Usmena predaja
11
Plodovi obiteljskih stabala Dok sam bio dijete, često sam znao provesti vikend kod bake. Kada bih petkom navečer došao, znala bi me podići s tla u jedan od onih svojih snažnih zagrljaja. A kada bih nedjeljom poslijepodne odlazio, ponovno bi me podigla u zrak. Tek sam mnogo godina poslije shvatio da me je zapravo vagala. Moja baka je preživjela Drugi svjetski rat bosa, skupljajući tuđe otpatke – trule krumpire, odbačene ostatke mesa, kože i zalogaja koji su ostali na kostima. Zato joj nikad nije bilo važno bojim li preko linija u slikovnici, dokle god sam uredno, po isprekidanoj crti, izrezivao kupone. A tek hotelski švedski stolovi: dok smo mi ostali štovali Zlatno tele doručka, ona je slagala sendvič za sendvičem koje je zamatala u ubruse i spremala ih u torbu za ručak. Moja baka je bila ta koja me naučila da je jedna vrećica čaja dovoljna za onoliko šalica koliko ih trebate poslužiti te da su svi dijelovi jabuke jestivi. Nije bila riječ o novcu. (Mnogi od onih kupona koje sam izrezao bili su za hranu koju ona nikad ne bi kupila.) Nije bila riječ ni o zdravlju. (Preklinjala me da pijem kolu.) Moja baka nikad nije postavila mjesto za sebe za stolom tijekom obiteljskih ručkova. Čak i kad više nije imala što raditi – nije bilo zdjela juhe koje treba pokriti, hrane u loncima koju treba promiješati ni jela u pećnici koja treba provjeriti – ona je i dalje ostajala u kuhinji, poput budnog čuvara (ili zatvorenika) u tornju. Koliko sam ja vidio, hrana koju je kuhala toliko bi je zasitila da je nije trebala čak ni jesti. Dok se probijala europskim šumama, jela je kako bi preživjela do sljedeće prilike kada će ponovno jesti da bi preživjela. U Americi, pedeset godina poslije, mi smo jeli ono što nam je prijalo. Naši su ormarići bili puni hrane koju smo kupili iz hira, preskupih grickalica i namirnica
12
Jesti životinje
koje nam nisu bile potrebne. A kada im je istekao rok uporabe, bacali smo ih a da ih nismo ni pomirisali. Jeli smo bezbrižno. Moja baka nam je omogućila takav život. Ali ona se sama nije mogla osloboditi straha. Dok smo odrastali, moja braća i ja, mislili smo da je naša baka najbolja kuharica svih vremena. Doslovno smo recitirali te riječi kad bi hrana stigla na stol, i potom ponovno nakon prvog zalogaja, i potom još jednom na kraju obroka. “Ti si najbolja kuharica svih vremena.” Pa ipak, bili smo dovoljno upućena djeca i znali smo da bi Najbolja Kuharica Svih Vremena vjerojatno znala više od jednoga recepta (piletina s mrkvama) te da većina Najboljih Recepta sadrži više od dvije namirnice. Zašto je nismo ništa pitali kad bi nam rekla da je tamna hrana zdravija od svijetle hrane, ili da se većina hranjivih sastojaka nalazi u kori? (Sendviči koje nam je pravila tijekom tih boravaka kod nje bili su napravljeni od sačuvanih krajeva raženog kruha.) Ona nas je naučila da su životinje koje su veće od nas vrlo zdrave za jelo, životinje koje su manje od nas su zdrave, ribe (a ribe nisu životinje) su dobre, potom slijedi tuna (koja nije riba) i potom povrće, voće, kolači, keksi i sokovi. Nema hrane koja nije zdrava. Masti su zdrave – sve masti, u bilo kojim količinama. Šećeri su vrlo zdravi. Što je dijete deblje, to je zdravije – osobito ako je riječ o dječaku. Ručak nije bio jedan, nego tri obroka, koji su se jeli u 