nad sobom. Pitala se što je s njom. Dvije svađe u jednome danu, najprije s Clarissom i sad s mužem. Premda su oboje bili iritantni, takvo joj svadljivo ponašanje uopće nije svojstveno.

Drhtavo je udahnula i naslonila se.

Laura je dosad uvijek bila pomirljiva osoba. Ona i njezina sestra od najranijeg su djetinjstva u tome bile šušte suprotnosti. Clarissa je bila naprasita i nagla, a Laura smirena i promišljena. Njihove su tete to nebrojeno puta komentirale. Sad kao da se sve promijenilo, mislila je dok je sama sjedila u salonu. Nikad u životu nije se svađala kao danas. Dvaput!

Namrštila se i pokušala jasno razmišljati, ali su joj smetale emocije. Vratio

~ 69 ~

Knjigoteka

Amazonka

se raniji gnjev kad se sjetila kako je Eliot s njom razgovarao. Nije imao pravo. Radio je što je želio i onda očekivao da ona posluša svaki njegov hir.

Nepravedno.

Na licu joj se pojavio osmijeh. Pokazat će mu da nije praznoglava lutka kojoj se može naređivati. - Viđat ću gospodina Allenbya - glasno reče.

- Nije mi osobito simpatičan, ali to je dobro jer neće prijetiti opasnost da podlegnem njegovim nesumnjivo pretjeranim čarima. - Allenby joj se divi, pomislila je. Možda će to natjerati Eliota da je vidi kao ženu. Njezin se osmijeh proširio.

Laura nije odmah dobila priliku da provede svoj naum, ali ga nije zaboravila. Zapravo je razmišljala o gospodinu Allenbyu kad je idućega dana malo prije čaja u posjet stigao Clarissin novi prijatelj. Laura je sama sjedila u salonu kad je najavljen. Ustala je da ga pozdravi i rekla Dunhamu neka o njegovu dolasku obavijesti Clarissu.

- Za pet minuta, molim vas - dometne gospodin Redmon. Kad ga je Laura upitno pogledala dodao je: - Prije bih želio s vama razgovarati.

Dunham iziđe, doimajući se prijekorno, Laura opet sjedne. - Nećete sjesti?

Nervozno se nasmiješio. - Malo kasnije. Sigurno vam se čini čudnim da sam se vašoj sestri predstavio kao gospodin Redmon. Vjerujem da vi znate tko sam?

Laura kimne.

- Da. Pa malo je teško objasniti, ali želio bi vas zamoliti da to ne kažete gospođici Lindley. Čini se da ona nije svjesna mojih obiteljskih veza a ja bih je želio bolje upoznati prije nego sazna.

Laura se zbunila. - Zašto?

Markizovo se rumeno lice nabralo dok se trudio objasniti. - Vidite, nije mi osobito stalo do visokoga društva. Više volim selo i svoje imanje nego plesove i takve besmislice. - Skrušeno se nasmiješio. - Moja majka očajava nada mnom. Ono što mi se najmanje sviđa su dame iz visokoga društva. Najčešće ne znam što bih im rekao a one se meni čine budalastima i umjetnima. Ne stvar je u tome da se uvijek pretvaraju da sam vrag od čovjeka. - Porumenio je. - Ispričavam se... želim reći, uvijek se ponašaju kao da sam vraški duhovit i pametan, najzabavniji momak kojeg su u životu upoznale. - Snuždio se. - Sve je to zbog mojega položaja, znate.

Većini bi bilo svejedno kad bih bio grbavac ili idiot. Katkad me to tako ljuti da ih poželim udariti. - Šakom je udario u dlan druge ruke. - Možete li razumjeti što mislim, gospođo Crenshaw?

Laura ga je gledala. - Vjerujem da mogu.

~ 70 ~

Knjigoteka

Amazonka

Zahvalno se nasmiješio. - Tada sam upoznao vašu sestru, gospo. Nije me prepoznala zato što je nova u gradu. Znate, ne izlazim mnogo, samo kad moram.

- Da, opazila sam da nakon prvoga plesa niste ostali na balu Rundgateovih - reče Laura, malo ga zadirkujući.

Oborio je pogled. - Ne, otišao sam. Zacijelo je to bilo nepristojno, ali pojavio sam se ondje samo zato što je moja majka obećala gospođi Rundgate.

- Pogledao je Lauru u oči. - U svakom slučaju, svidjela mi se vaša sestra kad smo se sreli. Jednom bih želio bolje upoznati djevojku bez tereta moje titule. Zato joj nisam rekao, i zato molim vas da joj ne kažete.

Odluka je na vama, naravno.

Laura ga je proučavala. Na njegovu je licu vidjela samo iskrenu želju da ona pristane i neku vrstu umorne nade koja ju je dirnula. - Dobro - reče.

- Neću joj reći. Ali ne vidim kako biste mogli skrivati svoj identitet. Netko će ga sigurno spomenuti.

- Vjerojatno. No kad je nazočna gospođica Lindley nastojat ću izbjegavati one koji me poznaju. Vjerujem da je stekla dojam da sam nisko na društvenoj ljestvici i potječem iz nepoznate seoske obitelji. - Tjeskobno je očekivao Laurinu reakciju.

Nije odoljela porivu da ga još malo zadirkuje.

- Lagali ste mojoj sestri? - strogo je pitala i uzdigla obrve.

- Ne, ne. Nikad joj ne bih lagao. Ali ja, ovaj, nisam joj rekao cijelu istinu. - Izgledao je tako krivo da se Laura morala nasmijati.

- Pa, rekla bih da će se istina uskoro otkriti. Ali možete računati na mene. Stvarno je ironično Clarissa je uvijek... - Naglo se prekinula. Umalo mu je rekla da je Clarissa uvijek tvrdila da će se udati za vojvodu.

- Što?

- Ništa. Hoću li sad reći Clarissi da ste ovdje?

- Da, hvala - gorljivo je rekao.

Opet se nasmijavši, Laura je otišla po sestru. Našla je Clarissu kako sjedi kraj prozora u spavaćoj sobi. Kad joj je rekla da je gospodin Redmon stigao, mlađa je djevojka odmah skočila. - Je li ovdje? Gledala sam, ali nisam vidjela da je došao. - Glas joj je ispunjavala prostodušna sreća.

Dvije su se sestre zajedno vratile u salon. Pogled što ga je dvoje mladih razmijenilo mnogo je govorio. Na dobrom su putu da se zaljube, pomislila je Laura, osjetivši mješavinu radosti i tuge.

Dok su razgovarali, brzo se pokazalo da Clarissa i njezin obožavatelj imaju mnogo zajedničkih ukusa. Sestre su gospodina Redmon pitale o

~ 71 ~

Knjigoteka

Amazonka

njegovu domu i on je opisao kraj u kojem živi i svoje konje. Bilo je očito da je to ono što najviše voli.

- Gdje lovite? - upita Clarissa. - Željela bih se okušati u tome.

- Vi ne idete u lov? - spremno će gospodin Redmon. - Imam ždrebicu koja bi vam savršeno odgovarala, gospođice Lindley. Kako bih želio da je iskušate.

- Da - složila se Clarissa - to bih silno željela. Možda je jednom mogu vidjeti. U kojoj je grofoviji vaš dom?

Gospodin Redmon obori pogled. - Millshire - reče, malo bezvoljnije. Jašete li u gradu?

Uspio joj je skrenuti pozornost pa je odmahnula glavom. - Barem dosad nisam. Ali dobit ću konja. - Namignula je sestri.

Laura se nasmiješila. - Možda će ti se kas u parku činiti veoma sporim.

Clarissa kimne.

- Naročito nakon Bartholomew Faira - vragoljasto doda džentlmen.

Clarissa se nasmiješila i nabrala nos. - Naročito - složila se. - Jeste li vidjeli... - Upustili su se u uzbudljivu raspravu o različitim atrakcijama tog zanimljivog zabavišta. Lauru su njihovi opisi veoma zabavljali.

- Gotovo poželim i sama to posjetiti - rekla je nakon što su posebno živo opisali štand s »čudima prirode«. - Zvuči fantastično.

- O čemu je riječ, draga? - upita miran bezizražajan glas s vrata. Eliot je nehajno ušao u salon.

Laurino je srce počelo lupati. Sad je prvi put vidjela muža nakon njihove svađe. I razotkrila je Clarissin podvig i time ih sve izložila njegovu nezadovoljstvu. Razdraženo je stisnula šaku.

No gospodin Redmon priskočio joj je u pomoć. - Pokušavao sam zabaviti dame opisom Bartholomew Faira, gospodine.

- Ah. Dakle, ondje provodite svoje vrijeme, Redmone. Više vam se sviđa nego klubovi, eh?

Mlađi je čovjek lagano porumenio na taj ubod a Laura se lecnula na ton svojega muža. Istim je tonom jučer razgovarao s njom. No gospodin Redmona nije bilo tako lako zastrašiti. - Ni slučajno - odgovori. - No neki dan sam odlučio posjetiti to mjesto. Doista je posebno.

Eliot je nezainteresirano kimnuo i tema je zaboravljena. Razgovor je postao ukočen i težak Clarissi kao da je bilo neugodno, a gospodin Redmon malo je govorio pred starijim čovjekom Laura je prvenstveno razmišljala o njihovoj prepirki i gotovo ništa nije govorila. Činilo se da je samo Eliot smiren. Neko je vrijeme čavrljao potom je ustao. - Moram ići.

Zapravo sam došao Laura, da te obavijestim da ću na nekoliko dana

~ 72 ~

Knjigoteka

Amazonka

otputovati iz grada, možda tjedan. Elsmere je pozvao društvo u svoju lovačku kuću, radi lova.

- Dobro - odgovori Laura. Ljutilo ju je da je to tako nehajno priopćava.

Nije pokazivao baš nikakve osjećaje i gostu se to sigurno čini čudnim.

- Dakle, vidjet ćemo se sljedeći tjedan zaključi i iziđe iz salona.

Raspoloženje se pokvarilo pa se i gospodin Redmon uskoro oprostio.

Pozvan je na večeru što je uljudno prihvatio, te otišao uz obećanje da će ih uskoro opet posjetiti. Kad je otišao, Clariss se opet prepustila ushitu.

Previše zaokupljen vlastitim osjećajima, nije opazila Laurinu zabrinutost.

Njezinu je radost prekinula samo potreba da ode u svoju sobu i preodjene se za večeru, ali se tijekom obroka na ovaj ili onaj način nastavila.

Laura ju je tek napola slušala dok je razmišljala o vlastitoj situaciji.

Eliot je očito kažnjava ovakvim odlaskom. Stegnula je čeljust. Vidjet će može li je pokoriti. Njezin je izraz lica bio tako prkosan da je Clarissa to opazila i pitala u čemu je problem. Laura je odmahnula glavom. - Ni u čemu, draga moja - reče. - Naprotiv.

~ 73 ~

Knjigoteka

Amazonka

Deset Laura je idućeg jutra sestri predložila šetnju parkom i Clarissa je spremno prihvatila. Krenule su oko jedanaest. Laurin se gnjev tek malo ohladio pa se napola nadala da će sresti gospodina Allenbya, ili čak njegovu ženu, što bi joj pružile priliku da s njima razgovara i naruga se muževim naredbama. Željela je da Eliot požali zbog svoje oštrine prema njoj, i možda se ispriča. Dok je o tome razmišljala, zaključila je da je to izrazito važno i htjela je da se uskoro pomire.

Stoga su, šetajući stazama u parku gdje su šafrani i sunovrati tek počeli cvjetati, obje sestre oštrim okom promatrale druge jutarnje šetače Clarissa se nadala da će vidjeti gospodina Redmona. No obje su se razočarale. Nisu vidjele ni Clarissina novoga prijatelja ni Allenbye. Laura je upravo predložila da se vrate kući kad ih je netko zazvao. Okrenule su se i ugledale lorda Timothya Farnswortha i sir Roberta koji su il sustigli.

Laura je tiho zastenjala i Clarissi izmamila smijeh.

- Zdravo - veselo uzvikne lord Farnsworth. - Zgodno da smo ovako naletjeli na vas. Prava sreća. Danas sam vas kanio posjetiti, znate.

- Ne, jeste li? - upita Clarissa.

- Da, doista. Krasan dan, nije li? Sunce, zrak, cvijeće. - Neodređeno je pokazao naokolo.

Dva su džentlmena bila veoma elegantna. Jarke boje njihovih prsluka te svjetlucanje prstenja i privjesaka za satove kojima su se ukrasili bilo je gotovo pretjerano. Sir Robert je šal smiono zamijenio rupcem što ga je nemarno vezao oko vrata. Prema toj se novotariji odnosio krajnje nonšalantno, ali je izraz nelagode u njegovim očima pokazivao da nije posve zadovoljan dojmom.

Zapravo ga je već posramio jedan odvratno bahati stari džentlmen kad je podigao monokl i glasno rekao svom kompanjonu: »Kamo idu današnji mladi ljudi, March? Onaj momak nosi maramu kakvu ima moj konjušar.« Zato sir Robert nije bio posve pribran. Nakon što je progunđao pozdrav damama, nastavio je ljubomorno proučavati druge šetače, tražeći znakove da kritiziraju njegovu odjeću.

- Baš smo se kanile vratiti - Laura reče u nadi da će izbjeći dvojicu kicoša.

~ 74 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Sjajno - reče lord Farnsworth. - Otpratit ćemo vas kući.

Laura zlovoljno uzvikne: - Nema baš nikakve potrebe. Ne želimo da se time gnjavite.

Ustvrdili su da to nije gnjavaža pa su svi skrenuli na stazu koja vodi prema izlazu i Laurinoj kući. Lord Farnsworth stalno je stavljao banalne primjedbe, a Clarissa mu je povremeno odgovarala te su uskoro stigli u Regent Street.

Džentlmeni su ušli s njima unatoč Laurinim nastojanjima da ih od toga odgovori. Lord Farnsworth nastavio je veoma dosadnu priču o zabavi na kojoj je bio prethodne večeri, a potom je prešao na bal gdje su svi nedavno plesali. Dok je to govorio, dobacio je čeznutljiv pogled Clarissi.

Laura je zaključila da pokušava naglasiti apsurdnu ideju da je njome opčinjen.

Upravo je tada ušao Dunham i najavio drugoga gosta. Laura je pomalo iznenađeno ustala da pozdravi gospodina Allenbya. Nekako nije očekivala da će je tako otvoreno posjetiti.

- Dobro jutro - reče gospodin Allenby, uzme njezinu ruku i šarmantno se nasmiješi. - Prolazio sam na putu u klub, odlučio svratiti i reći vam koliko sam uživao u našem čavrljanju neku večer. Kako ste?

- Jako dobro, hvala. Molim vas, izvolite sjesti.

Pogledao je naokolo. Njegove su oči boje lješnjaka neodoljivo svjetlucale. - Pa, nisam baš siguran da hoću sad kad vidim tko je s vama.

Ne znam mogu li se tako rano u danu nositi i s lordom Farnsworthom i sa sir Robertom. Biste li me smatrali velikom kukavicom kad bih otišao?

- Svakako - nasmijano će Laura - i bezosjećajnim, također.

Razgovaram s njima već gotovo pola sata.

- Vi ste snažna žena. Dopustite da vam čestitam, Vjerujem da u sebi nosite suptilne dubine.

Laura odmahne glavom. - Ne budite smiješni. Uđite na trenutak. Prišli su sofi i sjeli. Tri su se džentlmena ukočeno pozdravila. Lord Farnsworth i sir Robert blenuli su kad se gospodin Allenby pojavio na vratima. Podigavši bradu, Laura je ignorirala rječite poglede koje su joj upućivali, okrenula se i razgovarala s novim gostom.

Taj joj se džentlmen smiješio. - Sad ste slika i prilika bahatosti - rekao je. - Što vas je naljutilo? Ne ja, nadam se?

Nasmiješila se i odmahnula glavom.

- Hvala Bogu na tome. Iskreno rečeno, ne bih volio biti meta toga pogleda.

- Onda morate paziti na svoje ponašanje, gospodine Allenby - našali se Laura.

~ 75 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Hoću - obeća.

- Ljubazno od vas da ste danas svratili. Naš je razgovor na balu prekinut.

- Istina. Zapravo, usudio sam se doći samo zato što je netko spomenuo da je Eliot otputovao iz grada. Stekao sam dojam da ne želi da se bolje upoznamo.

Laura se malo odmaknula. - Veoma čudno - nesigurno se složila.

Promatrao joj je lice. - Nije li? Pretvara se u pravog sebičnjaka. Ovih ga dana jedva mogu prepoznati. - I dalje je proučavajući, naglo je promijenio temu. - Znači, sviđa vam se u Londonu?

Laura podigne pogled. - Svi to pitaju. Veoma mi se sviđa.

- Nažalost, kriv sam za klišej. Nikad si neću oprostiti.

Opet se nasmiješila. - Čovjek se katkad mora upustiti u banalnosti, valjda, inače ne bi ni bilo razgovora.

Odmahnuo je glavom. - Ponosim se činjenicom da to nikad ne radim.

Samo se po tome izdvajam, budući da nemam titulu, imetak ili božansku ljepotu. Oslanjam se na svoju duhovitost, ali vi ste me već pročitali. Vi ste opasna žena, gospođo Crenshaw.

Laura je s omalovažavanjem odmahnula rukom i upravo je kanila duhovito odgovoriti kad se umiješao sir Robert. - Lijepe čizme, Allenby reče. - Hoby ib je izradio za vas? - Očito je čvrsto odlučio prekinuti njihov prisni razgovor.

Nasmijano pogledavši Lauru, gospodin Allenby reče: - Da. Sir Robert kimne. - Veoma lijepe.

- To je doista kompliment iz vaših usta - reče Allenby. - Što mislite o kaputiću? Naručio sam ga kod Scotta, s onim mjedenim gumbima. - Upitan pogled što joj ga je dobacio umalo je natjerao Lauru da se glasno nasmije.

Sir Robert je bio na mukama. Uopće mu se nije sviđao kaputić gospodina Allenbya. Zapravo je vrijeđao njegov delikatni senzibilitet, ali to nije mogao reći. Odlučio je zaštititi Lauru od pozornosti čovjeka u kojemu ona ne vidi, kao on, raskalašenika najgore vrste, te stoga mora biti pomirljiv. - Veoma... ovaj, veoma pomodno - procijedio je - po nečemu je neobičan, osebujan. - Nije se uspio obuzdati, pa je dodao: - Ali znate, stari moj, mogli biste pokušati sa sedefastim gumbima. Danas su veoma moderni.

- Je li? - nedužno upita gospodin Allenby. - Možda hoću. No veoma mi se sviđaju mjedeni gumbi. - Proučavao je jedan. - Baš sam jučer razmišljao da bih trebao naručiti odgovarajući privjesak za sat.

~ 76 ~

Knjigoteka

Amazonka

Sir Robert je izbečio oči, zamuckivao i na koncu poraženo ušutio. Nije mogao nastaviti razgovor s čovjekom koji bi nosio privjesak za sat od mjedi.

Kad se sir Robert vratio na svoje mjesto kraj Clarisse, Laura se nasmijala. - Stvarno ste nevjerojatni - reče gospodinu Allenbyu.

- Ah. I vi biste to mogli. Recite mu da ste se zarekli da ćete nositi samo smeđe rukavice, ili da vam se uski nabori sviđaju više od volana. Siroti momak ne može podnijeti takvu brutalnost.

Laura se opet nasmijala. - Ne bih mogla.

Smiješak je bljesnuo u očima gospodina Allenbya te je ustao. - Moram ići. Pobjeda me iscrpila. Osim toga, imam dogovor za ručak.

Laura je također ustala i pružila mu ruku. - Žao mi je.

Sagnuo se nad njezinom rukom. - Kad bih vam barem mogao vjerovati. Molim vas, svojoj sestri recite sve što je dolično. Bio sam krajnje nepristojan kad uopće s njom nisam razgovarao, ali recite joj da se nisam želio nadmetati s mladićima. Nećemo joj staviti do znanja da daleko radije razgovaram s vama.

Malo se boje pojavilo u Laurinim obrazima te je oborila pogled.

Gospodin Allenby ju je promatrao. - Recite mi - dodao je dok su hodali prema vratima salona - je li vam tako žao što odlazim da ćete uskoro poći na vožnju sa mnom? - Oklijevala je, pa je dodao: - Ili su vam tračerice utjerale takav strah u kosti da je to nemoguće? Neću vršiti pritisak, bez brige.

Laura je podigla pogled, a njegove su je oči upitno gledale. - Ne, naravno - brzo je odgovorila. - Rado ću ići.

Naklonio se. - Sjajno. Možda sljedeći utorak?

Laura je kimnula i on joj se opet nasmiješio prije nego je izišao.

Uskoro potom otišla su i druga dva džentlmena, očito se nelagodno osjećajući. Tada je ušao Dunham i najavio ručak. Kad su pojele, Laura je predložila da pišu tetama, ali je Clarissa bila nemirna. - Mislim da ću opet izići, u knjižnicu - rekla je. - Želim zamijeniti roman. Sinoć sam ga pročitala. Ti ne moraš ići ako si umorna. Nancy me može pratiti.

Sjećanje na ono što se dogodilo kad je Nancy zadnji put izišla s Clarissom navelo je Lauru da svakako ide s njom. Pozvale su kočiju da ih odvede do Hookham’sa.

Dok su se vozile, Clarissa je proučavala pločnike i nije se obazirala na sestrine primjedbe. Stigle su u knjižnicu i zamijenile knjigu a da nisu vidjele nikoga poznatoga. Clarissa se doimala razočaranom kad su se vratile do kočije.

~ 77 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Kad smo već ovdje, hoćemo li malo u kupovinu? - suosjećajno predloži Laura.

No Clarissa odmahne glavom. - Ne. Nije mi do kupovine. Možemo ravno kući.

Vozile su se kroz gužvu na cesti kad je Clarissa odjednom uzviknula: Stanite. - Kočijaš je naglo zaustavio konje. Kočija na dva kotača iza njih jedva je izbjegla sudar i kočijaš je burno reagirao na njihovo naglo zaustavljanje. Još jedan iza njega počeo je vikati i nekoliko se pješaka približilo da vide čemu takva strka. Laura je rukom dotaknula čelo.

- O, zaboga - reče Clarissa, ali nije zvučala osobito pokajnički. Mahala je džentlmenu na drugoj strani ulice.

Laura je prepoznala gospodina Redmona čak i prije nego je rekla: Clarissa, molim te, prestani. Ponašaš se kao divljakuša.

Na koncu je njihov kočijaš maknuo kočiju s ceste pa su ih druga vozila zaobišla. Njihovi su kočijaši s gnušanjem zurili u tri osobe u kočiji. Laura se posramila, ali Clarissa kao da ništa nije opazila. Gospodinu je Redmonu bilo neugodno od trenutka kad ih je opazio, a nakon što se popeo u kočiju, izgledao je još napetije. Laura je točno pretpostavila da ga je više mučila bojazan da će ga netko prepoznati nego posramljenost zato što ga je tako zaustavila na ulici. U ovom dijelu grada u svakom ga trenutku netko može pozdraviti s »milorde«.

- Kako neobično da smo vas vidjele - vedro je govorila Clarissa. - Baš sretna slučajnost. - Laura se nasmiješila. Nisu li praktički cijeli dan tražile gospodina Redmona?

- Veoma - odgovori mladić i iskosa pogleda obližnje dućane. - Nadam se da ćete mi dopustiti da vas otpratim kući?

Clarissa se radosno složila, a Laura se nastavila smiješiti dok je gledala kako se gospodin Redmon spušta što niže na sjedalu i navlači obod šešira na oči.

- Jeste li bili u kupovini? - upita Clarissa. - Upravo dolazimo iz knjižnice Hookham’s. Ovih dana često zalazim onamo. Znate, u Everslyu nije bilo knjižnice, pa sad nadoknađujem propušteno.

- Ah - odgovori markiz, i dalje gledajući ulicu. Clarissa je sad već izgledala zbunjeno i pomalo povrijeđeno. - Postala sam ovisna o romanima - doda. - Nijedan nisam pročitala prije dolaska u grad.

Gospodin Redmon kimne.

Laura se umiješala. - To je jedna od najugodnijih prednosti gradskoga života - reče - velika raznolikost razonode. Nama se čini kao luksuz u blizini imati posudbenu knjižnicu, ali za građane Londona to nije ništa posebno.

~ 78 ~

Knjigoteka

Amazonka

Ostali kao da nisu bili raspoloženi odgovoriti na tu banalnu primjedbu. Sad su već oboje osjećali nelagodu i šutjeli. Stoga je Laura nastavila: - Čovjek se uskoro počne pitati kako je uopće živio bez svih tih užitaka. Neugodna pomisao. Mislite li da ćemo svi postati ovisni o gradskim razbibrigama? - Pogledala je drugo dvoje. Clarissa ništa nije rekla. Namršteno je gledala gospodina Redmona.

Mladi se čovjek trgnuo. Brzo se okrenuo kako bi izbjegao pogled čovjeka koji mu se činio poznatim, ali kad je opet pogledao, shvatio je da ga uopće ne poznaje. - Što? - reče. - O, da, baš tako.

- Ne mislite li? - Laura ga je morala malo zadirkivati. Njegovo skrivanje i prestrašeni pogledi bili su krajnje smiješni.

Zurio je u nju. - Ja... to jest, nisam siguran... Bojim se da nisam čuo što ste rekli. - Simpatičan je smiješak ublažio to priznanje.

- Samo sam se pitala hoće li nas razuzdan gradski život odbiti od sela reče Laura.

Gospodin se Redmon iznenadio, a potom je odlučno odmahnuo glavom. - Nemoguće - reče. - Selo je mnogo zabavnije. To se uopće ne može usporediti. - Sve se više opuštao kad su skrenuli u mirnije avenije.

- Pa, nisam baš sigurna - odgovori Laura. - Još ne mogu procijeniti. Zaustavili su se pred kućom i gospodin Redmon skočio je van da pomogne damama. Baš kad ga je Laura kanila pozvati unutra, umiješao se glas s druge strane ulice.

- Redmon - doviknuo je čovjek koji je izišao iz jedne kuće - baš čovjek koji mi treba. Dugo te nisam vidio.

Markiz se trgnuo i brzo okrenuo. - Zdravo - reče. Pogledao je sestre. Oprostite - izusti - moram ići. Veoma ugodna vožnja. Drago mi je da sam vas vidio. Uskoro ću vas opet posjetiti. - Nakon tih užurbanih riječi praktički je potrčao preko ulice, uhvatio čovjeka pod ruku i odveo ga odande.

- Hej, zar me nećeš predstaviti? - bunio se čovjek, ali ga je gospodin Redmon povukao i uskoro su nestali iza ugla.

- Dakle - reče Clarissa. Okrenula se k vratima što ih je Dunham otvorio. Na njezinu se licu vidjela mješavina zlovolje, zbunjenost i povrijeđenosti.

- Gospodin Redmon je zacijelo imao dogovor ali je bio previše uljudan da nam to kaže - reče Laura.

- Teško da bih njegovo ponašanje opisala kao »previše uljudno« uvrijeđeno će njezina sestra - Zapravo je bilo posve suprotno.

- Ali... - počne Laura.

~ 79 ~

Knjigoteka

Amazonka

- O, zaboravimo na gospodina Redmona - prasne Clarissa, podigne skute i žurno uđe u kuću.

~ 80 ~

Knjigoteka

Amazonka

Jedanaest Eliot je izbivao iz grada, a Clarissa se uglavnom durila pa su Lauri naredni dani bili pomalo dosadni. Stoga se više no što je očekivala radovala vožnji s gospodinom Allenbyem. Clarissa je tog utorka otišla u kupovinu s Anne Rundgate i nije bila kod kuće kad se pred vratima zaustavio faeton gospodina Allenbya. Samo je Dunham vidio da je Laura izišla, kako joj je gospodin Allenby pomogao da se popne u vozilo te sjeo kraj nje i uzeo uzde.

Laura je u početku osjećala nelagodu. Nekako je bilo posve drukčije govoriti o neovisnosti i doista se tako ponašati. Sad je prkosila svomu mužu i radila nešto za što je i sama znala da je nerazborito, a čak nije bila sigurna da će joj se sviđati. Njezin se buntovni duh počeo kolebati dok je sjedila kraj gospodina Allenbya i vozila se ulicama West Enda.

- Hoćemo li se samo voziti po parku? - pitao je gospodin Allenby kad su krenuli. - Ondje će u ovo doba dana biti gužva.

Laura je odjednom zamislila tu gužvu, ljude koji šokirano gledaju kako se Laura Crenshaw vozi kraj suparnika svojega muža. - Ne - brzo odgovori - pođimo nekamo drugamo.

Gospodin Allenby uzdigao je obrve i nasmiješio se, ali je samo rekao: Neka bude. Želite li pogledati Kew Gardens? Cvijeće je već trebalo procvjetati.

Laura kimne. Neko su se vrijeme vozili u tišini i ona je prstima nervozno zaplitala rese svoga šala. Za ovaj se izlet pomno odjenula u haljinu od plavog musiina s visokim ovratnikom i dugim rukavima. Na slamnatu šeširiću njihalo se perje iste boje, a žuti suncobran s prozirnom jantarnom drškom naslonila je na koljeno. No premda je znala da dobro izgleda, nije se mogla opustiti.

- Krasan dan - primijeti gospodin Allenby Izvukli su se iz gužve na ulicama blizu parka pa je konje potjerao u kas.

- Da - reče Laura. Pogledala je oko sebe. Sunce je sjalo, prolistala su stabla uz pločnik, šafrani sunovrati cvali su na prozorima obližnjih kuća Duboko je udahnula svjež proljetni zrak i odmahnula glavom. Bilo bi šteta tako lijep dan pokvariti beskorisnim kajanjem. Okrenula se gospodinu Allenbyu. - Još nisam vidjela Kew Gardens. Jesu li lijepi?

~ 81 ~

Knjigoteka

Amazonka

- O, da - nehajno odgovori njezin pratitelj - premda se bojim da nisam ljubitelj prirode pastoralnih prizora. Neću moći imenovati svaki korov i cvijet te vam o njima pričati.

Laura se nasmijala. - Nebesa. Zar bi to itko mogao?

Oči gospodina Allenbya veselo su bljesnule. - Svakako. Neki od naših mladih momaka posve su ludi za cvijećem. Mogu navesti podrijetlo i sve o njima, uključujući njihova latinska i grčka imena, te na licu mjesta sastaviti sonet o određenom cvijetu.

Odmahnula je glavom. - Gotovo poželim da ih čujem.

- To se lako može organizirati. U svakom bih vam salonu mogao naći desetak takvih.

Laura je nasmijano ustvrdila da to ipak ne želi.

- Ah. Šteta. Smijem li vam onda reći da danas izgledate veoma ljupko?

- Iskosa je pogledao njezin profil. - Ne, možda ne, Pa, hoćemo li razgovarati o ozbiljnijim stvarima? O tome kako napreduju izbori, možda, ili o kraljevu zdravlju?

- Doista ste smiješni.

- Ah. Bez politike - glasno je razmišljao i potom reče: - Sad sam se sjetio. Pričat ću vam o vašemu mužu kad je bio musavi školarac. Kažu da dame ne mogu odoljeti pričama o svojim muževima iz mladih dana.

Laura se nelagodno meškoljila. Spominjanje Eliota opet je razbudilo njezine sumnje, a ton gospodina Allenbya samo joj je pojačao nelagodu. Čovjek je govorio na čudan, nemaran način. U njegovu se tonu stalno osjećalo da mu ništa od onoga što govori zapravo nije važno, ili da mu uopće nešto znači. Kao da se svemu smijao, osobito sebi.

- Hoću li vam ispričati kako je Eliot dobio štapom zato što je u prefektov krevet stavio džem? - nastavi gospodin Allenby. - Ili o našem bijegu u selo jedne subote i razuzdanom ponašanju ondje? Za to smo također dobili batina, ali vjerujte mi, to nam uopće nije smetalo.

Laura se nasmiješila. - Što je bilo s učenjem?

- Nažalost, ja gotovo ništa nisam naučio. Elio je bio bolji učenik, mada ne vjerujem ni da bi vam on sad mogao napisati latinski epigram.

- Pa, ne bih ga razumjela ni da može. Zato nije važno.

Gospodin Allenby odmahne glavom. - Vas je teško zabaviti, gospođo Crenshaw. Čini se da ne mogu naći pravu temu. Ali evo nas. - Skrenuo je kočijom u vrtove. - Možda ćemo ipak razgovarat o cvijeću.

Laura je smeteno oborila pogled.

Gospodin Allenby pokaže svojim bičem. - Vjerujem da su ono zumbuli i sunovrati, ali bojim se da moje znanje ne obuhvaća druge biljke.

~ 82 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Ono je lijepa vrba - reče Laura. Nastojala se doimati ležernije dok su se vozili vrtovima i razgovarali o ljudima koje je upoznala u Londonu te o onome što je vidjela. Gospodin Allenby imao je veoma zabavna mišljenja o nekima od spomenutih ljudi. Okrenuli su se natrag i opet vozili prema gradu kad je odjednom rekao: - Niste spomenulu krabuljni ples. Bili ste u kazalištu i u Vauxhallu Kažete da ćete uskoro u Almack’s, no jeste li vidjeli jedan od londonskih krabuljnih plesova?

Laura je odmahnula glavom.

- Ah, ali morate.

- O čemu je riječ?

- To su veliki balovi gdje svi nose kostime ili domina i maske. Veoma su zabavni. Nitko nikoga ne poznaje, znate, mada čovjek često može prepoznati prijatelje.

- Nikad za to nisam čula.

- Sramotno. Onda mi morate dopustiti da vas pratim u Pantheon.

Možda sljedeći tjedan? Okupit ću društvo. Sjajno ćemo se provesti.

Laura se zbunila. Jednom je izišla s gospodinom Allenbyem, ali nije razmišljala dalje od toga. Sad nije znala kako bi odbila njegov poziv. Nisam sigurna, vjerujem da sam sljedeći tjedan zauzeta.

- O, ne - vedro je uzviknuo. - Morate otkazati obveze. Vjerujte mi, formalne se zabave ne mogu uspoređivati s krabuljnim plesom u Pantheonu.

Zbog te je primjedbe Laura još odlučnije željela odbiti. Ako gospodin Allenby misli da su krabuljni plesovi manje formalni, kakvi onda mogu biti? - Ne mislim... - počela je, ali ju je prekinuo. - Nemojte sad odlučiti.

Razmislite. Možete mi reći tijekom tjedna.

- Pa, ja...

- Ne, ne, sad neću prihvatiti vaš odgovor.

Stigli su do ulica s gušćim prometom i gospodina Allenbya zaokupila su kola ispred njih. Trebalo mu je neko vrijeme da ih zaobiđe, osobito uz mnoštvo pješaka. Laura ga nije ometala daljnjim prigovorima. Može poslati poruku kojom odbija njegov poziv, pomislila je. To bi ionako bilo lakše. Kad joj je gospodin Allenby opet posvetio svoju pozornost, dopustila mu je da prijeđe na druge teme.

Clarissa se vratila u vrijeme čaja, naoko vedrija, te su sestre u salonu zajedno pile čaj. Kad ju je pitala o kupovini, Clarissa joj je podrobno opisala sve što je kupila: dva para rukavica, svilene čarape i grančicu umjetnoga cvijeća za koju je mislila da će lijepo izgledati uz njezinu plesnu haljinu. Nije pitala Lauru što je ona radila, na čemu joj je starija djevojka

~ 83 ~

Knjigoteka

Amazonka

bila zahvalna, već je dodala: - Primila sam pisamce gospodina Redmona kad sam se vratila. Ispričao se zbog svoje žurbe neki dan. Imala si pravo.

Doista je imao važan dogovor. Laura kimne.

- Znaš, Laura, to je baš čudno - nastavi njezina sestra - ali čini se da nitko ne poznaje gospodina Redmona. Pitala sam Anne i nekoliko ostalih, ali nisu ga upoznale. Jane Sandridge mislila je da govorim o nekom markizu. Zamisli, postoji i markiz Redmon. To je zacijelo ime nekoga gradića. No stvar je u tome, ne misliš li... to jest, počinjem se pitati nije li gospodin Redmon... - Bespomoćno se zagledala u Lauru.

Laura uzdigne obrve. - Počinješ se pitati je li on poželjna partija?

- Ne! Ne, naravno. Kako zlobno. - Opazila je sestrin izraz lica. - O, šališ se. Ali vjeruj mi, posve sam ozbiljna. Počela sam se pitati nije li gospodin Redmon ostao kratkih rukava. - Nasmiješila se - To znači da nema novca.

- Je li? - nezainteresirano će Laura, ne želeći odgovoriti na taj izazov.

- Da, i razmišljala sam. Možda si gospodin Redmon ne može priuštiti sudjelovanje u svim zabavama sezone. Vjerujem da je veoma skupo unajmiti smještaj i tako dalje. - Skrušeno je pogledala svoju modernu haljinu. - Ranije nisam o tome temeljito razmislila. No vjerujem da gospodin Redmon potječe iz seoske obitelji skromnih prihoda. Možda osjeća oskudicu i... pa, posramljenost. Moguće je, ne misliš li? Zato bi se držao rezervirano i ne bi se miješao s pripadnicima visokoga društva.

- Možda - složila se Laura. - Ili možda postoji neko drugo objašnjenje.

Možda mu se visoko društvo jednostavno ne sviđa. - Dok ju je Clarissa tjeskobno gledala, sve joj je teže padala varka na koju je pristala.

- Da - polako odgovori njezina sestra. - I to je točno. - Malo je razmislila. - Teško je znati što treba misliti. Nisam ga vidjela od onoga dana kad smo se sreli na ulici, znaš. - Zvučala je čeznutljivo. - Svugdje sam ga tražila. - Pogledala je Lauru u oči. - Reci mi, Laura, sviđa li ti se on?

Starija je djevojka oklijevala. - Da - oprezno je odgovorila. - doima se kao čovjek vrijedan štovanja.

Clarissa se blaženo nasmiješila. - Ja mislim da je divan.

Laura ju je promatrala. Nije posve razumjela sestrinu fasciniranost tako povučenim mladim čovjekom. - No zar ti se ne čini pomalo, pa, ne baš ukočenim, ali...

- O, znam što misliš - brzo će Clarissa. - Ne posjeduje živahnost nekih gradskih gizdelina... ali, Laura, tako je ljubazan i ima nečega u njegovim očima. Ne mogu to objasniti, ali u meni stvara osjećaj da više nikad ni o čemu neću morati brinuti. - Lagano je porumenjela. - Zvučim kao mala glupača, zar ne?

~ 84 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Ne - reče Laura. - Ali se čini da te posve smutio čovjek kojega jedva poznaješ. Nadam se da ćeš ga bolje upoznati prije nego išta odlučiš.

Clarissa nestrpljivo odmahne rukom. - Već znam ono što je važno.

Laura se namrštila. - Ali, Clarissa...

Njezina je sestra nemirno ustala. - Ovo je smiješno. Razgovaramo kao da o nečemu treba odlučiti, ali uopće nije tako. Idem gore pisati pisma. Nestala je prije nego je Laura uspjela odgovoriti.

Upravo je kanila ustati i poći za sestrom kad je ušao Dunham i obavijestio je da je ledi Quale u prizemlju. - Veoma vas želi vidjeti, gospo dodao je.

Iskrivivši lice u grimasu, Laura mu je kanila reći da nije kod kuće za posjetitelje, ali se sjetila da je to rekla i zadnji put kad je došla ledi Quale.

Ne može se skrivati svaki put kada dođe ta žena. Uzdahnula je i ustala. Zamolite ledi Quale da dođe gore - reče.

- Moja draga Laura - rekla je starija žena kad je ušla u salon. - Tako mi je drago da sam vas našla samu. Jutros sam kod gospođe Dillingham čula veoma uznemirujuću priču.

Lauru je obuzela potištenost, ali je na licu namjestila uljudnu ravnodušnost i rekla: - Doista, kakvu priču?

- Kažu, draga moja, da ste jutros izišli na vožnju s Jackom Allenbyem.

Rekla sam Clari Dillingham da su to besmislice. - Oči ledi Quale požudno su blistale dok je čekala odgovor.

Laura uzdigne bradu. - Zapravo - odgovori sa svim dostojanstvom što ga je iz sebe uspjela izvući - to je istina. Jutros sam se vozila s gospodinom Allenbyem. Pokazao mi je Kew Gardens. Nikad nisam bila ondje i veoma sam uživala.

Na licu ledi Quale miješali su se šok, zadovoljstvo i napetost. - Ali, Laura, kako ste mogli?

Laura je stisnula usne i potom rekla: - Uvjerena sam da su priče o gospodinu Allenbyu uvelike pretjerane. Ponašao se veoma džentlmenski.

Njezina je gošća odmahnula glavom. - O, draga moja, ako vas je očarao svojim šarmom, izgubljeni ste. Preklinjem vas...

- Nije se dogodilo ništa tome slično - odbrusi Laura, zaboravivši na pristojnost. - Niti razumijem zašto bi jednostavna jutarnja vožnja izazvala takvu zabrinutost.

