Godina svinje
Siječanj
Htjeli smo da nam noge vise u bezdan. Bio je mrak, a noći u ovakvim zabitima znaju biti zastrašujuće crne. Ima gradova koji su prazni i mrtvi, a da to i ne pokušavaju prikriti. Penjali smo se na most gonjeni silom koja nije imala veze s hrabrošću ni spretnošću. Ispod bismo ugledali nešto tamno, pretpostavili da se radi o nekakvoj podlozi, pa skakali na nju. Hvatali smo se za matice veličine šake, izlizane i skliske od inja. Ispod nas je tekla rijeka, barem sam tako pretpostavljao. Crna masa nije puštala nikakav šum. Na jednoj strani u daljini treperilo je plavičasto svjetlo od reklame na trgovačkom centru posađenom usred ničega. Na drugoj, skup mutnih svjetala koja su se pretapala. Grad. Ledeno željezo izvlačilo je iz nas posljednje tragove groznice. Još sam otkrivao pozitivne posljedice apsinta. Da sam se dan prije trovao vinom ili pivom, ne bih s takvim nadutim želucem mogao onako brzo pobjeći. Povremeno bih liznuo rasječene usne. Krv, gotovo slatka, rastapala se u ustima poput vrele karamele. Mara je držao glavu pognutu i masirao vrat. Tijelo se hladilo i bol je počela prožimati dijelove na kojima nismo osjetili udarce. – Koji to debil udara šakom u vrat? – Mara je gunđao.
9
10
Nebojša Lujanović
– Šuti, samo da nije u lice – frfljao sam kroz rasječene usne. – Dobro smo prošli. – Kurac dobro! – Mara je prislonio hladnu bocu na vrat. – Mara! – Šta je? – Sretna Nova godina! – Odjebi! – izgovorio je kroz stisnute zube. Razdvojili smo se s Pripketom i Dakijem još prije ponoći i satima lutali praznim ulicama Bratislave. Ako se povremeno i začula glazba i smijeh, bilo je to iza zatvorenih vrata koja nam nitko nije htio otvoriti. Rijetki prolaznici koje smo sretali bježali su na drugu stranu ulice. Apsint poremetio Marinu orijentaciju u vremenu i prostoru, nagovarao me da se vratimo u apartman jer će uskoro svanuti. Međutim, kada smo prešli most i krenuli poljskim putom da skratimo prema trgovačkom centru, počeo je novogodišnji vatromet i osvijetlio nam stazu. Bila je tek ponoć. Trgovački centar iznutra je izgledao kao malo bolji zatvor, na svim izlozima bile su navučene rešetke. Na drugom katu, usred tih rešetaka, blještalo je od reflektora poput iskrenja brusilice za metal, nalik na varenje. Na hodniku se treslo petstotinjak tijela nošenih monotonim, elektronskim ritmom, kao da su hip notizirana. Mara je naglo živnuo i tada su se pojavili problemi uobičajeni za svaki naš izlazak, bio on u Bratislavi, Tokiju ili Gornjem Vakufu. Problem u Marinu plesu bio je taj što njegovih devedeset pet kila i ogromna ramena i šake zahtijevaju više slobodnog prostora od onoga koji dopušta gužva na podiju. U jednom trenu, uhvatio sam krajem oka, Mara je nehotice laktom pogodio lika koji je upravo nagnuo svoje piće. Zabio mu je čašu u usta, staklo se rasprsnulo po licu i usjeklo, šiknula je krv. Lik je nestao prema zahodu, i u sekundi su njih petorica stajali nasuprot meni i Mari koji je slijegao ramenima kao da je nekome stao na cipelu.
