Državni neprijatelji by Moderna vremena, portal za knjigu i kulturu čitanja

naslov izvornika Michel Houellebecq/Bernard-Henri Lévy: Ennemis publicis copyright © Flammarion/Grasset & Fasquelle, Paris 2008. copyright © za hrvatski prijevod Naklada OceanMore nakladnik Naklada OceanMore d.o.o. V. Ruždjaka 37, Zagreb www.oceanmore.hr

urednica Gordana Farkaš-Sfeci Zagreb, studeni 2009. prvo izdanje ISBN 978-953-7056-71-1

Michel Houellebecq Bernard-Henri Lévy Državni neprijatelji

s francuskoga prevela Ita Kovač

Bruxelles, 26. siječnja 2008. Dragi Bernard-Henri Lévy, sve nas, kako se kaže, razdvaja – osim jedne, temeljne stvari: obojica smo prilično prezrene individue. Kao stručnjak za kukavičke poteze i medijske lakrdije, vi blatite sve odreda, čak i bijele košulje koje nosite. Blizak moćnicima, kupate se od djetinjstva u opscenu bogatstvu i predstavnik ste onog što određeni jeftini časopisi poput Marianne i dalje nazivaju “kavijarskom ljevicom”, a njemački periodičari lukavije nazivaju Toskana-Fraktion. Filozof bez mišljenja, ali ne i bez veza, vi ste uza sve to autor najridikuloznijeg filma u povijesti kinematografije. Nihilist, reakcionar, cinik, rasist i sramotan mizogin: već i kad bi me svrstali u ne baš primamljivu obitelj desnih anarhista iskazali bi mi preveliku čast; u biti sam tek običan vol. Kao plitak autor bez stila, do književne slave došao sam samo zahvaljujući nevjerojatnoj pogrešci koju je prije nekoliko godina, zbog nedostatka ukusa, počinilo nekoliko dezorijentiranih kritičara. Moje sipljive provokacije nakon toga su, na sreću, svima dodijale. Nas dvojica savršeno simboliziramo strahovito mlitavljenje francuske kulture i inteligencije, na koje je nedavno, strogo ali pravedno, upozorio časopis Time. Nismo ni u čemu pridonijeli obnavljanju francuske elektro-scene. Nisu nas čak stavili ni na popis suradnika na Juhu-hu. Uvjeti za debatu su na broju.

Pariz, 27. siječnja 2008. Debatu? Tri moguća traga, dragi Michel Houellebecq. Trag broj 1. Bravo. Sve je tu. Vaša osrednjost. Moja ništavnost. To zvučno ništavilo koje nam služi umjesto mišljenja. Ta naša sklonost komediji, kad nismo zaokupljeni preveslavanjem. Već se trideset godina pitam kako je tip poput mene uspijevao, i uspijeva, stvarati iluziju. Trideset je godina kako, umoran od čekanja dobrog čitatelja koji će me znati raskrinkati, pišem gomilu bezveznih, nedarovitih, bezazlenih samokritika. E pa tu smo. Zahvaljujući vama, uz vašu pomoć, možda ću i uspjeti. Vaša i moja taština. Moj i vaš nemoral. Kako bi rekao još jedan prezreni, samo što je taj visokog ranga, vi otvorite svoje karte, ja ću otvoriti svoje – koje olakšanje! Trag broj 2. Vi, OK. Ali zašto ja? Zašto bih ja, konačno, funkcionirao u toj vježbi samoocrnjivanja? I zašto bih vas slijedio u toj vašoj sklonosti prema gromovitoj, proklinjućoj, izmučenoj autodestrukciji? Ja ne volim nihilizam. Ne podnosim zlopamćenje i melankoliju koji idu s njim. I mislim da književnost samo iritira taj depresionizam koji je, više nego ikad, lozinka našeg vremena. Ako treba, mogu se potruditi objasniti da ima i sretnih tijela, uspjelih djela, života koji su skladniji nego što misle nesposobni-za-uživanje koji nas mrze. Uzeo bih negativnu ulogu, pravu, ulogu Alcestea protiv Philintea, i pretrgnuo se u hvalospjevima vašim knjigama i, kad smo već tu, mojima. To je još jedna mogućnost. Još jedan način da se otvori rasprava. I naposljetku, treći trag. Odgovor na pitanje koje ste postavili neku večer, u restoranu, kad nam je na um pala ideja o ovom dijalogu. Čemu toliko mržnje? Otkud ona uopće? I otkud to da ona, čim se radi 6

