Islamska umjetnost by Moderna vremena, portal za knjigu i kulturu čitanja

Islamska umjetnost Annette Hagedorn Norbert Wolf (ur.)

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 3

15.3.2010 20:38:24

sadržaj 6

Umjetnost islamskog svijeta

28 30 32 34

Umjetnost ranog islamskog doba

Umjetnost islamskog srednjeg vijeka

Nepoznati kaligraf — Kur’an, fragment stranice Nepoznati slikar — Dvije plesačice s bocama vina Nepoznati iranski keramičar — Zdjela s natpisom Nepoznati egipatski keramičar — Zdjela

36 jahja ibn Mahmud Al-Wasiti — Skupina konjanika očekuje svečanu povorku 38 Anoniman — Svadbeni objed u gostionici 40 Anoniman — Kur’an: desna strana naslovnice sa zvjezdanom ornamentacijom 42 Muhammad ibn Al-Zain — Umivaonik 44 Nepoznati španjolski keramičar i kaligraf — Vaza iz Alhambre 46 šemsuddin Al-Hasani Abu Zajd — Zdjela

Najvažnije iluminacije knjiga 48 Anonimni slikar minijatura iz radionice Rašid Al-Dina u Tabrizu — Jona i kit 50 Nepoznati irački slikar minijatura — Arhanđeo Israfil 52 Nepoznati perzijski slikar minijatura — Dva orla 54 Nepoznati perzijski slikar — Riječni pejzaž s drvećem 56 Husein ibn Ali Al-Husein Al-Bahmani — Isfandiarova borba sa Simurgom 58 Nepoznati perzijski slikar — Oplakujući mrtvog Aleksandra 60 Nepoznati perzijski slikar i perzijski kaligraf šems Al-Din Baisunguri — Sova i gavran 62 Nepoznati perzijski slikar i perzijski kaligraf Malik Bakši — Poslanik Muhammed pred Davidom i Solomonom 64 Nepoznati perzijski slikar — Svečanost na kraljevskom dvoru 66 Nepoznati perzijski slikar i kaligraf Mevlana Džafar Al-Din Baisunguri — Isfandiar ubija Arjaspa u »Bivšoj palači« 68 Kamal Al-Din Bihzad — Zavođenje Jusufa 70 Kamal Al-Din Bihzad ili nasljednik — Harun al-Rašid u kupatilu 72 Atribuirano Aqi Miraku — Nuršivan sluša sove u razrušenoj palači 74 Atribuirano Aqi Miraku — Kralj istjeran iz svečeva groba

Umjetničke raznolikosti kroz islamska catstva 76 Maqsud Kašani — Tepih iz Ardabila 78 Mir Afzal Tuni (Afzal Al-Husejni) — Dama promatra svog psa dok pije 80 Nepoznati perzijski kaligraf — Kaligrafska ornamentacija 82 Nepoznati turski keramičar — Tanjur 84 osmanska dvorska radionica — Kaftan 86 Anoniman — Molitvena prostirka 88 Atribuirano Dasavanti i Mitri — Trgovac Misbah dovodi špijuna Paragana u svoju kuću 90 Ihlas i Madhu (Madhu Kanzad) — Akbar prelazi Ganges 92 Atribuirano Manoharu — Princa Kurama važu u zlatu, srebru i drugim metalima 94 Nepoznati iranski puhač stakla — Prskalica za ružinu vodicu

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 5

15.3.2010 20:38:24

Umjetnost islamskog svijeta

Europski putnici, osobito umjetnici i učenjaci, oduševljeni su is lamskom umjetnošću još od srednjeg vijeka. Križari se vratiše kućama s prelijepim predmetima i osnovaše se mnoge zbirke, premda se poruka nošena u tako pribavljenim slikama počesto nije razumjela. Utjecaji te umjetnosti očiti su, s prekidima, sve do danas. Slikar Vasilij Kandinski (1866. – 1944.) 1907. godine posjetio je Muzej cara Friedricha s nje govom golemom islamskom kolekcijom i u pismu svojima u St. Pe tersburg o perzijskim slikama koje je tamo vidio napisao: »Izgledalo je nevjerojatno da je to moglo biti stvoreno ljudskim rukama. Stojeći pred njima, osjećao sam da su one nastale od svoje volje, kao da su se spustile iz raja kao otkrovenje«. Umjetnici se i dandanas nadahnjuju islamskim svijetom. Još uvi jek su fascinirani svjetlošću Maroka i Tunisa, geometrijom ogromnih, praznih prostranstava pijeska u Sahari. Također se dive zbirkama is lamske umjetnosti, obuzeti kapacitetom te umjetnosti za apstrakciju. Paul Klee (1879. – 1940.), Louis Moilliet (1880. – 1962.) i August Macke (1887. – 1914.) poduhvatili su se slavnog putovanja u Tunis 1914. iz slič nih razloga. I obratno, mnogi dijelovi islamskoga svijeta upili su umjetnič ke utjecaje iz Europe. To posebno vrijedi za Perziju i Indiju koje su od Oko 570. – rođenje poslanika Muhammeda u Meki 632. – smrt Muhammeda u Medini

16. stoljeća ostvarile tješnje veze. Još od vremena širenja u Europu Osmansko Carstvo njegovalo je aktivne političke i kulturne veze sa Zapadom, čak preko uobičajene mjere u 17. i 18. stoljeću. One su dovele do umjetničkog dijaloga koji se još uvijek može zapaziti u sli karstvu suvremenoga islamskoga svijeta. Danas se islam u javnosti počesto pogrešno prikazuje, pa na čin na koji se islamska umjetnosti i kultura doživljavaju u zapadnom svijetu, odnosno način na koji se islamska umjetnosti prihvaća i razu mije postaje sve hirovitiji. Za razliku od »kršćanskih« i »budističkih« načina razumijevanja umjetnosti, »islamska umjetnost« nema za posljedicu samo predme te izravno povezane s religijom. Općenito, to se odnosi na umjetno sti koja se stvara od 7. stoljeća tamo gdje prevladava islam. No, ne smijemo zaboraviti da islamski svijet obuhvaća mnoge zemlje – od Maroka do Kine i Indonezije – s vlastitim kulturnim tradicijama. Stoga se njegova umjetnička djela mogu predstaviti u skladu s njihovim mje stom porijekla i promatrati u odnosu na vrijeme njihova nastanka pod različitim islamskim dinastijama. S druge strane, nužno je naglasiti je dinstvo islamskog svijeta kako bi se pokazalo što je posebno »islam sko« u toj umjetnosti. Na stranicama koje slijede pažnja će također biti

622. – Muhammedov bijeg iz Meke u Medinu, početak islamskog kalendara 633. – 640. – muslimansko osvajanje Sirije, Palestine i današnjeg Iraka

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 6

15.3.2010 20:38:25

1. Nepoznati umjetnik Poslanik Muhammed uklanja idole iz Kabe Iran (Širaz), 1585. – 1595. (Safavidi), minijatura iz Rawdat al-Safa (»Vrt nevinosti«) Mir Khwanda (umro 1498. u Heratu), tempera na papiru, boje, zlato u uokvirenoj slici, 29,3×17 cm Berlin, Staatliche Museen zu Berlin – Preussischer Kulturbesitz, Muzej islamske umjetnosti 2 . Abd al-Razzaq Muhammedovo noćno putovanje iznad Kabe Afganistan (Herat), 1494./1495., tekst iz Nizamijeva Khamsaha (»Pet priča«), neprozirni akvarel, zlato na papiru, 21×14 cm London, Britanska knjižnica

posvećena međuodnosima i načinu na koji su muslimanske zemlje utjecale jedna na drugu, kako bismo objasnili razvoj islamske umjet nosti od njezinih početaka do modernih vremena. Od samih početaka ta je umjetnost naginjala ka apstrakciji i stilizaciji. Za razliku od kršćan skog Zapada, stil se mijenjao polako jer se potraga za novim oblicima smatrala manje važnom nego orijentacija prema starijim modelima.

Kaligrafija i iluminacija Umjetnička forma kaligrafije može se smatrati najvažnijim do stignućem islamske umjetnosti. Lako je razumjeti zašto je Kur’an kao Svetu knjigu trebalo učiniti posebno lijepom. Vizualni prikazi nisu bili dopušteni pa je arapsko pismo postalo najvažniji element toga pri kaza. Islamska vjera i kultura proširile su se u mnoge dijelove svijeta zajedno s Kur’anom – i u bliskoj vezi s kaligrafijom – te na taj način uspostavile temelje za zajednički pogled na svijet i zajedničku kulturu za sve muslimane. Stoga je za islamski svijet pisana riječ i knjiga od najveće kulturne i umjetničke važnosti. Aktivnosti čitanja i pisanja ne odvojivo su povezane s prakticiranjem vjere, pa je umjetnost pisanja

od samih početka islama bila uzdignuta do iznimne ljepote te jako poštovana. Kaligrafija i iluminacija knjiga nastali su već u 7. stoljeću, uglavnom naglašavajući uravnoteženu raspodjelu slova i oblikovanja pojedinih znakova. Osim toga, rukopisi su ukrašavani ornamentiranim uvezima pri čemu se koristila boja i zlato. Kaligrafija je oduvijek vrlo cijenjena u islamskoj kulturi. Stjecanje kaligrafskoga znanja zahtijevalo je godine rada i čak se smatralo kraljevskom vrlinom. Zato su velike knjižnice nastajale na dvorovima te uključivale i kaligrafske radionice koje su primale u službu umjetnike iz različitih zemalja. Do 9. ili 10. stoljeća kaligrafi su ukrašavali i rukopise, da bi kasnije došlo do spe cijalizacije različitih aktivnosti pisaca, kaligrafa, slikara ornamentacija, stručnjaka za pozlatu i knjigoveža. U islamskom svijetu nije bilo definicija estetskih ideala poput onih koje su postojale u Europi od vremena renesanse. Karakteristike islamske estetike, prema tome, nužno je izvoditi iz načina na koje su umjetnici i ljudi od pera odgovorili na drevne smjernice i modele. Davno uspostavljene ideje o ljepoti, harmoniji i proporciji od samih početaka preuzete su u islamskoj kulturi s ravnotežom i skladom kao vrhunske vrline u poeziji i vizualnim umjetnostima. Islamski umjetnici i teoretiča ri neumorno su isticali kako je sklad presudan temelj za umjetničku

