Japanski dnevnik - Rade Jarak

Rade Jarak Japanski dnevnik

japanski dnevnik.indd 1

1.7.2010 12:55:58

Kolovoz 2009.

Kafkin san

»I tako je to bilo…« George Orwell, Nitko i ništa u Parizu i Londonu

japanski dnevnik.indd 9

1.7.2010 12:55:59

27. kolovoza, Tokio, prvi dan, 17.15h U avionu, iznimno udobno. Djevojka iz Koreje isprva je sjedila do mene, bio sam se jako obradovao. Ali odmah se premjestila.

U Parizu, u zračnoj luci Charles de Gaulle, čekao sam dva sata na ukrcaj za Tokio. Pušio sam u nekakvom stakleniku i popio neko trpko crno vino, gledao sam Japance i Japanke kako se okupljaju oko našeg izlaza i bio sretan.

Iznimno zanimljiva ruta – preko Belgije, Nizozemske, Njemačke, Danske, Skageraka, Švedske, Baltika, Helsinkija, Bijelog mora, na Novu zemlju – oduvijek sam želio napisati roman koji se događa na Novoj zemlji – Rusi rade pokuse i u tajnim bunkerima, mediji ulaze u tuđe snove; niz tuđih snova, niz nadrealnih scena i ambijenata. Korejku su pozvali članovi posade, otišla je javiti se i vratila se ljuta – Francuzi su krivo izgovorili njezino ime – mogu zamisliti kako mi Europljani krivo izgovaramo korejska i kineska imena, s japanskima je nešto lakše, njihov izgovor bliži je našemu. Potom ušće Oba u Karsko more, vidio sam poluotok uz ušće – jer su se oblaci bili razišli, golema ravnica prošarana zmijolikim rijekama, močvarama, zatim ušće Jeniseja i glasovit, po zlu glasovit Norilsk, iz romana Karla Štajnera, Norilsk – Dudinka pruga smrti. Na Jeniseju uspio sam vidjeti jedno svjetlo na obali, jedino svjetlo u čitavom Sibiru, vidjelo se dugo, dugo, na desetke kilometara dalje. Zatim nizovi planina, pa Tunguzija (i misteriozna tunguška eksplozija), a potom smo iz kratkog dana uletjeli u kratku noć, vrlo zbunjujuće, avion je 11

japanski dnevnik.indd 11

1.7.2010 12:55:59

letio možda dvanaest sati. Poletjeli smo u 11 sati ujutro iz Pariza, u tih dvanaest sati doživjeli smo kratki dan iznad Europe i zapadnog Sibira, zatim kratku noć iznad središnjeg i istočnog Sibira, proletjeli smo blizu Ulan Udea na mongolskoj granici da bismo zatim nadletjeli rijeke Amur i Zayu (ovdje se moram prisjetiti stripa Corta Maltesea U Sibiru, kao i Fadejevljeve novele Poraz) te preko Habarovska izbili na Japansko more. Tu smo opet izašli iz noći i svanuo je drugi dan u posljednjih dvanaest sati. Avion je jurio suprotno od vremena, kratio je vrijeme brzinom od 900 kilometara na sat, potvrđujući tako teoriju relativnosti. Shvatio sam da kada hodam od centra Zagreba prema Dubravi, i onda vjerojatno skraćujem svoj život, ali razlike su toliko male da se ne primijete. U jednom su se trenutku iznad Tokija oblaci razišli i mogao sam vidjeti japansku pacifičku obalu, valove i pjenu. Bio sam sretan. Dakle, to je Japan, konačno. Taj prvi pogled kroz avionski prozor iznad Narite, usjekao mi se u sjećanje: valovi udaraju o pješčanu obalu i lukobrane, na kopnu se vide dugačke zgrade, vjerojatno tvornice ili skladišta, okolo obrađena polja.

Tokio je nevjerojatan, ne mogu ga opisati, to je nemoguće, centar je nalik jedino New Yorku – ali i to je pogrešna usporedba.