o piscima, ima tako ekstremni tonalitet, tako ekstremnu virulenciju? Vi, zapravo. Ja. Ali i daleko ozbiljniji slučajevi, Sartre na primjer, po kojem su pljuvali njegovi suvremenici… Pa Cocteau koji nikad nije mogao odgledati neki film do kraja jer se uvijek našao netko tko ga je na izlazu čekao da mu razbije njušku… pa Pound u svom kavezu… pa Camus u svojoj rupi…pa Baudelaire koji je u jednom užasnom pismu opisao “ljudsku vrstu” koja se urotila protiv njega… Popis bi bio dugačak. Jer trebalo bi sazvati cijelu povijest književnosti. A možda bi – to bi bila moja teza – trebalo pokušati temeljito istražiti i samu želju pisaca. Koju želju? Pa želju da se ne sviđaju, eto. Uživanje u tuđem neodobravanju. Vrtoglavo uzbuđenje, užitak u infamiji. Vi birajte.

2. veljače 2008. Dragi Bernard-Henri Lévy, trenutačno odolijevam uživanju u slatkoj debati koju bismo mogli zapodjenuti (koju ćemo zapodjenuti) o “depresionizmu” kojeg sam ja doista jedan od najreprezentativnijih primjeraka. Samo što sam u Bruxellesu, gdje nemam nijednu svoju knjigu, moglo bi mi se dogoditi da nabadam po nekom Schopenhauerovu citatu; Baudelaire ostaje jedini autor kojeg bih mogao citirati gotovo napamet. Konačno, govoriti o Baudelaireu u Bruxellesu uvijek je fora. U jednom ulomku, vjerojatno ranijem od onog koji citirate (budući da se još ne okomljuje na ljudsku vrstu, nego samo na Francusku), Baudelaire tvrdi da je velik čovjek takav samo usprkos svim svojim sunarodnjacima, kako, dakle, mora razviti snagu napada jednaku ili veću snagama obrane svih svojih sunarodnjaka, udruženih. Prva je primjedba koja pada na um da je to zacijelo krajnje naporno. Druga primjedba, Baudelaire je umro s četrdeset šest godina. Baudelaire, Lovecraft, Musset, Nerval – sve su to autori koji su mi iz raznih razloga u životu nešto značili – umrli su u četrdeset sedmoj godini. Dobro se sjećam dana kad mi je bio četrdeset sedmi rođendan. Sredinom prijepodneva dovršio sam ono što sam još radio na Mogućnosti otoka, zatim sam roman poslao izdavaču. Nekoliko dana ranije bio sam skupio neke nikad završene tekstove što su se povlačili po CDromovima, disketama; prije nego što ću baciti te podatkovne medije, skupio sam te dokumente na tvrdi disk jednog starog kompjutera; zatim sam, posve slučajno formatirao taj tvrdi disk – i tako uništio sve tekstove. Trebalo mi je prijeći tek nekoliko metara do vrha klanca i naslućivao sam od čega se sastoji duga nizbrdica koja čini drugi dio 8