651. – početak islamske vladavine u Iranu Oko 657. – Bitka kod Siffina (u blizini Raqqa u današnjoj Siriji) između pristaša Alija i Muavije; smrt Alija 661.; od toga vremena postoje suniti, šijiti i šariaditi

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 7

15.3.2010 20:38:25

»Svijet se okupio oko njegova trona u čudu. U tom punom sjaju bogatstva, dok su ljudi po njemu posipali dragulje i taj dan posvetili imenom prvoga novogodišnjeg dana, prvoga farvardina, a za godinu… i od toga vremena taj veličanstveni dan ostade dan sjećanja na šaha Jamšida.« Firdusi, Šahnama (»Knjiga kraljeva«), 1020. 3

ljepotu. Prikaz reda i ravnoteže – kao u geometriji zvjezdane ornamen

Uskoro su književni tekstovi poput Maqamat (»Skupštine«) altacije – smatralo se načinom da se izrazi priroda Boga. Geometrijski Haririja (1053. – 1122.) također oslikani, te su bili popularni na kra ukrasi, prema tome, ne bi se trebali razumijevati samo kao nešto is ljevskim dvorovima i među bogatim trgovcima. Stilski, te su slike bile ključivo dekorativno, već kao izraz filozofskih pojmova kojima je cilj da vrlo slične kršćanskim rukopisima iz istog razdoblja, što je potvrda bliske kulturne razmjene između različitih religijskih i etničkih skupina prikažu ljepotu Boga. Kaligrafska ornamentacija kur’anskih rukopisa postoji od 8. i 9. na istočnome Mediteranu (slika na str. 36, 37). stoljeća, dočim niti jedna figurativna slika u knjizi nije ostala do danas. Pa ipak, sve upućuje na to da su postojali oslikani rukopisi i u to doba, jer su apstraktni prikazi životinja i ljudi bili dio repertoara keramičkih dekoracija u Egiptu, a nešto kasnije i u Perziji. Prve slike u knjiga

Muhammed i početak islamske umjetnosti

lijevo, i slika na str. 20).

Poslanik Muhammed rođen je oko 570. godine u arapskom gradu Meki. Roditelji su mu umrli još dok je bio dijete, pa ga je naj prije odgajao djed, a potom jedan od stričeva. Sa 25 godina oženio je Hatidžu, udovicu trgovca, i otad je putovao zemljama Sjeverne Arabije kao trgovac. Tamo je došao u dodir sa židovima, kršćanima i hanifima ili hunefima (»hanif« je riječ koja se u Kur’anu koristi za muškarce i žene koji su bili predvodnici u prihvaćanju monoteizma). Hanifi su uradili otklon od tradicionalnog politeizma arapske religije i vjerovali su samo u jednog Boga. Ti su susreti utjecali na Muhammeda koji je već u to vrijeme počeo dovoditi u pitanje zaokupljenost Mekelija materijalnim

691. – završetak Kupole na stijeni u Jeruzalemu 710. – muslimanska vojska stigla do Inda

706. – 715. – gradnja Velike džamije u Damasku 711. – muslimanske trupe u Španjolskoj

ma datiraju s početka 11. stoljeća, kada se započelo s prijevodima na arapski jezik znanstvenih tekstova pisanih na grčkom. Dva takva rukopisa završena su već 1010.: De materia medica (»Dioskuridova knjiga biljaka«) iz 1. stoljeća naše ere i Kitab Suwar al-Kawakib alThabita (»Knjiga fiksnih zvijezda«) Abda al-Rahmana ibn Umar al-Su fija (903. – 986.). Oba su ukrašena jednostavnim crtežima perom i tintom nanoseći svega nekoliko »naglasaka« u boji. Rukopisi u pot punosti oslikani u boji poznati su tek od 13. stoljeća (slika na str. 12,

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 8

15.3.2010 20:38:25

3. Anoniman Kralj Jamšid Iran (Teheran), kraj 19. stoljeća (Kadžaran), pločica, keramika, obojena modrom, tirkiznom, smeđom i ružičastom bojom ispod prozirne glazure. Prikazan je mitološki iranski kralj Jamšid (četvrti regent u Firdusijevoj Šahnami ), ovdje odjeven kao ahmenidski vladar s naoružanim sljedbenicima i slugom pokrivenim velom, visina 20,8 cm London, Britanski muzej 4. Anoniman Prikaz stilizirane džamije Iran (vjerojatno Kašan), početak 14. stoljeća, pločica, keramika od komadića kvarca, sa stihovima iz Kur’ana naslikanim (djelomično zlatnosmeđeg sjaja) na mat-bijeloj glazuri. Modra glazura za kur’anske stihove na vanjskom rubu, velika slova i džamijsku svjetiljku koja visi sa svoda, visina 62 cm London, Muzej Viktorije i Alberta

bogatstvom. Povukao se od ljudi kako bi meditirao na planini Hira nedaleko od Meke. Tamo se oko 610. godine anđeo Gabrijel (melek Džibril) ukazao Muhammedu prenoseći mu Allahove riječi koje su ka snije zabilježene u Kur’anu. U prvo vrijeme Muhammed je o tom isku stvu govorio samo svojoj ženi, ali u svojoj četrdesetoj godini počeo je propovijedati u javnosti, kritizirajući nemoralnost života u Meki. S početka stanovnici grada njegove propovjedi nisu uzimali ozbiljno, što se nakon izvjesnog vremena pretvorilo u snažno neprihvaćanje kada su počeli smatrati da Muhammedova propovijed ugrožava ekonomski i religijski poredak. Nakon smrti njegove žene, koja ga je jako podrža vala, te ujaka, Poslanik se odlučio preseliti u Jesrib (kasnije Medina). Datum kada je napustio Meku, u rujnu 622. godine, poznat kao Hidžra, obilježava početak islamskog kalendara. Broj Muhammedovih sljed benika neprestano je rastao tokom 620.-ih i odnosio pobjede nad me kanskim trgovačkim klanovima i različitim židovskim skupinama. Prema muslimanskoj predaji, Poslanik je umro 8. lipnja 632. go dine. Scene iz njegova života tek se slikaju od 15. stoljeća (slika 1 na str. 7), a Muhammedovo lice često je na tim prikazima prekriveno velom. Na ovoj minijaturi prikazan je njegov zet Ali kako, stojeći na Poslanikovim ramenima, uklanja zlatne idole iz Kabe (arap. ka’bah, kocka), epicentra

islama u Meki. Smatra se da to simbolizira novi početak koji je po krenuo islam. Sama Kaba prekrivena je crnom tkaninom. Slika 2 na stranici 7 prikazuje Veliku džamiju u Meki s Kabom u njenom dvorištu. Arhitektonska struktura te džamije – s molitvenom dvoranom ravno mjerno podijeljenom na mnoge transepte i dvorištem ispred – obli kovana je prema Poslanikovom boravištu. Ta se struktura vrlo brzo afirmirala u cijelom islamskom svijetu i od 13. stoljeća prikazuje se u mezopotamskim iluminacijama knjiga, a kasnije i u drugim umjetnič kim formama (slika na str. 9). Džamija također obuhvaća jedan ili ne koliko minareta i fontanu. Unutar prostora za molitvu je mihrab, niša okrenuta prema Meki kao orijentacija za molitvu (kibla), i minber (pro povjedaonica; slika na str. 40). Među mnogim, umjetnički ukrašenim artefaktima, kojima su opremljene džamije, i molitvene su prostirke (slika na str. 87), stalci za Kur’an (na turskom rahle; detalj: slika na str. 12, lijevo), kur’anski natpisi (slika na str. 29 i 41), svjetiljke (detalj: slika na str. 9) i kandelabri koji osiguravaju svjetlost. Prikazi ljudi nisu prona đeni u džamijama s obzirom na to da islam to zabranjuje na mjestima gdje se održavaju vjerski obredi.