Impresivno je velik, na primjer od zračne luke Narita do centra Tokija sedamdeset je kilometara skoro neprekinutih naselja, ali naselja nisu kao kod nas, tu jednostavno leži kuća na kući, zgrada na zgradi. U Tokiju u kvartu Todoroki, s niskim kućama, suptropska klima, cvrčci – »semi« na japanskom – neprekidno i iritantno cvrče, veći su od naših, glasniji, zvuče kao neki električni instrumenti.

Todoroki nakićen kao božićno drvce, pun reklama i natpisa na malim dućanima, okomitih zastava. Nevjerojatno zanimljivo, neopisivo. Leptiri veliki kao ptice lete naokolo, ogromni crni gavran sletio nam je u dvorište. Ne mogu se razbuditi, osjećam sinuse prvi put nakon deset godina. Nijednoj biljci ne znam ime.

Cure su prekrasne, u školskim uniformama, polugole – jedna nosi kaubojske čizme – sve odreda nose neutralne boje. Ne znam nikakve sheme, moram biti sa svojom domaćicom gospođom 12

japanski dnevnik.indd 12

1.7.2010 12:55:59

Sumiko, red je. Sve je u Todorokiju neopisivo; pri – pri – pri – i sada vrišti neki cvrčak pokraj mene. Kuća na kući, ali ljudi ostavljaju slobodno stvari ispred, ostavljaju otvorena vrata. Japanke nose male kišobrane (bijele, sive i crne) da ih štite od sunca, nose i duboke rukavice do lakta, bijele ili mrežaste, sve me podsjeća na jedan veliki sprovod usred pospanog i vrućeg dana, melankoličan sam. Tokio je ogroman, konfuzan, nespoznatljiv. Izdizajniran i sređen. U isto vrijeme prljav i prirodan. Ne usuđujem se nikuda maknuti, nemam mobitel, nemam kompjuter, nemam love, sve najljepše stvari su besplatne. Prepoznajem jedino bambus, nijednu drugu biljku. Ulice nemaju imena, a sve su iste, ne razumijem njihove sheme koje crtaju umjesto adresa, ne znam gdje je sjever, a gdje jug, možda jedino generalno, najgeneralnije, nisam više siguran ni gdje se Sunce točno nalazi. Na svim kućama mnogo je otvorenih instalacija, klima-uređaja, razvodnih kutija, kabela, plinskih boca. Pada mrak, sad sjedim u vrtu gospođe Sumiko Ando i oblijeću me krupni komarci, melankoličan sam. Danas, kad smo se vraćali iz hrama Kuhon Butsu u Todorokiju, predložio sam gospođi Ando da dovedem djecu na nekoliko dana u Nishi Aizu. Mrači se već u pola sedam, ako sam uopće dobro namjestio sat. Moram biti strpljiv, bolje da nemam love nego da bauljam po Shinjukuu ili Ginzi tražeći barove, potrošio bih tko zna koliko.

U mraku, iz grma pokraj klima-uređaja izlazi neko biće, ja sam bos i ne vidim dobro što je to. Štakor? Ne, žaba.

28. kolovoza, Tokio, Todoroki, jutro Na Novoj zemlji Rusi su izveli niz hidrogenskih pokusa, ondje je eksplodiralo nekoliko bombi, i zbilja, iz donjeg sloja naoblake uzdigao se jedan oblak sasvim nalik atomskoj gljivi, vidio sam to jasno iz aviona.

Poslijepodne, Tokio, Todoroki Totalno ću poludjeti u ovom Japanu. Prvo, prate me dvije fine, starije gospođe, gospođa Ando i gospođa Kanahara, po iznimno 13

japanski dnevnik.indd 13

1.7.2010 12:55:59

kompliciranom sistemu tokijskog gradskog prijevoza. Danas smo išli na stanicu Ebisu, tako se nekako zove, i imali smo čak tri presjedanja, nadzemna, podzemna, itd. Unutra sve zgodni komadi, a ja s dvije starije, hm, gospođe. Osjećao sam se pomalo kao kreten kojega vode za ruku. Ali to je tek početak mojih muka.

