Dublineska, Enrique Vila-Matas

Enrique Vila-Matas

Dublineska Sa španjolskog preveli Matija Janeš i Ana Marija Drmiæ

Edicije Bo ièeviæ Zagreb, 2012.

© Enrique Vila-Matas Dublinesca c/o MB Agencia Literaria S.L. Seix Barral, Barcelona 2010.

Enrique Vila-Matas Dublineska Prvi put tiskano 2012. u nakladi © Edicije Bo ièeviæ Trg kralja Tomislava 18, Zagreb www.edicije-bozicevic.com Za nakladnika Juraj Bo ièeviæ Prijevod Matija Janeš i Ana Marija Drmiæ Urednica Sanja Janušiæ Prijelom Grapa d.o.o.

Likovno ureðenje Ana Jakiæ Divkoviæ Tisak Denona d.o.o.

ISBN 978-953-6751-83-9 CIP zapis dostupan u raèunalnom katalogu Nacionalne i sveuèilišne knji nice u Zagrebu pod brojem 805030.

Sva prava pridr ana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umno iti i prenositi u bilo kojem obliku, elektronièkim ili mehanièkim sredstvima, ukljuèujuæi fotokopiranje, snimanje ili bilo kakvo digitalno pohranjivanje ili distribuiranje bez prethodnog pismenog dopuštenja nositelja autorskih prava.

Pauli de Parma

SVIBANJ Pripada sve rjeðoj lozi uèenih knji evnih izdavaèa. I svakoga dana potresen prisustvuje predstavi u kojoj gleda kako plemenita grana njegova zvanja – izdavaèi koji još uvijek èitaju i koje je oduvijek privlaèila knji evnost – poèetkom ovoga stoljeæa neprimjetno izumire. Prije dvije godine bio je u problemima, ali znao je na vrijeme zatvoriti svoju izdavaèku kuæu koja je, uostalom, zapanjujuæom upornošæu jurila prema bankrotu, iako je dosegnula zavidan ugled. U više od trideset godina samostalnog putovanja bilo je svega, uspjeha, ali i velikih padova. Neuspjeh završne faze pripisuje vlastitoj tvrdokornosti prema izdavanju pomodnih gotièkih prièa i ostalih besmislica, zaboravljajuæi pritom dio istine: kako se nikada nije isticao dobrom ekonomskom raèunicom i kako, usto, moguæe da mu je naštetio njegov prekomjerni fanatizam prema knji evnosti.

Samuel Riba – Riba, kako ga svi zovu – objavio je mnoge od velikih pisaca svojega vremena. Nekima tek jednu knjigu, ali i to je bilo dovoljno da se ubroje u njegov katalog. Iako je svjestan da u èasnoj grani njegova zanata postoje još uvijek i neki drugi hrabri Don Quijoti, ponekad mu godi smatrati se posljednjim izdavaèem. Ima pomalo romantiènu sliku o samome sebi i ivi sa stalnim osjeæajem kraja vijeka i kraja svijeta, nedvojbeno prouzroèenim poslovnim zastojem.

7

Vrlo je sklon èitanju vlastita ivota kao knji evnog teksta, sklon je tumaèiti ivot iskrivljujuæi ga poput okorjelog èitatelja kakav je sâm bio tolike godine.

Usto, išèekuje prodaju svoje baštine nekoj stranoj izdavaèkoj kuæi, ali pregovori veæ dulje vrijeme stoje na mjestu. Pro ivljava sna nu i tjeskobnu psihozu kraja svega. I još nitko i ništa nije ga uspjelo uvjeriti kako starenje ima svoje dra i. Ima li?

Upravo je u posjetu svojim starim roditeljima i promatra ih od glave do pete, ne skrivajuæi znati elju.

Došao im je preprièati svoj nedavni boravak u Lyonu.

Osim svake srijede – obvezatnog sastanka – stari je obièaj da ih posjeæuje nakon povratka s puta. U posljednje dvije godine nije primio ni desetinu poziva za putovanje u usporedbi s onima otprije, ali taj detalj prešutio je roditeljima, kao što im takoðer skriva i to da je zatvorio izdavaèku kuæu jer smatra da su u odveæ odmakloj dobi da ih bilo èime ozlovoljava, i usto, siguran je da to ne bi nimalo dobro prihvatili.

Razveseli se svaki put kada ga negdje pozovu jer mu, izmeðu ostalog, to omoguæuje da pred roditeljima nastavi odr avati fikciju svojih brojnih aktivnosti.

Unatoè tome što æe uskoro napuniti šezdeset godina, zadr ava sna nu ovisnost o njima, kao što se mo e primijetiti, mo da zato što nema djece, a oni opet imaju samo njega: jedino dijete. Èak je i putovao na mjesta koja ga nisu previše privlaèila, samo kako bi poslije roditeljima preprièao putovanje i tako ih odr ao u uvjerenju – ne èitaju novine i ne gledaju televiziju – da i dalje izdaje i da je i dalje tra en na mnogim mjestima te mu tako ivot nastavlja iæi u dobrom smjeru. Ali to nipošto nije tako. Ako je kao izdavaè bio naviknuo na bogat društveni ivot, sada jedva da 8

ima ikakav, ako ne i nikakav. Gubitku tolikih la nih prijateljstava pridru ila se tjeskoba koja ga je obuzela otkad je prije dvije godine odustao od alkohola. Ta tjeskoba proizlazi koliko iz toga što je svjestan da bez piæa ne bi bio toliko odva an kao izdavaè, toliko i iz uvjerenosti da je njegova sklonost društvenom ivotu bila usiljena, za njega nimalo prirodna, i da je mo da samo proizlazila iz njegova nezdravog straha od nereda i samoæe.

Ništa mu ne ide od ruke otkad oèijuka sa samoæom. Premda pokušava izbjeæi pad u prazninu, njegov brak se ipak poljuljava, iako ne uvijek jer mu partnerski odnos prolazi kroz najrazlièitija stanja, od zanosa i ljubavi do mr nje i propasti. Ali svaki dan osjeæa se sve nestabilnijim u svemu te se pretvorio u gunðalo i smeta mu veæina onoga što vidi tijekom dana. Vjerojatno je to stvar godina. Ali èinjenica je da se poèinje osjeæati nelagodno u svijetu i pribli avanje šezdesetog roðendana èini mu se poput omèe oko vrata.

Njegovi stari roditelji uvijek zainteresirano i pozorno slušaju njegova izvješæa s putovanja. Ponekad èak nalikuju dvjema savršenim preslikama Kublaj-kana dok je slušao prièe koje mu je prenosio Marko Polo. Posjeti koji slijede nakon nekog putovanja njihova sina èini se da u ivaju poseban status, jednu kategoriju iznad onih monotonih i uobièajenih svake srijede. Ovaj danas ima taj izvanredni status.

Meðutim, nešto èudno se dogaða: veæ je dulje vrijeme u kuæi, a još nije bio u stanju niti se dotaknuti teme Lyona. A rijeè je o tome da im ne mo e izlo iti ništa vezano uz svoj prolazak tim gradom jer je ondje bio toliko odvojen od svijeta i putovanje mu je bilo tako divlje mentalno da ne raspola e ni jednom jedinom imalo ljudskom anegdotom. Usto, stvarnost onoga što 9

mu se ondje dogodilo odbojna je. Bio je to poput leda hladan put, kao ona hipnotizirajuæa putovanja na koja u posljednje vrijeme tako èesto kreæe pred raèunalom.

– Znaèi bio si u Lyonu – navaljuje njegova majka, sad veæ i pomalo uznemirena.