732. – Charles »Čekić« porazio muslimane kod Poitiersa 751. – započela proizvodnja papira u arapskom svijetu 786. – 809. – vladavina abasidskog kalifa Haruna al-Rašida u Španjolskoj

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 9

15.3.2010 20:38:25

5. Zdjela Irak, 10. stoljeće (Abasidi), keramika sa sjajnom slikom, dijametar 31,8 cm Pariz, Muzej Louvre

6. Pehar Iran (Kašan), kraj 12. stoljeća, keramika s Minai glazurom, oslikana scena iz Šahname perzijskog pjesnika Firdusija (940./941. – 1020.). Ovdje je ispričana priča o Bižanu i Maniži, visina 11,20 cm Washington, DC, Umjetnička galerija Freer

Umjetnost pod Omejadima i Abasidima Tokom 8. stoljeća islam se brzo širio – cijeli prostor od Špa njolske do središnje Azije slijedio je novu religiju. Sirija je postala naj važnije umjetničko središte tog razdoblja. U njoj su se starije tradicije posebno dobro održale jer su se najznačajnije niti kasnoantičke kul ture spojile na tom području. Na sjeveru je pak bilo Bizantsko Carstvo sa svojom vrlo razvijenom kršćanskom kulturom i očuvanom grčkorimskom umjetnošću. Bogato umjetničko nasljeđe također je postoja lo u zemljama Istoka (Irak i Perzija) gdje se nova visoka kultura razvila u stoljećima neposredno prije islamskih osvajanja pod Sasanidima (224. – 651.). Osim toga, tokom klasične antike, regija na jugu (Egipat i sjeverna Afrika) bila je visoko razvijeno središte kulture sa svojom tradicijom, koja je pod islamskom vladavinom nastavila postojati u iz mijenjenom obliku. Omejadi (661. – 750.) su vladali iz Damaska kao nasljednici pr va četiri kalifa koje je odabrao Muhammedov obiteljski krug. Tokom 696./697. oni su reformirali valutu i uveli arapski kao službeni jezik, što je olakšalo trgovinu i dovelo do rastućeg blagostanja u islamskom svijetu.

Eklekticizam (odnosno preuzeti različite modele i pretvoriti ih u novi stil: slika na str. 17, 31) je bila tipična karakteristika omejadske umjetnosti. Bilo je to moguće jer su tokom 7. i 8. stoljeća mnoge stare građevine još postojale i mogle su se proučavati. Usto, Omejadi su doveli umjetnike i obrtnike iz različitih područja na istočni Mediteran. U Siriji i Jordanu kalifi su imali nekoliko palača koje su građene kako bi služile kraljevskom prestižu i užitku. Slična utvrdama, njihova je arhi tektura podsjećala na rimske granične utvrde, a unutrašnje uređenje temeljilo im se na kasnorimskim i perzijskim modelima. Sobe su često bile ukrašene freskama ili s velikim štuko skulpturama koje su ponekad prikazivale gotovo gole ženske likove (slika na str. 16). Najvažnije rano islamske vjerske građevine, kao što je Kupola na stijeni u Jeruzalemu (691.) i Velika džamija u Damasku (705. – 715.) također su sagrađene pod Omejadima. Njihova vrlo simbolična nefigurativna ornamentacija imala je važan utjecaj na razvoj osebujne islamske umjetnosti. Vrlo malo primjera primijenjene umjetnosti iz ranog islamskog razdoblja je preživjelo. Tekstil pokazuje velike stilske i tehničke srod nosti s egipatskim materijalima. Staklo i radovi u metalu bliski su bizantskim i sasanidskim proizvodima, a kreacije u slonovači pod utjecajem su klasične antike. Kasniji predmeti napravljeni od metala

969. – Fatimidi utemeljili grad Kairo 1061. – Normani istjerali muslimane sa Sicilije 1067. – opljačkane fatimidske palače u Kairu; njihovo blago razasuto je širom islamskog svijeta i Europe 10

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 10

15.3.2010 20:38:25

»Nije više bilo mjesta daljnjem pregovaranju. iz sjene čempresa bižan je pješice hitro nastavio dalje prema Manižinom šatoru i ušao u njega, s naklonošću, kao dostojanstveno drvo čempresa, opasan zlatnim pojasom oko bokova.« Firdusi, Šahnama (»Knjiga kraljeva«), 1020.

često su bili rastaljeni pa ih je vrlo malo danas sačuvano. Jedan koji je, međutim, ipak preživio je velika brončana aquamanilea (vrč za vodu) s umecima od srebra i bakra koju je 796./797. izradio umjetnik pod imenom Sulejman (slika na str. 14, desno). Njen oblik ptice, ukrašava nje s kufskim natpisom (drevno pravocrtno pismo) i stilizirana pera ja sno upućuju na vezu s perzijskom sasanidskom umjetnošću. Kao što rečeni predmet pokazuje, figurativni prikazi izvan vjerskog konteksta ni na koji način nisu isključeni u ornamentaciji upotrebnih predmeta i arhitektonskim detaljima. Ljudi su čak mogli biti prikazani na komadu lončarije (slika na str. 10) koji prikazuje barjaktara s paunom. No, ovdje su likovi visoko stilizirani i ne bacaju nikakvu sjenu kako bi se izbjeglo da se učine stvarno živima – s obzirom na to da je vjera zabranjivala takve prikaze. Još jedan oblik ranoislamske ornamentacije može se uočiti na rezbarenim vratima iz 9. stoljeća (slika na str. 15, lijevo), za koja se vjeruje da su došla iz Samare koja je kraće vrijeme bila glavni grad Abasidske dinastije (749. – 1258.). Ona pokazuje strogo geometrijsku podjelu prostora i oblikovanja, što je također primijenjeno na štuko ornamentaciji na polju arhitekture.

Umjetnost zapadnih islamskih zemalja U 7. stoljeću muslimanska vojska osvojila je čitavu sjevernu Afriku sve do Atlanskoga oceana. Od 711. veći dio Španjolske također je potpao pod njihovu vladavinu nakon što je Tarik ibn Zijad (670. – 720.) porazio posljednjeg gotskog kralja kod Jerez de la Frontera. Zemljom su u početku vladali kalifovi guverneri, ali kada su Abasidi preuzeli vlast na istočnom Mediteranu, Abd ar-Rahman (756. – 788.), jedini na sljednik Omejadske dinastije, pobjegao je u Španjolsku i 756. godine osnovao Kordobski kalifat. U stoljećima koja su uslijedila Španjolska je proživjela Zlatno doba za kojega su njeni vladari omogućili musli manima, kršćanima i židovima da žive zajedno u miru. To je potaknu lo ekonomsko blagostanje i vitalnu razmjenu znanja i kulture između različitih religija. Pod Abd ar-Rahmanom III. (912. – 961.) sagrađena su mnoga arhitektonska remek-djela, s kraljevskim gradom Medina al-Zahra i kordobskom proširenom džamijom, slavnom sve do u naše dane. Štuko ornamentacija građevina u Medini al-Zahri temelji se na stiliziranim biljnim motivima s Bliskog istoka, ponekad datiranim una trag sve do predislamskog razdoblja. Obrtnici iz Bizanta, Sirije i Egipta pozvani su da imitiraju ornamentaciju Velike džamije u Damasku kada

1095. – 1099. – Prvi križarski pohod 1099. – Križari osvojili Jeruzalem 1171. – 1260. – Saladin i njegovi nasljednici, Ajubidi, vladaju Sirijom i Egiptom 11

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 11

15.3.2010 20:38:25

7. Abdallah ibn al-Fadl Liječnik i njegov pomoćnik pripremaju melem U: Kitab al-Hashaish, Irak (Bagdad), 1224. (Abasidi), minijatura iz prijevoda Dioskuridove De materia medica (1. stoljeće), 33,1×24,6 cm (detalj) Washington, DC, Umjetnička galerija Freer 8. Nepoznati umjetnik

se proširivala njezina kopija u Kordobi. To je dovelo do kulturnih veza između različitih regija širom Mediterana, što je utjecalo na sve aspek te vizualnih umjetnosti. Zapadnoislamsko lončarstvo 10. stoljeća, s ka ligrafskim uzorcima i figurativnim temama, na taj način pokazuje velike sličnosti s radovima s Dalekog istoka. Primijenjena umjetnost (slike na str. 44, 45) istodobno je preuzela oblike s arhitektonskih dekoracija, usvajajući njen temeljni sustav oblikovanja površina s arabeskama, po vršinskom ornamentacijom i vješto raspoređenim natpisima. Oko 1013. španjolski kalifat se raspao na više od dvadeset au tonomnih malih kraljevstava. Nedugo nakon toga dio je zemlje pao pod vladavinu Almoravida (1056. – 1147.), Berberske dinastije koja je u 11. stoljeću došla na vlast u sjevernoj Africi. Tokom tog razdoblja po stojala je živa umjetnička razmjena između Španjolske i zemalja sjeverne Afrike. Almoravidi su 1070. osnovali grad Marakeš u današnjem Maroku, ali su, međutim, vrlo kratko vladali u drugim gradovima kao što je Zaragoza u Španjolskoj. Maroko i Tunis bili su pod velikim utjecajem španjolske umjet nosti. Berberi su uključeni u rasprostranjenu karavansku trgovinu s istočnim Mediteranom, pa su tekstil, keramika i staklo otamo redovito stizali do islamskih zemalja na Zapadu. Međutim, ne možemo govoriti

Arjasp se nasmrt bori s Isfandiarom Iran, oko 1444., neprozirni akvarel, tinta, zlato na papiru, 34×22 cm London, Kraljevsko azijsko društvo

o »berberskoj umjetnosti« u središtima almoravidskog kraljevstva u to vrijeme jer su urbani egipatski i sirijski uzori također utjecali na domaće obrtnike posredstvom trgovine. Osim toga, arhitektonska štuko orna mentacija pisanih frizeva i dalje je utjecala na primijenjenu umjetnost. Preporod autonomne španjolske umjetnosti dogodio se tokom 13. stoljeća. I u tome je Kordoba poslužila kao intelektualno središte zem lje. No, taj je procvat zapravo kratko trajao, jer su 1212. godine Almo hade (1130. – 1269.), koje su tada bili na vlasti, porazili kršćanski kraljevi i 1225. su morali napustiti Andaluziju. Ipak, muslimansko stanovništvo u većini je ostalo u zemlji i konačni kulturni procvat dogodio se u onim dijelovima južne Španjolske koji su još uvijek bili pod islamskog vla davinom. U Granadi je 1238. započela gradnja Alhambre, kraljevske tvrđave Nasrida (1232. – 1492.). Popločani i štukom obloženi zidovi ukrašeni su prema muslimanskoj tradiciji s biljnim i kaligrafskim mo tivima, a vrlo brzo su prihvaćeni kao utjelovljenje dobro zamišljene strukturalne umjetnosti. Kraj maorske vladavine konačno je došao 1492. godine, kada su kraljevstvo Granade osvojili Ferdinand od Aragona i Isabella od Kastilje, a Španjolska je ponovno potpuno povezana s kršćanskom Europom. No, čak i nakon što su muslimanski vladari napustili zemlju, umjetnost