Japanke su vrlo zgodne, imaju iznimno glatku kožu, vrlo glatku u odnosu na Europljane, ali sve nose neku kombinaciju crnog i bijelog. To je nekakva moda u Tokiju, da pošiziš, budući da ja imam sve crne i bijele majice, ispada da se furam na njihovu modu.

Ali to je ništa prema ovome – napisao sam u Švicarskoj novelu Sutra, s kojom sam vrlo zadovoljan i sad je ne mogu prepisati u kompjuter, jer kompjuter gđe Ando stalno mijenja europska u japanska slova, skoro sam dobio slom živaca. Ako u Nishi Aizu ne bude normalnog kompa, ja sam mrtav čovjek. Osim toga, sumnjam da će lova biti manja nego što sam očekivao, kad platim alimentaciju, ostat ću na 100 eura, a sa 100 eura mjesečno, ja sam u Japanu mrtav čovjek, hodajući kostur. Vidjet ćemo sutra.

Morat ću zvati naše veleposlanstvo da mi pomognu s kompom, da mi nađu neki europski s latiničnim slovima. Ali kako da zovem kad nemam mobitel. »Geijin« (stranac) u Japanu ne može kupiti mobitel. Dobro, ja mogu jer imam vizu na godinu dana, ali procedura je vrlo komplicirana, treba, na primjer, otvoriti račun u banci. Ljubazna službenica veleposlanstva kaže mi da nije problem ako se izgubim u Tokiju, ljudi će mi sve reći. Ona sigurno nikad nije bila u Todorokiju, koji je dio Tokija, ulice su kao sporedne ulice na Trešnjevki, još manje i uže, s jedno milijun svjetlećih reklama, a nigdje kafića, i u tom kvartu živi jedno pola milijuna stanovnika. Dakle, pet puta je veći od Trešnjevke, a ulice, sve u rasteru, nemaju imena, kuće nemaju brojeva, totalni kaos. Osim toga, ne znam na kojemu bi mi to jeziku prolaznici objasnili put kući.

Ne samo to, bez kompjutera, mobitela i novca ja nisam mrtav čovjek, nego sam izuzetno lud čovjek, opasan po okolinu.

Tridesetog idem u Nishi Aizu, ‘ajde da se strpim do tada pa da vidim kako je ondje.

14

japanski dnevnik.indd 14

1.7.2010 12:55:59

U Japanu se, što se tiče tehnike, može pronaći sve. Ima jedna ulica gdje prodaju samo rabljena računala, ali tko će je naći. Tokio ima oko trinaest milijuna stanovnika, a u tehniku se kuži možda sto tisuća, dakle dvanaest milijuna i devetsto tisuća o tome nema pojma. Kako naći one koji se kuže a natucaju engleski? Sto posto sam izgubljen u prijevodu.

Unatoč svemu, obožavam Japan, izdržat ću. Najduže što mogu.

Danas smo ručali u Todorokiju, zbog dijete jeo sam samo juhu od tikve, prekrasna otrovno žuta juha, gospođa Kanahara i gospođa Ando jele su juhe od kukuruza. Vidio sam zgodnog komada u brzom vlaku, a ja s dvije babe, uh.

Više bih volio da sam sa svojom Angelom, crnkinjom s Hispanole koja je radila kao prostitutka u Zurichu, nego u ovoj ludoj zemlji. Osjećam, ipak, da ova zemlja ima potencijala. Ne mogu sve dobiti odmah. Moram čekati.

Na prvi pogled. Zašto su ljudi u Japanu tako skrušeni, povučeni, liče pomalo na robote? Zato što ih ima jako puno, pa tu je doslovno kuća na kući, stan na stanu, dućan na dućanu, kao da ste na nekom drugom planetu, u Moebiusovu stripu. Stoga moraju biti obzirni, jer bi se inače međusobno poubijali.