Otac je polako poèeo paliti lulu i takoðer ga zaèuðeno promatra, kao da se pita zašto ne isprièa nešto o Lyonu. Ali što im mo e reæi o svojem boravku u tom gradu? Neæe valjda zapoèeti s izlaganjem opæe teorije romana koju je uspio sâm razraditi u onom lionskom hotelu. Nimalo ih ne bi zanimala prièa o tome kako je izradio tu teoriju, i k tome ne vjeruje da bi oni uopæe mogli znati što bi to bila knji evna teorija. I, uz pretpostavku da i znaju, siguran je da bi ih ta tema u potpunosti zagnjavila. I èak bi mogli otkriti da je, kao što tvrdi Celia, u posljednje vrijeme previše osamljen, previše izdvojen iz stvarnog svijeta i odijeljen raèunalom ili, u nedostatku ovoga posljednjeg – što mu se dogodilo u Lyonu – svojim mentalnim putovanjima.

U Lyonu se posvetio uopæe nestupanju u kontakt s organizacijom Villa Fonderbrider koja ga je bila pozvala da odr i predavanje o teškoj situaciju u kojoj se nalazi knji evno izdavaštvo u Europi. Mo da zato što se ni u zraènoj luci ni u hotelu nitko nije pojavio kako bi ga doèekao, Riba se, kao osvetu za poštovanje koje su mu organizatori uskratili, zatvorio u svoju hotelsku sobu u Lyonu i ondje uspio ostvariti jedan od svojih snova iz vremena dok je još bio izdavaè te nije imao vremena ni za što: sastaviti opæu teoriju romana.

Objavio je mnoge va ne autore, ali samo u Julienu Gracqu iz romana Obala Sirta uoèio je duh buduænosti. U svojoj sobi u Lyonu, tijekom beskrajnih sati 10

zatvorenosti, odluèio je sastaviti jednu opæu teoriju romana koja, temeljeæi se na uèenjima koja je od prvoga trena bio zapazio u Obali Sirta, postavlja pet elemenata koji su mu se uèinili neizostavnima za roman buduænosti. Ti elementi koje smatra bitnima su: intertekstualnost; povezanost s visokim pjesništvom; svijest o moralnom krajoliku u ruševinama; lagana nadmoæ stila nad radnjom; èin pisanja do ivljen poput ure koja napreduje.

Bila je to smiona teorija, jer je postavila Gracqov roman, uobièajeno smatran zastarjelim, kao najnapredniji od svih. Ispunio je gomilu listova komentarima raznih elemenata tog predloška za roman buduænosti.

Ali tek što je završio svoj teški posao prisjetio se “svetog nagona protiv teorija” o kojem je govorio Pessoa, još jedan od njegovih omiljenih autora i èiju je knjigu Odgoj stoika imao èast izdati jednom prilikom. Prisjetio se tog nagona i pomislio kako su romanopisci ponekad vrlo glupi, i sjetio se raznih španjolskih pisaca kojima je izdao prièe koje su bile naivni proizvod uèenih i širokih teorija. Kakav strašan gubitak vremena, pomislio je Riba, usvojiti neku teoriju kako bi se napisao roman. Sad je to on mogao reæi s punim pravom jer je upravo bio napisao jednu.

Jer, da vidimo, pomislio je Riba, ako netko ima teoriju, èemu pisati roman? I istog trena kad se to zapitao, i zasigurno da ne bi do ivio tako sna an osjeæaj da je gubio vrijeme, èak i da ga gubi pitajuæi se, shvatio je da su mu toliki sati provedeni u hotelu dok je pisao svoju opæu teoriju u biti omoguæili da je se riješi.

Zar je takva èinjenica zanemariva? Naravno da nije.

Njegova æe teorija i dalje biti što je i bila, lucidna i odva na, ali uništit æe je bacanjem u koš za smeæe u svojoj sobi.

11

Odr ao je tajni i intimni pogreb za svoju teoriju i za sve one koje su ikada postojale u svijetu, a zatim je napustio Lyon da ni u jednom trenutku nije stupio u doticaj s onima koji su ga bili pozvali da odr i govor o teškom – mo da ne tako teškom, mislio je Riba tijekom cijelog putovanja – stanju knji evnog izdavaštva u Europi. Izišao je kroz stra nji izlaz hotela i vlakom se vratio u Barcelonu, dvadeset i èetiri sata nakon dolaska u Lyon. Onima iz Ville Fordebrider nije ostavio niti poruku kako bi opravdao svoju nevidljivost u Lyonu, ili svoj èudan završni bijeg. Shvatio je da je cijelo putovanje poslu ilo samo kako bi uspostavio jednu teoriju i potom joj odr ao intimni pogreb. Otišao je potpuno uvjeren da je sve ono što je napisao i teoretizirao oko toga kakav bi roman trebao biti bilo tek sastavljanje izvješæa s jedinim ciljem da se oslobodi njegova sadr aja. Ili, bolje reèeno, sastavljanje izvješæa s iskljuèivom svrhom da se povrdi kako je najbolje od svega putovati i gubiti teorije, sve ih izgubiti.

– Znaèi bio si u Lyonu – uporna je njegova majka.

Na kraju smo ovog svibnja s tako promjenjivim vremenom, iznenaðujuæe kišnim za Barcelonu. Dan je hladan, siv, tu an. Na nekoliko trenutaka zamišlja da je u New Yorku, u kuæi u kojoj se èuje promet iz smjera tunela Holland: rijeke automobila koje se vraæaju kuæama nakon posla. To je obièna mašta. Nikada nije èuo buku tunela Holland. Smjesta se vraæa u stvarnost, u Barcelonu i njezinu pepeljastosivu deprimirajuæu svjetlost današnjeg dana. Celia, njegova ena, èeka ga kod kuæe oko šest poslije podne. Sve protjeèe odreðenom normalnošæu, osim nemira koji obuzima njegove roditelje što primjeæuju da im sin ne govori baš ništa vezano uz Lyon.

12

LIPANJ Ali kad bi jednoga dana i pronašao tog toliko tra enog autora, tog duha, tog genija, teško da bi taj nadmašio ono što su toliki veæ rekli o pukotinama koje razdvajaju oèekivanja mladosti i stvarnost starosti, ono što su toliki veæ rekli o prividnoj naravi naših odluka, o razoèaranju kojim završava potraga za uspjehom, o krhkoj sadašnjosti i buduænosti u vlasti starosti i smrti. A, s druge strane, uvijek æe biti smetnja, duševna bolest svakog lucidnog izdavaèa, nu nost da iziðe u lov na te duhove koje predstavljaju prokleti autori. O svemu tome sada razmišlja, izvaljen na pla i uz modro more, okru en ruènicima, crvenim šeširiæima, valovima umirenim na mlakom i utom pijesku, u blizini središta svijeta. Èudnovatoj pla i u jednom kutku njujorške luke.

Probudivši se, još uvijek posramljen što je povjerovao da se uistinu nalazi na toj pla i, a i zato što je nesvjesno izvukao na površinu skriveno zlo svakog izdavaèa, svom brzinom se odijeva – ne eli gubiti vrijeme – i hita prema prozaiènoj podru nici banke Bilbao Vizcaya, u vrijeme za koje je siguran da gotovo i neæe biti klijenata te æe tako moæi razriješiti svoj problematièni sluèaj što je prije moguæe. Prima ga nasmiješena poslovotkinja, a on je grubo obavještava da eli prebaciti polovicu svojeg novca iz jednog investicijskog fonda u drugi iste banke, koji se zove Extra Tesorería 89

Fi. Prethodno utvrðuje da æe novac polo en u njegov novi fond biti potpuno siguran. I zatim obavljaju transakciju. Potom, zahtijeva prijenos dijela novca sa svojeg tekuæeg raèuna u banku Santander. Poslovotkinja je svjesna toga da ne mo e tra iti objašnjenje za taj izdajnièki èin, ali vrlo se vjerojatno sad pita što li su to oni loše uèinili da on poduzme ovakav financijski potez. Na kraju potpisuje još papira i moli ih èekovne knji ice koje su mu za posljednjeg posjeta zaboravili dati. Pozdravlja se vrlo pristojno i cinièno. Izišavši na ulicu, zaustavlja taksi i odlazi na drugi kraj grada, u èetvrt Sants, u podru nicu banke Santander gdje mu je Celijin mlaði brat, koji veæ godinama ondje radi, predlo io ugovoriti mirovinski plan s dohotkom od optimalnih sedam posto. Deprimira ga što veæ mora imati mirovinski plan; nikad nije mislio da æe ostarjeti; ali odluèuje biti praktièan.

