Godina svinje
Siječanj
Htjeli smo da nam noge vise u bezdan. Bio je mrak, a noći u ovakvim zabitima znaju biti zastrašujuće crne. Ima gradova koji su prazni i mrtvi, a da to i ne pokušavaju prikriti. Penjali smo se na most gonjeni silom koja nije imala veze s hrabrošću ni spretnošću. Ispod bismo ugledali nešto tamno, pretpostavili da se radi o nekakvoj podlozi, pa skakali na nju. Hvatali smo se za matice veličine šake, izlizane i skliske od inja. Ispod nas je tekla rijeka, barem sam tako pretpostavljao. Crna masa nije puštala nikakav šum. Na jednoj strani u daljini treperilo je plavičasto svjetlo od reklame na trgovačkom centru posađenom usred ničega. Na drugoj, skup mutnih svjetala koja su se pretapala. Grad. Ledeno željezo izvlačilo je iz nas posljednje tragove groznice. Još sam otkrivao pozitivne posljedice apsinta. Da sam se dan prije trovao vinom ili pivom, ne bih s takvim nadutim želucem mogao onako brzo pobjeći. Povremeno bih liznuo rasječene usne. Krv, gotovo slatka, rastapala se u ustima poput vrele karamele. Mara je držao glavu pognutu i masirao vrat. Tijelo se hladilo i bol je počela prožimati dijelove na kojima nismo osjetili udarce. – Koji to debil udara šakom u vrat? – Mara je gunđao.
9