- Da se radilo o nekome drugome, doista ikome drugome u Londonu, draga moja, nitko to ne bi ni spomenuo. Ali gospodin Allenby! - Ledi Quale je dramatično sklopila ruke. - Nakon onoga što sam vam rekla!

~ 85 ~

Knjigoteka

Amazonka

Sjećanje na to nije popravilo Laurino raspoloženje. Ustala je. - Hvala vam što ste došli - reče - ali uvjeravam vas da je vaša ljubaznost posve nepotrebna. Znam paziti na sebe.

Starija se žena također naljutila. - Upropastit ćete se ako tako nastavite.

Laurine su oči bljesnule. Izgledala je veličanstveno kad je odozgo odmjerila gošću. - Bojim se da me morate ispričati. Imam važnih obveza.

Ledi Quale je također bahato ustala. - Požalit ćete zbog načina na koji sa mnom razgovarate, djevojko. Ali ćete još više požaliti ako se spetljate s Jackom Allenbyem, vjerujte. Zar mislite da će vaš muž to mirno trpjeti?

Uvalili ste se preko glave, kažem vam. I budite sigurni da će vaše tete čuti o vašem ponašanju.

Laura se ukočila, uloživši silan trud da obuzda svoj jezik. - Postupit ćete točno kako želite, naravno - na koncu je odgovorila. Zaputila se prema vratima salona.

Ledi Quale ju je morala slijediti te ju je Dunham, kojega su očito privukli povišeni glasovi, otpratio iz kuće. Laura se ljutito pitala koliko je čuo. To joj se činilo kao krajnja uvreda - neprijateljsko prisluškivanje u vlastitoj kući.

Ostavši sama, stisnula je šake. Impulzivno je jurnula do pisaćega stola u kutu. Na listu papira hitro je napisala pisamce kojim je prihvatila poziv gospodina Allenbya na krabuljni ples. Neka svi govore što god žele. Neka Eliot sazna! Neće dopustiti da je tako ponižavaju, nikome.

~ 86 ~

Knjigoteka

Amazonka

Dvanaest Te večeri ništa nije umanjilo Laurinu uzrujanost. Neprestano je iznova proživljavala susret s ledi Quale i njezin je gnjev svaki put jačao.

Kako je drska ta žena! Stoga se idućega jutra probudila odlučna da ustraje u svojoj namjeri i odmah otišla kupiti domino za krabuljni ples.

Izbjegavala je sestru i služinčad jer nije željela da je netko pita kamo ide.

Dok je na uličnom uglu nespretno skupljala skute da se popne u fijaker, odjednom je shvatila da nikad ranije nije ušla u vozilo bez nečije pomoći, kao ni bez pratnje koja je vodila brigu o pojedinostima puta. Dio njezine nervoze raspršio je prezir izazvan tom spoznajom. Ona je stvarno jadno stvorenje.

Fijaker ju je iskrcao u Bond Streetu pa je kratko hodala, tražeći manju krojačku radnju. Ovo nije željela kupiti kod madame Antoinette. Napokon, kad je skrenula iza ugla, našla je baš ono što je tražila - običnu uglednu radnju gdje se ne nudi visoka moda. Kimnula je i ušla. Žurno joj je prišla krupna rumena žena i vedro je pozdravila, ali kad je Laura rekla što traži, široko se lice namrštilo. - Domino kažete, gospođice?

- reče žena. - Pa, domina se ne traže baš često i stvarno ne znam imamo li gotov. Jeste li željeli posebnu boju? Jasno, brzo možemo sašiti što god želite, ali ako vam treba odmah... - Zastala je. Očito je bila rastrzana između želje da zadrži ovako obećavajuću mušteriju i bojazni da joj neće moći udovoljiti.

- Odgovarat će mi bilo koja boja - odgovori Laura - mada bih radije nešto tamno i ne previše upadljivo.

- Da, gospođice - nesigurno će krojačica. - Vidjet ću što mogu naći.

Začuo se glas iz stražnjega dijela prostorije gdje je skupina mladih djevojaka sjedila oko velikoga stola i šivala. Samo ih je djelomično skrivala zavjesa s cvjetnim uzorkom i očito su čule sve što se događalo u prednjem dijelu. - Vjerujem da dva ili tri domina vise u spremištu na tavanu - reče jedna. Laura se iznenadila jer se glas doimao školovanim. - Hoću li ih donijeti?

- Da, hvala, Marina - reče žena. - Brzo reagiraš, kao uvijek.

Vitka mlada žena smeđe kose i plavih očiju graciozno je ustala od stola i nestala na stubištu otraga.

~ 87 ~

Knjigoteka

Amazonka

Vlasnica je zadovoljno protrljala ruke. - Eto, gospođice - reče. - Što sam rekla? Uskoro ćete moći birah. Ta Marina, ona nikad ne griješi. Ima najoštrije oko u radnji. Želite li sjesti dok čekamo? Možda vam mogu ponuditi čaj?

- Ne, hvala - odgovori Laura. - Ništa mi ne treba.

Marina se uskoro vratila. Preko ruke nosila je nekoliko plašteva. Dok je hodala, Laura je uočila njezino graciozno držanje i priseban izraz lica.

Djevojka kao da uopće nije pripadala ovamo. Kad je opet progovorila, taj se dojam pojačao. - Izvolite, gospođo - rekla je kultiviranim glasom, slično Laurinu. - Ovdje su dva domina i plašt s kapuljačom koji bi također mogao odgovarati. Bili su prekriveni plahtom pa uopće nisu prašnjavi.

- Hvala, Marina - reče krojačica. - Uvijek uspiješ pronaći stvari.

Djevojka je napravila kniks i vratila se na svoje mjesto za stolom.

Laura je znatiželjno gledala za njom. Što takva djevojka ovdje radi? No gazdarica joj je brzo zaokupila pozornost pa je zaboravila na Marinu dok je birala domino. Od dva ponuđena jedan je bio crni i drugi grimizni, a plašt je bio od čvrstog sivog kepera. Laura je izabrala crni, smatrajući da će privući najmanje pozornosti, te platila ženi. Rekla je da će ga ponijeti sa sobom pa su donijeli odgovarajuću kutiju. Laura je mislila da ga nitko neće opaziti ako ga sama odnese kući.

Bilo je malo nespretno nositi kutiju, ali je gotovo odmah našla drugi fijaker. Pogledom je brzo preletjela ulicu, ali nije vidjela nikoga poznatog tko bi se začudio što se gospođa Crenshaw sama penje u vozilo i nosi paket.

Laura je bez problema stigla kući i sama otključala vrata. Srećom, Dunham nije radio u predvorju. Odahnula je od olakšanja i krenula stubama. No kad je stigla na prvi kat i prošla kraj vrata salona, nečiji je glas doviknuo: - Laura, tu si! - Obeshrabreno se ukočila. Eliot!

Izišao je iz salona kad se ona zapanjeno okrenula. - Zabrinuo sam se nastavio je. - Nitko od slugu nije znao kamo si otišla.

Progutala je slinu. - Oh. Pa, samo sam skoknula van po haljinu koja je danas trebala biti završena. - Kutiju je spustila na stolac u hodniku i stala ispred nje.

- Ali mogao je otići jedan od lakaja. Ne moraš sama obavljati takve stvari.

- O, da, ali vidiš... to jest, trebalo je napraviti konačnu probu.

Eliot ju je namršteno gledao. - Ali zašto nisi uzela kočiju? - Više se doimao zbunjenim nego ljutitim.

~ 88 ~

Knjigoteka

Amazonka

- To je bio samo kratak izlazak - ležernije je odgovorila. Prve laži u njezinu životu istodobno su bile i teže i lakše no što je očekivala. - Željela sam malo na zrak. No ti si se vratio dan ranije, zar ne? - Nadala se da će mu skrenuti pozornost s teme haljina, u čemu je uspjela.

- Da. Bilo mi je pomalo dosadno. Osim toga, nije mi se sviđalo kako smo se rastali. Dođi u salon. Želim razgovarati s tobom.

Govorio je ljubaznim tonom, ali je Laura bila previše nervozna da bi to opazila. - Naravno - reče - čim skinem šešir i uredim kosu. Odmah ću doći.

Eliot je zaustio da će nešto reći, ali je samo kimnuo i vratio se u salon.

Odahnuvši od olakšanja, Laura je uzela kutiju i požurila u svoju sobu.

Stavila ju je na vrh ormara, gdje je zacijelo nitko neće dirati, te trenutak stajala s rukom na prsima. Ubrzano je disala i njezino je lice u zrcalu bilo blijedo. Svoj je plan odjednom vidjela u drugom svjetlu, te je poželjela da se u to nije upustila.

Potom je skinula šeširić i četkom prošla kroz uvojke. Mnogo se sporije spustila stubama, pitajući se što joj Eliot želi reći. Odjednom je protrnula.

Zar je tako brzo čuo glasine o njezinoj vožnji s gospodinom Allenbyem?

Bila je uvjerena da ledi Quale radosno širi priču. Brzo izračunavši, shvatila je da je zacijelo veći dio jučerašnjega dana proveo na putu. Onda ne može znati.

Kad je ušla u salon, Eliot je prekriženih nogu sjedio na sofi. Doimao se zamišljenim. Ustao je čim ju je vidio i uljudno joj pomogao da sjedne.

Laura se spustila na sofu i s nelagodom ga gledala. Nasmiješio se. - Teško ti mogu zamjeriti što izgledaš tako zabrinuto, mada me to rastužuje. No znam da je krivnja na meni pa sam se vratio kući da ti se ispričam zbog svoga sramotnoga ponašanja prošli tjedan.

Laura je ispustila neartikulirani zvuk.

- Dopustio sam da me obuzme gnjev - nastavio je - i kažem stvari zbog kojih sada žalim. Uvijek sam se ponosio sposobnošću da kontroliram svoje emocije pa svoj tadašnji neuspjeh mogu ispričati jedino zabrinutošću za tvoju dobrobit. Molim tvoj oprost za moje nepromišljene riječi.

Njegova smirenost i pribranost donekle su umanjili Laurinu nelagodu.

- Sve je u redu - nesigurno je rekla.

- Ali nije. Obećao sam ti da ćemo se veoma dobro slagati, a ja sam se kod prve nesuglasice prepustio gnjevu. Ne želim biti takav uzor.

- Uzor? - upita Laura. Riječ joj je zasmetala pa je govorila hladno.

Kimnuo je. - Budući da ja imam mnogo više životnoga iskustva, moram biti uzor u našim odnosima. A bio sam loš uzor. Samo mogu reći da ću nastojati biti bolji. - Nasmiješio se pa su se ublažile njegove stroge crte lica. Uzeo je njezinu ruku. - Hajde, budimo opet prijatelji.

~ 89 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laurina je ruka drhtala u njegovoj i nije znala što bi rekla.

Eliot se nagnuo bliže. - Rekao sam da bismo se trebali bolje upoznati, Laura, ali nekako za to nisam našao onoliko vremena koliko bih želio.

Zašto ljudi uvijek zanemaruju ugodne dužnosti?

Laura se malo odmaknula. Zašto u razgovorima s njom uvijek mora koristiti riječi kao što su dužnost i uzor. S gospođom Allenby sigurno tako ne razgovara. Nju ne doživljava kao budalasto, tvrdoglavo dijete koje treba poučavati i usmjeravati. Vera Allenby predstavlja uzbuđenje i blještavilo, zločesto blještavilo. Ništa se nije promijenilo. Eliot je prevladao svoj napadaj gnjeva, to je sve. Laura je shvatila da je Eliotova »dužnost« silno zamara. Gotovo ju je zamrzila, kao da je živo stvorenje. Povukla je ruku. - I ja sam bila zauzeta - reče, nastojeći govoriti vedrim, nehajnim tonom.

- Sezona je naporna - složio se. - No zasigurno možemo prevladati takve prepreke. Sutra pođi na večeru sa mnom, u restoran koji ti se svidio kad smo tek stigli u grad. Ondje možemo biti sami.

- Opet je posegnuo za njezinom rukom. Zadrhtalo je nešto duboko u Lauri. Jedva je znala što osjeća. Dio nje očajnički se želio složiti, ali je drugi tvrdio da on takve večeri često planira s drugom ženom, sigurno radije nego s njom. Nesvjesno se povukla. - Ne možemo - dahnula je. - Gospodin Redmon sutra dolazi na večeru.

- Redmon?

- Rekla sam ti za to.

- Sigurno jesi. Zaboravio sam. Doista nezgodno. Zauzet sam kasnije uvečer, kao i sljedeći dan. Onda to mora biti u ponedjeljak.

Ponedjeljak je dan krabuljnoga plesa. Laura je porumenjela. - Ne mogu.

- Još jedna zabava? - Nasmiješio se. - Zar ne možeš promijeniti planove? Ispričati se?

Gledajući u njegove sive oči, Laura je kanila reći da može, naravno, ali ju je neki tvrdoglavi poriv naveo da pita: - Možeš li ti? Slobodna sam u subotu.

Eliot slegne ramenima. - Nažalost, obećao sam prijatelju.

Pomislivši da posve dobro zna tko je taj prijatelj, Laura se uspravila i još se malo odmaknula.

- Šteta. I ja moram održati obećanje.

Lagano se namrštio na njezin ton. - Laura - počeo je, ali ga je prekinuo Dunhamov ulazak.

Lauru je odjednom zahvatio val očaja kakav nikad ranije nije osjetila. Činilo se da sve ide naopako. Zar će se uvijek pitati je li Eliot negdje s

~ 90 ~

Knjigoteka

Amazonka

Verom Allenby, a njoj će ostati samo mrvice njegova vremena i pozornosti? U tom je trenutku znala da uopće ne želi ići na krabuljni ples, ali silno želi večerati s Eliotom. No uvalila se u takvu zbrku da mora napraviti ono što mrzi. Zaprijetile su suze.

- Grof od Stoke-Manneringa - dostojanstveno najavi Dunham.

Crenshawi su zapanjeno zurili u gosta. Doimao se nekako bezlično svijetle trepavice i obrve u skladu s njegovom kosom boje pijeska i vodenastim svijetloplavim očima. Odjeća je ukazivala na imućnog seoskog vlastelina.

Svjestan njihova čuđenja, grof se nesigurno naklonio. - Dobar dan.

Iznenađeni ste mojim posjetom i jako dobro razumijem vaše osjećaje.

Odlučio sam vas posjetiti nakon što sam saznao da se moja rođakinja nedavno udala. Nadam se da će rodbinske veze opravdati moju smjelost. Opet se naklonio.

Laura je trepnula i nastojala se pribrati. - Svakako. Izvolite, sjednite.

Grof se još jednom naklonio. - Nadam se da nisam pogriješio, gospo, time što vas držim svojom rođakinjom?

- Ne, mislim da niste. Rečeno mi je da je bratić moga oca preuzeo titulu.

- To je točno. Dobro ste me podsjetili. Mi smo rođaci u drugom koljenu.

Laura se nasmiješila. - Pa, zacijelo je svejedno. Drago mi je da sam vas upoznala.

- Zahvaljujem vam. I uvjeravam vas da u potpunosti uzvraćam vaše ugodne osjećaje. Na kraju krajeva, valja biti precizan.

- Uvijek - spremno se složio Eliot.

Grof je kimnuo. - Odlučio sam da je vrijeme za posjet metropoli.

Sasvim se dobro snalazim u provinciji, ali mi nedostaje gradska uglađenost. - Osmjehnuo se kao da je to šala. - Priznajem da to nikad nisam smatrao potrebnim, ali još se nešto promijenilo. Zaključio sam da je vrijeme za ženidbu.

- Doista? - reče Laura, potisnuvši smiješak.

- Da. Ove ću godine navršiti trideset dvije, znate. - Nasmiješio se. - Bilo mi je drago kad sam saznao da je i moja rodbina u Londonu. Dugujem vam ispriku i objašnjenje, naravno, zbog zanemarivanja proteklih godina. To je neoprostivo.

- O, ne - počela je Laura, ali je podigao ruku.

- Dugujem. Proteklih pet godina namjeravao sam vas posjetiti. Jasno, kad sam naslijedio titulu, na to nisam ni pomislio. Imao sam samo

~ 91 ~

Knjigoteka

Amazonka

četrnaest godina, nezreli mladac. Moj me odgoj i obrazovanje nisu pripremili za položaj na kojem sam se našao. Nitko nije očekivao da ću biti nasljednik. Zato sam niz godina bio zaokupljen pripremanjem za odgovornosti što ih donosi upravljanje imanjem, te dužnosti mirovnog suca i zemljoposjednika. Kasnije su me zaokupile sve te obveze.

Ipak znam da sam bio nemaran pa se iskreno ispričavam.

- Uopće nema potrebe - odgovori Laura Zabavljala ju je usporena preciznost rođakova govora. - Na kraju krajeva, ni mi se vama nikad nismo javile. - Nije dodala da im to uopće nije palo na pamet.

Nije ga uspjela umiriti. - Velikodušni ste. No ja sam trebao o tome voditi računa.

- Pa, propust je sad ispravljen - dometne Eliot. U glasu mu se osjećala nestrpljivost.

- Meni je to veliko olakšanje - reče grof. Uslijedila je stanka. Laura je srela Eliotov pogled i osmjehnula se na kombinaciju ironije i razdraženosti u njegovim očima. Njezin je muž izvadio burmuticu i bezvoljno uzeo prstohvat. Ponudio ju je grofu koji je kategorički odbio. Ne koristim to - reče. - Duhan sigurno oštećuje većinu tkiva.

Eliot je uzdigao obrve, ali ništa nije rekao Laura je smatrala da se sjajno obuzdava.

- Koliko sam shvatio, gospo - nastavi grof - u Londonu je i vaša mlađa sestra.

Laura se trgnula. - O, da, Clarissa boravi kod nas. Pozvat ću je. Željet će vas upoznati.

Grof je naklonom pokazao da će mu biti drago pa im se Clarissa uskoro pridružila.

- Kako neobično - rekla je kad je sjela - upoznati bratića kojeg nikad ranije nisam vidjela.

- Bratića u drugom koljenu - ozbiljno je ispravi Eliot.

Laura se zagrcnula.

Nije se sjećala da je pola sata ikada toliko trajalo. Grofu nije samo manjkalo inteligencije, već je bio i krajnje dosadan. I kao da je smatrao da njegova mišljenja svojom silinom i pravičnošću nadmašuju sve ostale.

Nekoliko se puta pobojala da će ga Eliot strogo ukoriti, što mu doista ne bi mogla zamjeriti.

Njihov se gost posvetio Clarissi. Djevojčine su oči poigravale dok je odgovarala na njegovo nespretno udvaranje i često je pogledavala Lauru kako bi podijelile šalu. Njegova je pozornost bila tako upadljiva da je Eliot tiho primijetio: - Tvoj je rođak očito došao u London da osvoji Clarissu.

~ 92 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laura je raširila oči. - O, ne.

Eliot je pokazao drugi par. - Možda je zaključio da mu je dužnost oženiti jednu Lindley kako bi vam nadomjestio gubitak titule i imanja.

- Apsurdno - nasmiješeno će Laura. - Nemoguće.

Eliot je odgovorio samo gestom.

Kad je grof ustao da se oprosti nakon prilično dugotrajna posjeta, osjetilo se sveopće olakšanje. Naklonio se bračnom paru Crenshaw te se okrenuo Clarissi i rekao: - Ako biste sišli sa mnom, pokazao bih vam svoje konje. Došao sam vlastitom kočijom.

Bespomoćno pogledavši Lauru, Clarissa je pristala.

Kad su izišli, Laura se opet spustila na sofu. - Mislila sam da nikad neće otići - uzviknula je.

Eliot se nasmiješio. - Dojmio me se kao sjajan mlad čovjek, naglašeno svjestan svoga položaja i dužnosti. Rekao bih da će biti uzoran muž Clarissi.

Laura se zgranula. - O, šališ se. - Odmahnula je glavom. - Umalo sam se glasno nasmijala kad ti je rekao da svakako moraš naći vremena za posjet British Museumu. Tvoj je izraz lica bio veoma smiješan.

- Zacijelo jest - nasmiješeno će Eliot. - Ali vidiš, to mi još nitko nije predložio.

Laura se zvonko nasmijala. - Jesi li čuo kako je ponudio Clarissi da će je odvesti onamo i pokazati joj stare manuskripte? Morala mu je reći da je alergična na sve vrste prašine.

- Ne, doista? - pohvalno će njezin muž. - Clarissa je veoma domišljata djevojka. Uvijek sam to mislio, a ovo je potvrda. Izvrsno se sjetila.

Lauru je na trenutak svladao smijeh i Eliot ju je sa smiješkom promatrao. Kad je uspostavila kontrolu nad sobom, rekla je: - Ispričavam se, ali dugo sam se suzdržavala. Ne mogu si pomoći. On je zapravo čovjek vrijedan štovanja.

Eliot kimne. - Točno. Znaš - doda - mislim da te nikad nisam vidio da se toliko smiješ.

U tom se trenutku vratila Clarissa, uzrujano komentirajući. - Njegovi konji! Dvije obične rage on zove konjima. Pozvao me da u subotu pođem na vožnju s njim. Što ću sad?

Laurine su oči svjetlucale. - Što li time misliš, Clarissa? Meni se on čini kao besprijekoran mlad čovjek.

- Uzor doličnosti - složio se njezin muž. - I čini se da si ga posve osvojila, Clarissa. Kad bi samo mogla obuzdati svoju prirodnu neozbiljnost, imala bi priliku da postaneš grofica.

~ 93 ~

Knjigoteka

Amazonka

Clarissa se zgranula. - Sigurno se šališ? - Laura nije uspjela obuzdati smijeh pa se njezina sestra naglo okrenula. - Zadirkujete me - reče. Oboje. Baš ružno. Nisam li vas cijelih dvadeset minuta oslobodila tereta razgovora s grofom?

Eliot kao da se iznenadio. - Nisam baš tako o tome razmišljao. Posve si u pravu. Iskreno ti zahvaljujem.

Na to su se obje djevojke zvonko nasmijale, a Eliot ih je promatrao sa smiješkom i zainteresiranim izrazom u očima.

Kad se pribrala, Laura je zaboravila na nelagodu njihova ranijeg razgovora. Veselo se popela na drugi kat s Clarissom, Eliotu vedro poželjevši laku noć.

~ 94 ~

Knjigoteka

Amazonka

Trinaest Večera s gospodinom Redmonom bila je Laurino prvo primanje u njezinu novomu domu. Uslijed Clarissine uzbuđenosti, previše je nadziranja i često konfliktnih naredbi zakompliciralo pripreme. Zbog toga je, te zbog nelagode po pitanju Eliota, koja se vratila čim je ostala sama Laura u petak uvečer bila napeta. Dok je u sedam stajala u salonu u krem haljini ukrašenoj čipkom gotovo je željela da je večera već završila, ili da je uopće nije priredila.

Nakon što su se zajedno smijali, Laura se pomalo sramila svoga mušičavoga prkosa prema Eliotu. Zapravo je već napisala poruku gospodinu Allenbyu u kojoj je otkazala dogovor za krabuljni ples, ali je još nije poslala.

Eliot je ušao prije Clarisse. - Dobra večer - reče. - Krasno izgledaš, kao uvijek.

- Hvala.

- Nisam te pitao tko su naši večerašnji gosti. Laura uzdigne obrve. Rekla sam ti. Gospodin Redmon.

Iznenadio se. - Markiz?

Laura je zabrinuto pogledala prema vratima ali se Clarissa još nije pojavila. - Da, ali Clarissa ga poznaje kao gospodina Redmona. Pričala sam ti o tome. - Još se zbunjeno mrštio, pa je ponovila priču o molbi gospodina Redmona.

Kad je završila, više se nije mrštio, ali je i dalje bio zbunjen. Apsurdan plan. Netko će ga sigurno razotkriti. Nisam ga smatrao tako budalastim. - Slegnuo je ramenima. - No ako Redmon želi igrati glupave igrice, valjda mu to možemo dopustiti. Nije da se pretvara da je markiz a da to nije. Sigurno je bilo iznimno teško okupiti društvo koje neće otkriti tajnu.

- O, nema drugih. Samo gospodin Redmon. Eliot se namrštio. - Samo Redmon. Kažeš da ćemo biti samo nas četvero?

- Da. Zurio je u nju. - Ali zašto? To je veoma neprikladno.

- Neprikladno? - ponovi Laura. - Ali ti si ovdje, nisu bez pratnje... Nesigurno je ušutjela pod njegovim strogim pogledom.

~ 95 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Draga moja Laura, nikad se mlada neoženjena čovjeka ne poziva na obiteljsku večeru, osobito kad smo mi tako malena skupina, osim ako se ne očekuje da će uskoro postati član te obitelji. Oni koji se veoma pomno drže pravila ponašanja to ne bi učinili prije objave zaruka. To je jasan znak da ga želiš za Clarissu. Ohrabruješ je da ga na najočitiji način pokuša uhvatiti za muža. Kako si mogla biti tako neoprezna?

- Ne ohrabrujem je. Nisam mislila ništa tome slično - reče Laura i rukama pokrije obraze koji su gorjeli od srama. - Nisam razmišljala. Sad shvaćam da je to veoma osjetljivo, ali nisam to planirala, vjeruj mi. Clarissa ga je željela pozvati i ja sam pristala.

- Dopustiš li da te Clarissa usmjerava, brzo ćemo se naći u nebranu grožđu.

Laura je spustila ruke i oči su joj bljesnule. - Pa, ne dopuštam to, što ti sasvim dobro znaš. Ovo je bila moja greška. Nisam promislila, - To je očito. - Pogledao je uru na polici iznad kamina. - Pa, sad je prekasno da još nekoga pozovemo. Svakog će trenutka stići. Ali molim te, Laura, ubuduće se u takvim stvarima posavjetuj sa mnom ili s nekim drugim. Očito se još ne snalaziš. Moraš potisnuti svoj ponos i obuzdati narav te dopustiti da te savjetuju mudrije glave. Uvjeren sam da bi ledi Quale rado pomogla. Kao stara prijateljica tvojih teta, izrazito je prikladna za taj zadatak. - Pogledao je naokolo. - Moramo to izvesti što bolje možemo. Vjerujem da će se Redmon iznenaditi.

Ta je lekcija, te spominjanje nametljive ledi Quale, doprinijela raspirivanju Laurina gnjeva. Očaj što ga je ranije osjećala kao da je sagorio.

Silno je željela nešto odbrusiti i uništiti njegovu samodopadnu superiornost, ali nije pronalazila riječi.

Otvorila je usta, ali je Eliot vidio njezin izraz lica i podigao ruku. Neka bude - reče. - Valjda ćemo preživjeti.

Laura je to smatrala konačnom uvredom. Tako se svisoka odnosi prema njoj nakon svega što se dogodilo. Na usnama joj je bio zajedljiv odgovor, ali je Dunham najavio gospodina Redmona pa je morala šutjeti.

Tako je gosta pozdravila domaćica, u kojoj je ključao bijes. Ostavila je Eliota u razgovoru s mlađim čovjekom kojemu kao da je doista bilo neugodno. Možda zato što je shvatio da je jedini gost, ili mu je bilo teško čavrljati s desetak godina starijim muškarcem.

Laura je šutke slušala nekoliko minuta rasprave o konjima koje je gospodin Redmon nedavno kupio za svoju laku kočiju. Iznenađeno je gledala kako markiz, koji je ipak stručnjak za konje, gotovo sa strahopoštovanjem sluša mišljenja njezina muža.

~ 96 ~

Knjigoteka

Amazonka

Baš je kanila potražiti Clarissu kad je djevojka napokon stigla. Laura je morala priznati da je dodatno vrijeme dobro iskoristila. Clarissa je izabrala haljinu od tamnog zlatnog satena, jednu od svojih najnovijih i najboljih toaleta. Živa boja istaknula je njezin ten i koži dala blagi sjaj.

Kosu je složila u uvojke i oči su joj blistale. U njihovim crnim dubinama kao da su poigravale zlatne točkice, možda kao odraz haljine.

Sve u svemu, bila je čaroban prizor, što je na gospodina Redmona djelovalo onako kako je zacijelo željela. Trenutak se činilo da je prikovan za pod. Lagano je otvorio usta i raširio oči. Tada Laura blago prijekornim tonom reče: - Dobra večer, Clarissa. Naš je gost pred tobom. - Na to se trgnuo.

- Dobra večer, gospođice Lindley - brzo je rekao i gorljivo koraknuo naprijed. - Tako mi svega, krasno izgledate.

Clarissa mu se nasmiješila tako da se Laura istodobno željela nasmijati i ukoriti je zbog prenavijanja. - Hvala vam - tiho je rekla. - Žao mi je što ste me morali čekati.

Dok je gospodin Redmon zamuckivao da se ne mora ispričavati, Laura se ipak nasmiješila, Clarissa se večeras očito ne kani suzdržavati. Podigla je pogled da svoju spoznaju podijeli s Eliotom, ali on ju nije gledao.

Promatrao je uru koja je pokazivala da je večera trebala započeti prije petnaest minuta. Laurin je smiješak nestao te se okrenula da potraži Dunhama. Stajao je u hodniku pa mu je dala znak. Najavio je večeru te su ušli u blagovaonicu. Nju je vodio Eliot, a Clarissu gospodin Redmon.

- Trebala si se pobrinuti da te Redmon povede - ispod glasa reče Eliot dok su slijedili mlađi par.

- I zar ne možeš kontrolirati sestru? Prilično je prozirna.

Laurin se gnjev opet razbuktao. Jedva je kontrolirala svoj glas kad je odgovorila: - Pretjeruješ.

- Još bi nešto rekao, ali se odmaknula kad su ušli u blagovaonicu i bez pomoći sjela na svoju stolicu.

Laura nije osobito uživala u večeri. Stol i cvijeće bili su savršeni, kopun izvrstan i goveđe pečenje sočno. Premda razgovor nije bio previše živahan, barem se činilo da gost nema nikakve zamjerke. No kad god bi srela mužev pogled preko stola, opet bi osjetila gnjev i uzrujanost. Zašto se mora tako ponašati prema njoj?

Uglavnom je govorio mlađi par. Gospodin Redmon počeo je još jednom poduljom isprikom zbog svojega žurnoga odlaska kad su se zadnji put sreli. Clarissa je dražesnu prihvatila njegove isprike i potom vješto ponovno skrenula razgovor na konje. Uskoro je nabrajao vrline svojih novih životinja, mnogo živahnijim tonom nego kad je razgovarao s

~ 97 ~

Knjigoteka

Amazonka

Eliotom, a ona se prikladno divila. Saznalo se da joj se uvijek najviše sviđala laka kočija na dva kotača i često je željela upravljati takvim vozilom.

- Doista, gospođice Lindley? - spremno je odgovorio gospodin Redmon. - Rado ću vas naučiti upravljati konjima. Uz dopuštenje vaše sestre, naravno - dodao je i pogledao Lauru.

Clarissa ju je također pogledala, s jasnom porukom u očima, i Laura je dala svoj pristanak. Nije pogledala Eliota. Ako on ne odobrava, to nije željela znati.

Ostatak obroka mladi su ljudi stvarali entuzijastične planove za učenje vožnje. Kad je Laura ustala da džentlmene ostavi same, već ju je mučila jaka glavobolja. Samo je željela otići u svoju sobu i leći u mraku. No morala je s Clarissom u salon i trpjeti pola sata njezinih pohvala na račun gospodina Redmona. Izdržala je koliko je mogla, ali je na koncu izgubila strpljenje i prasnula: - O, prestani, Clarissa. Zar moraš raditi takvu budalu od sebe?

Njezina je sestra naglo podigla glavu i zurila u Lauru. - Kako to misliš?

Laura je zamahnula rukom. - To kako se ponašaš, tvoja haljina, sve.

Zar moraš biti tako prozirna? Čak je i Eliot to opazio.

Mlađa je djevojka porumenjela, ali je samo rekla: - Što je opazio? Ne razumijem te.

- Stvarno? - skeptično će Laura. - Onda ću ti razjasniti. Eliot misli da gospodina Redmona očito nastojiš uhvatiti za muža.

Clarissa je rukama pokrila obraze, ali su joj oči zasjale. - Grozno je to reći.

Laura je uzdigla obrve. - Ali je istinito?

- Ne! - Clarissa je spustila ruke i stisnula ih u krilu. - Nikako. Ne radim ništa tome slično.

- Onda izgled vara - reče Laura - jer je sigurno tako izgledalo.

- O, zašto si tako neugodna? - uzvikne mlađa djevojka. - Zar ne možeš zamisliti da ti se neki muškarac silno sviđa i to želiš pokazati?

- Nakon što sam s njim u životu razgovarala možda dva sata? - upita Laura. - Ne, bojim se da ne mogu. Clarissa, opet ti kažem da jedva poznaješ tog čovjeka. Uvijek si bila neoprezna i nagla, ali te molim da se u ovom slučaju pokušaš suzdržati. Gospodinu Redmonu neće se sviđati besramno ponašanje.

Clarissa je opet porumenjela. - Znaci, to misliš? - reče. - Ponašam se besramno. Ili bolje rečeno, to mislite ti i Eliot. Pretvara te u odbojno stvorenje kakvo je i on sam. Neću slušati te priče o suzdržavanju i mirnoj prosudbi. Poznajem vlastite osjećaje i vjerujem da mogu pogoditi što

~ 98 ~

Knjigoteka

Amazonka

osjeća gospodin Redmon. Prezirem to licemjerje suzdržavanja i običaja, a da si ikad bila zaljubljena, Laura, složila bi se sa mnom. - Tada se okrenula, prišla kaminu i naslonila glavu na policu.

Prije nego je Laura dospjela odgovoriti, ušla su gospoda pa je morala uljudno razgovarati, mada joj uopće nije bilo do društva. Clarissa je u početku malo govorila, ali se oraspoložila kad ju je gospodin Redmon opet uvukao u raspravu o vožnji. Nakon što ih je kratko promatrao, Eliot je sjeo na sofu kraj Laure.

- Što se dogodilo? - pitao je nakon što je neko vrijeme promatrao njezino lice. - Uzrujana si.

- Ništa.

Malo je sagnuo glavu da joj vidi lice. - Ne vjerujem ti kad tako izgledaš.

Je li te Clarissa uzrujala? - Ništa nije rekla, pa je nastavio. - Zacijelo si je pokušala ukoriti i ona ti je nešto odbrusila. Tvoja je sestra veoma vatrena.

- Posve je pouzdana - spremno odbrusi Laura, brza u obrani sestre od svačije kritike. - Neće te osramotiti.

Uzdigao je obrve. - Ne bojim se toga. Pogrešno si me shvatila ako to misliš. Samo je želim zaštititi od povrijeđenosti ili posramljenosti, što bi moglo proizići iz previše očitih pokazivanja osjećaja.

- Da - gorko odgovori Laura - osjećaji se ne smiju pokazivati. Moraju se skrivati pod svaku cijenu.

Zaokupljen drugim stvarima, Eliot nije shvatio primjedbu. Očito pomislivši da je ta tema završena, prešao je na drugo. - Znaš, Laura nastavi - tijekom večere razmišljao sam da bi možda bilo mudro moju majku pozvati k nama tijekom sezone. Znam da ti je draga. I ona je prava osoba koja ti može pomoći i savjetovati te. Rekao bih da bi i nad Clarissom imala više kontrole. Zapravo, nije mi jasno zašto se toga ranije nisam sjetio. Čini se idealnim.

Laura je podigla bradu i ljutito ga gledala. O? - reče lažno slatkim glasom. - Hoće li se konzultirati sa mnom?

Uzdigao je obrve na njezin ton. - Svakako.

- Pa, ja bih više voljela da sad ne dolazi.

- Mislio sam da ti je moja majka draga.

- Jest - reče Laura. Pogledala ga je u oči. - A ne treba mi gardedama ili pomoć u kontroliranju kako ti to kažeš, moje sestre.

- Shvaćam. - Trenutak je šutio i potom nastavio. - Znaš, vidio sam mnoge kako dolaze u grad radi svoje prve sezone. Nakon što su ih roditelji držali pod strogom kontrolom, redovito se tijekom prvih tjedana upuštaju u svakojake nepodopštine. Žele pokazati svijetu da su slobodni sposobni voditi brigu o sebi. Većina se nađe u nevolji, na ovaj ili onaj način.

~ 99 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laura je samo ukočeno gledala naprijed. Nije mu željela pružiti zadovoljstvo i pokazati da razumije što joj želi reći.

- Nekolicina se - nastavi Eliot - posve upropasti, ali većina samo nauči dragocjenu lekciju. Uvijek sam smatrao da je velika šteta što svaka skupina mladih osoba mora proći iste ludosti. Al oni nikad ne slušaju mudrije glave.

Izazvana njegovim tonom, Laura prasne: - Kao što ti zasigurno jesi.

Eliot ju je iznenadio smiješkom. - O, ne. Ja sam bio glup i tvrdoglav, najgori među njima. Upadao sam iz jedne nevolje u drugu, katkad veoma neugodne i ponižavajuće. Valjda zato želim nuditi savjete. Doista znam kako je to.

Donekle smekšana, Laura reče: - Možda je riječ u načinu na koji ih nudiš. Doimaš se tako sigurnim da si ti u pravu, a ostali griješe.

Opet se nasmiješio. - Ah, ali to je često istina. - Njegove su je oči pozivale da se nasmiješi s njim, ali je tome odoljela.

- Tako nadmeni stav može izazvati otpor drugih ljudi - reče, nastojeći ga navesti da shvati.

No nije bio zainteresiran. - Nemam razumijevanja za pretvaranje. Za sve postoji pravi način i pogrešan način, Laura. Priznajem da je moje strpljenje na kušnji kad netko slijepo odbija prihvatiti onaj prvi.

- Što je tvoj način - doda Laura.

- Mnogo puta, da.

- Ne uvijek - procijedila je kroza zube. Zbunjeno ju je pogledao. - Očito je da ti tako misliš, u svakom slučaju. Zar ne shvaćaš da sam upravo zato želio pozvati svoju majku? Ne želim te uvijek ispravljati, Laura, i ponašati se kao skrbnik. Možemo imati ležerniji odnos.

Taj je djelomičan odjek njezinih vlastitih misli nakratko zbunio Lauru.

Možda on ipak razumije? Prije nego je uspjela nešto reći, gospodin Redmon se došao oprostiti. Uskoro potom Clarissa se na oblaku ushićenja popela do svoje sobe. Eliot je ustao i pružio joj ruku. - I mi možemo za njom. Već je kasno.

Još uvijek smućena, Laura se penjala stubama uz njega. Zastao je pred njezinim vratima. - Nadam se da ćeš razmisliti o onome što sam rekao, Laura - promrmlja Eliot. - Želio bih da budeš sretna. - Sagnuo se prema njoj i Laura se iznenađeno odmaknula. Eliot se nasmiješio i uhvatio joj bradu. - Moraš se naviknuti da imaš muža, draga moja - rekao je, sagnuo glavu i poljubio joj usne.

Posve iznenađena, Laura nije znala kako bi reagirala. Nakon svih njihovih nesuglasica, sad ovo. Zato je samo pasivno stajala kad se on uspravio i promrmljao: - Lijepo spavaj. - Okrenuo se i otišao u svoju sobu.

~ 100 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laura se dugo nije pomaknula, a zatim se žurno okrenula i ušla u sobu. Srce joj je divlje lupalo. Naslonivši se na stup kreveta, nekoliko je puta duboko udahnula i nastojala se smiriti.

Za oko joj je zapeo pokret na drugoj strani sobe. To je bio njezin odraz u zrcalu iznad toaletnoga stolića. Obrazi su joj blistali, crne se oči raširile i nepravilno je disala. - Što, zaboga, nije u redu sa mnom? - glasno je rekla, ali odraz joj nije odgovorio.

~ 101 ~

Knjigoteka

Amazonka

Četrnaest Laura je idućeg jutra rano ustala te se brzo umila i odjenula. Tijekom noći odlučila je da više nikad neće vidjeti gospodina Allenbya. I podsjetit će Eliota na njegov poziv da iziđu na večeru. To će zasigurno biti početak boljeg razumijevanja među njima. Uzela je pisamce što ga je napisala gospodinu Allenbyu i sišla u predvorje da ga ondje ostavi.

No baš kad ga je kanila spustiti, Eliot ju je zazvao je iz knjižnice.

Trgnula se kao da je nešto skrivila i pisamce gurnula u džep haljine. Ne bi valjalo da Eliot vidi na koga je naslovljeno. Sramežljivo mu se nasmiješila, porumenjevši zbog sjećanja na ono sinoć, i poželjela mu dobro jutro.

Odvratio joj je pozdrav, ali se nije nasmiješio. - Mogu li razgovarati s tobom, Laura? - upita. - Hoćeš li doći u knjižnicu, molim te?

Njegov ton nije ohrabrivao i Laurin je smiješak nestao. - Naravno reče.

U knjižnici ju je poveo do stolice i potom se vratio za stol. Očito je pregledavao neke račune i papire. Laura se lagano namrštila. Zar se ljuti zbog troškova? No podigao je pismo napisano na finom papiru i namršteno ga lupkao prstom. Ne sviđa mi se o ovome govoriti - na koncu reče.