U podru nici banke Santander, s novcem koji su poslali iz Bilbao Vizcaye, ugovara plan i opet potpisuje gomilu papira. Pojavljuje se poslovoða, koji je nadreðeni Celijinu bratu, i pristojno se zanima za njegov slavni i sad veæ propali dugogodišnji izdavaèki posao.

Riba je sumnjièav prema tolikoj ljubaznosti i misli da ga poslovoða zapravo neizravno eli upitati ne idu li danas loše svi poslovi s knjigama. Gleda ga gotovo poprijeko, i konaèno ga prekida kako bi mu govorio o New Yorku i o tome koliko bi rado ivio ondje. Njegovi pretjerani hvalospjevi tom gradu èak uspijevaju iziritirati flegmatiènog poslovoðu koji ga prekida: – Èujte, imam jedno pitanje, i nemojte se ljutiti, ali ivo me zanima… A ne biste bili sretni iveæi, primjerice, u Toru, u provinciji Zamori? Što bi morali imati Toro ili Benavente da biste vi otišli ivjeti 90

ondje? I oprostite na pitanju koje sam postavio zasigurno zato što sam ja iz Tora.

Na nekoliko sekundi Riba ostaje zamišljen te konaèno zapoèinje kameniti zamoranski put svojega odgovora. Èini to namjerno blagim glasom, poetskim, protubankarskim, osvetnièkim prema financijskom prostoru u kojem se nalazi.

– To je teško pitanje, ali odgovorit æu vam. Oduvijek sam smatrao da, kad se smraèi, svi trebamo nekoga.

Impresivna tišina.

– No – nastavlja Riba – imam dojam da bi u New Yorku, primjerice, smraèi li se, a nemamo nikoga uz nas, samoæa bila manje dramatièna nego u Toru ili Benaventeu. Razumijete li me sada?

Poslovoða ga gotovo bezizra ajno promatra, kao da ništa nije razumio. Gura mu još papira da potpiše.

Riba potpisuje i potpisuje. I potom, istim onim blagim glasom od maloprije, tra i da sutra povuku dio novca koji se još nalazi u investicijskom fondu banke Bilbao Vizcaya i prebace ga na fond banke Santander.

Sat kasnije, obavljene su sve transakcije. Bolje je tako, razmišlja. Bolje je tako, s novcem podijeljenim umjesto da se nalazi samo na jednom mjestu. Ulazi u drugi taksi i vraæa se kuæi. Osjeæa se napola iscrpljeno jer veæ dvije godine nije vršio financijske transakcije niti kroèio u banku. Èini mu se da je ovoga jutra uèinio nadljudski napor. Poèinje osjeæati strašnu eð.

Muèi ga umor i velika eð. eð zla, alkoholna, eð za vodom, za mirom, za ponovnim ostankom u kuæi, ali iznad svega zla i alkoholna eð. elio bi potegnuti iz boce i baciti se u loš ivot. Nakon dvije godine apstiniranja, potvrðuje mu se stara slutnja: svijet je vrlo 91

dosadan ili, što je isto, ono što se u njemu dogaða nezanimljivo je ako to ne isprièa dobar pisac. Ali morati iæi u lov na pisce bilo je ivo sranje, i povrh svega ne naiæi nikad na jednoga koji bi bio istinski genijalan.

Kakva je logika stvari? Uistinu nikakva. Mi smo ti koji je tra e izmeðu raznih segmenata ivota. Ali to nastojanje da se pridjene forma onom što ju nema, da se uredi kaos, to samo uspijeva dobrim piscima. Sreæom, još uvijek odr ava prijateljstva s nekima od njih, iako je istina i to da je morao organizirati putovanje u Dublin kako ih ne bi izgubio. Iz prijateljskog i kreativnog kuta gledanja, otkako je zatvorio posao voda mu je došla do grla. Duboko u sebi, nedostaje mu kontinuirani odnos s piscima, tim toliko nebuloznim i èudnovatim biæima, toliko egocentriènim i kompliciranim, tako glupima u veæini. Ah, pisci. Da, istina je da mu nedostaju, iako su jako naporni. Svi odreda toliko opsesivni. Ali ne mo e se poreæi da su ga uvijek jako zabavljali, posebice kad im je – sad se zlobno osmjehuje – plaæao predujme ni e od onoga što im je mogao dati te tako pridonosio tomu da budu još siromašniji. Prokleti nesretnici.

Sad su mu potrebni još i više nego prije. Volio bi da ga se jedan od njih sjeti i nazove ga kako bi ga pozvao na promociju nekog romana, ili na kongres o buduænosti knjige, ili da ga jednostavno zanima kako je. Prošle ih je godine još bilo nekoliko koji su se potrudili nazvati ga (Eduardo Lago, Rodrigo Fresán, Eduardo Mendoza), ali ove godine nitko. On se dobro èuva toga da ne bi nekoga molio, to je posljednje što bi uèinio u ivotu. Preklinjati da mu dopuste sudjelovati na nekoj promociji ili nekom novom labuðem pjevu knji evnosti. Ali vjeruje da ima znatan broj 92

onih koji mu duguju dio svojeg uspjeha i koji bi ga se mogli sjetiti za neki takav dogaðaj ili bilo što drugo.

Ali zna se: pisci su ogorèeni, ljubomorni do bola, uvijek u besparici i na koncu veliki nezahvalnici, bili oni siromašni ili još siromašniji.

Kako više ne pije, nema opasnosti da mu se odriješi jezik pa da krene širiti neke od svojih tajni.

Najbolje èuvana od svih je ona kako mu godi osjeæati se poput ðubreta svaki put kad se u sebi razmeæe i u iva u brojnim predujmima koje je srezao romanopiscima, posebno njima, romanopiscima, koji su daleko najnepodnošljiviji – više od pjesnika ili esejista – kad se poènu ponašati uistinu nesnosno. Jasno je da ako je rezao predujme, bilo je to jer mu se èinilo kako bi, uz svoju nenadarenost za sve vezano uz financije, da se nije cjenkao i stekao glas škrca, još i više propao. Da nije stao na koènicu s alkoholom i poslovima nesumnjivo bi završio, iz vitalnog kuta gledanja, poput Brendana Behana: potpuno osiromašen i vjeèno pijan. Razmišlja o tom irskom piscu i o njujorškim barovima koje je posjeæivao. I ponovno mu pada na um da bi danas, nakon tolike bankarske aktivnosti, i da si to nije sâm zabranio, jednim gutljajem ispio èašicu najjaèe estice. “ estoka piæa / kao rastopljen metal”, kako je govorio Rimbaud, zasigurno njegov najdra i pisac.

Bio je to izljev samoubilaèkog nagona, ali što raditi kad je eð velika, a sjena kušnje duga. I još uvijek dug taj toliko kratak ivot.