života: neprekidno propadanje, a onda smrt. U nekoliko navrata došao sam na pomisao, kratkim, upornim sugestijama, kako me ništa ne prisiljava da živim taj drugi dio, da imam potpuno pravo osušiti se. Nisam učinio ništa i počeo sam silaziti. Nakon nekoliko mjeseci shvatio sam da ulazim u neku neodređenu zonu, ljepljivu, i da će mi trebati strpljenja da bih iz nje izišao. Osjećao sam kao neke padove napona (katkad kratke, katkad duge) u toj želji da se ne svidim koja me držala nasuprot svijetu. Sve sam češće i češće, muka mi je to priznati, želio biti voljen. Jednostavno da me vole, svi, kao nekog sportaša ili pjevača, da se probijem u taj neki začarani prostor bez optužaba, podlosti i polemika. Malo razmišljanja, naravno, svaki bi me put uvjerilo u apsurdnost tog sanjarenja; život je ograničen, a oprost nemoguć. No razmišljanje tu nije moglo ništa, želja je ustrajavala – i moram priznati da i dalje traje. I jedan i drugi tražili smo užitke u gnušanju, poniženju, poruzi; i najmanje što se može reći jest da smo u tome zamjetno uspjeli. Istina je, međutim, da ti užici nisu ni neposredni, ni prirodni, i da je naša prava želja, naša iskonska želja (oprostite mi što govorim i u vaše ime), kao u bilo koga, da nam se dive, da nas vole, ili oboje. Kako objasniti tu čudnu stranputicu kojom smo, svaki sa svoje strane, krenuli? Kad smo se zadnji put vidjeli, bio sam frapiran činjenicom da vi još uvijek uguglavate svoje ime i da se čak koristite Google Alertom koji vam omogućuje da budete informirani kad god se pojavi nešto novo. Što se mene tiče, ja sam dezaktivirao tu signalizaciju i odustao i od samog guglanja. Želite, rekli ste mi, biti informirani o stavovima protivnika kako biste eventualno mogli uzvratiti istom mjerom. Ne znam volite li doista rat, odnosno ne znam koliko ga već dugo volite, koliko vam je godina trebalo da u njemu nađete interes i šarm; no svakako je sigurno da vi, kao Voltaire, mislite da smo u svijetu u kojem se živi i umire “s oružjem u ruci”. Ta odsutnost umora u borbi silna je snaga. Ona vam priječi, i dugo će vas priječiti, da popustite toj mizantropskoj apatiji koja je za mene najveća opasnost, tom mrzovoljnom i sterilnom durenju koje dovodi do toga da se izoliraš u neki svoj kut i neumorno ponavljaš “sve sami kreteni” i da doslovno ne radiš ništa drugo. 9

Snaga koja bi kod mene mogla igrati tu ulogu socijalizacije bitno je drukčija: moja želja za nesviđanjem prikriva neku besmislenu želju za sviđanjem. Ali ja se želim sviđati “zbog sebe samoga”, ne želim očaravati, ne želim prikrivati nešto što bi kod mene moglo biti sramotno. Moglo mi se dogoditi da se odam provokaciji; žao mi je zbog toga jer to nije moja prava narav. Provokatorom nazivam onoga tko, neovisno o tome što bi mogao misliti ili biti (a od silnog provociranja provokator više uopće ne misli, više uopće nije), proračunava rečenicu ili stav koji će kod sugovornika izazvati najveće moguće nezadovoljstvo ili nelagodu, te onoga tko racionalno primjenjuje rezultate svojih kalkulacija. Mnogi su humoristi, posljednjih desetljeća, bili zadivljujući provokatori. Naprotiv, u meni postoji neki oblik perverzne iskrenosti: ja uporno, pomamno tražim ono što bi u meni moglo biti najgore, kako bih to sav uzbuđen položio javnosti pred noge – baš kao što terijer gospodaru pred noge položi nekog zeca ili papuču. I ne činim to da bih pristupio bilo kakvu obliku iskupljenja, sam taj pojam mi je stran. Ne želim biti voljen unatoč onome što je u meni najgore, nego zbog onog što je u meni najgore, idem čak tako daleko da želim da ono što je u meni najgore bude ono što je kod mene najomiljenije. Činjenica je međutim, da se osjećam nelagodno, i razoružano, pred otvorenim neprijateljstvom. Svaki put pri tom famoznom uguglavanju imao sam isti osjećaj sličan onom kad se pri napadu osobito bolnog ekcema izgrebem do krvi. Moje ekcematozne vezikule zovu se Pierre Assouline, Didier Jacob, François Busnel, Pierre Mérot, Denis Demonpion, Éric Naulleau, i gomila drugih, zaboravio sam ime onog iz Le Figaroa, ne znam više baš dobro, na kraju sam odustao od brojenja svojih neprijatelja; još uvijek, međutim, usprkos mišljenju koje mi je liječnik više puta ponovio, nisam odustao od svojih grebalačkih seansi. Nisam isto tako odustao ni od liječenja svog ekcema, iako sam shvatio da će me cijeli život pratiti ti mikroparaziti koji doslovce više ne mogu bez mene, kojima ja dajem razlog postojanja, koji na primjer, kao nedavno Assouline, idu dotle da njuškajući po predavanju u Čileu (gdje sam mislio da sam malo na sigurnom) traže što bi iskopali da me, malo izrezujući i remiksajući, prikažu u ridikuloznom ili odvratnom svjetlu. 10