1212. – Almohade poraženi od kršćanskih kraljeva kod Navasa de Tolosa 1258. – Mongolsko osvajanje Bagdada 1281. – Mameluci pod al-Malik al-Mansur Qalawunom brane Hims (Sirija) protiv Mongola; kraj mongolskog prodora prema zapadu 12

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 12

15.3.2010 20:38:25

9. Nepoznati umjetnik Isfandiarova borba sa zmajem Iran (Širaz), 1330. (Injuidska dinastija), minijature iz Šahname perzijskog pjesnika Firdusija (940./941. – 1020.), 11×23 cm Istanbul, Muzej palače Topkapi

i kultura Iberijskog poluotoka svoj je napredak dugo dugovala islam skom nasljeđu i njegovim izvorima. Tu se razvilo ono što je poznato kao Mudéjar stil, koji karakterizira ispreplitanje kršćansko-europskih i islamsko-istočnih elemenata. Od kraja 18. stoljeća geometrijska ornamentika Andaluzije izvršila je značajan utjecaj na europsku primijenjenu umjetnost. Arhitektonski motivi, keramika, tepisi i radovi u metalu iz 14. i 15. stoljeća ostavili su svoga traga u umjetnosti i teoriji umjetnosti Sjevera. Proučavanje maorskih uzora čak je odigralo glavnu ulogu u razvoju novih princi pa uzoraka u modernoj umjetnosti Owena Jonesa (1809. – 1874.), Willijama Morrisa (1834. – 1896.), Williama de Morgana (1839. – 1917.) i Karla Ernsta Osthausa (1874. – 1921.).

svoje palače u novoosnovani Kairo. Otamo su Fatimidi osvajali Siriju i Mezopotamiju. Dinastija vuče porijeklo i pravo na vlast od Poslanikove kćeri Fatime. Kao prva islamska vladajuća dinastija, Fatimidi su za govarali šijitsko vjerovanje da je Muhammedov nasljednik trebao biti iz Poslanikove obitelji. S tom idejom bila je povezana i nada da bi se Mehdi trebao pojaviti kao karizmatični vođa koji bi provodio pravednu vlast nad svim muslimanima. Na kraju su Fatimidi, sukladno tome, uspostavili protukalifat abasidskim vladarima u Bagdadu, ali s kraćim uspjehom. Fatimidi su podržavali gradnju cesta i kanala i promovirali trgo vinu između Indije i mediteranskog područja, te je posao u njihovu kraljevstvu doživio golemi boom. U Kairu su sagrađene brojne važne džamije i (od 1087.) snažne gradske zidine morale su osigurati zaštitu od turskih Seldžuka koji su tada osvojili Jeruzalem. Zbiljsko blago Istočni Mediteran u kasnom srednjem vijeku stanje omogućilo je fatimidskim vladarima da njeguju iznimno rasko šan životni stil i da promoviraju umjetnost. Ipak, između 1067. i 1069. Fatimidi došlo je do krize kada je kalif al-Mustansir (1036. – 1094.) zapao u poteškoće zbog plaća svojih turskih vojnika i bio prisiljen prodati sve Fatimidska dinastija vladala je Sicilijom, Tunisom i drugim di svoje umjetničko blago. U svojoj Kitab al-Hadaya wa al-Tuhaf (»Knjiga jelovima sjeverne Afrike prije osvajanja Egipta 969. i premještanja blaga i dragocjenih predmeta«) povjesničar al-Maqrizi (1364. – 1442.) 1323. – Mir između Mongola i Mameluka 1357. – Osmani stižu u Europu; Sulejman-paša osvojio poluotok Galipolje 13

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 13

15.3.2010 20:38:25

10. HusEin ibn Mubarak-Šah Vrč Afganistan (Herat), 1484. – 1485., mjed sa srebrnim i zlatnim umecima Doha, Muzej islamske umjetnosti, MW.471.2007 11. Sulejman

opisuje – na temelju starih izvora – sva djela prodana tom prilikom. Prema tom opisu, fatamidski vladari posjedovali su vrijedne rukopise, vješto rezbarenu slonovaču (slika na str. 15, desno), dragocjeni tekstil i keramiku (slika na str. 34, 35) te predmete od metala. Nekoliko sa čuvanih predmeta pokazuje da je fatimidska umjetnost bila visoko ra zvijena, da je posjedovala veliku eleganciju i ljepotu, osobito u prikazu ljudskih likova. Motivi su slijedili mnoge tradicije, a neki od njih sezali su unatrag sve do antike. Njihovo stilsko bogatstvo i profinjenost im presionirali su čak i europske vladare i bili imitirani, naročito na dvoru sicilijanskih normanskih vladara.

Ajubidi, križari i Seldžuci Nakon smrti al-Mustansira 1094. godine buknuli su nemiri. Iste godine pokrenut je Prvi križarski pohod. Europske vojske osvojile su dijelove Sirije i Libanona a da nisu naišle na veliki otpor. Godine 1099. pao je Jeruzalem, a 1104. i Akkon. Križari su učvrstili tvrđave i luke i počeli naseljavati Levant. Iz toga je tokom dva stoljeća proizašla fuzi ja tradicija istočne islamske kulture i europske kršćanske umjetnosti.

Vrč (aquamanil) u obliku ptice grabljivice Vjerojatno Irak, 796./797. (Abasidi), bronza sa srebrnim i bakrenim umecima. Na vratu nepotpuni natpis na kufskom zaziva Bismillah (Allah), visina 38 cm St. Petersburg, Državni muzej Hermitage

Kada je Saladin (1137. – 1193.) preuzeo vlast, fatimidska dominaci ja se konačno privela kraju, a započeo je uspon Ajubidske dinastije. Godine 1183. Saladin je osvojio Alep, 1186. Mosul, 1187. Jeruzalem, a 1188. križarske države Tripoli i Antiohiju. Tek nakon što ga je 1191. po razio Richard I. Engleski (1189. – 1199.) uspostavljena je privremena ravnoteža snaga između islamskih i kršćanskih vladara. Doba križara bilo je dvorsko razdoblje na istočnom Mediteranu i u zapadnoj Europi. Na istoku su urbani vladari posjedovali različite vrste umjetničkih predmeta koji su poslužili kao kulisa dvorske kulture. Na mnogima od njih bili su natpisi koji su izražavali dobre želje za vlasnike ili pozivali one koji su ih naručivali da se ponašaju kreposno, pravedno, samilosno i plemenito. Kraljevski dvorovi nisu samo djelo vali kao pokrovitelji umjetnosti; umjetnička djela su istodobno poka zivala i njihovu moć. Iznad svega, prestižne javne građevine, kovanje novca i insceniranje javnog pojavljivanja vladara tako su očito služili samopredstavljanju da se ovdje može govoriti i o političkoj umjetno sti. Većina slika iz tog razdoblja nastala je u Mezopotamiji, zemlji na dvije rijeke. To nije bilo politički ujedinjeno područje. Nakon pobje de Alp Arsana (1063. – 1072.) nad Bizantom kod Manzikerta (danas Malazgirt) 1071. godine, turska vojska nastavila je prema Maloj Aziji.

1370. – 1506. – vladavina Timurida nad područjem oko grada Buhare (Transoksanija) i u Iranu sa Samarkandom kao glavnim gradom 1398. – 1399. – Tamerlane osvojio Indiju i opljačkao Delhi; do 1401. osvajanje Sirije i pljačkanje Damaska 14

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 14

15.3.2010 20:38:26

12 . Drvena vrata (fragment) Vjerojatno Irak (Samara), 9. stoljeće (Abasid), rezbareno drvo, 222,9×106,7 cm New York, NY, Muzej Metropolitan 13. Rezbarija od slonovače s gl azbenicima (detalj) Egipat, 11. stoljeće (Fatimidi), slonovača, 13×18 cm Firenca, Nacionalni muzej Bargello

Anadolska Rum-Seldžučka dinastija osnovana je 1077. i tursko preu zimanje regije je započelo. Na području između današnje južne Turske i Bagdada nastale su mnoge male kneževine i njihovi vladari često su bili veliki ljubitelji umjetnosti, pokretali su aktivne građevinske projekte i imali vlastite dvorske radionice. Među tim malim državama bile su Diyarbakır, Diyar Mudar i Diyar Rabi’a u kojima su se nalazili tako važni gradovi kao što su Mardin, Mosul, Sinjar i Raqqa. Usto, Bagdad je bio glavni grad Velikog Seldžučkog Carstva. Mosul nudi karakterističan primjer sjaja tih kneževina. Pod Badr al-Din Luluom (atabeg/guverner 1210. – 1234., vladar 1234. – 1259.) razvila se važna škola za predmete od metala s vrijednim umjetnina ma izrađenim od mjedi s umecima od srebra i zlata. Mnogi predmeti izvrstan su primjer dvorskih motiva sa scenama oko trona ili prikazuju monarha kao konjanika ili lovca, ili kao sudionika u svečanostima s glazbenicima i plesačicama. Međutim, također postoje scene koje se temelje na Šahnami, perzijskoj »Knjizi kraljeva« pjesnika Firdusija (940./941. – 1020.). Stil i bogati ikonografski repertoar tih vrlo cijenje nih djela čak je utjecao na slikarstvo. Nešto kasnije takvi su predmeti također izrađivani u Kairu, Damasku, Alepu i, nakon što su Mongoli zauzeli Mosul, u Iranu također.

