Katalog festival svjetske knjizevnosti by Moderna vremena, portal za knjigu i kulturu čitanja

Festival svjetske književnosti u Zagrebu ugostit će književnike čiji romani, knjige priča i eseji spadaju u sam vrh suvremene književnosti. U organizaciji nakladničke kuće Fraktura Zagrebačko kazalište mladih u jedanaest će dana rujna biti pozornica žive riječi, napetih rasprava i novih ideja najvažnijih svjetskih, europskih i hrvatskih književnika. U poticajnom dijalogu, u mnogim razgovorima uživo i na okruglim stolovima otvorit ćemo teme koje zaokupljaju umjetnike te vesele, ali i tište svakog čovjeka. Naši su gosti velikan suvremene katalonske književnosti Jaume Cabré, norveški autor socijalnih krimića Kjell Ola Dahl, zvijezda makedonske scene Goce Smilevski, beskompromisni Goran Vojnović i intelektualni bard Ivan Lovrenović. Tu je i moćna skupina autora nizozemskoga govornog područja koji nam dolaze iz Nizozemske i flamanskog dijela Belgije: autorica veličanstvenih romana Margriet de Moor, nagrađivani Gerbrand Bakker, maestralni poznavatelj suvremene nizozemske književnosti i pisac jednoga od najboljih romana o Velikom ratu Erwin Mortier te nova zvijezda belgijske književnosti Peter Terrin. Ugostit ćemo i stalnoga kandidata za Nobelovu nagradu za književnost Claudija Magrisa, velikog poznavatelja Mediterana Predraga Matvejevića, najprevođenijeg i najnagrađivanijeg suvremenog pisca južnoslavenskih jezika Miljenka Jergovića, novu zvijezdu britanske znanstvene fantastike Roda Reesa i najveću zvijezdu suvremene europske književnosti Pétera Nádasa. Bit će tu i brojna ugledna pera ovih prostora. Sve programe vodit će ponajbolji hrvatski novinari i urednici. Vrsni hrvatski slikari mlađe i srednje generacije naslikali su i nacrtali portrete sudionika Festivala te po motivima njihovih romana stvorili svoja nova, književnošću inspirirana djela. Sve slike svakodnevno možete razgledati u foajeu Zagrebačkoga kazališta mladih. Dobru atmosferu podgrijavat će glazbenici klasikom, jazzom i rockom. Vizualni identitet Festivala potpisuje mladi talentirani dizajner Luka Predragović. Prvih dana rujna uronite u raznolike svjetove kakve samo književnost i magija pisanja te prožimanje umjetnosti mogu stvoriti, napunite se dobrom energijom, diskutirajte i uživajte u druženju sa svjetskim piscima. Seid Serdarević 1

Jaume Cabré

Jaume Cabré, rođen u Barceloni 1947., filolog je i veliki zaljubljenik u katalonski jezik i Europu Umberta Eca u kojoj je službeni jezik – prevođenje. Vrlo je plodan pisac. Od 1974., kad se pojavio s prvom zbirkom priča, objavio je više od dvadeset proznih, esejističkih i dječjih knjiga, a piše i za kazalište te filmske i televizijske scenarije. Iako je politički vrlo angažiran, prije svega oko statusa Katalonije, u posvećenosti pisanju potpuno je beskompromisan i jasnih stavova. Za njega je profesionalni pisac svatko tko pisanje stavlja ispred svega drugoga čime se u životu bavi, pa čak i ako to ne objavljuje. Jedan je od najprevođenijih katalonskih suvremenih autora, a na hrvatski je dosad preveden njegov najpoznatiji roman Glasovi Pamana iz 2004., koji je osvojio nagradu katalonskih kritičara te je po njemu snimljena miniserija. Riječ je o naizgled mirnom, utišanom romanu, koji najednom bukne u snažnu i šokantnu priču o suočenju s prošlošću. Priča koja čitatelja udara u pleksus apelira na njegovu hrvatsku povijesnu i društvenu podsvijest.

Grgur Akrap, Jaume Cabré, 2013., pastel, 30 x 21 cm

Kjell Ola Dahl

Kjell Ola Dahl rođen je 1957. u norveškom gradu Gjøviku. U Oslu je studirao psihologiju. Prvim romanom, objavljenim 1993., stječe reputaciju jednoga od najuzbudljivijih novih skandinavskih pisaca trilera i kriminalističkih romana. U to vrijeme, prije Stiega Larssona i Joa Nesbøa, o tome se malo znalo, ali sjevernjački trileri s jakom notom socijalnog romana, nastali na književnim tradicijama Strindberga i Ibsena, osvajali su publiku. Tome je, naravno, pridonosila raširena kultura čitanja, kao i činjenica da u Skandinaviji veliki broj ljudi svakodnevno putuje javnim prijevozom na posao. Kjell Ola Dahl stvorio je inspektora Gunnarstrandu i njegova pomoćnika Franka Frølicha te ih postavio u tradicionalni odnos antijunaka i njegova pratitelja u klasičnim dramaturškim obrascima. Na hrvatski su prevedena dva od osam romana serijala s inspektorom Gunnarstrandom. Ola Dahl plijeni visokom književnom samosviješću, vrlo je načitan i socijalno svjestan, što karakterizira sve dobre skandinavske pisce trilera.

Pavle Pavlović, Kjell Ola Dahl, 2013., olovka na papiru, 30 x 21 cm

Goce Smilevski

Goce Smilevski (Skopje, 1975.) prozni je i dramski pisac te esejist. Napisao je romane Planeta neiskustva (2000.), Razgovor sa Spinozom (2002.) i Sestra Sigmunda Freuda (2011.). Razgovor sa Spinozom učinio je Smilevskog poznatim, najprije među bliskim kulturama, a potom i na svim većim europskim jezicima. Ta zagonetna, neortodoksna biografija slavnoga filozofa osim što otkriva pisca raskošna stila ispunjava i stari, skoro zaboravljen imperativ svake dobre književnosti, autorovim riječima izražen ovako: “Čini mi se da svaki autor, kada piše, piše i zarad lepote. Onaj ko piše, želi da napiše lepu knjigu.” Sestra Sigmunda Freuda prevedena je na više od dvadeset jezika. Njome je Goce Smilevski potvrđen kao jedan od najzanimljivijih novih europskih autora. Priča o Freudu iz pomaknute perspektive, ženstvu, Beču, duhu jednoga vremena i njegovim zabludama neočekivana je i u čitatelju stvara dojam kako je Smilevski jasan glas u dobu kada je Europa zanijemjela.

Grgur Akrap, Goce Smilevski, 2013., pastel, 30 x 21 cm

Ivana Simić Bodrožić

Ivana Simić Bodrožić (Vukovar, 1982.) prozaistica je, pjesnikinja i kolumnistica. Kao djevojčica našla se u progonstvu. S majkom i bratom odrastala je u prognaničkim centrima, što je, uz očev ratni nestanak, njezina opsesivna tema. Objavila je zbirke poezije Prvi korak u tamu (2005.) i Prijelaz za divlje životinje (2012.). Obje knjige bile su vrlo zapažene te je uvrštena u antologiju suvremene hrvatske poezije Utjeha kaosa kao najmlađi autor u knjizi. Pojedine pjesme prevedene su joj na mnoge europske jezike, a 2011. izašao je španjolski prijevod zbirke. Roman Hotel Zagorje (2010.) dočekan je u Hrvatskoj velikim interesom publike i kritike. Iako prozna debitantica, osvojila je nagradu Kiklop za najbolje prozno djelo u 2010. Hotel Zagorje mnogo se čitao i komentirao u regiji te je doživio i srpsko izdanje, kao prva knjiga o Vukovaru s hrvatske strane. Djelovala je katarzično na srpsku književnu publiku. U svojim novinskim kolumnama i kratkim pričama bavi se i ženskim i tranzicijskim temama te literarnim pokušajem pronalaženja izlaza iz labirinta nacionalističke mržnje između susjeda. Hotel Zagorje preveden je i objavljen u Sloveniji, Njemačkoj, Francuskoj, Češkoj i Makedoniji.