Zamišlja da Nietzky doista posjeduje nešto od onog kratkotrajnog duha koji ga je pratio u njegovu trajnom nogometnom programu iz djetinjstva u dvorištu u ulici Aribau. Iz onih prvih godina dok je sjena 93

duha išla za njim. Duha kojeg je ubrzo izgubio iz vida i ponovno ga ugledao tek u snu, onog dana kad je prvi put bio u New Yorku. Zamišlja da je Nietzky roðak onog anðela èuvara, onog angelo custode. I takoðer zamišlja da upravo razgovara s tom vrstom roðaka onog izgubljenog duha i da to èini u radosnom kraljevstvu bijelih hlaèa, èarapa na kockice, dalekozora sa špagicom i anglosaskih jezika.

Trebao bi voditi zdraviji ivot, ka e mu Nietzky, trebao bi hodati vani. Volio bih te vidjeti kako šeæeš oko svoje zgrade, ili pak usred prirode. Umori se u prirodi. Ili pokušaj potra iti nove ciljeve, umjesto da se prepuštaš raèunalu, ili stalnom razmišljanju da si veæ star i zgotovljen i da si postao vrlo dosadan. Ali uèini nešto. Akcija, akcija. Nemam ti ništa drugo reæi.

Misliti na Brendana Behana èini mu se više nego prikladnim naèinom pripreme putovanja u Dublin.

Neko mu je vrijeme, sad veæ daleko, taj irski pisac bio nepoznanica, misterij koji ga je proganjao otkad je Augusto Monterroso u Putovanju u središte basne bio rekao da “izvješæa s putovanja poput New Yorka Brendana Behana prièinjaju najveæe zadovoljstvo”.

Dugo vremena pitao se tko li je dovraga taj Behan, a da se nije odluèio uistinu ga potra iti. I sad se prisjeæa da svaki put kad bi susreo Monterrosa, zaboravio bi ga to upitati. I takoðer se prisjeæa da je jednoga dana, kad se tome najmanje nadao, pronašao ime Brendana Behana u novinskom èlanku o slavnim gostima hotela Chelsea u New Yorku. Iako su u njemu o Behanu rekli tek da je bio izniman irski pisac koji je samoga sebe obièno opisivao kao “alkoholièara s problemom pisanja”.

94

Ovo posljednje ostalo mu je urezano u pamæenje i, s druge strane, tako sna na ali oskudna informacija poveæala je još i više enigmu vezanu uz tog svetog pijanca, sve dok jednog dana, niz godina nakon što je po prvi put èuo za njega, nije otkrio Behana prerušenog u lik brbljavca Barneya Boylea za šankom nekog paba u Christine Falls, romanu Johna Banvillea koji je napisao pod pseudonimom Benjamin Black. Još uvijek pod dojmom tog otkriæa, posvetio se snimanju prostora u kojem se kretao taj Boyle, Behanov dvojnik: atmosfere magle, peæi na ugljen, para viskija i poroènog dima cigarete. I poèelo mu se èiniti da se svakim danom nalazi sve bli e autentiènom Behanu. Bio je u pravu. Prije nekoliko tjedana ušao je u jednu knji aru i, kao da ga je ondje èekala cijeloga ivota, naišao je na knjigu Moj New York. Prvo što je za alio bilo je to što je nije objavio on. A za alio je još i više kad je otkrio da je Behanova knjiga èudesni monolog o gradu New Yorku koji je smatrao”najfascinantnijim mjestom na svijetu”. Za Behana ništa nije bilo usporedivo s naelektriziranim New Yorkom, središtem svemira. Sve ostalo je tišina, notorna tmina. Nakon što je bio u New Yorku sve ostalo mu se èinilo jezovito ru nim. I tako je London, primjerice, roðenom Londoncu kad se vrati iz New Yorka morao izgledati poput “goleme spljoštene torte predgraða od crvene cigle, s gro ðicom u sredini koja bi predstavljala West End.” Moj New York, knjiga koju je Behan napisao pred kraj ivota, pokazala se kao obilazak beskrajne atmosfere zemljaštva grada sretnih ljudskih konstelacija. Moj New York usto je potvrðivao da su taj grad i sreæa jedno. Behan je napisao svoju knjigu poèetkom šezdesetih u hotelu Chelsea, kad je veæ silno pio. Bili 95

su to dani velikih zabava u kojima nikad nije nedostajalo tvista i medisona, netom izumljenih, ali i dani probuðenih revolucija. Nekoliko godina prije, Velšanin Dylan Thomas banuo je u hotel Chelsea u noæi 3. studenog 1953. izjavljujuæi da je popio 18 viskija zaredom i da mu se to èinilo poput pravog rekorda (umro je šest dana kasnije).

Nakon desetak godina, kao da je rijeè o samom “pijanom brodu” iz Rimbaudove pjesme, “uraganom baèen u eter bez ptica”, Irac Behan takoðer æe se pojaviti u tom hotelu u jednako opijenom stanju kao i Velšanin, i priteæi æe mu u pomoæ Stanley Bard, vlasnik hotela Chelsea, nudeæi smještaj njemu i njegovoj eni, iako je znao da su pisca, koji je uvijek bio nakresan, bili izbacili iz svih hotela. Ta dobrièina Stanley Bard znao je da ako postoji mjesto na kojem bi Behan mogao ponovno poèeti pisati, bio bi to hotel Chelsea.

A tako je i bilo. Hotel u 23. ulici, koji je oduvijek bio smatran mjestom prikladnim za stvaralaštvo, pokazao se krucijalnim za Behana èija je knjiga napisana u istoj onoj sobi u kojoj je ivio Dylan Thomas.

Knjiga govori o euforiji koju je u Behanu pobuðivao taj energièni grad u kojemu bi mu se, u predveèerje – zasigurno predveèerje njegova vlastitog ivota – uvijek uèinilo bjelodanim da je na kraju krajeva ono jedino va no na ovome svijetu “imati nešto za pojesti i nešto za popiti, i nekoga tko te voli”. Što se tièe stila knjige, mogao bi se sa eti ovako: napisati i zaboraviti. Ta dva glagola zvuèe poput jeke poznatog odnosa izmeðu piti i zaboraviti. Sâm Behan èesto je govorio da se odluèio za tu instant opciju: “Ja æu zaboraviti na ovu knjigu veæ puno prije no što æete vi ostaviti svoj novac za nju”.

96

Iako Irac, Behan nikad nije upravljao nièim, kao iznimka od onog pravila koje je formulirao Vilém Vok da New York pripada idovima, da njime upravljaju Irci, a u ivaju ga Crnci. Jer posljednje što bi Behan elio bilo je morati upravljati bilo èime u njegovu voljenom gradu. Mo da je zbog toga njegov stil u knjizi Moj New York saèinjen od mišljenja koja su poput hitaca koji ne ele biti usmjereni dalje od hica sâmog, od pra njenja ili namjerno prikrivenih sudova o cjelokupnom ljudskom osoblju koje je imao u svojoj blizini: Crncima, Škotima, konobarima, homoseksualcima, idovima, taksistima, prosjacima, bitnicima, bankarima, Latinosima, Kinezima i, naravno, Ircima, koji su se po cijelom gradu kretali u obiteljskim klanovima brinuæi se jedni o drugima i stvarajuæi tako jedan poseban ivotni osjeæaj, kao da je rijeè tek o jednoj baladi o kišnoj rodnoj grudi.

