Druga sestra Boleyn - Philippa Gregory

P RO L J E Ć E 1521.

~

Č

ula se prigušena buka bubnjeva, ali ja nisam vidjela ništa osim vezica na korzetu dame koja je stajala ispred mene, zaklanjajući mi tako pogled na stratište. Živjela sam na ovom dvoru već više od godinu dana i prisustvovala sam stotinama događanja, ali nikada nečemu kao što je bilo ovo.

Nagnuvši se na jednu stranu i ispruživši malo vrat, mogla sam vidjeti osuđenika koji se u pratnji svećenika polako kretao od Tornja prema zelenilu na kojem je čekala drvena platforma s velikom kladom na sredini. Krvnik, odjeven u par rukava i crnu kukuljicu, već je bio spreman obaviti posao.

Sve je djelovalo više kao kakva predstava nego kao pravi događaj pa sam i ja sve to promatrala kao da je dio dvorske zabave. Kralj je sjedio na svom prijestolju i djelovao je odsutno, kao da ponavlja govor o pomilovanju koji je ranije pripremio. Iza njega je stajao William Carey, moj suprug s kojim sam bila u braku već godinu dana, moj brat George i moj otac sir Thomas Boleyn. Svi su izgledali vrlo ozbiljno. Ja sam migoljila prstićima u svilenim papučama i jedva čekala da kralj požuri i pomiluje već jednom tog osuđenika kako bismo svi mogli otići na doručak. Tada sam imala tek trinaest godina i bila sam vječito gladna.

Tamo daleko na stratištu vojvoda od Buckinghamshirea je skinuo svoj teški šešir. Bio mi je dovoljno blizak rod da bih ga mogla nazvati stricem.

Bio je gost na mom vjenčanju i darovao mi pozlaćenu ogrlicu. Otac mi je rekao da je stric uvrijedio kralja na desetak načina. Imao je kraljevske krvi i držao je preveliku pratnju naoružanih ljudi, koja je lako mogla ugroziti kralja koji se još nije posve osigurao na prijestolju. A najgore od svega bilo 1

DRUGA SESTRA BOYEN meko.indd 1

9.8.2010 15:20:36

je to što je izjavio da kralj nema sina ni nasljednika, da ne može dobiti sina ni nasljednika i da će kralj najvjerojatnije umrijeti bez potomka koji bi ga naslijedio na prijestolju.

Takvo što se ne smije izreći naglas. Kralj, dvorani i cijela zemlja su znali da kraljica mora roditi dječaka i to uskoro. Napomenuti drugačije, značilo je krenuti putem koji je vodio do drvenih stepenica stratišta kojima se vojvoda, moj stric, sada uspinjao čvrsto i bez straha. Dobar dvoranin nikada ne priča o neugodnim istinama. Život na dvoru trebao bi uvijek biti veseo.

Striko Stafford prišao je rubu stratišta kako bi rekao svoje posljednje riječi. Ja sam bila predaleko da bih ga čula, a uostalom pozorno sam gledala kralja i čekala da ustane i ponudi osuđeniku svoj kraljevski oprost. Ovaj čovjek koji je stajao na stratištu, obasjan ranojutarnjim suncem, bio je kraljev partner u tenisu, suparnik na viteškim igrama, bio mu je društvo s kojim je zajedno pio i kockao na brojnim zabavama, bili su bliski prijatelji još od djetinjstva.

Bila sam uvjerena da ga kralj samo želi naučiti pameti. Bila je to ponižavajuća javna lekcija, ali uskoro će mu kralj oprostiti pa ćemo svi zajedno otići na doručak.

U daljini se mala figura osuđenika okrenula prema svom ispovjedniku.

Pognuo je glavu kako bi primio blagoslov i poljubio krunicu. Kleknuo je nad drvenom kladom i obgrlio je objema rukama. Pitala sam se kakav je osjećaj prisloniti obraz na glatko navošteno drvo, osjetiti povjetarac koji je dolazio s rijeke, čuti krikove galebova gore daleko iznad sebe i sve vrijeme biti svjestan da je ovo samo igra, a ne pravo smaknuće. Stric se sigurno čudno osjećao kada je spustio glavu na kladu znajući da iza njega stoji krvnik.

Krvnik je podigao sjekiru. Ja sam pogledala prema kralju. Doista je ostavio svoj govor za sam kraj. Pogledala sam natrag prema stratištu. Moj je stric, pognute glave ispružio obje ruke u znak pristanka. Bio je to znak da sjekira može pasti. Pogledala sam natrag prema kralju. Sad će valjda ustati!

No i dalje je sjedio, a njegovo je lijepo kraljevsko lice ostalo smrknuto. I dok sam ja još uvijek gledala prema njemu, ponovo su se začuli bubnjevi koji su iznenada utihnuli i čuo se udarac sjekire. Jednom, pa još jednom i konačno treći i zadnji put. Zvučalo je kao da netko cijepa drva.

Još uvijek u nevjerici vidjela sam kako je glava mog strica pala u sijeno i kako je grimizni slap krvi potekao iz neobično kratkog vrata. Krvnik odjeven u crnu kukuljicu ostavio je krvavu sjekiru po strani i podigao glavu držeći je za crnu kovrčavu kosu kako bismo svi mogli vidjeti izobličeno lice nalik maski. Imalo je crni povez preko očiju, od čela do nosa, a zubi su mu bili iskešeni u posljednju prkosnu grimasu.

2

DRUGA SESTRA BOYEN meko.indd 2

9.8.2010 15:20:36

Kralj je polako ustao iz svog sjedala, a ja sam djetinjasto pomislila: »Moj Bože! Kako će mu samo biti neugodno — predugo je čekao! Zaboravio je progovoriti i sve je pošlo po zlu!« Ali bila sam u krivu. Nije predugo čekao. Nije zaboravio. Želio je da moj stric umre pred svima kako bi svima bilo jasno da može postojati samo jedan kralj, a to je — Henrik VIII., kako će se njegov nasljednik roditi uskoro i da reći suprotno znači umrijeti sramotnom smrću.

$

Dvorani su se mirno vratili u Westminstersku palaču ploveći uz rijeku u tri lađe. Ljudi na obali su skinuli šešire i kleknuli kad su lađe projurile pokraj njih, noseći na sebi brojne podanike odjevene u bogato ruho. Ja sam bila na drugoj lađi s dvorskim damama. Ta je lađa pripadala kraljici. Moja je majka sjedila kraj mene. Pogledala me i primijetila: »Vrlo si blijeda, Mary. Je li ti loše?« »Nisam mislila da će ga pogubiti«, rekla sam. »Mislila sam da će ga kralj pomilovati.« Moja se majka nagnula prema meni, ustima tik do moga uha, tako je nitko nije mogao čuti od buke na lađi i bubnja koji je veslačima davao ritam. »Tada si budala«, reče kratko. »A budala si i zato što si to rekla naglas. Gledaj i uči, Mary. Na ovom dvoru nema mjesta pogreškama.«

3

DRUGA SESTRA BOYEN meko.indd 3

9.8.2010 15:20:36