Danko Friščić, Ivana Simić Bodrožić, 2013., flomaster na papiru, 30 x 21 cm

Nada Gašić

Nada Gašić (Maribor, 1950.) prozaistica je, prevoditeljica i lektorica, apartna pojava u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Činilo se da je stigla niotkud: prije prvog romana Mirna ulica, drvored iz 2007. bila je poznata kao prevoditeljica Dobrog vojnika Švejka na zagrebački žargon, suradnica profesora Vladimira Anića na njegovim rječnicima te honorarna urednica kod više nakladnika. Mirna ulica, drvored, premda debitantski, bio je roman zrele, dovršene književnice. Pokušala je napisati društveni roman uokvirujući ga kriminalističkom enigmom. Za hrvatske prilike bio je to novi žanr, koji je Gašić sintetizirala, a zatim primijenila i u sljedećem romanu iz 2011. Voda, paučina, za koji je dobila državnu nagradu Vladimir Nazor, što je potvrda njezina etabliranja u glavnim tokovima hrvatske književnosti. Iako klasičnoga stila, Nada Gašić jedinstvena je istraživačica forme u suvremenoj hrvatskoj književnosti time što pokušava pripovijedati o nečemu što se događa upravo ovog trenutka.

Tomislav Buntak, Nada Gašić, 2013., akvarel i pastel, 30 x 19 cm

Jurica Pavičić

Jurica Pavičić rođen je 1965. u Splitu, gdje živi i radi kao filmski kritičar i kolumnist Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije. Autor je vjerojatno najdugovječnije kolumne u hrvatskim novinama Vijesti iz Liliputa, koju je počeo pisati još u Vijencu 1994. Kao filmski kritičar vrlo je cijenjen te poštovanje prema njegovim stavovima često ističu i oni koji ne prođu najbolje u njegovim prosudbama. U književnosti se javlja 1997. socijalnim trilerom Ovce od gipsa, u kojem tematizira ratni zločin u Splitu 1992. Po toj knjizi napisao je scenarij za film Svjedoci, koji je režirao Vinko Brešan. I film i scenarij osvojili su Zlatne arene, a u rano poslijeratno doba imali su katarzičan učinak na traumatizirano društvo. Godine 2000. HNK u Splitu postavio je na scenu Pavičićevu dramu Trovačica, za koju je 1999. dobio nagradu Marin Držić. Iste je godine objavio i roman Nedjeljni prijatelj. Slijede Minuta 88 (2002.), Kuća njene majke (2005.) i Crvenkapica (2006.). Objavivši zbirke priča Patrola na cesti i Brod u dvorištu, više je puta izjavio da je pronašao svoj savršeni žanr, priče na granici miniromana. Djela su mu prevedena na njemački i talijanski.

Željka Cupek, Jurica Pavičić, 2013., ugljen na papiru, 31 x 21 cm

Goran Vojnović

Goran Vojnović (Ljubljana, 1980.) prozaist je, novinski pisac, scenarist i filmski redatelj. Prvim romanom Čefuri raus! s temom položaja južnjaka u Sloveniji izazvao je opasnu prijetnju policijskoga i sudskog progona, prekinutu tek nakon reakcije slovenske ministrice unutarnjih poslova. Ali odmah zatim knjiga je nagrađena dvjema najvišim državnim nagradama, Kersnikovom i Prešernova sklada. Na slučaju Vojnovićeva romana Slovenija je pokazala zrelost, pa je ta knjiga za nju bila i politička i kulturna prekretnica. Čefuri su prevođeni i čitani i u regiji. Dvije godine poslije, 2011., objavio je novi roman Jugoslavija, moja dežela, žestoku provokaciju već na razini naslova (kao da u Hrvatskoj netko roman nazove Lijepa naša Jugoslavija). Knjiga je rasprodana u samo nekoliko dana te prevedena u Srbiji i Hrvatskoj, a Vojnović je i drugi put nagrađen Kersnikovom nagradom. Kolumnist je dnevnoga lista Dnevnik, autor dugometražnoga igranog filma Piran-Pirano, bivši košarkaš i jedna od ikoničnih figura nove slovenske kulture.

Željka Cupek, Goran Vojnović, 2013., ugljen na papiru, 32 x 25 cm

Zoran Ferić

Zoran Ferić (Zagreb, 1961.) prozni je pisac i kolumnist. Među najistaknutijim je hrvatskim piscima srednje generacije, voljen i čitan kod publike te nagrađen svim većim strukovnim i državnim nagradama. Predaje hrvatski jezik u jednoj zagrebačkoj gimnaziji. Prvu knjigu priča Mišolovka Walta Disneyja objavio je 1996., a četiri godine poslije i drugu, Anđeo u ofsajdu. Romane Smrt djevojčice sa žigicama, Djeca Patrasa i Kalendar Maja objavljuje 2002., 2005. i 2011. Kalendar Maja doveo ga je na vrh nacionalne književnosti. Djela su mu prevedena na nekoliko jezika, najviše na njemački. Jako je cijenjen u regiji. Poigravanje kompleksom hipohondrije te sklonost grotesknome i bizarnom Ferića, uz paradoksalnu blagost njegova iskaza, čine originalnim i posebnim. Svojim je stavovima o bolesti, starenju i odstupanjima od uobičajenih normativa, koje iznosi i u svojim novinskim tekstovima, utjecao i na društvena, a ne samo na književna kretanja u zemlji.

Željka Cupek, Zoran Ferić, 2013., ugljen na papiru, 27 x 21 cm

Maja Hrgović

Maja Hrgović rođena je u Splitu 1980. Zapažena je novinarka. O kulturi od 2003. piše za Novi list, uređuje Zarez, a književnu kritiku i tekstove o ženskim ljudskim pravima objavljuje u nizu domaćih novina, časopisa i portala (Nulačetvorka, Cunterview, Kulturpunkt, Op.a., Grazia, Libela, ZaMirZINE...). Dobitnica je prve nagrade za novinarsku izvrsnost (BIRN Journalistic Excellence Award, 2009.) i zastupljena u brojnim međunarodnim publikacijama. Ono u što vjeruje jest pisanje. Godine 2010. objavila je knjigu priča Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo, za koju je dobila nagradu Kiklop za najbolje debitantsko djelo, dramom Prekrasne ruševine osvojila je nagradu Marin Držić (2013.), a priče su joj uvrštene u više zbornika i antologija, uključujući Najbolje hrvatske priče 2007. i Best European Fiction 2012. Jedina je hrvatska autorica čija je priča objavljena u Granta Magazineu, najutjecajnijem književnom časopisu engleskoga govornog područja. Priče smatra dobrom vježbom za roman. Živjet ćemo bolje izlazi u rujnu ove godine u biblioteci Arteist.

