Usmena predaja
11
Plodovi obiteljskih stabala Dok sam bio dijete, često sam znao provesti vikend kod bake. Kada bih petkom navečer došao, znala bi me podići s tla u jedan od onih svojih snažnih zagrljaja. A kada bih nedjeljom poslijepodne odlazio, ponovno bi me podigla u zrak. Tek sam mnogo godina poslije shvatio da me je zapravo vagala. Moja baka je preživjela Drugi svjetski rat bosa, skupljajući tuđe otpatke – trule krumpire, odbačene ostatke mesa, kože i zalogaja koji su ostali na kostima. Zato joj nikad nije bilo važno bojim li preko linija u slikovnici, dokle god sam uredno, po isprekidanoj crti, izrezivao kupone. A tek hotelski švedski stolovi: dok smo mi ostali štovali Zlatno tele doručka, ona je slagala sendvič za sendvičem koje je zamatala u ubruse i spremala ih u torbu za ručak. Moja baka je bila ta koja me naučila da je jedna vrećica čaja dovoljna za onoliko šalica koliko ih trebate poslužiti te da su svi dijelovi jabuke jestivi. Nije bila riječ o novcu. (Mnogi od onih kupona koje sam izrezao bili su za hranu koju ona nikad ne bi kupila.) Nije bila riječ ni o zdravlju. (Preklinjala me da pijem kolu.) Moja baka nikad nije postavila mjesto za sebe za stolom tijekom obiteljskih ručkova. Čak i kad više nije imala što raditi – nije bilo zdjela juhe koje treba pokriti, hrane u loncima koju treba promiješati ni jela u pećnici koja treba provjeriti – ona je i dalje ostajala u kuhinji, poput budnog čuvara (ili zatvorenika) u tornju. Koliko sam ja vidio, hrana koju je kuhala toliko bi je zasitila da je nije trebala čak ni jesti. Dok se probijala europskim šumama, jela je kako bi preživjela do sljedeće prilike kada će ponovno jesti da bi preživjela. U Americi, pedeset godina poslije, mi smo jeli ono što nam je prijalo. Naši su ormarići bili puni hrane koju smo kupili iz hira, preskupih grickalica i namirnica