U cijeloj knjizi Moj New York Behan ni trenutka ne zaboravlja energiju svojih knji evnih uèitelja: “Shakespeare je sve vrlo dobro rekao, a ono što je izostavio upotpunio je James Joyce.” Uistinu, naèin na koji je Behan prilazio svakom od njujorških barova podsjeæa na onu scenu s knji nicom iz Joyceova Uliksa, kad zamire dan, a dekor i osobe oko Stephena poèinju se rastvarati u njegovu opa anju, mo da zato što ih piæa koja je uzeo za ruèak i intelektualno uzbuðenje razgovora u knji nici, izmeðu trivijalnog i beznaèajnog, èine èas jasnijim, èas mutnijim. Na isti naèin, s prozirnim i zamuæenim alternativama, pojavljuju se u Behanovoj knjizi, ovisno o stupnju njegova osobnog entuzijazma, njujorški barovi s poèetka šezdesetih godina. A imena, poput fascinirajuæe i uznemirujuæe svete litanije, redaju se, neumoljiva, irska, legendarna: McSorley’s Old Ale House, Ma O’Brien’s, Oasis, 97

Costello’s, Kearney’s, Four Seasons i Metropole iz Broadwaya, gdje je roðen tvist.

Esencijalna i laièka litanija. Prisjeæanje na Behanovu knjigu, misli Riba, dobar je naèin nastavljanja priprema za putovanje u Dublin, i da se usto svakim danom sve više udaljuje od mentalne èetvrti koja ga dr i zarobljenim te se tako malo-pomalo poène pribli avati širim obzorjima. Behanovu knjigu progutao je u vlaku koji ga je iz Lyona vratio u Barcelonu, i proèitao ju je istodobno zamišljajuæi da je èita za stolom koji se nalazi tik uz eljezna vrata èudesnog Oaklanda, bara na uglu Hicksa i Atlantica iz djela Kad raniš Brooklyn, krasnog romana njegova prijatelja, mladog Nietzkog.

I takoðer se prisjeæa da je u posljednjim minutama èitanja te Behanove knjige, smraèivši se, dok je on i dalje zamišljao da je u Oaklandu, èak i povjerovao da pro ivljava s autorom taj neponovljivi i mraèni trenutak koji se ne zaboravlja, taj moment, nešto izmeðu d ojsovskog i elegiènog, u kojem Behanovi snovi postupno upijaju svijet koji ga okru uje dok išèezava dnevna svjetlost i skupljaju se dojmovi tog dana u sklad gradskih zvukova i dirljivu mješavinu osjeæaja i opadajuæe svjetlosti koja dopire do samih vrata hotela Chelsea gdje se svjetla nikad ne gase.

Bez New Yorka ne bi bio ništa. Radost koja ga preplavi svaki put kad se sjeti da je taj grad ondje i da ga èeka potrebna mu je poput vode ivota. Upravo sada, razmišljanje o hotelu Chelsea i o Behanu uvlaèi ga u stanje sretne njujorške melankolije, u jednu vrstu neobiène èe nje za onim nepro ivljenim. Razmišljanje o hotelu Chelsea i o Behanu naèin je da se osjeti bli im èarima i toplini New Yorka i nekim tre98

nucima nepro ivljene prošlosti i svemu onome što mu, iz razloga koji mu obièno promièu, budi veselje koliko i tajanstveno toliko i nu no za nastavak ivota.

Istina je da nam je uvijek potreban netko kad se smraèi koliko i to da, kada svièe, uvijek trebamo podsjeæanje na to da nam još uvijek preostaje neki cilj u ivotu. New York ispunjava sve preduvjete da bi bio dobar pogon za nastavak ivota. Najslaðe sjeæanje, ujedno i najèudnije, na taj grad koji je posjetio dva puta i kamo misli da bi što prije trebao otiæi ivjeti, ono je na noæ provedenu u bruklinskoj kuæi Siri Hustvedt i Paula Austera. Otišao je tamo u društvu mladog Nietzkog. Uvijek æe pamtiti taj noæni izlazak, izmeðu ostalog i zbog toga jer otada nije izlazio. A rijeè je o tome da je samome sebi zabranio noæne izlaske, kako ga alkohol ne bi mamio i kako bi, usto, saèuvao zdravlje. S Austerovima napravio je iznimku koju poslije više nije ponovio. Sad se savršeno dobro prisjeæa kako su tog dana velike iznimke, oko šest poslijepodne, on i Nietzky napustili bar u muzeju Morgan, na Aveniji Madison, i polagano se uputili prema Bruklinskom mostu, koji su hodajuæi prešli u nezaboravnih pola sata. Prešavši ga mogao je potvrditi da je, onako kako su mu bili rekli prijatelji iz Barcelone, osjetiti grad s mosta tijekom vremena koliko traje put pješice intenzivno iskustvo.

– Prijeæi mostom iz Manhattana u Brooklyn je – rekao mu je Nietzky – poput ulaska u drugi svijet.

Jako mi se sviða taj most. Jednako kao što mi se sviða i sjajna pjesma koju mu je posvetio samoubojica Hart Crane. Svaki put kad prolazim ovuda osjeæam se sretnim. To je ruta koja mi odgovara.

Koraèajuæi mostom bilo mu je nemoguæe ne sjetiti se da je, kad je kao mladiæ sanjao da æe otputovati jed99

nog dana u New York, tisuæu puta po elio hodati tim mostom. Povezivao ga je sa Saulom Bellowom koji se, netom pristigavši u taj grad, osjeæao na tom mjestu vladarom svijeta. Isprièao je to puno godina poslije jedan od njegovih prijatelja koji je prisustvovao tom trenu Bellowove velike imaginarne moæi i ovako æe to opisati: “Vidio sam ga kako s mosta promatra grad sa zadivljujuæom filantropijom i sve je ukazivalo na to da mjeri skrivene sile svake od stvari u svemiru, isprobavajuæi snagu svijeta da mu se odupre: nadao se da æe ovaj krenuti prema njemu, i obeæao si je veliku buduænost.”

– Znaš li da i meni baš dobro odgovara hodati ovim mostom? – rekao je Nietzkom.

A zatim, ne spomenuvši Bellowa, isprièao mu je da hodanje prema Brooklynu za njega znaèi ponovnu potragu za drevnim skrivenim silama i prisjeæanje na neke dane njegove mladosti dok se još uvijek nadao da æe mu svijet krenuti ususret.

– Vjerovao si da æe svijet krenuti prema tebi? – pitao je mladi Nietzky. I prasnuo u smijeh. Nietzky je veæ godinama ivio u tom gradu i nikad mu nije palo na pamet ništa slièno.

Potom, mirnim ulicama lagano su se ušuljali u podruèje viktorijanskih èetvrti Park Slopea. A Brooklyn se otkrivao kao mjesto vrlo posebne atmosfere. Dok su hodali, Nietzky mu je objašnjavao kako se ta misteriozna èetvrt uvlaèi pod ko u i ostaje ondje zauvijek. Brooklyn je, reèe Nietzky, nešto poput imovnika svemira i posjeduje tu specifiènost da se, dok su u mnogim krajevima etnièke razlike potencijalni izvor sukoba, ovdje ivi u harmoniji s drugima i u jednom humanijem i starijem ritmu od onoga na 100

Manhattanu. Velièanstveno je to mjesto, zakljuèio je Nietzky.

Polagano su se uvlaèili u Park Slope gdje se nalazila kuæa izgraðena od crvene cigle, brownstone trokatnica Austerovih, velikih Nietzkyjevih prijatelja.

U toj bruklinskoj kuæi, a da to nije mogao ni slutiti, èekala ga je sreæa koju je bio uzalud tra io tijekom prvog putovanja u taj grad. Pristigla mu je iznenada, u ponoæ, kad je shvatio da se nalazi u kuæi Austerovih u tom èarobnom gradu. Što je više mogao tra iti?