Danko Friščić, Maja Hrgović, 2013., olovka i flomaster na papiru, 30 x 21 cm

Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović rođen je 1943. u Zagrebu. Radio je kao gimnazijski profesor u zavičajnome Mrkonjić Gradu, a zatim bio urednik u izdavačkim kućama u Sarajevu. Bio je glavni urednik Svjetlosti, koja je pod njegovim vodstvom pred rat postala najrespektabilniji nakladnik beletristike u bivšoj Jugoslaviji. Tijekom rata živio je kao izbjeglica s okupirane Grbavice, najprije u Sarajevu, a zatim u Berlinu. Nakon rata radio je kao pisac i urednik u tjedniku Dani, gdje je uredio najveću ediciju književnih klasika u poslijeratnoj Bosni, nastojeći nadomjestiti biblioteke spaljene u ratu. Objavio je dvadesetak knjiga proze, kulturnopovijesnih studija, eseja i kronika. Godine 2005. izašla su mu u Zagrebu Izabrana djela u osam knjiga. Knjiga o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine Unutarnja zemlja objavljena je u prijevodima na njemački, engleski, mađarski i češki, kao vjerojatno najpouzdaniji orijentir za identitet i identitete te zemlje u cjelokupnoj europskoj produkciji knjiga i istraživanja o Bosni. Osim Bosne uže se bavi temom prešućene povijesti, kompleksom Križnoga puta i partizanske osvete 1945. te problemima tranzicije. U nakladničkoj kući Synopsis (Sarajevo – Zagreb) uređuje biblioteku Iz Bosne Srebrene (izabrani spisi bosanskih franjevaca).

Danko Friščić, Ivan Lovrenović, 2013., olovka i flomaster na papiru, 30 x 21 cm

Gerbrand Bakker

Gerbrand Bakker rođen je 1962. u Wieringerwaardu. Studirao je nizozemski jezik i književnost i titlovao filmove. Kakve je posljedice na njegovo pisanje ostavio studij, osim što je bio pokazatelj elementarnog interesa za književnost, to se, zapravo, i ne zna. Ali pisanje podnaslova, u strogo sažetom formatu, moralo je utjecati na jezgrovit, sažet, asketski način pisanja proze. Nakon što je odustao od studija i titlovanja, odlučio je postati vrtlar. I to ima veze s njegovim pisanjem, s Bakkerovim temama i motivima. Prvi roman Gore je tiho iz 2006. preveden je i na hrvatski. Četiri godine poslije osvojio je veliku međunarodnu nagradu IMPAC Dablin. Osim romana piše za nizozemske novine i radi na dječjim televizijskim emisijama. Nerado leti avionom, o čemu također postoje naznake u njegovoj prozi. Bakker je svakako veliki suvremeni europski pisac. Svojim začudno jednostavnim pisanjem on je Knut Hamsun dvadeset prvog stoljeća.

Vanja Trobić, Gerbrand Bakker, 2013., kolaž i tempera na papiru, 30 x 20 cm

Katarina Luketić

Katarina Luketić (Sarajevo, 1969.) urednica je, književna kritičarka i esejistica. Višegodišnja je urednica i glavna urednica u dvotjedniku za kulturu i društvena pitanja Zarez. S Dušankom Profetom osnovala je nakladničku kuću Pelago, u kojoj objavljuju prijevodnu beletristiku i teorijska djela. Stalna je kritičarka na portalu tportal.hr. Ove je godine objavila prvu autorsku knjigu Balkan – od geografije do fantazije, u kojoj analizira frekvenciju, značenje i način upotrebe Balkana kao pojma i sadržaja u Hrvatskoj od osamostaljenja. To za hrvatske prilike pionirsko djelo doživjelo je zamjetnu javnu recepciju, dospjelo u izloge knjižara te izazvalo komentare izvan specijalističkih i akademskih krugova. Deklarirana područja interesa Katarine Luketić jesu književnost, kulturna povijest i teorija.

Željka Cupek, Katarina Luketić, 2013., ugljen na papiru, 25 x 28 cm

Jagna Pogačnik

Jagna Pogačnik (Zagreb, 1969.) književna je kritičarka i prevoditeljica sa slovenskoga. U Jutarnjem listu piše uglavnom o hrvatskoj prozi. Početkom 21. stoljeća profilirala se u kritičarku svoje generacije, koja je tada, najavljivana terminom “stvarnosna proza”, ulazila na hrvatsku književnu scenu. Objavila je izbor iz hrvatske fantastične proze Prodavaonica tajni (2001.), više knjiga sabranih književnih kritika, izbor iz nove hrvatske proze Seks&grad u novoj hrvatskoj prozi (2004.), godišnju panoramu kratkih priča Najbolje hrvatske priče 2005. (2006.) i antologiju suvremene hrvatske proze Tko govori, tko piše (2008.). Sa slovenskoga je prevela stotinjak književnih i stručnih tekstova, desetak radiodrama te dvadesetak knjiga suvremenih slovenskih prozaika. U prevođenju slovenske proze nastoji se držati poetičkih načela koja slijedi kao kritičarka. Uz književnu kritiku, prevođenje i rubni interes za rock-kulturu u posljednjih se nekoliko godina pionirski pokušava baviti širenjem ideje o školama kreativnog pisanja u Hrvatskoj.

Pavle Pavlović, Jagna Pogačnik, 2013., olovka na papiru, 30 x 21 cm

Vladimir Arsenić

Vladimir Arsenić rođen je u Beogradu 1972. Književni je kritičar, knjižničar i prevoditelj. Magistrirao je komparativnu književnost u Tel Avivu. Prevodi s engleskog i hebrejskog. Redovni je kritičar internetskog portala e-novine i suradnik portala booksa.hr. Povremeno piše za Think tank, Beton, Quorum i Peščanik. Član je uredništva ulcinjskog časopisa Plimaplus. Od 2007. s prijateljima uređuje književni časopis Ulaznica koji izlazi u Zrenjaninu. Nastoji se pozicionirati kao kritičar sasvim određenoga književnoga, naraštajnog, ali i ideološkog profila, što mu u najvećoj mjeri i uspijeva. Svojim pisanjem nastoji spojiti istomišljenike iz regije povezane međusobno razumljivim jezikom ili jezicima. Zanimljivo je da inzistira na zamjeni tradicionalne odrednice srpske književnosti odrednicom srbijanske književnosti. Kao komentator, član žirija i govornik na okruglim stolovima u posljednjih je nekoliko godina jedna od prominentnijih pojava na ovdašnjim književnim scenama.

Tomislav Buntak, Vladimir Arsenić, 2013., akvarel, 30 x 19 cm

Margriet de Moor

Margriet de Moor rođena je 1941. u Noordwijku u Nizozemskoj u katoličkoj obitelji s mnogo djece. I jedno i drugo na zanimljiv će način tematizirati u svojim djelima. Na Kraljevskom konzervatoriju u Haagu studirala je klavir i pjevanje, a posebno ju je zanimala glazba Schönberga, Satija i Debussyja. Od 1968. redovito nastupa kao pjevačica. Studirala je i povijest umjetnosti te arheologiju. Nakon udaje za kipara Heppea de Moora, 1984. osniva umjetnički salon pokraj Amsterdama. Piše kratke priče i romane. Njezini su književni interesi kombinacija svega što je studirala i odraz okolnosti u kojima je odrastala. Pripovjedački joj je dar vrlo klasičan, narativne strategije konzervativne, a interes uglavnom vezan uz prošlost. Roman Slikar i djevojka, preveden i na hrvatski, starinski je na vrlo privlačan način, lišen svake ekscentričnosti u iskazu i strukturi, jednostavno lijep. Margriet de Moor od onih je pisaca koji konstruiraju zagonetke i intrige bez želje i potrebe da čitatelja vode k razrješenju. Nagrađuju je i cijene širom Europe.