- Gnušam se ogovaranja, a ovo je nešto što bi uvijek trebalo ignorirati.

Ali u ovom slučaju Laura, ne mogu. - Opet je kucnuo po pismu.

Laura je fascinirano i sa strepnjom zurila u papir. Kako to misli, ogovaranje? Promatrao ju je.

- D-doista? - promuca.

Kimnuo je. Lice mu je ostalo strogo i bez osmijeha. Kao da je to posve drukčiji čovjek od onog koji joj je onako nježno zaželio laku noć. Vjerujem da znaš što sadrži.

Laura ga je samo gledala krupnim očima. Odmahnula je glavom.

- Ma daj. Nemojmo se budalasto nadmudrivati. Pismo je poslala ledi Quale. Obavještava me da si za moje odsutnosti bila kao prst i nokat sa gospodinom Allenbyem. Bezobrazno s njezine strane, naravno, ali Laura, zašto si se tako oglušila na moje izričite želje? Nisam li te zamolio da ne viđaš Allenbya?

Laurine su oči bljesnule kad je spomenuo ledi Quale. - Ne sumnjaš u njezinu priču? - upita. Vjeruješ joj prije nego ja išta kažem?

~ 102 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Ne ako mi ti kažeš da nije istina - odgovorio je. - Kažeš li?

Laura je oborila pogled. U tom mu je trenutku silno željela reći da nije, ali nije mu mogla opet lagati. Počela je govoriti, ali ju je preduhitrio.

- Ne možeš. Dakle, Jack Allenby je najprije došao ovamo, ti si ga primila i zatim si otišla na vožnju s njim, sama. - Njegov je glas bio poput biča.

Laura je opet podigla pogled. Izraz u njegovim očima gotovo ju je prestrašio. Vidjela je plamteći gnjev i gorčinu koju je bilo bolno gledati.

Ponovno je prvi progovorio. - Možda sam pogriješio kad je riječ o tebi.

Kao da ti se sviđa društvo koje se nimalo ne uklapa u tvoj odgoj i podrijetlo. Ali upozoravam te, neću dopustiti komplikacije s Allenbyem.

Ma kako ti se šarmantnim činio, a čujem da može biti izrazito simpatičan, to neće ići. Pomiri se s time.

- Ali ne smatram ga šarmantnim - odbrusi Laura. - Ne razumiješ. Počela je govoriti da je to napravila samo zato što joj se onako oštro obraćao, ali nije joj dopustio da završi.

- Molim te, ne pokušavaj me zavarati nekim besmislicama o Allenbyevu uljudnom ponašanju, Laura. Nije stvar u tome sviđa li ti se taj čovjek. Sjećaš se, već si mi rekla da ti je simpatičan. Poanta je u tome da sam te nešto zamolio, a ti si mi otvoreno prkosila. Mislim da se veoma dobro razumijemo. Ti znaš koje su moje želje, a ja sad vidim kako se prema njima odnosiš. Dobro. Sad znam kako ću dalje. - Ustao je. - I budi sigurna da te mogu spriječiti ako pokušaš raditi ono što mi se ne sviđa. Oštro ju je gledao. - Upustila si se u nadmetanje u kojemu ne možeš pobijediti, draga moja.

Dok je govorio, nestala je Laurina želja da objasni svoje postupke i zamoli ga da joj oprosti. Duboko su je povrijedili njegov preziran ton i oštre riječi, a naljutilo ju je to što nije htio slušati njezino objašnjenje. No ovaj put se uspjela obuzdati. Silno ju je povrijedio pa je osjetila da joj suze naviru na oči, Trepnula je da ih potisne i rekla - Kad bi mi barem dopustio...

No Eliot ju nije slušao. Posve su ga svladali gnjev i vlastiti unutarnji nemir. Premda to nikad ne bi priznao, bolio ga je njezin prkos. Smatrao je da je učinio sve što je u njegovoj moći da je zbrine i zaštiti, a ona mu je to s prezirom bacila u lice. Nije bio raspoložen za slušanje objašnjenja.

- Nakon ovoga - reče - uvijek ćeš me obavještavati o svojim planovima za izlaske. Procijenit ću je li odredište prikladno za tebe. Pisao sam majci.

Doći će sljedeći tjedan i neko vrijeme ostati s nama. - Sa stola je uzeo zapečaćenu omotnicu.

~ 103 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laura uzdigne bradu. - Kako se usuđuješ tako sa mnom razgovarati?

Nisam dijete kojemu možeš naređivati.

- Ne? Svakako se ponašaš kao dijete. Rekao sam što sam imao. Mislim da me razumiješ. - Ne osvrnuvši se, dugim je koracima izišao iz prostorije.

Laura je trenutak stajala obuzeta bijesnom zapanjenošću, zgranuta njegovom arogantnom nepravednošću. Ako misli da će mu dotrčati i reći za svaki svoj izlazak, grdno se vara. Posegnula je u džep i izvadila skriveno pisamce. Brzo je prišla kaminu i bacila ga u vatru. Dakle, njegova će joj majka biti gardedama? Pokazat će ona njemu. Čekala je samo da vatra zahvati papir i zatim žurno izišla.

Laura i Eliot više nisu nasamo razgovarali prije dana krabuljnoga plesa. Laura je u ta dva dana malo viđala članove obitelji. Clarissa je odmah počela učiti vožnju te je dio svakog poslijepodneva provodila s markizom. Upravljala je njegovom lakom kočijom po slabo prometnim cestama što ih je izabrao za poučavanje. To su za oboje bile savršene prilike. Clarissa je produbila poznanstvo s čovjekom kojemu se divila, a gospodin Redmon ju je viđao bez opasnosti da će ga netko prepoznati. Za biranje sporednih cesta imao je razumnu izliku, rekavši Clarissi da mora usvojiti vještinu prije nego se okuša u prometnijim ulicama oko parka i u Bond Streetu.

Eliot više nije spominjao njihovu prepirku, mada je Laura posumnjala da je Dunhamu rekao neka pazi na nju. Mnogo je češće nego inače sretala toga čovjeka, a on ju je gledao s kombinacijom opreza i sumnje. To je pojačalo njezinu odlučnost da joj nitko neće naređivati, te se pomno pripremala za krabuljni ples. Nije željela da je netko zaustavi kad bude izlazila.

Clarissa je u ponedjeljak uvečer pozvana k Rundgateima. Trebala je uzeti kočiju i Nancy će je pratiti. Laura se ispričala, što nitko nije smatrao neobičnim zato što će društvo u potpunosti činiti mladi ljudi koji nisu u braku. Tako je Clarissa bezbrižno otišla malo prije večere, poželjevši sestri da uživa u novom romanu što ga je toga dana nabavila.

Eliot nije bio kod kuće na večeri pa se Laura nije morala ispričavati kad se brzo nakon Clarissina odlaska povukla u svoju sobu. Odmah je pozvonila Mary te hodala amo-tamo dok nije stigla. Kad je sluškinja pokucala i ušla, Laura je na licu namjestila izraz iscrpljenosti i umorno je pozdravila. - Zdravo, Mary - reče - večeras sam veoma umorna. Mislim da ću rano u krevet. Zapravo, odmah ću leći i malo čitati u krevetu. Vjerojatno ću brzo zaspati. Hoćeš li mi donijeti čašu toploga mlijeka, molim te?

Mary je uzdigla obrve. Njezina gospodarica to nikad ranije nije tražila, ali je napravila kniks i rekla: - Svakako, gospo. Žao mi je da ste iscrpljeni.

~ 104 ~

Knjigoteka

Amazonka

Iako to nije nikakvo čudo kad neprestano jurcate naokolo. Hoću li vam pomoći da odjenete spavaćicu?

- Ne. Mogu sama. Samo donesi mlijeko, molim te.

Mary je izišla, a Laura se spustila na krevet i uzdahnula. Ovo uopće nije ugodno. Zapravo joj je mrsko. Nikad u životu nikoga nije pokušala prevariti i sad ni samoj sebi nije osobito draga.

Pomislila je da bi sve to mogla zaboraviti. Mogla bi stvarno leći i čitati roman te sutra poslati pisamce isprike gospodinu Allenbyu. Osjećala je umor i laganu glavobolju pa ju je mnogo više privlačila lijena večer od bučnoga krabuljnoga plesa. Premda je umalo popustila, odmahnula je glavom. Donijela je odluku i provest će je u djelo. Eliot je koristio riječi koje se ne mogu tolerirati. Mora ga natjerati da shvati da joj ne može tek tako naređivati.

Ponovno uzdahnuvši, navukla je kućni ogrtač preko haljine, odmaknula pokrivače i legla. Njezina će večernja haljina bih malo zgužvana, ali je ispod domina nitko neće vidjeti. Pokrila se i posegnula za noćnom kapicom.

Mary je uskoro donijela čašu toploga mlijeka na pladnju. Našla je Lauru kako čita poduprta jastucima. - Izvolite, gospo - reče i stavi pladanj na stolić kraj kreveta. - Fino i vruće. Kuharica ga je sama pripremila.

- Hvala - reče Laura. - Večeras baš to želim. Vjerujem da ću za desetak minuta zaspati. Molim te, Mary, nemoj nikome dopustiti da me uznemirava.

- Ne, gospo. - Mary se još nekoliko minuta kretala po sobi, poravnavajući stvari i provjeravajući jesu li zavjese navučene. Tada je Lauri zaželjela laku noć i izišla.

Laura je malo čekala prije nego je ustala i skinula kućni ogrtač.

Poravnala je nabore haljine i namjestila pokrivač na krevetu te na vrh stavila noćnu kapicu. Zatim je navukla zavjese oko kreveta, spremila kućni ogrtač i iz dubine ormara uzela domino. Ugasila je sve svijeće osim jedne koju je stavila na toaletni stolić da uredi kosu. Tada je shvatila da joj ruke drhte.

Napokon je bila spremna. Prišla je vratima i oslušnula. Iz hodnika se ništa nije čulo. Ugasila je posljednju svijeću, tiho otvorila vrata i šmugnula van. Nikoga nije bilo u blizini pa je hitro stigla do stražnjih stuba na kraju hodnika. Služinčad se u ovo doba nalazi u kuhinji, a Eliot još nije došao kući. Trebala bi neopaženo izići kroz stražnja vrata.

Doista je uspjela. Vani je zastala i preko haljine od krepa boje lavande prebacila crni domino. Večeras je izabrala prigušene boje. U početku nije stavila kapuljaču već je ipak zastala. Tijekom posljednjih je minuta bila

~ 105 ~

Knjigoteka

Amazonka

zaokupljena neprimjetnim izlaskom iz kuće, ali sad ima vremena za razmišljanje. Zar doista to želi izvesti, pitala se. Gnjev koji ju je naveo na tu odluku odavno se ohladio te je znala da je odgovor niječan. Ne želi. Laura se namršteno napola okrenula i opet stavila ruku na kvaku. Neće ići.

Počela je pritiskati kvaku kad je iznutra odjednom začula zvukove. Brzo se okrenula i potrčala do lukom nadsvođenog prolaza na ulicu. Ondje je pričekala da vidi hoće li onaj koji dolazi opet otići.

Iza vrata vidjelo se svjetlo. Tada su se otvorila i pojavio se Dunham sa svijećnjakom. Podigao ga je i pogledom preletio popločeno područje dok se Laura skutrila u sjenkama. Činilo joj se da čovjek dugo gleda naokolo, ali se na koncu povukao. Zatvorio je vrata i Laura je čula škljocaj zasuna s druge strane. Stisnula je šake. Sad se ne može vratiti tim putem. Može ući samo na glavni ulaz. Ako u ovo doba upotrijebi svoj ključ, netko će je sigurno vidjeti. Kratko je kršila ruke i potom podigla kapuljaču te zakoračila na ulicu.

U torbici je potražila papirić s adresom prijatelja gospodina Allenbya.

Dogovoreno je da će se ondje naći zato što ne bi valjalo da on dođe po nju.

Kad je našla fijaker i ukrcala se, Laura je još naglašenije shvatila koliko je nedolično to što radi. Dok se vozila, nesretno je poželjela da to nije ni započela, te da je nitko neće vidjeti da dolazi na ovako neobičan način.

Želja joj se nije ispunila. Kad je ispred uske kuće u Mount Streetu platila kočijašu i okrenula se ulaznim vratima, vidjela je da su barem dva druga gosta svjedočila njezinu dolasku. Na stubama je već stajao par u plaštevima i pred njima su se upravo otvarala vrata. Laura je sagnula glavu, tako da je kapuljača pala naprijed, i nevoljko im se pridružila. Jedva se usudila pogledati ih dok su zajedno ulazili. Nije ih poznavala pa su samo promrmljali pozdrave. No kad je ipak podigla pogled, Laura se iznenadila kad je vidjela da ne pokazuju nikakvu radoznalost ili šok. Na ženinu se bezvoljnu licu vidjela samo blaga ironija.

Prije nego su uspjeli skinuti plašteve, s vrha stubišta začuo se veseo glas. Svi su pogledali gore i vidjeli da im maše vitka žena u ružičastome. Nemojte skidati domina - uzviknula je. - Spremni smo, a vi ste zadnji stigli.

Pođimo. Tako je glupo ovdje sjediti kad možemo plesati. - Tada je nestala. Žena kraj Laure promrmlja: - Vidim da je Lila večeras sjajno raspoložena. Pravo olakšanje. Ženin se pratitelj sagnuo, nešto joj šapnuo na uho i ona se zvonko nasmijala. Zabacila je glavu te razotkrila pomno namještene smeđe uvojke prošarane sjedinama i lice prekriveno debelim slojem šminke.

Nisu se obratili Lauri pa je nelagodno stajala dok ostatak društva, čavrljajući i smijući se, nije sišao stubama. Neki su odjenuli domina, drugi

~ 106 ~

Knjigoteka

Amazonka

su ih nemarno nosili preko ruku. Laura se malo smirila kad su se pojavili.

Mada nikoga nije poznavala, sigurno je nekolicinu vidjela na zabavama na kojima je bila.

Ugledala je gospodina Allenbya trenutak prije nego joj je prišao. On je također imao crni domino, sad otvoren iznad plavoga kaputića i svijetlosmeđih hlača do koljena. S ruke su mu na uzicama visjele dvije maske. Laura je odahnula od olakšanja. Opazila je da mnogi u skupini nose maske pa se obeshrabreno pitala gdje će ona naći jednu takvu.

Gospodin Allenby pozdravio ju je smiješkom i bljeskom u očima. Ovdje ste! - uzvikne. - Znate, imao sam predosjećaj da nećete doći. Baš je divno da je bio pogrešan.

Laura se nasmiješila. - Umalo nisam.

- Aha. Znao sam. Osjetio sam to ranije večeras. Mi smo usklađeni, vi i ja. Zašto ste se predomislili?

Laura mu je kanila reći da ju je sluga zaključao izvan kuće, ali je pomislila da on možda ne bi shvatio šalu pa je samo slegnula ramenima.

- Ne morate mi reći - nastavio je. - To je vaš duh, Laura. Posjedujete hrabrost i želju da iskušate nove stvari pa ste došli pogledati spektakl.

Divno.

U tom su trenutku stigle tri kočije i društvo je krenulo u Opera House.

Laura nikad ranije nije kročila u tu građevinu pa nije bila pripravna na blještavilo unutra. Svijeće u kristalnim lusterima obasjavale su obojeni strop i redove loža u grimiznoj, bijeloj i zlatnoj boji. No Lauru je opčinila nevjerojatna gužva na pozornici. Mada je još bilo rano, bal je već počeo.

Plesači su nosili sve zamislive kostime, od domina poput njezinoga do uskih kaputića razrezanih rukava i dugih čarapa ili šarenih odijela harlekina sa zvoncima. Laura je raširenim očima gledala kako se to mnoštvo vrti po pozornici sve dok joj gospodin Allenby nije dotaknuo ruku i poveo je do lože što ju je društvo za tu večer rezerviralo.

Laura je s olakšanjem shvatila da se loža nalazi na drugom katu, što se njoj činilo idealnim. Odande se savršeno vidi spektakl, ali neće biti izložena pogledima raspojasanih mladića i nametljivih neznanaca koji bi mogli gnjaviti one na prvom katu čije se lože otvaraju na plesni podij.

Sjela je i gospodin Allenby spustio se na stolicu do nje. Par koji je stigao s njom smjestio se u suprotni kut lože, ali je ostatak društva krenuo na pozornicu. Laura ih je gledala dok su izlazili i, osjećajući njezinu zabrinutost, gospodin Allenby reče: - Upoznao bih vas sa svima da nismo žurili van baš kad ste stigli. Lila vam je trebala nešto reći, naravno, ali bojim se da je ona nemamo stvorenje. Ispričavam se u njezino ime.

~ 107 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laura je lagano slegnula ramenima i pogledala ga. Prizor je bio pomalo neugodan. U kočiji su stavili maske i sad je vidjela samo dva proreza za oči na crnoj svili. Učinilo joj se da je u njegovim očima vidjela bljesak kad je odgovorila: - Nije važno. Kasnila sam.

- Istina - mirno se složio. - Mogu vas upoznati sa Sybil i njezinim mladim prijateljem ako želite, ali bit će ih teško razdvojiti.

Laura je pogledala drugi par, ali se brzo okrenula. Žena, Sybil, ponašala se tako slobodno da je to šokiralo neiskusnu Lauru. Čovjek je skinuo masku i spustio kapuljaču, razotkrivši mršavo lice veoma mlada momka.

- Zaboga, izgleda kao da ima jedva petnaest godina - preneraženo je šapnula prije nego je razmislila.

Gospodin Allenby kimne. - Ako ima toliko. Mogu li zaključiti da ne želite upoznavanje?

Laura je oborila pogled i neznatno odmahnula glavom.

- Pokazujete dobar ukus - vedro će Allenby. - Volio bih da nisu ostali u loži s nama. Kako bi bilo da odemo plesati?

Laura se složila pa su se zaputili kroz gužvu do plesnoga podija. No to nije ublažilo Laurinu nelagodu jer su se mnogi parovi ponašali jednako slobodno kao Sybil, ako ne i slobodnije. Nitko joj se nije nabacivao, ali se neugodno osjećala.

Gospodin Allenby osjetio je Laurinu nervozu. Kad je glazba utihnula, poveo ju je sa strane i sagnuo se da joj kaže: - Ne zabavljate se, zar ne?

Mislio sam da će vam se spektakl svidjeti, ali vjerujem da nije tako?

Laura je podigla pogled i vidjela samo crnu svilu. Polako je odmahnula glavom. - Žao mi je - reče.

- Besmislice. Ja bih se trebao ispričati. Nikad vas ne bih doveo ovamo da sam znao kakva će biti vaša reakcija. - Skrenuo je pogled i potom rastreseno dodao: - Mada sam to trebao predvidjeti. Počinjem gubiti osjećaj za takve stvari. - Uzdahnuo je. - Želite li otići?

Laura je oklijevala. - Ne želim vas odvajati od vašega društva - reče. Možda kad biste mi samo našli fijaker.

- Otpratit ću vas kući, naravno - rekao je tonom koji nije trpio prigovora. - Sigurno me smatrate bezosjećajnim. - Osvrnuo se naokolo. No moram se vratiti u ložu i reći im da odlazim. U blizini ne vidim nikoga iz našega društva.

Vratili su se u ložu i gospodin Allenby prišao je domaćici. Glasno se bunila pa se kratko zadržao dok je odgovarao na njezine podrugljive primjedbe. Laura je sagnula glavu, pretvarajući se da ih ne čuje jer su se doimale šokantnima.

~ 108 ~

Knjigoteka

Amazonka

Dok je gledala u pod, u neposrednoj je blizini začula nečiji glas. Dobra večer, gospođo Crenshaw. Kako lijepo da vas opet vidim.

Laura se na trenutak ukočila, a zatim se okrenula ženi iza sebe.

Odmah je prepoznala glas, a uvojak plameno crvene kose koji je pobjegao ispod kapuljače smaragdno zelenoga domina potvrdio je da je to doista Vera Allenby. - Dobra večer - odgovori Laura.

- Sviđa li vam se krabuljni ples? - upita žena.

- Večeras je sjajno, nije li?

- Da, valjda.

- Ne zvuči kao da ste osobito oduševljeni zabavom.

- Boli me glava - reče Laura. - Upravo odlazim.

- O, ne. Kako grozno za vas. Zašto ne popijete čašu šampanjca? Šampanjac uvijek izliječi moje glavobolje.

Njezin je ton istodobno bio snishodljiv i prijetvoran pa se Laura jedva obuzdala da joj nešto ne odbrusi. - Mislim da će mi više pomoći ako se dobro naspavam - hladno odgovori.

- Ah, da, krevet. To je također dobar lijek. - Tada im se pridružio gospodin Allenby i spokojno pozdravio svoju ženu. - Pa, ne smijem vas zadržavati - nastavi Vera. - Au revoir. - Tada se okrenula da nešto kaže Sybil.

- Idemo li? - reče gospodin Allenby kad se ona nije pomaknula.

Pokazao je prema vratima.

Laura je krenula naprijed. Cijelo joj je tijelo drhtalo nakon susreta s gospođom Allenby pa se čudila sama sebi. Čim je žena progovorila, zapljusnula ju je bujica mržnje kakvu nikad ranije nije osjetila. Još je bila pod snažnim utjecajem te emocije. Silazeći stubama, zanjihala se i umalo se spotaknula.

- Je li vam dobro? - zabrinuto upita Allenby - Oslonite se na moju ruku.

- Ne, ne, dobro sam. Nisam vidjela stubu. - Laura je nekoliko puta duboko udahnula uspjela se donekle smiriti.

Predvorje je bilo pusto kad su onamo stigli.

Gospodin Allenby pogledao je naokolo, oklijevao, te je poveo u pokrajnji sobičak, također prazan. - Moram izići da nađem vozilo - reče. Ovdje vam nitko ne bi trebao smetati. Brzo ću.

Laura je kimnula i s nelagodom se spustila na stolicu u kutu. Svim se srcem nadala da je nitko neće uznemiravati. Vidjela je kako se ovdje ophode prema ženama bez pratnje.

~ 109 ~

Knjigoteka

Amazonka

Neko vrijeme ništa nije remetilo tišinu i Laura se baš počela opuštati kad je čula trčeće korake i u sobičak je uletjela neka djevojka.

Pridošlica je nosila crveni domino, sad rastvoren pa se vidjela neugledna smeđa haljina. Kapuljača joj se nakrivila i djevojci je maska strgnuta s lica. Visjela joj je s ramena na uzici. No sve je to Laura automatski zapazila. Njezinu je pozornost privukla djevojčina očita tjeskoba i zadihanost, a bila joj je i neodređeno poznata.

Djevojka je gledala preko ramena kad je ušla, ali se sad okrenula i trgnula ugledavši Lauru. Užasnut izraz njezina lica pobudio je Laurino suosjećanje.

- U redu je - reče Laura. - Mogu li vam pomoći?

Premda je djevojčino lice ostalo napeto, u očima joj je bljesnula nada.

- O, kad biste mi samo posudili za fijaker, bila bih vam vječno zahvalna reče. - Sutra bih vam to vratila.

Dok je djevojka govorila, Laura ju je odjednom prepoznala. - Zaboga, vi ste Marina, zar ne? Iz krojačke radnje?

Djevojka je raširila oči i izgledala još očajnije.

- Da - šapnula je. - Zar dolazite onamo? O, molim vas, nemojte reći gazdarici.

- Neću, jasno - reče Laura. - I morate mi dopustiti da vas odvedem kući.

Marina odmahne glavom. - O, ne. Bit ću dobro. Ako biste mi posudili nekoliko šilinga, kunem se da ću vam sutra vratiti.

- Naravno. Ali zar mi nećete dopustiti... Marina je silovito odmahnula glavom. Moram smjesta otići. - Poravnala je svoj domino i bezuspješno pokušala namjestiti masku. Iz predvorja su se čuli koraci i ona se ukočila, divljeg izraza lica, ali se opustila kad su prošli.

Laura je u međuvremenu iz torbice izvadila nekoliko kovanica i svoju posjetnicu. - Zar ne mogu nekoga zamoliti da vam nađe fijaker?

Marina je opet odmahnula glavom. - Ne. Sad ću biti dobro, vjerujte. I hvala vam. Sutra ću vratiti novac.

- Nije potrebno.

- Jest - vatreno odgovori Marina i još jednom napeto pogleda preko ramena. Pobjegla je iz sobička kad su se ponovno začuli koraci Projurila je kraj gospodina Allenbya, koji se vraćao, i nestala.

Gospodin Allenby je s iznenađenjem i zabrinutošću gledao Lauru. Jeste li dobro? - upita, Laura kimne. - Ah. U redu. Trebalo mi je vraški dugo da nađem fijaker. Požurimo prije nego nam ga netko ukrade.

~ 110 ~

Knjigoteka

Amazonka

Brzo su izišli. Laura je pogledala naokolo, ali nije vidjela Marinu dok se penjala u fijaker.

Nadala se da je djevojka našla drugi te se načas pitala zašto je bila ovdje i što joj se dogodilo.

Gospodin Allenby bio je pun isprika dok su se vozili. - Nisam vas smio dovesti ovamo - reče. - Hoćete li mi oprostiti?

- Nije važno - odgovori Laura. Bila je umorna i glavobolja na koju se žalila postala je stvarnost.

- Ah, ali jest. Nikad si neću oprostiti. Hoćete li mi pružiti još jednu priliku da dokažem da nisam potpuni klipan? Dođite sutra na naše kartanje. Obećavam da neće biti nimalo slično krabuljnom plesu. Dobro ćete se zabaviti.

- O, ne mislim... - počne Laura.

- Čekajte. Pošaljite mi poruku sutra ujutro, kad se odmorite i razmislite. Molim vas.

U tišini su prešli ostatak puta i uskoro stigli do Laurine kuće. Laknulo joj je kad je vidjela da u knjižnici nema svjetla. Napola se bojala da će Eliot ondje sjediti, premda je večeras otišao u svoj klub.

Brzo je sišla i gospodinu Allenbyu poželjela laku noć. Na njezinu molbu, nije izišao iz kočije, već je gledao kako ona otključava ulazna vrata i ulazi u kuću. U predvorju nije bilo nikoga i Laura je odahnula od olakšanja. Hitro je prišla stubama i gotovo potrčala gore. Trenutak prije nego je stigla do prvoga kata čula je da se u prizemlju zatvaraju neka vrata, ali nikoga nije vidjela na putu do svoje sobe. Ondje se brzo razodjenula i legla. Ovu je večer samo željela što prije zaboraviti.

~ 111 ~

Knjigoteka

Amazonka

Petnaest Kad se Laura idućega jutra probudila, još ju je mučila glavobolja. Neko je vrijeme nepomično ležala, mutnih očiju i deprimirana, razmišljajući o zbivanjima prethodnoga dana. Pitala se kakve će biti posljedice njezina nepromišljena odlaska na krabuljni ples. Nekako je očekivala da će to obaviti i potom zaboraviti. No sad je shvatila da tu nikako nije kraj priče, što je znala otkako je u loži srela gospođu Allenby. Pri samoj je pomisli osjetila antipatiju prema toj ženi koja neće mirovati dok je ne ponizi. To je čula u glasu Vere Allenby, baš kao da je glasno izgovorila. Laura je odmahnula glavom kad se sjetila kako ju je gospođa Allenby gledala. Kad bi ta žena znala kakav je uistinu brak Crenshawih, pomislila je ne bi bila tako ogorčena. Eliotova je ljubavnica sigurno vidjela njegovu nježniju stranu, što Laura nije. Pri toj je pomisli stisnula šaku. Nepodnošljivo je da ta krajnje neugodna žena ima tu prednost nad njome.

Odjenula se i sišla na doručak. Prostorija je bila prazna, ali se na stolu vidjelo da je jedna osoba već jela i otišla, zacijelo Eliot. Pozvonila je da ja donesu svježe kuhan čaj, sjela i poigravala se komadićem prepečenca.

Uopće nije bila gladna. Popila je dvije šalice jakog čaja, ali gotovo ništa nije pojela. Ustala je i hodala po sobi. Što će sada?

Kad je izišla u predvorje i zaputila se u salon, odjednom ju je preplavila tuga. Nesretno se pitala što se dogodilo s njezinim životom.

Nikad ranije nije bio tako kompliciran i nesretan. Zapravo nikad nije bila tako potištena. Trenutak je zastala i nastojala potisnuti suze koje su joj navrle na oči. Naslijepo je ispružila ruku i uhvatila se za ogradu stubišta.

Nešto kasnije otišla je u knjižnicu s nejasnom namjerom da raščisti stvari s Elitom, ali nije bio ondje. Vidjelo se da je nešto radio. Na pisaćem stolu ležala je hrpa pošte i nekoliko otvorenih omotnica. Činilo se da je žurno izišao jer je jedno pismo ležalo otvoreno na podu kraj njegove stolice, odgurnute ustranu.

Uzdahnuvši, sagnula se i podigla pismo. Kanila ga je vratiti na vrh hrpe kad joj je potpis zapeo za oko. Kićenim je rukopisom pisalo »Vera«.

Laura se kratko borila sa sobom, a zatim je zabacila glavu i počela čitati.

Ako Eliot takva pisma ostavlja naokolo, mora znati da će ih netko naći.

Možda je želio da ga ona nade.

Pismo nije bilo dugo. Počinjalo je s »Najdraži Eliote« i nastavilo se baš s onim informacijama kojih se Laura bojala. »Nije li divno da su se Jack i

~ 112 ~

Knjigoteka

Amazonka

tvoja ljupka žena tako sprijateljili? Sinoć su na krabuljnom plesu u Pantheonu doista šarmantno izgledali. Sjećaš li se našega prvoga krabuljnoga plesa? Priznajem da ga ja nikad neću zaboraviti.

Večeras imamo kartanje, sjećaš se. Svakako dođi Kasno, kao obično.

Tvoja, Vera.« Laurina je ruka drhtala kad je stigla do kraja poruke. Naslijepo je stigla do naslonjača i nemoćno sjela. Ovo je kraj. Eliot joj nikad neće oprostiti. Zašto, zašto je to napravila?

Nestali su sav gnjev i prkos što ih je Laura nekoć osjećala, ostavivši samo nesretni očaj i krivnju. Hoće li Vera Allenby svima pričati o njezinoj ludoriji? Čak i tračericama kakva je ledi Quale? Laura je spustila glavu u šake. Zasigurno hoće. Priča će u jednom danu prohujati visokim društvom.

Posve poražena, prepustila se suzama koje su cijelo jutro prijetile.

Plakala je neko vrijeme i baš se počela smirivati, tražeći rupčić u džepu, kad su se otvorila vrata knjižnice i ušao je Dunham. Naglo je stao kad ju je ugledao, opazivši njezino suzama zamrljano, nesretno lice. Ispričavam se, gospo - reče i lagano se nakloni - nisam znao da ste u knjižnici. U jutarnjim satima često ovdje radim.

Laura je ustala i napola se okrenula od njega, - Da, naravno - odgovori muklim glasom. - Upravo odlazim.

- Treba li vam pomoć? - suho upita Dunham, - Hoću li pozvati vašu sluškinju? - Nije zvučao osobito zainteresirano.

- Ne, ne - reče Laura. Sagnula je glavu i žurno izišla.

Gotovo je trčala stubama do svoje sobe, Srećom, bila je prazna.

Sluškinje su već namjestile krevet. Laura se srušila na stolicu i još malo plakala. Zašto ju je baš Dunham morao naći? Čvrsto je vjerovala da mu je antipatična i sigurno će prvom prilikom sve ispričati Eliotu. Njezin će se muž vratiti iz posjeta ljubavnici i saznati da je njegova žena plakala u knjižnici. Laura je odjednom opazila da još drži pismo Vere Allenby. Eliot će vidjeti da je nestalo. Umalo je glasno zastenjala. Prezirat će je, povrh svega ostaloga.

Nastojala se smiriti, u čemu je nakon nekoliko minuta djelomice uspjela. Opet je pogledala pismo i namrštila se. Spomenuto kartanje je ono na koje je i sama pozvana. U njezinu se umu počela stvarati ideja.

Ustala je i prišla pisaćem stolu. Privukla je list papira i umočila pero u tintu. Grickala je drugi kraj pera i razmišljala. Eliot će večeras biti na tom kartanju. Kad bi se ondje suočila s njim, možda bi njezina nazočnost...

Laura je zastala. Što bi se dogodilo? Što misli da bi on napravio kad bi je vidio na druženju kod bračnoga para Allenby?

~ 113 ~

Knjigoteka

Amazonka

Palo joj je na pamet nekoliko neugodnih odgovora na to pitanje, ali ih je odlučno odbacila i počela pisati. Suočit će Eliota s njegovom ljubavnicom i natjerati ga da bira između njih dvije. Ondje, u kući Vere Allenby, neće moći poricati svoju vezu s njom. Kad se to istjera načistac, možda će naći zajednički jezik. Sve je bolje od hladne distanciranosti i ljutitih prepirki što sad imaju.

Laura je završila svoje kratko pisamce kojim je prihvatila poziv. Kad je ustala da ga odnese dolje, pogledala je u zrcalo. Nestali su tragovi suza.

Vidjela je veoma odlučno lice, boru između tamnih očiju i stisnuta usta. Osmjehnula se. Prikladno je da se radi o kartanju zato što se on upušta u najveće kockanje svoga života.

Dok se vraćala stubama na kat, Clarissa je izašla iz sobe za doručak i pozdravila je. - Ideš li u salon? - upita. - Idem s tobom.

Laura je na to skrenula prema salonu i uskoro su sestre sjedile na sofi ispred prozora. Clarissa je gledala u pod i lupkala prstima po naslonu za ruke. Laura je zurila kroz prozor, izgubljena u mislima.

Na koncu ju je Clarissa naglo pogledala. Nancy kaže da se sinoć nisi dobro osjećala. Nadam se da ti je bolje?

Laura se trgnula. - O, da, da. Sad mi je sasvim dobro. Samo sam bila umorna. - Clarissa kimnu i Laura nastavi: - Je li bilo lijepo na zabavi? Zar je gospođa Rundgate ipak dopustila plesanje?

- Da - ravnodušno će Clarissa - ali bilo je prilično budalasto, znaš, samo improvizirano poskakivanje. Bilo mi je dosadno.

Laura se nasmiješila njezinu izrazu lica. - Kako blazirana postaješ.

Sjećam se kad je ‘improvizirano poskakivanje’ bilo vrhunac tvojih ambicija.

Sad se i Clarissa nasmiješila. - Ne vrhunac nadam se.

- Uistinu. Nisi li mi jednom čak rekla da nikad ništa više ne bi tražila kad bi mogla otići na ples kod vlastelina?

Clarissa se nasmijala. - Ali to je bilo davno Tada sam još bila dijete.

- Nije prošla ni cijela godina - podsjeti je Laura.

Mlađa je djevojka raširila oči. - Istina, nije li? Čini se kao da je to bilo u drugom životu, prije mnogo godina. Kako čudno. - Zagledala se preda se.

Laura ju je trenutak nasmiješeno promatrala i tada reče: - Kako napreduje učenje vožnje? To ti nije dosadno, zar ne?

Clarissa se nasmiješila i odmahnula glavom. - U tome neopisivo uživam. Postajem izrazito vješta, znaš.

- Uopće ne sumnjam. Dakle, gospodin Redmon je dobar učitelj?

~ 114 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Sjajan. - U Clarissinim se očima pojavio sanjarski pogled te je ustala da prošeta po sobi.

- Znaš, Laura, sad sam sigurna da ga volim. Laura se brzo uozbiljila. Jesi li? – Nastojala je govoriti nehajnim tonom. - Jedva si imala vremena upoznati ga.

Clarissa se okrenula. - Poznajem ga - ustvrdi.

- Doista.

- Ah. I je li on... uzvraća li on tvoje osjećaje? Clarissino se lice snuždilo.

- To ne znam.

Katkad kao da pokazuje izrazitu naklonost, ali u drugim je prilikama veoma ukočen i gotovo hladan. Ne razumijem. - Čeznutljivo je gledala Lauru. - Mislila sam, znaš, da je to možda zbog njegove situacije. Vjerujem da nema mnogo novca. Možda se boji da će to biti prepreka. - Prezirno je dodala: - Kao da bih ja o tome uopće razmišljala.

Laura se zagledala u svoje ruke. Sve je teže održavati obećanje što ga je dala gospodinu Redmonu, a također se čini da to nije ni mudro. Sad kad se počela stvarati veza, Clarissi treba reći istinu, bez obzira na posljedice.

Odlučila je prvom prilikom s njim razgovarati i nagovoriti ga da joj kaže.

Ako odbije, ona će joj reći.

Kad ništa nije rekla, Clarissa ju je pogledala. - Znaš li nešto o njegovoj obitelji ili situaciji? - upita. - Misliš li da imam pravo? - Clarissi je očito bio važan njezin odgovor pa je Laura oklijevala. Clarissa je opet sjela kraj nje i molećivo je uhvatila za ruku. - O, Laura, znaš li nešto? Moraš mi pomoći.

Bez njega nikad neću biti sretna.

Laura se zagledala u sestrine oči. Nikad nije vidjela Clarissu tako ozbiljnu. - Sada ti ništa ne mogu reći - na koncu odgovori - ali ću saznati.

Pomoći ću ti.

Clarissa joj je stisnula ruku i nesigurno se nasmiješila. - Znala sam da hoćeš. Uvijek smo pomagale jedna drugoj, nismo li? - Opet je ustala i nastavila hodati. - No mislim da znam što ćeš otkriti. Na temelju nekoliko njegovih primjedbi zaključila sam da gospodin Redmon potječe iz ugledne, ali ne bogate obitelji. Nema imetka. - Naslonila se na kamin i zamišljeno nastavila. - Mada mislim da tome ima lijeka.

- Kako to misliš? - upita Laura.

Clarissa naglo podigne pogled. - Što? O, samo sam glasno razmišljala.

Laura ju je sumnjičavo promatrala. Clarissini su obrazi lagano porumenjeli i na koncu se nasmijala, - Nemoj me tako gledati. Vjeruj mi, neću napraviti ništa strašno. Zapravo, najvjerojatnije neću ništa napraviti.

Moraš vjerovati da ću biti pametna.

~ 115 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laura se osmjehnula. - Nemam baš previše razloga za to, osobito nakon svih onih psina što si ih izvela.

Clarissa iskrivi lice. - Ali sad sam starija i pametnija.

- Starija, da.

Mlada se djevojka opet nasmijala. - Pa, vidjet ćeš.

Laura ni slučajno nije kanila stati na tome, ali je baš tada ušao Dunham i najavio jutarnje goste.

- Dolje su gospođa Rundgate i njezina kći, gospo - reče.

- Doista? Pošaljite ih gore. Tjednima nisam vidjela gospođu Rundgate.

Uskoro su stigle njihove gošće i dame su se ljubazno pozdravile. Laura je sjela na sofu s gospođom Rundgate, a dvije mlade djevojke smjestile su se u kut. Anneina ih je majka blagonaklono promatrala.

- Djevojke su tako prevrtljive - reče Lauri. - U trenu sklapaju prijateljstva za koja vjeruju da će biti vječna. Anne je insistirala da uđemo dok smo ovuda prolazile, mada su ona i Clarissa jučer dugo razgovarale.

Uvijek imaju nešto novo za reći. Pa, drago mi je što je izabrala razumnu djevojku kakva je Clarissa.

Dok je gospođa Rundgate govorila, Laura je promatrala djevojke i lagano se namrštila.

Clarissina su leđa gotovo skrivala Anne, ali se viša djevojka na tren pomaknula i Laura je opazila Anneino lice. Doimalo se krajnje uzrujanim, čak na rubu suza. Tada ju je Clarissa uzela pod ruku i pomaknula tako da je zaštiti od njihovih pogleda. Okrenuvši se Anneinoj majci, Laura je nešto neodređeno promrmljala, ali se zabrinuto pitala nije li Clarissa nečim uzrujala prijateljicu.

- Dakle, kako ste, draga moja? - nastavi gospođa Rund gate. - Dugo nismo razgovarale.

- Jako dobro, hvala na pitanju - reče Laura. - Bila sam zauzeta, kao i vi, rekla bih.

Starija je žena uzdahnula. - Doista jesam. Golem je zadatak uvesti kćer u društvo, a kako je ovo već četvrta, posve sam iscrpljena. Hvala nebesima da je Anne posljednja. Kažem vam u povjerenju, vjerujem da uskoro više neće biti moja briga.

- Doista?

- Da, udvaranje mladog Whinthorpea postaje veoma očito. Mislim da bi se svakoga dana mogao izjasniti. - Spokojno se nasmiješila prema kutu gdje je sjedila njezina kćer. - Veoma povoljna partija.

Laura je razmislila. - Mislim da ga nisam upoznala.

~ 116 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Pa, ne, niste imali priliku. On je samo običan mladac, znate, ali veoma drag džentlmen. Mislim da će Anne sasvim odgovarati. Ne bi bila sretna s nekim tko se ističe. To nikako ne bi. išlo.

Laura je šutjela zato što bi se možda činilo nepristojnim kad bi se složila s tom posve točnom procjenom.

