Hector u potrazi za srećom - François Lelord

Hector nije zadovoljan sobom

B

io jednom jedan mladi psihijatar po imenu Hector, koji nije bio baš zadovoljan sobom.

Hector nije bio zadovoljan sobom, a ipak, izgledao je kao pravi psihijatar: nosio je malene naočale s okvirom koje su mu davale izgled intelektualca, znao je slušati ljude izgledajući zamišljeno i govoreći »mmh…«, čak je imao i brčiće koje bi uvijao kad bi intenzivno razmišljao.

Njegova ordinacija također je izgledala kao ordinacija pravog psihijatra: imao je divan starinskog izgleda (mamin dar za otvorenje ordinacije), reprodukcije egipatskih i hinduskih skulptura te veliku biblioteku punu kompliciranih knjiga, od kojih su neke bile toliko komplicirane da ih, uostalom, nije ni pročitao.

Mnogi su željeli ugovoriti termin kod Hectora, i to ne samo zato što je izgledao kao pravi psihijatar, nego i zato što je imao tajnu koju znaju dobri liječnici, a koja se ne uči na fakultetu: ljudi su ga zaista zanimali.

Kad ljudi prvi put idu k psihijatru, često im je pomalo neugodno. Boje se da će misliti da su luđaci, iako znaju da je 1

HECTOR_MEKI.indd 1

22.12.2010 9:11:59

on na to navikao. Ili se boje da će mu se njihov slučaj učiniti previše teškim te da će ih poslati k nekom drugom. No kad ugovore termin i dođu, odluče govoriti o svojim bizarnim malim manijama, neobičnim mislima koje im prolaze kroz glavu i koje nikome prije nisu ispričali, ali se zbog njih osjećaju loše, te velikim strahovima ili tugama koje im onemogućavaju normalan život. Isto tako, boje se da to neće znati dobro ispričati i da će biti dosadni. A katkada se zaista može reći da psihijatar izgleda kao da se dosađuje ili kao da ga to zamara. Ako nismo navikli na to, možemo se čak zapitati je li uopće išta čuo.

No s Hectorom nije gotovo nikada bilo tako: on je gledao ljude dok su mu pričali o sebi, kimao je glavom kako bi ih ohrabrio, govorio »mmh…, mmh…« uvijajući brkove, a katkada bi čak rekao: »Čekajte, objasnite mi. Nisam dobro razumio.« Osim onih dana kada je bio vrlo umoran, ljudi su osjećali da Hector zaista sluša što govore, pa čak i da mu je to zanimljivo.

I tako su mu se ljudi vraćali, dogovarali mnogo seansi, preporučivali ga prijateljima, govorili o njemu svom obiteljskom liječniku koji je Hectoru slao druge klijente. I uskoro je Hector provodio čitave dane slušajući ljude te je počeo plaćati velik porez, iako njegove konzultacije nisu bile preskupe. (Mama mu je uvijek govorila da bi trebao tražiti više, ali to mu je išlo na živce.)

Za konzultacije je tražio manje novca nego, primjerice, gospođa Irina, koja je bila prilično slavna vidovnjakinja. Štoviše, ona mu je govorila: »Doktore, trebali biste povisiti tarifu.« »Oh, to su mi već rekli«, odgovarao bi Hector. »Kažem vam to kao majka, doktore, znam što bi bilo bolje za vas.« »Kako sada vidite?« Treba objasniti da je gospođa Irina dolazila Hectoru jer više nije uspijevala vidjeti budućnost. Bila je vrlo tužna zbog 2

HECTOR_MEKI.indd 2

22.12.2010 9:11:59

jednoga gospodina koji je otišao te otada zapravo nije vidjela budućnost. Budući da je bila lukava, ipak je svojim klijentima govorila zanimljive stvari. No kako je također bila iskrena, smetalo ju je što više ne vidi kao prije. Zato joj je Hector dao pilule za previše tužne ljude i ponovno je mogla ponešto vidjeti.

Hector zapravo nije znao što bi o tome mislio.

Nije imao uspjeha samo zato što je znao slušati ljude. Osim toga, poznavao je tajne svog zanata.

Kao prvo, znao je na pitanje odgovoriti pitanjem. Primjerice, kad bi ga netko upitao: »Vjerujete li da ću ozdraviti, doktore?«, on bi odgovarao: »Što za vas znači ›ozdraviti‹?« To bi prisililo ljude da razmisle o svom slučaju i tako bi im Hector pomogao naći način da se izliječe.

Zatim, dobro je poznavao lijekove. U psihijatriji je to prilično jednostavno jer se mogu prepisati samo četiri velike skupine lijekova: pilule koje uzimamo kad smo vrlo tužni — antidepresivi, pilule koje uzimamo kad nas je jako strah — anksiolitici, pilule koje uzimamo kad nas more zaista neobične misli ili kad čujemo glasove — neuroleptici, i pilule za izbjegavanje prevelikih oscilacija u raspoloženju — regulatori raspoloženja. Dobro, stvar je ipak malo kompliciranija jer u svakoj skupini lijekova ima barem desetak različitih vrsta pilula s posebno smišljenim neobičnim imenima pa psihijatar treba naći onu koja vam najbolje odgovara. Lijekovi su na neki način poput deserta: ne vole svi ljudi iste.

Napokon, kad lijekovi nisu bili dovoljni ili ljudima jednostavno nisu bili potrebni, Hector bi im pomagao na drugi način: psihoterapijom. To je kompliciran naziv, ali znači jednostavno pomagati ljudima slušajući ih i razgovarajući s njima.

Ali pazite, ne onako kako razgovaramo svaki dan, već slijedeći posebnu metodu. Kao i s pilulama, postoje različite vrste psihoterapija, od kojih su neke izmislili ljudi koji su davno umrli.

Hector je rabio psihoterapiju koju su izmislili još živi, no ipak 3

HECTOR_MEKI.indd 3

22.12.2010 9:11:59

prilično stari ljudi. Bila je to metoda u kojoj psihijatar diskutira s pacijentom, a ljudi to jako vole jer su znali upoznati psihijatre koji gotovo uopće nisu razgovarali s njima pa nisu navikli na to.

S gospođom Irinom Hector zapravo nije ni pokušao s psihoterapijom jer čim bi joj želio postaviti pitanje, ona bi rekla: »Doktore, već znam što ćete me pitati.« Najgore je što je često (ne uvijek) imala pravo.

Dakle, s tajnama zanata, lijekovima, psihoterapijom i istinskim zanimanjem za ljude, Hector je bio prilično dobar psihijatar, odnosno, postizao je jednake rezultate kao dobar liječnik, primjerice, dobar kardiolog: neke od svojih pacijenata uspijevao je potpuno izliječiti; druge je održavao zdravima pod uvjetom da svakoga dana uzimaju lijek i s vremena na vrijeme dođu na razgovor; i napokon, nekima je mogao pomoći samo pokušavajući im bolest učiniti što podnošljivijom.

A ipak, Hector nije bio zadovoljan sobom.

Nije bio zadovoljan sobom jer je dobro vidio da mu ne uspijeva ljude učiniti sretnima.

4

HECTOR_MEKI.indd 4

22.12.2010 9:11:59