Eric Newby
KRATKA ŠETNJA HINDUKUŠOM Predgovor: Evelyn Waugh Epilog: Hugh Carless S engleskog prevela: Mirna Čubranić
Zagreb, 2016.
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 3
07.12.2015. 21:14:48
Ova knjiga posvećena je gospodinu Hughu Carlessu iz Ministarstva vanjskih poslova Njezina Veličanstva, bez čije odlučnosti, to mora biti očito svakome tko je pročita, ovog putovanja nikad ne bi bilo. „Il faudrait une expédition bien organisée et pourvue de moyens matérials puissants pour tenter l’étude de cette région de haute montagne dont les rares cols sont à plus de 5000 mètres d’altitude.“ L’Hindou Kouch et le Kaboulistan Raymond Furon
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 4
07.12.2015. 21:14:48
SEDMO POGLAVLJE
Malo protokola
B
ilo je dobro izaći iz automobila prema kojemu smo razvili gnušanje obično rezervirano za žive ljude, ali čim smo kročili na čvrsto tlo, oko nas su se počele gomilati apsurdne no svejedno iritantne poteškoće. Dvije najnezaboravnije bile su afganistanski biciklist i Hughov stari kuhar. Prilično nesmotreno, ali s najboljim namjerama, Hugh je u jednom od svojih pisama iz Južne Amerike predložio da sa sobom povedemo jednog lokalnog stanovnika kako bi naš uspon imao ono što je on nazvao „afganskim štihom“, misleći kako će to, ako ništa drugo, uvjeriti vlasti u naše dobre namjere. No zatim kao da je zaboravio na to – a zaboravio sam i ja. Nažalost, taj svoj prijedlog spomenuo je u pismu koje je poslao Ministarstvu vanjskih kad je zatražio dopuštenje za naše putovanje, međutim nije pojasnio kakvog točno pratioca želi. Poslijepodne na dan našeg dolaska, primjereno odjeveni, oprani i obrijani, pojavili smo se u afganistanskom Ministarstvu vanjskih poslova. Ondje smo u odjelu protokola upoznali mlade nade afganistanske vanjske politike, otmjene, pametne mlade muškarce koji su se prema nama ponijeli s više ljubaznosti i obzira, i manje znatiželje, od naših sunarodnjaka kad smo im predložili svoju ekspediciju.
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 69
07.12.2015. 21:14:52
70
Malo protokola
Poteškoće koje su se u Londonu činile nepremostivima kao da su se smanjile u razgovoru s ovim sjajnim momcima. Hugha je obuzelo takvo oduševljenje da je, po mom mišljenju nesmotreno, spomenuo afganistanskog penjača. „Naravno, bit će nam drago da nam se pridruži netko koga vi predložite.“ „Dragi moj“, odvratio je Abdul Ali, „ako želite poslušati moj savjet, zaboravit ćete na to. Najvjerojatnije će vas dopasti netko tko će vam za nekoliko dana nasmrt dosaditi. Osim toga, ovdje nitko nema pojma o alpinizmu.“ „Spominjem to samo zato što sam i službeno napisao.“ „Da sam na vašem mjestu, zaboravio bih cijelu tu stvar.“ „A da vi pođete s nama?“ Činio se sjajnim društvom i to smo mu od srca predložili. „Nažalost, veoma smo zaposleni pripremama za posjet pakistanskog ministra, inače bih bio presretan.“ Pozvao nas je na divnu užinu. Afganistan je zemlja muškaraca pa se naš domaćin vrzmao iza garniture srebrnih čajnika, vrele vode, vrčića s vrhnjem i mlijekom, i dijelio slasne sendviče. Kasnije je podrobno govorio o svojim lovačkim iskustvima a ja sam utonuo u mrtvački san iz kojeg sam se probudio osvježen i pun samopouzdanja. Ali sljedeći dan donio je crne slutnje. Zbog duge vožnje bili smo u vrlo lošoj kondiciji. Tri dana u Walesu učinila su čudo, kao one vježbe tijekom kojih se gotovo odmah pretvoriš u mišićavog kolosa samo čvrsto pritišćući jedan dlan o drugi. Ali naša tjelesna sposobnost, kao i moje znanje urdskoga tijekom rata, stečena je brzo i u izvanrednim okolnostima; sad se jednako brzo i otopila. „Moramo se malo penjati“, rekao je Hugh te večeri nakon što smo se vratili s gramofonskog recitala u nekom veleposlanstvu i odvukli u krevet. „Rad s užetom, to je ono što nama treba. Mir Samir je ogromna planina.“ I ja sam zbog našeg groznog fizičkog stanja bio jednako zabrinut kao i on. Možda je to imalo neke veze s nadmorskom visinom, ali bilo nam je gotovo nemoguće ostati budnima. Recital smo, kao i ostali u publici, prespavali kao topovi, od početka do kraja. Probudio sam se
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 70
07.12.2015. 21:14:52
Malo protokola
71
s glavom priljubljenom na grudi zgodne Turkinje i opazio kako me njezin suprug strijelja pogledom; u Afganistanu ima i drugih opasnosti osim plemenskih ratova. Tad sam se sjetio Hughova posljednjeg pisma iz Južne Amerike. „Aklimatizacija ne bi trebala biti veliki problem“, napisao je. „Na Turkmensko prijestolje (4708 m) odmah iznad Kabula može se popeti u jednome danu i vjerojatno bismo trebali provesti nekoliko dana ondje prije no što ozbiljno krenemo.“ Ali sad kad je potreba za aklimatizacijom postala akutna, Hugh se predomislio. „Popet ćemo se na Legation Hill. Navit ću nam budilicu na pet ujutro. Bolje da odjenemo vjetronepropusnu odjeću“, rekao je i zaspao. Britansko veleposlanstvo nalazi se izvan grada. Izgrađeno po ekspresnom nalogu lorda Curzona kako bi bilo najljepše veleposlanstvo u Aziji, strateški je smješteno toliko daleko od bazara da nikome osim rulji s najvećim dotacijama ne bi palo na pamet napasti ga. Iznad veleposlanstva nalazi se brežuljak visok možda tristotinjak metara, kojim mlade tajnice jurcaju u tenisicama nakon noći lumpanja. To je Legation Hill. Rano ujutro krenuli smo osvojiti ga natovareni teškim gojzericama i svom prtljagom našeg navodnog zanata. Dok smo odlučnim korakom prolazili kroz kapiju veleposlanstva, povezani užetom i odjeveni u vjetronepropusna odijela, stražar nam je salutirao. „Sjećaju me se“, rekao je Hugh zadovoljno uzvraćajući pozdrav. „Zadivljujuće odani momci, ovi Pakistanci.“ „Ako si ovako nešto običavao dok si bio ovdje, morali bi biti apsolutno munjeni da te se ne sjećaju.“ Dok smo obliveni znojem teturali uzbrdo spotičući se o uže, a naši cepini posprdno zveckali po neprijateljskom tlu, obuzela me je zla slutnja. Noge su mi bile kao masa za gletanje. Glava me je nesnosno boljela, a jezik bio prekriven gustom, nezdravom sluzi. Trebalo nam je dvadeset i pet minuta da stignemo do vrha. „Archieju je to polazilo za rukom za deset minuta“, rekao je Hugh, dok smo zadihani i s osjećajem mučnine u želucu ležali na vrhu i pravili se da se divimo pogledu na predgrađa Kabula koja su se prostirala ispod nas.