11:00, 12:30 i 15:00 sati. Uvijek smo bili gladni. Ustvari, njezina piletina s mrkvama vjerojatno je bilo najukusnije jelo koje sam ikad kušao, ali to nije imalo mnogo veze s time kako je bilo pripremljeno, ni s time kakav je okus imalo. Njezina je hrana bila ukusna jer smo vjerovali da je ukusna. Vjerovali smo u bakinu kuhinju iskrenije no što smo vjerovali u Boga. Njezino kulinarsko umijeće bilo je jedna od naših najvažnijih obiteljskih priča, kao što je to bilo i lukavstvo mog djeda kojeg nikad nisam upoznao, ili ona jedna jedina svađa mojih roditelja tijekom cijelog njihova braka. Mi smo u te priče vjerovali i one su nas oblikovale. Bili smo obitelj koja je mudro birala svoje bitke, koja se pomoću mudrosti izvlačila iz nevolje i koja je voljela jela našega matrijarha. Jednom davno bješe osoba čiji je život bio tako dobar da se o njemu nije imalo što ispričati. O mojoj baki bi se moglo ispričati više priča nego o ikome koga sam ikad poznavao – o njezinu djetinjstvu na drugom kontinentu, o tome kako je jedva uspjela preživjeti rat, o njezinu posvemašnjem gubitku,
Usmena predaja
13
o tome kako je emigrirala i izgubila još više, o trijumfu i tragediji njezine asimilacije – i iako ću te priče jednoga dana pokušati prenijeti svojoj djeci, mi ih jedni drugima nikad nismo prepričavali, niti smo je nazivali tim očitim i zasluženim titulama. Mi smo je zvali Najboljom Kuharicom. Možda su ostale priče bile preteške da bi ih se pričalo. Ili je možda ona sama odabrala svoju priču, želeći da je poistovjećujemo s time što nas je hranila, a ne s time što je jedva preživjela. A možda je to kako je uspjela preživjeti na neki način bilo utkano u hranu koju nam je pripremala. Priča o njezinu odnosu prema hrani u sebi sadrži sve druge priče koje bi se o njoj mogle ispričati. Za nju hrana nije hrana. Ona za nju znači patnju, ponos, zahvalnost, osvetu, radost, poniženje, pobožnost, povijest i, dakako, ljubav. Baš kao da su plodovi koje nam je uvijek nudila ubrani s uništenih grana našega obiteljskog stabla.
Sve je opet moguće Kada sam saznao da ću postati otac, u meni su se pojavili neočekivani nagoni. Počeo sam čistiti kuću, mijenjati davno pregorjele žarulje, prati prozore i ispisivati stranice. Odnio sam naočale na popravak, kupio desetak pari bijelih čarapa, postavio sam krovni nosač na auto i ugradio pregradu za psa iza stražnjeg sjedala, otišao sam na prvi sistematski pregled u posljednjih pet godina… i odlučio sam napisati knjigu o tome treba li jesti životinje. Očinstvo je bilo neposredan poticaj tome da se upustim u pothvat koji će prerasti u ovu knjigu, ali za njega sam se pripremao većinu svog života. Kad sam imao dvije godine, glavni junaci u svim pričama za laku noć bile su životinje. Kad sam imao četiri godine, čuvali smo rođakova psa tijekom jednoga ljeta. Katkad bih ga udario. Tata mi je rekao da ne smijemo tući životinje. Kad sam imao sedam godina, tugovao sam zbog smrti svoje zlatne ribice. Saznao sam da ju je tata bacio u WC. Rekao sam tati – malo drukčijim, manje pristojnim rječnikom – da se životinje ne smiju bacati u WC. Kad sam imao devet godina imao sam dadilju koja nikome nije željela nanijeti zlo. Kad sam je upitao zašto ne jede piletinu kao ja i moj brat, rekla nam je to upravo ovim riječima: “Ne želim nikome nanijeti bol.”