Godina svinje
Netko nas je gurnuo s leđa i počelo je čudno komešanje u kojem nisam mogao skužiti tko nas napada, a tko samo želi razdvojiti. Razvlačilo me je desetak ruku. Odjednom je Mara završio na podu. Pogodio sam koljenom u rebra lika koji je stajao kraj njega, ali sam odmah dobio šaku u desno oko od nekoga izvan vidnog polja. Dok sam podizao Maru, krug oko nas se širio. Povukli su se. Razgrnuli smo put prema izlazu i istrčali. Nismo stali sve do mosta. Na prsima sam osjetio kako se nešto sluzavo razmazalo po glatkoj površini jakne. Dobro smo prošli. Slovaci su miroljubiv narod. Za čašu u ustima u Zagrebu bih u najboljem slučaju završio u induciranoj komi. Naš je jednodnevni boravak u Bratislavi započeo Pripketovim otkrićem apsinta. Dok smo šetali tog jutra raspršeni po super marketu, prepao nas je njegov histerični povik. Zatekli smo ga kako bulji u police s dvadesetak vrsta apsinta u svim nijansama zelene. Odšetali smo prema apartmanu s dvije boce najtamnije varijante, usput naletjeli na pet shop gdje je Mara kupio štakora zato što je upola jeftiniji nego u Zagrebu. Daki mu se toliko smijao da je zapeo za željeznog čovječuljka koji je virio iz šahta – neki njihov neznani heroj – razbio bocu dragocjene tekućine i ogulio vrh svojih šminkerskih cipela. Pet minuta udarao je plastičnom bocom vode po čovječuljku dok su ga turisti slikali. Svi su mi se sati u tom gradu stopili u goruću groznicu. Kada su mi rekli da moram unijeti u sebe nešto što ima osamdeset posto alkohola i što progori stolnjak kada kapne, mislio sam da neću preživjeti. U žlicu se stavi šećer, malo se potopi u tekućinu i zapali. Žlica plane u trenu, a onda se sadržaj izlije u čašu. Puhne se u goruću lavu da nestane plamen, i iskapi. Nema mamurluka, ni mučnine, želudac je prazan, samo vatra koja žari prema utrobi i glavi paleći svaku pomisao na reakciju. Čisto mrtvilo. Mara je pustio štakora po sobi i ulio mu kap apsinta u čep. Štakor je oprezno njuškao, pa liznuo, napravio četiri munjevita kruga i
11
12
Nebojša Lujanović
srušio se nasred sobe. Spavao je satima pa smo mirno mogli izaći proslaviti novogodišnju noć. Sjedenje na rubu mosta s rasječenom usnom i Marino kukanje zbog bolova u vratu jedino je čega se u potpunosti sjećam iz Bratislave. Dok su drugi krstarili Sredozemnim morem proslav ljajući diplomu, mi smo plovili mađarskim ravnicama koje su smrdjele na svinjske kobasice i pljesnivi sir. Miris me je podsjetio da sam negdje pročitao kako smo, po kineskom horoskopu, ušli u Godinu svinje. Vraćali smo se preko tri granice s torbom u kojoj su se nalazile tri boce apsinta, ostatak marihuane i jedan, još pijan, štakor.
