Maja Hrgović
Kitovsko dupe
Pokupili smo ih oko podne, na cesti tako vreloj da se asfalt ljeskao kao razlivena nafta. Sva su trojica imala podvrnute rukave i nogavice i škiljila prema zasljepljujućem suncu iz kojega smo dobrujali mi, u škodi. Po uniformama nisam znala prepoznati kojoj od triju vojski pripadaju, ali vozač i njegova žena su valjda znali - oboje su bili stariji i izgledali dovoljno suvislo da ne uzmu nekog pogrešnog. Vojnici nisu pokazali previše oduševljenja kad smo zakočili pred njima. Vozačeva žena je energično odvrtjela ručicu na vratima, spustila je staklo do dna. - Dokle? - viknula je da nadjača šteket motora. Spomenuli su glavni grad pa jedan po jedan dograbili velike gomoljaste ruksake zavaljene u prašinu. Ja sam se pomakla u kraj zadnjeg sjedala da napravim za njih mjesta. Bili su podjednako visoki, imali jednake uniforme koje su se razlikovale samo po ispranosti maskirnih šara. Onaj s najtamnijima sjeo je kraj mene, druga dvojica su se stisla do njega. Vozačeva žena je podigla staklo dopola da joj ne puše u glavu dok se vozimo. Krenuli smo dalje. U autu je bilo vruće, a vojnici su, svjesni da zaudaraju, počeli pričati da tamo gdje su bili nije bilo tuševa. Imali su jednake seljačke naglaske. Vozačevu ženu je zanimalo koliko su bili na terenu, što je onu dvojicu s drugog kraja sjedala potaklo na blebetanje. Samo je tip do mene šutio. Tu i tamo bi nešto rekao da nadopuni drugare, imao je lijepu boju glasa. Pogledala sam ga iskosa, bio je lijep. Čak su mu i podočnjaci dobro pristajali: ispaćeni mužjak, podesan za junaka seksualne maštarije. Ruke su nam bile slijepljene, položene u krilo; kad sam se pomaknula, ostala mi je na nadlaktici izdužena mokra mrlja od našeg zajedničkog znoja.