Danko Friščić, Margriet de Moor, 2013., flomaster na papiru, 30 x 21 cm

Peter Terrin

Peter Terrin flamanski je pisac rođen 1968. Na književnu scenu stupio je 1998. zbirkom priča De Code. Godine 2001. objavljuje prvi roman Kras, a 2003. postaje poznat romanom Blanco o čovjeku koji zbog krađe automobila ostaje bez žene. Romanom Vrouwen en kinderen eerst iz 2004. uvrstio se među najbolje autore flamanske književnosti. Zbirka priča De bijeneters (2006.) i roman Blanco nominirani su za nizozemsku književnu nagradu AKO. Roman Čuvar (De bewaker, 2009.) ušao je u uži izbor za književnu nagradu Libris, koja se dodjeljuje najboljem romanu na nizozemskome, a Terrinov posljednji roman Post mortem izašao je 2012.

Danko Friščić, Peter Terrin, 2013., olovka i flomaster na papiru, 30 x 21 cm

Slavenka Drakulić

Slavenka Drakulić (Rijeka, 1949.) najpoznatiji je hrvatski pisac u svijetu. Prozu piše na hrvatskom, a neke je publicističke knjige napisala na engleskome. Djela su joj prevedena na više od dvadeset jezika, a u izdanju Pengiuma (New York) izašlo joj je šest naslova. U publicističkim knjigama uglavnom se bavi postkomunističkim zemljama, ratnim zločinima, nacionalizmom i feminizmom. Njezina prva publicistička knjiga Smrtni grijesi feminizma (1984.) jedan je od prvih priloga feminizmu u Hrvatskoj. Slijede Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali, Cafe Europa, Balkan Express, Basne o komunizmu, Oni ne bi mrava zgazili (za koju je na Sajmu knjiga u Leipzigu 2004. dobila Nagradu za europsko razumijevanje) i Tijelo njenog tijela. U književnim djelima okrenuta je ženskom tijelu, bolesti i traumi. Objavila je romane Hologrami straha, Mramorna koža, Božanska glad, Kao da me nema, Frida ili o boli i Optužena. Živi na relaciji Stockholm – Zagreb – Sovinjak. Objavljuje tekstove u nekim od najslavnijih svjetskih novina i časopisa, ali se jednako strastveno javlja i u lokalnim medijima. Neuvijena je kritičarka svih devijacija u suvremenom društvu te istovremeno neumorna promotorica hrvatske kulture, a posebno književnosti, u svijetu. Istinska je književna zvijezda i ikona ženskog pisma.

Pavle Pavlović, Slavenka Drakulić, 2013., olovka na papiru, 28 x 21 cm

Boris Perić

Boris Perić rođen je 1966. u Varaždinu. Prozaist je i esejist, povremeno piše za novine te vrlo aktivno prevodi s njemačkog jezika, s kojega je osim znanstvenih i teorijskih radova preveo i niz važnih djela njemačke i austrijske suvremene književnosti. Kao svojevrsni poslanik njemačkoga jezika u Hrvatskoj često je hrvatskoj čitateljskoj publici otkrivao ključna imena i djela. Autor je knjiga Priče iz bečke kuhinje (2004.), Heartland i druge priče (2006.), Vampir (2006.), D’Annunziev kod (2007.), Na večeri s Drakulom (2009.), Ogledi o ekstazi (2010.) i Povratak Filipa Latinovića (2013.). Najistaknutiji je hrvatski stručnjak za vampire i vampirologiju, čime se bavi u svojim publicističkim i književnoznanstvenim tekstovima, ali i u romanima. Nadahnjuju ga habsburške tradicije, pisao je o bečkoj kuhinji te kreativno reinterpretirao tekstove nacionalnih književnih klasika. Izvanredno spaja visoke i niske književne registre, trivijalnu s klasičnom književnošću. U posljednje vrijeme živi i radi kao slobodni umjetnik.

Danko Friščić, Boris Perić, 2013., flomaster na papiru, 30 x 21 cm

Claudio Magris

Claudio Magris (Trst, 1939.) prozaist je, kritičar, polihistor i istraživač mikrosvjetova Srednje Europe. Bio je profesor njemačke književnosti na Sveučilištu u Trstu. Nakratko se bavio politikom: od 1994. do 1996. bio je zastupnik u talijanskom parlamentu. Člancima i kolumnama reagira u dnevnim novinama, najčešće u Corriere della Sera. Najpoznatiji je po Dunavu (1986.), knjizi kroz koju, od izvora do ušća, prati tok središnje europske rijeke esejizirajući povijest svjetova i kultura koji su pokraj nje nastali. Malo nakon talijanske premijere Dunav je objavljen na svim frekventnijim europskim jezicima uključujući i hrvatski te snažno utjecao na kulturne i književne tokove Europe kraja prošlog stoljeća. Magrisovim Dunavom rođen je novi, sintetizirajući multižanr, neka vrsta totalne knjige. Autor je više od trideset knjiga, među kojima su Nagađanja o sablji (1984.), Stadelmann (1988.), Ono drugo more (1991.) i Mikrokozmi (1997.). Trst je opsesivna Magrisova tema. Svoj grad istražuje u njegovoj prostornoj i vremenskoj dimenziji, inzistirajući na najsitnijim detaljima tršćanskih identiteta. Primio je nekoliko talijanskih i svjetskih odličja te brojne književne nagrade.

Danko Friščić, Claudio Magris, 2013., olovka i flomaster na papiru, 30 x 21 cm

Predrag Matvejević

Predrag Matvejević (Mostar, 1932.) esejist je, profesor romanistike i epistolarist. Do rata je bio profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a zatim iz političkih razloga odlazi u Rim na sveučilište La Sapienza. U to je vrijeme istaknuti politički pisac, komentator ratnih zbivanja i promotor južnoslavenskih pisaca u inozemstvu. Godine 1974. napisao je otvoreno pismo u kojem je molio od Tita da se povuče i ne prihvaća doživotni mandat predsjednika SFRJ. Izazvao je čuđenje adresata i njegove okoline, ali ne i značajnije posljedice po sebe. Nakon toga piše mnogim europskim vođama. Istaknuti je zagovornik pisaca na robiji, potpisnik bezbrojnih peticija i svjedok obrane na suđenjima. Objavio je Mediteranski brevijar (1987.), kulturnopovijesni vodič po Mediteranu, svojevrsnu iskaznicu “središnjega mora”. Preveden je na više od dvadeset jezika i jedna je od najpoznatijih, ako ne i najpoznatija hrvatska knjiga u svijetu. Objavio je knjigu svojih razgovora s Krležom, više zbirki epistola, kulturnopovijesni vodič po Veneciji Druga Venecija te knjigu Kruh naš, svojevrsnu euroazijsku povijest kruha.