Naslikat ću jednu sliku u Nishi Aizu za moju Angelu, jednu za moju kćerku Ozanu. To će biti prve dvije slike. Novelu o Angeli, Sutra, moram što prije prepisati da je stignu objaviti u Europskom glasniku.

Jednostavno, ipak ne mogu odoljeti tolikoj artificijelnosti, tolikom kiču i dizajnu u isto vrijeme, to je ipak svijet za mene.

Takav je Japan.

Poslijepodne, 18h Japan, to je najljepša zemlja na svijetu u kojoj ja, bojim se, neću moći ostati, jer ništa ne mogu pročitati. Na primjer, od Todorokija da dođete do Ginze trebaju vam četiri presjedanja. Kod ulaska u terminal 15

japanski dnevnik.indd 15

1.7.2010 12:55:59

postoji nekoliko automata za karte – za podzemnu, za nadzemnu, tko zna za što sve ne, a sve piše na japanskom. U koji automat trebam ubaciti lovu? Pa japanski se uči, čitanje posebno, bar pet godina. Ja sam ovdje potpuni analfabet, nevjerojatno iskustvo za pisca.

Jasno je da su moji osjećaji podijeljeni. Vidjet ćemo sutra.

Osobito kada bude riječ o lovi, jer ne mogu preživjeti sa sto eura mjesečno. Ovdje noć pada rano, oko 18.30 sati.

Noć, 21h Na postaji metroa Ebisu, na izlazu, strop je toliko nizak da sam morao sagibati glavu da ne zapnem o neku cijev, strujni kabel, betonski istak, ili nešto slično. To Japancima nije smetalo, ali meni jest. Iako sam za Hrvatsku tek malo iznad prosjeka, oko metar i devedeset, ovdje sam često najviši, što je ponekad neugodno (Big in Japan).

Međutim, ovdje moja visina nije toliko bitna, zapravo me oduševilo što je strop postaje metroa Ebisu toliko nizak, kao u nekoj Kafkinoj fantaziji.

Očito je da će se nešto s mojim načinom života promijeniti.

Nema više djevojaka, provoda, cuge, alternative. Slijedi nekakav period odricanja. Japan. Hoću li izdržati?

Dobro, a gejše? Pitat će netko. Čovječe, što ne potražiš gejše?

Ali ja sam ovdje tek tri dana i nemam love ni mobitel, a nije Tokio selo pa da ga propješačim za pola sata ili sat. Tko uopće zna gdje su cure? Osim toga, ovdje sam s dvije fine gospođe i dobrom mladom djevojkom iz Bugarske. Eto, spomenuo sam i Bugarku Juliju. O njoj nešto kasnije. Ali, nakon vremena razvrata dolazi vrijeme isposništva. Spreman sam na to. Moram se strpjeti u ovoj zemlji fraza, moram i sam postati fraza.

Michaux je napisao knjigu Barbarin u Aziji, a ja bih mogao napisati Analfabet u Aziji.

Nije Tokio selo da ga propješačim za pola sata, Tokio je selo od 13 milijuna seljaka koji se silno trude da postanu građani. Taj trud je ono što me veseli i raduje. Imaju nekakve rezultate.

16

japanski dnevnik.indd 16

1.7.2010 12:56:00

Ovaj grad moguće je opisati ovako: on ne postoji, sanjao ga je Kafka u svojoj noćnoj mori. Negdje se, igrom nevjerojatnog slučaja, materijalizirao. U nekom paralelnom univerzumu. Ali taj rezultat nije vidljiv u pojedinačnoj pojavnosti, nego tek u cjelini.

Tokio je košnica.

29. kolovoza, Tokio, ponoć Kako opisati Tokio u samo jednoj rečenici? Našao sam rješenje.