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 71
07.12.2015. 21:14:52
72
Malo protokola
„Mora da je nadčovjek.“ „Ni najmanje. Morao je otići iz Vanjskih poslova jer je previše pio.“ Potišteno smo se spustili na doručak. „Definitivno će nam trebati oni dani na Turkmenskom prijestolju.“ „Bojim se da za to neće biti vremena. Morat ćemo se zagrijati na ledenjacima Mir Samira. Tamo ćemo imati mnogo prilika za vježbu.“ U odjelu protokola Abdul Ali izgledao je ozbiljno. „Stigle su vaše dozvole.“ „To je divno. Brzo su stigle.“ „Drago mi je da ste zadovoljni. No, ima još nešto. Odabran je čovjek koji će vas pratiti.“ „Ali rekli ste da bi nam bilo pametnije da idemo sami.“ „Znam. I sâm sam vrlo začuđen. Ta odluka nema nikakve veze s nama ovdje. Nitko od nas ne zna ništa o tome. Donio ju je netko izvan našeg odjela, i to na najvišoj razini. Do jučer je bila u rukama Ministarstva obrane.“ „Ah“, rekao je Hugh ponovno zadovoljan. „To je sigurno onaj Nuristanac kojem sam se nadao iz vojske. Spomenuo sam ga u svom pismu veleposlaniku. Upravo čovjek kojeg želimo.“ „Nije Nuristanac“, odvratio je Abdul Ali. „Zbog vas bih volio da jest. Ta stvar nije u rukama Ministarstva obrane. Prebacili su je Olimpijskom odboru. Ovaj se čovjek upravo vratio s vožnje biciklom oko svijeta. Nikad u životu nije bio na planini.“ Kandidat se ubrzo pojavio, pozvan telefonom. Bio je to krupan, mišićav muškarac s gustom crnom kosom zalizanom briljantinom, poput lika iz filma o Tarzanu. Izgled mu se kosio s karakterom koji je bio izrazito povučen. Priča o vožnji biciklom oko svijeta bila je istinita. Taj podvig izveo je na golemom, običnom biciklu kakav koriste policajci, a sa sobom je vozio sedamdesetak kilograma prtljage. Bilo ga je teško zamisliti na Simplonskom prijevoju, ali nedvojbeno je bio ondje. I protiv svoje volje uhvatio sam se kako provodim svojevrsno usmeno ispitivanje tog impresivnog stvorenja. „Imate li prethodnog alpinističkog iskustva?“
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 72
07.12.2015. 21:14:52
Malo protokola
73
„Ni najmanje“, odvratio je i odmah mi postao simpatičan. „Ali trčao sam na deset tisuća metara na Azijskim igrama“, skromno je dodao. „Shvaćam.“ Kao i svi slični intervjui, ni ovaj nije bio uspješan zbog posvemašnjeg manjka kvalifikacija ispitivača. „Kako to da ste se prijavili za ovu ekspediciju? Bit će vrlo naporna.“ Strašno sam ga mrko gledao, nastojeći ga obeshrabriti. „Nisam se prijavio. Olimpijski odbor mi je tek jutros rekao da idem.“ „Shvaćam.“ „Nemoj to stalno ponavljati“, prosiktao mi je Hugh na uho. „Zvučiš kao BBC.“ „Želite li ići na ovo putovanje?“ „Ako vi želite da pođem, poći ću.“ Hugh tek što nije rekao da to želimo, kad sam ga odalamio nogom ispod stola. „Trenutačno je situacija pomalo komplicirana. Javit ćemo vam sutra ujutro.“ „Naravno da ćemo ga morati povesti“, rekao je Hugh čim je čovjek otišao. „Ali zašto? On ne želi ići. Čuo si što je rekao, naređeno mu je da nam se pridruži. Već će biti dovoljno loše s nama dvojicom koji nemamo pojma; još jedan takav i srljamo u samoubojstvo.“ „Izgleda da ti ne shvaćaš da ga moramo uzeti jer ga je Vlada odabrala. Ne uzmemo li ga, strašno će se uvrijediti.“ „Ali čak i Protokol misli kako bi nam bilo bolje samima. Čuo si što je rekao Abdul Ali.“ „To je bilo prije no što je znao za ovog čovjeka. Ti nimalo ne razumiješ ove ljude. Jedna takva stvar mogla bi se veoma loše odraziti na anglo-afganistanske odnose.“ Pomno sam promatrao Hugha dok je to govorio, ali bio je posve ozbiljan. Na površinu je ponovno izbijala ona golema, neuhvatljiva tvorevina, duh Ministarstva vanjskih, kao santa leda kojoj je većina mase skrivena ispod površine, ali je jednako prijeteća. Hugh tog biciklista nije želio povesti nimalo više no što je biciklist želio poći s
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 73
07.12.2015. 21:14:52
74
Malo protokola