Tomislav Buntak, Predrag Matvejević, 2013., pastel, 30 x 19 cm

Erwin Mortier

Erwin Mortier belgijski je autor rođen 1965. Studirao je povijest umjetnosti, radio u Muzeju povijesti psihijatrije u Gentu i pisao za belgijske novine De Morgen. Prozu piše na nizozemskom i flamanskom. Njegov debitantski roman Marcel, objavljen 1999., nominiran je za većinu flamanskih i nizozemskih književnih nagrada, a osvojio ih je pet. Romanima Mijn tweede huid (2000.) i Sluitertijd (2002.) te novelom “Alle dagen samen” (2004.) pokazao je da pripada vodećim autorima svoje generacije. Roman Godenslaap (2008.), smješten na pozadini Prvoga svjetskog rata, nagrađen je 2009. velikom nagradom AKO. Mortierovi protagonisti, obično dječaci ili, kao u knjizi Godenslaap, vrlo stara žena na kraju života, otkrivaju čitatelju kako se povijest nastavlja u svakodnevici belgijske stvarnosti. S ruba života, iz djetinjstva ili pozne dobi, umije razotkrivati tajanstveno i istinito: otvorenošću dječje perspektive bez ocjenjivanja osvjetljava posljedice kolaboracije i pokreta otpora u Flandriji poslije Drugog svjetskog rata, koje su još dugo opterećivale atmosferu u zemlji, a u sjećanjima jedne devedesetogodišnjakinje jedno cijelo stoljeće, od Prvog svjetskog rata sve do danas.

Pavle Pavlović, Erwin Mortier, 2013., olovka na papiru, 29 x 21 cm

Vlaho Bogišić

Vlaho Bogišić rođen je u Dubrovniku 1960. Kritičar je, esejist, novinski i prozni pisac. Osamdesetih se intenzivno bavio književnom kritikom i pokrenuo naraštajni književni časopis Quorum. Sa Slobodanom Prosperovim Novakom sudjelovao je u organizaciji međunarodnoga kongresa P.E.N. Kluba 1993. u Dubrovniku. Potom je suuređivao Djela Miroslava Krleže te sudjelovao u pokretanju Vijenca, novina za kulturu Matice hrvatske, u kojoj je uređivao i časopis za književnost Kolo. Bio je dugogodišnji potpredsjednik te nacionalne institucije, iz koje je izbačen zbog neslaganja s njezinim političkim radikaliziranjem. Bavi se leksikografijom, bio je i glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”, gdje je urednički i autorski sudjelovao na stvaranju više enciklopedijskih edicija. Usporedo s tim kao pisac i aktivist nastoji raditi na očuvanju kulturnoga i povijesnog identiteta svoga konavoskog zavičaja. Uredio je i u beogradskome Službenom glasniku objavio izbor iz leksikografskih marginalija Miroslava Krleže. U samizdatu u Zagrebu te potom u Beogradu kod Stubova kulture objavio je roman Nekrolog za M.

Tomislav Buntak, Vlaho Bogišić, 2013., akvarel, 30 x 19 cm

Sibila Petlevski

Sibila Petlevski (Zagreb, 1964.) prozna je spisateljica, pjesnikinja, dramatičarka, izvedbena umjetnica, znanstvenica, sveučilišna profesorica, urednica i prevoditeljica. Objavila je 23 knjige, među kojima su zbirke poezije Kristali (1988.), Sto aleksandrijskih epigrama (1993.), Babylon (2000.) i Spojena lica (2006.) te prozna djela Francuska suita (1996.), Koreograﬁja patnje (2002.), Noćni trening (2006.), Moj Antonio Diavolo (2007.), Vrijeme laži – Tabu I. (2009.) i Bilo nam je tako lijepo! – Tabu II. (2011.). Već je u Sto aleksandrijskih epigrama prepoznat poetski potencijal vrlo društveno i strukovno angažirane umjetnice te je 1993. nagrađena najvećim državnim priznanjem Vladimir Nazor. Trilogija u nastajanju Tabu akribijom i opsesivnom posvećenošću istraživanju tajnih dokumenata vezanih uz njenu veliku temu, biografiju i tragičnu sudbinu Viktora Tauska, psihoanalitičara i sljedbenika Sigmunda Freuda, uza stilsku izglačanost i preciznost rečenice, dovela je Sibilu Petlevski uz bok velikih mistifikatora s kraja 20. stoljeća. Poezija i proza prevedene su joj na desetak jezika.

Željka Cupek, Sibila Petlevski, 2013., ugljen na papiru, 28 x 25 cm

Miljenko Jergović

Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.) književnik je i novinar koji živi na selu nedaleko od Zagreba. Prvi tekst u novinama objavio je 1983., a prvu pjesničku zbirku Opservatorija Varšava 1988. Za njegovu zbirku priča Sarajevski Marlboro iz 1994. kritičari smatraju da njome započinje trend tzv. stvarnosne proze. Zatim objavljuje još nekoliko zbirki priča (Mama Leone, Inšallah Madona, Inšallah) te desetak romana, među kojima su Dvori od oraha i Ruta Tannenbaum. Poljski prijevod njegova romana Srda pjeva, u sumrak, na Duhove dobio je 2012. godine u Wroclawu književnu nagradu Angelus za najbolju knjigu Srednje Europe. Djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika. U Jutarnjem listu i na portalu Radio Sarajevo redovito objavljuje eseje o umjetnosti i društvene komentare. Takvim angažmanom, kao što je bio slučaj i s autobiografskom proznom knjigom Otac, posljednjih godina često izaziva neugodne reakcije sredine u kojoj živi i koja nevoljko prihvaća pozive na obavezu pojedinca da se suočava s vlastitim i nacionalnim odgovornostima.

Grgur Akrap, Miljenko Jergović, 2013., pastel, 30 x 21 cm

Rod Rees

Rod Rees provodio je život potucajući se svijetom. Radio je na izgradnji tvornice lijekova u Dhaki i na podizanju satelitskih komunikacija u Moskvi, a u Scarboroughu u Velikoj Britaniji osmislio je jazz-hotel. Potom se odvažio na mirniji život i odlučio postati pisac. PoluSvijet: Zima (2011.) njegova je prva objavljena knjiga i prvi dio tetralogije PoluSvijet. Slijede PoluSvijet: Proljeće, 2012., i PoluSvijet: Ljeto, 2013. Posljednji nastavak Jesen izaći će u kolovozu 2013. Živi u Daventryju u Engleskoj sa suprugom i dvoje djece. Na granici trilera i fantastike piše o kompjutorskoj simulaciji koja se otela svome tvorcu i zaprijetila svijetu – ili možda onome što smatramo svijetom i zbiljom. Rees je ludo imaginativan žanrovski pisac u čiju bujnu maštu kao da su upisana sva njegova tehnička, inženjerska znanja. Iako nema većih umjetničkih pretenzija, njegova proza zanimljiva je i zahtjevnijoj publici.

Danko Friščić, Rod Rees, 2013., olovka i flomaster na papiru, 30 x 21 cm

Franjo Janeš

Franjo Janeš (Zagreb, 1982.) viši je asistent na zagrebačkoj germanistici, znanstveno se bavi lingvistikom, svira gitaru i pjeva u bendu Astridian. Zaljubljenik je u film i nada se vremenu kad će mu naručivati scenarije za filmove, u čemu su mu uzori braća Cohen i Tarantino. U književnosti se pojavio 2009. s romanom Noć mrtvih živaca. Unatoč eksperimentalnom pristupu formi i jeziku svojim prvijencem nije zainteresirao samo kritiku u regiji, nego mu je i čitateljska publika poklonila naklonost te je nagrađen Kiklopom za najbolju debitantsku knjigu. Potom se javio s nekoliko priča, koje su redom uvrštavane u zbornike i jednu antologiju. U drugom romanu Formula za kaos, 2011., kombinira žanrove fantastike, pustolovnog i detektivskog romana te novim tipom magijskog realizma, koji sam naziva spekulativnom fikcijom, ispisuje razornu kritiku društva s naglaskom na Katoličku crkvu. Budući da je kao dječak bio ministrant, ima iskustvo iz prve ruke.