14
Jesti životinje
“Nanijeti bol?” upitao sam. “Znaš da je pile – pile, zar ne?” Frank mi je uputio pogled koji je govorio: Mama i tata su dali ovoj glupoj ženi da čuva njihovu dragocjenu djecu? Njezina je namjera možda bila, a možda i nije, da nas preobrati na vegetarijanstvo – samo zato što se zbog razgovora o mesu neki ljudi osjete stjeranima u kut, ne znači da su svi vegetarijanci prozelitisti – ali budući da je i sama još bila tinejdžerica, nedostajala joj je ona kočnica koja nam obično brani da ispričamo baš sve o ovoj temi. Bez drame i prodika, ona je s nama podijelila ono što je znala. Brat i ja smo se pogledali, s ustima punim ozlijeđenih pilića, i istovremeno pomislili: Kako nam, za Boga miloga, to nikad nije palo na pamet i zašto nam to nitko dosad nije rekao? Odložio sam vilicu. Frank je nastavio jesti i vjerojatno upravo jede piletinu dok ja tipkam ove riječi. Ono što je naša dadilja rekla za mene je imalo smisla, ne samo zato što mi je zvučalo istinitim nego zbog toga što je to bio nastavak svega onoga čemu su me roditelji učili. Mi ne nanosimo bol članovima obitelji. Mi ne nanosimo bol prijateljima ni strancima. Ne nanosimo bol čak ni tapeciranom pokućstvu. To što se ja nisam sjetio uvrstiti životinje na taj popis ne znači da su one izuzetak od tog pravila. Bio sam samo dijete i nisam znao mnogo o tome kako svijet funkcionira, a tada sam toga postao svjestan. U tom sam trenutku pomislio da moram promijeniti svoj život. A potom sam to i učinio. Moje vegetarijanstvo, tako pretenciozno i zakleto u početku, potrajalo je nekoliko godina, rasplinulo se i polako nestalo. Nikad nisam smislio odgovor na ono što nam je dadilja rekla, ali našao sam način da to zatomim, umanjim te da na to zaboravim. Općenito govoreći, nikome nisam nanosio bol. Općenito govoreći, trudio sam se učiniti ono što je ispravno. Općenito govoreći, moja je savjest bila prilično čista. Dodajte mi piletinu, umirem od gladi. Mark Twain je rekao da je prestati pušiti jedna od najlakših stvari na svijetu; on je stalno prestajao. Ja bih dodao i svoje vegetarijanstvo na taj popis najlakših stvari. Tijekom srednje škole postao sam vegetarijancem više puta no što mogu nabrojiti, a najčešće zato da utvrdim svoj identitet u svijetu ljudi čiji su identiteti bili oformljeni naizgled bez pol muke.
Usmena predaja
15
Želio sam imati slogan zbog kojega bi naljepnica na maminu Volvu bila drukčija, viši cilj za prikupljanje novca pod velikim odmorom, priliku da se približim grudima aktivistica. (Uz to, i dalje sam mislio da nije u redu nanositi bol životinjama.) No to ne znači da sam se suzdržavao od toga da jedem meso. Suzdržavao sam se samo u javnosti. U privatnosti svog doma često sam mijenjao mišljenje. Mnoge su večere tijekom tih godina započinjale očevim pitanjem: “Ima li večeras kakvih novih prehrambenih restrikcija za koje bih trebao znati?” Kad sam otišao na fakultet, počeo sam iskrenije jesti meso. Nisam “vjerovao da ga treba jesti” – što god to značilo – nego sam svjesno nastojao iz misli istjerati pitanja. U to vrijeme nisam osjećao potrebu za “identitetom”, a i u blizini nije bilo ljudi koji su me poznavali kao vegetarijanca pa se nije postavljalo pitanje licemjerja. Nisam morao čak ni objašnjavati tu promjenu. Moguće je da sam zbog raširenosti vegetarijanstva na kampusu izgubio volju za svojim vlastitim – teže ćete dati novac uličnom sviraču čija je posuda za milodare prepuna novčanica. Ali tada, krajem druge godine studija, za glavni predmet sam odabrao filozofiju i prvi put počeo ozbiljno promišljati. Ponovno sam postao vegetarijanac. Ono namjerno zaboravljanje koje sam smatrao nužnim da bih jeo meso