- I tako se nakon ove sezone mogu vratiti na selo obavljena posla nastavi gospođa Rundgate.

- Sve će moje kćeri biti zbrinute.

- Nadam se da ću vam uskoro moći čestitati - reče Laura.

- I ja, uistinu, mada nikad nije pametno računati na nešto tako nesigurno kao što su namjere mladoga čovjeka. Neću imati mira dok se to ne riješi. - Opet je pogledala dvije mlade djevojke.

- Mogu vam reći, draga moja, da sam u posljednje vrijeme bila zabrinuta za Anne. Često se doima potištenom. Možda joj se London ne sviđa. Vaša je sestra uvelike pomogla. Uvijek brzo izvuče Anne iz malodušnosti.

- Stvarno? - slabašno upita Laura. Odjednom se sjetila da je Clarissa prije nekoliko tjedana u vezi s Anne Rundgate spomenula nekog mladog vojnika.

- O, da, doista je čudesno. No Clarissa je energična djevojka. Baš ono što Anne treba. Ona je sklona mrzovolji.

- Ah - reče Laura.

Gospođa Rundgate pogleda uru na polici iznad kamina i ustane. Anne, moramo ići. Tvojoj sam teti obećala da ćemo doći do deset, znaš. Okrene se Lauri. - Tako mi je drago da smo se vidjele, draga moja. Žao mi je što žurim, ali doista sam obećala svojoj sestri. Zajedno ćemo posjetiti našu staru guvernantu, a ona brine ako kasnimo. - Sve su dame ustale i sestre su pozdravile svoje gošće.

Kad su otišle i Clarissa je opet sjela, Laura sumnjičavo pogleda sestru.

- Nagovaraš li sirotu Anne Rundgate na nešto nerazumno? - upita. Doimala se veoma uzrujanom dok ste razgovarale.

Clarissa je izgledala veoma bezazleno. - Kako to misliš?

- Mislim - odgovori Laura - da tu jadnu djevojku ne smiješ izluđivati ludim idejama. Ona nije jaka kao ti, Clarissa. Njezina je majka rekla da je u posljednje vrijeme često sjetna i da je ti razvedriš kada dođeš. Jesi li je uplela u nešto?

Clarissa je ustala i okrenula se. - Ovih me dana neprestano optužuješ za nepromišljenost, Laura. Zar doista misliš da bih naudila Anne? Smatraš li me tako bezosjećajnom?

~ 117 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laura je oklijevala gledajući u sestrina leđa. - Ne, naravno. No možda ne shvaćaš da drugi nisu pustolovni kao ti. - Trenutak ju je promatrala i potom reče: - Gospođa Rundgate mi kaže da će Anne uskoro primiti veoma povoljnu ponudu od gospodina Whinthorpea.

Clarissa se naglo okrene. - Whinthorpe! - s gnušanjem uzvikne. - Onaj laskavi beskičmenjak. Obična je nula, Laura. Anne se ne može udati za njega.

- Njezina majka vjeruje da će s njim biti sretna. Rekla mi je da Anne treba nježnog, skromnog muškarca.

Clarissa je porumenjela. - Možda je to istina, ali ne Whinthorpea.

Treba nekoga tko je istinski voli i ona voli njega.

- Možda je gospodin Whinthorpe voli. Kako možeš znati?

- Pa, ona njega ne voli. Zapravo, veoma joj je odbojan. On je ulizica, Laura, samo se klanja i dijeli glupave komplimente.

- To je Anneino mišljenje? - upita Laura.

- Da. Ne sviđa joj se, kažem ti.

- Zato što joj ti tako kažeš?

- Ne! Nemam nikakve veze s tim. Anne se zaljubila u kapetana Wetmorea prije nego sam ja uopće došla u London.

Laura se namrštila. - O, Clarissa, željela bih...

- Željela bi da dopustim da moju prijateljicu gurnu u nesretan brak.

Neću. Nisam takva zvijer. Nisam li vidjela kakav može biti brak koji se ne temelji na ljubavi? - Kad je to izgovorila, Clarissa kao da se iznenadila.

Dvije su sestre zurile jedna u drugu, a zatim je Clarissa rukom pokrila usta i pobjegla iz sobe.

Laura se spustila na sofu i nastavila zuriti. Clarissa je mislila na njezin brak, jasno. Sjetila se večerašnjega kartanja i zadrhtala. Ako se nakon toga situacija ne popravi, možda nikad i neće. Nesretno je razmišljala o trideset, možda četrdeset godina nesuglasica i hladne uljudnosti. Što će tada biti s njom?

~ 118 ~

Knjigoteka

Amazonka

Šesnaest Kad je Laura kasnije te večeri stala pred zrcalo, zadovoljno je kimnula.

Zanosno je izgledala. Ako je Eliot i takvu može ignorirati, onda je doista sve izgubljeno. Odjenula je tamnocrvenu haljinu od brokata s ispupčenim motivom što joj je davalo raskošnu teksturu, ali je imala veoma jednostavan kroj. Nabrani su joj rukavici pokrivali ramena, a skuti sei u ravnim naborima padali do poda. Gornji je dio imao dekolte, ali ne tako dubok da joj bude neugodno. Oko vrata je vezala tanku vrpcu od crvenog baršuna s bijelom kamejom na sredini. Uz te joj je jarke boje koža izgledala posebno nježno, a njezini su crni uvojci bez ukrasa blistali.

Tamne su joj oči sjale kad se okrenula da uzme ogrtač.

Mary je bila ushićena. - O, gospo, prekrasno izgledate. Kako je divna ta haljina. Nikad nisam vidjela sličnu. Bit ćete najljepša dama u društvu.

- Hvala, Mary - odgovori Laura. Mary je mislila da ide na jednu od brojnih zabava koje se te večeri održavaju. Pozivnice za tri takve zabave ležale su na njezinu pisaćem stolu. - Hoćeš li ih zamoliti da dovezu kočiju?

Mary je izišla i Laura ju je sporije slijedila.

Kratko je zastala kraj Clarissinih vrata i potom nastavila. Njezina sestra misli da je u nemilosti nakon što su se jutros porječkale. Neobičnu činjenicu da je Laura nije pozvala sa sobom pripisala je njihovoj razmirici.

Laura ju je ostavila u tom uvjerenju, zahvalna na izlici. Pustit će Clarissu da se duri do sutra.

Kočija je bila spremna kad je Laura sišla te je odmah izišla. No dok se penjala u kočiju, opazila je da je Dunham promatra iz stražnjega dijela predvorja. Načas je raširila oči, ali je odmah skrenula pogled. Lakaj je podigao stube i skočio straga te su krenuli. Dunham je polako zatvorio vrata, gledajući za kočijom.

Laura se načas osjećala kao da se guši, ali je tada odmahnula glavom.

Ne smijem biti budalasta, pomislila je, ne večeras.

Tijekom kratke je vožnje razmislila o svome planu. Stići će kad kartanje već bude u punom zamahu, kako je planirala. Kad stigne, odmah će prići Eliotu i cijelu večer ostati s njim. Njezina će poruka bih jasna. Eliot će zasigurno shvatiti da ga želi odvojiti od Vere Allenby i postati mu prava supruga. I ta žena ništa neće moći učiniti. Na kraju krajeva, Laura je udana za Eliota.

~ 119 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laurinim je licem preletio gotovo mrk izraz. Eliot cijeli dan nije došao kući, čak ni na večeru, pa ga nije vidjela otkako je našla pismo gospođe Allenby. Možda je zaboravio da mu je ispalo kad je odjurio k njoj. U svakom slučaju, sigurno neće očekivati da će u tom društvu vidjeti svoju ženu. Laura je umalo izgubila hrabrost i rekla kočijašu neka okrene natrag.

No tada je opet podigla bradu i odlučila nastaviti. Najbolje da se to riješi.

Vrata jarko osvijetljene kuće Allenbyevih bila su otvorena kad je Laura stigla i svjetlost se prosipala na ulicu. Izišla je iz kočije i kočijašu rekla neka se vrati u ponoć, a zatim se popela stubama i ušla u predvorje.

Lakaj u plavoj livreji uzeo joj je ogrtač. Radoznalo je pogledala naokolo, ali u mramorom popločanom podu i gracioznim zavojitim stubama nije imala što kritizirati. Na stolu u predvorju nalazila se vaza egzotičnih ružičastih i purpurnih cvjetova koje Laura nije poznavala.

Odlučno je krenula uza stube i buka je rasla. Zamor razgovora i zveckanje čaša dopirali su iz velikog salona na prvom katu. Trenutak je zastala na pragu i u mnoštvu tražila Eliota, ali ga nije vidjela. Zrak je bio zadimljen od mnogih svijeća u velikim srebrnim svijećnjacima postavljenim svuda naokolo. Činilo se da je masa ljudi gusto natisnuta i sve je blještalo od nakita.

U početku je mislila da nema nikoga poznatoga, ali je tada vidjela da u kutu sjedi ona žena Sybil. Kraj nje je bio drugi mladić, ne onaj s kraja buljnoga plesa, već tamnoput i očito nervozan. Prepoznala je i Lilu, domaćicu one večeri, te joj nekolicinu, ali nikoga nije dobro poznavala.

Zatečena, koraknula je unatrag. Odjednom se kraj nje našao Jack Allenby.

- Draga gospođo - reče i sagne se do nje. - Napokon ste stigli. Gotovo sam izgubio nadu. Kako ste okrutni. Bio sam presretan kad sam primio vaše ljubazno pisamce, ali onda se ovako sa mnom poigravate. Zabava traje već dva sata.

Laura se malo odmakne i reče: - Žao mi je. Nisam mogla ranije. - Još je u mnoštvu tražila Eliota.

Gospodin Allenby uzdigne obrvu. - Ah. Možda ljubomoran muž?

Zamorno.

Laura je ignorirala tu primjedbu i ušla u salon. Gospodin Allenby uzeo ju je za ruku. - Malo šampanjca? - upita. - Najbolji je, vjerujte. Na ovim malenim druženjima nudimo samo najkvalitetnije. Ljudi to očekuju kad gube novac.

Dopustila je da je povede sa strane i pruži joj čašu šampanjca. Kušala ga je samo nekoliko puta u životu i radije bi popila nešto slabije, ali to večeras nije rekla. Godila joj je ugodna toplina što ju je piće širilo njezinim udovima. Raspršila je hladan strah u dubini njezina želuca.

~ 120 ~

Knjigoteka

Amazonka

Nastavila je promatrati ljude oko njih. Još nije vidjela Eliota, ali nije se usudila pitati za njega. - Vaša je zabava velik uspjeh - reče gospodinu Allenbyu. - Kakva gužva.

- O, Verine su zabave s kartanjem legendarne - vedro odgovori.

Laura je gledala naokolo. - Ali zašto to zovete zabave s kartanjem? upita. - Nitko ne igra.

Allenby se ushićeno nasmijao. - Ah, to govori kockar. Ovdje nitko ne igra, gospođo Crenshaw. Soba za kartanje je iza nas. - Pokazao je rukom i kad se Laura okrenula, vidjela je manju prostoriju gdje su postavljeni stolovi za kartanje. Ondje je gužva bila mnogo manja i prostorija se doimala tišom.

Ondje će biti Eliot, pomislila je. - Smijem li gledati igru? - upita Allenbya.

Opet se nasmijao, nekako bezobzirno. Laura se pitala koliko dugo već pije šampanjac. - Svakako. - uzvikne. - Naći ću vam mjesto. Koja je vaša igra?

Nije mu odgovorila, već se zaputila u prostoriju za kartanje. Brzo je krenuo s njom, držeći je ispod lakta. Nekoliko ga je ljudi pozdravilo dok su se probijali kroz masu gostiju. Lauri se učinilo da joj se jedan čovjek uvredljivo nacerio. Bilo joj je drago kad su stigli u drugu sobu gdje nitko nije čak ni glavu podigao.

- Dakle - na uho joj reče Jack Allenby - što ćemo? Whist? Ne, previše sporo i staromodno. Piket? Ne. Rekao bih da niste tako vješti kao neko od naših igrača. Ah, znam. Novotarija, vingt e un. Svidjet će vam se. - Dok je Laura pokušavala bolje vidjeti igrače za raznim stolovima, odveo ju je do jednoga u kutu gdje je nekog džentlmena potapšao po ramenu. Kad ga je čovjek upitno pogledao, Allenby mu je neprimjetno dao znak i stolica se odjednom oslobodila. Malo ju je izvukao i smjestio Lauru koja je još gledala naokolo.

- Eto, draga moja - mirno reče. - Sad ste mirni za cijelu večer.

Pribravši se, i progutavši razočaranje jer među kockarima nije našla Eliota, Laura se okrenula obeshrabreno pogledala nepoznata lica oko stola Pokušala je ustati. - O, ali ja ne znam igrati. Ne želim...

- Nema razloga za zabrinutost - reče gospodin Allenby i opet je gurne dolje. - U početku ću vam ja pomagati. Mislim da se tome nitko ne protivi?

- Pogledao je oko stola i, mada se jedan mlad čovjek sučelice Lauri smijuljio, nitko se nije pobunio. - Začas ćete shvatiti igru - dovrši domaćin.

Porumenjevši, Laura se okrene k njemu i promrmlja: - Ali nisam donijela novac. U torbici imam samo oko tri funte. Nisam kanila igrati. Ne želim...

~ 121 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Ali morate, naravno - uzvikne gospodin Allenby, posramivši Lauru. Sasvim je lako. - Dao je znak slugi, koji je donio pero i papir, te joj pokazao kako će potpisati zadužnicu. - Kod nas vrijedi vaše jamstvo, draga moja reče. - Svi tako igraju.

Pogledavši oko sebe, Laura je vidjela da mnogi igrači pred sobom doista imaju papire umjesto novca. Još je kratko oklijevala, nesretno pomislivši da ne želi igrati tu nepoznatu francusku igru, te da sigurno na to ne želi potrošiti svoj doplatak. No svi su je s iščekivanjem promatrali.

Gospodin Allenby doveo ju je u nemoguću situaciju. Sagnula se i na brzinu napisala zadužnicu na iznos od pedeset funti, pomislivši da će tako izbjeći potrebu da to još jednom potpisuje. Kratko će igrati, dok ne potroši taj iznos, i zatim potražiti Eliota.

Gospodin Allenby joj je objasnio igru, očito smatrajući da je bio posve jasan, ali Laura zapravo nije shvatila pravila. Pustila je domaćina da upravlja njezinim sredstvima, jer je njega igra daleko više zanimala nego nju, i pogledom pretraživala prostoriju. Nikad u životu nije vidjela tako tmurno društvo. Ljudi za stolovima, uglavnom muškarci, ali i podosta žena, bili su napet i smrtno ozbiljni. Samo se tu i tamo netko nasmiješio, no u mnogim je slučajevima to bila samo grozničava radost pobjednika.

Gospodin Allenby podigao je kutove njezinih karata i stavio ulog.

Lauri su se ulozi činili veoma visokima pa je zaključila da njezinih pedeset funti neće dugo potrajati. Privukao je stolicu do njezine i zadubio se u karte. Opet je pokušao zainteresirati Lauru, ali bez uspjeha.

Izgubili su u tom dijeljenju, te u sljedećem, i Laurin je novac nestao.

Počela je ustajati, ali ju je gospodin Allenby povukao natrag. - Ne smijete sad odustati - uzvikne - baš kad će se sreća okrenuti. Mora, znate. - Dao je znak da donesu još šampanjca i nagovorio je da napiše još jednu zadužnicu. - Još pedeset funti - insistirao je. - Začas ćete to udvostručiti i uskoro biti na dobitku, vidjet ćete.

Nevoljko mu je udovoljila, uzevši pero i čašu koje joj je pružio. Ovaj put će popustiti, ali će svakako ustati od stola kad i to nestane. Ali nije to učinila. Svaki put kad je njezina čaša bila prazna, gospodin Allenby se tiho pobrinuo da je napune, pa uskoro nije posve shvaćala što se zbiva.

Potpisala je još nekoliko potvrda, za svaku misleći da je na iznos od pedeset funti, ali nije bila sigurna koliko. Karte su se zamutile pred njezinim očima pa je trepnula. Gospodin Allenby i dalje je igrao njezinim kartama. Kao da nije bio svjestan ničega osim njezinih karata i čaše, Laura je smušeno protresla glavom. Ovdje nešto mora obaviti, ali je zaboravila što. Odložila je svoju čašu i optužujući u nju zurila.

Nekoliko dijeljenja kasnije Laura je osjetila nekoga iza sebe. Okrenula se i vidjela da ondje stoji nasmiješena Vera Allenby. Pokušala je ustati, ali

~ 122 ~

Knjigoteka

Amazonka

joj je žena stavila ruku na rame. - Ne, ne, nikako ne želim prekidati vašu igru. Samo između dijeljenja nakratko preuzimam ulogu domaćice. - Lauri je njezin smiješak bio odbojan.

Gospodin Allenby podigao je pogled kad je čuo ženin glas. - Igram umjesto gospođe Crenshaw - reče.

- Ah - izusti Vera. Kao da su razmijenili nekakav znak. - U tom slučaju, bon chance oboma. - Počela se okretati, ali je opet pogledala stol. - Ali vi nemate šampanjca, Laura. Gdje ti je pamet, Jack? - Pozvala je slugu koji je opet napunio Laurinu čašu.

Laura je pomislila da bi se trebala pobuniti, ali je bila previše umorna.

Isto tako, bljesak u očima gospođe Allenby kao da je izražavao nadu da će Laura izazvati nekakvu sablazan. Stoga ništa nije rekla, ali dok je gledala kako Vera Allenby prolazi između stolova, zastajkujući i čavrljajući s prijateljima, odjednom se sjetila Eliota. Došla je naći Eliota, u kuću njegove ljubavnice.

Laura je odgurnula stolicu i ustala. Bilo je teže no što je očekivala pa se trenutak njihala na nogama. Gospodin Allenby se brzo okrene i reče: - Što radite? Upravo počinje novo dijeljenje. Siguran sam da ćete sad imati sreće.

No Laura je odmahnula glavom. To je barem znala - više ne želi tu sjediti i gledati kako se pred njom vrte karte. Oprezno se okrenula i zaputila u salon. Ondje je sad bilo manje ljudi pa ih je sve vidjela kad se naslonila na dovratak. Nekolicinu kao da je zabavljala njezina pojava, a nije vidjela Eliota ili ikoga poznatoga. Opet je pogledala u sobu za kartanje, no nije bio ni među igračima. Užasno je pogriješila. Eliot nije došao ovamo ili, ako jest, otišao je a da s njom nije razgovarao. Slaba utjeha da nije poslušao uput gospođe Allenby izgubila se u spoznaji da se ponijela kao budala.

Obuzeta očajem, nesigurno je krenula kroz prostoriju. Kad je prolazila kraj kamina, pogledala je uru. Petnaest minuta iza ponoći! Njezina je kočija sigurno čeka. Gdje joj je bila pamet kad se toliko zadržala? Pokušala je požuriti i okrznula čovjeka koji je ondje stajao. Namršteno se okrenuo, ali se to pretvorilo u smiješak kad ju je vidio.

- No, no, što to ovdje imamo? - reče. - Zdravo ljepotice. Kako vam mogu pomoći? - Zgrabio je je za ruku pa se umalo onesvijestila kad je iskesio zube.

Kako apsurdno, pomislila je. Što nije u redu sa mnom? Pokušala se istrgnuti, ali se džentlmen samo zlobnije cerio na njezina slabašna nastojanja.

- Želite li me nekamo odvesti, draga? – upita.

~ 123 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Svuda ću vas slijediti.

Srećom, umiješao se drugi glas. - Ne može stajati na nogama, Carstairs. Ja ću je preuzeti. - To je bio Jack Allenby i Laura ga je zahvalno pogledala.

Drugi je čovjek nije pustio, već ju je pogledao s još više zanimanja. Zar je to mala Crenshaw? - upita domaćina. - Kažu da ti je ovih dana stalno za petama. Zgodno stvorenje. Ali ne smiješ biti sebičan, Jack. Ako želi drugo društvo, moraš se povući.

- Ne želi - kratko će Jack. Odvukao je Lauru od Carstairsa i poveo je do vrata. Laura je čula da je čovjek stavio neku primjedbu pa su se druga dvojica s njim nasmijala. Porumenjela je.

- Hvala vam - malaksalo je rekla. - Krenula sam do svoje kočije.

Gospodin Allenby nije odgovorio, već ju je samo vodio hodnikom.

Laura je na trenutak zatvorila oči i progutala slinu. Nije se baš dobro osjećala i nikad ništa nije tako željela kao što se sad želi vratiti kući.

Zaustavili su se i Laura je otvorila oči, očekujući da će vidjeti ulazna vrata i lakaja koji drži njezin ogrtač. No stajali su sami u malenom zamračenom salonu. Nije znala u kojem je to dijelu kuće. Pogledala je gospodina Allenbya. - Kakva je ovo soba? - upita. - Što radimo ovdje?

- Želio sam s vama nasamo razgovarati - odgovori. - Prostorija za doručak činila mi se najprikladnijom.

Odmaknula se od njega i pokušala razbistriti um. - Odmah želim u svoju kočiju, molim vas - reče što je odlučnije mogla. - Umorna sam. Drugi put možemo razgovarati.

Nasmijao se. - Umorni? Pijani ste, draga moja, veoma dražesno pijani.

To je vašim obrazima dalo boje. Zapravo, malo šampanjca čini vas očaravajućom. - Krenuo je prema njoj i Laura se odmaknula.

- O čemu ste željeli sa mnom razgovarati? - brzo upita.

Gospodin Allenby se nasmijao i nastavio joj prilaziti. - Pa, samo sam vam želio reći da ste večeras izgubili više od dvije tisuće funti, dražesna moja Laura. Mislio sam da ste možda zaboravili zbrojiti svoje potvrde.

Laura se ukočila i obrazi su joj izgubili boju. - Dvije tisuće funti! uzvikne. - Nemoguće! Čovjek ju je cinično promatrao. - Ne? Ah, možda ste zaboravili da su posljednje dvije zadužnice koje ste potpisali bile na veći iznos. Niste se bunili, što svi nazočni mogu posvjedočiti. - U njegovim se očima, koje inače veselo svjetlucaju, sad vidjelo opsceno uzbuđenje.

- Savršeno dobro znate da nisam vidjela brojke - prasne - i tako ću reći.

~ 124 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Pobijati dug časti? - zapanjeno će Allenby. - O, ne, ne bih rekao.

Drukčije ćete na to gledati kad vam se glava razbistri. Vaš besprijekorno častan muž to nikad ne bi dopustio. - Vidio je da je još više problijedjela i nasmijao se. - Neću mu reći, bez brige. - Opet joj se primaknuo. - Ili bolje rečeno, neću mu reći ako vi i ja ostanemo prijatelji. - Sasvim joj se približio i rukom joj obuhvatio struk. - Dragi prijatelji, možda? - Naglo ju je privukao k sebi i svojim usnama prignječio njezine, kao u strastvenu poljupcu.

Laura se na trenutak zaledila. Sve neugodnosti te večeri oduzele su joj sposobnost reagiranja. Tada se pribrala i očajnički otimala. Za tako sitna čovjeka, Jack Allenby bio je nevjerojatno snažan. Nije se mogla osloboditi i njegov se stisak pojačavao dok ju je gurao prema kutu sobe. Laura se odjednom sjetila da je ondje vidjela kauč. Svom se snagom izvila i uspjela ga gurnuti do stola nasred sobe. To je trajalo samo trenutak prije nego ju je povukao dalje, ali je bilo dovoljno da ona zgrabi vazu sa stola. Bez razmišljanja ju je podigla i svom snagom tresnula Jacka Allenbya po glavi.

Njegov je stisak popustio pa se srušio na pod. Ne čekajući da vidi hoće li ustati, ispustila je vazu na sag kraj njega i pobjegla. U hodniku se nakratko zbunila, ali je uskoro stigla do stubišta i ugledala predvorje.

Ondje je bio samo jedan lakaj. Hitro se pogledala u zrcalu iznad stolića u hodniku, poravnala kosu i haljinu, te oprezno sišla stubama. Lakaj ju je vidio i otišao po njezin ogrtač. Uskoro joj je uz naklon otvorio vrata i nju je preplavilo olakšanje čim je na ulici ugledala svoju kočiju.

Kad je Laura prišla, kočijaš reče: - Baš smo kanili pokucati, gospo.

Mislili smo da ste zaboravili na vrijeme. - Laura je šutjela, ali je gotovo pala u kočiju u svojoj želji da što prije ode. Kad je vozilo krenulo, sklupčala se na sjedalu i iz glave izbacila sve misli. * * *

Pred kućom se spotaknula na gornju stubu pa su joj obojica slugu priskočila u pomoć. - Dobro sam - ustvrdila je. - Samo veoma umorna. - No opet je zateturala i morala se uhvatiti za ogradu dok se penjala stubama.

Još nije mogla jasno razmišljati. Kad je zastala u hodniku ispred svoje sobe, jednom se rukom oslonivši na zid, vratio se sav očaj. Tako je željela razgovarati s Eliotom, raščistiti sve među njima. A što je postigla? Ništa.

Pokušavajući se uspraviti, pogledala je vrata njegove sobe. Možda nije prekasno. Možda to još može učiniti, prije nego mu netko drugi kaže za njezine gluposti.

Drhtavo je prišla vratima, progutala slinu i pritisnula kvaku. Vrata su se otvorila.

~ 125 ~

Knjigoteka

Amazonka

Topla svjetlost iz sobe obasjala ju je na vratima. Eliot je stajao ispred kamina odjeven samo u košulju i hlače. Iznenađeno je podigao glavu.

- Zaboga, Laura.

Molećivo ga je gledala. Rumenih obraza što ih je isticala njezina haljina, bila je neopisivo lijepa. Ispružila je ruku. - Eliote, ja... žao mi je.

Prešao je sobu prije nego je uspjela nastaviti. Zatvorio je vrata i zagrlio je. - Nije važno - reče, nesposoban otrgnuti pogleda s nje. - Sve možemo popraviti. - Sagnuo je glavu da je poljubi.

Laura je samo mislila koliko je to drukčije od odbojna poljupca Jacka Allenbya. Iz njezina je uma nestalo sve što mu je željela reći i automatski mu je obavila ruke oko vrata. Eliot ju je bez riječi podigao i odnio do kreveta.

~ 126 ~

Knjigoteka

Amazonka

Sedamnaest Kad je sunčeva svjetlost prodrla kroz prorez između zastora, Laura se probudila sama u krevetu. Brzo je sjela i rukom dotakla glavu. Grozno ju je boljela. Odmaknula je zastore i spustila noge s kreveta. Bilo je kasno jutro.

Nitko ju nije probudio, a Eliot je davno otišao. Ustala je i trenutak se držala za stup kreveta jer joj se želudac uskomešao. Grozno se osjećala nakon previše šampanjca. Unatoč tome, smiješila se dok je oprezno prolazila garderobama do vlastite sobe.

Kad je Mary donijela čaj, a Laura se umila i odjenula, osjećala se malo bolje. No ublažavanje fizičkih patnji samo je izoštrilo mentalne. Što će sad?

Izgubila je dvije tisuća funti, rekao je Allenby. Zadrhtala je od pomisli na njega. Gdje će nabaviti taj novac? Što ako Eliot nakon ovoga noćas sazna za njezine gubitke? Laura je opet zadrhtala. Sve bi propalo. Već joj je mnogo toga oprostio.

Sišla je u prizemlje. Nije željela doručak, ali je pojela krišku prepečenca da smiri želudac. Clarissa je bila u salonu i pozdravila je kad je onamo ušla, ali ništa drugo nije rekla. Laura je u početku bila zahvalna na tišini, a tada se sjetila da Clarissa misli da se ona ljuti. Stoga se potrudila reći: - Clarissa, žao mi je zbog naše jučerašnje svađe. Zaboravimo to, može?

Njezina se sestra trgnula i okrenula od prozora. - Što? O, da, naravno.

Iskreno mi je žao zbog svega što sam rekla, Laura.

- Nemojmo to više spominjati.

Clarissa je kimnula i rastreseno se opet okrenula prozoru. Laura se namrštila i kanila je pitati u čemu je problem kad je ušao Dunham. - Želi vas vidjeti jedna mlada žena, gospo - reče Lauri. - Kaže da je očekujete.

Laura ga zbunjeno pogleda. - Očekujem? - Potom slegne ramenima. Pošaljite je gore.

Dunham se brzo vratio i uveo uredno odjevenu vitku mladu ženu.

Prilično je ukočeno najavio: - Gospođica Marston. - Odmah je izišao.

- Marina - reče Laura. - Kako ste? - Nije joj smetalo što vidi djevojku, no podsjetila ju je na krabuljni ples, te time i na njezine druge ludosti.

Marina napravi kniks. - Žao mi je da jučer nisam došla - reče. - Nisam se mogla izvući.

- Jučer?

~ 127 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Da vam vratim novac, kako sam rekla. Evo. Taj je dijalog pobudio Clarissinu radoznalost i Lauri je bilo neugodno dok je zainteresirano gledala što se zbiva. - Niste se trebali gnjaviti zbog tako sićušnog iznosa - reče djevojci.

- Meni nije bio sićušan - odgovori Marina. - Kao dar s neba.

- Sjednite, molim vas - reče Clarissa. - Jutros je ovdje veoma tmurno. Marina ju je očito zaintrigirala. Gledajući obje djevojke, Laura je procijenila da su otprilike iste dobi. Premda je Clarissa ljepša od zgodne smeđokose djevojke, Marina posjeduje određenu osebujnost. Njezine bistre plave oči, koje mirno promatraju svijet i ništa ne očekuju, uljepšavaju prilično mršavo lice.

- Hvala, ali ne mogu ostati. Samo sam se nenekoliko minuta izvukla iz radnje.

- Koje radnje? - upita Clarissa. Tada pogleda Lauru da vidi je li pogriješila.

- Zaposlena sam u krojačkoj radnji - bez imalo nelagode odgovori Marina.

Lauru je privlačilo nešto u njezinu otvorenom držanju. Očito je riječ o obrazovanoj djevojci koja mora raditi, a ipak se ne čini da je nesretna ili ogorčena. Laura ju je poželjela bolje upoznati. Ostanite malo - reče. - Ne biste li mogli reći da ste me sreli na ulici i ja sam htjela razgovarati o haljini što je želim naručiti? Dat ću vam narudžbu.

Marina je oklijevala. Kao da joj je sad ipak bilo neugodno. - Ne morate... ne želim biti uzrok... nisam...

Laura je ispružila ruku. - Molim vas.

Marinina se smirena rezerviranost pokolebala. Izgledala je tjeskobno, osvrnula se naokolo i na koncu oborila glavu. - Ne znam mogu li podnijeti.

- promrmlja - da opet budem u takvoj kući. - No nije se opirala kad ju je Laura uzela za ruku i odvela do stolice.

- Odakle dolazite? - impulzivno upita Clarissa. - Ispričavam se, ali sigurno niste uvijek bili švelja?

Marina je podigla glavu. Laura je šokirano vidjela suze u njezinim očima. - Ne, radim dvije godine. Prije toga živjela sam u King Streetu. Tada je moj otac, pukovnik Henry Marston, poginuo u ratu i mi smo saznali da nam ništa nije ostavio. Morala sam naći neki način da se izdržavam. - Sve to naglo izgovorivši, na koncu reče: - Eto, sad sve znate.

- Kako užasno - uzvikne Clarissa. - Sirotice.

- Pogleda Lauru, tražeći podršku.

~ 128 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laura je suosjećajno i s poštovanjem promatrala Marinu, posramivši se. U Marininim očima nije bilo samosažaljenja ili ljutnje. - Dođite živjeti k nama - impulzivno će Laura. - Dopustite da vam pomognemo.

Marina se zapanjila. - Kako... oprostite - zamuckivala je.

- Da - uzvikne Clarissa. - Kako divna ideja. Dođite, svakako.

- Ali ja... Nije moguće da mislite ozbiljno, niste promislili. Ne poznajete me. Ništa ne znate o meni. Možda sam sve to izmislila.

Clarissa je počela uzbuđeno protestirati, ali Laura opet otvoreno pogleda Marinu i reče: - Ne, niste.

Marina ju je zbunjeno gledala. - Doista je istina... ali i dalje mislim da niste promislili. Moram odbiti ponudu.

- Najprije razmislite o tome. I molim vas, vjerujte da sam iskrena.

- Ali vaš muž, vaši prijatelji... oni će prigovarati. Ne, ne, to je apsurdno.

- Marina je ustala da ode baš kad je Dunham opet ušao.

- Grof od Stoke-Manneringa - najavi i potom uvede džentlmena.

Zdepasti grof svijetle kose doimao se veoma zadovoljnim sam sobom.

Imao je novi kaputić s ukrasima u zapučku. Ceremonijalno se naklonio, pozdravio svoje rođakinje i veoma prijazno prihvatio upoznavanje s Marinom. Kad se spustio na sofu kraj Laure, malo se smijuljio. - Tri gracije - reče.

Marina je pokušala otići, ali ju je Laura zadržala.

Uskoro su shvatile da je grof dobro raspoložen zbog transakcije što ju je tog jutra dovršio i podrobno je opisao. Uspio je kupiti veoma željenu sliku gotovo pred nosom suparničkog kolekcionara.

- Zanimaju vas umjetničke slike? - uljudno upita Laura.

- Slike, skulpture, književnost, sve umjetnosti, gospo. Ovog ljeta morate doći u Stoke. Vjerujem da je moja zbirka jedna od najboljih u zemlji. - Pun samodopadnog ponosa, prekrižio je noge. - Ta slika danas... to je Giotto. Veoma malen, istina, ali neosporno Giotto, ma što Cummings govorio sad kad je izgubio. Doista dražesna Madona.

- Ona plava? - uzvikne Marina. - S lepršavim draperijama i kerubinima iznad njezina ramena? - Tada je rukom pokrila usta, kao da ju je šokirala vlastita smjelost.

Grof se gorljivo okrene k njoj. - Poznajete Giotta? Kako neobično. Ne, nije riječ o toj slici. Nažalost, nikad nije bila za prodaju. Sumnjam da će ikada biti. Ovo je druga. Manja i bez finijih detalja, ali neosporno Giotto, kako rekoh. - Uporno je to ponavljao. - Jeste li možda kolekcionar? - upita Marinu.

~ 129 ~

Knjigoteka

Amazonka

Porumenjela je. - O, ne, nikako. Ali volim slike. Majka me običavala voditi... To jest. Samo sam amater.

Taj smušeni odgovor kao da se svidio grofu, - Stvarno? Moje vas sestrične moraju dovesti u Stoke. Vjerujem da bi vam moja zbirka bila zanimljiva. Imam nekoliko Giotta i nešto Michelangelovih crteža.

Marina je oborila pogled, previše posramljena da bi išta više rekla.

- Neobično je upoznati mladu damu zainteresiranu za umjetnost nastavi grof. - To mi se nikad ranije nije dogodilo. Volio bih da vam mogu pokazati svoj primjerak Sidneyevih djela. Riječ je o prvom izdanju, sjajno iluminiranom. Prije nekoliko godina u Londonu kupio sam ga za sitniš.

- Zacijelo je divno čitati takvu knjigu - odgovori Marina.

Doimao se šokiranim. - Čitati! Draga mlada damo, to je izrazito vrijedan manuskript. Drži se pod ključem i nikad se ne dira. Cijela moja zbirka smještena je u trezoru što sam ga upravo u tu svrhu izgradio.

- Ali, zar je nikad ne vidite? - nesvjesno uzvikne Laura.

Uzdigao je obrve. - Naravno. Često ondje provodim cijela jutra, gledam svoju zbirku. To mi je jedan od najvećih užitaka.

To je ušutkalo Lauru, a Marina više ništa nije rekla. Razgovor je prepušten Clarissi koja je izgledala kao da se dosađuje. - Kako dosadno nepristojno reče.

Grof je pogleda. - Ne možete to pravilno zamisliti - reče. - Razumjeli biste kad biste barem jednom vidjeli zbirku.

Marina je u tom trenutku odlučno ustala, tvrdeći da mora ići. Laura ju je ispratila do stuba. - Sjećate se o čemu smo razgovarale? - reče Laura kad je djevojka krenula niza stube.

Marina je zastala i pogledala gore. - To je lud plan. Vi ćete se predomisliti, a ja o tome više neću razmišljati.

- Ozbiljno sam mislila - uporno će Laura. - Biste li se bolje osjećali kad bih razgovarala s mužem? - Rekavši to, Laura se pitala hoće li Eliot prigovoriti, ali je potisnula tu misao.

Marina je opet oklijevala. - Nije moguće - na koncu odgovori i iziđe.

Kad se Laura vratila u salon, grof je govorio: - Dražesna djevojka, veoma inteligentna. Tko je ona?

- Kći pukovnika Henrya Marstona - reče Clarissa prije nego je Laura uspjela progovoriti. Namrštila se, ali joj se Clarissa samo nasmiješila.

- Marston - uzvikne grof, obje ih iznenadivši - ne valjda Marston iz Osme pukovnije, heroj Marenga?

Laura i Clarissa zbunjeno se pogledaju. - Ne znam - reče Laura. - Samo mi je rekla da je poginuo u ratu.

~ 130 ~

Knjigoteka

Amazonka

Onda to mora biti isti čovjek. Spasio je mnogo engleskih vojnika djelovanjem svojih trupa na začelju. Zaboga, pa to je spomenuto u svim depešama. Volio bih da sam to znao. Možda ću posjetiti gospođicu Marston.

- Uskoro će doći k nama na nekoliko dana - reče Clarissa. - Možete je ovdje vidjeti. Majka joj je umrla prije samo nekoliko godina. - To je dodala kao da sve objašnjava.

- Oh. Prava nesreća - reče grof.

Uslijedilo je nekoliko minuta neobvezna razgovora i tada se grof oprostio. Dok je on izlazio, ušao je Dunham. - Lord Timothy Farnsworth i sir Robert Barringfors - najavi.

Laura je uzdahnula, a Clarissa je nestrpljivo podigla glavu kad su dva vitka plavokosa mladića ušla u sobu. Odjeveni uobičajeno kicoški, odmah su počeli brbljati. Tek kad je lord Farnsworth započeo priču o mladiću koji je prokockao imetak, Clarissa podigne pogled i upita: - Izgubio je sav novac? Što je učinio?

Lord Farnsworth je pogleda. - Učinio? Pa, najgore moguće, jasno.

Nicholas nikad nije imao ni mrvicu pameti. Na koncu si je prislonio pištolj uz glavu. Glupo, ali istinito. Posve je propao. Čak mu ni trgovci nisu davali kredit.

Laura raširi oči. - Ustrijelio se zato što je izgubio novac?

Sir Robertu kao da je bilo neugodno. - Čuj, Time, to nije tema za salonski razgovor. Uzrujat ćeš dame. - Ljubazno se okrenuo Lauri. - Nije se uspio ubiti, znate. Uprskao je. Obitelj ga je poslala u York ili u neko takvo mjesto. Kažu da ne može govoriti ili...

- Kako grozno! - uzvikne Clarissa. - Jadan čovjek.

Lord Farnsworth prijekorno pogleda prijatelja. - Kažeš da previše brbljam. Zar je to što si ti ispričao bolje? - Lekcija je ušutkala sir Roberta, ali je Clarissa ostala zainteresirana.

- Zar nigdje nije mogao nabaviti novac? - upita.

Lord Farnsworth odmahne glavom. - Obitelj nije bogata. Naprotiv.

Kažu da se njegova sestra zaposlila kao guvernanta ili slično. Šokantan skandal o kojemu bruji cijelo visoko društvo.

- Mogao se obratiti Zidovima - susretljivo će sir Robert.

Njegov prijatelj iskolači oči. - Vraga je mogao. Što je tebi danas?

- Kako to mislite, Zidovima? - upita Clarissa.

- Nikako, gospođice Lindley - uzrujano će Farnsworth. - To je nedolična tema... Mlade dame ne znaju... To jest... - Ušuti, ljutito zureći u sir Roberta.

~ 131 ~

Knjigoteka

Amazonka

Clarissa mu se nasmiješila. - Zar se bojite da ću se i ja njima obratiti ako mi kažete? - nestašno reče.

Džentlmeni su se nasmijali. - O, doista sjajno, gospođice Lindley. Vi? Da odete lihvaru? - reče lord Farnsworth.

- Pa, ako se toga ne bojite, možete nam reći o njima. Jako sam radoznala.

Laura ostro pogleda sestru. Je li Clarissa nekako saznala za njezinu nevolju? No Clarissa je izbjegavala njezin pogled.

- Pa - polako će lord Farnsworth - zacijelo ne može štetiti. Ali ne smijete spomenuti da sam vam ja to ispričao. Loše za društvo.

Clarissa je obećala da će čuvati njegovu tajnu.

- Zapravo se nema što pričati - nastavi Farnsworth. - Lihvari žive u centru, u Gold Streetu i okolici. Pozajmljuju novac jadnicima koji su dovoljno glupi da to zatraže. Kad se jednom dokopaju nekoga - odmahnuo je glavom - paklenski je teško vratiti dug. Levy je glavni, neumoljiv čovjek.

