Biciklistički dnevnik by Moderna vremena, portal za knjigu i kulturu čitanja

David Byrne, glazbenik, dizajner, fotograf, redatelj, pisac - svestrani umjetnik snažne karizme , od 1980-ih izabrao je bicikl kao svoje glavno prijevozno sredstvo u New Yorku. Nakon što je prije dvadesetak godina otkrio bicikl na rasklapanje nosi ga sa sobom i na turneje. Praktičan i čist, bicikl daje osjećaj slobode te otvara pogled u unutrašnji život i ritam grada i njegovog stanovništva, uvjeren je Byrne pa nastaje dnevnik u kojem bilježi svoje poglede, susrete i misli.

biciklisticki dnevnik DAVID BYRNE

Dok pedalira svjetskim metropolama - Berlin, Buenos Aires, Istanbul, San Francisco, Sydney, Manila, New York i London - Byrne razmišlja o glazbi, urbanom planiranju, modi, arhitekturi, kulturalnoj dislociranosti, mentalitetu, globalizaciji, biciklistima u gradu i još mnogo čemu, a sve to začinjeno je njegovom osobitom mješavinom humora, znatiželje, skromnosti i humanosti.

www.planetopija.hr

9 789532 571530

ISBN: 978-953-257-153-0

David Byrne predstavlja originalan, suvremen i urban pogled na svijet iz nove osebujne perspektive - sa sjedala bicikla.

155,00 KN

Sadržaj

Zahvala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 Američki gradovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Berlin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 Istanbul . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Buenos Aires . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 Manila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134 Sydney . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 London . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 San Francisco . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214 New York . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241 Epilog: Budućnost prometovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 271 Dodatak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 288 Dizajnerski uzorci držača bicikala u New York Cityju koje potpisuje David Byrne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293

Biciklisticki dnevnik.indd 9

3.3.2010 11:36:01

Uvod Bicikl je najčešće prijevozno sredstvo na svijetu.

icikl mi je glavno prijevozno sredstvo još od ranih 80-ih u New Yorku. Moji prvi pokušaji bili su oprezni, no osjećaj je i ovdje u New Yorku bio dobar. Bio sam pun energije i oslobođen. Imao sam trobrzinca koji mi je ostao još iz djetinjstva u baltimorskom predgrađu, a za New York vam više od toga i ne treba. Život mi se u to vrijeme najvećim dijelom odvijao u centru Manhattana – East Villageu i SoHou – i ubrzo sam shvatio da se biciklom jednostavno mogu obavljati poslovi tijekom dana, a navečer se bez problema može obilaziti klubove, otvorenja izložbi ili popularna okupljališta bez traženja taksija ili najbliže podzemne postaje. Znam, obilazak noćnih klubova i vožnju biciklom čovjek obično ne doživljava kao srodne duše, ali u New Yorku se toliko toga ima vidjeti i čuti, a bicikliranje s jednog mjesta na drugo pokazalo se iznimno brzim i učinkovitim. Stoga sam nastavio s tim unatoč tome što nikako nije izgledalo kulerski, a bilo je i opasno zato što je tada veoma malo ljudi u gradu vozilo bicikle. Vozači automobila nisu očekivali da će cestu morati dijeliti s biciklistima, pa bi vam oduzeli prednost ili vas ugurali među parkirane automobile čak i češće nego što to danas čine. S godinama sam osjetio da je bicikliranje i odličan način vježbanja, no u početku nisam o tome razmišljao. Jednostavno mi je bio užitak kružiti prljavim, razrovanim ulicama. Bilo je uzbudljivo. Potkraj 80-ih otkrio sam sklopive bicikle, a kako su me posao i znatiželja znali odvesti u najrazličitije dijelove svijeta, obično bih ponio koji sa sobom. Isti osjećaj slobode koji sam osjetio u New Yorku vraćao mi se dok sam pedalirao mnogim svjetskim velegradovima. Osjećao sam se povezaniji sa životom na ulici nego što bih to bio da sam sjedio u autu ili nekom drugom prijevoznom sredstvu: mogao sam stati kad