prkosilo je intelektualnom pristupu koji sam nastojao oblikovati. Mislio sam da se život može, treba i mora prilagoditi razumu. Možete zamisliti kako sam samo naporan bio. Kad sam diplomirao, jeo sam meso – velike količine raznovrsnog mesa – i to je potrajalo oko dvije godine. Zašto? Zato što je bilo ukusno. I zbog toga što su od razuma kojim oblikujemo svoje navike važnije priče koje pričamo sebi i drugima. A ja sam samome sebi o sebi ispričao priču punu praštanja. Potom su mi namjestili spoj naslijepo s djevojkom koja mi je poslije postala ženom. Samo nekoliko tjedana poslije zatekli smo se u razgovoru o dvjema neočekivanim temama: o braku i vegetarijanstvu. Njezino je iskustvo s mesom bilo nevjerojatno slično mojemu. I ona je u neke stvari vjerovala dok bi noću ležala u krevetu, a potom su tu bili izbori koje je donosila za doručkom sljedećeg jutra. I nju je mučila sumnja (ali samo nakratko i povremeno) da sudjeluje u nečemu pogrešnome, ali istodobno je prihvaćala neopisivu složenost tog problema, kao i činjenicu da se ljudima treba oprostiti što su samo ljudi. Poput mene, i ona je slutila da smo jaki, ali očito ne dovoljno jaki.
16
Jesti životinje
Ljudi u brak stupaju iz mnogobrojnih razloga, ali onaj koji je potaknuo našu odluku da učinimo taj korak bila je mogućnost novoga početka. Židovski rituali i simbolizam snažno potiču odlučno odbacivanje onoga što je bilo prije – najpoznatiji primjer za to je razbijanje čaše na kraju obreda vjenčanja. Sve je bilo kao i prije, ali odsad će biti drukčije. Bit će bolje. Mi ćemo biti bolji. To zvuči sjajno, ali kako ćemo biti bolji? Mogao sam se dosjetiti mnogobrojnih načina na koje bih mogao postati bolji (mogao bih učiti strane jezike, biti strpljiviji, marljivije raditi), ali previše sam puta takvo što obećao da bih u to vjerovao. Također sam se mogao dosjetiti mnogobrojnih načina na koje bismo “mi” mogli biti bolji, ali malo je značajnih stvari oko kojih se možemo složiti i koje u vezi možemo promijeniti. U stvarnosti, čak i u tim trenucima kada se sve čini mogućim, malo toga jest. Treba li jesti životinje, pitanje kojim smo se oboje bavili i na koje smo oboje zaboravili, činilo se kao dobar početak. Mnogo je toga povezano s time i mnogo bi iz toga moglo proizaći. U istom smo se tjednu zaručili i postali vegetarijanci. Dakako, naše vjenčanje nije bilo vegetarijansko jer smo uvjerili same sebe da je pravedno ponuditi životinjske proteine svojim gostima, od kojih su neki prevalili velike udaljenosti kako bi s nama podijelili našu radost. (Teško vam je pratiti tu logiku?) Na medenom mjesecu jeli smo ribu, ali bili smo u Japanu, a kad si u Japanu… Kad smo se skrasili u našem novom domu, povremeno smo jeli hamburgere i kokošju juhu, dimljenog lososa i odreske tune. Ali samo povremeno. Samo kad smo za to bili raspoloženi. I to je to, mislio sam. Mislio sam da je to sasvim u redu. Pretpostavljao sam da ćemo se i dalje nastaviti tako sporazumno nedosljedno hraniti. Zašto bi naša prehrana bila drukčija od bilo kojeg drugog etičkog pitanja u našem životu? Bili smo pošteni ljudi koji su povremeno lagali, obzirni prijatelji koji su se katkad ponašali nesmotreno. Bili smo vegetarijanci koji su povremeno jeli meso. Nisam mogao biti siguran ni u to da su moja uvjerenja bila išta drugo nego sentimentalne uspomene iz moga djetinjstva – da kad bih u to dublje zagrebao, ne bih naišao na ravnodušnost. Nisam znao što su životinje, pa čak ni približno kako se uzgajaju i ubijaju. Zbog svega toga, nisam se osjećao ugodno, ali to nije značilo da bi drugima, pa čak ni meni, zbog toga trebalo biti neugodno. I nisam osjećao potrebu da išta od toga razriješim.