nama, ali nije mogao shvatiti da mašinerija koja ga je proizvela može biti stavljena u rikverc. Dva sata sam se prepirao s njim. Uzalud. „Ponekad mislim da nemaš nimalo moralne odgovornosti“, rekao je nakon posebno žučne rasprave. „Protokol nam je praktički dao tog muškarca.“ „Ako nam ga je Protokol dao, vrati ga Protokolu. Možda čak nema ni gojzerice.“ „Dobro si se sjetio“, reče Hugh neočekivano. „Ako nema gojzerice, ne može s nama.“ Iako je bilo kasno, otišao je telefonirati. Brzo se vratio. „Nema gojzerice.“ „Tad ne može s nama.“ „Ali telefonirao sam Abdulu Aliju i on je obećao kako će dati sve od sebe da mu ih nabavi. Javit će nam ujutro. Pokušat će kod vojske. Rekao sam da ćemo mi pokušati u veleposlanstvu.“ „Pravi si magarac.“ „U redu je, ima veoma mala stopala. U cijelom veleposlanstvu nema nikoga s tako malim stopalima.“ „Otkud znaš?“ „Da si ti ondje živio nekoliko godina, upoznao bi veličinu svega.“ Sutradan ujutro nazvao je Abdul Ali. „Bojim se da u cijelom Kabulu nema gojzerica koje bi odgovarale našem prijatelju.“ „Biste li mu vi mogli posuditi jedan svoj par? Otprilike je vaše veličine.“ U tom času mogao sam zadaviti Hugha. „Nažalost, imam samo dva para i uskoro će mi trebati za lov.“ „Strašno mi je žao što neće moći s nama. Molim vas, prenesite mu naše žaljenje i zahvalite Olimpijskom odboru.“ „Za jednog čovjeka koji je u Ministarstvu vanjskih tek od rata, moram priznati da si izvanredno napredovao“, zamijetio sam kad je Hugh spustio slušalicu. „Gotovo si nečovjek.“ Kratko je razmislio o mojim riječima prije no što je odgovorio. „Da, mislim da je obuka sve u svemu sjajna“, s osmijehom je rekao.
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 74
07.12.2015. 21:14:52
Malo protokola
75
Još dalekosežnije posljedice na boljitak naše ekspedicije imao je posao s Ghulamom Naabijem, Hughovim starim kuharom, koji ga je pratio na prethodnim pustolovinama u unutrašnjost i prisustvovao neuspjelom pokušaju uspona na planinu. Cijelim putem iz Istanbula, posnim razdobljem apstinencije od hrane svojstvene Carlessu, kad već ništa drugo a ono barem moj duh hranila je stalna bujica sjećanja na Ghulama Naabija; na njegov golemi apetit koji će u najmanju ruku, mislio sam, osigurati redovitu opskrbu hranom koja mi je dosad bila uskraćena; na njegovu snalažljivost zahvaljujući kojoj je na prilično perfidne načine svladavao svakodnevne katastrofe puta; na smiješne nezgode koje su ga zadesile i koje će nam vjerojatno osigurati neiscrpnu zalihu anegdota. Sve to obećavalo je suosjećajan, nesavršen karakter koji će ozbiljnom pothvatu na koji smo kretali podariti određenu ljudskost i biti mnogo korisniji sudrug od mladog biologa kojim mi je Hugh zaprijetio u jednoj fazi planiranja, ali kojeg, na svu sreću, kasnije više nikad nije spomenuo. Čak je i Dreesen, Hughov sudrug na ranijem putovanju, kojeg sam od samog početka držao polumitskim likom, ali koji se na kraju materijalizirao prerušen u američkog konzula u Tabrizu u sjeverozapadnom Iranu, za njega imao pohvale dok smo u sumrak sjedili na terasi konzulata, pijuckali Perrier Jouet i oporavljali se od užasa vožnje kroz Anatoliju. „Ako Hugh uzme Ghulama Naabija, imat ćete nekakve šanse za preživljavanje“, rekao je kad ga Hugh nije mogao čuti. „Ako ga ne uzme, Bog neka vam je na pomoći.“ Upitao sam ga zašto. To je bilo u ranim danima, prije no što nas je Hugh pokušao ubiti zaraženom hranom. „Taj čovjek je pravi zlotvor. Nikad ne jede. Na toj sam planini toliko ogladnio da sam mislio da ću umrijeti. Čini se kako ne shvaća da ne možeš jurišati na pettisućnjake praznog želuca.“ Osjetio sam naklonost prema Dreesenu, no tad je dodao: „To je jedan od razloga zašto večeras pijemo šampanjac. I ja slavim; ne idem s vama.“ Šalio se, ali svejedno sam osjetio žmarce tjeskobe. Ako je ovom vitkom, kršnom muškarcu koji je propješačio Karakorum bilo naporno,
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 75
07.12.2015. 21:14:53
76
Malo protokola
kako će tek biti meni, relativno oslabljenom godinama provedenim u modnoj industriji? Jedna od prvih stvari koje je Hugh učinio došavši u Kabul bila je poslati po Ghulama Naabija. „Radi za nekog Australca“, objasnio je. „Ali mislim da ga trebamo za pripreme prije polaska. Osim toga, bit će od velike koristi kad budemo birali goniče Tadžike.“ „Ali što će njegov poslodavac reći ako mu uzmeš kuhara?“ „Neće ga biti samo mjesec dana“, odvratio je Hugh kao da je to neka isprika za krađu tuđeg kuhara. „Osim toga, Australac je.“ „Kakve to ima veze? Meni se zbog toga tvoj postupak ne čini nimalo opravdaniji.“ „Hoću reći, kao Australac je gotovo sigurno ležeran tip.