Clarissa se zamislila. - Ali zašto? Ako netko vrati zajam, što se loše može dogoditi?

Lord Farnsworth se nasmiješi, držeći se superiorno. - Ako ga vrati.

Jednostavno ne možete razumjeti takve stvari, gospođice Lindley. Nije tako lako vratiti zajam, osobito ne Zidovima.

- Zar su uvjeti nepošteni? - uporno će Clarissa. Tada je shvatila da je svi troje znatiželjno gledaju. - Samo me zanima - nesigurno dovrši.

Sir Robert se namrštio. - Ne bi trebalo. Uopće nije prikladno. Žao mi je da sam to spomenuo. - Okrenuo se Lauri. - Ispričavam se, gospo. Doista nisam razmišljao. Najbolje da to više ne spominjemo.

Clarissa je morala odustati od teme i razgovor se vratio na najnovije zabave u visokom društvu i modu. Džentlmeni su otišli nakon korektnih petnaest minuta, ostavivši dvije zamišljene sestre. Laura se pitala što muči Clarissu i također razmatrala plan koji se počeo formirati u njezinu umu.

Možda je našla rješenje za svoj problem. Clarissa se opet mrštila kraj prozora.

- Clarissa, u čemu je problem? - upita Laura. Djevojka se okrene. Problem?

- Da, rastresena si i izgledaš zabrinuto. Je li te nešto uzrujalo? Nije moguće da se još ljutiš zbog naše svađe.

- Ne, ne, nikako - nestrpljivo odgovori Clarissa. - Sve je u redu. Mislim da sam samo umorna. Najbolje da pođem u svoju sobu i pola sata prilegnem.

~ 132 ~

Knjigoteka

Amazonka

Prije nego je Laura uspjela odgovoriti, Clarissa je iziĹĄla, a njezina je sestra u nevjerici gledala za njom. Koliko je njoj poznato, Clarissa nikad u Ĺživotu nije prilegla tijekom dana.

~ 133 ~

Knjigoteka

Amazonka

Osamnaest Promatrač u Regent Streetu je kasno toga poslijepodneva mogao vidjeti kako Laura Crenshaw izlazi iz svoje kuće i silazi na ulicu. Da je imalo poznavao njezine navike, mogao je primijetiti da je odjevena u neuobičajeno tmurne sivkaste boje. Također je bila prilično blijeda.

Brzo hodajući do ugla gdje je zaustavila fijaker, Laura je imala suha usta i drhtala iznutra, mada njezino lice ništa nije odavalo. Plan o kojemu je cijeli dan razmišljala na koncu se činio kao njezina jedina nada. Nakon čaja konačno ga je odlučila provesti u djelo. Zaputila se do gospodina Levya, lihvara, da pokuša nabaviti dvije tisuće funti što ih duguje. Znala je da to nije mudro, ali je vjerovala da bi cijeli grozni incident mogao proći bez skandala kad bi nabavila novac i brzo vratila dug. Možda nekim čudom nitko Eliotu neće reći da je bila na tom kartanju i ovo noćas će za njih doista biti novi početak.

Fijaker ju je iskrcao u Gold Streetu, mada je kočijaš sumnjičavo gledao oko sebe. Nije ju želio čekah, ali mu je Laura dala zlatnik od jedne funte pa je ipak pristao. - Sigurni ste da je ovo prava adresa, gospo? - pitao je. Laura je brzo kimnula i okrenula se da pokuca na vrata. Mogla bi posve izgubiti hrabrost ako stane i razmisli.

Iznenadila se i osjetila olakšanje kad je vrata otvorila uredna sluškinja. Očekivala je čudan i neugodan doček. Kad je rekla da želi vidjeti gospodina Levya, djevojka je savila koljeno i rekla da je gospodin Levy zauzet, upitavši je hoće li pričekati. Laura je umalo uzviknula od nervoze i frustriranosti. Kako bi mogla sjediti i čekati? No kimnula je i djevojka ju je odvela u salon, Sjela je na rub sofe ispred kamina, zagledala se kroz prozor i u mislima ponovila što će reći lihvaru. Zamolit će ga da joj pozajmi potreban iznos i omogući joj da ga vraća kroz godinu dana. To će lako uspjeti ako ograniči svoju potrošnju. Iz torbice je izvadila papirić i opet pogledala brojeve što ih je jutros zapisala. Da, to je izvedivo.

Iz susjedne su se prostorije čula dva glasa. Jedan je bio ženski i Lauri je opet laknulo. Gospodin Levy zacijelo razgovara s još jednom klijenticom. Iz nekog se razloga mnogo bolje osjećala. Ona nije jedina žena koja traži pozajmicu.

Podigla je glavu i prvi put pogledala oko sebe. Salon nije bio raskošan, mada su namještaj i presvlake bili kvalitetni i nimalo izlizani. Jedino što je

~ 134 ~

Knjigoteka

Amazonka

u sobi upadalo u oči bio je portret iznad kamina. Prikazivao je ljupku tamnokosu ženu blistavih očiju i orlovskoga nosa. Na sebi je imala veličanstvenu haljinu od jantarnog satena, s dijamantima oko vrata i zapešća, te u kosi. Laura je proučavala sliku. Žena je izgledala krajnje neovisno i strastveno. Kao da ne pripada u ovaj sasvim običan salon.

Sigurno nije ovamo došla moliti novac.

U susjednoj su se prostoriji povisili tonovi. Ima li žena problema? Zar se gospodin Levy prepire sa svojim klijentima? Lord Farnsworth ostavio je dojam da čovjek samo zatraži novac i odmah ga dobije. Kad je bolje promislila, shvatila je da to nije osobito vjerojatno. Nesumnjivo će morati dati nekakvo jamstvo. Nervozno je dotaknula bisernu ogrlicu, ustala i primaknula se suprotnom zidu. Ondje su vrata koja vode u sobu iz koje se čuju glasovi.

Malo posramljeno, prislonila je uho na vrata. Čovjek je govorio: - Ali morate mi reći vaše ime, gospođice. Sigurno razumijete da ne mogu posuđivati novac nepoznatima. Kakvo bih jamstvo imao da će ga vratiti? Zvučao je kao da pokušava urazumiti dijete. Lauri se činilo da mu je glas miran, ali neumoljiv.

- Ali ostavit ću ogrlicu - odgovori žena. - Nije li to dovoljno? - Laura naglo skupi obrve. Poznaje taj glas!

- Bojim se da nije - reče gospodin Levy. - Znam ponešto o draguljima i ovi ne vrijede onoliko koliko vi tražite. Trebat će mi još neko osiguranje.

Bilo bi dovoljno da znam iz kakve obitelji dolazite. Sigurno me razumijete.

- Mada je govorio ljubazno, u njegovu glasu nije bilo razumijevanja ili suosjećanja.

- Ne mogu vam reći - reče žena. - Kad bi moja obitelj saznala da sam bila ovdje... - Ušutjela je, ali je Laura sad znala o kome je riječ. Spustila je ruku na kvaku i pritisnula. Vrata nisu bila zaključana. Otvorila ih je i ušla u susjednu prostoriju baš dok je čovjek govorio: - Možete vjerovati u moju diskreciju.

- Clarissa! - uzvikne Laura. - Što radiš ovdje? Njezina se sestra okrenula i preneraženo je pogledala. - Laura! Kako si znala? Kako si me našla?

Sestre su zurile jedna u drugu. - Zašto si ovdje? - ponovi Laura.

Clarissa uzdahne i pogrbi ramena. - Mislim da je to bio glupi plan.

Morat ću odustati.

U tom se trenutku umiješao gospodin Levy. - Vi ste zacijelo prijateljica moje klijentice? - mirno upita.

Laura se okrene k njemu. Gospodin Levy nije bio ono što je očekivala.

Dostojanstven tamnoput muškarac kratke crne kose, prošarane sjedinama

~ 135 ~

Knjigoteka

Amazonka

na sljepoočnicama, u veoma elegantnu kaputiću. Poigravao se debelim zlatnim lančićem za sat na prsluku, špekulativno je promatrajući tamnim očima. - Ja sam njezina sestra - reče Laura, uzdigne bradu i stisne čeljust.

- Ah - glasio je jedini odgovor.

- I neću joj dopustiti da posuđuje novac. Kako ti je to uopće palo na pamet, Clarissa? - Clarissa je nastavila gledati u pod.

- Shvaćam. Zacijelo ste je slijedili ovamo - reče gospodin Levy. - Pa, možda je tako bolje.

- Ali nisi mogla, Laura - tada reče Clarissa. - Došla sam od Rundgateovih. Ondje sam provela cijelo popodne i nikome o ovome nisam govorila, čak ni Nancy. Kako si me našla?

Laurini su obrazi gorjeli, ali prije nego je uspjela odgovoriti, gospodin Levy reče: - Možda niste slijedili sestru? Možda ste došli vlastitim poslom?

Laura je još više porumenjela. - Ne - okolišala je. - To jest, ja...

Clarissa je odjednom stavila ruku na čelo i počela se smijati. - Jesi, Laura, jesi. Kakva beznadna zbrka.

Levy se mlako nasmiješio. - U tom slučaju, možda bi se ipak nešto dalo srediti. Vi mi samo morate reći svoja prezimena i možemo se dogovoriti.

Clarissa se odmah uozbiljila. - Ne! - istodobno rekoše obje sestre.

- U svakom slučaju, predomislila sam se - odlučno nastavi Laura. Glupo sam postupila kad sam došla ovamo.

Gospodin Levy raširi ruke.

- I ja - doda Clarissa. - Hajde, idemo kući. Laura se složila te su se obje okrenule da odu.

Dok su prolazile kraj otvorenih vrata salona, Laura je pogledala unutra. Jasno je vidjela sliku iznad kamina te joj se činilo da ženin vatreni pogled izražava odobravanje.

- Čekajte - oštro će gospodin Levy. Laura se okrene i uzdigne obrve.

- Možda vam mogu pomoći. U kakvoj ste nevolji? - Iz nekog se razloga činilo da čovjek više nije onako smiren.

- Nije važno - kratko će Laura. Dala je znak sestri i izišla. Ušle su u fijaker koji je čekao Lauru i zaputile se kući.

Laura je namršteno gledala mlađu sestru. - Zašto si išla onamo, Clarissa? Jesi li nekome dužna?

Clarissa je porumenjela i zagledala se kroz prozor kočije. - Ne neodlučno odgovori. - Ja...

- Kao da nije znala što bi rekla.

- Što? Zašto si željela posuditi novac? Nisi li se mogla obratiti meni?

~ 136 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Smislila sam plan - izlane Clarissa. - Nisam od tebe mogla tražiti potreban iznos. Osim toga, znala sam da ne bi odobravala pa bi me spriječila.

Laura se namrštila. - Sasvim vjerojatno. Kakav je to bio plan?

Clarissa je gledala svoje ruke u krilu. - Nemoj me grditi, Laura. Nadala sam se da ću gospodinu Redmonu osigurati bogatstvo, znaš, kako bi možda osjećao da se može oženiti... - Ušutjela je, kao da je ostala bez daha.

Laurino se mrštenje pretvorilo u zapanjenost.

- Osigurati bogatstvo gospodinu Redmonu zaduživanjem kod lihvara?

Valjda je to čak i za tebe glupav početak, Clarissa.

Njezina sestra prkosno uzdigne bradu. - Trebao mi je velik iznos reče. - Kanila sam staviti deset tisuća funti na Devon Lady.

- Devon Lady? Kako to misliš?

- To je konj - reče Clarissa. Vidjela je da Laura kani nešto reći, pa je žurno nastavila: - Sjajno ide, Laura. Sigurna sam da će pobijediti. Vidjeli smo je tijekom jedne lekcije vožnje i gospodin Redmon mi je mnogo pričao o njoj. Poznato mu je njezino porijeklo, znaš. Doista je fantastično. Devon Lady pripada vojvodi od Millshirea i gospodin Redmon kaže da će sigurno pobijediti u velikoj utrci ovaj tjedan. No još je nepoznata u tim krugovima pa su izgledi veoma dobri.

- Izgledi? - omamljeno će Laura, zgranuta tim otkrićem. - Clarissa, govoriš kao konjušar. Jesi li poludjela?

- Ne, ne, ti ne razumiješ te stvari, Laura - uvjeravala ju je sestra. Konji te nikad nisu zanimali. To je čudesna kobila, vjeruj mi. Vidjela sam je, sjećaš se. Znam da će pobijediti, a ako je omjer dvadeset prema jedan, za deset tisuća funti zarada bi bila dvjesto tisuća. Bogatstvo, Laura!

Dovoljno da gospodin Redmon radi što god želi.

Laura odmahne glavom da je razbistri. - Da vidim jesam li te dobro razumjela. Planirala si posuditi taj novac, okladiti se na konja i dobitak dati gospodinu Redmonu?

Clarissa kimne. - Jasno, zajam bih vratila od dobitka, pa to ne bi bilo baš dvjesto tisuća.

- Kako si mislila gospodina Redmona nagovoriti da prihvati taj novac?

- O, ne bi znao da je od mene. Zar me smatraš posve smušenom?

Poslala bih ga anonimno.

Laura je iskolačila oči i jedva našla svoj glas.

- Anoniman paket koji sadrži dvjesto tisuća funti - zapanjeno reče.

- Samo sto devedeset tisuća - ispravi je Clarissa.

~ 137 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laura opet odmahne glavom. - Kako si kanila staviti takvu okladu?

Valjda si mislila smiono ući u Tattersall’s i proći nezapaženo?

Clarissa se nasmijala na tu nemoguću sliku. - O, ne. Nancy je našla rješenje. Priznajem da je u početku to i mene mučilo. Ali ona ima prijatelja koji bi se kladio u naše ime.

- Ili nestao s tvojih deset tisuća - suho će Laura.

- Ne, on je veoma blizak prijatelj. I posve pouzdan, kaže Nancy.

Laura je zasad zanemarila pitanje pouzdanost nepoznata čovjeka, te povjeravanja takvih stvari služinčadi, i ozbiljno pogledala Clarissu. - Tako ležerno govoriš o tome, Clarissa. Šokirana sam Zar ne znaš kako je to bilo pogrešno i glupo?

Clarissa obori glavu. - Cijelo sam vrijeme znala da je glupo - reče - ali nisam vidjela drugog načina. Ti jednostavno ne razumiješ, Laura, koliko je to važno. Sve dok je gospodin Redmon tako siromašan...

Sestri je prepustila da završi tu misao. - Ne može te zaprositi. Pa, priznajem da sam posve zbunjena. Samo mogu reći da nikad u životu nisam čula za tako drzak i lakomislen plan.

- Ali, Laura - gotovo molećivo reče njezina sestra - kad bi bar razumjela što osjećam za njega. Učinila bih sve...

- Očito - Laura je prekine bez imalo suosjećanja. - Čak bi se obratila lihvaru. O, Clarissa, kako si mogla?

Sestra ju je prkosno pogledala. - Pa, ne moraš se držati tako kreposno.

I sama si to kanila, zar ne?

Laura je zurila u nju. Bila je u pravu, naravno, i Laura kao da se odjednom probudila iz ružna sna. Clarissa je bila glupa i nepromišljena, ali ona sama bila je daleko gora. Što ju je navelo da posve zaboravi na razboritost i doličnost? Sama je kriva za nevolju u kojoj se našla i to si je gorko spočitavala.

Clarissu je prestrašio njezin izraz lica. - Laura, što je? - uzvikne. - U nekakvoj si nevolji, zar ne? Doista sam sebična kada to nisam vidjela. Što se dogodilo? Reci mi.

Laura ju je trenutak očajnički gledala. Kako bi je mogla opteretiti tom groznom pričom? No suosjećanje i ljubav u Clarissinim očima nisu joj dopustili da šuti. Zamuckujući joj je sve ispričala, često gutajući suze.

Kad je Laura završila, već su stigle do kuće. Clarissa joj je stisnula ruku dok su izlazile iz fijakera. Brzo su se popele do Laurine sobe gdje ju je mlađa djevojka zagrlila. - Sirota dušice - reče. - Sigurno si bila zabrinuta i uzrujana, a ja se uopće nisam obazirala. Grozna sam.

~ 138 ~

Knjigoteka

Amazonka

To je Lauri izmamilo osmijeh. Laknulo joj je, i pomalo je čudilo što se Clarissa nije doimala šokiranom.

Mlađa se djevojka spustila na krevet. - Dakle, sada treba nabaviti novac - reče grickajući nokat i mršteći se. - Znaš, Laura, vjerujem da bi ti naše tete pomogle.

Laura nesretno odmahne glavom. - Ne mogu ih to pitati. Dvije tisuće funti su polugodišnji prihodi.

- Stvarno? - rastreseno će Clarissa. - Ali imaju kuću i stvari, zacijelo i ušteđevinu. No vjerojatno imaš pravo. Morat ćemo smisliti nešto drugo. Opet se namrštila i potom razvedrila. - Ja bih se mogla obratiti Eliotu reče. - Mogu mu reći da sam se glupavo dala namamiti u kartašku igru izgubila novac prije nego sam se snašla. To je gotovo istina. Vjerujem da bi se naljutio, ali kao bih prisegnula da sam naučila lekciju, sigurna sam da bi popustio i dao mi novac. Što je njemu dvije tisuće funti? Ništa.

- Ne mogu ti to dopustiti, Clarissa. Što bi Eliot mislio o tebi?

- Pa - praktično odgovori Clarissa - nije osobito važno što misli o meni. Važno je što misli o tebi, nije li?

Laura porumeni. - Moram poći k njemu i sve mu priznati - uzdahne. To je jedino ispravno.

- Besmislice - uzvikne njezina sestra. - Ništa gluplje ne bi mogla napraviti. Pusti da ja tražim novac od Eliota. Ne može škoditi.

- Ne. Bila sam grozno nepromišljena, ali neću to pogoršati dopuštajući da ti preuzmeš krivnju To nikako ne bi valjalo. Osim toga, mnogo me ljudi vidjelo na kartanju. Netko bi to mogao spomenuti Eliotu. Odmah bi posumnjao da je novac za mene.

Clarissa se namrštila. - Još govoriš besmislice - No zvučala je manje sigurno. - Dobro. Morat ćemo smisliti nešto drugo. Ali kockarske dugove treba odmah platiti, Laura.

- Znam - nesretno će njezina sestra.

- Kome si dužna?

- Čak ni to nisam sigurna. Ne mogu se sjetiti.

Clarissa udari nogom o pod. - O, kako pokvareno. Napili su te i zatim opljačkali, baš kao u onim groznim kockarnicama. Uopće ne bi trebala platiti.

Laura rukom dotakne čelo i uzdahne. - Možda. Ali to ništa ne mijenja.

Prije nego je Clarissa odgovorila, začulo se kucanje na vratima i Nancy je zavirila unutra. - Oprostite, gospo, neki je dječak donio pismo. Kaže da je važno pa sam odmah došla gore.

~ 139 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laura ispruži ruku. - Dobro, Nancy. Hvala ti. - Sluškinja je izišla. Pitam se što bi to moglo biti - reče Laura i otvori debelu omotnicu. No kad je raširila list papira i pročitala tekst, problijedjela je i pustila pismo da padne na sag.

- Što je? - uzvikne Clarissa i podigne ga. - Draga gospođo Crenshaw pročita. - Bit će vam drago čuti da sam pribavio sve vaše zadužnice s kartanja. Mislim da je daleko ugodnije dugovati prijatelju. Možete mi poslati iznos kad vam bude odgovaralo. Ako to ne uspijete, možemo sklopiti neku drugu nagodbu. Ima mnogo ugodnijih načina da se vrati dug, osobito kad netko gaji tako iskrene osjećaje kao ja prema vama. Možemo li se sastati da o tome raspravimo? Sutra u ponoć čekat ću vas u grčkom paviljonu u Vauxhallu. Nemojte me iznevjeriti. Ne bih vas želio potražiti u kući vašega muža, ali ću se bez oklijevanja obratiti Eliotu ako ne dođete.

Vaš u nadi, Jack Allenby. - Clarissa s gnušanjem baci pismo na pod. - Kakav podlac.

Laura se nije pomaknula. I dalje izrazito blijeda, tupo je zurila kroz prozor.

- Ovo je čista ucjena - ogorčeno nastavi Clarissa. - Ne može se drukčije nazvati.

- Da - bezizražajno će Laura. - Reći će Eliotu ako ga ne poslušam, i tada ću biti uništena. - Lice joj se iskrivilo. - Ali bit ću uništena i ako ga poslušam. U klopci sam. - Briznula je u plač.

Clarissa je jurnula k njoj da je zagrli. - Ne, ne nemoj plakati. Nešto ćemo smisliti, vidjet ćeš. Ja ću nešto smisliti. - No i njezine su oči bile tmurne dok je grlila sestru.

~ 140 ~

Knjigoteka

Amazonka

Devetnaest Laura je te noći veoma malo spavala. Izgovorivši se glavoboljom, nije sišla na večeru bojeći se susreta s Eliotom, ako bude kod kuće. Satima je smišljala razne planove za vlastiti spas. Ništa pametno nije smislila i kad je u ranim jutarnjim satima utonula u nemiran san, gotovo je odlučila pisati tetama. Možda bi joj mogle posuditi novac koji bi im polako vraćala. Laura se čak i u snu bacakala i okretala po krevetu. Probudila se umorna i zapetljana u plahte.

Pozvonila je i Mary joj je donijela doručak. Vrtjela se oko nje i insistirala da bi trebala ostati u krevetu. Mada to Laura nikako nije željela, samo je mlako protestirala i popustila. Nije imala energije za prepiranje oko nevažnih stvari. Na pladnju kraj čajnika bile su tri omotnice. Mary se ponosila time što se sjetila donijeti poštu uz doručak. No Laura ih je zabrinuto pogledavala i jedva progutala komadić prepečenca. Kad je Mary izišla, vratila je kruh na tanjur i zurila u pisma. Pitala se je li tu još jedno pismo od gospodina Allenbya.

Nevoljko je ispružila ruku i uzela prvo. Okrenuvši ga, vidjela je da je od Eliotove majke.

Dobro je poznavala njezin rukopis. S uzdahom olakšanja i nove zabrinutosti, otvorila je pismo.

Gospođa Crenshaw bila je zbunjena. Draga Laura, pisala je, što se zbiva s vas dvoje? Prošli tjedan primila sam veoma čudno pismo od Eliota.

Praktički mi je naredio da dođem u London i ‘preuzmem kontrolu nad tobom’. Kakve su to besmislice? Pišem da ti kažem da sam kategorički odbila. Mogu ti reći da sam svojem smušenom sinu napisala prilično oštro pismo Preuzeti kontrolu, doista! Doći ću u grad samo ako ti to zatražiš, a to sam mu i rekla. Nastavila je vijestima iz svojega susjedstva i opisom vlastita vrta. Laura se nasmiješila kad je pročitala ljubazan pozdrav. Ovo je bilo kao dašak svježega zraka.

Osmijeh joj se zadržao na usnama dok je uzimala drugo pismo.

Pomislila je da bi svekrvu ipak mogla zamoliti da dođe. Možda bi joj gospođa Crenshaw pomogla da se izvuče iz sve zapetljanije zbrke u koju se uvalila. No zadrhtala je kad je pomislila da bi gospođi Crenshaw morala ispričati što je napravila. Ona nikad ne bi razumjela.

Drugo je pismo poslala Marina. Veoma je uljudno napisala da je mnogo razmišljala o Laurinoj ponudi i, mada to cijeni i istinski je zahvalna,

~ 141 ~

Knjigoteka

Amazonka

osjeća da ipak mora odbiti. Laura se lagano namrštila. Doista se nadala da će Marina prihvatiti. Opet je zamišljeno pročitala pismo i potom ga odložila. Kasnije tijekom dana otići će razgovarati s Marinom. Dok je o tome razmišljala, osjetila je da joj obrazi gore. Uza sve nevolje koje joj sad prijete, može li mirne savjesti primiti Marinu u svoje kućanstvo? Što će biti s Marinom ako Laura bude osramoćena? Rukama je pokrila vrele obraze i umalo kriknula od očaja.

Odmahnuvši glavom da se riješi takvih misli, uzela je i otvorila treću omotnicu. Unutra se nalazila kratka poruka napisana tiskanim slovima. Ne činite ništa nepromišljeno po pitanju vašega duga, pisalo je. Odgodite do sutra i sve će biti u redu. Laura je neko vrijeme s nerazumijevanjem zurila u pisamce. Nije bilo potpisa. Uzela je omotnicu. Njezino ime i adresa također su napisani tiskanim slovima, i nije vidjela nikakav znak za identifikaciju. Odgurnula je pokrivače i prišla pisaćem stolu. Otključala ga je i izvadila odvratno pismo gospodina Allenbya od sinoć. Usporedila je oba pisma. Premda nije znala zašto bi joj gospodin Allenby poslao takvu poruku, on jedini zna cijelu priču. No pisma uopće nisu slična. Papir je drukčiji, pera imaju različite vrhove i tinta se razlikuje. I dalje se mršteći, Laura se vratila u krevet.

Sjela je i nastavila proučavati dva pisma. Ono gospodina Allenbya bilo je jasno, zastrašujuće jasno. Ali drugo? Tko bi joj poslao takvu poruku?

Možda netko tko je bio na kartanju i vidio njezine gubitke? Opet je porumenjela. Neugodna je pomisao da se neki neznanac sažalio nad njome. Ali tko je drugi to mogao poslati?

Laura je dugo sjedila i razmišljala. Tada je ustala i opet prišla stolu da napiše pisamce. Savjet nepoznatog autora ionako je dobar. Sastanak s gospodinom Allenbyem odgodit će do sutra te tako dobiti na vremenu da smisli neki izlaz iz situacije. Zacijelo ne bi pristao na dugo trajno odgađanje, ali jedan dan ne bi trebao biti problem. Zapečatila je pismo, napisala adresu pozvonila za Mary. Odmah se bolje osjećala. Barem je nešto poduzela.

Kad je Laura kasno ujutro sišla stubama, u kući je vladala tišina. Mary joj je rekla da je Eliot izišao, a Clarissa se preodijeva u svojoj sobi, pa je očekivala da će salon biti prazan. No kad je onamo ušla, gospodin Redmon je ustao i uljudno se naklonio. Došao je po Clarissu da je odvede učiti vožnju.

- Dobro jutro - reče Laura. - Drago mi je da ste ovdje. Želim razgovarati s vama.

Gospodin Redmon podigne ruku. - Nema potrebe. Vjerujem da znam što ćete reći. Misliti da bih trebao iznijeti istinu. Nije li tako?

~ 142 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Da - odgovori Laura.

Kimnuo je. - Slažem se. Moram joj reći i zahvalan sam vam što ste tako dugo šutjeli. Uskoro ću joj sve reći, obećavam. Zapravo, tražio sam priliku da s vama raspravim o tome. Želim vaše dopuštenje da se udvaram Clarissi. - Njegovo se otvoreno lice malo smrknulo. - Nadam se da ne mislite da me moja varka ne čini prikladnim za Clarissina muža?

Laura potisne smiješak. - Ne. Međutim, veoma mi je drago da ćete reći istinu. I želim vam uspjeh. - U sebi pomisli da je uspjeh zajamčen.

Nasmiješio se i potom opet uozbiljio, - Ima jedna stvar - s oklijevanjem reče. - Najprije bih trebao otputovati u Millshire i obavijestiti svoje roditelje. Želio bih to napraviti prije nego se mi dogovorimo. Lagano je porumenio. - Vama će se to zacijelo činiti čudnim, ali moji su roditelji stariji i prilično, ovaj, osjetljivi na pravila ponašanja. Ta...

Laura se sad ipak nasmiješila. - Vjerujte, razumijem vas - reče. Najprije njima recite, svakako. Ali nemojte previše odugovlačiti s mojom sestrom.

- Ne, ne, neću - odgovori, smeteno se nasmiješivši. - To nikako ne želim, vjerujte. Danas ću otputovati u Millshire.

Opet se nasmiješila, ali nije uspjela ništa reći zato što je Clarissa ušla u sobu. Dvoje je mladih potom otišlo. Laura se bolje osjećala nakon njihova odlaska. U svakom slučaju, sve se dobro razvija za Clarissu.

Laura je sjela na sofu i uzela knjigu, ali je bila previše zabrinuta da bi čitala. Odlučila je izići i potražiti Marinu. To će joj skrenuti misli s vlastitih problema.

Na ulicama je vladala prometna gužva, pa je bilo gotovo podne kad je Laura stigla u radnju. Radionica iza zastora bila je prazna. Nestrpljivo je uzdahnula i pogledala naokolo. Netko mora biti ovdje.

- Zdravo - dovikne Laura, ali nije dobila odgovor. Prošla je kroz radionicu i upravo se kanila popeti stubama u stražnjem dijelu kad je začula glasove dviju osoba koje su silazile. Vratila se u prednji dio radnje.

Zato nije vidjela osobe kad su sišle stubama. Iznenadila ju je spoznaja da je jedan muškarac.

- Mene ne možeš prevariti, gospođice Umišljena - govorio je. - Ne znam kakvu igru igraš, ali ako se nadaš da ćeš dobiti više novca, imaš pogrešnog čovjeka. Jasper Greeley plaća što je pošteno i pravedno, ništa više.

Laura se namrštila. Je li moguće da taj čovjek kupuje haljinu?

- Možda si dobila ponudu od nekoga drugoga, eh? Jednog od onih kicoša koje si prije poznavala? Ne moraš se tako čuditi. Saznao sam o tebi.

Ne sklapam nagodbe ako ne znam što dobivam. Možda misliš da si

~ 143 ~

Knjigoteka

Amazonka

predobra za mene, eh? Zato si neku večer nestala? Pa, bolje ti je da se riješiš te bahatosti, curo. Znaš li što se događa malim šveljama koje misle da su bolje od ostalih? Završe stare i slijepe u ubožnici. Nema mirovine za tebe, curo, osim ako ne prihvatiš moju. ponudu. Velikodušan sam s onima koji mi ugađaju, što sam ti već rekao.

- Možda imate pravo - mirno će Marina. Njezin uglađen, kulturan glas činio je naglašenu suprotnost muškarčevim grubim tonovima. - No bojim se da moram riskirati i odbiti vašu laskavu ponudu. - U glasu joj se osjećala ironija. - Moj mi odgoj ne dopušta da prihvatim to što vi predlažete.

- Ahhh, tvoj odgoj, je li? Zlo mi je od tvoje vrste, znaš? Prezireš čovjeka zato što se obogatio na trgovini. Nije važno što su oni dangubi u St. Jamesu razvratnici i kockari. Oni su džentlmeni i samo je to važno. Niti jedan od njih ne bi se prema tebi ophodio dobro kao ja. Hajde, to je prenavljanje dražesno, ali ne možeš si priuštiti takvo držanje, zar ne?

Njegov je glas postao neugodno ulagivački, a čulo se i komešanje.

Laura je odmaknula zastor. Marina se borila kako bi se oslobodila ruke krupna čovjeka u uskim žutim hlačama. Laura je neznatno spustila vjeđe te svojim najhladnijim i najravnodušnijim glasom rekla: - Oprostite, zar ovdje nitko ne prima mušterije? Čovjek se trgnuo na zvuk njezina glasa, pustio Marinu i naglo se okrenuo. Ustuknuo je pred Laurinim ciničnim licem koje je izražavalo dosadu. Odmah je shvatio da to nije siromašna švelja.

Marina je porumenjela do korijena kose kad je ugledala Lauru, ali se brzo pribrala i rekla: - Da, svakako, gospođo, odmah ću doći. - Podigla je šešir od dabrovine sa stola i pružila ga čovjeku. - Zbogom, gospodine Greeley - odlučno je rekla.

Uzeo je šešir, počeo govoriti, a zatim ga nabio na glavu i izišao, nepristojno okrznuvši Lauru na ulazu. Preko ramena joj je dobacio ljutit i prijeteći pogled.

Kad je otišao, Marina se spustila na jednu od stolica oko stola i nekoliko puta duboko udahnula. Drhtala je. Laura joj je suosjećajno spustila ruku na rame. - Tko je bio taj grozni čovjek? - upita.

Marina obori glavu. - Gospodin Greeley - gotovo nečujno odgovori. Prijatelj vlasnice. Često dolazi.

- Zanimljivo - mrko će Laura. - Kako to da ste ga sami primili?

Marina još tiše reče: - Gospođa Smith uvijek se pobrine da budem sama. Ona, ona... - Briznula je u plač.

U Laurinim se očima pojavila odlučnost. - Shvaćam. - Pogledala je naokolo. - Imate li ovdje šeširić ili nešto drugo?

~ 144 ~

Knjigoteka

Amazonka

Marina je zbunjeno pokazala svoje rukavice i šal u stražnjem dijelu sobe. Laura ih je uzela i vratila se do Marine. - Idemo - odlučno reče.

Marina je ustala i obrisala suze s obraza. - Kamo?

Laura se podbočila i promatrala djevojku. - Idete kući sa mnom - reče plamtećih očiju. - Više ne želim slušati besmislice. Ne možete ovdje ostati.

Nemojte se sa mnom prepirati jer sam čvrsto odlučila. Marina, zašto mi niste rekli?

Djevojka se zagleda u pod. - Sramila sam se. Gospodin Greeley odveo me na krabuljni ples. Prije toga nisam znala da on... - Zastala je i progutala slinu. - Mislila sam da želi brak, znate, a u mojoj situaciji, pa, vjerojatno bih pristala. On nije plemić, ali nisam vjerovala da ću primiti povoljniju ponudu. - Osmjehnula se na tu ideju. - Tada sam saznala da je oženjen.

- Shvaćam - reče Laura. - Dođite. - Prebacila je šal oko Marininih ramena i povela je prema vratima.

- Ali ne mogu - reče Marina. - Ne mogu dopustiti da vi...

- Nitko vas ne pita - prasne Laura. - Kad pomislim da je taj grozni čovjek došao ovamo gdje su vas ostavili samu, od bijesa jedva mogu govoriti.

- Ali radnja - protestirala je Marina dok ju je Laura požurivala do vrata.

- Svejedno mi je ako joj sve ukradu - reče Laura. - Dobila bi ono što je zaslužila. Zapravo, pada mi na pamet da bih mogla pozvati nekoliko uličnih derana i reći im za priliku.

Marina se slabašno nasmijala. - O, ne biste. Gospođa Smith bi se jako naljutila.

- Više vas se ne tiču osjećaji gospođe Smith. Popnite se da krenemo.

Marina je ušla u. kočiju pa su uskoro stigle natrag u Regent Street i Laura je uvela Marinu u kuću. Rekla je Dunhamu neka sluškinje pripreme plavu spavaću odaju i djevojku odvela u salon. Ondje je bila Clarissa koja se vratila s učenja vožnje, malo potištena zbog vijesti da gospodin Redmon putuje iz grada. Razvedrila se čim je ugledala Marinu i čula da će ostati. Divno! - uzvikne. - Znala sam da će vas Laura nagovoriti. Baš će biti lijepo da ste ovdje.

- Hvala, gospođice Lindley. Veoma ste ljubazni.

- O, moraš me zvati Clarissa i prijeđimo na ti - reče djevojka. - Znam da ćemo biti dobre prijateljice pa možemo odmah početi.

Marina se nasmiješila.

- Da - doda Laura - nemojmo biti tako formalne.

~ 145 ~

Knjigoteka

Amazonka

Njihova se gošća drhtavo osmjehnula i sjela u naslonjač. - Previše ste ljubazne - drhtavo reče. - Ne znam što bih rekla.

- Besmislice - reče Clarissa. - Zapravo smo strašno sebične zato što te želimo ovdje. Dođi, odvest ću te u tvoju sobu.

Marina je napravila bespomoćnu kretnju i potom se prepustila Clarissi. Laura se osmjehnula kad su izišle uz neprestano brbljanje njezine sestre. Skinula je šeširić i stavila ga na stol ispred kamina, a zatim je umorno protegnula ruke. Osjećala se kao da danima nije propisno spavala, što doista nije. Čim je ostala sama, njezini su problemi nahrupili natrag.

Gdje će naći dvije tisuće funti? Kako se može naći nasamo s gospodinom Allenbyem nakon što se onako ponašao kad su se zadnji put vidjeli? Tko je napisao zagonetno pisamce i rekao joj neka odgodi sastanak? Sva su joj se ta pitanja vrtjela glavom pa je sjela na sofu i rukom dotaknula ćelo.

- Izgledaš krajnje iscrpljeno - reče glas s vrata. Laura se silovito trgnula i skočila na noge pred svojim mužem.

- Oprosti, nisam te želio prestrašiti. Ali doista izgledaš užasno umorno, Laura. Moraš bolje paziti na sebe. Dok si tu sjedila, činilo se da na ramenima nosiš sav teret ovoga svijeta.

Sad su prvi put nasamo razgovarali nakon noći iza kartaške zabave pa su je smućivale konfliktne emocije. Zbog zabrinutosti u njegovu glasu i sjećanja na njegovu nježnost poželjela je briznuti u plač i poletjeti mu u zagrljaj. No u tome su je sprečavali krivnja i strah. Je li nešto čuo?

Prestrašen izraz njezina lica naveo je Eliota da joj se približi. Pozorno ju je promatrao. - Jesi li umorna, Laura? I je li to sve?

Opet je govorio ljubazno, ali je pitanje u njoj izazvalo nešto slično panici. Pred Eliotom se pod svaku cijenu moraju tajiti njezine glupe greške.

- Da - pokušala je vedro odgovoriti. - Naravno. Što drugo?

Još ju je kratko proučavao i potom stavio očito irelevantnu primjedbu.

- Jutros sam primio majčino pismo. - Kiselo se osmjehnuo. - Ili bih možda trebao reći da me izgrdila. Neće nam doći u posjet.

- I meni je pisala - reče Laura.

- Je li? To me uopće ne čudi. Čini se da moje pismo smatra veoma glupim. Nakon što sam razmislio na temelju njezinih komentara, zaključio sam da vjerojatno ima pravo. Imam groznu narav, Laura, koju katkad ne uspijem kontrolirati. Priznajem da bi posjet kakav sam ja zamislio bio pogreška. Nadam se da ćeš mi oprostiti moju nepromišljenost?

- O, da, naravno - bez daha će Laura. Znala je da je veoma ljubazan prema njoj i željela mu je vratiti na isti način. No mogla je misliti samo o

~ 146 ~

Knjigoteka

Amazonka

gospodinu Allenbyu i dugu. Zbog toga je otvoren razgovor s Eliotom bio gotovo nemoguć.

Malo je skupio obrve. - Meni u prilog - nastavi - ide to što moji napadaji bijesa prođu jednako brzo kako dođu. U rijetkim prilikama kad ih ne mogu kontrolirati, barem nestanu tako da se mogu iskreno ispričati.

Bojim se da sam se tebi previše puta morao ispričati. Možda se katkad otresem na tebe zato što nemam dovoljno iskustva kao muž. Bit ću bolji, obećavam. - Toplo joj se nasmiješio i Laura mu je pokušala uzvratiti na isti način. Očito nije uspjela jer je bez uvijanja nastavio. - Laura, jesi li u nekakvoj nevolji?

- Kako to misliš?

- Ne tvrdim da sam posebno pronicav, ali čak i ja vidim da te nešto muči. Mislio sam da je sad s nama sve u redu.

- O, nije ništa. Sasvim sam dobro. Samo umorna. Ne moraš brinuti.

Eliot ju je upitno gledao, zaustio da će nešto reći i zatim pogledao u pod. Uslijedila je stanka. Kad je opet podigao pogled, lice mu je bilo bezizražajno. - Zar se bojiš povjeriti mi se?

U tom mu je trenutku Laura umalo sve ispričala. Činilo se da ga istinski boli pomisao da ga se ona možda boji. No kad je otvorila usta, pomislila je kako će se taj izraz lica stvrdnuti kad sazna istinu. Sjećala se kako je oštro s njom razgovarao o sitnijim propustima. - Ne, naravno reče. - Nikako.

- Ne moraš se bojati. - Uzeo joj je ruku. - Ne smiješ se bojati.

- Ne, ne. Sve je u redu. Samo sam umorna. Mislim da ću ići gore i malo prileći. - Očajnički je željela pobjeći zato što je bilo užasno teško stajati mu tako blizu, a osjećati se tako daleko.

Malo se odmaknuo. - Onda ćemo se vidjeti na večeri.

Podigla je pogled. - Hoćeš li biti kod kuće?

- Ako nemaš ništa protiv - ironično je odgovorio.

- Ne, ne, naravno da nemam - brzo će Laura. Nesigurno mu se nasmiješila i žurno izišla.

Kad je otišla, Eliot je neko vrijeme ostao stajati kraj sofe. Mrštio se i zurio u rešetku kamina. Na koncu je donio odluku i pozvonio Dunhamu.

~ 147 ~

Knjigoteka

Amazonka

Dvadeset Večera je prošla u tihom ugođaju. Laura se nije sasvim oporavila od ranijeg susreta s mužem. Marina se osjećala pomalo nelagodno. Eliot je bio zamišljen. Samo je Clarissa uspjela zadržati svoju vedrinu. Oduševilo ju je Marinino pojavljivanje u jednoj od njezinih haljina od tamnoplavog krepa. Haljina je doista itekako promijenila izgled njihove gošće. U običnoj haljini švelje doimala se privlačno i rafinirano, ali je u novoj odjeći izgledala zanosno.

