Međimurci se još privikavaju na okus carskog povrća

- Režu se svaki dan jer dnevno mogu narasti od 12 do 15 cm. Mladi izbojci beru se tako dugo dok su mekani i slatkasti, odnosno dok ne postanu tvrdi i drvenasti, kaže Franjo

Piše: Vlasta Vugrinec

Franjo Vugrinec iz Ivanovca čuči u polju i nožićem strpljivo reže šparogu po šparogu i stavlja u sanduk. Ogledava se oko sebe i ne vidi ni žive duše. A kako i bi kad je tmuran i oblačan dan s kišicom koja rominja i vlaži Franjina leđa. Svako malo pogledava prema nebu, traži naznaku probijanja sunca između teških, sivih oblaka jer sunce i toplina sada su šparogama najpotrebniji dok im kiša nimalo ne paše. Naime, u ovo doba godine berba je već trebala biti u punom jeku, humci se zeleniti od prhkih šiba tog nutritivnog povrća.

Sunce, gdje si?

Zaziva tako Franjo sunce svaki dan dok gleda redove šparoga zasađenih prije 5 godina na oko hektar površine. Prve tri godine berbe nije bilo, šparoge su se tek razvijale. Dakle, ove godine imaju drugu berbu.

- Zasadio ih je sin Josip sa svojom suprugom Veronikom, kaže Franjo. No, Josip je, uz to što je nositelj OPG-a, i zaposlen, dok Veronika odbrojava dane do svog prvog poroda.

Ono pak malo šparoga što je provirilo treba porezati na vrijeme kako ne bi odrvenile i time postale tvrde i nejestive.

Šparoge su zasađene u humke koji su brižljivo njegovani. Ni na njima ni među redovima nema ni trunke korova. Čovjek bi pomislio da se masovno tretiraju herbicidima.

- Nema tu nikakvog prskanja, sve je ekološki uzgo- jeno premda nemamo ekomarkicu, uvjerava nas Franjo. Čisti ručni i mehanički rad.

Da je tome tako, odrezao je jednu mladicu i pojeo ju tako u polju, bez ikakvog brisanja. Kaže da su mu u principu tako svježe i sirove najbolje i naj�inije za jesti.

Za sadnju u humke odlučili su se po preporuci struke dok je stanje na tržištu diktiralo sortu i zelenu varijantu. Nekako se kod nas više preferiraju zelene, a nešto manje bijele šparoge.

Naime, kako je već poznato, danas postoji preko 300 vrsta šparoga, od kojih je samo 20 jestivih. No, njihova najčešća i uvriježena klasi�ikacija je na zelene šparoge koje mogu narasti do 20 centimetara visine, a zatim bijele šparoge koje su puno skuplje jer se izdanci pokrivaju kako bi se izbjeglo sunca i time se spriječio nastanak kloro�ila koji im daje zelenu boju. Puno su rjeđe one ljubičaste boje koje okusom podsjećaju na voće te su najukusnije svježe, dok kuhanjem gube svoju ljubičastu boju.

Istina, i oni bi mogli u humcima tražiti mlade izbojke koji još nisu provirili iz zemlje, ali se nisu odlučili za tu varijantu. Em je kompliciranije, em ih treba pokrivati, pa dobro oprati od zemlje i tako dalje.

Ovako se samo odrežu, stave u sanduk, odnesu doma u malu hladnjaču i pakiraju. U hladnjači, koju su sami napravili, obično stoje samo preko noći i potom kreću put čakovečkog placa ili do Zagreba.

- Ovu berbu planiramo imati otprilike do sredine lipnja i nadam se da će se vrijeme napokon stabilizirati, dodaje naš sugovornik.

Beru se svaki dan jer dnevno mogu narasti od 12 do 15 cm. Mladi izbojci beru se tako dugo dok su mekani i slatkasti, odnosno tako dugo dok ne postanu tvrdi i drvenasti.

Tržište je gladno šparoga

Ne može se reći da u Međimurju vlada velika potražnja za njima jer, kako kaže, ljudi se još privikavaju na njih, na njihov okus i miris. S druge strane, područje oko Zagreba ih cijeni i zna njihovu dobrobit po ljudski organizam. Ne nazivaju se badava još i carskim povrćem.

Bez obzira na to što im vrijeme ne ide u prilog, ubrane šparoge su u dobroj kondiciji. Zdrave su, blijedozelene boje i lako pucaju. Za jelo se uzima sam taj dio stabljike koji je mekan i koji lako puca, dok se drvenati tvrđi dio baca.

- Redovito ih pripremamo u kuhinji, a čak ih i kiselimo, dodaje. Koliko ih god spremili za zimu, uvijek nam ih ponestane jer je to prva zimnica na koju navali cijela obitelj.

Kuhaju guste juhe, jedu ih kao prilog mesu, pržene s jajima, a koji put i samo tako, sirove, svježe ubrane.

Posla oko njihova uzgoja i nema baš pretjerano, eventualno nešto više kod branja. Beru se tako dugo dok ne postanu drvenaste. Tada se pokose i eventualno se još jedan put ili dvaput porežu i potom se pusti zelena masa. Kroz nju se korijen hrani za narednu sezonu. U jesen se ta zelena masa, inače kod nas poznata i kao zelenilo za vazu, pokosi, malčira i ostavi kroz zimu do proljeća. I onda, opet sve iz početka, 15 godina koliko su šparoge isplative, odnosno treba zasaditi nove. Interesantna je činjenica kako na njihovom imanju rastu samo muške šparoge koje daju tanje i kvalitetnije izbojke pa samim time nemaju vlastitog sjemenskog materijala za širenje. Doduše i te sadnice nastale su iz sjemena s oznakom F1 što znači da ne daju sjeme ili ako daju, nije pogodno za daljnju reprodukciju.

David Hajdinjak iz Čakovca sa sadnicama batata