“ Sjetio sam se nekih Australaca koje sam upoznao i koliko bih ih nerado bio ičega lišio bez prethodnog dopuštenja. Kad se Ghulam Naabi napokon pojavio, izgledao je kao savršen izbor. Bio je okrugao i smeđ i debeo i veseo, i nalikovao je na božićni kuglof. Oči su mu bile kao blistave cvebe i čak se i skockao u nešto što je izgledalo kao tkanina od guste bijele gaze, ali je zapravo bilo stari bijeli sako do pasa. Na glavi je imao kapu od karakula, a na nogama chaplis iz Pešavara sa sedam centimetara debelim potplatima, načinjenim od ostataka američkih automobilskih guma. Bio je oduševljen mogućnošću izleta; o važnijem dijelu plana nije rekao ni riječ. Poslijepodne je Hugh predložio da pođem s Ghulamom Naabijem do bazara po hranu za putovanje. „Za nas uistinu imamo dovoljno“, rekao je onim svojim posebno neuljudnim glasom koji je uvijek koristio govoreći o hrani (sjetio sam se onih četiriju kutija vojničkih porcija koje su zasad bila naša jedina zaštita od smrti od gladi i krv mi se zaledila). „Zapravo ćete kupovati hranu za goniče; očekuju je, takav je običaj. Sastavio sam popis“, nastavio je pružajući mi majušan komadić papira. „Mislim da bi trebao poći s njim, da pripaziš da ne pretjera. Osim toga, moći ćeš se cjenkati.“ Popis je bio veoma kratak:
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 76
07.12.2015. 21:14:53
Malo protokola
77
3 seera brašna 8 paua šećera 12 paua soli 6 tuceta šibica 2 kerozinske svjetiljke.
Nije bilo sumnje da je Hugh namjeravao da i naši goniči ravnopravno sudjeluju u svim patnjama koje nas očekuju, ma kakve te patnje bile. „Zar nećemo kupiti nimalo riže? Uvijek sam mislio da je riža glavna hrana u ovom kraju svijeta.“ „Previše je teška. Moramo misliti na konje; vjerojatno ćemo ih imati samo tri.“ Nećkao sam se pitati ga da mi objasni težine i mjere. Već je ionako bio uzrujan jer u poznavanju perzijskoga nisam osjetnije napredovao pa sam pitanja želio sačuvati za putovanje. Moj mi se zadatak činio prilično jednostavnim, ali kako ne bih bio posve prepušten milosti i nemilosti vlasnika štandova, provjerio sam težine i mjere u službenom priručniku u kojem su bile vraški ingeniozno izložene. „U Kabulu“, pisalo je u priručniku, „16 khurda = 1 charak; 4 charaka = 1 seer.“ To se činilo jednostavnim. Okrenuo sam stranicu očekujući objašnjenje koliko je jedan seer i saznao da jedan seer iznosi 7 seera i 13½ britansko-indijskih chittaka. „Ali u Kandaharu“, pobjedonosno je nastavljao priručnik, „20 miskala = 1 seer, što je 8⅝ britanskih tola, dok je u Mazar-i-Sharifu 1 mazarski seer = 1¾ kabulskih seera – odnosno 14 britanskih seera.“ Nigdje se nije spominjao pau kojih sam trebao kupiti 8 šećera i 12 soli. Bilo je očito da mi s ograničenim vremenom na raspolaganju nije suđeno mnogo naučiti o težinama i mjerama zemlje u kojoj sam se nalazio pa sam zasad odustao od tog pokušaja i cjenkanje prepustio Ghulamu Naabiju. Umiješao sam se samo jednom, kad je kupovao kerozinske svjetiljke. „Pitaj trgovca ima li drugih. Boljih.“ One koje nam je ponudio imale su oznaku „Bulldog Lantern“ i manje upadljivu „Made in Japan“. Prilika mi se činila primjerenom za kupnju britanskog proizvoda, ili barem proizvoda Indijskog Carstva. „Ove su lampe jako dobre. Ne sviđaju vam se? Ovdje ih svi koriste.“
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 77
07.12.2015. 21:14:53
78
Malo protokola
„Zar nemaju nijedne druge? Neke koje nisu japanske.“ Vlasnik trgovine nestao je u mračnoj niši. Nakon duljeg vremena pojavio se s još dvije svjetiljke. Izgledale su kao da su duže vrijeme čamile u skladištu. Kad je s njih otpuhao prašinu, vidio sam da su posve poput onih japanskih, samo što je na njima reljefnim slovima pisalo „Lifeguard“ s crtežom konjanika Britanske garde i istaknutijom naljepnicom „Made in Germany“. Vlasnik je naveo cijenu dva i pol puta višu nego za japanske. Odustao sam od borbe da podržim Carstvo. „Uvijek je bolje kupovati japanske proizvode“, zamijetio je Ghulam Naabi, kad je dvadesetak minuta kasnije iskamčio pedeset posto popusta na cijenu japanskih svjetiljaka. „Mnogo su jeftiniji. Sve japansko dolazi vlakom, kroz Rusiju.“ Svratili smo na još jedno mjesto po šest tuceta kutija ruskih šibica, koje su bile još jeftinije od onih japanskih, i našoj kupovini bio je kraj. Upitao sam Ghulama Naabija hoćemo li imati dovoljno hrane. Mora da je shvatio razlog moje tjeskobe jer namignuo je i rekao: „Sahibe, sve će biti dobro. Ništa ne brinite. Nisam li ja debeo čovjek?“ Čitatelji koje ne zanima povijest i geografija Nuristana ovdje bi trebali prestati čitati i ponovo nastaviti na osmom poglavlju. Područje koje je bilo naš krajnji cilj još uvijek je, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, jedno od najmanje poznatih na svijetu. Još 1910. godine pukovnik Sir Thomas Holdich u svojoj knjizi Vrata Indije o Nuristanu je mogao napisati: Tko će otkriti tajne ove nenaseljene, daleke pokrajine koja se istraživaču trenutačno čini neprohodnijom od ijednog pola?