Biciklisticki dnevnik.indd 13

3.3.2010 11:36:01

B iciklistički

dnevnik

god sam htio; često sam brže (mnogo brže) nego autom ili taksijem stizao od točke A do točke B; i nisam se morao držati nikakva zacrtanog puta. Isti zanos, kad bi zrak i ulični život prohujali pokraj mene, ponavljao se u svakom gradu. Postao sam ovisan o tome. Takav način percepcije – brži od hoda, sporiji od podzemne, često nešto viši od ljudi – postao je u proteklih trideset godina moj prozor u svijet – i još je tako. Velik je to prozor i uglavnom gleda na gradski krajobraz (ne utrkujem se i ne bavim se sportskim biciklizmom). Taj mi prozor pruža letimičan uvid u svijest ljudi izraženu kroz gradove u kojima žive. Gradovi su, primijetio sam, fizičke manifestacije naših najdubljih vjerovanja i naših često nesvjesnih misli, ali ne nas kao pojedinaca, već kao društvenih životinja. Kognitivnom je znanstveniku dovoljno da pogleda što smo stvorili – košnice koje smo sagradili – pa da zna kako razmišljamo, što smatramo važnim te kako strukturiramo misli i vjerovanja. Sve je tu, jasno predočeno, svima dano na uvid; ne trebaju vam računalna tomografija ni kulturni antropolog da vam pokažu što se događa u ljudskoj glavi – njezin se rad manifestira u tri dimenzije, svuda oko nas. Naše je vrijednosti i nade katkad sramotno lako pročitati. Tu su – u izlozima dućana, muzejima, hramovima, trgovinama i uredskim zgradama, i u tome kakav odnos postoji, ili katkad ne postoji, između struktura. Kažu, na svojem jedinstvenom vizualnom jeziku: „Ovo smatramo važnim, ovako živimo i igramo se.“ Vožnja biciklom kroz sve to nalikuje na navigiranje kolektivnim živčanim putevima nekog golemoga globalnog uma. Doista je poput putovanja kolektivnom psihom čvrsto zbijene skupine ljudi. Fantastično putovanje, ali bez jeftinih specijalnih efekata. Može se vidjeti kolektivni mozak – sretan, okrutan, prijetvoran i velikodušan – na djelu i u igri. Beskonačne varijacije na poznate teme neprestano se ponavljaju: pobjedonosne ili melankolične, pune nade ili rezignirane, permutacije se nižu i umnožavaju. Da, u većini gradova bio sam samo u prolazu. I stoga bi se moglo reći da je ono što sam vidio samo po sebi površno, ograničeno ili netipično. Istina, i mnogo toga što sam napisao o gradovima moglo bi 14