*
*
*
– Molio sam te samo da ne diraš dalekozor, molio sam te… – Benc se ljuljao i ponavljao iste riječi, ali njegova mantra Zenića je samo još više tjerala na smijeh. Poluduga kosa zalijepila mu se po oznojenom licu, klečao je na koljenima i gledao kako se prostor između letvica parketa ispunjava krvlju, iscrtavajući tajanstvenu kartu kojom lutaju njegove misli – samo što dalje od Zenićeva lica koje se kreveljilo nad njim. Benc nije bio toliko mlad da se ne sjeća kad mu je stari otišao. Bilo je to u petom razredu, devedeset i treće. Rat je već počeo, i kada bi htio, mogao bi jasno nacrtati pogrbljenog, mršavog, nosatog gardistu kako grabi hranu sa stola i baca je u zid. Ali ne želi. Nije želio nakon toga ni slušati priče o njegovu kurvanju. Recimo da mu je otac poginuo u ratu devedeset i treće. Tako je puno lakše. O mrtvima ne valja pričati ružno. Jedino što je Benc imao od očevih stvari bio je ruksak s ratnom opremom: sivomaslinaste posudice – dva tanjurića, zdjela, šalica, žlica i vilica – gotovo dječje, izgrebane, još iz JNA, lopatica od pola metra na rasklapanje i dalekozor. No stara je
Godina svinje
u jednom u svojih bjesomučnih pijanstava bacila u smeće sve osim dalekozora. Kada je to saznao, čupao ju je za kosu i grizao po vratu. – A? Reci! – bubnuo ga je Zenić nogom. – Koji će ti kurac dalekozor kad živiš u podrumu? Šta to nije glupo?! Bencov se duh vratio u tijelo koje je klečalo na podrumskom podu ljuljajući se od bijesa i nemoći. Kako se Benc ljuljao, tako se pomicala cijev pištolja prislonjena na njegovo čelo. Zenić se dobro zabavljao brišući rukavom krv što mu se slijevala niz bradu. Dohvatio je bocu i ulijevao, ali mu je ruka s pištoljem čitavo vrijeme bila mirna, zaleđena, pritisnuta o lubanju. Bencovo lice zračilo je smirenošću koja je Zenića počinjala iritirati. Kao da nije bio svjestan pištolja. Beskrvne i oznojene kože, izdužena nosa i rijetke bradice u kojoj se iskrilo nekoliko kapljica znoja, samo bi povremeno prebacio pogled na dalekozor u kutu prostorije. Nije ga godinama vadio iz kutije, a sada je ležao bačen, izbijena stakla i otkinuta remena. Oštetio se dok je nekontrolirano udarao po Zeniću. Nije se znao tući, bilo je to sumanuto mlataranje rukama u svim smjerovima. Na podu ga je već fino načeo. Nije osjećao udarce, samo to da nema jednu cipelu – nosio je uvijek iste, smeđe cipele s debelim đonom i izblijeđene traperice, i ljeti i zimi – i da mu je pleteni pulover toliko razvučen oko vrata da mu je ispalo golo rame. Podrum se nalazio u oguljenoj četverokatnici ograđenoj živicom. Žarulja obješena o pola metra kabla morala je biti vječno upaljena. Bacala je slabo svjetlo, ali Benc je ionako znao napamet raspored stvari: na desnoj strani ormar, uz suprotni zid prislonjen kauč na razvlačenje koji se više nije mogao sklopiti, a po njemu, poput olimpijskih krugova, mrlje od kave, sline, crnog vina. U kutu pokvarena veš-mašina, na njoj radio, osušeni kruh i prazne konzerve. Na podu uz ostatak zida letvice, užad i cijevi. U podrum bi se Benc spustio s trećeg kata barem jednom tjedno kada bi njegova stara, Biserka, u želji da popije i pobjegne,
13
14
Nebojša Lujanović