Prošlo je gotovo pedeset godina otkad je glavni geodet Indijskog sektora iznio ovu izazovnu tvrdnju, ali čak i uzmemo li u obzir da malo pretjeruje, nema nikakve dvojbe kako način ulaska u Nuristan nije postao nimalo lakši; ni zrakoplovi i automobili nisu ga ni najmanje promijenili. Da biste došli u Nuristan, još uvijek morate hodati. Ali Nuristan nije nepristupačan samo zbog manjka cesta. Afganistanska vlada pokazala je razumljivu nevoljkost da dopusti putnicima
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 78
07.12.2015. 21:14:53
Malo protokola
79
da uđu u njega; djelomice zato što su njegovi stanovnici nepredvidljivi kad je riječ o prihvaćanju stranaca, a djelomice stoga što se na moguće posjetitelje sumnja kao na agente koji bi mogli izazvati izgrede. Nuristan, „zemlja svjetla“, planinsko je područje na sjeveroistoku Afganistana, između 34o i 36o sjeverne zemljopisne širine i 70o i 70o50’ istočne zemljopisne dužine, iako neki izvori smatraju da se njegove južne granice protežu još nekoliko minuta južno. Sa svih je strana okružen golemim planinama. Na sjeveru glavnim masivom Hindukuša, omeđenim rijekom Amu-Darja, pustinjama Središnje Azije, rijekom Ind i rijekama koje utječu u Indijski ocean; na sjeverozapadu planinskim masivom Bashgul, istočno od istoimene rijeke; na istoku i jugoistoku njegova je granica rijeka Kunar do njezina utoka u rijeku Kabul; a na jugu i jugozapadu planine koje se uzdižu na lijevoj obali rijeke Kabul. Na zapadu, odakle smo mu mi prilazili, granica je izdanak Hindukuša na istočnoj obali Panjshira, čiji su najviši vrhovi Mir Samir i druga neimenovana planina na sjeveroistoku. Cijelo ovo područje, uključujući i dijelove Chitrala, prema procjeni prekriva oko 13000 četvornih kilometara i od ranih vremena poznato je kao Kafiristan, „zemlja nevjernika“; veći dio, onaj u Afganistanu, od 1895. naziva se Nuristan. Nuristan natapaju tri glavne rijeke. Sve izviru na njegovoj sjevernoj granici i sve teku prema rijeci Kabul, od velike okuke u obliku slova U koju Hindukuš tvori jugoistočno od mjesta na kojem se spaja s planinskim masivima Pamira i Karakoruma. Najistočnija je rijeka Bashgul; u sredini je Pech, a na zapadu, pokraj Panjshira, teče Alingar čiji se gornji tok naziva Ramgul; Bashgul i Pech izlijevaju se u Kunar, Alingar u rijeku Kabul iznad Džalalabada. Na kraju se sve spajaju na mjestu gdje Kunar utječe u Kabul i zajedno nastavljaju do Inda i Indijskog oceana. Ove tri doline, u koje se ulijevaju nebrojeni pritoci, neizravno su povezane prijevojima na visini između 3500 i 5000 metara, preko kojih se može samo pješice i koji su od listopada do travnja neprohodni zbog dubokog snijega. Mnoge doline gusto su pošumljene i toliko duboke da su ujesen i zimi navodno u stalnom hladu.
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 79
07.12.2015. 21:14:53
80
Malo protokola
Svaku dolinu nastanjuju različita plemena i svako pleme govori svoj jezik. Svi ti jezici pripadaju skupini poznatoj kao dardska, za koju se kaže da je izdanak izvornog arijskoga kojim su govorili stanovnici oaze Khiva u Transkaspiji13. Ali ovdje svaka suvislost završava. Nekoć se pretpostavljalo da postoje samo dva jezika jer su postojale dvije glavne plemenske podjele, Siah-Posh ili Kafiri14 u crnim haljama, i Safed-Posh ili Kafiri u bijelim haljama, prema odjeći koju su prihvatili. Ali danas se zna da razna Siah-Posh15 plemena koja nastanjuju sjever i istok govore raznim dijalektima bašgulskoga, jezika koji se govori uz rijeku Bashgul, ali se sva naizgled međusobno razumiju. Sa SafedPosh plemenima problem jezika toliko je zamršen da se čovjeku zavrti u glavi. Najjednostavnije rečeno situacija izgleda ovako: Safed-Posh zauzimaju središnji i jugoistočni dio i sastoje se od tri plemena: Wai, Presun ili Parun i Ashkun. Pleme Wai živi jugoistočno od Bashgula u planinama iznad rijeke Kunar; Presun u gornjim tokovima rijeke Pech, a Ashkun negdje posve nepristupačno u planinama Alingara na jugozapadu. Plemena Wai i Presun govore različitim jezicima koji su međusobno nerazumljivi i nerazumljivi svim Siah-Posh plemenima, osim jednog malog dijela Wai plemena koji govori mješavinom SiahPosh bašgulskoga i parunskoga. Kome su oni razumljivi nije jasno. Za Ashkune se tvrdi da govore varijantom jezika Wai plemena, ali kako ih nikad nije posjetio nitko tko bi bio kvalificiran dati mišljenje, njihov jezik i sve ostalo o njima i nadalje ostaje tajna.16 Podrijetlo Kafira nije sigurno utvrđeno. Popularna legenda kaže da su direktni potomci zalutalih vojnika Aleksandra Velikog, koji je okrznuo Kafiristan na putu prema Indiji. 13 Trans-Caspia, ime koje se od druge polovice devetnaestog stoljeća do 1924. godine
koristilo za dio Ruskog carstva istočno od Kaspijskog mora. (prim. prev.)