Biciklisticki dnevnik.indd 14

3.3.2010 11:36:01

U vod

se tumačiti kao svojevrsno samoispitivanje u kojem je grad poslužio kao zrcalo. No također vjerujem da posjetitelj koji ostaje kratko može uočiti detalje, potankosti, a onda s vremenom sami od sebe izrone širi kontekst i skriveni planovi grada. Ekonomija se otkriva u izlozima trgovina, a povijest u okvirima vrata. Čudno, istodobno kako se mikroskop približava da bi se bolje vidjelo, tako se perspektiva širi. Svako poglavlje ove knjige bavi se određenim gradom iako ima mnogih o kojima sam mogao pisati. Nimalo ne iznenađuje što svaki grad ima svoje jedinstveno lice i načine na koje izražava što mu je važno. Katkad se čini kao da su čovjekova pitanja i misli gotovo unaprijed određeni gradskim krajobrazom. Tako se, primjerice, neka poglavlja više bave poviješću gradskog krajobraza dok su druga usredotočena na glazbu ili umjetnost – ovisno o određenom gradu. Jasno, neki su gradovi naklonjeniji biciklistu nego ostali. Ne samo geografski ili klimatski, iako je i to važno, nego zbog ponašanja koje se potiče i načina na koji su neki gradovi organizirani, ili neorganizirani. Iznenađuje da su katkada oni najnenaklonjeniji najzanimljiviji. Rim je, primjerice, čudesan na biciklu. Promet je u gradovima središnje Italije na zlu glasu zbog kaosa, tako da čovjek na biciklu može uštedjeti na vremenu. Usto, izbjegnete li slavne gradske brežuljke, gotovo da možete kliziti s jednog čudesnog vidika do drugog. Nikako nije riječ o gradu sklonom biciklistima – geslo „svatko za sebe“ nije u ovim velikim gradovima potaknulo stvaranje sigurnih biciklističih staza – no ako to prihvatite, barem privremeno, i ako ste oprezni, svakako bih preporučio bicikl kao prijevozno sredstvo. Ovi dnevnici pokrivaju razdoblje od najmanje deset godina. Mnogi su pisani tijekom poslovnih posjeta različitim gradovima – zbog nastupa ili izložbe, u mojem slučaju. Mnogi ljudi imaju poslove koji ih vode diljem svijeta. Otkrio sam da mi vožnja biciklom nekoliko sati na dan – ili čak na posao i s posla – pomaže da ostanem normalan. Ljudi katkad, kad mnogo putuju, izgube orijentaciju, isidre se iz poznatog fizičkog okruženja, a time na neki način slabi i psihička povezanost. Katkad je to dobro – zato što se šire obzori, nude se

Biciklisticki dnevnik.indd 15

3.3.2010 11:36:01

B iciklistički

dnevnik

nove spoznaje – no često je traumatično i loše. Neki se ljudi povuku u sebe ili u hotelsku sobu, ako je mjesto nepoznato, ili eksplodiraju u nastojanju da steknu kontrolu. Osobno me fizički osjećaj prijevoza na vlastiti pogon zajedno s osjećajem samokontrole svojstvenim toj situaciji na dva kotača snaži i opušta, makar privremeno – dovoljno da ostanem usredotočen do kraja dana. Zvuči poput nekog oblika meditacije, što zapravo i jest. Obavljanje poznatog zadatka, kao što su vožnja auta ili bicikla, čovjeka zaokuplja, ali ne previše. Aktivnost je repetitivna, mehanička te zaokuplja svjesni um i odvlači mu pozornost. Djelomice, ali dovoljno, a opet ne previše. Potiče stanje uma koje omogućava podsvjesnom da proključa, malo, ne previše. Nekomu tko vjeruje da je glavni izvor njegova rada i stvaralaštva upravo u tom ključanju, bicikl je pouzdano sredstvo kojim se može uspostaviti ta povezanost. Isto tako zakučasti se problemi katkad znaju riješiti dok čovjek spava; kad je svjesni um zaokupljen nečim drugim, njegov nesvjesni dio rješava probleme. Dok sam pisao ove dnevnike, vidio sam da neki gradovi, poput New Yorka, postaju naklonjeniji biciklistima na radikalne i nove načine. U ostalim su gradovima promjene nabolje išle polako – moraju još doseći prijelomnu točku kad je riječ o prihvaćanju bicikla kao praktičnog i opravdanog prijevoznog sredstva. Neki su gradovi pronašli načine da budu ugodniji za život zbog čega su onda još požnjeli i financijske rezultate, dok su ostali samo dublje potonuli u jame koje su sebi počeli kopati još prije nekoliko desetljeća. O tom razvoju, urbanističkom planiranju i politici pišem u poglavlju o New Yorku, gdje opisujem i svoje ograničeno djelovanje u okviru mjesne politike (i zabave) u nastojanju da moj grad bude naklonjeniji biciklistima i, mislim, humanije mjesto za život.