A ja zapravo uopće ne želim imati neprijatelje, deklarirane i definitivne neprijatelje, to me jednostavno ne zanima. Koliko god da u meni nerazmrsivo izmiješane postoje neka želja za sviđanjem i neka želja za nesviđanjem, toliko nikad nisam osjetio bilo što što bi bilo nalik na želju za pobjedom, i mislim da se upravo u tome razlikujemo. Time ne želim reći da vi ne poznajete želju za sviđanjem, nego to da vi poznajete također želju za pobjedom, da vi, sve u svemu, hodate na svoje dvije noge (što je, prema predsjedniku Mao-Zedongu, poželjno). Ako želimo ići brzo i daleko stići, to je zbilja poželjno. S druge strane, pokreti jednonogog imaju nešto hirovito i nepredvidljivo; on je prema normalnom hodaču pomalo ono što je lopta za ragbi prema nogometnoj lopti, nije nemoguće da jedan robusni jednonogi lako umakne snajperistu. Prekidam s tim sumnjivim metaforama, koje nisu drugo do način da se izbjegne pitanje koje postavljate: “čemu toliko mržnje?” Da, točnije: čemu mi? Premda se može priznati da smo to sami tražili, nije posve jasno kako smo tako dobro uspjeli. Moglo bi se pomisliti da ja nepotrebno rasipam energiju zadržavajući se na tako beznačajnim pojedincima kao što su Assouline ili Busnel. No činjenica je da su moji osobni pazikuće (i istodobno vaši) svojim zalaganjem ipak postigli određen rezultat. Više su mi puta u mailovima čitatelji srednjoškolci signalizirali da ih je neki od njihovih nastavnika upozorio da se čuvaju čitanja mojih knjiga. Jednako tako, oko vas neprestano lebdi kao neki vonj linča. Često kad biste bili spominjani u razgovoru, vidio sam kako se pojavljuje neko cerekanje koje dobro poznajem, sveopće tiho radosno cerekanje pri pomisli na nekoga koga će se sad moći vrijeđati bez rizika. Mnogo sam puta kao dijete (zapravo svaki put kad bih se našao usred skupine mladih muškaraca) prisustvovao tom gnusnom procesu odabiranja žrtve koju će grupa potom moći po volji ponižavati i vrijeđati – i nikad nisam ni najmanje sumnjao da bi u odsutnosti nekog višeg autoriteta, mislim profaća ili murjaka, stvari išle mnoge dalje, do mučenja i ubojstva. Nikad nisam imao fizičke hrabrosti stati na stranu žrtve, no barem nisam nikad osjetio želju da budem u klanu krvnika. Možda mi, ni jedan ni drugi, u pogledu morala nismo dostojni nekog osobitog divljenja, ali nemamo ništa od životinje za hajku, barem se to može reći u našu korist. Ja bih se u djetinjstvu kad bih bio suočen 11

s mučnim scenama, zadovoljio time da odvratim pogled, radujući se što sam ovaj put bio pošteđen. I sad kad sam među žrtvama, mogu i dalje odvraćati pogled, gotovo uvjeren da će stvari ostati verbalne, ako ništa drugo, jer živimo u razumno uređenoj zemlji. Ili bih pak mogao pokušati razumjeti, fokusirati se na taj nemili fenomen – iako mi više-manje simbolična objašnjenja koja se daju, na osnovi povijesti religija, nikad nisu bila previše uvjerljiva. Taj je fenomen postojao i u ruralnim civilizacijama, postoji jednako tako i u našim gradovima, postojao bi i kad bi gradovi nestali i komunikacija postala uglavnom virtualna. To mi se čini apsolutno neovisnim o političkom režimu, kao sadašnje duhovno stanje. Objavljene religije mogle bi, mislim, nestati a da on ne bude osjetno promijenjen. Razni ulomci iz Komedije, koju sam upravo dovršio, navode me na pomisao da ste i sami imali prilike razmišljati o tom pitanju. Dakle… Prepuštam vam pero. I lijepo vas pozdravljam.