Zamislite taj grad koji je Kafka sanjao; grad s trinaest milijuna stanovnika, a sa širom okolicom vjerojatno više od dvadeset milijuna, zamislite ga. E, to što je on sanjao materijaliziralo se u Tokiju. To je Tokio. Kafkin san.

Mješavina kiča, dizajna, mazohizma i užitka. Čista katastrofa.

Tri sata u noći. Muči me melankolija i pušim u vrtu, ljuštim sve piće iz frižidera, konačno je malo hladnije, ogromni gavranovi kljuna dugog desetak centimetara tuku se i grakću negdje na ulici.

Japanci su ljubazni zato što su do smrti isprepadani.

Homesick blues bez kraja i konca.

Tokio, 11h, jutro Jako je vruće.

Will you go to Jiyugaoka station (Džugaoka) at four o’clock?

– pitala me jučer gospođa Ando. – Apsolutly no – odgovorio sam. Jutros sam išao do »magazina« kako kaže Julija Janerova (»magazin« – trgovina na bugarskom) i skoro sam se izgubio.

Imam još jedan opis Tokija. Sigurno znate one montažne kuće u Americi s velikom tratinom i vrtom, znate ih barem iz filmova.

E sad zamislite da je na prostoru tih dviju kuća stisnuto desetak istih takvih kuća, samo proporcionalno smanjenih. Od umjetnih materijala, s vrtovima od dva kvadrata – to je Tokio. I tako na desetke kilometara, uske ulice, zbijene kuće. Zbog nedostatka 17

japanski dnevnik.indd 17

1.7.2010 12:56:00

prostora instalacije i cijevi često su ostavljene na fasadi pa neke kuće nalikuju malo većim trafostanicama. Ljudi žive u trafostanicama, imam taj dojam.

Imao sam grozne noćne more obje noći, kakve nikada u životu nisam imao, ne mogu ih ovdje navoditi, nemam snage da ih prenesem, možda poslije, a tiču se živih ljudi. (Možda su te more samo posljedica ogromne udaljenosti od mog poznatog svijeta, kada i tijelo, ne samo svijest i podsvijest, osjeća daljinu, promjenu.)

Danas mi je »dan D«, moram pregovarati o novcima, za tako male pare neću ostati ovdje ni u ludilu godinu dana.

Naravno, u centru su Tokija velike zgrade od sto katova, hipermoderna arhitektura. Čekam Sumiko i promatram jednu crnu bogomoljku u vrtu. U borbenom je položaju, nogu kao u pauka, tijelo joj je tanki štapić, a glava na vrhu štapića kao u robota – klona iz Ratova zvijezda – vjerojatno su od bogomoljke preuzeli dizajn. Kad ispruži prednje krakove, koji pomalo nalikuju rakovim kliještima, kad ih sasvim ispruži, jednako su dugi kao i stražnje noge. Pokušava se popeti na klima-uređaj.

Julija sluša neku španjolsku ili karipsku glazbu. To me podsjeća na Angelu, kreolku s Dominikane. Sve je u bedu. Grožđe na stolu je »kinčarica«, ista vrsta kao na staroj taraci moje tetke, taraci iz mog djetinjstva.

Mrzim Japan. Baudelaire je napisao Jadna Belgija, a ja ću Jadni Japan.

Tokio, 22h, noć Japan, to je prije svega vlaga.

Vlaga. Vrućina i vlaga, znoj mi izbija posvuda na tijelu. Znoj na koži.

Ne mogu disati. Sinusi su mi začepljeni.

Unatoč svemu, Japanke su iznimno lijepe žene. To su najmelankoličnije žene na svijetu. Ta nevjerojatno glatka, porculanska 18

japanski dnevnik.indd 18

1.7.2010 12:56:00

koža, to nevjerojatno bljedilo, te tužne oči koje uvijek skreću pogled u pod, ka tlu. Strahovita je melankolija i nježnost tih žena. Osim toga, vrlo im je teško procijeniti godine. Žena od pedeset i pet izgleda kao da ima trideset i pet ili četrdeset. Polako se navikavam na tu ambivalentnost.