Na Laurino iznenađenje, Eliot se veoma trudio bih ljubazan. Govorio je o Marininu ocu i bitki za Marengo, razotkrivši da zna mnogo više no što je Laura očekivala. Zahvaljujući njegovu očitom zanimanju i prijaznosti, Marina se uskoro opustila pa su svi ugodno čavrljali kad je došlo vrijeme da dame ustanu i odu u salon.

Eliot se nije dugo zadržao u blagovaonici, već ih je za četvrt sata slijedio gore. Laura se ponovno iznenadila. Sjeo je doimajući se poput nekoga tko namjerava ostati, kao da mu je navika provoditi večeri u salonu. Nikome drugome to nije bilo neobično, ali Laura je najprije bila zbunjena i potom zabrinuta. Hoće li je još ispitivati? Zbog te je misli utonula u tihu potištenost. Nije opazila da ju je Eliot nekoliko puta upitno pogledao.

Ovo bi lako mogla biti njezina posljednja ovakva večer u ovom domu, mislila je Laura osjećajući samosažaljenje. Sutra se mora sastati s gospodinom Allenbyem. Još nije znala što će mu reći, ali nije imala iluzija, niti se nadala povoljnom ishodu. Bila je sigurna da će je Jack Allenby uništiti.

Laura je bila zaokupljena tim mislima pa se trgnula kad je Dunham s vrata najavio: - Grof od Stoke-Manneringa.

Dvije su mlađe djevojke gledale vrata, ali Eliot je vidio Laurinu reakciju. Što je bilo? - upita.

Brzo je odmahnula glavom i ustala da pozdravi gosta koji je već započeo opširnu ispriku zbog uznemiravanja.

- Nadam se da ne smetam - govorio je grof.

- Mogu vam reći da mi je neugodno zbog ove mode da se ide u posjete kad god čovjek poželi, čak bez ikakve najave. No svi kažu da je to ‘nova fora’. Prezirem svaki oblik slenga, ali taj je izraz nekako poseban, ne

~ 148 ~

Knjigoteka

Amazonka

mislite li? Sinoć sam čuo još jedan, ‘ubio mačku’. To znači pijan. Nije li to neobično? Ne shvaćam zašto.

Eliot se smiješio, Clarissa je prigušila smijeh, ali je Laura, u svom nastojanju da se pribere, izgubila nit njegova govora i samo rekla: - Ah. - Mada ne mogu biti siguran, jasno - reče Eliot - mislim da je izraz kokni porijekla i odnosi se na mogućnost ekscentričnoga ponašanja u tom stanju.

- Zar doista? - zainteresirano će grof. Tada je opazio Marinu i srdačno je pozdravio. Njih su dvoje sjeli s Clarissom na jednu sofu. Eliot i Laura zauzeli su drugu i gledali ga kako raspreda balonima. Činilo se da dobro zna kako rade.

- Mislim da tvoja sestra nije osobito zainteresirana za aeronautiku reče Eliot. - Žalosno.

Laura se nasmiješila. - On ima dobre namjere.

- To ne osporavam, ali priznajem da mi se od tog izraza ledi krv u žilama. Kakvi su užasi počinjeni u ime dobrih namjera!

Laurin smiješak nestane. To je bilo preblizu mete. - Istina - ozbiljno reče i skrene pogled.

Pozorno ju je promatrao, ali je nastavio istim tonom. - Stvarno mislim da bi svijet bio mnogo bolji kad bi ljudi češće imali loše namjere. Tad bi čovjek barem znao kako reagirati. Ne bi bilo iritantnih ljudi koji sebe smatraju pravičnima. Da mislim da su potrebni loši motivi.

Laura odmahne glavom, ponovno se razvedrivši. - Kako si apsurdan.

Moj rođak izvlači neku tvoju posve novu stranu.

Eliot se doimao iznenađenim. - Smatraš je novom? - Namrštio se. Možda imaš pravo.

Prije nego je Laura odgovorila na tu donekle zbunjuju ću primjedbu, obratila im se Clarissa. Bratić Matthew poziva nas na sutrašnje polijetanje balona, Laura. Što ti kažeš? - Njezin je izraz lica govorio da se nada da će Laura odbiti.

Laura je oklijevala. Za sutra poslijepodne nemaju ništa dogovoreno i Marina djeluje zainteresirano. - Krasno zvuči - reče i Clarissa je prijekorno pogleda.

- Doista - neočekivano doda Eliot - upravo sam shvatio da nikad nisam vidio uzlijetanje balona. Mislim da ću s vama.

Laura i Clarissa s nevjericom su zurile u Eliota, ali se grof ozario. Sjajno - reče. - Mislim da će to svima biti veoma poučno. Te su naprave veoma delikatne i silno zanimljive, znate.

- Tako sam čuo - suho će Eliot. - Kad je to?

~ 149 ~

Knjigoteka

Amazonka

- U tri - odgovori gost. - No treba dosta ranije stići na polje kako bi se osiguralo dobro mjesto. Doći ću po vas u jedan.

Eliot kimne i reče: - Ići ću vlastitom lakom kočijom. - Grof kao da se malo razočarao zato što mu se Eliot neće pridružiti u njegovu vozilu.

Okrenuo se da damama ispriča o svojim konjima.

- Vjerujem da ćeš se ti voziti sa mnom? - Eliot je promrmljao Lauri dok se grof nekoliko minuta kasnije opraštao.

Nasmiješeno je kimnula.

Tek što su se zatvorila vrata za gostom, Clarissa prasne: - Kakav dosadnjaković! Baloni! Koga je briga za balone? Nije li naporan, Marina?

Marina obori pogled. - Meni nije bilo baš tako dosadno.

Clarissa se zapanjila. Odmahnula je glavom, a potom se veselo nasmiješila i slegnula ramenima. - O ukusima se ne raspravlja.

Marina ustane. - Jako sam umorna. Mislim da ću ranije leći, ako biste me ispričali.

Eliot također ustane. - I ja moram ići. Obećao sam da ću se naći s Marchom u White’su. Vidjet ćemo se sutra na polijetanju balona. - Opet se nasmiješio, lagano se naklonio i izišao.

- Dakle - Clarissa reče kad je otišao - što li ga je spopalo? Nikad ga nisam vidjela tako prijaznoga.

Laura je odmahnula glavom gledajući vrata iza kojih je Eliot nestao.

Clarissa je trenutak gledala njezino lice te i sama ustala. - Pa, valjda ću i ja u krevet. Moram biti spremna za taj sutrašnji izlazak. Trebat će mi mnogo samokontrole da budem uljudna i moram se dobro odmoriti.

Nasmijavši se, Laura ustane. - Idem gore s tobom.

Dok su se penjale stubama, Clarissa reče: - Misliš li da je Marina ozbiljno mislila kad je rekla da joj naš bratić nije dosadan? Jedva sam vjerovala vlastitim ušima.

- Možda je baloni zanimaju. Neke ljude ipak zanimaju.

Clarissa slegne ramenima.

Stigle su na drugi kat i baš su kanile jedna drugoj poželjeti laku noć kad je Dunham s vrha stubišta zazvao Lauru. Okrenula se i vidjela da joj pruža omotnicu. - Ovo je stiglo malo prije večere gospo - mirno je rekao. Smatrao sam da ne bih trebao prekidati vaš obrok.

Laura je polako uzela omotnicu. Dunhamove oči činile su joj se hladnima i bezosjećajnima, a ona je počela mrziti primanje pisama. - Hvala gospodine Dunham - reče. Čovjek se nakloni i siđe stubama.

Obje su sestre ukočeno zurile u omotnicu. -

~ 150 ~

Knjigoteka

Amazonka

Misliš li da je još jedno od njega? - na koncu šapne Clarissa, očiju raširenih od zabrinutosti.

Laura duboko udahne. - Ne znam... i neću znati dok ga ne otvorim. Okrenula se prema svojoj sobi, a Clarissa ju je slijedila unutra.

Ondje ju je čekala Mary. No smiješak je nestao s njezina lica kad je vidjela njihova. - To će biti sve za večeras, Mary - reče Laura. - Neću te trebati.

- Da, gospo - reče sluškinja. Njezino se okruglo lice zabrinuto mrštilo dok je izlazila.

Laura se odmah spustila na stolicu ispred toaletnog stolića. Još je malo gledala pismo, otvorila ga i pročitala kratku poruku. Kad je završila, očajnički je pogledala sestru. - Jest od gospodina Allenbya. Kaže samo da se raduje što će me vidjeti sutra uvečer i da ne smijem opet odgoditi. Spustila je glavu u ruke.

Clarissa je stisnula šake. - Čovjek je pravi nitkov. Rado bih ga ubila!

- Clarissa!

- Istina. Zašto ne? Ne zaslužuje živjeti!

- Razdražljiva si. I ubijanjem gospodina Allenbya ništa se ne bi riješilo.

To ne bi platilo moj dug ili spriječilo ljude da govore o mojem dolasku na tu groznu zabavu. Budi razumna.

Clarissa obori glavu. - Žao mi je. Ali tako me ljuti kad vidim što ti radi.

Ne zaslužuješ to, Laura. Uvijek sam se ja uvaljivala u nevolje i računala na tebe da ćeš me spasiti. Ja bih trebala bih u problemima.

Unatoč situaciji, apsurdna je tvrdnja nasmijala Lauru. - Prava si guska, Clarissa. Kako bi to popravilo stanje? Šuti, molim te.

Clarissa opet obori glavu i žestoko udari šakom po toaletnom stoliću.

- Kako bih mogla pomoći? - uzvikne. - Sigurno postoji nešto.

Laura je pogleda. - Možeš mi biti podrška - ozbiljno reče. - Mogla bi mi zatrebati nakon sutrašnjega dana.

Clarissa je trenutak zgranuto zurila u nju i potom briznula u plač. Čudno, ali njezini jecaji kao da su učvrstili Laurinu odlučnost. - Molim te, Clarissa - reče - ovo nam neće koristiti. Zahvaljujem ti na brizi, ali nemoj plakati, molim te.

Mlađa je djevojka polako uspostavila kontrolu nad sobom. - Žao mi je - plačno reče - ali ne mogu te takvu gledati.

Laura uzdahne. - Priznajem da ne vidim izlaz iz ove zbrke. Osim ako ne uspijem gospodina Allenbya nagovoriti da mi dopusti postupno plaćanje.

~ 151 ~

Knjigoteka

Amazonka

Clarissa se namršti. - Ne vjerujem. Ali zaboravljamo drugo pismo što si ga primila. Netko ti pokušava pomoći. Možda će ta osoba nešto uspjeti.

Laurino se lice nije razvedrilo. - To mi nije osobita utjeha. Ne mogu vjerovati nepotpisanom pismu, Clarissa. Najvjerojatnije je riječ o okrutnoj šali. - Kimnula je. - Da, što više razmišljam, to sam sigurnija da je o tome riječ.

- Ne! - uzvikne mlađa djevojka. - Neću to vjerovati. Odbijam. Previše je užasno. Netko ti pokušava pomoći. Znam to!

Laura slegne ramenima. - Kako želiš.

Zavladala je tišina dok su obje djevojke razmišljale o Laurinu škripcu.

Lica su im bila sve potištenija.

- Sigurna si - nešto kasnije reče Clarissa - da se ne možeš obratiti tetama?

Laura odmahne glavom. - Neću.

- I dalje mi ne dopuštaš da se ja obratim Eliotu?

- Već smo o tome razgovarale, Clarissa. Ne dopuštam. No ionako ne bi vrijedilo. Zapravo, moglo bi čak pogoršati situaciju.

Clarissa uzdahne. - Da barem postoji netko drugi...

- Ne postoji, i zabranjujem ti da ikome o tome govoriš. Neću dopustiti da od ikoga zatražiš novac.

Clarissa uzdigne bradu. - Što misliš o meni? Jasno da neću.

Laura kimne. - Sad možemo na spavanje. Ništa ne možemo poduzeti.

Clarissa je gledala njezino ukočeno lice, podigla ruku, ali je potom pogledala u pod i okrenula se. - Dobro - reče prigušenim glasom. - Ali neću spavati. Smislit ću plan da te spasimo, Laura.

Laura je samo odmahnula rukom i Clarissa je izišla. Kad su se za njom zatvorila vrata, Laura je sagnula glavu i pogrbila ramena. Dugo joj je trebalo da skupi energiju za razodijevanje i odlazak u krevet.

~ 152 ~

Knjigoteka

Amazonka

Dvadeset jedan Zadovoljstvo što ga je idućeg jutra donijelo pomaganje Marini u biranju novih haljina ponovno je Laurine probleme potisnulo u drugi plan.

Dan je započeo živahnom prepirkom tijekom doručka. Marina je tvrdila da neće prihvatiti njihovu velikodušnu ponudu da joj kupe odjeću, a Clarissa je tvrdila da mora. Njihova je rasprava završila kupovanjem nekoliko haljina.

Stigle su kući na lagani ručak od hladnog mesa i voća. Potom su sve tri otišle u svoje sobe da se preodjenu za odlazak na polje gdje će uzletjeti balon.

Dok se odijevala, Laura je čula da se Eliot kreće po svojoj sobi i s nekim razgovara. Mary joj je češljala crne uvojke i namještala ih oko lica, a ona je slušala prigušene zvukove. Dakle, doista ide s njima. Nije baš da je sumnjala. Rekao je da ide i on uvijek održi svoja obećanja, ali se ipak čudila. To uopće nije vrsta zabave kakva se njemu sviđa.

Mary je završila s njezinom kosom pa je ustala i pogledala se u velikom zrcalu na vratima garderobe. Izabrala je jednostavnu haljinu od svijetlozelenog muslina. Izgledala je mršavije, i bljeđe, nego kad je došla u London, a oči su se doimale prevelikima za njezino lice. Uzela je šal i sišla da čeka ostale.

Eliot je već bio u salonu kad je ušla. Učinilo joj se da je pozorno promatra.

Uzdahnuvši, usporedila je njegov nepromijenjen izgled sa svojim. U besprijekornom tamnoplavom kaputiću i svijetložutim hlačama, Eliot je izgledao kao isti moderni stanovnik Londona koji je bio onako razdražen kad ih je snježna mećava zadržala u gostionici. Njegovo se tamno orlovsko lice i prodorne sive oči uopće nisu promijenili. Njihovi su se pogledi sreli pa je neodređeno žaljenje što ga je osjećala odjednom postalo jasno i oštro. Nešto kao da joj je zapelo u prsima i njome je prostrujao bol. U tom se trenutku sve doimalo užasnim. Eliot je pokazao da je prema njoj počeo gajiti nježne osjećaje, ali njezina će lakomislenost uništiti taj početak.

Izgubljena u tim mislima, zaboravila je gdje se nalazi, ali ju je trgnuo njegov uzvik.

- Zaboga, što je bilo? Jesi li bolesna? - reče Eliot.

- Što?

~ 153 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Tvoje lice... nikad nisam vidio takav izraz. - Mrštio se, zbunjen i zabrinut. - Jedva to mogu opisati. Oči kao da su ti odjednom postale goleme i bila si slika i prilika očaja. Reci mi, Laura, u čemu je problem? Što ti se dogodilo?

Otvorila je usta i opet ih zatvorila. U njegovu se glasu ne bi osjećala takva brižnost kad bi znao za dvije tisuće funti. Pogledala je u pod i promrmljala: - Doista mi je sasvim dobro.

I dalje se mrštio, ali tada su ušle Clarissa i Marina pa su krenuli. Eliot je komentirao oblačno nebo i Laura se složila da će biti neugodno ako padne kiša jer su svi u otvorenim kočijama. - Možda će otkazati događaj - s nadom će Eliot. - Ne mogu uzletjeti po oluji, jasno.

Laura se osmjehnula na Eliotov ton. - Ne razumijem zašto si rekao da ćeš ići s nama - reče. - Znam da te takve stvari ne zanimaju, a mogle smo ići s našim rođakom. No sam si kriv pa nema smisla da se žališ.

Lagano je kimnuo. - Posve si u pravu, Laura. Ružno je od mene što gunđam. Ipak se nadam da će kiša da ti mogu pokazati kako ću sve to dobro podnijeti.

Laura se nasmijala, zaboravivši na jutarnje brige zahvaljujući njegovoj šali. - Pa, ja ne želim kišu. Uništeni bi šeširić uvelike umanjio zadovoljstvo promatranja tvoje izdržljivosti.

Njezin se muž tiho nasmijao. - Zar ne znaš da su dosjetke najniži oblik duhovitosti, draga moja? Addison ih je prezirao.

Laura nehajno slegne ramenima. - On se nije morao baviti temom uzlijetanja balona.

- Točno. Priznajem - reče Eliot. - Da je na to bio primoran, ili da je samo morao doći na takav događaj, vjerujem da bi ga duhovitost odmah napustila.

Laura nasmiješeno odmahne glavom. - Moj je rođak barem u jednome uspio. Sama njegova blizina čini te krajnje apsurdnim.

- Nije li to neobično? I ja sam to opazio, ali ne mogu objasniti. Možda je to nesvjestan pokušaj da se prekomjernom neozbiljnošću ublaži njegova glupost? Da. Mislim da sam našao odgovor.

- Imaš pravo - nasmije se Laura. - To također objašnjava zašto inače nikad ne vidim takvo tvoje raspoloženje.

Brzo su stigli na mjesto uzlijetanja balona. Grof se pobrinuo da onamo dođu među prvima pa su mogli birati mjesto s kojega će gledati. Skupina muškaraca je nasred polja stajala oko goleme crvene tkanine, očito raspravljajući o napravi i vremenu, ako se tako mogu protumačiti njihove geste i pogledavanje neba.

~ 154 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Sjajno! - reče grof kad se laka kočija zaustavila kraj njegova vozila. Još ga nisu počeli puniti plinom. Sve ćemo vidjeti. - Počeo je objašnjavati što će ljudi sad raditi i zašto. Kako je ponavljao mnogo od onoga što je jučer pričao o balonima, uskoro je izgubio pozornost slušatelja. Činilo se da samo Marina sluša predavanje i njezina su povremena pitanja gotovo četvrt sata održavala razgovor. Eliot na koncu prekine grofa: - Vjerujem da su odlučili napuniti balon.

Njihov je domaćin podigao glavu. U svojem je entuzijazmu umalo zaboravio na balon. - Doista jesu - složio se. - Veoma pronicavo, gospodine Crenshaw.

Eliot je uzdigao obrvu i nasmiješio se. Laura je promatrala polje, pomislivši da se nije okupilo onako mnogo ljudi kako se očekivalo. Možda zbog sve gušćeg sloja oblaka na nebu.

- Da, mislim da će kasnije kiša - rekao je Eliot kad je opazio da Laura gleda gore. Nadajmo se da će to biti tek večeras. No čini mi se da će ipak ranije.

- O, eno Anne Rundgate - uzvikne Clarissa, kao da se iznenadila.

Lagano je porumenjela kad su ostali slijedili njezin pogled.

Laura je nešto dalje u nizu kočija vidjela Anne. Sjedila je na visokom sjedalu faetona, u društvu mlada časnika. Mada je Laura vidjela njegov grimizni kaputić, nije bila dovoljno blizu da mu razazna crte lica.

- Balon je pun - uzvikne grof, prekinuvši njezine misli.

Laura naglo udahne. Bio je mnogo veći nego kad je ležao na tlu.

Uzdizao se nad njima, crven s plavom prugom po sredini, neobično lijep.

Muškarci su brzali ispod njega, namještali konopce i provjeravali opremu.

Dvojica su stajali malo dalje i tjeskobno gledali nebo. - Doista je veličanstven, zar ne? - reče Laura.

Eliot kimne.

Prošlo je još petnaest minuta, a muškarci su još trčkarali oko balona i ništa nije ukazivalo na to da će uskoro uzletjeti. Mnoštvo je čavrljalo i bezbrižno očijukalo. Laura se meškoljila na sjedalu. - Pitam se zašto ne počnu.

- Pokušavaju se uvjeriti da su vremenske prilike povoljne za uzlijetanje - reče Eliot. - No sigurno će padati kiša. - Nije ni završio rečenicu, a već je nekoliko kapi palo na prašnjavo tlo kraj kočije. - Ah doda - u pravi tren. Vidiš, imao sam pravo.

Razmijenili su smiješak i on je čvršće uhvatio uzde. - Najbolje da se pokušamo izvući prije nego nastane krkljanac - reče.

- Nemam ništa protiv - odgovori Laura. - Samo se pobrinimo da i grof ide.

~ 155 ~

Knjigoteka

Amazonka

Eliot je iznio njihovu namjeru grofu koji se glasno pobunio. - Samo nekoliko kapi - prezirno će grof. - Začas će prestati. Ti ljudi neće dopustiti da nekoliko kapi kiše spriječi njihov let. Na kraju krajeva, napunili su ga plinom.

- Ne slažem se - reče Eliot. - Zapravo vjerujem da glavni svojim ljudima već govori da je nemoguće. - Čovjek koji se doimao kao organizator događaja doista je pozvao ostale i nešto im govorio.

- Besmislice. Nesumnjivo objašnjava postupak uzdizanja balona. Sad je tri i petnaest. Ne smijete biti tako malodušni i otići.

No Eliot je samo počeo izvlačiti laku kočiju iz gužve vozila oko njih.

Kiša je već jače padala i Laura je osjećala kako kapi prodiru kroz tanku tkaninu njezina šala. Po cijelom su se polju kočije počele okretati i odlaziti.

- Idemo, molim vas - reče Clarissa. Podigla je šal da zaštiti šeširić. - O, sad stvarno pada.

Odjednom je počelo pljuštati. Eliot više nije gubio vrijeme. Brzo je okrenuo kočiju i počeo se provlačiti kroz labirint vozila. Zahvaljujući njegovoj vještini uspjeli su se prilično brzo probiti.

Svuda oko njih kočije su se umalo sudarale i kočijaši su vikali jedni na druge. Osvrnuvši se, Laura je vidjela da grof još nije uspio okrenuti konje koje nije dobro poznavao. Bio je tik do jednog faetona i grof se porječkao s mladim gizdelinom koji je njime upravljao. Clarissa je ustala i grofu pokušala uzeti uzde, a on ih je uvrijeđeno trgnuo k sebi. Trenutak prije nego su se izgubili iz vida, Laura je vidjela kako mokra i zaprljana figura trči do grofove kočije i vuče Clarissin rukav.

S obzirom na sveopći kaos, iznenađujuće su se brzo našli na putu kući.

Kiša je posve natopila Laurin šal i tanku haljinu te uništila njezin šeširić.

Osjećala je kako joj se kapljice cijede po vratu. Brzo su se kretali pa joj je tako mokroj bilo neugodno hladno. Drhtala je prije nego su stigli do Mayfaira. Eliot je to vidio pa ohrabrujuće reče: - Više nismo daleko.

Uskoro su stigli do kuće. Eliot se zaustavio pred vratima i rekao joj neka siđe. - Odmah se preodjeni u nešto suho - reče.

- Što ćeš ti?

- Kanim napraviti isto čim konje odvedem u konjušnicu.

Laura je sišla i požurila u kuću. Mary je uzviknula kad ju je ugledala. Uh, gospo - reče - posve ste mokri i haljina vam je uništena. - Počela ju je otkopčavati na leđima. - Morate skinuti te mokre stvari, inače ćete se prehladiti. Zapalit ću vatru čim vam pomognem da se razodjenete.

Laurini su zubi cvokotali. - O, najprije zapali vatru - reče. - Mogu se sama razodjenuti, ali već sam promrzla do kosti. Čudno, vani zapravo nije hladno.

~ 156 ~

Knjigoteka

Amazonka

- To je zbog vlage, gospo - mudro će Mary vrteći se oko kamina. Začas će se rasplamsati.

Laura je, stisnuta u kućni ogrtač i ručnikom omotane mokre kose, uskoro sjedila ispred vatre. Mary je sišla u kuhinju da donese vrč čaja.

Uzdahnuvši, Laura je ispružila noge prema toplini. Sad se mnogo bolje osjećala. Skinula je ručnik i počela brisati uvojke. Crna joj se kosa rasula po ramenima i oko lica. Čula je otvaranje vrata. - O, Mary - reče prigušenim glasom - zar je čaj već stigao? Divno. Baš ono što mi treba. Je li se Clarissa vratila?

- Još nije - odgovori muški glas i Laura zabaci kosu, ugleda svoga muža kako stoji na vratima te ustane. - Ispričavam se - doda Eliot - želio sam vidjeti je li ti dobro. - Još je na sebi imao mokru odjeću s koje je kapalo po sagu.

Naglašeno svjesna svojih bosih nogu, raskuštranih uvojaka i tankog ogrtača, Laura reče: - Sad mi je sasvim dobro. - Krišom ga je pogledala ispod trepavica. - Mary je zapalila vatru - doda i ušuti, razdražena besmislenošću te tvrdnje.

- Dobro - reče Eliot. Gledao ju je na način koji je izazvao navalu krvi u njezine obraze. Zavladala je kratka tišina. Tada se maknuo s vrata. - I ja se moram presvući. - Zatvorio je vrata i nestao.

Laura je popila dvije šalice čaja i ponovno se odjenula prije nego je odozdo čula zvukove koji su ukazivali na povratak ostalih. Žurno je skupila kosu u punđu i sišla, stigavši u predvorje na vrjeme da pozdravi veoma mokru i razdraženu Clarissu. Marina i Anne Rundgate ušle su za njom. Sve su bile mokre do kože. - Gdje je grof - upita Laura. - Mora ući i osušiti se.

Clarissa zabaci glavu. - Vratio se u svoj stan kratko odgovori. - Stvarno nespretno upravlja kočijom!

Marina je pokušavala prikriti smiješak, a Anne je izgledala prestrašeno. Laura pogleda Clarissine ljutite oči i tvrdoglava usta te samo reče: - Svi morate ići gore i odmah se preodjenuti. Posve ste mokre.

- O, da - tiho će Anne.

Sve su tri krenule stubama, ali se Clarissa na pola puta okrenula. Mogu ti reći da sam se posvađala s našim bratićem, Laura. Sumnjam da ćemo ga opet ovdje vidjeti. Ali nije me briga zato što je običan klipan i nema pojma o konjima. Tada se okrenula i nestala uza stube.

~ 157 ~

Knjigoteka

Amazonka

Dvadeset dva Četiri su dame sat vremena kasnije sjedile u salonu i pile čaj. Kiša se pretvorila u oluju pa su vatra i šalice vrućega čaja činile ugodan kontrast vjetru i pljusku vani. Clarissa i Anne Rundgate tiho su razgovarale na sofi ispred kamina i s užitkom jele čajna peciva s maslacem. Laura i Marina sjedile su jedna do druge u naslonjačima sa strane.

- Još nisam čula kako se dogodilo da je Anne s vama - Laura tiho reče Marini. Nije željela privući Clarissinu pozornost.

Marini je očito bilo neugodno. - Pitala sam se trebam li to spomenuti. Namrštila se i zagledala u sag. - Ja sam vaša gošća i bile ste silno ljubazne prema meni. Ne želim se uplitati. No kad je gospođica Rundgate prišla kočiji, rekla je: ‘Moja je majka ovdje, Clarissa! Moraš mi pomoći. Rekla sam joj da sam s tobom.’ I tada, ispričavam se ako nekoga vrijeđam, tada je Clarissa rekla: ‘Je li te vidjela?’ Gospođica Rundgate rekla je da nije i Clarissa ju je pozvala u kočiju. - Pozorno je promatrala Laurino namršteno lice. - Kao što rekoh, sigurna sam da je to običan nesporazum, ah ne mislim da je Clarissa, to jest... - Zbunjeno je ušutjela.

- Uopće nisam sigurna da imaš pravo - mrko će Laura. - Ali hvala što si mi rekla. Posve si ispravno postupila.

Marina zausti da će nešto reći, ali odustane.

Tada je Dunham ušao u salon i prišao Lauri. Pružio joj je dvije omotnice. - Ispričavam se gospo, ovo je stiglo jutros, ali ih je netko nemarno stavio ispod vaze pa sam ih tek sad vidio. Žao mi je zbog kašnjenja.

Laura ih je nevoljko uzela. Podigla je glavu i vidjela da je Clarissa promatra te gurnula omotnice u džep.

U šest je pozvana kočija da Anne Rundgat odvede kući. Nakon što su je ispratile, Clarissa Marina otišle su se preodjenuti za večeru. Laura je naoko krenula za njima, ali je šmugnula knjižnicu. Eliot se također presvlačio pa bi knjižnica trebala biti skrovito utočište.

Zatvorila je vrata i prišla pisaćem stolu Izvadila je dva pisma iz džepa, poravnala ih i otvorila deblje. To nije mogla biti poruka gospodina Allenbya. Izvukla je snop papira i zapanjeno ih gledala. Tu su sve zadužnice što ih je potpisala one grozne večeri na kartanju. Zapravo, ispravila se, uopće se ne sjeća da ih je toliko potpisala. Sigurno je sve tu.

~ 158 ~

Knjigoteka

Amazonka

Odmahnuvši glavom, pregledala ih je i brzo računala. Da, iznos je malo viši od dvije tisuće funti. Sve su tu.

Na dnu hrpe našla je posjetnicu gospodin Allenbya. Nije bilo druge poruke, ali je na poleđini posjetnice načrčkao: Touche. Glasno je pročitala riječ. Što li time misli, pitala se. Postoji samo jedno objašnjenje za čudesno vraćanje zadužnica. Mršteći se, spustila se na stolicu za stolom. Jasno je da gospodina Allenbya nije odjednom svladalo suosjećanje. On nije takav čovjek. Netko je platio dug. Ali tko?

I dalje se mršteći, Laura otvori drugu omotnicu. Unutra je našla kratko pisamce, bez potpisa. Napisano je istim rukopisom kao i zagonetna poruka o odgodi sastanka s gospodinom Allenbyem. Samo je pisalo: Sve je u redu. Laura ju je nekoliko puta pročitala, ali nije otkrila ništa što bi ukazivalo na identitet autora.

Dugo je sjedila za stolom, zurila u dva pisma i nastojala odgonetnuti kako se to dogodilo, no bila je posve zbunjena. Možda se netko tko je bio na kartanju, znajući za njezine dugove, sažalio nad njome. Porumenjela je na tu misao. Ali čemu ova tajnovitost? Svojem bi dobročinitelju rado vratila dug čim bude mogla. Zašto se skriva? Gospodin Allenby sigurno zna o kome je riječ, a on nije od onih koji čuvaju tajne.

Opet se namrštila. Zašto gospodin Allenby, kad je vratio zadužnice, nije spomenuo njezina dobročinitelja? Zasigurno bi iz toga dobročinstva pokušao nešto izvući, nešto skandalozno, ako je moguće. To ju je gotovo uvjerilo da njezin zagonetni zaštitnik nije muškarac. Onda tko?

Laura je čvrsto stisnula ruke. Nepodnošljivo ju je frustriralo to što nema pojma tko joj je pomogao. Pogledom je nemirno prelazila po stolu, ali ga je naglo zaustavila na tankoj omotnici kraj tintarnice. Sigurno ju je vidjela dvadesetak puta otkako je sjela, ali sad ju je doista zapazila.

Rukopis joj se činio poznatim. Podigla ju je pozornije pogledala te osjetila dašak parfema. Da isto kao ranije. Pismo Vere Allenby njezinu mužu.

Njihova se veza očito nastavlja.

Grickajući usnu, Laura podigne glavu. Pismo je bilo otvoreno. Zacijelo je stiglo jutros ili tijekom dana jer ga je Eliot već vidio. Može li to imati ikakve veze s vraćanjem njezinih zadužnica? Jasno, bilo bi pogrešno čitati Eliotovu poštu. No kad muškarac otvoreno prima ljubavna pismo svoje ljubavnice i ostavlja ih na stolu gdje ih može vidjeti njegova žena ili netko drugi, nije li se odrekao takvoga obzira? Svjesna da, ovako ljutita i frustrirana, samo traži opravdanje, Laura je iz omotnice izvadila list papira.

Ver ino je pismo bilo kratko. Samo je zamolila Eliota da je večeras posjeti jer za njega ima intrigantne vijesti. Laura je rukom dotaknula vrat kad je to pročitala. Na kakve vijesti misli? Ima li to veze s Laurinim

~ 159 ~

Knjigoteka

Amazonka

dugovima? Dok je o tome razmišljala, shvatila je da bi to bio savršen način da se tim informacijama nekoga uništi, a sad je već čvrsto vjerovala da je bračni par Allenby želi uništiti. Možda se ipak neki suosjećajni džentlmen sažalio nad njome. No ako Eliotu kažu da je platio njezine dugove, bi li ikad vjerovao da je čovjek neznanac?

Laura je skočila na noge i mahnito pogledala naokolo. Što može napraviti? Kako može spriječiti taj sastanak? Sad kad ima izgleda da njihov brak uspije, Eliot nikako ne smije povjerovati da se spetljala s nekim drugim muškarcem. Tada se odjednom sjetila da će Eliot večeras ostati kod kuće. Čak je predložio da svi odu pogledati predstavu. Opet je sjela, ispunjena silnim olakšanjem. Ne ide k Veri. Odlučio je ignorirati njezin poziv. Možda... osjetila je nešto jače od olakšanja i na licu joj se pojavio smiješak nade. Je li moguće da će Eliot radije biti sa svojom ženom?

Laura je nekoliko minuta sjedila u sretnoj omami. Trgnula se kad je pogledala na uru. Uskoro će večera, a nije se ni počela preodijevati. Ustala je i krenula k vratima, no tada se žurno vratila do stola. Uzela je zadužnice i omotnice te je vraćala pisamce Vere Allenby onamo gdje ga je našla kad su se vrata knjižnice naglo otvorila. Laura se okrenula, očekujući da će ugledati Eliota, ali ondje je stajao Dunham. Nije izgledao osobito iznenađeno. - Oprostite, gospo - reče. - Nisam znao da ste u knjižnici. Počeo se povlačiti.

- Upravo odlazim - brzo će Laura, pokupi svoje papire i krene van.

Pridržao joj je vrata. Dok je hodala predvorjem, on reče: - O, gospođo Crenshaw, umalo sam zaboravio.

Laura se okrene. - Da? - Gospodin Crenshaw me zamolio da vam kažem da ipak neće biti kod kuće na večeri. Imao je hitnu obvezu. - Dunhamovo je lice bilo ravnodušno, ali se Lauri činilo da ispod njegove korektne vanjštine vidi neku skrivenu emociju.

Uspravila se. - Shvaćam. Hvala vam - mirno odgovori i okrene se stubama.

Međutim, dok se penjala, maglica je zastirala stube pa se više puta spotaknula. Laknulo joj je kad je stigla u svoju sobu i vidjela da je prazna.

Spustila se u naslonjač i zatvorila oči. Ide k Veri. Bila je glupa kad je mislila da neće ići. Briznula je u plač.

Tek je nakon nekoliko minuta uspostavila kontrolu nad sobom. Prava je sreća da za to vrijeme nitko nije ušao. Kad je konačno prestala plakati obrisala oči, šmrcajući, suočila se s činjenicom koju je već neko vrijeme znala.

~ 160 ~

Knjigoteka

Amazonka

Zaljubljena je u svoga muža.

Nije znala kad ili kako se to točno dogodilo ali zavoljela je Eliota. Zato on nikako ne smije saznati za njezine dugove ili pomisliti da se spetljala s nekim drugim. Zato je bila onako ushićen kad je mislila da ne ide k Veri Allenby. Pri pomisli na tu ženu zapljusnuo ju je val ljubomore nečega veoma sličnog mržnji. Laura nikad nije imala izgleda protiv one koja je svoj položaj zauzela prije Eliotova braka. Gospođa Allenby možda upravo sad sve priča Eliotu i Laura će ga zauvijek izgubiti. Čak je mahnito pomislila da bi mogla otići u kuću Allenbyevih i spriječiti taj susret, ali se brzo predomislila. Njezini su slični pokušaji katastrofalno završili i nije to željela ponoviti. Vera Allenby bi joj nesumnjivo zapriječila ulaz, ili to je čak predala Jacku. Uopće ne bi vidjela Eliota a on ne bi ni znao da je došla.

Zurila je u vatru. Njezini su dugovi nekako plaćeni, ali nije u nimalo boljem položaju nego ranije. Zato što joj je izvan dohvata ono što je važnije od novca, časti i svega ostaloga, a to je ljubav njezina muža. Suze su joj ponovno potekle niz obraze, ali ih je sad odlučno zaustavila. Plakanje ništa neće riješiti, a očekuju je na večeri za manje od deset minuta.

Laura ustane. Uzme snop zadužnica i zagonetno pisamce, te sve baci u vatru. Gledala je dok nisu posve izgorjeli, prišla stalku s lavorom i umila oči. Mehanički je prošla četkom kroz kosu. Ne izgleda baš dobro, pomislila je kad se pogledala u zrcalu, ali zar je to važno? Eliot neće biti ondje da je vidi.

~ 161 ~

Knjigoteka

Amazonka

Dvadeset tri Idućeg je dana Laura kasno sišla na doručak. Nadala se da će prostorija biti prazna. Eliot i Clarissa su doista već pojeli i otišli. No Marina je još sjedila za stolom, mada se po njezinu tanjuru vidjelo da je jela.

Mrštila se nad listom papira i podigla glavu kad je Laura ušla. - Dobro jutro. Upravo sam primila ovu poruku. Doista je čudno. - U Laurinim žilama kao da se zaledila krv. Tada Marina nastavi. - Grof želi da pođem s njim na vožnju.

Laura se spusti na stolicu njoj sučelice. - Je li? Želiš li ići?

Marina ju je nesigurno gledala. - Ne želim, naravno, stvoriti dojam da se guram ili namećem ondje gdje me ne žele.

- Što li time želiš reći? - upita Laura i pozvoni da donesu svježi čaj. Sigurna sam da to nikad ne bi mogla.

Marina je oklijevala i tada reče: - Clarissa mi je spomenula da grof možda ima namjeru oformiti vezu s vašom obitelji. Ne želim da izgleda...

Laura se nasmijala. - Vjerujem da je naš rođak nešto takvo imao na umu kad je stigao u grad, ali Clarissa na to ne bi pristala. Dosad se zacijelo predomislio.

- Shvaćam - reče Marina, osmjehnuvši se. - Pa, onda mislim da ću ići.

Laura ju je znatiželjno pogledala. - Grof ti se ne čini dosadnim?

- Malo... ali zacijelo ne kao tebi. Moj se otac na sličan način zanimao za razne stvari.

- Ah - reče Laura. Nije mogla zamisliti sebe kako uživa u razgovoru s grofom, ali njezina gošća očito uživa.

- Idem gore odgovoriti na pisamce. Kaže da će doći oko jedan.

Laura kimne. Nije bila gladna i nije se zadržala za stolom. Kad je popila čaj, krenula je u potragu za Clarissom. Smatrala je da nakon jučerašnjih incidenata mora sa sestrom razgovarati o Anne Rundgate. No dok je prolazila hodnikom do salona, nije naišla na Clarissu, već na Eliota.

Bio je odjeven za jahanje, očito spreman za izlazak.

Laura je stala, raširivši oči, i čekala da on prođe. Na njegovu se licu ništa nije vidjelo. Nije mogla procijeniti je li saznao za njezine ludosti.

- Dobro jutro - rekao je kad je stigao do nje. - Izgledaš umorno. Nadam se da si dobro spavala?

~ 162 ~

Knjigoteka

Amazonka

Sjetivši se kako je satima čekala da on stigne, Laura se uspravila. - Ne otvoreno reče.

Namrštio se. - Moraš bolje paziti na sebe. Mislim da te sezona opterećuje.

Laura slegne ramenima. On sigurno zna da nije blijeda i mršava zbog sezone, mislila je.

- Možda večeras ne bismo trebali ići u Almack’s, kako smo planirali.

Mislim da bi trebala ostati kod kuće i rano leći.

- O, ne, Marina nikad nije bila. Ne možemo je razočarati.

- Siguran sam da će to rado odgoditi kad shvati kako si iscrpljena.

- Ne, ne. Želim ići - ustvrdi Laura. Večer kod kuće samo znači da bi Eliot imao više prilike da je ispituje. Ne ponaša se kao da je nešto saznao od Vere Allenby, ali tko zna? Uvijek je tako korektan i suzdržan.

Eliot se okrene. - Neka bude. Idem jahati i zatim na ručak s Marchom.

Vidjet ćemo se na večeri.

Laura je kimnula i on je izišao. Nastavila je do salona gdje je našla Clarissu kako bezvoljno lista Marmion i gleda kroz prozor.

- Kako je odvratno dosadno - reče mlađa djevojka. - Nedostaje mi učenje vožnje. Pitam se kad će se gospodin Redmon vratiti. Je li ti nešto rekao?

Laura odmahne glavom. - Vjerujem da je kanio ostati tjedan dana.

Clarissa rezignirano kimne. - Možda ću posjetiti Anne.

- Sad je viđaš gotovo svaki dan.

- Prijateljice smo - pomalo defanzivno odgovori Clarissa.