Austerovi su bili sâmo utjelovljenje New Yorka. A on je bio u njihovu domu, bio je u samom središtu svijeta.

Bila je to sreæa koju pamti kao vrlo intenzivnu, veoma nalik onoj iz njegova tolikih godina iznova i iznova sanjanog sna. Èinilo se kao da se sve udru ilo kako bi on u tom trenutku bio savršenog raspolo enja. Ali dogodilo se nešto na što uopæe nije raèunao.

Zahvaljujuæi vremenskoj razlici i unatoè svojem stanju iznimne sreæe, nije mogao izbjeæi da nekoliko puta ne zijevne, što je pokušao prikriti rukama, a to je bilo još i gore. Tijelo i duša bili su potpuno razdvojeni, svaki sa svojim vlastitim jezikom. I bilo je oèito da se njegovo tijelo, sa svojim vlastitim pravilima, u tom trenu nalazilo potpuno iskljuèeno iz radosti njegova duha. “Kad se duh uzdi e, tijelo pada nièice”, govorio je Georg Christoph Lichtenberg.

Iz te noæi nikad neæe zaboraviti trenutak u kojem je namjeravao objasniti Paulu Austeru da zijevanje, prema onome što je nedavno proèitao u jednom èasopisu, ne znaèi dosadu ni umor, veæ upravo suprotno, elju da se rastereti protok krvi u mozgu te se time postigne stanje budnosti još veæe od one budnosti i sreæe koje veæ osjeæamo. Èesto se prisjeæa tog trenut101

ka, kao i onoga kad je uvidio da je bolje da ne ka e ništa jer bi time još više zakomplicirao stvari, te je onda, a da to nije mogao izbjeæi, ponovno zijevnuo i opet rukama morao prekriti nesretna usta.

– Ostavit æeš nešto u zalog? – upitao ga je Auster.

U tom trenu nije razumio pitanje, kao ni u danima koji su uslijedili. Buduæi da su razgovarali na francuskom, pomislio je da ga nije razumio zbog jezika. Ali Nietzky mu je veæ u više prigoda potvrdio da je doista bilo tako i da ga je Auster upitao hoæe li nešto ostaviti u zalog.

Mo da je Austera zanimalo hoæe li ostaviti uspomenu na svoje zijevanje kao zalog za zamišljeni predujam najma stana. Za najam njihova brownstonea? Je li Auster znao da je njegov tadašnji gost elio, svim silama, ivjeti u toj kuæi? Je li mu to mo da isprièao Nietzky?

Posljednjih mjeseci puno je puta prevrtio to èudno Austerovo pitanje, ali ono i dalje ostaje neriješeni misterij. Ponekad, nalazeæi se na autobusnoj postaji, ili sjedeæi pred televizorom u svojoj kuæi, razmišlja o tome i još uvijek èuje to pitanje, tako nabijeno neobjašnjivim elektricitetom: – Ostavit æeš nešto u zalog?

Pronalazi na Youtubeu mlaðahnog Boba Dylana kako pjeva s Johnnyjem Cashom That’s allright Mama, i primjeæuje, s mješavinom èuðenja i znati elje, da proslavljeni Cash pjeva s rezigniranim izrazom lica, kao da tog dana nije bilo druge nego prihvatiti iznenadno društvo mladog nepoznatog genija koji je skoèio na pozornicu bez ièijeg dopuštenja.

102

SRPANJ Mjesec obasjava, nemajuæi drugog izbora, ono nimalo novo.

Kiši. Ponoæ je. Osjeæaj da što æe više vremena provesti sjedeæi u svojem stolcu za ljuljanje, to æe više ovaj poprimati oblik njegova tijela. Strahovit mamurluk. Neizreciv strah da æe mu se bubrezi raspuknuti te æe istoga trena na mjestu ostati mrtav. Hladan znoj. Bojazan da æe ga sutra, rano izjutra, Celia napustiti. Strah od straha. Još hladniji znoj. Toèno dvanaest sati na uri tjeskobe.

Dan: Ponoæ nedjelje 20. srpnja.

Mjesto: Peti kat u nekoj zgradi u sjevernom dijelu Dublina.

Atmosfera: Nezadovoljstva. Mrzi samoga sebe zbog svoje juèerašnje pogreške, ali i zbog toga što je bio toliko nesposoban te nije znao pronaæi pisca uistinu sposobnog snivati uprkos svijetu; strukturirati svijet na drugaèiji naèin. Velikog pisca koji bi istodobno bio anarhist i arhitekt. Bilo bi mu svejedno i da je mrtav. Istinski genijalan tip, samo jedan bio bi dovoljan. Netko sposoban potkopati i rekonstruirati otrcani krajolik stvarnosti. Netko. iv ili mrtav… Još hladniji znoj.

Tjelesno stanje: Ledeno. Velika glavobolja. Osjeæaj onoga èemu.

243

Pojedinosti: Kofer i torbica za put u predsoblju – ne pred vratima, jer ovdje susjedi nisu od povjerenja – ukazuju na to da je Celia, koja sada spava, jako ljuta zbog onoga od juèer kao i zbog onoga od danas; eljela mu je pru iti posljednju priliku kad se ovog poslijepodneva vratila sa svojeg dugog budistièkog susreta, ali on se pokazao toliko komatoznim i glupim da je zasigurno u tom trenutku Celia odluèila sutra se izgubiti.

Radnja: Mentalna, bespoštedno. Zbog oèite profesionalne deformacije – previše proèitanih rukopisa i k tome nijednog remek-djela – èita dogaðaje vlastita ivota na sve literarniji naèin. Riba se trenutaèno nalazi u svojem stolcu za ljuljanje i, nakon što je tijekom cijelog dana pokušavao prespavati mamurluk i nakon što je maloèas popio dvije bloody mary nastojeæi ga pobijediti, upravo pokušava rekonstruirati ono što se dogodilo strašne juèerašnje noæi. Èini to strahujuæi da æe se s jedne strane i previše dobro sjetiti onoga što se dogodilo, a s druge da æe umrijeti èim se prisjeti. Kajanje zbog povratka piæu navodi ga na pomisao ne bi li bilo bolje okrenuti leða onom neugodnom, iako takoðer i emotivnom, sjeæanju na sinoænje dogaðaje i pronaæi utoèište u èitanju knjige koja mu je najviše nadohvat ruke i koja je stari primjerak knji evnih predavanja koja je Vladimir Nabokov odr ao u Cornellu.

Nada se da æe èitajuæi ta mudra predavanja na kraju ponovno uhvatiti san koji ga je napustio jer je prespavao cijeli dan. Ne eli upasti u opasnu hipnozu raèunala, sjesti za njega pa da se Celia probudi i opet ga pronaðe kao hikikomorija, što je stvar koju, s razlogom ili bez njega, ona na njemu najmanje podnosi.

Nakon dvadeset šest mjeseci apstinencije sasvim je smetnuo s uma u koliko se lošem stanju èovjek na244

lazi kad je mamuran. Koji u as. Sad mu se èini kako glavobolja polako popušta. Ali mu nezaustavljivo zujanje i kajanje paraju uši. Zujanje – vjerojatno bliski roðak njegova starog zla autora – uznemiruje ga, jer mu besmisleno i opsesivno dovodi u sjeæanje popis darova koje su on i Celia dobili za vjenèanje prije veæ toliko godina: onaj bijedni i obeshrabrujuæi izbor svjetiljki, vrèeva i posuða. Sve je to èudno. Ako nešto ne uèini, stolac za ljuljanje æe malo-pomalo zapoèeti poprimati oblik njegova tijela.