4. veljače 2008. Ah, ekcem… Znate li da u Cocteaua ima strašnih stranica upravo o toj priči s ekcemom? U onoj sjajnoj knjižici, onom njegovu dnevniku snimanja Ljepotice i zvijeri, koju je Truffaut preporučivao svima koji uče kinematografski zanat. Ima u njoj zanimljivih stranica i o samoj pustolovini snimanja, o odnosima s Bérardom, o nesuglasicama s Alekanom o svjetlu, otkriću pomične kamere, šminkanju, stilu, strpljivosti statista, živim kipovima, Jeanu Maraisu. Ali ima i (gotovo me hvata želja da kažem kako je to opsesija knjige, njezina nit vodilja, ono što joj daje ritam i boju) zapanjujućih stranica, čitatelju gotovo mučnih, o onom što on naziva svojim “svrbežima”, svojom maskom “ispucane kože”, svojim “vatrenim koraljem” ili “gorućim grmom” živaca koji mu čine crte lica, svojim “furunkulima”, “flegmonama”, crvenim “brazgotinama”, “eksudatima”, “ranama” – cijela je knjiga jedna duga jadikovka, bolan krik pohranjen na papir, izlaganje o jednom licu izjedenom od nepodnošljiva bola zbog kojeg se u neka jutra na snimanju ne može pojaviti bez slojeva hladne svinjske masti koje mu je šef rasvjete razmazao po obrazima i nosu. Jadni Cocteau… Jadni “princ pjesnika” kojeg se unatoč Arnu Brekeru, unatoč njegovu umijeću pisanja na kartonu, unatoč njegovoj emfatičnoj i pompoznoj strani, nikad nisam odlučio mrziti… I dakako, jadni Baudelaire, onaj što je govorio o ljudskoj vrsti, o Francuskoj, o Belgiji, kako hoćete. Ima on cijeli svijet na leđima! 13

Odmah strka! Osuda at first sight! Hajka, najprije oprezna jer je plaši dandy strana sina Caroline i onog raspopa od njezina prvog muža – potom, vrlo brzo, u drugom dijelu života, onom kad je boravio u Bruxellesu i u hotelu Grand Miroir, sve otvorenije lajava! Malo je pisaca, prije Sartrea koji je, i to nije slučajno, napisao jednog dobrog Baudelairea, koje su do te mjere mrzili. Malo se njih moralo suočiti, osobito u godinama egzila, s osudom tih razmjera. Zavidim vam što ste u Bruxellesu, dragi Michel. Ja sam se ondje smjestio kad sam pisao roman o njegovim posljednjim danima (Baudelaireovim). Bilo je to nekoliko dana nakon što su sravnili sa zemljom i zamijenili sexshopom taj hotel Grand Miroir, koji je ipak imao tako dobro ime s obzirom na to da se radilo o čovjeku koji je otvoreno isticao da “živi i umire pred zrcalom” kako bi u njemu bio “neprekidno uzvišen”. I to što sam stigao prekasno, što sam za dlaku propustio Grand Miroir i njegove tajne, nešto je za čim istinski žalim u svom književnom životu. Zavidim vam što ste ondje jer ostaju, ako vam se da, pločnici u ulici Ducale gdje si djevojke još uvijek iskreću gležnjeve hodajući stopama autora Raketa; Trg Petit Sablon gdje je u moje doba preživljavao jedan bordel koji je volio; samostan augustinki u koji su ga zatvorili nakon afazije; da i ne govorimo o Namuru, o Saint-Loupu u Namuru, gdje ga je prvi put pogodio “vjetar od krila slaboumlja”… No dobro. Vaše pitanje. Jesam li imao prilike, kako kažete, razmišljati o “tom” pitanju na osnovi svog vlastitog slučaja? Pa sad, kad se sve zbroji, i da i ne. Da, naravno, ako imam, čak i kad nisam ondje, dovoljno očiju da vidim i ušiju da čujem zlobna šaputanja koja počnu čim moj slučaj na nekom javnom mjestu postane tema. Ali istodobno i ne, jer kod mene postoji jedan prilično bizaran fenomen – za razliku od vas, čini se – ja nikad nisam uspio razmišljati o sebi kao o žrtvi ni doživljavati se kao “žrtvu” nekog pravog “proganjanja”. Napadaju me kao malo kojeg pisca. Za svaku od mojih knjiga počaste me količinom uvreda koje bi ne jednog demoralizirale. A što se tiče ekcema… Ah! Ekcem… Ako je ekcem kriterij, moram priznati da sam prilično dobar stručnjak i u pogledu ekcema. 14