zapravo pobjegla predaleko, u svijet koji nije njezin i u kojem je stranac, koji samo ona vidi, svijet napučen crnim kaputima i ljudima bez očiju koji je traže. – Pap, pap, pap! – začuo se zvuk. Benc je uvukao ramena. Dobro je znao da tako zvuči pištolj u stvarnosti, mekano i pla stično. Samo u holivudskim filmovima pištolj ima zvuk dubokog basa koji trese zvučnike. – To su samo petarde, vrati se, ej! Nisi valjda ko tvoja mater, shizofrena alkoholičarka?! – Zeniću nije padalo raspoloženje. Te večeri Benc nije htio piti. Baš je na tu novogodišnju večer odlučio da neće ni dodirnuti bocu. Inače je uvijek imao nešto uza se: nekada pravo vino, nekada ukiseljenu tekućinu koja izaziva proljev. To je krv koja upotpunjava njegovu, teče kroz suhi i zahrđali cjevovod. Od početka večeri lutao je ulicama Voltinog naselja; bilo je lako tumarati njima, sve su pod pravim kutom, pravilna mreža omeđena potokom, školskim igralištem i autobusnim okretištem. Ispred dućana naletio je na Tomu s vrećicama punim alkohola. Pripremao je tulum, nije ni skinuo odijelo iz automehaničarske radnje. Stari mu je bio kod kuće, ali on i tako samo bulji u tele vizor. Benc je sat vremena na tulumu sjedio pored tog čovjeka duha dok su se u drugoj sobi prolamali urlici na narodnjake. Gledali su jeftinu domaću emisiju prošaranu šundom i otrcanim vicevima. U jednom trenutku Benc se nasmijao, a čovjek duh upitno ga je pogledao. Benc je uzeo bocu i na izlasku shvatio da je prošao trenutak ljubljenja i čestitanja. Kad su mu noge postale teške od sat vremena duge šetnje i litre vina, uputio se kući. Nije htio biti sa starom, ona ne voli blagdane. Ono što u drugima budi veselje, u njoj budi glavobolju koju liječi uvijek istim lijekom. Zato je krenuo odmah prema podrumu, skupiti se na kauču i sve prespavati, čekati običan dan. Zaboravio je da je još prije desetak dana dao ključeve podruma Zeniću da prespava dok se ne snađe. Zenića je izbacila cura iz
Godina svinje
njihova, to jest njezina stana. Otvorivši vrata, ugledao je Zenića kako pijan, s dalekozorom u ruci, proučava mrvice na veš-mašini. Idućih nekoliko trenutaka slabo se sjeća. Jasna sjećanja počinjala su tek s cijevi koju mu je Zenić pritiskao na čelo. – Na mene si digo ruku! I to zbog jebenog dalekozora. Ma, sad bih te… – Zenić se ukočio kao da podiže nekakav teret. – Jebe mi se – Benc odbrusi ne mijenjajući umrtvljen izraz lica. Znojna koža se osušila. Postajalo mu je hladno. Bol u ko ljenima prerasla je u snažan grč. Ima li ovo kraja? Osjeti kako cijev na čelu počinje drhtati, vibrirati, najprije jedva primjetno, a onda sve jače. Klik! Škljocaj, i nakon toga ništa. Duga sekunda praznine. – Pra-ha-aa-zan! – Zeniću je zadrhtao glas od olakšanja i iznenađenja. Bencu je prethodna ravnodušnost donijela prednost. Zgrabio je cijev odbačenu u kutu sobe i pogodio Zenića u glavu. – Pičko, ti bi mene stvarno ubio! Ubio! – ponavljao je i udarao ga po glavi. Zenić se prvo opružio po podu, a nakon dodatna tri udarca prestao se micati. Samo je trzao nogom i ispuštao jednoličan zvuk, jauk bez snage. Benc je dohvatio uže koje je ležalo na podu, omotao mu ruke i noge, svezao čvor i odvukao onesviještenog Zenića do kauča. Nije imao nikakvu tremu, samo mu se žurilo da pospremi da lekozor tamo gdje je uvijek bio – u ormar iza kanta s bojom. Nakon toga uzeo je plastičnu bocu iz ormara, ostatak proslave Ptičina rođendana. Četiri deci rakije, sasvim dovoljno. Otpio je i izašao na ulicu.