Biciklisticki dnevnik.indd 16

3.3.2010 11:36:01

Američki gradovi

ećina američkih gradova nije osobito naklonjena biciklistima. Nije osobito naklonjena ni pješacima. Naklonjena je autima, ili to barem svim silama nastoji biti. Moglo bi se reći da su u većini tih gradova pobijedili strojevi. Životi, urbanizam, proračun i vrijeme, sve je podređeno automobilima. Takav je život dugoročno neodrživ, a kratkoročno nepodnošljiv. Kako je uopće nastala takva situacija? Možda možemo kriviti Le Corbusiera zbog njegova „vizionarskog“ Sunčanoga grada koji je predlagao u prvoj polovici prošloga stoljeća:

Biciklisticki dnevnik.indd 17

3.3.2010 11:36:03

B iciklistički

dnevnik

Njegovi utopijski prijedlozi – gradovi (zapravo, samo tornjevi) utkani u mrežu višetračnih cesta – bili su u savršenom skladu s onim što su željele automobilske i naftne kompanije. S obzirom na to da su četiri od pet najvećih korporacija na svijetu i dalje naftne i plinske kompanije, nimalo ne iznenađuje što su se te čudne i autima naklonjene vizije održale sve do danas. U poslijeratnom razdoblju General Motors bila je najveća kompanija na svijetu. Njezin predsjednik Charlie Wilson rekao je: „Što je dobro za GM, dobro je i za državu.“ Vjeruje li itko više da je GM vodio računa o interesima države? Možda možemo okriviti i Roberta Mosesa koji je tako uspješno ispresijecao grad New York uzdignutim prometnicama i betonskim kanjonima. Snaga njegove volje i uvjeravanja imala je dalekosežne posljedice. Ostali su gradovi oponašali njegov primjer. Ili možda možemo okriviti Hitlera koji je gradio autoceste kako bi tijekom Drugog svjetskog rata njemačkim vojnicima i opskrbnim vozilima omogućio brz, učinkovit i pouzdan pristup svim točkama duž bojišnice. Pokušao sam istražiti neke od tih gradova – Dallas, Detroit, Phoenix, Atlantu – biciklom. Frustrirajuće. Različiti dijelovi grada uglavnom su „povezani“ – ako se to uopće može tako reći – autocestama, golemim, impresivnim betonskim trakama koje obično uništavaju četvrti kojima prolaze, a često i četvrti koje bi trebale povezivati. Područja uz te autoceste nužno postaju mrtve zone. Katkad, na rubu grada postoji izlazni trak prema KFC-u ili Red Lobsteru, međutim to nisu četvrti. Ono što preostane od tih odcijepljenih zajednica na kraju zamijene trgovački centri i golema samoposluživanja izolirana nepreglednim parkirališnim pustinjama. Nanizana su uz autoceste koje su uništile gradove što su ih prvotno trebale povezati. Na kraju se ceste, stambeni objekti građeni bez ikakva plana i cilja te trgovački centri protežu dokle pogled seže dok autocesta nestaje u daljini. Monotono, dosadno, iscrpljujuće... i uskoro stvar prošlosti, pretpostavljam. Odrastao sam u predgrađu Baltimorea. Jedna od kuća u kojima smo ondje stanovali imala je s desne strane novogradnju, a iza sebe 18