Sad, stvar je u tome da je meni luđački teško, ne bih rekao primiti na znanje te napade, nego uklopiti se u tu sliku o meni koju mi oni šalju, tvoriti je i osjećati je svojom, pridružiti taj ne baš laskavi, ponekad žaljenja vrijedan odraz svom dubokom ili jednostavno socijalnom identitetu. Jedan primjer. Onaj film koji sam snimio, prije dvanaest godina, i zbog kojeg sam podrobno pročitao Dnevnik i Ljepoticu i zvijer. Znam što su o njemu govorili i što i dalje govore, ako nije i potpuno izbrisan iz sjećanja. Znam za “trash”, očito “bezvrijedno” djelo, “najgori film u povijesti kinematografije” (dixit Serge Toubiana, koji je tada bio direktor u Cahiers). Znam da ima ljudi koji, kad je na televiziji, priređuju kretenske večere na kojima je kreten taj film, a s filmom i njegov autor. Ma kako da vam kažem? Znam sve to, ali ne doživljavam. Svjestan sam, ali ne usvajam. Uzalud sam informiran o lavini blata koja ga je pokopala čim je izašao – ne uspijevam misliti o sebi kao o autoru-najbezvrednijeg-iblatom-najprekrivenijeg-filma-u-povijesti-kinematografije i lako bih se mogao naći u situaciji, u nekoj debati, na nekom prijateljskom okupljanju, meetingu, da ne uviđajući podsmjehivanje uokolo, nesvjestan komičnosti u koju upadam ili pristojne nelagode koju izazivam, počnem o njemu govoriti kao o običnom filmu, prilično dobrom, gotovo važnom i kojim se ponosim. Drugi primjer – bremenitiji smislom i posljedicama – moje bivanje židovom… Biti židov, u principu znači imati poseban odnos s tom pričom o proganjanju. Biti židov za većinu židova znači automatsku propusnicu za percipiranje sebe kao ranjiva, nestalna, nikad sasvim na svom mjestu, pomagača antisemitizma. Uostalom, poznajem malo židova koji u sjećanju nemaju neku obiteljsku ili osobnu anegdotu, ponekad neku primitivnu scenu, koja dokazuje tu urođenu prisnost s uvredom. A kod mene ni to nije tako. Borim se protiv antisemitizma, naravno. Od onih sam, znate to, koji ništa, zbilja ništa o toj temi ne propuštaju. No možda je to neki oblik poricanja. Možda je to simptom moje fundamentalne neuroze. Možda je povezano s tim što sam rođen u dijelu svijeta gdje su židovi bili relativno pošteđeni. Činjenica je da nikad, kad se borim za židove, nemam osjećaj da se borim za vlastito spasenje. Činjenica je – i zbilja vas molim da mi vjerujete – da se ne sjećam da sam, ni kao dijete, ni poslije, morao trpjeti tjelesnu 15