Još pojedinosti: Stolac za ljuljanje naèinjen je od tikovine, nelakiran i ima jamstvo protiv napuknuæa, raspadanja i noænog škripanja. Nebo koje se nazire meðu zastorima zaèuðujuæe je naranèaste boje, s primjesama ljubièaste. Kiša postaje sve silovitija i sad šiba po prozorskim staklima. Otkako je stigao u ovu kuæu, opsjeda ga kopija Stuba, malene slike Edwarda Hoppera koju je vlasnik kuæe postavio uz prozor. To je slika na kojoj promatraè mo e vidjeti stube koje se spuštaju do vrata koja vode do jedne mraène i neprobojne gomile drveæa ili planina. Osjeæa da mu je sve ono što mu geometrija kuæe pripravlja konaèno uskraæeno. Otvorena vrata ne predstavljaju slobodan prolaz izmeðu unutrašnjosti i vanjskog svijeta, veæ jedan paradoksalno smišljeni poziv da se ostane na istom mjestu.

– Iziði – govori kuæa.

– Kamo? – pita vanjski krajolik.

Taj ga osjeæaj, još jednom, izluðuje, izbacuje s putanje, èini vrlo nervoznim. Odluèuje zamoliti za skromnu pomoæ Nabokovljevu knjigu koju ima uza se. A potom na nekoliko trenutaka ponovno skreæe pa nju na onaj veliki mjesec i na sve ono na što èovjek vani mo e naiæi. Mamurluk, obilna kiša, Stairway i 245

ono toliko golemo nebo dr e ga pro etim strahovitom tjeskobom. Ali i izravno vezanim za igru. Na trenutak se tjeskoba i igra savršeno upotpunjuju, kao i toliko puta u njegovu ivotu. Osjeæa studen u stopalima, a to mo e biti povezano i s mamurlukom i s igrom i tjeskobom te stubama koje se naizgled spuštaju u unutrašnjost njegova vlastita uma.

– Iziði – govori kuæa.

Pokriva izmuèena stopala pokrivaèem kockastog uzorka, prilièno smiješnim pokrivaèem, i poigrava se mentalno pišuæi jednu reèenicu, upisuje je u svoj um – do ivljava onaj èudan i pretjeran osjeæaj kao da je ispisuje u vlastitom mozgu – pet puta zaredom: Ponoæ je i kiša šiba po prozorskim staklima.

Ponoæ je i kiša…

Nakon toga, zapoèinje druge igre.

Sljedeæa je još jednostavnija. Sastoji se u nabrajanju svih autora koje je objavio i u istra ivanju razlogâ zbog kojih niti jedan od njih nikad nije ponudio svojim èitateljima istinsko remek-djelo. Takoðer i u propitivanju zašto nitko od njih, iako je on imao priliku do ivjeti pojedina pojavljivanja gotovo nadnaravnog talenta, nije istodobno mogao biti i anarhist i arhitekt.

Ovdje radi stanku te se prisjeæa kako je, u jednom od pisama koja mu ponekad iz hotela Chateau u Tongariru piše Gauger, pronašao da je izostanak genijalnosti u svih autora koje su objavili pripisao dubokoj klonulosti u koju je zapalo naše doba, odsutnosti Boga te konaèno – govorio je – smrti autora, “ono što su svojedobno najavili veæ Deleuze i Barthes”.

246

Dodatna bilješka: Pisma koja dolaze iz tog hotela u Tongariru veæ du e vrijeme izrazito uznemiruju Ribu koji ne razumije zašto mu njegov bivši tajnik nastavlja pisati, osim ako to nije kako bi odr ao privid te izbjegao nove sumnje da je prisvojio znatan dio novca iz fonda izdavaèke kuæe.

Ostale pojedinosti: Iz ove igre nabrajanja autora i prouèavanja zašto niti jedan od njih nikad nije ponudio remek-djelo, izvodi se jedna još izopaèenija, koja se sastoji u postavljanju bolnog pitanja nije li taj toliko tra eni genijalni autor zapravo oduvijek bio on sâm, te nije li postao izdavaèem kako bi mogao tra iti taj najveæi talent iskljuèivo u drugima i tako mogao zaboraviti dramatiènu sudbinu svoje osobnosti, tako netalentirane za pisanje, a još manje za genijalnost.

Vrlo je vjerojatno postao izdavaèem kako bi izbjegao teškoæe te kako bi mogao usmjeriti razoèaranje na druge, a ne iskljuèivo na samog sebe.

Istog trena osjeæa da mora sam sebi proturjeèiti te se prisjetiti da je takoðer postao izdavaèem jer je oduvijek bio strastveni èitatelj. Otkrio je knji evnost èitajuæi Marcela Schwoba, Raymonda Queneaua, Stendhala i Gustavea Flauberta. Pretvorio se u izdavaèa nakon dugog razdoblja – crnog razdoblja, kakvim ga danas smatra – u kojem je izdao svoje prve knji evne ljubavi te poèeo èitati iskljuèivo one romane u kojima glavni likovi zaraðuju više od sto tisuæa dolara godišnje.

Komentar: Zna se da kad osoba primijeti svjetlucanje zlata, makar i u knjigama, èini kvalitativni skok u svojem pozivu izdavaèa. Nešto bi se slièno moglo zamijetiti i kod Ribe, uz razliku što je on u poèetku bio èitatelj dobrih romana i usto predan èitatelj, tako da nije zapoèeo posao da bi se obogatio, odnosno, da bi, kako bi se to puèki reklo, plivao u novcu. Ah, plivati u 247

novcu! Koji èudan izraz. Postoji li njegov ekvivalent u engleskom? Zaista, ubrzo je shvatio da æe propasti te unatoè tome nije elio odustati, i bilo je pravo èudo što je u tom zanimanju odolijevao više od trideset godina.

Uvijek je odr avao dobre odnose s inozemnim knji evnim izdavaèima s kojima se obièavao viðati na sajmu knjiga u Frankfurtu i s kojima je razmjenjivao informacije i knjige. S izdavaèima iz svoje zemlje, naprotiv, nikad se nije predobro slagao. Oduvijek su mu djelovali umišljenima i manje upoznatima s knji evnošæu no što su to prikazivali: veæi superstarsi i egocentrici od onih meðu njihovim autorima kojima prišivaju etiketu sebeljubaca neviðenih razmjera. Zanimljivo, njegovi prijatelji u Španjolskoj više su bili pisci, i velika veæina mlaði od njega.

U biti, makar nikad nije naišao na istinski velikog genija, uvijek je cijenio veliku veæinu svojih autora, a nadasve one koji su shvaæali knji evnost kao silu izravno povezanu s podsviješæu. Ribi se oduvijek èinilo da knjige koje èovjek strastveno voli stvaraju osjeæaj, kad ih po prvi put otvoriš, kao da su oduvijek bile tu: pojavljuju se u njima mjesta na kojima nisi bio, stvari koje èovjek nikada dotad nije vidio ni èuo, ali spoj osobnog sjeæanja i tih mjesta ili stvari toliko je oèit da na neki naèin naposljetku pomisliš da si ondje bio.

Danas uzima kao gotovu stvar da su se Dublin i Irsko more oduvijek nalazili unutar njegova mentalnog krajolika, da tvore dio njegove prošlosti. Ako jednog dana, sad kad je u mirovini, poðe ivjeti u New York, volio bi zapoèeti novi ivot te se osjeæati djetetom ili unukom Irca koji je emigrirao u taj grad. Volio bi da ga zovu Brendan, primjerice, i da se sjeæanje na posao koji je uèinio kao izdavaè brzo zaboravi u nje248

govoj rodnoj zemlji, da se zaboravi pod uobièajenim okriljem mraka i podmuklosti èime se znaju dièiti njegovi kukavni i nehajni sunarodnjaci.