14 Kafir u islamu označava nevjernika, odnosno osobu koja nije musliman. (prim. prev.) 15 Od Siah-Posh plemena najbrojniji su Katiri; bašgulski Katiri, Kti ili kantiwarski
Katiri, kulamski Katiri i ramgulski Katiri koji žive na sjeverozapadu.
16 Svatko tko želi proučiti ovu zastrašujuću ali fascinantnu temu, može pogledati
Linguistic Survey of India sir G.A. Griersona, svezak VIII., dio II.
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 80
07.12.2015. 21:14:53
81
Malo protokola
Prezimivši 327. prije Krista s vojskom u Alexandreia ad Caucasum (u blizini današnjeg grada Charikara na stjecištu rijeka Panjshir i Ghorband u podnožju Hindukuša), Aleksandar je poslao glavninu vojske i jednog svog generala, Hefestona, preko prijevoja Khyber da osvoji Taxilu u gornjem Pandžabu. Sam je s manjim brojem vojnika krenuo sjevernom obalom rijeke Kabul i ušao u dolinu Kunara, gdje je porazio neki plavokosi, ratoboran narod, Aspazijance, koji su možda bili izvorni Kafiri. U vojnim operacijama protiv Aspazijanaca istaknuo se Ptolemej, Lagov sin, koji je kasnije postao kralj Egipta. Negdje istočno od Kunara, možda u pokrajini Swat, na mjestu koje arheologe baca u očaj jer ga ne uspijevaju točno utvrditi, došao je do grada Nyse. O Nysi Arijan kaže sljedeće: Taj grad izgradio je Dioniz ili Bakho kad je osvojio Indijce, ali tko je bio taj Bakho, ili kad i odakle je osvojio Indijce, teško je odrediti. Je li on bio onaj Tebanac koji je u taj čuveni pohod na Indiju krenuo iz Trakije, ili onaj koji je krenuo s lidijske planine Tmolus... nije sigurno.
Iza grada nalazila se planina Meros na kojoj je rastao bršljan. Kad su ga stanovnici podsjetili na poštovanje koje se od njega očekuje, Aleksandar je prinio žrtvu a njegove čete isplele su vijence u čast Dionizu. Kakav je to morao biti prizor, kao s nekog Poussinovog platna!17 Nuristan je i dan danas obrastao bršljanom i vinovom lozom, a njegovi stanovnici donedavno su bili poznati pijanci. Još 1857., jedan misionar, velečasni Ernest Trumpp, napisao je da su tri Kafira koje je major Lumsden poslao kao regrute u izviđačke čete zahtijevali mashak vina dnevno, odnosno kožnu čuturu zapremine šest engleskih galona. Međutim, kaže i da uz ovo sljedovanje nikad nisu bili pijani. Trumppovi Kafiri nikad nisu spominjali Kafiristan, držeći to ime uvredljivim: oni su ga zvali Wamasthan. Bez obzira na to jesu li Nisanci bili grčki osvajači prije Aleksandra ili nisu, u vrijeme kad je Aleksandar prešao Hindukuš, nizine Kabula i prijevoje preko Hindukuša iz smjera Andaraba nedvojbeno su držali 17 Ova zanimljiva teorija o podrijetlu Kafira cjelovitije je izložena u Geographical
Journal, VII., London, 1896., „Podrijetlo Kafira s Hindukuša“, puk. T. H. Holdich.
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 81
07.12.2015. 21:14:53
82
Malo protokola
Grci, potomci onih koje je u Aziju deportirao Darije Histaps nakon pada Mileta. Jednako je sigurno da su Kafiristan i njegovi stanovnici u to vrijeme zauzimali mnogo šire područje od današnjeg Nuristana, uključujući velike dijelove Badakshana, Panjshira, Swata i Chitrala. Miješanje s grčkom krvlju, zbog kojeg mnogi stanovnici današnjeg Nuristana izgledaju zapanjujuće južnoeuropski, zacijelo je počelo mnogo prije dolaska makedonske vojske. Kad su naišli na kafirske žene, koje su na glasu kao razvratne, susretljive i veoma zgodne, Aleksandrovi zalutali vojnici samo su učvrstili tu mješavinu. Putnika u Kafiristanu oduvijek je bilo malo i rijetko su dolazili. Od šestog stoljeća nadalje kineski budisti tek usput spominju Kafiristan jer su prolazili njime na putu do indijskih svetišta – na primjer Sung Jun, koji je prešao Pamir do Amu-Darje 519. godine i ušao u Indiju preko Kafiristana kako bi izbjegao još strašniji prelazak preko gornjeg Inda mostom koji se sastojao od jednog željeznog lanca. No većinom su, ulazeći u Afganistan, po svemu sudeći prošli jednom ili drugom stranom Kafiristana. Džingis Kan spominje Kafire u trinaestom stoljeću; Timur Lenk borio se protiv njih u četrnaestom bez vidljiva uspjeha, iako je navodno uzeo ženu Kafirku; u petnaestom stoljeću car Babur pio je njihova vina, ali ga nisu ushitila. Godine 1602. portugalski jezuit Benedict de Goes, pomoćnik superiora isusovačkog reda u mogulskom carstvu, pridružio se karavani od petsto trgovaca i krenuo iz Lahorea u Kinu (gdje je umro), putem prošavši kroz dio istočnog Afganistana koji on naziva „Capherstam“. Kaže da je zemlja bila plodna i rodna grožđem: ponuđena čaša vina godila mu je. Nakon toga, koliko mogu otkriti, nijedan putnik kroz Kafiristan dvjesto godina nije ostavio nikakav zapis, iako je putnika zasigurno bilo. Najslikovitiji putnik koji je navodno posjetio Kafiristan bio je pukovnik Alexander Gardner. Bio je plaćenik i zapovijedao je odabranim konjanicima nećaka i smrtnog neprijatelja vladajućeg emira Dost Mohammad Barakzaija. Prema njegovu vlastitom prikazu dvaput je bio ondje.18 18 Colonel Alexander Gardner, Major H. Pearse, Edinburgh, 1898.