S druge strane, iako tako možda izgleda na prvi pogled, njihova ženstvenost nipošto nije sasvim potisnuta. Ona postoji i ponekad vrlo jasno izbija na vidjelo. Svjesne su toga. O tome će, nadam se, još biti govora.

I ta Chicaco, s kojom sam večeras razgovarao, vrlo krhka, izuzetno tihog i muzikalnog glasa, kad mi je rekla da ima sina od trideset godina, nisam mogao vjerovati. Da je Europljanka, dao bih joj maksimalno četrdeset godina, ali za Japanku, to je više od pedeset.

Nakon žestokih noćnih provoda s curama s Kariba i iz Afrike, Kenije i Gane, Japanci su tu da me vrate u normalu. Prokleti Japanci i njihov osjećaj reda, to jest krivnje.

Sutra idem u Nishi Aizu sa Shinjukua. Sutra konačno sloboda, ove će me babe prestati daviti, nadam se. Sloboda, ali bez love.

Ta nježna koža kojoj ne možete odrediti godine, glatka i skoro bez znoja, te velike tamne oči koje uvijek poniru, ta kosa crna kao gavranovo perje, ta tuga koja izbija iz svakog pokreta, svake geste, to su japanske žene, najčudnije na svijetu. Vrsta enigme, moram priznati. Kao stalna pospanost.

Muškarci su im kao i svi ostali muškarci, uglavnom dosadni.

Danas sam našao na ulici gavranovo pero i uzeo ga. Gavran je u Tokiju domaća životinja, bar u Todorokiju. »Garvan« – kaže Bugarka.

Bilješka, 1. veljače 2010.

Krivo sam napisao, ispada da te ptice nisu gavranovi, nego vrane.

Vrlo ih je teško razlikovati. Svejedno, iako sam krivo napisao, ne želim mijenjati.)

19

japanski dnevnik.indd 19

1.7.2010 12:56:00

30. kolovoza, Tokio, 1h, noć Sueno con los angelitos! – rekla mi je Julija noćas španjolski pozdrav za laku noć. Tako ću završiti novelu o Angeli, laku noć, Angela, spavaj s anđelima!

Samo da se dokopam normalnog kompjutera. Ova nesposobna ekipa Japanaca s kojom sam se povezao apsolutno nije u stanju pomoći mi da pronađem neki s europskim softverom. Ali zato se prave iznimno važni.

Ujutro će neki crni gavran sletjeti na trafostanicu u Todorokiju – ili je to možda nečija kuća, ili dječji vrtić – i kriknuti: graaa, graaa.

A mi ćemo otići u Nishi Aizu.

Shvatio sam večeras da s ovom ekipom džibera s kojom sam se povezao ništa neću napraviti. Ali dobro. Trpim.

Samo da mi netko pokaže gdje su barovi u gradu, samo pokaže, jer ih ne mogu naći u ovoj milijunskoj košnici, a kako da presjedam po podzemnoj, pa za to treba petodnevni tečaj intenzivnog štrebanja. Samo da uđem u barove u Ginzi ili Shinjukuu, odmah bih našao menadžera ili trgovca umjetninama – to ovi džiberi nikad neće shvatiti i neće shvatiti kolika sam klasa za njih.

Međutim, trpim. Ispaštam. Mazohist sam. Puštam ih da se razmašu. Što će mi pravi menadžer? Želim upoznati Japan. Ja u Ginzi ne bih našao menadžera, ali bih našao prijatelja, možda. Ženu, vrlo vjerojatno. Ali sad je drukčija situacija. Premda se osjećam frustrirano kao Mishima u New Yorku, nije me briga.

Treba i to proći.