Vanja Trobić, Franjo Janeš, 2013., kolaž i tempera na papiru, 30 x 20 cm

Edo Popović

Edo Popović rođen je 1957. u Livnu, a književnošću se, kako sam kaže, na ovaj ili onaj način bavi cijeli život. Sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća bio je jedan od pokretača i urednika književnog časopisa Quorum, koji je dao ime cijeloj jednoj književnoj generaciji, a sam Popović već je prvom knjigom priča Ponoćni boogie (1987.) stekao status kultnog autora. Od 1991. do 1995. u hrvatskim novinama i časopisima objavljuje ratne reportaže s hrvatskih i bosanskohercegovačkih bojišta, a brzinu i žestinu njegovih proza San žutih zmija (2000.), Izlaz Zagreb jug (2003.), trilogija Igrači (2006.) i Oči (2007.) te drugih zamijenio je potkraj prvog desetljeća novog milenija novi ritam: svojim Priručnikom za hodače (2009.) te knjigom U Velebitu (2013.) Edo Popović hrvatsku je književnost naučio hodati! U suradnji s underground-crtačem Igorom Hofbauerom objavio je pet svezaka ilustriranih kratkih priča, na tragu znamenite suradnje Bukowskog i Crumba, a svijet koji su stvorili poslastica je za književno-stripovske sladokusce. Djela su mu prevedena na više jezika, a u Njemačkoj mu je objavljen gotovo cijeli opus. Živi u Gornjoj Stranici.

Pavle Pavlović, Edo Popović, 2013., olovka na papiru, 30 x 21 cm

Péter Nádas

Péter Nádas rodio se 1942. u Budimpešti. Pripovjedač je, esejist, dramatičar i romanopisac. Radio je i kao novinar. Izvanredan je umjetnički fotograf, autor dviju fotomonografija objavljenih u Švicarskoj. Nakon prvih zbirki priča Biblija (1967.) i Traženje ključa (1969.) objavljivanje njegova prvog romana Kraj obiteljskoga romana (1977.) dugo je priječila mađarska cenzura. Taj roman učinit će ga poznatim. Međunarodnu potvrdu stekao je Knjigom sjećanja (1986.), psihološkim romanom pisanim na tragu Prousta, Thomasa Manna i magičnoga realizma. Nagrađen je brojnim važnim europskim nagradama i jedan je od prvih europskih pisaca današnjice. Nakon romana Divna povijest fotografije (1995.) objavio je prozni monument Paralelne pripovijesti (2005.), roman od tisuću šesto stranica, kojim je radikalno i dokraja ispitao unutarnju elastičnost fikcionalnog teksta u stvaranju romaneskne zbilje. Paralelne pripovijesti velika su, hipnotička knjiga, dragocjenost svake kulture koja ovu knjigu ima u prijevodu.

Grgur Akrap, Péter Nádas, 2013., pastel, 30 x 21 cm

Mirjana Rakić Školovanje i Fakultet političkih znanosti završila je u Zagrebu. Cijeli radni vijek radi kao novinarka na HTV-u, gdje je prošla sve redakcije, a u vanjskoj politici kao izvjestiteljica, urednica i komentatorica radi tri desetljeća. Nagrađena je najvišim novinarskim nagradama Hrvatskog novinarskog društva i HRT-a. Goran Gavranović Rođen je 1970. u Zagrebu. Dugogodišnji je novinar i urednik u dnevnim novinama i magazinima. Trenutačno je zamjenik glavnog urednika 24 sata, glavni urednik tjednika Express te urednik njegova podliska Bestbook. Ante Perković Rođen je 1973. Slobodni je novinar, pisac i glazbenik. Autor je nekoliko publicističkih knjiga, od kojih je najpoznatija Sedma republika – pop kultura u Yu raspadu. Živi i radi u Zagrebu. Anne-Kathrin Godec Rođena je 1966. u Freiburgu u Njemačkoj. Studirala je njemačku književnost i pedagogiju u Kölnu te pisala reportaže i radiodrame za njemački radio WDR. Autorica je nekoliko filozofskih antologija. Od 2008. organizira književne događaje u hotelu Balatura blizu Crikvenice čiji su gosti autori iz cijele regije i iz inozemstva. Živi i radi u Triblju sa suprugom i petoricom sinova. Karolina Lisak Vidović Rođena je u Zagrebu 1969. Diplomirala je komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Urednica je Redakcije za kulturu i znanost Prvoga programa Hrvatskoga radija od 2001., od kada uređuje i vodi tjednu specijaliziranu polusatnu emisiju o književnosti Kutija slova u kojoj prati aktualnosti književne scene.

Goran Ferčec Rođen je 1978. u Koprivnici. Pisac je i dramaturg. Radio je na mnogobrojnim uspješnim kazališnim projektima. Dobitnik je niza nagrada i stipendija. Njegov roman Ovdje neće biti čuda, 2011., bio je u finalu svih važnijih književnih nagrada, a već je i preveden na makedonski. Njegov tekst Pismo Heineru Mülleru u režiji Bojana Đorđeva imao je premijeru u ZKM-u 2011., a izvođen je u Njemačkoj, SAD-u i drugim zemljama. Živi i radi u Zagrebu. Vlatka Kolarović Rođena je 1973. u Puli. Diplomirala je komparativnu književnost i opću lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 2012. postaje urednica Programa za kulturu HTV-a. Radila je kao novinarka u emisiji Pola ure kulture. Na HTV 1 uređuje i vodi kulturnu emisiju Drugi format. U zagrebačkoj galeriji VN organizirala je izložbe Bolja polovica i Korpus. Tvrtko Jakovina Redoviti je profesor svjetske povijesti 20. stoljeća Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kao vanjski profesor predaje i na drugim sveučilištima u zemlji i inozemstvu. Piše za Jutarnji list, tportal i Globus. Autor je niza zapaženih knjiga: Socijalizam na američkoj pšenici, Američki komunistički saveznik, Treća strana Hladnog rata i Trenuci katarze. Bez sumnje je naš najveći stručnjak za suvremenu povijest. Roman Simić Bodrožić Rođen je 1972. u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je komparativnu književnost i španjolski jezik. Radio je kao urednik u više nakladničkih kuća, pokretač je i spiritus movens Festivala europske kratke priče. Objavio je više zbirki poezije i kratkih priča. Za knjigu U što se zaljubljujemo dobio je nagradu Jutarnjeg lista, a najnovija Nahrani me ušla je u niz užih izbora za nagrade. Nagrađen je i Kiklopom za urednika godine.

Tanja Tolić Rođena je 1975. u Zagrebu. Dvadeset godina radi kao novinarka i urednica u vodećim hrvatskim novinama. Godine 2010. pokrenula je Najbolje knjige (www.najboljeknjige.com), hrvatski portal za knjigoljupce. Iva Karabaić Rođena je 1971. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu. Od 2002. bavi se uređivanjem knjiga i prevođenjem. Do sada je uredila stotinjak naslova iz područja publicistike i beletristike te prevela s engleskog petnaestak knjiga. Seid Serdarević Rođen je 1970. u Arnsbergu u Njemačkoj. Bio je Herderov stipendist Mirka Kovača i radio kao lektor hrvatskoga na Sveučilištu u Bambergu. Do sada je uredio više od četiristo knjiga. Dobitnik je nagrade Kiklop za najboljeg urednika. Objavio je knjigu kritika Station to station. Vodi autorsku tribinu Razotkrivanje, na kojoj je ugostio neke od najvažnijih svjetskih pisaca.