Bi li se mogao, kad bi to htio, vratiti u onu noæ kad je do svitanja plesao fokstrot, vratiti se u dan svojeg vjenèanja, ponovno biti sjajan i nemilosrdan izdavaè koji je na vrhuncu uspjeha – nije trajao dugo – davao jetke izjave i knji evnosti ukazivao najprikladniji put. Ili æe zauvijek ostati gledajuæi poput kakvog idiota snop elektriène svjetlosti i razmatrajuæi moguænost da popije treæu bloody mary te tako ostvari neovisnost o stolcu za ljuljanje? Ili æe zauvijek ostati onemoguæen èak i normalno hodati po kuæi? Novo zujanje. Vraæa se obeshrabrujuæi i uistinu opsesivan pribor, onaj popis s vjenèanja: nekadašnje svjetiljke, vrèevi i posuðe.

Jedan pribor autora, pomišlja.

Kiša sve sna nije pada i sad je veæ previše ustrajna da bi tek bila posrijedi ljetna kiša. Poèevši od juèer, pljusak ometa uobièajeno lijepo vrijeme za ovaj dio godine u Irskoj. Tjednima prije toga nije kišilo u Dublinu. Upravo se nalazi u drugom tjednu dvadesetodnevnog odmora sa Celijom u jednom stanu na sjeveru grada, na podruèju s druge strane Royal Canala, ne previše udaljenom od groblja Glasnevin na koje se veæ danima eli vratiti, mo da kako bi utvrdio hoæe li iznova nazrijeti duha koji je onog poslijepodneva 16. lipnja ispario pred njegovim oèima ispred paba Grobari; onog duha, Drakulina roðaka, koji je raspolagao bogatim sredstvima za pretvaranje u maglu.

U prvim danima provedenim ovdje na otoku Celia i on smjestili su se u ulici Strand u obalnom naselju Skerries, ljupkom mjestu gdje se izmjenjuju more i 249

obala i koje ima izdu enu i zakrivljenu luku ispunjenu duæanima i pabovima. Ali Celia se osjeæala previše odriješenom od svoje budistièke veze u Dublinu – otkako je došla svako poslijepodne posjeæuje duge skupove jednog vjerskog društva ili kluba – pa su se premjestili u prekrasno mjesto Bray, u blizini Dalkeya, gdje se takoðer nisu ugodno smjestili te su konaèno završili u ovom stanu jedne zgrade koja se nalazi blizu Royal Canala.

Ono èime se Riba upravo zabavlja je izbjeæi da mu se vrati previše detaljno sjeæanje na ono što se juèer zbilo. Boji se prisjetiti juèerašnjih u asa. Stoga iznova pogledava na knjigu s Nabokovljevim predavanjima, kao da bi ona mogla biti slamka spasa. I konaèno se odluèuje potpuno posvetiti, nasumice, Nabokovljevu komentaru jednog poglavlja – prvog iz drugog dijela knjige – uvijek zahtjevnog Joyceova Uliksa: Drugi dio, Prvo poglavlje Stil: Joyce logièan i lucidan.

Vrijeme: Osam ujutro, u skladu sa Stephenovim jutrom.

Mjesto: Ulica Eccles 7 gdje ive Bloomovi, na sjeverozapadu grada.

Likovi: Bloom, njegova ena, sporedni likovi, kobasièar Dlugacz koji je maðarskoga podrijetla kao i Bloom, te slu avka obitelji Woods, koja ivi u susjednom ulazu, u Eccles 8…

Radnja: Bloom je dolje u kuhinji, priprema doruèak zajedno sa svojom enom i ushiæeno razgovara s maèkom…

Riba zatvara knjigu s predavanjima jer mu tema Uliks veæ zvuèi zastarjelo, kao da je rezultat pogreba 250

od 16. lipnja u Dublinu bio toliko uspješan da je uistinu zatvorio cijelu jednu epohu, a on sad ivi na razini poda ili na razini stolca za ljuljanje, kao da je beketovski skitnica, i takoðer kao da se veæ pomirio s neizbje nim i dra e mu je ostati na milost i nemilost sjeæanjima na sinoænji tragièni povratak alkoholu.

Nasreæu, ova današnja kiša nije onaj strahoviti potop iz Londona, nije ona apokaliptièna oluja kao kad je bio ondje s roditeljima prije petnaest dana, ona divlja kiša. Nikad se više neæe vratiti u taj grad.

Najzad, to je putovanje bilo tek ustupak njegovim ostarjelim roditeljima u pokušaju da se oslobodi krivnje jer nije bio uz njih u Barceloni za njihovu 61. godišnjicu. A takoðer je to bio i naèin da si prištedi, pa makar bilo i samo jedanput, mrsku nevolju koja se sastoji u preprièavanju posjeta nekom gradu izvan zemlje.

– Znaèi bio si u Londonu.

Nimalo mu se ne bi dalo nakon povratka odgovarati majci na to pitanje niti preprièavati o tom gradu, tako da ih je odluèio oboje, majku i oca, povesti sa sobom u London.

Bilo je teško – sad razmišlja gotovo nepomièan u stolcu za ljuljanje – to putovanje u London jer se njegovi roditelji veæ godinama nisu bili pomaknuli iz ulice Aribau. Ali ako je taj izlet ièemu poslu io bilo je to da se potvrdi kako oni posvuda ostvaruju teènu komunikaciju s onim onostranim. U Londonu je ponekad èak nastajala gu va oko njegovih roditelja: skupine koje su se oni pravili da ne primjeæuju, mo da zato što još od pamtivijeka sasvim prirodno podnose te inu tolikih predaka.

251

Moguæe je da se pretvorio u pravog Irca. U svakom sluèaju, nije se osjeæao ugodno u Londonu. Mnoge stvari nisu mu se svidjele, ali prisiljen je priznati da su ga, istina, oduševili autobusi na kat i tri elegantne i usamljene le aljke na zelene i bijele pruge koje je snimio u Hyde Parku. Bilo mu je ao što nije bilo njegove prijateljice Dominique jer bi jako volio da mu se pridru ila u obilasku instalacije u galeriji Tate, ali ona je ponešto u urbano morala otputovati u Brazil gdje provodi dobar dio godine. Djelovale su mu odbojno mnoge stvari u Londonu, ali druge su ga opet zabavile. Ono najzanimljivije dogodilo se kad je vidio roditelje zaèuðujuæe zaposlene nasred ulice koju je naslikao Hammershøi na slici The British Museum.

Riba nije uspio pronaæi tu ulicu tijekom svojeg prethodnog putovanja, ali najednom je zakljuèio da doista postoji i da se zove Montague Street te da se nalazi toliko pred okom prolaznika da ju je Celia pronašla èim su se pribli ili Britanskom muzeju, zahvaljujuæi fotokopiji slike koju je ponio izrièito za London: vrlo zgu vanoj fotokopiji koju je èuvao u d epu hlaèa.

Upravo ondje, u Montague Streetu, nastala je najveæa gu va sablasti oko njegovih roditelja koji su djelovali kao da se sa svima poznaju i kao da èitav ivot ive u toj gradskoj èetvrti.

Riba je pomislio da bi on, kad bi bio pjesnik ili romanopisac, crpio iz velikog pripovjednog zlatnog rudnika koji je imao nadohvat ruke u obliku ivahnih sablasnih razgovora svojih roditelja: razgovora koji se nisu ogranièavali, kako je oduvijek mislio, na zatvoreni prostor stana u ulici Aribau, nego i – sad je to mogao savršeno dobro utvrditi – na svijet, za potpune dnevne svjetlosti, uliène vreve bilo kojeg predgraða u svemiru, ukljuèujuæi London.

252