Umjetnost Mameluka Nakon što su križari istjerani s Bliskog istoka Mameluci su se počeli uspinjati na vlast (nakon 1250.). Izvorno, oni su bili turski tje lohranitelji ajubidskim vladarima Egipta i Sirije (arapska riječ mamluk znači »nečije vlasništvo«). Ti su robovi bili važna potpora ajubidskom vojnom sustavu i to je otvorilo put njihovu dolasku na vlast. Mameluci su 1260. pod vodstvom Baibarsa (1260. – 1277.) porazili Mongole koji su napredovali prema zapadu, natjeravši ih da napuste Damask i Alep. Qalawun (1280. – 1290.) je 1280. godine došao na vlast. On je pokrenuo nemilosrdni ratni pohod protiv kršćanskih utvrda na istoč nom Mediteranu i sve su križarske države vrlo brzo poražene. Najvažnije umjetničko razdoblje pod mamlučkim vladarima bilo je tokom vladavine sultana Hasana ibn Muhammada Nasira al-Dina (1347. – 1351. i 1354. – 1361., slike na str. 39, 41, 43). Njegove dvor ske radionice u Kairu i Damasku nisu samo proizvodile ornamentirane rukopise, nego su oblikovale i umjetničke predmete od najrazličitijih materijala (tekstili, sagovi, metal, staklo, drvo i slonovača). Nakon 1330. vjerski nazor zabranjivao je figurativni prikaz u primijenjenoj umjetnosti, što je dovelo do velikog procvata dekorativne kaligrafije.

1453. – Konstantinopol/Istanbul osvojili Osmani 1492. – Kršćani su ponovno osvojili Granadu. Kolumbo otkriva Ameriku 1520. – 1566. – Sulejman Veličanstveni kao osmanski sultan 15

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 15

15.3.2010 20:38:26

14. Skulptura oskudno odjevene žene Khirbat al-Mafjar, dvorac kod Jerihona, 724. – 743. Jeruzalem, Muzej Rockefeller

Kao i u 13. stoljeću, gradski obrtnici imali su svoje radionice na grad skim tržnicama. Ispunjavali su narudžbe za trgovačku klasu i dvorske krugove u zemlji, a proizvodili su i za izvoz u Europu. Predmeti ukra šeni arapskom kaligrafijom bili su iznimno traženi u Italiji i sjevernim Alpama. Kaligrafski stil bio je iznimno cijenjen i ono što se dotad sma tralo tajanstvenim natpisima usvojeno je kao dekorativni element u europskoj umjetnosti. U 19. stoljeću došlo je do obnove zanimanja za mamelučku umjetnost. U Egiptu, Siriji i Europi ona se smatrala uzornom i vrijed nom imitiranja. Mnogi su Europljani putovali u Kairo kako bi kupili ma melučke artefakte, a egipatski obrtnici proizvodili su kopije i imitacije kako bi zadovoljili veliku potražnju. Arhitektura toga vremena također je podsjećala na stilove iz 13. i 14. stoljeća. Tako su prestižne gra đevine, podignute za osmanske vicekraljeve (khedive) koji su vladali Egiptom, kao što su palača al-Gezira (1869., kako bi se obilježilo otva ranje Sueskog kanala), Islamski muzej (1903.) i Muzej el-Rifai (1912.) – sagrađene u obnovljenom mamelučkom stilu.

Perzijska umjetnost od početka mongolske vladavine Il-khan Povijest Perzije u 13. stoljeću oblikovana je prema napredo vanju mongolske vojske pod Džingis kanom (1206. – 1227.) i njego vim nasljednicima. Nakon što je Hulagu (1256. – 1265.) osvojio Iran, Mezopotamiju i Siriju, nastao je Il-Khanat (skup podređenih ili mirolju bivih kanova) kao najzapadnije mongolsko kraljevstvo koje je obuhva ćalo današnji Irak i Iran. Mongolski vladari su za potrebe mongolske umjetnosti otkrili povijest i tradiciju zemalja koje su pregazili. Važne škole oslikavanja knjiga, koje su se ugledale na perzijske majstore, nastale su u Isfahanu i Tabrizu. Bliske političke i ekonomske veze kraljevstva Il-Khan s istoč nom Azijom imale su za posljedicu spajanje kineskih i srednjoazijskih elemenata te je izrazita stilizacija, koja je prevladavala u radovima bag dadske škole slikanja, tada povezana s mnogo živahnijim kineskim stilom (slika na str. 52). U Tabrizu je Abu Saidov (1317. – 1335.) ve zir (ministar) Rašid al-Din (1247. – 1318.) osnovao okrug u kojem su

Oko 1525. – 1535. – najvažnija Šahnama (»Knjiga kraljeva«) nastala u Tabrizu za šaha Tahmaspa 1526. – Babur utemeljio Mogulsko Carstvo 1529. – prva osmanska opsada Beča 1534. – Osmani osvajaju Bagdad 16

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 16

15.3.2010 20:38:26

15. Anonimni slik ar murala Božica Geja među lozom Sirija, oko 724. – 727., freska (detalj), ukupne dimenzije 10,87×4,45 m, s jugoistočnog stepeništa Qasr alHair al-Gharbi (»Zapadna rezidencija«) omejadske palače u Siriji, oko 60 km zapadno od Palmire Damask, Nacionalni muzej

umjetnici, učenjaci i obrtnici živjeli i radili. Također, Rašid al-Din je po dupro pisanje Jami al-Tawarikh (»Kronike svijeta«), s ciljem da ojača povijesnu svijest nove mongolsko-iranske više klase (slika na str. 49). Namjera mu je bila obnoviti ideju o velikoj iranskoj državi te je izrađena čitava serija oslikanih rukopisa perzijske Šahname (»Knjige kraljeva«) (slika na str. 13). Taj ep, čiji je autor Firdusi (940./941. – 1020.), može se tumačiti kao djelo iranske povijesti, ali također i kao »Rasprava o primjerenom kraljevskom ponašanju«. Najvažniji rukopis Šahname iz 14. stoljeća (slika na str. 18, 59) vjerojatno je izrađen za Abu Saida u Tabrizu 1335./1336. godine. Njegove osobito sjajne mi nijature često su izrazito dramatične u prikazima pejzaža, što ukazuje na vezu s perzijskom književnošću, ali i na različite doživljaje prirode. Ostali rukopisi Šahname nastali su između 1330. i 1353. na dvoru Injuidske dinastije koja je vladala Širazom (slika na str. 57). Njihov stil jasnijim čini utjecaje iz Mezopotamije i istočne Azije. Tek na kraju 14. stoljeća mogu se vidjeti prvi znakovi stvarnije autonomije i većeg stilskog jedinstva u slikarstvu velikog Irana. Rani primjer toga razvoja može se vidjeti u minijaturi iz Bagdada koju je 1396. naslikao Ustad Junayd za rukopis Divan (»zbirka pjesama«) (sli ka na str. 19).

Timur Lenk i njegovi nasljednici Kraljevstvo Il-Khan se od 1335. godine raspalo na više malih regi onalnih država, ali je na kraju 14. stoljeća Timur Lenk (Tamerlan, 1370. – 1405.) ponovno uspio uspostaviti Mongolsko Carstvo. Od 1380. godine nadalje pokorio je istočne zemlje, trijumfalno prodro sve do Delhija 1398./1399. i na početku 15. stoljeća osvojio Gruziju, Anadoliju, Siriju i Irak. Opljačkana umjetnička djela i umjetnici iz podjarmljenih zemalja odvedeni su u Tamerlanov glavni grad Samarkand. Arhitektura i umjet nost koja je tamo nastajala uglavnom je služila pokazivanju kraljevske moći. Tamerlan je sebe predstavljao kao uglađenog vladara i zaštit nika umjetnosti. Njegovi nasljednici također su promicali umjetnost premda su bili tek lokalni vladari. Valja nam spomenuti i Tamerlanova sina Šah Rukha (1405. – 1447.), na čijem je dvoru u Heratu nasta la jedna od najvažnijih perzijskih škola slikanja, i Šah Rukhova sina Baisunghur Mirzu (1420. – 1433.), za kojeg su radili najtalentiraniji umjetnici i kaligrafi. Umjetnički obrt proizvodio se u različitim materijalima u dvor skim radionicama, naprimjer vrč od mjedi sa srebrnim i zlatnim

1535. – smrt Bihzada, perzijskog slikara 1550. – 1557. – gradnja džamije Sulejmanije u Istanbulu 1571. – morska bitka kod Lepanta (sjeverni ulaz u Korintski tjesnac); početak kraja osmanske dominacije na Mediteranu 17