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 82
07.12.2015. 21:14:53
Malo protokola
83
Prvi put 1826., kad je, kako bi spasio živu glavu, morao bježati kroz zapadni Kafiristan na putu u Yarkand, nakon što je emir iz odmazde poklao i osakatio njegove sljedbenike te njegovu prekrasnu ženu Afganistanku i malog sina. (Gardner ju je oteo iz karavane u kojoj je putovala kao dvorkinja princeze koja je bila emirova rođakinja i smjestio je u castello u Hindukušu.) Drugi put bio je ondje 1828., kad se vraćao iz Yarkanda kroz sjeverni Kafiristan i dolinu Kunar. Kasnije je Gardner stupio u službu velikog sikhskog vladara Randžita Singha. Postoji njegova fotografija, snimljena kad je imao sedamdeset i devet godina. Od glave do pete odjeven je u karirano odijelo 79. škotske pukovnije. Kariran mu je čak i turban urešen perjem bijele čaplje. Sa sikhskom bradom i budnim pogledom, i sam prilično nalikuje na orla. Umro je u krevetu u Jammuu, u dobi od devedeset i dvije godine, kao sikhski umirovljenik.19 Gotovo jednako izvanredan američki putnik Charles Masson 1830-ih naširoko je i nadugačko proputovao Afganistan prerušen u lokalnu odjeću, živeći sa stanovnicima na način koji bi danas bio teško izvediv. Iako nije prodro duboko u Kafiristan, pratio je rijeku Alingar do njezina stjecišta s Alishangom, pa zatim nastavio Alishangom, što je putovanje koje nijedan Europljanin neće ponovno ostvariti do 1935. Manje je poznat posjet kršćanskog misionara Fazl Huqa 1864. Fazl Huq je bio Paštunac, sin jednog mule koji se u Pešavaru preobratio na kršćanstvo. Ne bi li izbjegao svaku klevetu da je vjeru promijenio kako bi stekao naklonost misionara, pridružio se kao sepoj jednoj izviđačkoj pukovniji u kojoj su se muslimanske čete gnušale kršćanskih vojnika kojima je i ondje prijetila jednaka opasnost da izgube živote kao i u civilu. Zajedno s bivšim mulom po imenu Narullah, koji se također preobratio na kršćanstvo, krenuo je u Kafiristan u rujnu 1864., na poziv 19 Prema knjizi European Adventures of Northern India, 1785-1849., C. Greya i H.L.O.
Garretta, Lahore, 1929., bio je irski dezerter iz britanske vojske koji nikad nije otišao u Kafiristan, a čin pukovnika dobio je jer je bio jedini u vojsci Sikha koji je bio voljan odrezati desni palac, nos i uši brahmanu koji je udario jednog časnika.
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 83
07.12.2015. 21:14:53
84
Malo protokola
jednog kafirskog vojnika kojih je među izviđačima bilo nekoliko, i sa sobom je ponio lijekove i darove Kršćanskog misionarskog društva. Reakcije njihovog vlastitog naroda, fanatičnih muslimana, na putu kroz Swat bile su jednako neugodne kao one na koje će naići u samome Kafiristanu, ali nadvladavši najveće teškoće, napokon su došli do rijeke Kunar, spustili se niz nju na splavi od napuhanih mješina i ušli u Džalalabad prerušeni u žene. Nakon nekog vremena stigli su do mjesta negdje na jugu Kafiristana gdje su Kafiri dolazili trampiti svoje proizvode za sol. Tu su ih dvojica vjernih, unajmljenih tjelesnih čuvara napustila pa su, odustavši od krinke, sami nastavili u unutrašnjost. U selu u koje ih je onaj sepoj pozvao, dvadeset dana obavljali su svoj misionarski posao i bili su lijepo primljeni jer su Kafiri čuvali mučeničku krunu za muslimane. Huq je svakodnevno pisao dnevnik, koristeći sok limete kao nevidljivu tintu. Preljub je nepoznat, napisao je, i samo se neoženjeni sumnjiče za nemoral koji se okrutno iskorjenjuje; bračni parovi u tim stvarima imaju svojevrsnu propusnicu. Primijetio je i kako Kafiri nijemo gledaju kako njihovi rođaci umiru i kako ih ostavljaju u drvenim kutijama na planini, a na poklopce naslažu teško kamenje. Neke kuće koje je vidio bile su visoke pet katova. Tijekom svog boravka vidio je mnoštvo različitih ptica i životinja – vrane, papige, leoparde, medvjede i vukove. Huq i Narullah ostali su u Kafiristanu do prvih snjegova, a zatim su se vratili istim putem kojim su i došli. Stigavši do rijeke Kabul u Džalalabadu, zaplovili su njome na splavi sve do Pešavara, za što su im bila potrebna dva mjeseca. Bio je to izvanredan podvig. Sljedeći ozbiljan pokušaj ulaska u Kafiristan zabilježen je tek 1880ih, kad se između Britanije i Rusije odigravala velika igra špijunaže onkraj indijskih granica. Godine 1883., W.W. Macnair, poduzetni službenik Indijske geodetske službe, oglušio se na stroge zapovijedi indijske vlade prema kojima nijedan Europljanin nije smio prijeći granicu bez dopuštenja i ušao u istočna područja sve do doline Bashgula. Macnair je bio u odjeći muhamedanskog hakima, a kožu je premazao odvratnom mješavinom slabe kaustične sode i orahova soka. S njim je
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 84
07.12.2015. 21:14:53
Malo protokola
85
bio urođenik „po zvanju Saiad20“ i dvojica Paštunaca iz plemena Kaka Khel koje je uživalo poštovanje Afganistanaca, i donekle Kafira. Sa sobom je ponio golemu knjigu urešenu kabalističkim znakovima i u njoj sakrivenu ravnu ploču za crtanje karata i druge geodetske alate. Kao hakim, bio je sklon samotnoj meditaciji i u tu svrhu općenito odabirao visoke vrhove. Macnair je izvijestio da su stanovnici hvaljeni po ljepoti i europskoj puti; da obožavaju idole; da piju vino iz srebrnih krčaga i čaša; da koriste stolce i stolove i govore jezik nepoznat njihovim susjedima; da su smeđe oči uobičajenije od plavih; da im put varira između ružičaste i brončane, tamne kao kod Paštunaca; da se nevjera žena kažnjava blagim batinama, a ona muškaraca kaznom u govedima, i da jedna molitva glasi: Obrani nas od groznice. Povećaj nam zalihe. Ubij muslimane. Nakon smrti, primi nas u raj.