- Doista? Sirota je djevojka jučer izgledala veoma izmučeno. Pitam se u čemu je problem. - Laura je pozorno promatrala sestru.

Clarissa uzdigne bradu. - Nesretna je. Boji se da će završiti baš kao njezine sestre. U braku s punašnim bogatim tupanom, bavit će se tračevima i jesti čokoladu.

Laura uzdigne obrve.

- Zašto bi morala biti tako nesretna? - Clarissa se nemirno ushodala po sobi. - Ne mogu to podnijeti. Ona pripada kapetanu Wetmoreu.

- Clarissa!

Clarissine su oči bljesnule. - Ona ga voli. Zašto to nitko ne želi vjerovati?

- Možda zato što je manje riječ o tome da ga ona voli, a više da si je ti poticala da tako misli i sve održavala sastancima i zavjerama. Anne mi se

~ 163 ~

Knjigoteka

Amazonka

čini kao djevojka koja radi ono što joj se kaže, a ti si joj zacijelo rekla da voli kapetana Wetmorea.

Clarissa je željela nešto odbrusiti, ali se predomislila. Malo kasnije mirnije reče: - Istina je da Anne nema snažnu osobnost, a ja valjda imam. Osmjehnula se na sestrin izraz lica. - No to nije moje djelo, kako ti očito misliš. Nisam je ja upoznala s kapetanom Wetmoreom. Poznaje ga godinama, otkako su bili djeca. Samo joj plahost nije dopuštala da se s njim sastaje prije moga dolaska. I nema nikakve sumnje da i on voli nju. S tim ništa nisam imala. Voljela bih da ga upoznaš. Znam da bi ti se veoma svidio pa bi odobravala što im pomažem.

- Možda bi mi se svidio, ali sumnjam da bih odobravala. Ako je tako vrijedan štovanja, zašto jednostavno ne ode gospođi Rundgate i zaprosi Anne.

- Anne ga je molila da to ne čini. Uvjerena je da bi njezini roditelji odbili. On je jako osjetljiv po pitanju svoje financijske inferiornosti pa se složio, mada ga to izjeda, vjeruj mi. Mrzi tajne sastanke.

Laura slegne ramenima. - Ne dovoljno da ih prekine, očito. Što je s tobom? Zar misliš da bi gospođa Rundgate stala na put kćerine sreće?

Mene se nije dojmila kao okrutna majka, Clarissa je izgledala sumnjičavo. - Ne, istina. Priznajem da sam ih u početku nagovarala neka pođu k njoj i sve razotkriju, ali Anne se užasno bojala. Uvjerena je da bi je roditelji poslali na selo kad bi samo načuli za takvu vezu. Možda je njezin otac problem?

- Ne bih rekla - reče Laura. - On je krotak čovjek, Clarissa, a Anne Rundgate je budalica. Kako možeš dopustiti da te ona vodi?

- Pa, govorimo o njezinu braku i njezinoj obitelji - razumno će Clarissa. - Nisam je željela primorati da ide putem koji je očito plaši.

Laura uzdahne. - Pa, mislim da bi se trebala posve povući iz toga, ma što si dosad učinila. Pogrešno je da se u to uplićeš, što ti dobro znaš.

Na Clarissinu se licu pojavio tvrdoglav izraz. - Ne može dalje bez mene. Treba joj podrška.

- Točno.

Clarissa ustane. Otvorila je usta, ali je samo značajno pogledala sestru i izišla. Laura je nastojala odgonetnuti tu reakciju i točno zaključila da Clarissa ni slučajno nije spremna ostaviti Anne Rundgate da se sama snalazi. Uzdahnula je, shvativši da će opet morati pokušati urazumiti svoju sestru.

Ostatak dana prošao je mirno. Marina je izišla s grofom, a Clarissa je otišla prošetati parkom s nekim poznanicima. Laura je malo šivala i čitala.

~ 164 ~

Knjigoteka

Amazonka

Mada se u zraku osjećala napetost dok se pitala tko je platio njezine dugove i je li Eliot saznao, ipak je uspjela uživati u tišini i odmoru.

Cijelo je društvo u devet krenulo u Almack’s. Marina je lijepo izgledala u novoj plavoj haljini i, razumljivo, bila je veoma uzbuđena. Clarissa joj je pričala što će vidjeti i tko će biti ondje.

Clarissa je vidjela gospodina Redmona čim je ušla pa je bilo sigurno da će provesti lijepu večer. Prišao im je istodobno kad i grof te su dvije mlade dame odmah pozvane na ples. Clarissa se doimala tako radosno da se Laura morala nasmiješiti.

- Da - reče Eliot - vjerujem da je tvoja sestra nadomak ostvarivanja želje.

Laura ga upitno pogleda, - Da se uda za vojvodu - doda Eliot. - Sama je veoma razumno zaključila da to nije moguće, ali ipak joj sjajno ide.

- Doista joj je stalo do njega - reče Laura. - I ne zna da je sin vojvode.

- Znam. Zato je njezina sreća još čudesnija. Dao bih joj velike izglede čak i da je to namjerno pokušala ostvariti. Ali uspjeti a da nije ni pokušala, to pokazuje da je bogovi vole. – Nasmiješio se. - Molim te, nemoj me pogrešno shvatiti. Ne želim kritizirati. Drago mi je da će joj se ostvariti želja dugo nakon što ju je vjerojatno zaboravila. Čini se da je tako s Clarissom.

Laura mu je uzvratila smiješak. - Da. Uvijek je dobivala ono što je željela, gotovo bez ikakva truda.

- Što je s tobom? - ozbiljnije upita Eliot. - Jes li ti dobila ono što želiš?

Gledajući u njegove bistre sive oči, Laura je porumenjela. Oborila je pogled. Zašto je mora tako gledati? - Ne znam što želiš reći - odgovori.

Između obrva mu se pojavila bora. - Željela si doći u London, imati sezonu. Jesi li sad sretna?

- Da, naravno.

- Stekla si prijatelje koji ti mogu pomoći?

To se činilo tako čudnim pitanjem da je Laura opet podigla glavu.

Vidjela je odlučan pogled i usta pa je malo raširila oči. Je li Eliot ipak saznao?

Vidjevši njezino iznenađenje, odmahnuo je glavom. - Nisam glup, Laura. Znam da si bila u nevolji. Ako se ne možeš ili ne želiš obratiti meni samo se nadam da postoji netko kome se možeš obratiti.

Laura je rukom pokrila usta i tiho uzdahnula.

~ 165 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Baš tako - hladno će Eliot i okrene se od nje Bespomoćno je podigla ruku, posve smućena neočekivano zajedljivom primjedbom. Zvučao je gotovo povrijeđeno. Krenula je za njim, ali ju je tada netko zamolio za ples.

Shvatila je da ovo nije mjesto za ozbiljan razgovor.

Slijedio je ples za plesom i, prije nego se Laura snašla, uslijedila je stanka. Pogledom je potražila nekoga poznatoga i opazila gospodina Redmona u zastrtom udubljenju sa strane. Kad je uhvatio njezin pogled, pozvao ju je kretnjom. Krenula je k njemu, obuzdavajući smijeh. - Dobra večer - rekla je kad je stigla do udubljenja. - Što, zaboga, ovdje radite?

Gospodin Redmon izgledao je izmučeno. - Gospođica Lindley okružena je ljudima koji me poznaju.

- Mislila sam da ste joj odlučili reći istinu?

- Da, da. Zapravo vas sutra namjeravam posjetiti i to napraviti. Zbunjeno je oborio pogled i njegovo je rumeno lice dobilo još boje. Također bih želio vaše dopuštenje da joj udvaram, gospo. Roditeljima sam ispričao sve o njoj i veoma su zadovoljni.

- Ne bih rekla da vam treba moje dopuštenje. Morat ćete razgovarati s mojim tetama. No mislim da to možete i kasnije.

- Hvala vam. Možda biste svi uskoro mogli posjetiti Millshire. To jest, ako ona pristane. Ne znam hoće li gospodin Crenshaw to željeti... To jest... zbunjeno je ušutio. - Pa, rekao bih da znate što mislim.

Laura se nasmiješila. - Mislim da znam. I sve će se sutra riješiti.

Gospodin Redmon odahne od olakšanja. - Da. Sad ću se oprostiti i doći sutra poslijepodne. Netko će me ovdje sigurno razotkriti.

- Dobro.

- Laku noć.

Kad se okrenula, Laura je vidjela da joj prilazi Marina. - Mogu li govoriti s tobom? - upita.

- Svakako.

Sjele su i Marina je gnječila lepezu u rukama.

- Nešto se dogodilo i moramo razgovarati.

- O čemu je riječ?

Marina je još trenutak gledala dolje i tada izlane: - Grof me zaprosio.

- Zar doista? - reče Laura. - Pa, to je veoma laskavo. - Nije bila sigurna kako treba reagirati, Marina je izgledala zabrinuto pa se njezin prvi poriv, da se nasmije, doimao pogrešnim.

- Da - reče Marina i proguta slinu. - Rekla sam mu da ću sutra odgovoriti. Željela sam najprije razgovarati s tobom. Je li to u redu?

~ 166 ~

Knjigoteka

Amazonka

tim.

- U redu? - zbunjeno ponovi Laura.

- Da se udam za njega.

Laura je zurila u nju. - Želiš li se udati za njega, Marina?

Marina obori pogled. - Da - odgovori.

Laura se namrštila. - Pa, ako si sigurna u to ne shvaćam što ja imam s

Djevojka ju je pogledala u oči. - Ne smeta ti?

- Zašto bi?

- On je tvoj bratić, a ja... - Bespomoćno odmahne rukom.

- A ti si moja prijateljica - odlučno će Laura.

- Želim ti svu sreću.

Marina se drhtavo nasmiješila. - Hvala ti. Trenutak su stajale i gledale jedna drugu. Kad su se parovi počeli vraćati u plesnu dvoranu.

Marina je lagano kimnula i okrenula se vratima koja vode na kat do sobe gdje se dame odmaraju.

Lauri je ostatak večeri sporo prolazio. Eliot je na nekoliko minuta došao iz prostorije za kartanje, no kad je vidio da sve dame iz njegova društva plešu, vratio se igri.

Clarissa se malo durila kad je saznala da je gospodin Redmon otišao, ali je bila previše tražena da bi dugo tugovala. Prije zadnjega plesa prišla je Lauri. - Nije li krasan bal? - reče blistavih očiju. - Žao mi je što sam danas bila onako budalasta. Opraštaš mi?

Laura se nasmiješila. - Naravno. Osobito ako mi kažeš da si odustala od uplitanja.

Clarissa nehajno odmahne rukom. - O, nema razloga za brigu, vjeruj mi. Sad. će sve to završiti. - Nasmiješila se.

Laura ju je sumnjičavo gledala. - Divno. Kad je došlo do te promjene?

- Vidjet ćeš. Sve će biti dobro - nasmijala se Clarissa i vratila se prijateljima.

Laura je sjela uza zid i zbunjeno razmišljala o tim tvrdnjama. Nije imala previše povjerenja u razboritost svoje sestre pa se pitala kakvu sad vragoliju sprema. Bila je zaokupljena mislima pa nije opazila da je počeo novi ples. Podigla je pogled tek kad je netko prišao i stao točno ispred nje, a tada se trgnula. To je bila Vera Allenby.

Crvenokosa je žena izgledala veličanstveno u svijetlozelenom satenu i smaragdima. Oči su joj opasno svjetlucale dok je proučavala Lauru, izazivajući u njoj osjećaj da je veoma mlada i zapuštena. - Kako ste to izveli? - uz ciničan osmijeh upita Vera.

~ 167 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Što? - zbunjeno će Laura.

- Dugovi. Kako ste ih uspjeli platiti? Eliot vam nije dao novac, to je jasno.

Laura se ukočila. - Mislim da se to vas ne tiče Gospođa Allenby nije odgovorila, već ju je samo špekulativno promatrala, kao da se zabavlja. Priznajem da ste jača protivnica no što sam u početku mislila. Zapravo je veoma smiješno.

Laurine su oči prijeteći zasjale na to prezirno obraćanje. Ljudi su ih počeli gledati. Sigurno čini zanimljiv prizor, Eliotova žena i njegova ljubavnica konfrontiraju se u Almack’su. Ustala je. Ako biste me ispričali.

- Ali ne bih. Ne ispričavam ništa od svega što ste napravili otkako ste stigli u London. I sigurno sam da ima drugih koji se slažu sa mnom zlobno će Vera. - Blizu ste ruba, draga moja. Čekam prije nego vas gurnem preko samo zato što nisam posve sigurna što se dogodilo pa će mi biti zabavno gledati vaše ponašanje. Mogu se pobrinuti da moji prijatelji šute, znate. Dakle, moć je u mojim rukama. Mogu reći Eliotu kad god poželim.

Laura je zurila ravno u oči svojoj neprijateljici. Ništa nije rekla, ali su njezine tamne oči probadale zelene. Nijedna nije skrenula pogled.

- Laura, mislim da je vrijeme za odlazak - reče glas iza njih. Obje su se okrenule. Ondje je stajao Eliot.

- Eliote - reče Vera Allenby - kako lijepo od tebe da si nam se pridružio. Baš sam ugodno čavrljala s tvojom ljupkom ženom. - Govorila je medenim glasom.

- Dođi, Laura - reče Eliot i pruži joj ruku.

- Ali ne možete tako rano otići - reče Vera, senzualno mu se smiješeći.

Djelić sekunde činilo se da Eliot gleda Veru, a zatim je skrenuo pogled kao da ondje nikoga nije vidio. Uzeo je Laurinu ruku, provukao je ispod svoje i odveo je odande. U prostoriji oko njih jačao je žamor.

Laura se spotaknula i bila bi pala da ju Eliot nije držao. Nije mogla vjerovati. Pred svima je ignorirao i ponizio Veru Allenby!

Iza njih, gospođa Allenby je bila slika i prilika bijesa. Stisnula je šake i oči su joj plamtjele. No čak ni ona nije mogla dugo podnijeti mnogo pari znatiželjnih očiju, neke cinične, neke šokirane, većina požudno zainteresirana. Okrenula se na peti i izišla iz dvorane.

~ 168 ~

Knjigoteka

Amazonka

Dvadeset četiri Kad je Laura idućeg jutra sišla, Mary joj je rekla da je Clarissa otišla posjetiti Annu Rundgate, na što se Laura namrštila. Marina je na katu nešto šivala, a Eliot je u knjižnici radio s Dunhamom. Tražio je da ga se ne uznemirava. Laura je brzo jela, uma još uvijek zaokupljena zbivanjima od prethodne večeri. Eliotovo ju je ponašanje istodobno zbunjivalo i ushićivalo. Mada je katkad bio ljutit, prema njoj se nikad nije odnosio tako hladno i bez imalo poštovanja kao sinoć prema gospođi Allenby. Sigurno njihova veza nije ono što ljudi misle da jest. Nije moguće da je Eliotu stalo do nje kad se tako ponio. Na tu je pomisao Laura naglo udahnula. Ako ne voli Veru Allenby, možda ima nade da će jednoga dana voljeti nju.

Sva su je ta nagađanja uznemirila. Ustala je od stola i otišla u salon, ali ni ondje nije našla mir. Knjige su se doimale dosadnima, šivanje nepodnošljivim. Više od svega željela je razgovarati s mužem i vidjeti kako će je jutros gledati. Hoće li se ljutiti zbog sinoćnje scene? Ili će se u njegovim očima vidjeti suosjećanje s njezinom nelagodom?

U deset je odustala od pokušaja čitanja i sišla u prizemlje. Eliot je valjda već završio s poslom. S Dunhamom nikad nije radio više od sat vremena. Laura je kanila samo zaviriti u knjižnicu i reći dobro jutro. Time bi procijenila njegovo raspoloženje. Kad je stigla u predvorje, vrata knjižnice bila su odškrinuta. Stavila je ruku na kvaku da ih šire otvori, ali je stala kad je čula kako Dunham govori: - Nema sumnje da je otišla Levyu.

Osobno sam provjerio. Zapravo, čini se da je istina sve navedeno u pismu gospođe Allenby, barem što se tiče činjenica. Njezin je sarkazam pretjeran, naravno.

Laura nije dobro čula što je Eliot odgovorio. Zatim je Dunham mrsko zadovoljnim glasom nastavio. - Da, gospodine, netko je platio dug. Dva su muškarca uvečer posjetila Allenbya i otkupila zadužnice. Čini se da su bili pripravni za nevolje, ali nisam im uspio ući u trag. - Govorio je ojađenim tonom. - Moram reći da su bili nevjerojatno vješti. Još ne znam tko im je poslodavac, mada ne sumnjam da ću ga uskoro otkriti.

Eliot je opet nešto tiho rekao. Bio je leđima okrenut vratima pa Laura nije razumjela što govori. No Dunham je gledao prema njoj i njegovi su odgovori bili okrutno jasni. - O, ne, gospodine, ne mogu zamisliti da bi žena imala posla s ljudima koje sam vidio. Činilo se da imaju iskustva u takvim transakcijama.

~ 169 ~

Knjigoteka

Amazonka

Jad koji je ukočio Lauru kad je prvi put čula Dunhama malo je popustio te se odmaknula od vrata. Sve je izgubljeno. Eliot zna cijelu priču zahvaljujući uslužnosti Vere Allenby i gospodina Dunhama. Dunham je ipak motrio na nju.

Uz uzdah sličan jecaju, Laura se okrenula i opet se žurno popela na kat. Mora se maknuti od toga. Otišla je baš prije Eliotove konačne primjedbe. Kad je Dunham završio priču, Eliot se zabrinuta izraza lica okrenuo prema vratima i rekao: - Sirotica. Zašto se nije meni obratila?

- Zacijelo se bojala vaše reakcije, gospodine - reče Dunham. - Sasvim je točno zaključila da biste osudili takvo besramno ponašanje. - U glasu mu se opet jasno osjećao ton zadovoljstva.

Eliot se plamtećih očiju okomio na njega. - Ako te ikad ponovno čujem da tako o njoj govoriš, Dunhame, bit ćeš otpušten. Nitko nije tražio tvoje mišljenje i smatram ga prokleto drskim.

Dunham je ustuknuo pred izrazom poslodavčeva lica. - Da, gospodine.

Oprostite - reče, ubrzano trepćući.

Strog izraz Eliotova lica nije se ublažio. - Želim da se ta priča uguši nastavi. - Svejedno mi je što ćeš napraviti. Razumiješ?

- Da, gospodine, ali ne vidim...

- Dobro. Stvar prepuštam tebi. - Kretnjom ruke otpustio je potresenog slugu.

Eliot je neko vrijeme stajao kraj kamina, rukom pokrivši lice da uspostavi kontrolu nad sobom. Potom je izišao iz sobe i popeo se na kat.

Zaputio se ravno do Laurine sobe i pokucao. Nije dobio odgovor, pa je otvorio vrata. Soba je bila prazna. Slegnuo je ramenima, zatvorio vrata i zaputio se hodnikom. Pogledao je u salon na prvome katu i, vidjevši da je također prazan, pozvonio.

- Gdje je gospođa Crenshaw? - pitao je Mary kad se pojavila.

Mary se iznenadila. - Ne znam, gospodine. Možda je izišla? Gospođica Clarissa posjetila je Anne Rundgate. Možda joj se pridružila.

- Ah - rekao je gledajući u pod. - Dobro. Hvala.

Mary je izišla. Eliot je uskoro potom opet otišao do knjižnice, ali je zastao kad je stigao do vrata. Na stolu u predvorju ležala je knjiga. To je bilo veoma neobično zato što se knjige uopće ne drže u predvorju. Prišao je stolu i podigao knjigu, pogledavši naslov. Tada se namrštio. Tu knjigu Laura čita već nekoliko dana. Eliot je trenutak nepomično stajao i sve se više mrštio. Tada je odložio knjigu i žurno krenuo prema stubama, ali prije nego je onamo stigao, začulo se oštro kucanje na ulaznim vratima.

Pojavio se Dunham, ali je Eliot bio brži. Otvorio je vrata i na pragu ugledao gospodina Redmona.

~ 170 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Dobro jutro, Crenshaw reče. - Lijep dan. - Pogleda Dunhama i doda: Želio bih vidjeti gospođicu Lindley.

- Nije kod kuće - kratko će Eliot prije nego je Dunham dospio odgovoriti. - Mislim da je otišla k Rundgateima. - Njegov ton nije bio osobito uljudan. Očito je želio da gospodin Redmon ode.

Lice mlađeg čovjeka odmah se snuždilo. - Nije kod kuće? Baš nemam sreće, a pripremio sam se za to.

Eliot se na to osmjehnuo. - Mogli biste otići do Rundgateovih predloži. - Možete Clarissu dopratiti kući.

Gospodin Redmon se razvedrio. - Sjajna ideja. Tako ću napraviti. Okrenuo se, sjetio pravila ponašanja i uljudno se oprostio od domaćina.

Baš kad je odlazio, zaustavio ga je prodoran krik odozgo. On i Eliot iznenađeno su se okrenuli u tom smjeru i krik se ponovio.

- Zaboga - reče gospodin Redmon. - Što je to?

- Ne znam - odgovori Eliot - ali kanim saznati.

Grabio je po dvije stube odjednom, a gospođin Redmon bio mu je za petama.

U hodniku ispred spavaćih soba našli su Nancy. U jednoj je ruci držala papir i stenjala. Djevojčino okruglo crveno lice iskolačenih očiju izražavalo je tjeskobu. Kad je ugledala dva muškarca, opet je kriknula i mahnula papirom.

Eliot ju je nestrpljivo zgrabio za zapešće. - Što je, curo? Jesi li ozlijeđena?

Nancy je hvatala dah i na koncu izlanula: - Otišla je, gospodine, pobjegla da se potajno uda. I uzela je jedva nekoliko haljina. Gospode, gospode!

Eliot ju je tako čvrsto stisnuo da se lecnula. - Tko je otišao? - oštro upita. - O čemu govoriš?

Nancy ga je fiksirala pogledom. - Gospođica Clarissa, gospodine. Otišla je, pobjegla. Našla sam ovu poruku na toaletnom stoliću. Otišla je.

- Opet je počela stenjati, a Eliot je nestrpljivo uzviknuo i istrgnuo papir iz njezine ruke.

- Što je napisala? - prasnuo je dok je otvarao pisamce.

Uh, gospodine Crenshaw, nisam pročitala. Ne bih to učinila. Ali uzela je odjeću i sve pa sam pomislila...

Eliot ju je gestom ušutkao, a gospodin Redmon se gurao naprijed da čita preko njegova ramena. Eliot ga je najprije pokušao spriječiti, ali je odustao kad je vidio izraz mladićeva lica. Držao je papir tako da ga obojicu mogu vidjeti.

~ 171 ~

Knjigoteka

Amazonka

Pismo je upućeno Lauri. Pisalo je: Znam da nećeš odobravati ono što ću napraviti, ali to je jedini način, Laura. Sve mora biti dobro kad u braku vlada prava ljubav. Uskoro ćemo se opet vidjeti. S ljubavlju, Clarissa.

Gospodin Redmon stisnuo je šaku kad je pročitao do kraja. - Tko je nitkov? Ubit ću ga.

Eliot se okrene. - Ne budite smiješni, Redmone.

Mladić ga je trenutak bijesno gledao, ali je tada oborio glavu. - Imate pravo. Ako ga voli, najbolje je da nestanem. - Rukom je pokrio oči. - Dragi Bože.

Eliotove su se usne cinično izvile. - Mislio sam, nemojte donositi apsurdne zaključke na temelju ove poruke - reče. - Ovdje ne vidim nikakve dokaze da je pobjegla kako bi se tajno vjenčala. - Okrene se k Nancy. Možeš ići, curo, ali ako čujem da si po kući širila svoje smiješne izmišljotine, požalit ćeš.

Nancy je raširila oči. Hitro je napravila kniks i nestala.

Eliot je uzeo Redmona za ruku i odveo ga u svoju sobu. Zatvorio je vrata i rekao: - Dakle, sad se priberite, čovječe. Uvjeren sam da se Clarissa uvalila u neku šašavu nevolju, ali ne vjerujem da je pobjegla da bi se potajno udala. To je nemoguće.

Gospodin Redmon ga pogleda s nadom u očima. - Mislite? Ali kamo je onda otišla?

- To ne znam. Rekla je da ide k Rundgateima. - Zastao je. - Čekajte malo - namršteno je dodao. Uslijedila je stanka, a gospodin Redmon je zabrinuto promatrao njegovo lice. - Da - na koncu će Eliot. - Mislim da je smislila nekakav plan za Rundgateovu kćer.

- Anne Rundgate? - upita Redmon.

- Da. Siguran sam da je o tome riječ. Clarissa doista može biti naporna.

Zacijelo je netko mora spasiti iz te zbrke, ali ja nemam vremena. Vi morate poći za njom.

- Ja? - glupavo ponovi mladi čovjek.

- Vi - nestrpljivo će Eliot. - Ne griješim kad mislim da je želite oženiti, zar ne?

- Ne. To jest, da, želim je oženiti... ali nisam... to jest, ona nije...

- Upravo tako. I ako vaša majka načuje za ovo u što se danas Clarissa upustila, nikad ni nećete. Stoga je na vama da je spasite od posljedica njezine vlastite ludosti. Da sam na vašemu mjestu, odmah bih krenuo.

Mladić je zurio u njega. - Ali što bih... Odakle da počnem? Ne znamo kako putuje, čak ni putuje li uopće.

~ 172 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Rekao bih da je u poštanskoj kočiji koja putuje na sjever. Lako ćete je sustići na toj cesti. Vjerujem da će vam u tome moći pomoći mitničari.

Savjetujem vam da uzmete svoje sivce. Brži su od svih zaprežnih konja poštanskih kočija.

- Ali, ali...

- Nema vremena za gubljenje, čovječe. - Žurno je povukao gospodina Redmona niza stube i van gotovo prije nego je mladić uspio zgrabiti svoj šešir od Dunhama. - Vratite je ovamo - na izlazu mu reče Eliot. Pouzdajem se u vas. - Tada je zatvorio vrata.

Na licu mu je lebdio osmijeh kad se okrenuo, ali je nestao kad mu je pogled ponovno pao na knjigu u predvorju. Ušao je u knjižnicu i poslao po Nancy.

- Rekla si da je pisamce gospođice Lindley bilo na njezinu toaletnom stoliću? - pitao je nervoznu sluškinju kad je ušla.

- Da, gospodine - odgovori Nancy i lagano se nakloni.

- Je li ga netko dirao?

- Gospodine?

- Je li se činilo da ga je još netko vidio? - nestrpljivo upita Eliot.

- Oh. Ne, gospodine. Jutros sam prva ušla onamo.

- Moja žena nije ondje tražila svoju sestru?

Nancy se namrštila. - Ne, gospodine, ne vjerujem. Osim ako nije bila ondje prije nego je otišla u kupovinu.

- Ah, jutros je otišla u kupovinu? - Eliot je govorio oprezno nehajnim tonom.

- Da, gospodine. Gospođa Crenshaw izišla je prije jedanaest. Srela sam je u predvorju. Doimala se prilično uzrujano. Rekla je da krojačica nije isporučila nešto što je obećala, pa mora otići to uzeti. Ponudila sam se da ja idem, ali nije željela. Nikad je nisam vidjela tako uzrujanu, stvarno.

- Shvaćam. Hvala. To je sve.

Kad je sluškinja izišla, Eliot se zaputio ravno u svoju sobu. Kad je izišao, na sebi je imao visoke čizme i jahaći kaputić. Nosio je jahaći bič.

Kad je opet silazio stubama, netko ga je zazvao. Okrenuo se i vidio da Marina stoji u hodniku. - Što se dogodilo? - zadihano je pitala. - Čula sam krikove, ali sam isprobavala novi uzorak pa, to jest, nisam mogla izići. Je li netko ozlijeđen? Mogu li vam pomoći?

- Hvala, ne - odgovori Eliot. - Jedna se sluškinja uzrujala, ali sad je sve u redu.

- Shvaćam - reče Marina.

- Ako biste me ispričali, žuri mi se.

~ 173 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Svakako.

Eliot se opet okrenuo i poĹžurio niza stube, ostavivĹĄi Marinu da zbunjeno zuri za njim.

~ 174 ~

Knjigoteka

Amazonka

Dvadeset pet Laura je gotovo sat vremena hodala ulicama Mayfaira prije nego je pogledala naokolo da vidi gdje se nalazi. Ranije je jurnula na kat, izvadila stari smeđi plašt i njime se ogrnula. Žurno je izišla kroz stražnja vrata i jednostavno hodala. Pitajući se što će dalje, nije pazila kamo ide.

Nesumnjivo je glupo što je pobjegla, ali ne može se suočiti s Eliotom sad kad on sve zna. Silno je željela da je on poštuje i baš kad je nada ojačala, sve je propalo. Nikad joj neće oprostiti što se oglušila o njegove želje i osramotila mu ime.

Stigla je do šire prometnice i besciljno skrenula lijevo. Tu su dućani bili veći pa je tupo gledala izloženu robu. Usporila je i zastala ispred prodavaonice ribe da razradi plan. Možda bi se mogla vratiti tetama, mislila je. Bit će veoma ljutite i razočarane kad im sve ispriča, ali će je primiti u kuću. Tako ne bi morala vidjeti Eliota. Možda bi on više volio takvo diskretno rješenje. Izmislit će neku priču koja objašnjava njezino izbivanje i ljudi će je polako posve zaboraviti.

Na tu su joj misao navrle suze, ali je ljutito odmahnula glavom. U ovoj situaciji samosažaljenje nije primjereno. Logičnije je svu krivnju svaliti na sebe. Sama se uvalila u tu zbrku, i sama se mora izvući.

- Mogu li vam pomoći, gospo? - upita sladunjav glas.

Laura iznenađeno podigne glavu i pred sobom ugleda sitna čovjeka u bijeloj pregači. - Što? - reče.

- Danas imamo osobito lijepe pišmolje - nastavi čovjek - ili biste radije jastoga? Sve posve svježe, gospo.

- Ne, ne, hvala - promuca Laura i žurno se okrene. Dok je hodala dalje, usne su joj se izvile u smiješak. Baš je apsurdno da joj se u takvu trenutku nudi riba.

Incident ju je nekako razvedrio pa je opet pogledala naokolo da vidi gdje se nalazi. Dom je na onoj strani i bolje da se više ne udaljava dok ne bude sigurna što će napraviti.

Ubrzavši, Laura je uskoro stigla u Green Street. Ulica je bila krcata vozila usmjerenih prema cesti za sjever. Nezainteresirano je gledala promet dok je razmišljala, ali nešto joj je odjednom privuklo pozornost.

Netko u toj kočiji doimao se poznatim. Nagnula se naprijed. Da. Clarissa.

Laura se okrenula i slijedila kočiju. Nije moguće, ali ipak jest - Clarissa sjedi u poštanskoj kočiji i po svemu se čini da kreće na dugo putovanje.

~ 175 ~

Knjigoteka

Amazonka

Straga je vidjela privezane škrinje. Ubrzala je, ugledala druge osobe u kočiji i osjetila malodušnost. Na stražnjem su sjedalu jedno do drugoga sjedili Anne Rundgate i mlad čovjek u vojničkoj odori.

Laura je kanila viknuti, ali su tada vozila ubrzala i kočija se kretala tempom koji nije mogla pratiti. Bespomoćno je gledala kako prolazi ulicom i nestaje iza ugla. Clarissa pomaže u tajnom sklapanju braka, posve sigurno. Laura se pitala kako je mogla biti tako glupa. Izazvat će užasan skandal i Rundgatei joj nikad neće oprostiti. Kao ni njihove tete, ili Eliot. A neću ni ja, gorko zaključi Laura. Nije razumjela kako je njezina sestra baš u sadašnjoj situaciji to mogla učiniti.

Moram je zaustaviti, odlučila je Laura. Pogledala je na obje strane ulice. Fijakera nije bilo na vidiku. Pozorno je promatrala vozila koja su prolazila. Kad bi barem naišao netko koga poznaje... ali nikoga nije vidjela.

Laura je mrko krenula dalje, uvjerena da će prije ili kasnije naći prijevoz. Brzo se gurala kroz mnoštvo na pločniku i time privlačila neželjenu pozornost. Odjednom je opazila poznatu kočiju i divlje mahnula.

Nakon neugodna trenutka kad se činilo da će reagirati nekoliko džentlmena na ulici, privukla je pozornost vozača. Uz mnogo poteškoća i oštrih riječi drugih vozača i pješaka, uspio je do nje dovesti svoju laku kočiju. Smeteno ju je gledao. - Zdravo, gospođo Crenshaw - reče lord Farnsworth. - Lijepo jutro, eh? - Pogledom je potražio njezinu pratnju.

- Lorde Farnsworth - odlučno će Laura. - Morate mi pomoći.

Zurio je u nju. - Rado - na koncu odgovori.

Laura se već penjala u kočiju, konjušaru lorda Famswortha pokazavši neka se makne. – Hvala - reče i sjedne. - Vozite onim putem, prema cesti za sjever. Činilo se da će njegove i inače izbuljene oči iskočiti iz duplji. - Ovaj, baš tako. Ali, uh, kamo idemo?

Laura je smišljala objašnjenje otkako je opazila njegovu kočiju, pa je bila spremna za to pitanje.

- Moja je sestra jutros otišla u posjet, prilično daleko, u dom naše stare guvernante. To je u predgrađu Londona, ali je kočijaš iz nekog razloga pogrešno shvatio i ostavio je ondje. Nikako ne može kući pa moram po nju.

- Ah - mudro će lord Farnsworth. Opet je potjerao svoje konje, ali mu je nešto palo na pamet dok su se vozili. - Ali, čujte, zašto onamo niste poslali svoga kočijaša? To je i zavrijedio kad je onako otišao.

- Nažalost - glatko će Laura - Eliot je uzeo tu kočiju. Nije znao da će trebati Clarissi.

- Ah - opet će mladić, kimnuvši.

~ 176 ~

Knjigoteka

Amazonka

Laura je bila previše zabrinuta, a lord Farnsworth previše smušen da bi opazili čudno ponašanje dvojice pješaka tijekom njihove razmjene i odlaska. Prvi, čovjek gruba izgleda u debelu vunenu kaputu, doimao se iznenađenim i nezadovoljnim kad se Laura popela u kočiju. Odmah je pozvao fijaker, neko ih vrijeme slijedio i tada rekao kočijašu neka skrene u sporednu ulicu i ubrza do obližnje adrese. Drugi čovjek, uredan i tamnokos, nenametljivo odjeven u sivo, mirno je promatrao Laurine postupke. No kad je vidio čovjeka u debelu kaputu, vidljivo je reagirao i također pozvao fijaker te se brzo odvezao.

Lord Farnsworth se na cesti za sjever usprotivio. - Ne, ma dajte rekao je kad je Laura pokazala da treba ići tim putem. - Nadam se da vaša stara guvernanta ne živi u Yorku. Koliko je daleko? Imam dogovor sa sir Robertom i još nekoliko prijatelja u White’su. Nešto ćemo pojesti i igrati whist. Bit će bijesan ako se ne pojavim.

Laura je pogledom odmjerila mladića koji ju. je nevoljko vozio i uzdahnula. Da je na ulici barem naišla na nekoga drugoga. Svim ga je silama nagovarala da ide dalje. - Žao mi je, lorde Farnsworth - reče gledajući ga krupnim očima. - Ranije vam nisam rekla istinu. Željela sam vas poštedjeti. No stvar je u tome da je moja sestra u nevolji i ja moram k njoj. Valjda me nećete odbiti?

To kao da nije impresioniralo lorda Farnswortha. - U kakvoj nevolji? I zašto niste uzeli vlastitu kočiju? Zašto vas ne prati vaš muž, eh?

- Eliot ne smije znati - melodramatično će Laura. Mladićevo se lice na to ukočilo od straha. - Nisam mogla pozvati svoju kočiju kako ga ne bih upozorila. Jako se ljuti na Clarissu, a ja ne želim da se opet svađaju.

Lord Farnsworth izgledao je kao da ga netko progoni. - Zašto se ljuti?

- Nije važno. To nema veze s ovim - obrecne se Laura, veoma nestrpljiva s nesretnim barunom. - Ako me nećete voziti, barem mi posudite svoju kočiju. Nastojat ću što bolje upravlja zapregom. Više ne smijem gubiti vrijeme.

- Ne možete se naokolo sami voziti - šokiran je rekao. - Nije dolično za ženu. Uopće nije.

- Onda dođite sa mnom.

- Ali ja...

Izgubivši strpljenje, Laura je pokušala istrgnu uzde iz ruku lorda Farnswortha. Mlako se opirao i na koncu rekao: - Dobro, dobro, odvest ću vas. No mislim da činim najveću grešku u životu. Vozili su se onom brzinom na koju ga je Laura uspjela nagovoriti.

~ 177 ~

Knjigoteka

Amazonka

Dvadeset šest Promet na cesti nije bio gust pa su dobro vidjeli vozača koji ih je, ni pola sata nakon što su Laura i lord Farnsworth prešli gradske granice, pretekao drugom lakom kočijom. Moderno odjeven džentlmen bio je vitak, smeđe kose i bistrih svijetlosmeđih očiju napeta izraza.

Uskoro potom, brzo im se približavala lagana putna kočija. Vukli su je gotovo jednaki otmjeni sivci, ali široko crveno lice džentlmena u kočiji nije izražavalo zadovoljstvo time. Kad je provirio na cestu, izgledao je zabrinuto i izmučeno. Kočijašu je rekao neka ubrza i opet se povukao u unutrašnjost vozila.

Nešto kasnije, blizu podneva, prošao je očito novi faetón. Vukla su ga dva konja čije je kretanje jasno pokazivalo da dolaze iz javne konjušnice i nisu u privatnom vlasništvu. U faetonu su se vozili muškarac i žena koja je nešto usrdno govorila. Čovjek je izgledao sumnjičavo ali odlučno, te je koristio bič.

Oko podneva više nije bilo zanimljivoga prometa. Sreli su nekoliko teretnih kola i neki je svećenik u lakim kolima skrenuo na sporednu cestu.

Ali oko jedan zatvorena je kočija opasnom brzinom jurila cestom. Njome je vješto upravljao vitak tamnoput muškarac, ali je ipak nervozno pogledavao kuće kraj kojih je jurio. Nije se vidjelo tko je u kočiji.

Laura i lord Timothy dobro su napredovala usprkos njegovim prigovorima i mrzovolji. Dobro je podnosila poskakivanje lake kočije, al ju je uskoro iscrpilo stalno nagovaranje lorda da ide dalje. Lord Farnsworth spremno se zaustavljao na najmanju izliku i na naplatnim se mjestima uvelike raspitivao je li Clarissa prošla. Na koncu se Laura i sama počela raspitivati kad je njezina razdraženost nadjačala nelagodu ili oklijevanje kakve bi osjećala u drugim okolnostima.

Uskoro je postalo jasno da su na tragu njezino sestri. Većina je čuvara na naplatnim mjestima prepoznala Clarissu na temelju Laurina opisa, a svaki se put činilo da su malo bliže. Kako je poslijepodne prolazilo, najprije su zaostajali više od sata, zatim tri četvrt, pa pola i na koncu u pet popodne samo četvrt sata. Laura se oduševila. Sigurno će uskoro sustići poštansku kočiju. Mada neće istoga dana uspjeti njih troje vratiti u London, barem to može sutra. U međuvremenu će preuzeti ulogu gardedame. Čak je smislila priču kojom će objasniti putovanje. Otišli su na vožnju izvan grada i doživjeli nesreću, zamislila je sebe kako govori

~ 178 ~

Knjigoteka

Amazonka

gospođi Rundgate. Mada su pokušavali sve moguće da poprave kočiju, nisu uspjeli pa su morali prenoćiti u obližnjem konačištu. Kimnula je.

Zaokupljena mislima, Laura nije obraćala pozornost na lorda Farnswortha, a taj je džentlmen, nakon što ju je krišom pogledao, neprimjetno usporavao. Konji koje su putem uzeli na postaji nisu imali ništa protiv. Zapravo se činilo da im je draže hodati pa su to zahvalno prihvatili.

Laura je nešto kasnije podigla glavu. - Što radite? - uzvikne. - Zašto ste usporili? Gotovo smo ih stigli.

Lord Farnsworth se trgnuo, ali se brzo pribrao. - No, dakle, nemojte se uzrujavati... ali razmišljao sam.

Laura je progutala preziran odgovor i samo ga gledala.

- Da. Pitao sam se, znate, što nam je činiti kad sustignemo vašu sestru.

Nisam jedan od onih pametnjakovića, ali mi ovo ipak izgleda kao bijeg radi tajnog vjenčanja. Ako je tako, džentlmenu o kojemu je riječ neće se svidjeti naše uplitanje, ako me razumijete. Pomišljate li na to da ćete me nagovoriti da ga izazovem na dvoboj ili nešto tome slično, posve ste na krivom putu. To je sve što mogu reći jer neću pristati. - Pokušao je odlučno pogledati Lauru u oči, ali se doimao poput goluba koji je fasciniran zmijom.