A ima tu zanimljivih ljudi. Eto ta Chicaco, ili se tako nekako zove, uvijek joj zaboravim ime, nježna, povučena, tiha, melodioznog glasa, tipična Japanka, a ovi joj džiberi sole pamet i glume trgovce umjetninama, a vjerojatno sišu lovu od tog grada u planinama.

O Japane, kako si proziran.

Pa svi oni zajedno da žive još po deset života neće napraviti u umjetnosti ono što sam napravio ja. Dobro, nisam nešto previše ponosan na svoja dostignuća, uvijek može bolje, ali gdje su tek oni? Nigdje. A glume veličine. O, Japane.

20

japanski dnevnik.indd 20

1.7.2010 12:56:00

Dobro, Sumiko nije loša, tako je stara a energična. A mala, ne može dohvatiti ormare u kuhinji, penje se na elemente, hoda po sudoperu i radnoj plohi i onda otvara ormare.

Ta njihova galerija u Todorokiju, pa komu oni sole pamet.

Pa tu neće doći nitko živ. A nama pričaju o karijeri u Japanu i krešu nam proračun. Svode nas na prosjački štap. Pa komu oni to pričaju. Pa nisam ja budala. Vidio sam više galerija nego svi oni u životu. O knjigama da ne govorimo.

Sueno con los angelitos, mi Angela!

Sutra će jedan crni gavran oštrog kljuna sletjeti na trafostanicu (koja je, možda, nečija kuća) i na temperaturi od trideset stupnjeva Celzijevih, pri vlagi od osamdeset posto, kriknuti: GRAA, GRAA. Sutra: putovanje autobusom kroz Japan.

Četvrto jutro u Tokiju, prije polaska u Nishi Aizu Konačno malo naoblake. Opet negdje grakću gavrani. Beba u susjedstvu cendra.

Opet sam imao sulude snove, kao da imam obračun sa samim sobom, već tri noći u Tokiju. Hoće li se takvi snovi nastaviti i u Nishi Aizu? Danas su opći izbori u Japanu.

Zvuk nekog prastarog bluesa, glas neke stare crnkinje, na snimci koja pucketa, miješa se s krikovima ptičurina.

Odjednom, oko osam i trideset ujutro, neki je smireni ženski glas s iznimno moćnog razglasa počeo nešto govoriti. Zvučalo je prilično neugodno, bar meni, dok je taj glas, iako smiren, odzvanjao pospanim kvartom. Valjda zbog izbora. Možda otvaraju birališta ili nešto slično. (Kasnije, Sumiko mi je rekla da je to bio poziv na izbore, jer u Japanu vrlo mali postotak ljudi izlazi na birališta.)

Jutros ima malo vjetra, valjda s Pacifika. Donese i koju kap kiše. Žao mi je što nisam vidio Pacifik izbliza. Osim iz aviona.

21

japanski dnevnik.indd 21

1.7.2010 12:56:00

Večer Nishi Aizu. Otišli smo danas iz Tokija, koji je sigurno jedan od najljepših gradova svijeta. Najljepših i najvećih. Ali je nekako mrtav, uza sve furke i sve melankolične djevojke u podzemnoj i nadzemnoj željeznici, unatoč šarenilu postaja Shinjuku, Shibuye i Ginze. Ali nije za to kriv Tokio, koliko čitav svijet koji više ne može izmisliti ništa novo.

S druge strane, Nishi Aizu posebna je priča. Ali ne mogu večeras o tome, previše sam umoran, pisat ću sutra. Ima dana.

Bit će vremena. Ovo ovdje je vrsta Atosa, samostana na koji sam osuđen.

22.30h Večeras sam preumoran da pišem o ovom nevjerojatnom čudu u koje sam došao. A i nemoguće ga je opisati za samo jednu večer.

Trebat će mi bar nekoliko dana. Ipak, tu se neće događati ništa posebno, odmah je jasno. Zatvorio sam se u svoju sobu i mislio o slikarstvu. Trebam napraviti dvije, tri slike. Odlučio sam se nakon razmišljanja za tri teme, tri slike.