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 17

15.3.2010 20:38:26

16. Anonimni umjetnik Bahram Gur ubija zmaja Iran (vjerojatno Tabriz), 1335./1336., tinta, neprozirni akvarel, zlato na papiru, minijature 20×29 cm, cijela stranica 45,5×34,2 cm Cleveland, OH, Umjetnički muzej u Clevelandu 17. Junayd (učenik šEmsa)

umecima (slika na str. 14, lijevo) koji je izradio Husein ibn MubarakŠah 1484. godine. Cvjetna i kaligrafska ornamentacija, popraćena tekstom na arapskom i perzijskom pjesnika Kulliyat-l Quasima (umro oko 1433.), svjedoči o velikom interesu dvora za kaligrafiju i poezi ju. Tehnike crtanja također su se podučavale u radionicama Tabriza, Herata i Samarkanda, a tamo se uskoro razvio i jedinstveni stil koji su slijedili gotovo svi umjetnici 15. stoljeća. Taj timuridski »imperijalni stil« prikazan je u rukopisu zbirke priča Kelila i Dimna (slika na str. 24, desno) koja prikazuje princa i njegov dvor u idiličnom vrtu. Sve su ugledne osobe prikazane vrlo prirodno, ali ne i potpuno realistično. Lica su im karakterizirana naglašeno individualno. No minijatura iz rukopisa Šahnama iz 1444. godine (slika na str. 12, desno), koja prikazuje Arjaspa i Isfandiara kako se hrvaju, po kazuje da se ta neukrotiva borba također mogla uzeti kao tema za ilustraciju knjige. Posebno impresivan u toj sceni prikaz je dvorca, njegovih tornjeva ukrašenih pločicama, i velika raznolikost u drugim dekorativnim vidovima građevine, u skladu s preživjelom timuridskom arhitekturom. Koliko su dobro timuridski umjetnici bili obrazovani u predstav ljanju arhitekture, također postaje jasno u crtežu grada (slika na str.

Princeza Humayun ugleda Humaya na vratima svoga dvorca Irak (Bagdad), 1396. (Jalayirid), minijature iz rukopisa od tri pjesme Khwaju Kirmanija (rođen 1280./1281.), prepisivač: Mir Ali ibn Ilyas iz Tabriza, 38,1×24,7 cm London, Britanska knjižnica

20), čija se zbijena heterogenost može usporediti s dvorcem na mini jaturi – iako nedostatak boje i jednostavnija gradacija dubine čini da potonji izgleda manje bogato.

Slikar Bihzad Perzijsko slikarstvo doživjelo je vrhunac oko 1500. godine u Heratu gdje su sultan Husein Baiqara (1469. – 1506.) i njegov veliki ve zir Mir Ali Šir Navay (1441. – 1501.) bili značajni pokrovitelji umjetnosti. Bihzad je rođen oko 1450./1460. i postao je najslavniji perzijski slikar. Po svoj prilici, u mjestu rođenja boravio je do 1510., a zatim se preselio u Tabriz gdje je radio do smrti (između 1533. i 1537.) na dvoru safa vidskih vladara, šaha Ismaila (1501. – 1524.) i šaha Tahmaspa I. (1524. – 1576.), najvjerojatnije na čelu dvorske radionice (nakon 1522.). Mladog Bihzada podučavali su razni ugledni slikari u Tabrizu, a kasnije je radio s tako značajnim umjetnicima kao što je Aqa Mirak (umro prije 1576., slika na str. 75). Šest od njegovih brojnih učenika i dandanas su poznati po imenu. U svojim minijaturama Bihzad nije razvio neki naročito novi stil, ali je pridonio dostignućima Heratske

1609. – 1614. – Maori istjerani iz Španjolske 1647. – gradnja Tadž Mahala kod Agre (Indija) 1718 – 1730. – »Doba tulipana« u Osmanskom Carstvu pod vladavinom sultana Ahmeda III.; otvaranje zapadnim kulturnim utjecajima 18

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 18

15.3.2010 20:38:26

»Sunce je u podne blistavo sjalo kroz zelenu mrežu listova: mješavina svjetlosti i sjene prekrivala je zemlju kao obilje zlata i mošusa. Uzbuđene igrom svjetlosti, ptice pjevačice raspršile su svoj milozvučan pjev ispod tirkiznog svoda.« Džami, Jusuf i Zulejha, 1483.

škole. Njegove iznimno smirene slike žive od raznolikosti snažnih boja i uspješne kombinacije različitih tonova. U usporedbi sa stari jim slikama, likovi su dobili na mobilnosti i individualnosti, a tjelesne proporcije su predstavljene s velikom vještinom. Osim tradicionalnih tema preuzetih iz književnih tekstova, Bihzad se također posvetio pri kazima scena bliskih svakodnevici. Tako je slikao radnike koji grade džamiju (1494./1495.) ili događaje u javnom kupatilu (slika na str. 71), pokazujući dar za točno uočavanje. Građevine na njegovim minijatu rama potpuno su u skladu s arhitekturom toga vremena, ljudi na njima odjeveni su također u stilu toga vremena, ratnici nose oklope i oružje koje je prikazano do u detalje, a predmeti za svakodnevnu upotrebu prikazani su onakvima kakvi su u stvarnosti. Umjetnikov naglasak na dekorativnim i skladnim pejzažima igra veliku ulogu u poetskom i ro mantičnom raspoloženju njegovih slika. Bihzadova umjetnost iznimno je cijenjena od 16. do 18. stolje ća i imala je značajan utjecaj na razvoj slikarstva u većini islamskoga svijeta. Minijature u gotovo identičnom stilu tako su proizvedene na buharskom dvoru Shaybanida (1500. – 1599.) i u Heratu nakon kra ja timuridske vladavine (1370. – 1506.). Dvorske radionice mogulskih vladara u Indiji (1526. – 1858.) i perzijskih Safavida (1501. – 1732.) u

Tabrizu, Kazvinu i Isfahanu također su oblikovane prema bihzadskoj školi. Tragovi njegova stila mogu se prepoznati i u osmanskoj umjet nosti jer su mnogi perzijski rukopisi stigli do Istanbula i izravno utjecali na umjetnike koji su tamo djelovali.

Safavidi Turkmenska dinastija Safavida odredila je povijest Irana između 1501. i 1768. godine. Nakon što su istjerali i posljednje Mongole pod šahom Ismailom I. (1501. -1524.), najprije su sagradili palače u Tabrizu, zatim u Kazvinu i na kraju u Isfahanu. Veličanstvena umjetnička djela nastajala su u njihovim dvorskim radionicama: srebrne i zlatne posu de prošarane draguljima, vrijedna jahačka oprema i dragocjeni, bogato oslikani rukopisi. Dužnosti dvorskih umjetnika također su uključivale pripremu nacrta za tepihe i velike popločane površine (slika na str. 77). Zamjetan umjetnički pad očit je, međutim, u Kazvinu sredinom 16. stoljeća kada su vjerski razlozi naveli šaha Tahmaspa I. (1524. – 1576.) da izgubi interes za oslikavanje knjiga i da 1555. čak zatvori svoju Kitabhanu (»Kuću knjige« ili pisarnicu). Mnogi umjetnici koji su

1726. – početak tiskanja knjiga 1761. – Sporazum o prijateljstvu između Osmanskoga Carstva i Prusije 1779. – utemeljena Kadžarska dinastija u Iranu pod Agha Muhammadom s Iranom kao glavnim gradom 19

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 19

15.3.2010 20:38:26

»Kuće pričaju priče. Ništa ne priča bolje priče od onoga što su ljudi izgradili.« Abu Ja’far al-Idrisi (1173. – 1251.)

tada bili otpušteni kasnije su radili za druge članove vladarske obitelji. Kaligraf i slikar Šah Mahmud al-Nišapuri (1486. – 1565.) tako je otišao u radionicu Ibrahima Mirze (1540. – 1577.) u Mashadu gdje su 1565. godine on i drugi umjetnici izrađivali minijature za Džamijevu (1414. – 1492.) Haft Aurang (»Sedam tronova«). Safavidi su njegovali veze s Europom i Kinom. S potporom Engleske, šah Abas I. (1588. – 1629.) reformirao je perzijsku vojsku i sa svojom novom vojskom pobijedio Osmanlije 1603. godine te po novno osvojiti područja oko Tabriza i velike dijelove Iraka, uključujući i Bagdad. Nakon toga, šah Abas također je uspio protjerati Uzbeke s područja oko Samarkanda i Herata, a Safavidsko Carstvo bilo je na političkom i kulturnom vrhuncu. Još jednom umjetnost i arhitek tura su uživali zaštitu, a jedna važna umjetnička škola pokrenuta je u Isfahanu. Jedan od glavnih slikara u dvorskoj radionici šaha Abasa bio je Aqa Riza (umro 1635.). Dva njegova djela, Mladež koja sanjari odmara se u vrtu i Mladić sanjari (slika na str. 21, lijevo), karakteristična su za stil tog razdoblja i istodobno predstavljaju idealno doba safavidske kulture. Drugi umjetnici više su voljeli prikazivati blistave dvorske ce remonije, poput prijema indijskoga veleposlanika kod Abasa II. (1642.

– 1666.) (slika na str. 22). Bogatstvo odjeće i oružja u takvim prilikama tu je očita, kao i raskošno opremljene sobe s vrijednim tepisima i por culanom. Koliko je različito radio Mu’in Musavvir (aktivan od 1638. do 1697.) kada je slikao portret, postaje jasno kada se ta raskošna scena s mnogim likovima usporedi s njegovim portretom dvorskog dužno snika Nawaba Mirze Muhammada Baqira i njegova sina (slika na str. 23). Musavvirova koncentracija na jednu osobu i poseban ambijent bliski su poetskom stvaranju Aqa Rize.