Laura se gotovo nasmijala. - Jasno da ne očekujem da ikoga izazovete na dvoboj - reče umirujućim tonom. - Neće biti potrebe. Vjerujte mi, Clarissa se ne kani potajno vjenčati. - Gledajući žalosno držanje lorda Farnswortha, oprostila si je tu polulaž i odlučila da će ga pustiti kući čim nađe Clarissu.

- Ah, hm, onda dobro - progunđa mladić. - Valjda je u redu.

- Jest. Dakle, molim vas, hoćete li ubrzati? Lord Farnsworth napravio je grimasu i pucnuo bičem. - Koliko još daleko moramo ići? - upita nakon nekoliko minuta.

Laura se prvi put doimala zabrinutom. - Nisam sigurna. Neće li uskoro stati u nekoj gostionici? Uskoro će šest.

- Pa, ovisi kamo idu. Ako je to Gretna Green, što nije, naravno - žurno je dodao iskosa pogledavši Lauru - ali ako jest, onda se kladim da će brzo stati. To je trodnevno putovanje ma koliko se brzo kretali, pa je bolje štedjeti konje. No ako idu nekamo bliže, mogli bi još satima putovati. Tek će se u osam posve smračiti.

- Ah - bio je jedini Laurin odgovor, ali je pozornije gledala naprijed, tražeći prikladnu gostionicu. * * *

~ 179 ~

Knjigoteka

Amazonka

Prošlo je šest kad su naišli na jednu, ali gostioničar nije vidio one koje su tražili. No osam kilometara dalje naišli su na The Pony, maleno zapušteno konačište u šumarku podalje od ceste. U dvorištu je stajala poštanska kočija s pričvršćenom škrinjom za koju je Laura mislila da je ona što ju je ranije vidjela. Rekla je lordu Farnsworthu neka skrene.

Pogledavajući poštansku kočiju, nevoljko ju je poslušao. Čim su stigli do konačišta, Laura je sišla. Veoma debela žena rumena lica žurno je izišla.

- Nebesa! - uzvikne. - Dvije kočije u jednoj večeri. Nikad to nisam doživjela. Što ću vam dati za večeru? Sobu vam ne mogu dati, gospo, druga je grupa sve zauzela.

- To je sasvim u redu - odgovori Laura. - Ovdje smo da se nađemo s prijateljima i ne trebaju nam sobe. Zapravo, nadam se da je to stiglo naše društvo. Dvije dame, jedna plavokosa, jedna tamnokosa, i vojni časnik?

- Pa to su doista oni, gospo. Sad su u mom salonu. Odvest ću vas k njima.

- Neće biti potrebno - reče glas s vrata i Laura se naglo okrene svojoj ljutitoj sestri. Svjesna gazdarice, Clarissa više ništa nije rekla, već se okrenula i opet ušla u konačište. Laura ju je slijedila u malen i uredan salon gdje je Anne Rundgate sjedila s mladićem u odori. Sestre su se gledale.

- Clarissa, kako si mogla biti tako glupa? - upita Laura. - Izazvat ćeš grozan skandal i za sve će tebe okriviti. Pogubno.

Clarissine su oči bljesnule. - Nitko ne bi znao za to da ti nisi ovako idiotski pojurila za mnom. I još te vozi lord Farnsworth! Kako je uopće došlo do toga?

Laura nestrpljivo odmahne rukom. - Ne bi znao? - uzvikne. - Kako ne bi? Sigurno ste zajedno otišle iz Anneine kuće pa mislim da će njezina majka jako dobro znati kome može zahvaliti kad čuje što se dogodilo.

Clarissa je ipak malo oborila glavu, ali prije nego je uspjela odgovoriti, iza nje se oglasi Anne Rundgate. - Nije ona kriva. Ja sam to željela. Sve bih učinila da se udam za Roberta.

Laura ju je zapanjeno pogledala i vidjela kako joj je mladić stisnuo ruku. Anne je bila blijeda i drhtava, ali je odlučno gledala Lauru.

Razdražena, Laura prasne: - Čak uništiti i moju sestru, čini se.

Anne je još više problijedjela i počela zamuckivati odgovor, ali joj je Clarissa prišla i stavila joj ruku na rame. - Kako možeš biti tako okrutna, Laura? - reče. - Jasno da nije željela da pođem s njima. Ja sam insistirala.

Mislila sam da tajno vjenčanje neće izgledati tako loše ako imaju gardedamu. Vidiš...

~ 180 ~

Knjigoteka

Amazonka

Trenutak se činilo da će Lauru svladati gnjev. Stisnula je šake, udahnula, rukom dotaknula čelo i bespomoćno se nasmijala. - Gardedama - ponovi - za tajno vjenčanje. - Njezin je smijeh bio pomalo histeričan. - Ne bih ti dopustila da čuvaš naše tete, Clarissa - doda.

Troje mladih ljudi nije to smatralo smiješnim. Clarissa je nastavila ogorčeno zuriti u svoju sestru, a Anne Rundgate je raširenim očima gledala Lauru, kao da se boji za njezinu mentalnu stabilnost. Mladi se kapetan Wetmore mrštio. Ustao je i počeo govoriti, ali je lord Farnsworth izabrao taj trenutak da im se pridruži.

Svi su se okrenuli kad je ušao i on se naklonio. - Ispričavam se - reče držeći šešir stisnut na prstima. - U hodniku je propuh. Mrsko mi je smetati, ali sigurno ću se prehladiti ako budem ondje stajao. Ne mogu u kuhinju jer mi gazdarica ne dopušta, a osim toga, to nije dobro društvo. Možda vam više neću trebati? - Pitanje je s nadom uputio Lauri.

Laura se opet nasmijala. - Svakako se vratite, lorde Timothy. Mogu se sa sestrom poštanskom kočijom vratiti u grad.

- Ne, ne možeš - uzvikne Clarissa. - Mi idemo u Gretna Green.

Nešto slično zadovoljstvu preletjelo je licem lorda Farnswortha, ali se opet zbunio kad je bolje pogledao sve nazočne. Nervozno je kimnuo Anne Rundgate i sa slabo prikrivenim čuđenjem promatrao kapetana. - Da, baš tako - reče.

- Besmislice - reče Laura. - Lorde Farnsworth, najbolje da odmah krenete. Smračit će se za manje od dva sata.

Trgnuo se. - Da, da, doista. Samo ću...

No prekinuo ga je kapetan Wetmore. - Oprostite - reče ugodnim razumnim glasom - ali duboko žalim što to ne mogu dopustiti. Od početka sam bio protiv ovog ludog plana, ali sad kad smo počeli, kažem da nastavimo. Ako biste nas ispričali, gospođo Crenshaw, mislim da je najbolje da večeras krenemo dalje.

- Ako neću? - upita Laura.

Ipak ćemo nastaviti. Gospođica Lindley nas ne treba pratiti. Veoma sam joj zahvalan na podršci Anne, ali sposoban sam skrbiti za svoju buduću ženu.

Anne Rundgate je nešto tiho promrmljala i držala se za njegovu ruku.

- Jasno da idem s vama - ustvrdi Clarissa. Nisam takva da bih vas sad napustila. - Počela je skupljati svoje stvari sa sofe i potaknula Anne da učini isto.

Kapetan je prišao vrpci zvonca i povukao dok je Laura bespomoćno gledala. - Ne smijete - promrmlja - to je ludost.

~ 181 ~

Knjigoteka

Amazonka

Nitko se nije potrudio odgovoriti, mada je lord Farnsworth žustro kimnuo, pa se u tišini jasno čuo zvuk nadolazeće kočije. Kapetan Wetmore uzdahne. - Tko je sad? - glasno upita. - Ovo je nevjerojatno javno tajno vjenčanje.

- Proći će dalje - uvjeravala ga je Clarissa. - Nitko drugi nije mogao saznati. - Nečega se sjetila i pogledala sestru. - Osim ako Laura nekome nije rekla. Kako si zapravo otkrila naš plan, Laura? Pobrinula sam se da moja poruka bude neodređena.

- Slučajno sam vas vidjela na ulici - rastreseno će Laura - pa sam vas slijedila.

Clarissa uz osmijeh pogleda lorda Farnswortha. - S lordom Farnsworthom.

Laura podigne pogled. - Što? Da. - Slušala je približavanje kočije. Može li to biti pomoć u nekom obliku? Nije znala kako bi ih sama mogla zaustaviti.

Zvuk se približavao i kočija se zaustavila ispred konačišta, očito iznenadivši Clarissu. Gazdarica je u tom trenutku ušla u salon i zapanjila se. Čudeći se neuobičajenome broju gostiju, opet je istrčala, zaboravivši pitati što žele.

Zvukovi su se najprije čuli vani, a potom u hodniku. Na koncu su se vrata naglo otvorila i gospodin je Redmon žurno ušao. - Clarissa uzviknuo je čim ju je ugledao - ne možeš, ne smiješ to učiniti. Preklinjem te. - Pogled mu se zaustavio na kapetanu Wetmoreu i lice mu se ukočilo. Ah - reče i priđe mladiću - vi ste nitkov odgovoran za ovo. - Jednom je rukom zgrabio kapetanovu kravatu i prodrmao ga. - Trebao bih vas izazvati na dvoboj i prosvirati vaše nevrijedno srce - dovrši.

Anne Rundgate je vrisnula, kao i gazdarica koja je slijedila gospodina Redmona u salon. Lord Farnsworth progunđa: - Čujte, ne, kažem - povuče se u kut sobe i namirisanim rupčićem pokrije usne. Laura reče: - Čekajte malo - ali gospodin Redmon kao da ju nije čuo. Pribrao se tek kad mu je prišla Clarissa i povukla ga za rukav.

Kapetan je odgurnuo njegovu ruku i poravnao kravatu. - Ne znam odakle vam pravo da tako sa mnom razgovarate - vatreno reče - ali budite uvjereni da ću se s vama sastati kad i gdje želite.

Anne je opet vrisnula i potrčala k njemu, ali gospodin Redmon kao da to nije čuo. S bolom u očima fiksirao je Clarissino lice. - Kako ste mogli? počeo je i potom brzo dodao: - To jest, nemam nikakvo pravo osuđivati vaše postupke, naravno, ali mislio sam da smo... - Prekinuo se i oborio glavu.

~ 182 ~

Knjigoteka

Amazonka

Clarissa mu dotakne ruku. - Gospodine Redmon, neću se ja tajno vjenčati. Riječ je o Anne.

Pogledao ju je kao da je omamljen. - Nećete? Ali vaša je sluškinja rekla...

- Nancy? - Clarissa se namršti. - Kakve ona veze ima? Ništa joj nisam rekla.

Gospodin Redmon nastavi zuriti u nju. - Imala je pismo. Rekla je da ste pobjegli. Gospodin Crenshaw poslao me za vama.

- O, zar jest? - ogorčeno će Clarissa.

- Eliot zna za ovo? - upita Laura. Gospodin Redmon samo kimne.

Laura priđe naslonjaču i sjedne, izmučeno uzdahnuvši.

Clarissa se mrštila, ali prije nego je uspjela progovoriti, gospodin Redmon reče: - Gospođice Lindley, Clarissa, obuzeo me očaj kad sam pomislio da si se otišla tajno vjenčati. Ovo nije pravi trenutak, ali više ne mogu čekati i moram te pitati hoćeš li se udati za mene.

Djevojka je trepnula i potom se nasmiješila. - Jasno da hoću, Geoffrey.

Tjednima čekam da me to pitaš. Čuo se samo tihi uzdah Anne Rundgate, a zatim su se gospodin Redmon i Laura počeli smijati. Laura se zavalila u naslonjaču i rukom pokrila lice.

Clarissa ih je ljutito gledala. - Da, ali to ne rješava naš sadašnji problem, zar ne? - reče. - Anne i kapetan Wetmore moraju u Gretna Green i ja idem s njima. Nitko od vas ne može me zaustaviti.

Gospodin Redmon se prestao smijati. - Što? - reče. - To je besmisleno.

Clarissa se okomi na njega. - Nemoj sad i ti početi. Dosta mi je toga od Laure i više neću slušati. Mi idemo. - Pogledala je kapetana koji je kimnuo.

- Ali zašto? - uzvikne gospodin Redmon. Kao da je tek sad doista vidio Anne i njezina pratitelja.

- Gospođice Rundgate, zacijelo se ne želite tako udati.

Anne je izgledala prestrašeno, ali reče: - Moji roditelji neće dopustiti drugi način.

Gospodin se Redmon zamislio. - Ah, nisu dali svoj pristanak.

Kapetanu Wetmoreu kao da je bilo neugodno, a Laura upita: - Znači, odbili su? Nisam znala da ste ih napokon pitali, - Ah, pa nismo baš... - počne kapetan.

- Ne bi dopustili, znam - izlane Anne. - Moja se sestra željela udati za gospodina Brownea i oni su je danima uvjeravali dok nije odustala. Isto bi bilo sa mnom.

~ 183 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Ali ako ne dopustiš da te uvjere - Laura reče razboritim tonom nesumnjivo bi to s vremenom prihvatili.

- Pokušao sam joj to reći, gospođo Crenshaw - reče kapetan - ali Anne se veoma uzruja.

- I tebe bi trebalo uzrujati - uzvikne Anne. - Neće mi dati mira. Ne mogu im se suprotstaviti. Ne znam kako. Ne možeš to od mene tražiti. Glas joj se povisivao i kapetan ju je brzo zagrlio, uvjeravajući je da neće.

- Naravno da nećemo - doda Clarissa. Prijekorno pogleda Lauru. Zašto si tako bezosjećajna?

Laura je otvorila usta da joj odbrusi, ali gospodin Redmon reče: Zašto ne zatražiti posebnu dozvolu?

Svi su ga pogledali. - Posebnu dozvolu? - upita Clarissa.

- Prava stvar - složi se lord Farnsworth. Maknuo se iz kuta kad se vidjelo da neće biti nasilja i sad su ga svi pogledali. - Prava stvar nervozno ponovi pred pet pari očiju. - Trebao sam se i ja toga sjetiti. Ne treba bježati i tajno se vjenčati. Veoma loše za društveni ugled, znate.

Nabavite posebnu dozvolu. Moj praujak bi to mogao srediti.

- Vaš praujak - slabašno promrmlja Clarissa. Lord Farnsworth ih je sve iznenadio kad je porumenio. - Da, ovaj, vidite, moj praujak Charles je biskup.

Gospodin Redmon se nasmiješio. - Savršeno. Svi ćemo se vratiti u grad i kod praujaka lorda Farnswortha zatražiti posebnu dozvolu. Sjajan plan.

Lord Farnsworth se nakloni. - Hvala vam, lorde Redmon. Nije to ništa posebno, vjerujte. Rekao bih da će se starac obradovati posjetu.

Njihovo je uzajamno čestitanje prekinuo jecaj Anne Rundgate. Vratiti? - uzvikne. - Ali moja će majka saznati. Kako ću objasniti gdje sam bila? Znat će da nešto nije u redu. Ova sam dva sata trebala biti kod kuće i odijevati se za večernju zabavu.

Kapetan ju je pokušao smiriti, pogledom potraživši Clarissinu pomoć, ali Laurina je sestra bila zaokupljena vlastitim mislima. Tijekom pauze koja je uslijedila Clarissa podigne pogled i zbunjenim glasom reče: - Lord Redmon?

Lordu Geoffreyu Redmonu očito je bilo neugodno.

- Lord Redmon će kasnije objasniti, Clarissa - žustro će Laura. - No mislim da se sad moramo držati njegova plana. Anne, ako se ja potrudim tvojoj majci objasniti gdje si bila, hoćeš li se sad vratiti u grad?

Nakon nekoliko minuta rasprave, Anne je pristala. Clarissa se nije uključila u raspravu, već je samo zurila u Redmona na način koji je u njemu izazivao veliku nelagodu.

~ 184 ~

Knjigoteka

Amazonka

Na koncu je dogovoreno da će se Laura voziti natrag u London s Anne i kapetanom. Lord Farnsworth će odmah otići, ali će ga sutradan posjetiti da ispuni obećanje. Laura se u sebi zarekla da će prije toga naći priliku za razgovor s gospođom Rundgate da vidi kakav je njezin stav prema kapetanu Wetmoreu. Clarissa se trebala pridružiti društvu u poštanskoj kočiji, ali ju je lord Redmon usrdno zamolio da mu se pridruži u njegovoj lakoj kočiji pa je pristala. Budući da se radilo o otvorenoj kočiji, Laura nije imala prigovora.

- No dakle - rekla je kad su sve dogovorili - krenimo što prije. Ionako ćemo veoma kasno stići u London.

Kapetan krene prema vrpci da opet pozvoni, ali ga je preduhitrio muški glas s vrata. - Mislim da još ne idete - reče. - U vaše sjajne planove moram unijeti jednu promjenu.

Svi su se okrenuli. Laura je problijedjela, Clarissa ju je zgranuto gledala. Na vratima je stajao Jack Allenby i uperio pištolj u skupinu. U uzbuđenju rasprave nisu čuli da je stigla njegova kočija.

- Čujte - odmah će lord Redmon - što to znači? Što radite s tim pištoljem, Allenby? Je l’ ovo nekakva šala?

- Nažalost, bojim se da nije - odgovori Allenby - mada vas uvjeravam da nikome ovdje ne želm nauditi. Samo moram zamoliti gospođu Crenshay da pođe sa mnom i sve će biti u redu.

- Nikad! - uzvikne Clarissa.

Ostali su preneraženo promatrali gospodina Allenbya.

- Što sve? - nešto kasnije upita Laura. Gospodin Allenby se osmjehne. Više no što vi možete zamisliti, vjerujem. Nekako ste mi doveli u veliku nepriliku, što nije u skladu vašom važnošću. Određene sile koje su se pokrenule može zaustaviti samo vaš utjecaj. Hitno mi je potreban.

- Zar mislite da bih vam na bilo koji način pomogla? - prezirno upita Laura.

Njegov se smiješak proširio. - Ne, naravno. Nisam tako glup ili tašt.

Zato držim pištolj i tražim da smjesta pođete sa mnom. Držat ću vas neozlijeđenu, prirodno, dok se situacija ne popravi onako kako želim.

Nažalost, to je nužno. Ispričavam se. Da sam na početku ove igre zna što je na kocki, sigurno ne bih sudjelovao.

- Igre? - ponovi Laura. - Za vas je to bila igra i ništa više.

Smiješak gospodina Allenbya bio je gotovo zastrašujući. Ali naravno.

Na kraju krajeva, što je život?

Laura mu okrene leđa. Nije mogla podnijeti da uništavanje njezina života naziva igrom. Gospodin Allenby slegne ramenima. - Hajde, idemo.

~ 185 ~

Knjigoteka

Amazonka

Što prije shvatite da je moj zahtjev razuman, to će vaši prijatelji prije biti pušteni.

Kapetan Wetmore i lord Redmon istodobno su se pokrenuli. Kapetan je dohvatio vrpcu zvona i snažno povukao, a lord Redmon krenuo je na Allenbya. Odjeknuo je hitac. Markiz se uhvatio za ruku i umalo pao.

Clarissa je kriknula i priskočila da ga pridrži. Gospodin Allenby se više nije smiješio. Odložio je upotrijebljeni pištolj i iz džepa kaputa izvadio drugi. To je par, znate - reče. - Ne bih savjetovao još glupih trikova. I žao mi je što vam moram reći, gospodine - doda i okrene se kapetanu - da su svi u konačištu pod paskom moga partnera. - Gospodinu Allenbyu očito nije bilo sasvim jasno tko je kapetan, ali je bilo jednako očito da ga to uopće ne zanima.

Vrata salona su se otvorila i krupan čovjek u debelu kaputu pogleda unutra. - Sve u redu? - upita. - Čuo sam hitac.

- Da, svakako, Dikes - odgovori Allenby. - Uskoro ćemo krenuti. Čovjek kimne i nestane.

- Dakle, gospođo Crenshaw, dođite.

Laura je pogledom potražila neku mogućnost bijega.

- Možda želite da dokažem svoju ozbiljnost ranjavanjem još jednog od vaših prijatelja? Ili vaš sestre? Što više odugovlačite, to će mladi Redmon kasnije dospjeti k liječniku.

Laura pođe naprijed i gospodin Allenby s odobravanjem kimne.

Clarissa, koja se bavila ranom lorda Redmona, okrene se i uzvikne: - Ne, Laura ne idi. Nekako ćemo se snaći.

Lord Redmon se malaksalo složio. Krv se širila rukavom njegova kaputića.

Laura ih je tužno pogledala, odmahnula glavom i okrenula se.

Gospodin Allenby uhvatio ju je za nadlakticu i natraške izlazio iz sobe, uperivši pištolj u one koji su ostali.

~ 186 ~

Knjigoteka

Amazonka

Dvadeset sedam Hodnik je bio mračan u usporedbi sa salonom. Gospodin Allenby je čvrsto držao Laurinu nadlakticu. Pridružio im se njegov krupan prijatelj pa su svi troje krenuli hodnikom nakon što je taj čovjek zaključao vrata salona. - Jem ima konje pod kontrolom - reče. - Odmah možemo krenuti.

Gospodin Allenby nije odgovorio, već je samo nastavio voditi Lauru hodnikom. Prebrzo su stigli do vrata i našli se u unutrašnjem dvorištu. U skučenom su se prostoru natisnule kočije, pa je Allenby oprezno zastao da vidi kako će se provući između njih. Lauri je palo na pamet da bi joj neki od kočijaša možda pomogli kad bi znali da je u nevolji pa je otvorila usta da vikne. No njezin je otmičar naslutio što kani i rukom joj pokrio usta. Zar ovo mora biti još odvratnije no što već jest? - nestrpljivo reče.

Nastavili su se kretati ali je Allenbya zaustavio zvuk nadolazeće kočije. Oslušnuo je. Kad je vozilo usporilo kao da će ući u dvorište, brzo se povukao u vežu. - Tko je sad? - progunđa. - Ovamo će se sjatiti cijeli London.

Faeton se zaustavio što je mogao bliže konačištu i neki je čovjek skočio dolje. Laura se malo otimala, ali je Allenby samo pojačao stisak i opsovao.

- Hej, konjušaru - vikne pridošlica. - Konjušaru!

Iz kočije je izišla žena. - Zacijelo je zauzet uza sve te kočije. Veži ih i odmah uđimo. Ovo je sigurno pravo mjesto. Nadam se da se ništa strašno nije dogodilo.

Laura je odmah prepoznala glas. Marina. Kao je čovjek opet progovorio, znala je da je to grof. Nije imala pojma kako su stigli ovamo.

Valjda se nisu i oni odlučili tajno vjenčati? Na tu bi se misao nasmiješila da nije bila tako zaokupljena smišljanjem kako bi novi razvoj događaja iskoristila za bijeg od Allenbya.

Grof i Marina prišli su vratima i Allenby se malo povukao. Opet je opsovao ispod glasa, al nije pustio Lauru. Par je ušao u polumračan hodnik. Allenby se još malo povukao i rekao: - Molim vas, nemojte se približavah. Imam pištolj i bez oklijevanja ću ga upotrijebiti, što vaša prijateljica može potvrditi. - Maknuo je ruku s Laurinih usta.

Laura je vidjela kako se grof trgnuo i Marina okrenula. Prije nego se itko snašao, Marina je skočila prema Allenbyu. Laura se odmah izvila i kad ga je Marina svom snagom udarila sa strane, Laura se uspjela izvući iz

~ 187 ~

Knjigoteka

Amazonka

njegova stiska. Grof je sve to zabrinuto promatrao dok se cijev pištolja pomicala od njegova srca do glave, rekavši: - Pazite na taj pištolj. Pazite!

Allenby je nadlanicom zamahnuo na Marinu, ali je ona izbjegla udarac. Tada se okrenuo i jurnuo za Laurom. Marina mu je zgrabila ruku kojom je držao pištolj. - Pomozi mi! - viknula je grofu.

Taj se džentlmen maknuo s vatrene linije i krenuo prema njoj, ali se u tom trenutku iz sjenki na kraju hodnika oglasio Allenbyev suučesnik. - No dakle, sad je dosta zabave i igara. Uperio sam sačmaricu u sve vas.

Marina se ukočila na zvuk njegova glasa. Allenby je istrgnuo ruku iz njezina stiska i krenuo hodnikom za Laurom, koja je stigla gotovo do izlaza. Krupan je čovjek uperio pušku u njih dok je Allenby opet otključavao vrata salona i gurao Marinu unutra. - Ulazi, vražja ženo - reče.

- Zaboga!

Grof se pobunio na takav način obraćanja. - Nije primjereno tako se obraćati jednoj dami - reče. - Zahtijevam da se ispričate.

Allenby je bespomoćno odmahnuo glavom i ispričao se. - Čista farsa promrmlja - priča moga života. - Zatim je gurnuo grofa za Marinom i opet zatvorio vrata.

Laura se zatvorenih očiju naslonila na zid. U nju je bila uperena sačmarica pa se nije usudila pomaknuti. Allenby se ponovno okrenuo k njoj.

- Iskreno mi je žao da opet moram krenuti tim hodnikom.

- Zašto morate? - odmah prasne Laura. - Zašto se jednostavno ne vratite kući i zaboravite na ovu besmislicu?

Gospodin Allenby umorno protrlja svoje sljepoočnice. - Volio bih da mogu. Nemate pojma koliko. No sumnjam da biste vi tek tako opozvali svoje pse, a Vera mi neće oprostiti ako sad sve izgubim. - Neveselo se nasmijao. - Možda mi ionako neće oprostiti, mada je sve ona smislila.

Laura nije sve to razumjela, ali je shvatila jedno. - Ne znam na što mislite kad kažete pse - reče. - Od nikoga nisam tražila da vam naudi. Ma o čemu se radilo, to sa mnom nema nikakve veze.

Gospodin Allenby je upitno pogleda. - Vjerujem da ste ozbiljni, Laura.

Pa, nije važno. Netko me progoni zbog vas. Ako se to ne zaustavi, propast ću za dva tjedna. Moram to zaustaviti, valjda razumijete. - Govorio je gotovo molećivo pa se Laurin gnjev ublažio.

- Nisam u zavadi s vama sad kad je moj dug plaćen - reče. - Napisat ću pismo ili razgovarati s čovjekom, što god želite. Nema potrebe da nastavite s ovim glupim planom.

Allenby se zamislio. Kao da je bio u iskušenju, ali je potom odmahnuo glavom. - Ne, neće ići. Nijedno od nas ne zna o kome je riječ, shvaćate... to

~ 188 ~

Knjigoteka

Amazonka

jest, ako mi govorite istinu. Kako možete pisati fantomu? Šteta, ali ništa od toga.

Laura je opet otvorila usta, ali joj je mahnuo neka šuti te su krenuli van. - Jesi li doveo kočiju?

- Allenby upita partnera.

- Da. Brzo su opet izišli na dvorište. Poštanska je kočija sad stajala točno pred vratima. Gurnuli su Lauru unutra i tresnuli vratima za njom. Otkrila je da su oba vrata zaključana i iznutra se ne mogu otvoriti. Prozore su prekrili krpama. Izvana je čula tihi razgovor i potom korake, Zavladala je tišina i Laura je napeto čekala da kočija krene.

No tada je čula lupanje i glasno razbijanje stakla. Culi su se povici, naoko svuda oko nje. Laura je nekoliko puta dozivala upomoć, ali je sumnjala da ju je u toj galami itko čuo. Gotovo su istodobno odjeknula dva hica i čulo se još vikanja. Zatim je tako dugo vladala tišina da je Laura bila izvan sebe. Bezuspješno je pritiskala kvake na vratima i udarala po prozorima. Ništa nije uspjela. Baš je kanila izuti cipelu i petom pokušati razbiti staklo kad se zatresla kvaka i vrata su se počela otvarati. Povukla se na drugu stranu kočije i pogledom fiksirala vrata. Otvorila su se.

- Draga moja - reče Eliot - dopusti da ti pomognem izići.

~ 189 ~

Knjigoteka

Amazonka

Dvadeset osam Velika se skupina ljudi petnaest minuta kasnije opet našla u salonu konačišta. Zastorom od čohe zastrt je zapadni prozor, posve izbačen iz okvira, pa se unutra uvlačio hladan večernji zrak. Svima je godila vatra koja je plamsala u kaminu. Lord Farnsworth otišao je prije desetak minuta, žurno krenuvši u London. Anne Rundgate i kapetan su ostali.

Sjedili su jedno uz drugo na sofi, a grof i Marina su im se pridružili.

Clarissa je sjedila kraj lorda Redmona čvrsto povezane ruke, koji se ispružio na divanu. Laura se opet smjestila u naslonjač u kutu. Gospodin Allenby nije bio na vidiku.

U sredini salona stajala su dva muškarca koji su zadnji stigli. Eliot Crenshaw bio je elegantan u modernom jahaćem odijelu, ali je u središtu pozornosti bio njegov neobični pratilac. Gospodin Levy, lihvar, pričao im je kako je otkrio zavjeru Jacka Allenbya, te kako je spasio Lauru. Odjeven u crni kaputić i hlače, tamnoputa lica i orlovskoga nosa, gospodin Levy opčinio je svoje slušatelje.

- Mogao sam djelovati preko moga prijatelja Rothschilda - govorio je. Ne bih sve to uspio postići bez pomoći njegove organizacije.

- Rothschild - zamišljeno ponovi grof - to je onaj koji je dao sve ratne zajmove, nije li? Kažu da je kod Waterlooa imao golubove pismonoše.

Gospodin Levy kimne. - Doista jest. Ima jednu od najučinkovitijih obavještajnih službi u Engleskoj. Spasio je burzu 1815. i sad je meni pomogao da kaznim nitkova. Gospodin Allenby više neće voditi kockarnicu u Londonu.

- Spasio burzu - promrmlja grof. - Sjajno. Rothschild, Rothschild, moram zapamtiti ime.

- Barun Nathan de Rothschild - ponosno dometne gospodin Levy.

Grof podigne glavu. - Ah, barun? Levy kimne. - Austrijska titula.

- O, dobro. - Grof slegne ramenima. - Ipak je bolje nego ništa.

- Ne koristi je.

Grof se zgranuo. - Ne koristi! Zaboga, taj čovjek...

Laura više nije mogla šutjeti. - Ali zašto? - uzvikne. - Zašto ste mi tako pomogli? Ne razumijem.

Marina je nježno potapšala grofovu ruku pa se odmah stišao.

~ 190 ~

Knjigoteka

Amazonka

Gospodin Levy pogleda Lauru i lagano se nakloni. - To vam se doista mora činiti neobičnim, gospođo, a moje se objašnjenje može doimati još nelogičnijim. Pomogao sam vam zbog moje sestre.

Laura ga je začuđeno gledala. - Vaše sestre?

- Da. Moja sestra, Adrienne Levy, počinila je samoubojstvo prije četiri godine, nakon što je svoj imetak izgubila u kockarnici. Nije se obratila meni. Više sam joj puta držao lekcije o kockanju. Bila je sama i prestrašena. Nitko joj nije pomogao, najmanje hulje koje su joj uzele novac, ljudi poput Allenbya. - Gospodin Levy je trenutak zurio u pod. U sobi je vladala suosjećajna tišina. Pročistio je grlo. - To je bilo onda kad ste izišli iz salona da razgovarate sa svojom sestrom - nastavi. - Dotad sam mislio samo na pregovaranje o pozajmici, ali kad sam opazio Adriennein portret...

- Tamnokosa žena iznad kamina! - uzvikne Laura.

Kimnuo je. - Da. To je bila Adrienne u sretnijim danima. Vidio sam nju i zatim pogledao vas dvije. - Pogledao je Lauru i Clarissu. - Ne znam zašto, ali podsjetile ste me na nju. Tada i ondje odlučio sam da ću vam pomoći.

Nakon toga bilo je jednostavno poslati ljude da saznaju zašto trebate novac.

Laura ga je začuđeno gledala. - Vi ste poslali poruke, platili dug?

Gospodin Levy ponovno kimne. - Kada sam saznao što su vam učinili, pošao sam dalje. - Tamne su mu oči trenutak plamtjele. - Možete biti sigurni da Allenbyevi više neće mamiti mlade muškarce ili žene da izgube više od onoga što imaju. Sad imam hipoteku na njihovu kuću i još neke račune. Vjerujem da će barem on uskoro zaključiti da mu u ovoj zemlji klima ne odgovara.

- Gdje je on? - upita Laura gledajući naokolo.

- Zasad je zaključan na sigurnom, mada se bojim da ga ne možemo zadržati.

Nešto poput žaljenja preletjelo je Laurinim licem. Eliot ju je pozorno promatrao. Sad kad ga se oslobodila, Jacku Allenbyu nije željela zlo. No tada je pomislila na druge koje bi mogao uvući u svoje igre i njezino se lice stvrdnulo. Nesumnjivo je najbolje da gospodin Levy provede u djelo svoj plan. Podigla je glavu i vidjela da je gospodin Levy i Eliot proučavaju.

Ustala je i ispružila ruku. - Ne znam kako bih vam zahvalila, gospodine Levy. Uistinu ste me spasili. Uvijek ću vam biti zahvalna. Čovjek je prihvatio njezinu ruku i naklonio se.

- Bilo mi je zadovoljstvo, gospođo, vjerujte. I više od toga. Pružilo mi je osjećaj da sam se nekako iskupio za smrt moje sestre.

Laura se nesigurno nasmiješila.

~ 191 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Sad ću se oprostiti - nastavi gospodin Levy.

- Želim prije jutra stici u London pa je najbolje da krenem. - Sve ih je pozdravio i svi su mu uljudno odgovorili prije nego je izišao.

- Opa! - uzviknula je Clarissa kad je otišao. - Što mislite o tome? Nikad ne bih povjerovala u tu priču da je nisam čula vlastitim ušima.

- Doista neobično - reče Eliot, progovorivši prvi put otkako su ušli u salon. - Kad je došao u kuću po mene, jedva sam i ja povjerovao.

- Došao je po tebe? - upita Clarissa, na čemu joj je sestra bila zahvalna.

- Da. Čim ga je njegov čovjek obavijestio da je vidio kako Allenby slijedi Lauru iz grada. I Allenby i Levy postavili su ljude da prate Laurino kretanje.

Clarissa duboko udahne. - Nevjerojatno.

Eliot se nasmiješio. - Doista. No mislim da bismo sad svi trebali slijediti njegov primjer. Već je kasno i večer je bila naporna. Trebali bismo se vratiti u grad. Levy je poveo Allenbya, prema dogovoru, a ja ću uzeti njegovu kočiju. Čini se da svi ostali imate vozila. Dvorište je krcato.

- Da - reče Clarissa i ustane - moramo Geoffreya što prije odvesti liječniku.

Lord Redmon se nasmiješio. - Opazio sam da ti to nije palo na pamet prije nego je priča završila. Mogao sam iskrvariti.

- Znam da ti je zavoj dobro stavljen - odbrusi Clarissa.

- Da, no bi li to nešto značilo? To me zabrinjava.

Clarissa se podboči. - Imaš malo povjerenja u mene, milorde.

Lord Redmon se povukao kad mu se tako obratila, porumenjevši.

- Upravo tako - dometne Eliot. - Svi moramo o mnogočemu raspraviti.

Najbolje da pođemo. - Grof i Marina također su ustali, ali se sa sofe iza njih čuo zvuk kao da se netko guši.

Anne Rundgate počela je plakati. - Što ću sad? - zamuckivala je između jecaja. - Majka mi nikad neće oprostiti.

- Ah da, gospođice Rundgate - mirno će Eliot, bezosjećajan na djevojčine suze. - Bio sam tako slobodan i prije odlaska iz Londona vašoj majci poslao poruku.

Anne skoči na noge. - Rekli ste joj! O, ne! Kapetan je ustao da je utješi jer se činilo da će dobiti histerični napadaj.

Eliot uzdigne obrve. - Jesam. Prije nego sam otišao, poslala je moga čovjeka natrag s porukom neka ne budem takav tupavac. Navodno već tjednima očekuje da će kapetan Wetmore doći zaprositi vašu ruku.

~ 192 ~

Knjigoteka

Amazonka

Anne i kapetan blenuli su u njega.

- Šokantno ste se ponijeli, mlada damo - strogo dovrši Eliot. Predlažem da smjesta odete kući i zamolite majku da vam oprosti.

Anne je i dalje zurila, ali ju je kapetan čvrsto uhvatio za ruku i poveo iz salona. - Možete biti sigurni da hoćemo, gospodine - rekao je dok su izlazili.

Grof i Marina su ih slijedili dok je Clarissa pomagala lordu Redmonu da ustane. - Bravo - reče lord. - Rekao bih da je s tom djevojkom odavno netko trebao oštro popričati.

- Ja mislim da je bilo grozno - počne Clarissa, ali ju je lord Redmon odlučno poveo k vratima. Eliot i Laura ostali su sami.

Laura je uporno zurila u pod. Već je nekoliko minuta razmišljala o ovoj sceni. Što će joj Eliot reći? Je li jako ljutit?

Prišao joj je, još uvijek ništa ne rekavši. Kad se tišina odužila, podigla je glavu i pogledala ga u oči. Mirno ju je promatrao. - Laura - reče glasom punim emocija - hoćeš li mi oprostiti?

Raširila je oči. - Ja? - zapanjeno reče. - Oprostiti tebi?

- Da. Bio sam arogantna budala. Shvatio sam to po nedavnim zbivanjima, a potvrdio je razgovor s Levyem tijekom današnje vožnje. Nisi se mogla obratiti meni, zar ne?

- Ja... ja... - Laura nije znala što bi rekla. Eliot žalosno kimne. - Bio sam osoran, nepopustljiv. Nisam slušao. Ali vidiš, nikad ranije nisam upoznao ženu poput tebe. Nisam se znao ponašati, osobito kad su moji vlastiti osjećaj postali tako snažni.

- Nisi pravedan prema sebi. Uvijek si bio ljubazan i pravedan.

Tiho je zastenjao.

- Jedino što mi je uistinu smetalo... - Laura posramljeno ušuti.

- Da? Oborila je pogled. Kao da nije mogla reći da joj je smetala jedino njegova ljubavnica. - Uopće se nismo smjeli vjenčati - nesretno reče.

Produbile su se bore oko njegovih usta. - Za sad uistinu tako osjećaš?

Laura je zurila u pod. - Sve sam upropastila Izbit će veliki skandal i tebi će to biti mrsko. Sve je tako grozno. Ne mogu to izdržati.

Eliot joj je prstom podigao bradu tako da ga pogleda. Suze su joj potekle niz obraze. - Nikako te ne bih želio gledati nesretnu - reče. - Sve će biti baš kako želiš. Brak se može razriješiti, ako to želiš.

Laurine su suze brže potekle. - Znam da bi to bilo najbolje - izusti. Tvoje ime neće biti osramoćeno. Ja ću preuzeti krivnju, naravno. Žao mi je.

~ 193 ~

Knjigoteka

Amazonka

- Moje ime s tim nema nikakve veze - odgovorio je tako hrapavim glasom da je Laura trepnula. - Važna si samo ti, tvoji osjećaji.

- Ja? Ali kako ti može biti stalo nakon onoga što sam napravila? Uopće nisam vrsta dolične supruge kakvu si želio.

Gorko se nasmijao. - Nisi vrsta kakvu sam želio? Ali, draga, bio sam najveća budala na svijetu dok tebe nisam upoznao.

Laura je zurila u njega i suze su prestale teći. - Želiš li reći...

- Volim te, Laura. Nisam očekivao da ću ikad izgovoriti te riječi, ali to je istina. Postupit ću kako god ti želiš.

Laura je opet trepnula, nesposobna vjerovati vlastitim ušima. - Ali ja sam gotovo od početka zaljubljena u tebe - reče.

Vrijeme kao da je stalo dok su zurili jedno u drugo, a zatim se našla u njegovu zagrljaju i strastveno ju je ljubio. Svim mu je srcem uzvratila poljubac, pa je prošlo nekoliko minuta dok se nisu razdvojili i drhtavo nasmijali. Zagrljenu, poveo ju je do sofe.

- Kakve smo budale bili - reče. Laura kimne.

- Sad mi reci. Što ti je jedino smetalo? - reče. Opet je oborila pogled. Pa, Eliote, smetala mi je tvoja ljubavnica. - Osmjehnula se. - Sad neću dopustiti takve stvari, znaš. Silno sam je željela pljusnuti!

Eliot se namrštio. - Moja ljubavnica? Ali, draga moja...

- Da. Nisam znala da mi itko može biti antipatičan kao Vera Allenby.

- Ali, voljena moja Laura, Vera i ja nismo imali nikakve veze otkako smo se ti ja našli u snježnoj mećavi.

- Ali ona... ledi Quale je rekla...

Eliot se prestao smiješiti. - Ah. Zaboravio sam na tračerice. Međutim, istina je da sam prekinuo svaku vezu s Verom kad smo se oženili. Zar si mislila da bih drukčije postupio?

- Trebala sam biti pametnija, jer ti si u prvom redu častan čovjek, nisi li, Eliote?

Oštro ju je pogledao, opazio smijeh u njezinim očima i nasmiješio se. Jesam. Jesi li zbog toga razočarana?

- Nikako. Naprotiv.

Još su se trenutak gledali u oči i zatim se opet našla u njegovu zagrljaju.

~ 194 ~

Knjigoteka