Jedna će biti portret pisca. Napravio sam već dvije takve slike, koje su dosta uspjele, jedna je portret Danila Kiša, a druga Thomasa Bernharda; ali ih nisam tako nazvao, to je samo za mene intimno, nego sam ih nazvao Portret pisca I i Portret pisca II. Sad sam se odlučio za Kafku kao trećeg, to će biti, zapravo, Portret pisca III. Iskoristit ću jedan crni gumb koji još iz Zagreba potežem po džepu za jedno oko, a zahrđali ključ koji sam podigao s asfalta u Kopenhagenu za drugo, s tim da ću donji dio ključa premazati nekakvom sivom, tako da Kafkin pogled ostane širom razrogačen. Tu će mi pomoći i iskustvo koje sam dobio radeći s Karakašem brze portrete pisaca u jednom zagrebačkom kafiću. Ja sam Kafku nacrtao na plaži, zamislio sam da je to Baltik tisuću devetsto četrnaeste, točno na onaj dan kad je počeo Prvi svjetski rat; a Karakaš ga je prikazao demonskije, ne tako začuđujuće naivno kao ja, stavio sam njegov crtež na korice novog broja Knjigomata. Druga će slika biti portret 22

japanski dnevnik.indd 22

1.7.2010 12:56:00

tokijske djevojke, slučajno sam u Todorokiju na asfaltu pronašao nevjerojatno ekspresivan dječji crtež koji prikazuje neku djevojčicu, izuzetno egzistencijalistički, skoro mučno, s nizom crnih poteza koji tvore gustu kosu i s koncentričnim krugovima umjesto očiju.

Taj ću crtež kombinirati s perom gavrana, zamolit ću Bugarku da ušije pero u sliku, vidio sam je kako nešto šije, prekjučer. To sam gavranovo pero, crno kako samo gavranovo pero može biti, pokupio s ulice kad sam se vraćao s postaje Jiyugaoka, a simbolizira crnobijele boje Tokija, crne čarape, dokoljenice djevojaka, crne veste, karirani sivi tvid, svu tu odjeću u kontrastu s njihovom nježnom puti i, naravno, njihovu crnu kosu i oči. S tom će slikom biti muke, ali valjda ću uspjeti. Treća slika bit će posvećena S., mojoj dragoj prijateljici, i na njoj će biti nešto plave, možda ubacim i omot od nekih cigareta koje mi je donijela s Madagaskara. Na omotu piše nešto kao: Za prodaju na Madagaskaru. Piše na francuskom, naravno. Uz to, S. mi se još nije javila mailom, a ja nemam snage da ikomu pišem. Moram se večeras koncentrirati da se javim Ivani i kažem joj da pozdravi djecu.

31. kolovoza, ponedjeljak, 6.30h, jutro Šuma se spušta sve do stare napuštene škole. Iza škole na malom zaravljenom igralištu od crne šljake, igralištu za baseball, raste šumarak bambusa, a okolo neki visoki i mračni crni borovi. Šuma je u ovo doba godine puna malih otrovnih zmija (bar su nam tako rekli) i teško prohodna, puna je divljih pčela, kao i jedne vrste majmuna. Prava Azija, nema što.

Ujutro se izmaglica spušta i plazi po toj gustoj šumi. Iz tanke koprene magle izviru vrhovi stabala, oštri vrhovi borova i kupolasti vrhovi nekog drugog drveća, oblikom krošnje nalik na mediteranske pinije. Prilično je svježe ovdje, ovo je sjeverni dio otoka Honshu, pokrajina Fukushima, smještena u srcu sjevernog Japana. Glavni grad pokrajine, ili bar ovog dijela, Aizu Wakamatsu, nalikuje Fairbanksu na Aljasci. Zimi je ovdje metar, dva snijega. Život na sjeveru.

23

japanski dnevnik.indd 23

1.7.2010 12:56:00