Usmena predaja
17
Ali tada smo odlučili imati dijete, a to je posve druga situacija za koju je potrebna drukčija priča. Otprilike pola sata nakon što mi se rodio sin, otišao sam u čekaonicu kako bih s okupljenom obitelji podijelio dobre vijesti. “Rekao si on! Dakle sin je?” “Kako se zove?” “Kako izgleda?” “Sve nam reci!”
Odgovorio sam na njihova pitanja najbrže što sam mogao, a potom sam se udaljio i uključio mobitel. “Bako”, rekao sam. “Dobili smo dijete.” Njezin jedini telefon nalazi se u kuhinji. Podigla je slušalicu tek što je zazvonio, što znači da je sjedila za stolom i čekala moj poziv. Bilo je nešto iza ponoći. Je li izrezivala kupone? Je li pripremala piletinu s mrkvama koju će zamrznuti i poslužiti gostima tijekom neke od sljedećih večera? Nikad je nisam vidio ni čuo da plače, ali po glasu joj se primijetilo da jeca kada je pitala: “Koliko je teško?” Nekoliko dana poslije vratili smo se iz bolnice. Poslao sam svom prijatelju pismo u kojemu je bila fotografija mog sina i nekoliko prvih dojmova o tome kako je to biti otac. On je odgovorio samo: “Sve je ponovno moguće.” Bio je to savršen komentar, jer upravo sam se tako osjećao. Možemo ponovno ispričati svoje priče te ih učiniti boljima, ljepšima i punima nade. A možemo se odlučiti i na to da ispričamo drukčije priče. Svijet je dobio novu priliku.
Jesti životinje Prva želja koju je moj sin vjerojatno imao, bez riječi i bez promišljanja, bila je želja za hranom. Nekoliko trenutaka nakon što se rodio, sisao je.
18
Jesti životinje
Gledao sam ga s divljenjem kakvo nikad prije u životu nisam osjetio. Bez objašnjenja i bez ikakva iskustva, on je znao što treba učiniti. Milijuni godina evolucije u njega su utkali znanje, baš kao što su u njega uprogramirali otkucaje njegova malenog srca i nadimanje njegovih netom zrakom napunjenih pluća. Takvo divljenje nikad prije nisam osjetio, a ono me, preko granica naraštaja, povezalo sa svima drugima. Postao sam svjestan ciklusa svog obiteljskog stabla: moji su roditelji promatrali mene kako jedem, moja je baka promatrala moju mamu kako jede, moji prabaka i pradjed promatrali su moju baku… On je jeo jednako kao što su jela djeca ljudi koji su oslikali spilje. Kad je moj sin došao na svijet i kad sam započeo pisati ovu knjigu, činilo mi se da je gotovo sve što on radi povezano s hranjenjem. Sisao je, ili je spavao nakon sisanja, ili je bio nervozan jer nestrpljivo želi sisati, ili je bljuckao mlijeko koje je posisao. Sada, dok završavam ovu knjigu, on već može voditi prilično složene razgovore i sve više, zajedno s hranom koju unosi, upija i priče koje mu pričamo. Kada hranim svoje dijete, to nije isto kao kad hranim sebe – važnije je. To je važno jer je hrana važna (njegovo zdravlje je važno, užitak u jelu je važan), a važne su i priče koje mu zajedno s hranom poslužujemo. Te nas priče povezuju kao obitelj, a našu obitelj povezuju s ostalima. Priče o hrani su priče o nama – o našoj prošlosti i o našim vrijednostima. U sklopu židovske tradicije moje obitelji naučio sam da hrana ima dvije svrhe – ona nas hrani i pomaže nam da se prisjećamo. Hranjenje i pričanje priča su nerazdvojivi. Slana voda predstavlja i suze, med nije samo sladak, nego nas i podsjeća na slatkoću, a beskvasni kruh podsjeća nas na patnje našega naroda. Tisuće su vrsta namirnica na ovome svijetu, a za objašnjenje zašto jedemo tako mali broj njih potrebno je prilično mnogo riječi. Moramo objasniti da peršin na tanjuru služi kao dekoracija, da tjestenina nije “hrana koju jedemo za doručak”, zašto jedemo krila, ali ne oči, zašto jedemo krave, ali ne pse. Priče utvrđuju predaju i određuju pravila. Mnogo sam puta u životu zaboravio na to da uz hranu ide priča. Samo sam jeo ono što mi je bilo dostupno ili ukusno, ono što se činilo prirodnim, razumnim ili zdravim. Što se tu treba objasniti? Ali roditeljstvo kakvog sam zamišljao da ću se držati zazire od takvog zaborava.