Riječ i slika

Bijeli kvadrat. Slikar provodi vrijeme pred praznim platnom. Pisac se podboči nad čistim papirom. U praznini unutar fizički zadana okvira, zajedno riječ i slika. Početak stvaranja. Odjednom slikar pokrene kist, a pisac se prene. Riječ i slika odvoje se; iznad slikara sad rečenice stoje, iznad pisca slike, boje. Zvuk mekog dodira kista i platna, i onog malo tvrđeg, olovke i papira, topi se u suzvučju. Slika ostavlja oko sebe neispisane svjetove; sjevere, jugove, zapade i istoke praznih papira koji čekaju priču. Riječ pak čeka sliku da joj sažme osjećaj, da je napokon učini beskrajno nijemom… Jedna bez druge nisu potpune, jer riječ čezne da ušuti, a slika da progovori. I tako unedogled, neprestano, ukrug… Izmjenjuju se, mijenjaju se, baš kao u kineskom pismu – spajaju se različiti slikovni znakovi koji zajedno stvaraju sasvim nova značenja; nove riječi, priče, ideje. *** Danas, primjećujem, književnost i vizualna umjetnost egzistiraju na različitim umjetničkim scenama. Među njima se pomalo stvorio jaz, prekid komunikacije. Kao što npr. starost obitava u staračkim domovima i kao što se danas svaka osoba sve više profesionalno specijalizira, tako su i one djelomično odvojene. 61

Kao da se nešto promijenilo. Život je brži? Protok informacija? Vrijeme drugačije teče? Ili je sve to tek puki nastavak prosvjetiteljstva? U misli mi dolazi “romantizam avangardi”, fotografija Gertrude Stein koja sjedi za svojim radnim stolom čitajući knjigu dok su zidovi oko nje ispunjeni radovima Picassa… Ili pak slika samoga Picassa okružena književnicima poput Guillaumea Apollinairea, Maxa Jacoba… Slika i riječ u nečijem ateljeu, u nekoj pariškoj kavani izmjenjuju različite perspektive, spajaju se i razdvajaju poput atoma. Ovdje se misli isključivo na taj, moglo bi se reći, “tradicionalni” odnos između njih gdje su i riječ i slika statične, nastale na papiru, prije pojave novih medija, koji ih kao i kazališna umjetnost približavaju životu, čine simultanima. Na odnos koji je riječi pretvarao u slike, a slike u riječi. Festival svjetske književnosti pak na samome svojem otvaranju donosi baš takvo jedinstvo riječi i slike. Festival otvara izložba akvareliranih crteža, pastela, akrilika i kolaža formata A3 hrvatskih vizualnih umjetnika koji formiraju aktualnu domaću scenu. Radovi ilustriraju vizije različitih književnika iz različitih dijelova Europe koji će biti predstavljeni na Festivalu. Vremena se nekako strmoglavo brzo mijenjaju, tako da doista ne samo da istinski interdisciplinarno doba avangardi djeluje tako daleko, već se čini da se sve više vizualnih umjetnika bavi digitalnim, te i sama vizualna umjetnost postaje sve manje opipljiva, sve manje “rukama rađena”. Radovi umjetnika koji se bave tradicionalnijim medijima djeluju kao jedno od posljednjih pribježišta od virtualnog svijeta. I baš oni, takvi, stvarni, ovaj nas put uvode u svijet književnosti. U svojevrsnom “predvorju književnosti” punom crteža nadahnutih knjigama, ali i portreta književnika sudionika Festivala posjetitelji mogu ostvariti prvi kontakt s riječju na neuobičajen način – kroz viziju, kroz sliku. Ondje se primjerice mogu susresti s crtežima Gordane Bakić koji ostavljaju osjećaj zasićenosti života, njegove vlastite klaustrofobije, ali i njegova nezaustavljiva rasta, bujanja…, čime se Goce Smilevski bavi u svojem romanu portretirajući sestru Sigmunda Freuda. Radovi Lee Popinjač rijeku Dunav, njezinu bujnu povijest te bogatstvo jezičnog izraza Claudija Magrisa predočavaju tehnikom akvarela, tehnikom boje i vode… Na apstraktan način umjetnica prikazuje tek rijeku koja se mijenja, ali ostaje, upisujući prošlost u boje svoje obale i svoje vode… Tomislav Buntak u 62

svojim tamnim crtežima predočava minimalizam odvojenosti od vanjskoga svijeta dvojice čuvara zdanja u kojem stanuju bogataši, iz romana Belgijca Petera Terrina… Općenito, crteži na izložbi mame svojom atmosferom, što je iz verbalnoga pretočena u vizualno i što nas iz tog “predvorja” može uvući u svijet književnog djela, koje sad kao da smo omirisali, osjetili oko sebe. Isto tako, oni vode i u neke sasvim nove priče, daleko od romana koje predočuju… Čekaju da im neki posjetitelj posveti sasvim novi stih ili melodiju, ili tek misao. *** Djevojka svira harmoniku na livadi ispred barake u kojoj umjetnici izrađuju grafike. Zvuk grebanja prodire van i stvara kontrapunkt glazbi. Dolazi pjesnik, naslanja se na zid barake, uzima olovku u ruke i počinje pisati. U međuvremenu se pridružuje još jedan glazbenik koji svira fagot. “Zvuk vjetra u krošnjama glasniji je od glazbe”, kaže djevojka koja svira harmoniku, na trenutak prestavši sa svirkom. Potom se glazba nastavlja, u suglasju s vjetrom, sa zvukom grebanja po matricama… Pridružuje se i slikarica, koja sjedne do pjesnika i počne ga portretirati dok piše. Krug se zatvara i praznina bijeloga kvadrata nestaje. Claudio Magris u svojem putopisu o Dunavu piše: “Pisati možda znači ispuniti prazne prostore postojanja, ono ništa što se iznenada otvara tijekom sati i dana, među predmetima u sobi, povlačeći ih u očaj i u beskonačnu beznačajnost.” Ta bi se misao možda mogla primijeniti na sve umjetnosti, a one ponekad kao da ipak postižu svoju potpunost tek nastavljajući se jedna na drugu… Jer u tim trenucima ni na što ne nalikuju više negoli na život sam. Neva Lukić

Gordana Bakić, akademska slikarica, rođena 1972. u Zagrebu. Serija crteža olovkom po motivima knjige Sestra Sigmunda Freuda Goce Smilevskog

Tomislav Buntak, akademski slikar, rođen 1971. u Zagrebu. Serija akrilika i pastela po motivima knjige Čuvar Petera Terrina

Fedor Fischer, akademski slikar, rođen 1975. u Zemunu. Serija crteža ugljenom po motivima knjige Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa

Martina Grlić, akademska slikarica, rođena 1982. u Zagrebu. Serija crteža tušem po motivima knjiga PoluSvijet Roda Reesa

Ivona Jurić, akademska slikarica, rođena 1987. u Zagrebu. Serija akvarela po motivima knjige Slikar i djevojka Margriet de Moor

Zoltan Novak, akademski slikar, rođen 1963. u Zagrebu. Serija akrilika po motivima knjige San prije kraja Kjella Ola Dahla

Lea Popinjač, akademska slikarica, rođena 1981. u Zagrebu. Serija akvarela po motivima knjige Dunav Claudija Magrisa

Josip Tirić, akademski slikar, rođen 1982 u Travniku. Serija akrilika po motivima knjige Nestali u stoljeću Ivana Lovrenovića

Vanja Trobić, akademska slikarica, rođena 1987. u Zagrebu. Serija kolaža po motivima knjige Jugoslavija, moja domovina Gorana Vojnovića

Zlatan Vehabović, akademski slikar, rođen 1982. u Banjoj Luci. Serija akvarela po motivima neobjavljenog romana Miljenka Jergovića

Matko Vekić, akademski slikar, rođen 1970. u Zagrebu. Kolaž po motivima knjige Gore je tiho Gerbranda Bakkera

Zlatan Vrkljan, akademski slikar, rođen 1955. u Zagrebu. Serija ulja na drvu po motivima knjige Glasovi Pamana Jaumea Cabréa

Grgur Akrap Apsolvent na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, rođen 1988. u Zagrebu. Željka Cupek Studentica završne godine diplomskog studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, rođena 1986. u Zagrebu. Danko Friščić Akademski slikar, rođen 1970. u Zagrebu. Pavle Pavlović Akademski slikar, rođen 1983. u Beogradu.