Biciklisticki dnevnik.indd 18

3.3.2010 11:36:03

A merički

gradovi

nekoliko starijih kuća – ispred kojih se nalazila šuma i obrađivana zemlja. Stanovali smo točno ondje gdje je (privremeno) stala stanogradnja – na granici sa seoskim gospodarstvima. Kao i mnogi ljudi, odrastao sam prezirući predgrađe, njegovu artificijelnost i sterilnost. No nikad ga se u potpunosti nisam uspio osloboditi. Postoji neka čudna fasciniranost i privlačnost koju (a vjerujem da nisam jedini) ne mogu izbaciti iz sustava. Vjerojatno sam se prilično rano navukao na bicikl: u srednjoj sam školi navečer, nakon napisane domaće zadaće, pedalirao do kuće svoje djevojke, udaljene najmanje šest kilometara, kako bismo se malo družili i mazili. Jedanput umalo da nismo otišli do kraja uz obližnje gradsko odlagalište smeća – ondje nam nitko nije smetao. Moj naraštaj ismijava predgrađe i trgovačke centre, televizijske reklame i komedije uz koje smo odrasli – no i oni su dio nas. Stoga je naše ironično stajalište prožeto nečim poput ljubavi. Iako smo jedva dočekali da odemo iz takvih mjesta, ona su nam utjeha. Budući da dolazimo iz tih jako nepopularnih mjesta, nismo i nikad nećemo biti urbano sofisticirani ljudi o kojima čitamo, ali nismo ni ruralni primjerci – stoički, samodostatni i opušteni – koji se osjećaju ugodno u divljini. Ta predgrađa, u kojima su mnogi od nas proveli formativne godine, i dalje nas ne ostavljaju ravnodušnima; istodobno nas privlače i jako uznemiruju. U Baltimoreu sam kao srednjoškolac autobusom odlazio u centar i ondje lunjao ulicama s trgovinama. Bilo je zanimljivo. Trgovački centri još nisu postojali! Bilo je mnogo ljudi, žurba i gužva. Vožnja dizalom u Hutzleru ili Hechtu (robnim kućama u centru) bilo je pravo uzbuđenje! Zločeste cure odlazile su onamo krasti kulersku odjeću. No već je počeo odlazak bijelaca i uskoro, nevjerojatno brzo, centar Baltimorea bio je napušten, izuzme li se one koji si nisu mogli priuštiti odlazak. U mnogim su ulicama prozori kuća u nizu bili zakucani daskama. Usto, potkraj 1960-ih počeli su rasni nemiri nakon kojih je uslijedio daljnji odlazak bijelaca, a barove na uglovima ulica obilježila je takozvana protuprosvjedna arhitektura (riot architecture). O

Biciklisticki dnevnik.indd 19

3.3.2010 11:36:03

B iciklistički

dnevnik

takvu se tipu arhitekture ne uči na Yaleu. Karakterizira je zatvaranje prozora građevinskim blokovima i ostavljanje nekoliko staklenih cigla u sredini. S druge strane tračnica, daleko od trgovačke zone niknuli su cijeli nizovi ulica. Poput legendardnog Južnog Bronxa, nalikovali su na ratnu zonu – na neki su način to i bili. Neobjavljen građanski rat u kojem pobjeđuju auti. Poraženi su naši gradovi i, u većini slučajeva, Afroamerikanci i Latinoamerikanci. Nekoć su gradovi nastajali iz prirodnih geografskih razloga: na mjestu spajanja dviju rijeka, kao u Pittsburghu; slijevanja rijeke u jezero, kao u Clevelandu ili Chicagu; slijevanju kanala u jezero, kao u Buffalu; u sigurnoj i zaštićenoj luci, kao u Baltimoreu, Houstonu i Galvestonu. S vremenom se ono što se geografskim opravdanjem izabralo za nastanjivanje zacementiralo, a željezničke su tračnice prevaljivale prostranstva i povezivale te gradove. Kako je u njih pristizalo sve više ljudi, gustoća stanovništva i popratne poslovne prilike postali su dodatni razlog da još veći broj ondje stvori svoj dom. Privukla ih je blizina ostalih ljudi, što je svojstveno društvenim životinjama. U mnogim slučajevima rijeke i jezera postali su nevažni, pa se transport brodovima preselio nekamo drugamo ili su brodove zamijenili vlakovi, a poslije kamioni. Posljedica toga je da se rijeke i luke ubrzo napustilo, a industrija koja se uz njih razvila postala je ružna smetnja. Fini ljudi klonili su se tih četvrti. Zvučim pomalo didaktično u ovoj rekapitulaciji povijesti – nemojte mi zamjeriti, pokušavam shvatiti kako smo dovde došli. U mnogim gradovima uz luku proteže se autocesta. Prije nego što se izgradilo te autoceste, luke, već tada mrtve zone, smatralo se najlogičnijim mjestom za uzurpiranje zemlje i njezino pretvaranje u betonsku arteriju. Stanovnike tih gradova neminovno se malo-pomalo ogradilo od luka koje su postale mrtve zone sasvim drukčijeg tipa – betonske mrtve zone s čistim, obrušavajućim nadvožnjacima i prilaznim tracima ubrzo nakrcanim autima. Ispod tih nadvožnjaka moglo se naći napuštena dućanska kolica, beskućnike i gomile toksičnog otpada. Često se 20