Usmena predaja
19
Kada sam započeo ovu priču, nisam mislio da će prerasti u knjigu. Samo sam želio znati, radi sebe i svoje obitelji, što je to meso. Želio sam saznati što konkretniji odgovor. Odakle dolazi? Kako se proizvodi? Kako se prema životinjama postupa i u kojoj je mjeri to važno? Kakav ekonomski, društveni i ekološki utjecaj ima to što jedemo životinje? Moj osobni pothvat nije ostao takvim zadugo. Tijekom istraživanja u koja sam se upustio kao roditelj, suočio sam se s činjenicama koje kao građanin nisam mogao zanemariti i koje kao pisac nisam mogao zadržati za sebe. Ali suočavanje s tim činjenicama i odgovorno pisanje o njima nisu ista stvar. Želio sam se tim pitanjima iscrpnije pozabaviti. Iako čak do 99 posto životinja koje jedemo u ovoj zemlji dolazi iz “tvorničkih farmi” – a velik dio ostatka ove knjige posvetit ću objašnjenju što to znači i zašto je to bitno – onih ostalih 1 posto uzgoja životinja također je važan dio ove priče. Disproporcionalno velik dio ove knjige koji je posvećen raspravi o najboljim obiteljskim gospodarstvima odražava to koliko ih smatram važnima, ali istovremeno i to koliko su nevažna – ona su iznimka koja potvrđuje pravilo. Bit ću potpuno iskren (i riskirati da izgubim kredibilitet na devetnaestoj stranici), prije nego što sam započeo s istraživanjem, mislio sam da znam što ću saznati – ne detaljno, nego općenito. I drugi su donijeli sličan zaključak. Gotovo uvijek kada bih nekome rekao da pišem knjigu o tome treba li “jesti životinje”, pretpostavili bi, čak i kad nisu ništa znali o mojim stavovima, da je riječ o knjizi koja zagovara vegetarijanstvo. To je znakovita pretpostavka koja upućuje na to da bi istraživanje o uzgoju životinja moglo nekoga ne samo odvratiti od toga da jede meso nego da većina ljudi već unaprijed zna da je tako. (Što ste vi pretpostavili kad ste pročitali naslov ove knjige?) I ja sam pretpostavljao da će moja knjiga o pitanju treba li jesti životinje biti otvoreni argument u korist vegetarijanstva. Ali nije. Otvoreni argument u korist vegetarijanstva vrijedi napisati, ali to nije ono što sam ja ovdje napisao. Uzgoj životinja je veoma složena tema. Ne postoje dvije životinje, vrste životinja, farme, farmera ili potrošača koji su potpuno isti. Kad sam se osvrnuo na pozamašno istraživanje – pročitani materijal, intervjue, ono što sam vidio iz prve ruke – koje je bilo potrebno da bih uopće počeo ozbiljno promišljati o ovoj temi, morao sam se zapitati je li uopće moguće
20
Jesti životinje
reći nešto suvislo i značajno o praksama koje su tako različite. Možda ne postoji takvo što kao što je “meso”. Umjesto toga postoji ta i ta životinja koja je othranjena na toj i toj farmi, usmrćena u toj i toj klaonici, prodana na taj i taj način te ju je pojela ta i ta osoba – ali svaki je djelić toga toliko različit da se jednostavno ne može uklopiti u zajednički mozaik. Prehrana je jedna od onih tema, poput pobačaja, kod koje je nemoguće sa sigurnošću znati neke od najvažnijih činjenica (Kada fetus postaje osoba, a ne samo možebitna osoba? Što životinje doista osjećaju?), a to automatski pobuđuje krajnju nelagodu koja potiče zauzimanje obrambenog stava ili agresivnost. To je škakljiva, frustrirajuća i važna tema. Svako pitanje postavlja novo pitanje i lako je naći se u situaciji u kojoj branite svoj stav daleko žustrije nego što u njega vjerujete ili biste na taj način živjeli. Ili, što je još gore, shvatite da nemate stav koji bi vrijedilo braniti ili u skladu s njim