ili duševnu diskriminaciju, napade protiv kojih prosvjedujem i ustajem. Ima židova koji pate; ja sam židov koji se bori. Ima židova koji svoj judaizam žive kao putovanje na kraj napuštenosti i noći; ja sam sretni židov – Jean-Claude Milner rekao bi “afirmativni” židov (a Albert Cohen bi rekao da sam jedan od onih “solalijanskih”, odnosno u njegovu leksiku, “sunčanih” i gotovo “grčkih” židova, koji ne vide drugo do slavu, raskoš i svjetlost u biblijskom i talmudskom sjećanju kojih su baštinici). I uostalom, budući da smo pri sjećanjima iz djetinjstva, ispričat ću i ja vama jedno. I ja sam, kao i vi, upoznao te klase polimorfnih perverznjaka koji se dogovore oko neke žrtve kojoj će se maznuti torba, isprazniti pernica ili joj se tintom namazati lice. U gimnaziji Pasteur, gdje sam pohađao drugi stupanj, taj službeni patnik prezivao se Mallah. Ne sjećam mu se imena. Ali još uvijek pamtim njegovo blijedo lice, nespretne i bojažljive kretnje, poglede pune dobrote kojima je preklinjao svoje progonitelje. I baš sam se sjetio tog njegova imena ovih dana kad sam čitao, kad sam po novinama čitao kako majka predsjednika Sarkozyja potječe iz jedne židovske obitelji iz Thessalonikija čije je prezime bilo upravo… Mallah. Je li bio neki rođak? Bratić? Neki Sarkozyjev stariji brat? Pojma nemam. Ne znam, uostalom, ni što je bilo s njim, ni je li još uopće živ. Znam jedino da sam se, kao i vi, držao podalje od čopora malih hijena koje su ga dolazile ponižavati, tražiti, čak i u metrou. I to da sam, ne zadovoljavajući se time da ne marširam u lov na Mallaha, ni time da se držim po strani od eskadrona potencijalnih zlostavljača, uzeo tog dečka pod svoje okrilje i s njim, više godina zaredom, prijateljevao. Ne pripisujem si za to, ništa više od vas, nikakve osobite zasluge. Ali promatram tu psihološku crtu koja, uostalom, nije bila nešto samo po sebi razumljivo za židovskog klinca koji sam ja bio krajem tih pedesetih: toliko mi je bila nepojmljiva ideja da bih sam mogao postati plijen te hajke, toliko je daleko od mene bio strah da bih mogao biti još jedan mogući cilj toj hordi gadova, toliko mi je duboko stran bio, ako vam je draže, taj proganjački fantazam, da nisam imao apsolutno nikakav problem da se s njim otvoreno pokazujem i vidim ga združena sa mnom. Malo kasnije, uostalom, otkrio sam nešto krajnje uznemirujuće. Imao sam profesora, na prvoj pripremnoj godini za studij književnosti, koji se zvao Jean Deprun i koji je s razmakom od trideset godina bio 16

dvojnik malog Mallaha (ista vrsta grozničava genija, ista velika glava na nezgrapnu tijelu, isti ten blijed kao krpa za jednu začuđujuće svježu put koja kao da još uvijek ničemu nije poslužila). Bio je nekako čudan prema meni. Gotovo neprijateljski raspoložen. Vidio sam, ne mogavši si to objasniti, trud koji je ulagao da izbjegne susresti moj pogled kad bi me pozivao na ploču da komentiram poemu Mauricea Scèvea ili neku stranicu Salammbôa. Sve do dana kad je moj otac, kad sam za obiteljskim stolom spomenuo njegovo ime, uzviknuo: “Deprun? Pa ja sam ga vrlo dobro poznavao!” – i stao mi pripovijedati kako je taj eminentni erudit, specijalist za “filozofiju zabrinutosti” u pisaca 18. stoljeća, u školi za časnike Cherchell za vrijeme rata, bio neka vrsta prvog Mallaha, kojeg je kinjila, proganjala, mučila družina mladih mužjaka, i kako ga je upravo on, moj otac, uzeo u zaštitu baš kao što sam to ja morao učiniti trideset godina kasnije, kad se reinkarnirao u Neullyju. To što vam prenosim tu epizodu, to što mi se vratila u misli i što vam je prenosim, činim zato što sam još uvijek fasciniran, kao prvo, tom tajanstvenošću tih starinskih gesta koje djeluju kao čarolija i koje čovjek, i ne znajući, reproducira. Ali ponajprije kako bih vam rekao da grupa u mogućoj kriminalnoj fuziji, mnoštvo koje linčuje, proždire, vadi utrobu, “zla zvijer bez dlake” o kojoj govori Franz u monologu Zatočenici iz Altone, “krvoločna vrsta koja se zaklela u našu propast”, velika životinja, jednom riječju, “skrivena u prisnim očima naših bližnjih” i koja ne traži drugo do da “iskrsne”, znam ih na neki način dvostruko; znam im, gotovo genealoški, onaj karakteristični zadah, užurbani korak, predznake, ratne pokliče, prepredenost, ali nikad nisam previše imao osjećaj ni da nešto posebno na mene ciljaju, ni da išta gubim čekajući jer prije ili poslije doći će red i na mene… Recimo stvar na drugi način. Nakon što smo razmislili o pitanju, jasno. Znati da je to “fenomen par excellence”, znati da je taj fenomen konstitutivan socijalnoj vezi i da je to više od, recimo, ljubavi, ugovora ili univerzalne simpatije ljudi prema ljudima, naravno. Znati da nema uključenja osim pod uvjetom nekog isključenja, sjetiti se da ako se dvoje ljudi udružilo, to općenito znači da su se dogovo17