Umjetnost u doba indijskih mogulskih vladara U 8. stoljeću muslimanske vojske napredovale su u Indiju preko Afganistana. No dugotrajna islamska dominacija počela je tek kada je vlast preuzeo Mahmud od Ghura (1173. – 1206.) i kada je Qutb al-Din Aybak uspostavio Delhijski sultanat (1206. – 1210.). Kada je u 16. stoljeću izbio spor između suparničkih plemićkih obitelji, jedan od tih klanova zatražio je pomoć od Timurid Zahira al-Din Babura (1526. – 1530.) iz Horasana. Nakon njegove pobjede u bici kod Panipala (1526.), Babur je uspostavio Mogulsko Carstvo u Indiji. Perzijski je bio

1798. – francuska ekspedicija u Egipat pod Napoleonom Bonaparteom; vojno osvajanje i znanstveno istraživanje Egipta 1799. – 1801. – osmanska vojska pod Muhammadom Alijem natjerala Francuze da napuste Egipat 20

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 20

15.3.2010 20:38:27

18. Nepoznati umjetnik Crtež grada Iran, 1400. – 1450., tinta na papiru, 13×17 cm Berlin, Staatsbibliothek, Preussischer Kulturbesitz, Orijentalni odjel 19. Aqa Riza Mladić sanjari Iran (Isfahan), oko 1590., crtež, tinta na papiru, 12×6,7 cm Cambridge, MA, Umjetnički muzej Harvarda, Muzej Arthura M. Sacklera, Zaklada Alpheus Hyatta za nabavu umjetnina, 1952,7 20. Abdall ah ibn al-Fadl Biljka astalagus i lovačka scena između životinja U: Kitab al-Hashaish, Irak (Bagdad), 1224. (Abasid), Minijatura iz prijevoda Dioskuridove De materia medica (1. stoljeće), 19,3×16 cm Istanbul, Muzej Aja Sofija

jezik koji se koristio na dvoru i perzijska je estetika dominirala u poe ziji, kaligrafiji i vizualnim umjetnostima. Sam Babur bio je glasovit po svojim savršenim pjesmama koje su poznate kao Divan (»zbirka pje sama«). Njegov sin Humayun (1508. – 1556.) želio se nametnuti svo jim protivnicima, pa je 1544. godine čak tražio privremeno utočište u Tabrizu na dvoru šaha Tahmaspa (1524. – 1576.). Na povratku u Indiju pratila su ga dva safavidska umjetnika: Mir Sayyid Ali (umro oko 1572.) i Abd al-Samad (aktivan od 1540. do 1595.; vidi sliku na str. 90), koji su također poznati sa sačuvanih autoportreta. Osim toga, Humayun je iz Perzije donio nekoliko oslikanih timuridskih rukopisa koji su onda bili dostupni kao uzori slikarima u Delhiju. Proučavanje tih rukopisa i doprinos spomenute dvojice perzijskih umjetnika pružit će trajnu in spiraciju za razvoj slikarstva na mogulskom dvoru. Akbar I. (1556. – 1605.) povećao je i stabilizirao Carstvo zahva ljujući toleranciji koju je pokazao prema Hindusima. Tako je nastala hindsko-muslimanska miješana kultura koja je također oblikovala vizu alne umjetnosti. Istodobno su otvoreni trgovački putevi prema Europi, pa je od 1580. Indija postala često odredište europskih izaslanstava. Ponekad bi čak i europska umjetnost, stigavši u Indiju, imala značajan utjecaj na lokalni razvoj.

Na akbarskom dvoru mnogi radovi ranije spomenutih perzijskih pjesnika kopirani su i oslikavani. Oni su uključivali Ibn al Muqaffovu Kelilu i Dimnu, Firdusijevu Šahnamu (»Knjigu kraljeva«), Hafizov (umro 1390.) Divan, Nizamijev (1141. – 1209.) Khamsah (»Pet priča«) i auto biografiju sultana Babura. Oko 1526. počelo se s izradom opsežnog rukopisa Hamzaname (»Priča o Hamzi«), ukrašenog sa 1400 slika duž cijele stranice (slika na str. 89). Za dovršenje toga rukopisa bilo je po trebno oko 15 godina, pa njegove minijature pružaju dobar pregled razvoja mogulskog slikarstva 16. stoljeća. Najstariji prikazi još uvijek pripadaju tradiciji safavidske perzijske umjetnosti i vjerojatno su ih izradila dva umjetnika koje je sultan Babur doveo iz Tabriza u Delhi. Kasnije slike već predstavljaju mnogo autonomniji stil. Osim ilustracija za projekte velikih razmjera, izrađivani su po jedinačni listovi koji su prikazivali dvorski život u Delhiju sa svim nje govim ceremonijama i prijemima. Flamanski drvorezi također su kori šteni kao uzori za crtanje Europljana te su kršćanski motivi ponekad ulazili u slike mogulskih umjetnika. Stil indijskog islamskog slikarstva koje se razvilo u akbar skoj dvorskoj školi karakterističan je po blagom, nijansiranom boja nju. Oslikane osobe su grafički utjelovljene, pejzaži imaju visoki

1805. – 1848. – Muhammad Ali vlada Egiptom i modernizira zemlju 1808. – 1839. – u Turskoj reforme pod Mahmutom II., pod utjecajem zapadnih ideja 1814. – iransko-britanski sporazum jača britanski utjecaj u Iranu 21

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 21

15.3.2010 20:38:27

obzor koji omogućava dubinu, a prikazivanje arhitekture je prostorno i trodimenzionalno. Akbarov nasljednik Jahangir (1605. – 1627.) i šah Jahan I. (1627. – 1658.) također su bili pokrovitelji umjetnosti. Jahangir je posebno bio zainteresiran za portrete i studije životinja i imao sklonosti prema sti lu takvih perzijskih slikara kao što je ranije spomenuti Mir Musavvir. Naručio je uvezivanje mnogih listova slavnih umjetnika u albume sa slikama. Taj običaj je također njegovao šah Jahan za kojeg je inače izrađeno samo nekoliko rukopisa i uglavnom je poznat po izgradnji Tadž Mahala (1632. – 1647.), groba za njegovu najdražu ženu Mumtaz Mahal (»Odabranica palače«). Nakon smrti šaha Jahana kvaliteta mo gulskog slikarstva je opala jer je njegov sin Aurangzeb (1658. – 1707.) iz vjerskih razloga postepeno odbacivao umjetnost. Zabranio je dvorsku glazbu, otpustio slikare i podigao samo jednu zaista važnu građevinu: glavnu džamiju u Lahoreu. Njegovi vojni pohodi protiv Maratha u sre dišnjoj Indiji i Deccanskog sultanata doveli su do korupcije i raspada administrativne strukture. Nakon što je Iranac Nadir šah Afshar (1736. – 1747.) osvojio Delhi 1739. godine, Mogulsko Carstvo se raspalo na labave skupine država koje su postojale sve do 19. stoljeća.

Od 18. stoljeća nadalje mnoga djela mogulskih umjetnika doš la su na Zapad kao posljedica bliskih političkih veza s Europom. Os likavanje knjiga, sagovi, tekstil i djela koja su koristila dragulje i me tal bila su vrlo cijenjena i uzor europskim obrtnicima. Owen Jones, britanski teoretičar umjetnosti i arhitekt, 1856. godine izrazio je svoje uvažavanje indijskog ornamenta na sljedeći način: »Taj precizni pro ces stvaranja postaje očit u svim djelima Indijaca… Nema ni previše, ni premalo ornamentacije. Sve služi svrsi i ništa se ne bi moglo oduze ti, a da se ne naruši kompozicija«.

Umjetnost u Osmanskom carstvu Dok su timuridska, safavidska i mongolska dinastija dominirale na istočnim muslimanskim područjima, Osmani su došli na vlast na području današnje Turske. Već 1281. godine Osman I. (Osman Gazi; 1281. – 1324.) uspostavio je prvo osmansko kraljevstvo u Bithyniji (po dručje oko Burse), privukavši mnoge sljedbenike nakon svoje pobjede nad bizantskom vojskom. Njegov sin Orhan (1324. – 1360.) osvojio je Iznik, a njegov unuk Murad I. (1362. – 1389.) Adrianopolis (Jedrene)

1821. – utemeljena Državna tiskara u Kairu 1830. – Francuzi okupiraju Alžir 1832. – izlazak prvih osmanskih novina 1839. – 1861. – uvođenje politike reformi (Tanzimat) u Osmanskome Carstvu 22