*
*
*
Ptica je teško otvarao kapke. Kroz prozor bez zastora i roleta vidio je kako se vani prožimaju dan i noć. Pokušavao se pomaknuti, bez uspjeha, pregrade su bile s obje strane. Nekako je uspio
15
16
Nebojša Lujanović
izvući desnu ruku ispod sebe i napipati bolno mjesto na kojem je pronašao strani predmet zabijen u njegova leđa. Kišobran. Zamahne da ga baci, ali tada udari u nešto. – Auu, majmune jedan! – začulo se ispod jastuka. Otvorio je širom oči. Zid oblijepljen rasporedima predavanja i ispita, mali stol s prastarim računalom ogromnog ekrana, još jedan krevet natkriven nekom vrstom visećeg ormara. Prvo je pomislio na studentski dom. A dalje se klupko počelo samo od motavati. Novogodišnja proslava u tulumari na Savi, prostorija zatvorena poput bunkera, drvene klupe uza zid, ljepljiv pod, pijana tijela naslonjena kao domine jedno drugome na bok… Poput najgore vrste jutarnje gladi, Pticu je prožela potreba za Marinom i njezinim smijehom koji se ponekad znao pretvoriti u blago roktanje pa bi se crvenjela. Pola godine često se budio kraj nje u svojoj sobi u Voltinom naselju – za povijest prava sitnica, no za njega vječnost. Trebalo mu je neko vrijeme da poveže događaje, njezinu radosnu vijest od prije dva dana da ide s kolegama s dizajna u Amsterdam pogledati izložbe i provesti tamo novogodišnje praznike. Bilo je mjesta za još jednog, inzistirala je, ali on je izmislio tri razloga, za svaki slučaj, da bi sakrio onaj pravi – nije imao ni prebijene kune. Agresivan ženski miris s primjesama znoja zapljusnuo ga je kada je odgrnuo deku i otkrio golo rame. Gurao je lagano na bok teško i umrtvljeno tijelo pokraj sebe. Jedan od najgorih mogućih scenarija koji mu je padao na pamet: to bi mogla biti Elina nećakinja koja je čitavu noć pokušavala plesati s njime, i pri svakom kontaktu zalijevala ga pivom iz plastične čaše od pola litre. Ela je bila Marinina najbolja prijateljica. Nije znao kako je zalutao na studentski tulum Marinine ekipe s četvrte godine. Kod njih je sve još bilo bezbrižno, kao da je vratio sat unatrag, dok je još studirao pravo.
Godina svinje
– Samo ste pola godine zajedno?! Ma, to je ništa, mišu – imala je mekan glas kao da je vječno napaljena. – Da, ali još pola godine prije toga sam je zavlačio. To mi je često prebacivala, što je okej, jer ja sam kreten, budaletina! – Zašto, mišu? – Zato što sam znao da je ona ta prava! Znaš li koji je to jebeni strah kad to saznaš? Nema tu romantike… Odmah su me opalile crne vizije. Želim li stvarno jedan te isti seks do kraja života? Želim li se s istom osobom buditi svako jebeno jutro, i jutro nakon toga, i jutro… – alkohol je u Ptici podgrijavao iskrenost. Bulaznio je o vremenu, prolaznosti, a kad je već došao do vremena, skoro će ponoć, sretna Nova godina, trube i pištaljke, netko je razbio bocu, živjeli, pa bio bi red da se izljubimo, u obraz, naravno, haha… Da, ona je, dokazi se nižu: piercing na lijevoj uški, barem desetak svjetlucavih kamenčića, i debele usne, razmazane, kao da su se razlile po licu. Nešto je promrmljala i pokrila se po glavi. U redu, puno puta je prespavao u tuđoj sobi nakon tuluma, među isprepletenim tijelima. Pokušao se uspraviti kad je ispod sebe uočio pet crvenih kapljica krvi u razini struka. Svaka od tih kapljica razlijevala se, nagrizala slike. Zadnja slika Martine koju je dozvao jutros u sjećanje topila se prvo po rubovima, onda se umjesto njezina oka pojavila krupna crvena mrlja, stopila s onom s gornjeg ruba i poput zastora se spustila preko cijelog lica. Nema više Marinine prepolovljene obrve, razmaka između prednjih zubi, otvaranja frižidera u dva ujutro, planova za putovanja – jedino čemu se stvarno veselila – ucrtavanja ruta, precizan popis mjesta za dnevni obilazak… Skočio je s kreveta užasnut, ali noge nisu spremno dočekale njegovu težinu. Pao je, a potom nastavio obuvati cipele ležeći na malom komadu poda između dva kreveta. Istrčao je iz Doma u kratkoj majici i s raskopčanim hlačama.
17