Nataša Antoniazzo Magistrirala je pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nakon studija odlazi na Međunarodnu ljetnu glazbenu akademiju “Mozarteum” u klasu operne pjevačice Grace Bumbry i prof. Jonathana Morrisa. Magistrirala je i na Sveučilištu za glazbu i scensku umjetnost u Beču. Nastupa kao solistica zagrebačkoga HNK-a, na solističkom koncertima i koncertima komorne glazbe na raznim glazbenim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Danijel Detoni Pijanist Danijel Detoni (Zagreb, 1983.) diplomirao je i magistrirao glasovir (razred Lászla Baranyaya i Balázsa Kecskésa) na Glazbenom sveučilištu “Liszt Ferenc” u Budimpešti, a četvrtu je godinu studirao na glavnom pariškom Konzervatoriju u razredu Itamara Golana. Uz violinista Martina Draušnika i violončelista Pavla Zajceva član je Zagreb trija. Hrvatska glazbena mladež proglasila ga je najboljim glazbenikom 2008. godine. Od 2009. predaje na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Ansambl jeboTon Kolektiv jeboTon pokrenulo je šest mladih zagrebačkih grupa, različitih glazbenih izričaja, ali sa zajedničkim ciljem međusobne suradnje i oživljavanja muzičke scene. Kolektiv čine grupe Spremište, Prazna Lepinja, Porto Morto, Lobotomija, Hren i Druker, njihovi žanrovi variraju od skaa i reggaea pa do psihodeličnog i progresivnog rocka i punka. U ansamblu jeboTon članovi su većine grupa jeboTona, a izvode pjesme svih grupa jeboTona u akustičnim obradama. Ema Gagro Od malih nogu voli zabavljati svoje ukućane i pjevati na balkonu kuće svoje none. Iz Malog Lošinja odlazi na studij u Zagreb, gdje se nakon mnogo vremena vraća svojoj prvoj ljubavi – glazbi. Nastupa sa zborom Izvor u slovenskom glazbenom projektu Gušti i u mjuziklu Crna Kuća.

Mirna Ružić Magistrirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te paralelno završila studij na Učiteljskoj akademiji. Pjevačke vještine usavršavala je na seminarima renomiranih glazbenika. Svoj glas održava pohađajući satove u vokalnom studiju Bacchabundus. Nastupala je u mjuziklima, rock-operi, opereti i drugim predstavama. Osim pjevanjem bavi se i plesom. Marta Sesar Završila je prvi razred X. gimnazije “Ivan Supek” te prvi razred Srednje glazbene škole Blagoja Berse, instrument flauta, u klasi profesorice Hajdin. Od samog početka glazbenog školovanja pokazao se njezin iznimni glazbeni talent. Dobitnica je više nagrada na domaćim i međunarodnim natjecanjima. Ani Vuletić Rodom iz Omiša, završila je studij građevine i srednju glazbenu školu (solopjevanje) u Zagrebu. Jedna je od osnivačica i prvi sopran klape Cesarice. Pjeva u Quartetu Mystique i u zboru mladih Izvor župe Sv. Josipa na Trešnjevci. U suradnji s klavijaturistom Tomislavom Mihaljevićem izvodi skladbe iz jazz/blues/pop-repertoara. Na međunarodnim i domaćim seminarima i radionicama uči jazz, bossa novu i improvizacijske tehnike. Piše obrade za klape i druge vokalne sastave. Tomislav Mihaljević Glazbeno obrazovanje stječe u Osnovnoj glazbenoj školi Rudolfa Matza. Djeluje kao klavijaturist, gitarist, vokalist i aranžer u ansamblima kao što su zbor Izvor, klapa Punti i gospel-sastav The Messengers. Član je pop-rock-grupe Leteći odred. Ostvario je brojne suradnje s hrvatskim estradnim umjetnicima te sudjelovao u projektima Kazališta Komedija i Simfonijskog puhačkog orkestra OSRH-a.

Gordana Marković Rođena je u Banjoj Luci. Od četrnaeste godine svira gitaru. Pjevanje uči kod prof. Mirele Brnetić. Pohađa jazz-radionice: G. Rozenthuller/K. Mayo/M. Brnetić/E. Stanić... Njen repertoar čine vlastite akustične obrade pop- i jazz-standarda. Martina Brnetić Maturirala je u Klasičnoj gimnaziji i Srednjoj glazbenoj školi Blagoja Berse u Zagrebu (violončelo). Studentica je četvrte godine u Jazz Institutu u Berlinu. Djeluje u više ansambala. Uz reproduktivnu i autorsku djelatnost bavi se i pedagogijom. Sebastian Doe Autorska akustična grupa (klarinet, bisernica, akustična/električna gitara, bas, bubnjevi i vokali) osnovana je 2009. u Zagrebu. Glazbeni si pravac ne određuju jer po stilovima dosta šaraju. Članovi su Marijana Jakšić, Dubravko Jantolek, Magda Mas, Ivan Petranović i Krunoslav Virovac. Sonja Bartolić Rođena je 1987. u Zagrebu. Apsolventica je zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Po završetku srednje glazbene škole (smjer teorija) upisuje pjevanje u vokalnom studiju Bacchabundus kod prof. Mirele Brnetić i pohađa jazz-radionice (Guillermo Rozenthuler, Bob Stoloff, Jazzinty/Judy Niemack, Deborah J. Carter). Nakon nastupa na Novim nadama jazza u travnju 2012. odlučuje studirati jazz. Members of Mel & Little Thunders Glazbenici ujedinjeni u ljubavi prema jazzu, swingu, gypsy swingu i glazbi općenito, Mel & Little Thunders ovom će prilikom izvoditi jazz- i gypsy-standarde u vlastitom aranžmanu, s dozom improvizacije koja uvijek garantira jedinstven i neponovljiv nastup.

nakladnik Fraktura, Zaprešić za nakladnika Sibila Serdarević urednik Seid Serdarević lektura i korektura Margareta Medjurečan biografske bilješke Ana Bogišić Roman Simić Bodrožić Vlatka Tor

programski odbor Tomislav Buntak Seid Serdarević Sibila Serdarević Vjeran Simeoni Roman Simić Bodrožić Željko Vončina glazbeni program Vjeran Simeoni likovni program Tomislav Buntak programski direktor Seid Serdarević

dizajn Luka Predragović

organizacijsko vodstvo  Željko Vončina

grafička urednica Maja Glušić

press i volonteri  Vlatka Tor

skenovi Ars kopija, Zagreb prijelom Fraktura Tiskano u Hrvatskoj

ISBN 978-953-266-512-3 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 852431 72