Macnair je procijenio da je stanovnika dvjesto tisuća. Po povratku u Indiju lord Ripon, kraljevski namjesnik, najprije ga je službeno prekorio, a zatim mu privatno čestitao. Dvije godine kasnije, 1885., dolinu Bashgula temeljitije je istražio pukovnik Woodthorpe iz Indijskog geodetskog ureda, posjetivši je sa sir Williamom Lockhartom u misiji čija je svrha bila istražiti prijevoje Hindukuša. Ali, upotrebljive spoznaje o tom kraju i njegovim stanovnicima dobivene su tek 1890. i 1891., kad je sir George Robertson, britanski službenik u Gilgitu, duže boravio u Kafiristanu i posjetio gornje tokove Bashgula, dospjevši zapadnije od dotad ijednog istraživača u gornje dijelove doline rijeke Pech. Njegova knjiga Kafirs of the Hindu Kush prva je i jedina koja daje cjelovitu sliku o životu Kafira u gotovo prvobitnom stanju poganstva. Robertson je već nailazio na plemena preobraćena na islam i zadnji je od svih Europljana imao priliku upoznati tu zemlju prije no što je izbrisana njezina stara poganska tradicija. 20 Sayyid – navodni potomak Muhameda preko njegova unuka Huseina, drugog
sina njegove kćerke Fatime; ujedno titula iz poštovanja. (prim. prev.)
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 85
07.12.2015. 21:14:53
86
Malo protokola
U dvadesetom stoljeću Nuristan su zacijelo posjetili nebrojeni tajni agenti svih nacionalnosti, no njihova imena dosad nisu otkrivena. Prvi zabilježeni posjetioci najvjerojatnije su dvojica Rusa, Vavilov i Bukinič, koji su 1924. proveli četiri dana u dolini rijeke Pech. Nijemci su ti koji zadnjih trideset godina praktički drže monopol na putovanja i istraživanja Nuristana. Nešto u tom kraju osobito je privlačno njemačkom karakteru: mračne šume i sumorne doline; urođeno poganstvo „grosse blonde vollhaarige Menschen“ čije podrijetlo nije „indoarisches, sondern ein europäisch-arisches Restvolk der Indogermanen sind.“ Dvojica Nijemaca pokušala su 1925. ući s juga, ali to im nije pošlo za rukom; jedan je bio geolog, doktor Herbordt, a drugi barun von Platen. Obojica su stigla do granice sjeverno od Džalalabada, ali ne i dalje. Godine 1928., doktor Martin Voigt i pruski državni šumar Herr Seydack, koji su obojica radili za kralja Amanullaha, uputili su se dolinom Kunara i Bashgula, stigli do razvođa Hindukuša i spustili se rijekom Pech do njezina utoka u Kunar. Međutim, nisu posjetili zapadni dio, dolinu Alingar-Ramgul, koju nijedan Europljanin dotad nije vidio. Godine 1935., organizirana je njemačka ekspedicija na Hindukuš. I ona je, kao i sve što je poteklo iz Njemačke sredinom tridesetih, bila bombastična i mnogo manje temeljita no što se predstavljala. No, nedvojbeno je bila velika. Njezini članovi putovali su sa četrdeset mazgi posebno uvezenih za taj posao, petnaestoricom goniča, trojicom afganistanskih časnika i šesnaestoricom vojnika. Ekspedicija je bila metodična i putem formirala postaje za opskrbu. Njezini ciljevi bili su prilično nejasni, ali njezini članovi kao da su većinu svog vremena, kad nisu tražili Aškune, proučavali komparativnu anatomiju stanovnika. Po povratku u civilizaciju, svoje su nalaze, rezultate pomnih mjerenja kojima su izložili stanovnike, sačuvali od zaborava u opsežnom i gotovo nečitkom svesku tiskanom mučnom goticom. Nakon zadnjeg rata na smiona putovanja odvažili su se von Dückelmann, Austrijanac koji je posljednji rat proveo interniran u Indiji, i Hans Neubaur, botaničar u službi afganistanske vlade.
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 86
07.12.2015. 21:14:53
Malo protokola
87
U studenom 1951., mladi Amerikanac po imenu Mackenzie proveo je petnaest dana u Nuristanu i stigao do točke u kojoj je na jednoj stijeni bio uklesan natpis Timura Lenka. Nakon toga, danska Henning-Haslundova ekspedicija posjetila je istočni i središnji Nuristan u nekoliko navrata između 1948. i 1954., a njezin vođa Haslund umro je nesretnim slučajem. A 1956. izgledalo je kao da postoji Carless-Newbyjeva ekspedicija, sačinjena od čovjeka iz modne industrije i profesionalnog diplomata, koji su kretali u posjet ramgulskim Katirima u Nuristanu ni iz jednog drugog razloga osim da zadovolje znatiželju.
Kratka setnja Hindukusem finale.indd 87
07.12.2015. 21:14:53