živjeti. Potom je teško i razlučiti između toga kakvim vam se nešto čini i kakvo nešto jest. Prečesto argumenti u raspravi o pitanju treba li jesti životinje uopće nisu argumenti, nego izjave u skladu s nečijim ukusom. A kada se iznesu činjenice – o tome koliko svinjetine jedemo, koliko je mangrovih močvara uništeno zbog uzgoja ribe ili način na koji se krava zakolje – postavlja se pitanje što zapravo možemo s njima učiniti. Jesu li to pitanja etike? Društva? Zakona? Ili su to samo dodatni podaci koje svaki konzument treba probaviti na način koji smatra prikladnim? Iako je ova knjiga rezultat goleme količine istraživanja i objektivna je koliko to svaki novinarski uradak može biti – služio sam se uglavnom uvriježenim statističkim podacima koji su mi bili dostupni (gotovo uvijek vladinim podacima te odobrenim akademskim i industrijskim izvorima) te sam unajmio dva nezavisna istražitelja kako bi ih potvrdili – ja ipak na to gledam kao na priču. Ima još mnogo podataka koje bi se moglo istražiti, ali često su nepouzdani i promjenjivi. Činjenice su važne, ali one same za sebe nemaju nikakvo značenje – osobito zbog toga što su podložne lingvističkim interpretacijama. Što znači točno izmjerena reakcija na bol u kokoši? Znači li to da osjećaju bol? Što znači bol? Bez obzira na to koliko naučimo o fiziologiji bola – koliko dugo traje, koje simptome izaziva, itd. – to nam neće ništa konkretno objasniti. Ali kada povežete činjenice u priču, u priču o suosjećanju ili nadmoći, a možda i oboje – kada ih povežete u priču o svijetu u kojemu živimo, o tome
Usmena predaja
21
tko smo i tko želimo biti – tada možete smisleno početi govoriti o tome treba li jesi životinje. Priče nas čine takvima kakvi jesmo. Prisjećam se onih subotnjih poslijepodneva koje smo provodili za stolom u bakinoj kuhinji, samo nas dvoje. U užarenom je tosteru bio crni kruh, a hladnjak koji je tiho šumio nije se mogao ni vidjeti od zavjese obiteljskih fotografija. Uz okrajke raženog kruha i kolu ona bi mi pričala o tome kako je pobjegla iz Europe, o hrani koju je morala jesti i o hrani koju je odbijala jesti. Bila je to priča o njezinu životu. “Slušaj me”, preklinjala bi me, a ja sam znao da mi prenosi važnu pouku, iako kao dijete nisam znao o kakvoj je pouci riječ. Sada znam kakva je to pouka bila. I iako pojedinosti ne mogu biti različitije nego što jesu, ja nastojim i nastojat ću prenijeti tu njezinu pouku svom sinu. Ova je knjiga moj najiskreniji pokušaj da to učinim. Osjećam veliku strepnju sad kad sam to započeo jer toliko toga treba ispričati. Ostavimo li na trenutak po strani više od deset milijardi kopnenih životinja koje se u Americi svakodnevno ubijaju radi hrane, ostavimo li po strani očuvanje okoliša i radnike i time blisko povezana pitanja kao što je glad u svijetu, epidemije gripe i bioraznolikost, postavlja se pitanje na koji način razmišljamo o sebi i o drugima. Mi nismo samo pripovjedači naših priča, mi jesmo naše priče. Ako moja žena i ja odgojimo svog sina kao vegetarijanca, on nikada neće kušati ni jedno jelo koje je pripremila njegova prabaka, neće primiti taj jedinstven i najizravniji izričaj njezine ljubavi i vjerojatno je nikad neće smatrati Najboljom Kuharicom Svih Vremena. Njezina glavna priča, glavna priča naše obitelji, morat će se promijeniti. Prve riječi koje je moja baka izrekla kada je prvi put vidjela mog sina bile su: “Moja osveta.” Od nebrojeno mnogo stvari koje je mogla reći, ona je odabrala upravo to, ili joj je to bilo određeno.