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 22

15.3.2010 20:38:27

21. Nepoznati umjetnik Šah Abas II. prima indijskog veleposlanika Iran (Isfahan), oko 1663., neprozirni akvarel, zlato na papiru, zalijepljeno na modri karton, 20×31,4 cm Ženeva, Zaklada Aga Khan za kulturu 22 . Mu’in Musav vir Dvostruki portret Nawaba Mirze Muhammada Baqira i njegova sina Mirze Husayna Iran (Isfahan), 1674., neprozirni akvarel na papiru, 13,6×24 cm Ženeva, Zaklada Aga Khan za kulturu

omogućujući Osmanima da uspostave svoju vladavinu u Maloj Azji. Kada je Mehmed II. Fatih (»Osvajač«; 1444. – 1446. i 1451. – 1481.) 1453. godine osvojio Konstantinopol, to je označilo kraj Bizantskog Carstva. Osmanska dominacija kontinuirano se širila u stoljećima koja su uslijedila. Nakon što je okupirala istočni Mediteran i Egipat, osmanska vojska za uzela je i sjevernu Afriku (1534. – 1574.) i u 17. stoljeću napredovala pre ma istočnoj Europi. Usprkos porazu na Lepantu (1571.) i pod zidinama Beča (1683.), Osmani su stabilizirali svoju vladavinu i uspostavili važnu islamsku protutežu europskim velikim silama sve do 19. stoljeća. Sultani su iskazivali sklonost prema raskošnom životnom sti lu i njegovali interes za arhitekturu i vizualne umjetnosti. Njihovo po kroviteljstvo umjetnosti može se usporediti s onim europskih vlada ra. Nakon osvajanja bizantskih područja došlo je do žive umjetničke razmjene sa Zapadom, ali i intenzivnih odnosa s Indijom. Osmanska umjetnost tako se razvila između trzavica izazvanih velikim razlikama u tradiciji. U Europi je bila iznimno cijenjena i, osobito u Italiji, često imitirana. Dvorska radionica u Konstantinopolu izradila je složene mo nograme (slika na str. 25) koje je svaki sultan koristio za potpisivanje službenih dokumenata. Osim kaligrafije i slikarstva, radionice su tako đer izrađivale uzorke za ukrašavanje tekstila, keramike i pločica koje

su se koristile u kraljevskim građevinama i džamijama. Perfekcionizam njihova velikog utjecaja na slikarstvo uskoro je doveo do stupnja for malizma i stagnacije, dok je keramika cvjetala (slike na str. 82, 83). Ceh umjetnika keramike iskazao je tako veliko samopouzdanje kada je predstavio svoju robu tokom procesije obrtnika za Murada III. (1574. – 1595.) na konstantinopolskom hipodromu. (slika na str. 24, lijevo). Osmanska keramika razvila se iz pokušaja da se imitira kine ski porculan, naročito plavo-bijelo posuđe iz Yuan (1279. – 1368.) i ranog Ming (1368. – 1643.) razdoblja, koji se od druge polovice 14. stoljeća uvozio u islamski svijet. Između 1480. i 1550. lončarstvo u Izniku i Kütahya razvilo je autonoman stil. Njihove proizvode karak terizirala je stilska raznovrsnost i bogatstvo motiva koji su se stalno unapređivali. Osobito popularna bila je ornamentacija onoga što je bilo poznato kao stil Quatre Fleurs, osmišljen 1530.-ih, s realističnim, ali ipak dvodimenzionalnim i ponekad slobodno obojenim prikazima ruža, karanfila, tulipana i zumbula (slika na str. 82). Krajem 18. i 19. stoljeća europski uzori su postali mnogo utjecajniji i nastao je mije šani orijentalno-zapadni stil što je odražavalo otvaranje Osmanskoga Carstva prema Zapadu.

1841. – Muhammad Ali postaje nasljedni vezir Egipta, priznavanje osmanske vrhovne vlasti 1854. – 1863. – Muhammad Said kao vicekralj (khedive) Egipta; prvi europski zajmovi koji će dovesti do financijskog sloma Egipta i Osmanskoga Carstva 23

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 23

15.3.2010 20:38:27

23. Ceh lončara (Çömlikçiler) Parada pred sultanom Muratom III. na hipodromu U: Surnama Murata III., Turska (Istanbul), oko 1582. (Otoman), minijatura, visina 33,7 cm Istanbul, Muzej palače Topkapi 24. Šems al-Din Baisunguri

Perzijska umjetnost pod Kadžarima Između 1779. i 1925. Perzijom su vladali Kadžari, turkmenska di nastija iz plemena Kizilbaš koje potječe sa sjevera zemlje. Umjetnost koja je tada nastajala kolebala se između nastavljanja postojećih tradicija i otvaranja prema novom razvoju događaja, prije svega prema europskim uzorima. Koliko su kadžarski vladari bili otvoreni prema modernitetu po kazuje i posjet šaha Nasir al-Dina (1848. – 1896.) svjetskim izložbama u Beču i Parizu 1873., 1878. i 1889. U slikarstvu perzijska umjetnost knjige koristila se kao inspiracija, ali također i novi, mnogo oblikovaniji stil, stimuliran zapadnom umjetno šću, koji je uglavnom transformirao figurativni prikaz. Kadžarska dvorska radionica izrađivala je prestižne portrete u naravnoj veličini, često kao dar europskim državnim poglavarima. Njihova je svrha bila predstaviti posebnu sliku moći i veličine perzijskih vladara. Šah Fath Ali (1797. – 1834.) sebe je doživljavao nasljednikom tradicionalnoga perzijskoga ve likog kraljevstva i na taj način dao sebe predstaviti na slikama i freskama kojima su oslikani mnogi dvorci. Šah je tako stvorio umjetnu stvarnost, čiji se utjecaj osjećao u svijesti javnosti duboko, sve do u 20 stoljeće.

Baisunghur ibn Shahrukh sjedi u vrtu (lijeva polovica) Afganistan (Herat), listopada 1429. (Timurid), minijatura u rukopisu Kelila i Dimna Nizamuddina Abu’l-Ma’alija Nasrullaha za njegova monarha Baisunghur ibn Shahrukha, neprozirni akvarel, tinta i zlato na papiru, 28,7×19,7 cm Istanbul, Muzej palače Topkapi

Borba između starog i novog mogla se primijetiti i u ručnim ra dovima. Mnoge tradicionalne obrtničke tehnike su nestale, a novi oblici proizvodnje preuzeti su iz Europe (dijelom od europskih tvrtki koje su djelovale u Perziji). Novi materijali i tehnike također su doprinijeli tom razvoju, kao što se to može vidjeti u primjeru elegantno oblikovane staklene prskalice za ružinu vodicu (slika na str. 95) koja je potpuno au tonomna perzijska inovacija iz 19. stoljeća. S druge strane, umjetnički predmeti često su se izrađivali u tradicionalnom stilu koristeći davno izumljene tehnike kako bi se ti proizvodi mogli prodati u Europi gdje je islamska umjetnost bila cijenjena kao uzor za narodne obrtnike. S pločicom iz Teherana s kraja 19. stoljeća (slika na str. 8) po staje jasno kako je kadžarska umjetnost uzdigla jednu vrstu »perzij skog historicizma«. Ona prikazuje Jamšida, mitološkog vladara spo menutog u Firdusijevoj Šahnami, odjevenog u ogrtač ahmenidskog (staroperzijskog) vladara. Ispred njega stoje naoružani muškarci i sluga čije je lice pokriveno velom kako svojim dahom ne bi okaljao Velikog kralja. Tron na kojem sjedi Jamšid također se zasniva na drev nim reljefnim prikazima iz Perzepolisa datiranih u 6. st. pr. n. e.

1869. – otvaranje Sueskog kanala Osmanskoga Carstva uz potporu Lawrencea od Arabije (T. E. Lawrence)

1914. – 1918. – pobuna Arapskog poluotoka protiv

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 24

15.3.2010 20:38:27

25. Ferman s tugrom Pisana zapovijed sultana s kaligrafskim prikazom sultanova imena u zaglavlju službenih dokumenata, sultana Sulejmana I. (Veličanstvenog), Turska (Istanbul), travnja 1552. (Otoman), svitak, dokument pisan na pismu Divani, zlatna i modra tinta, 168×41 cm (detalj) Istanbul, Muzej palače Topkapi

Moderna umjetnost U 19. i 20. stoljeću dalekosežne političke i ekonomske promje ne oblikovale su povijest islamskog svijeta, što je za posljedicu imalo raskid s tradicijom u svim sferama umjetnosti. Takav razvoj događaja ishodi uglavnom iz toga što su orijentalni umjetnici imali veći dodir s kulturom i umjetnošću Zapada. Naprimjer, u turskoj umjetnosti od 1930.-ih do 1960.-ih postojala je velika otvorenost prema europskim i sjevernoameričkim uzorima, popraćena razvojem novog službenog jezika u skladu sa zapadnim modernizmom. S druge strane, težnja ka povratku lokalnoj tradiciji gotovo uvijek bila je prisutna u islamskim zemljama, što je naročito uočljivo u sjevernoj Africi gdje se na mno gim mjestima pojavila autonomna umjetnost, nezavisna od akademija i koledža. Na tom se području slikarstvo temelji na lokalnoj narodnoj umjetnosti i često uključuje prikazivanje svakodnevnog života. U drugoj polovici 20. stoljeća nastojanja za oživljavanjem »islam skog« u umjetnosti su pojačana. Učinjeni su zamjetni napori kako bi se pronašli oblici i sadržaj koji bi bili ekvivalent modernoj zapadnoj umjetnosti. Posebna važnost dana je kaligrafiji koja je uvijek bila ka rakteristično dostignuće islamske kulture. Pojavio se novi interes za

korištenje kaligrafskih oblika u slikarstvu i skulpturi, prevodeći arapsko pismo u moderni vizualni jezik. Razvijeni su veoma različiti koncepti: osim čisto kaligrafske kompozicije koja se sastojala samo od slova, rabe se i kombinacije kaligrafije s figurativnim motivima te posve ap straktnom upotrebom individualnih elemenata pisma (slika na str. 32). Mogućnost da se koriste slova i riječi kako bi se vratili oblicima islam ske tradicije, istodobno prenoseći moderni sadržaj, omogućava toj no voj umjetnosti da uspostavi vezu između specifično islamskih kulturnih i povijesnih referenci i danas.

1924. – proglašenje Turske Republike pod predsjednikom Mustafom Kemalom (Atatürk)

01-27_KG_ISLAMIC_ART_04399_CRO finale.indd 25

15.3.2010 20:38:27