rili da odbace ili proskribiraju nekog trećeg, čuvati se, drugim riječima, onog što su Grci nazivali “sinkretizmom” i o čemu sam uvijek mislio da mu je dublji smisao manje, kao što tvrdi etimologija, “savez više Krećana”, a više “svi zajedno protiv Krećana” (koji su bili bića na koja se najgore gledalo i s najgorom reputacijom u antici…) – savršeno. No koliko god da sam razvio to znanje u pogledu Drugog, koliko god da sam napisao stranice i stranice o njegovoj dubokoj logici, koliko god mislio da sam, primjerice, i da odgovorim na jednu drugu vašu opasku, pridonio dokazivanju, putem koji je otvorio René Girard, da objavljene religije nisu ni po čemu odgovorne za tu proizvodnju žrtvenih jaraca i da štoviše pridonose ublažavanju njihova divljaštva – toliko imam dojam da su mi moj osobni slučaj, moje iskustvo mladića ili muškarca bili u tom pogledu od slabe koristi. Čudno, ali tako je. Ne uklapa se u ideju, od koje smo krenuli, o nepriznatom, vrijeđanom, piscu kojeg se vuče niže od zemlje, itd. – ali istina je. Još samo nekoliko riječi. Vi kao da ste skeptični kad vam kažem da su mi te stvari što se pišu o meni i koje s vremena na vrijeme otkrivam na tom vražjem Googleu važne samo utoliko što me informiraju o stanju na terenu, rasporedu protivnika, njegovim eventualnim rupama i prikladnim protunapadima. U krivu ste. Jer, uvjeravam vas, i to ima smisla. Zaboravljam članke tih ljudi čim ih pročitam, i čim izvučem taktičke ili strateške zaključke koji se nameću. Nema učinka na narcisizam. Ego je garantirano nezapaljiv, blindiran, kad je izložen napadima. I jedna čarobna azbestna strana kojoj valja zahvaliti što tako prenošena zlonamjernost hlapi u istom onom trenu u kojem je prestala širiti svoje pare i obavještavati me o mjestu onog što je Flaubert, u jednom pismu Baudelaireu, nazvao “baterijama” i “zasjedama” “protivničke strane”. Drugim riječima, ništa nije vrijedno, i tu naprotiv imate pravo, užitka u pobjeđivanju kao protuotrovu onim dvama otrovima blizancima, želji za sviđanjem i za nesviđanjem. 18

Ništa nije vrijedno smisla rata, ne samo da bi se zaštitilo neko djelo, stavilo ga se u zaklon, sanktuariziralo ga se, nego i da bi ga se uspješno privelo kraju i sačuvalo netaknutu, od vjetrova, plima i gramzivosti, želju da ga se nastavi. Zaboravio sam taj Voltaireov izraz. Ali moram reći da mi se jako sviđa i da volim tako zamišljati pisce kojima se divim: živjeti i umirati s oružjem u ruci… moraš se znati snaći, kao veliki Valmont… “slikar bitaka”, i ja, ali svojih, kao u knjizi Pérez-Revertea koju ste mi preporučili i koja mi je zbilja bila uzbudljiva… No tu prekidam, dragi Michel. Jer u protivnom bi se trebalo stići do tog umijeća ratovanja. Odnosno do tog bojnog polja kakvo je, konkretno, u našem slučaju, književna ili filozofska scena. Ili do tog neprekidno naoružanog stanja kakvo je, ako je za vjerovati i najvećima, život pisca. Kafka, primjerice… Kafka, koji je, kao što znate, bio obožavatelj Napoleona i u Carevim oklijevanjima u bitci kod Borodina ili u scenariju povlačenja iz Rusije vidio kriptiranu istinu o onim “kampanjama” i “manevrima” koji su bili uobičajeni u njegovu životu romanopisca… Vjerujte mi na riječ – dobit ćemo na vremenu.