Biciklisticki dnevnik.indd 20

3.3.2010 11:36:03

A merički

gradovi

do vode moglo pješice samo ako bi se prije toga popelo preko nekoliko ograda. Pokazalo se da se vozači automobila tim autocestama većinom koriste ne da bi imali jednostavniji pristup poslovnim i rezidencijalnim četvrtima obližnjega grada, što je možda prvotno bio cilj, nego da bi zaobišli cijeli grad. Autoceste su ljudima omogućile da pobjegnu iz gradova i da se izoliraju u naseljima spavaonicama, koja su se mnogima činila kao nešto dobro – vlastiti dom, dvorište za djecu, sigurna škola, roštiljanje iza kuće, mnogo prostora za parkiranje. Prije mnogo godina smatralo se da naši gradovi nisu dovoljno naklonjeni autima. Ljudi koji su se željeli autom kretati gradom, ubrzo su otkrili da su ulice frustrirajuće zakrčene vozilima i ljudima. Planeri su savjetovali da će problem zakrčenosti riješiti goleme prometnice i betonske arterije. Nisu ga riješile. Brzo su se napunile s još više automobila – možda zato što su ljudi mislili da će se brže kretati autocestom. Onda je izgrađeno još autocesta. U nekim su se slučajevima oko gradova sagradile i obilaznice kako bi se vozačima omogućilo da s jednog kraja grada dođu do drugog ili iz jednog predgrađa u drugo a da uopće ne uđu u grad. Biciklirajući takvim mjestima, znao sam otkriti da se katkad od točke A do točke B jedino može doći autocestom. Manje su ceste atrofirale ili, katkad, jednostavno nestale. Često su prepolovljene ili ispresijecane većim arterijama tako da, čak i ako želite, ne možete njima s jednog mjesta doći na drugo. Čovjek se kao biciklist ili pješak osjeća nepoželjnim, poput uljeza, i na kraju prilično gnjevnim. Suvišno je reći da vožnja uz rubnik autoceste nije nimalo zabavna. Nema u tome ničeg romantičnog – niste kulerski buntovnik, jednostavno ste negdje gdje vam nije mjesto.

Biciklisticki dnevnik.indd 21

3.3.2010 11:36:03

B iciklistički

dnevnik

Niagara Falls Budim se u Americi. Sunce bliješti. Nalazim se u turističkom autobusu za razgledavanje, na golemom parkiralištu u Buffalu – negdje blizu kanadske granice. Uz parkiralište je autocesta kojom šište automobili. Bogu sam iza leđa. U blizini je uredska zgrada, a meni slijeva hotel. U hotelu žene u istim kostimima sjede i gledaju prezentaciju u PowerPointu u prostoriji ograđenoj staklenim zidom. Muškarac hoda gore-dolje predvorjem glasno objašnjavajući marketinški plan u headset. Amerikanci su fokusirani, revni, usmjereni na samousavršavanje i povećanje vlastitog tržišnog udjela. Novine u predvorju prikazuju napad američke vojske na džamiju, a časopisi američke vojnike koji muče i zlostavljaju Iračane pod kukuljicama. Vojska spasa postavlja stolove ispred konferencijskih prostorija. Sve dame drže goleme čaše iz Burger Kinga. Imam nekoliko sati vremena pa sam se biciklom uputio prema Niagara Fallsu, koji nije jako daleko od Buffala, iako se na kraju pokazalo da je dalje nego što sam mislio. Vozio sam se uz rubnik prometnice načičkane lancima trgovina netipičnih za ovo područje. To znači da su svi koji u njima rade namještenici neke daleke, anonimne korporacije. Vjerojatno smiju donositi samo sitne odluke i gotovo da nemaju nikakva udjela u tvrtki za koju rade. Marx je to nazvao otuđenjem. Komunizam je možda bio bolestan san, no imao je pravo glede tog aspekta. Jasno da ne vidim nikog od ljudi koji rade na tim mjestima uz rubnik prometnice. Nigdje se ne može vidjeti ljude, samo aute koji ulaze na parkirališta ili izlaze s njih. Prolazim pokraj Hootersa, Denny’sa, Ponderose, Fuddruckersa, Topsa, Red Lobstera, Hotela Marriot, Red Roof Inna, Wendy’sa, IHOP-a, Olive Gardena... i pokraj ulica s nazivima poput Commerce, Sweet Home i Corporate Parkway. Prolazim pokraj informacijskih punktova Niagara Fallsa. Sigurno sam već blizu! A onda se niže motel za motelom. Prije mnogo godina ovo je područje bilo među najpopularnijim mjestima za medeni mjesec 22