Slušaj me: “Mi nismo bili bogati, ali uvijek smo imali dovoljno. Utorkom bismo pekli kruh, challah i rolade, što bi potrajalo cijeli tjedan. Petkom smo pekli palačinke. Na šabat smo uvijek jeli piletinu i juhu s rezancima. Otišli bismo do mesara i tražili da nam dade malo masnije meso. Najmasniji komad
22
Jesti životinje
mesa bio je najbolji. Nije bilo kao danas. Nismo imali hladnjake, ali bilo je mlijeka i sira. Nismo imali sve vrste povrća, ali imali smo dovoljno. Ono što vi imate i uzimate zdravo za gotovo… Ali mi smo bili sretni. Nismo znali za bolje. No i mi smo to što smo imali uzimali zdravo za gotovo. A tada se sve promijenilo. Tijekom rata zavladao je pakao na zemlji i više nisam imala ništa. Ostavila sam za sobom svoju obitelj, znaš. Neprestano sam bježala, danju i noću, jer Nijemci su mi cijelo vrijeme bili za petama. Ako si stao, stradao si. Hrane nikad nije bilo dovoljno. Bila sam sve bolesnija i bolesnija zbog gladi. Ne govorim o tome da sam bila sama kost i koža. Imala sam rane po cijelome tijelu. Postalo mi je teško kretati se. Nisam bila previše fina da bih jela iz kanti za smeće. Jela sam ono što drugi nisu htjeli pojesti. Ako si to jeo, mogao si preživjeti. Ja sam jela sve na što sam mogla naići. Jela sam stvari o kojima ti neću ni pričati. Čak i kad je bilo najgore, bilo je dobrih ljudi. Netko me naučio kako podvezati rubove hlača kako bih mogla napuniti nogavice krumpirima koje uspijem ukrasti. Tako sam hodala kilometrima jer nikad nisi znao kad će ti se ponovno posrećiti. Netko mi je jednom dao malo riže, a ja sam putovala dva dana do tržnice i zamijenila je za malo sapuna. Potom sam putovala do druge tržnice i zamijenila sapun za nešto graha. Morala sam imati sreće i pronicavosti. Najgore je bilo pred sam kraj. Mnogo je ljudi umrlo neposredno prije kraja i ja nisam znala hoću li preživjeti još jedan dan. Jedan farmer, Rus, Bog ga blagoslovio, vidio je u kakvu sam stanju, ušao je u kuću i donio mi komad mesa.” “Spasio ti je život.” “Nisam ga pojela.” “Nisi ga pojela?” “To je bila svinjetina. Nisam htjela jesti svinjetinu.” “Zašto?” “Kako to misliš zašto?” “Zato što nije košer?” “Naravno.” “Ali čak ni da si spasiš život?” “Ako ništa više nije važno, nema se što ni spašavati.”