Biciklisticki dnevnik.indd 22

3.3.2010 11:36:03

A merički

gradovi

– no sad je pomalo teško zamisliti da bi itko ovdje provodio medeni mjesec, osim u nekom ironičnom smislu. Ironičan medeni mjesec? Kako bilo da bilo, tko bi htio provesti medeni mjesec uz prometnicu kakvih ima na tisuće u Americi?

(Dalje niz cestu – a prošao sam već najmanje petnaest kilometara – osjećaju se posljedice silne električne struje koju proizvode i dalje nevidljivi slapovi. Sunce prži i osjećam se čudno, vruće mi je i pomalo sam umoran... ovaj krajolik priča neobičnu priču. Negdje, u daljini, nalazi se nevjerojatan, zadivljujući prirodni fenomen, no ja prolazim prirodom neprikladnom čak i za industrijalizaciju, stoga i napuštenom – bijela čaplja stoji u mutnom potoku između starih guma i dijelova uništenog reklamnog natpisa. Većim dijelom zatvoreno Lockheedovo postrojenje na uzvisini neugodno podsjeća na suvremeni zatvor.

Biciklisticki dnevnik.indd 23

3.3.2010 11:36:04

B iciklistički

dnevnik

Stižem u grad Niagara koji je neobičan geto crnačkih i talijanskih imigranata. Prolazim pokraj talijanskih trgovina mještovite robe, frizerskih salona i dućana s alkoholom. Zaustavljam se kako bih kupio sendvič s kobasicom i Gatorade. Blijeda žena od možda sedamdesetak godina sjedi ispred pepeljare prepune opušaka i lista časopis Country Weekly. Kažem joj da bi mogla izgorjeti, vruć je dan. Otpuhuje i zanemaruje moje upozorenje i pokazuje mi sliku Alana Jacksona u časopisu. On joj je najdraži – „ovu godinu“ – kaže. Slapovi su doista čudesni. Čovjek najedanput izroni iz ovog ušljivog grada pred znakove koji upućuju na most prema Kanadi, na graničare i na park. Dok se približavate slapovima, možete vidjeti neobičnu maglu koja se diže u daljini. I zrak je svježiji, kao da ste ušli u golemu klimatiziranu prostoriju. Stojim uz ogradu i buljim u tu golemu čudesnost, gledam, gledam, kao da ću je duljim gledanjem zacementirati u mozak. A onda se okrećem i vozim natrag.

Biciklisticki dnevnik.indd 24

3.3.2010 11:36:05

biciklisticki dnevnik DAVID BYRNE

www.planetopija.hr

9 789532 571530

ISBN: 978-953-257-153-0

David Byrne predstavlja originalan, suvremen i urban pogled na svijet iz nove osebujne perspektive - sa sjedala bicikla.

155,00 KN