Preživjeli
Ž
uborenje vode u njegovim ušima. To je bilo prvo. Žuborenje vode, šuštanje stabala, poneki škljocaj i cvrkut ptice. Logen lagano rastvori oči. Svjetlost, mutno jarka kroz lišće. To je smrt? Zašto onda toliko boli? Cijela mu je lijeva strana pulsirala. Pokušao je pošteno udahnuti, zagrcnuo se, iskašljao vodu, ispljunuo blato. Zastenjao je, prevalio se na sve četiri i izvukao iz rijeke, dahćući kroz stisnute zube, izvrnuo se na leđa u mahovinu, mulj i trule šibe na rubu vode. Ležao je ondje trenutak, gledao u sivo nebo iza crnih grana dok mu je dah hripao u bolnom grlu. “Još sam uvijek živ”, zakrešti sam sebi. Još uvijek živ, usprkos svim naporima prirode, Shanki, ljudi i zvijeri. Mokar do gole kože i ispružen na leđima, počne se cerekati. Sipljiv, grgljav smijeh. Ako se išta može reći za Logena Devetprstog, može se reći da uvijek preživi. Hladan je vjetar puhao trulom obalom rijeke i Logenov smijeh polako zamre. Možda ovoga časa i jest živ, ali ostati živ nešto je posve drugo. Uspravi se u sjedeći položaj i lecne od boli. Zatetura na noge, naslonjen na najbliže stablo. Ostruže blato iz nosa, očiju i ušiju. Podigne mokru košulju da pogleda nastalu štetu. Bok mu je bio prekriven modricama od pada. Plavim i ljubičastim mrljama cijelom dužinom rebara. Bolnih na dodir, bez daljnjega, ali nije imao osjećaj da je nešto slomljeno. Noga mu je bila u kaosu. Rastrgana i krvava od Shankinih zubi. Strašno ga je boljela, no stopalo je još uvijek mogao dosta dobro micati, a to je bilo glavno. Trebat će mu stopalo ako se kani izvući odavde. Još uvijek je imao nož u koricama za pojasom i bilo mu je silno drago što ga vidi. Logenovo je iskustvo govorilo da noževa nikad dosta, a ovaj je nož bio dobar, no izgledi su mu i dalje bili loši. Sâm je u šumi koja vrvi Tupoglavcima. Nije imao pojma gdje je, ali može slijediti rijeku. Sve rijeke
14
Joe Abercrombie
teku prema sjeveru, od planina prema hladnom moru. Slijediti rijeku prema jugu, uzvodno. Slijediti rijeku i penjati se u Visine gdje ga Shanke neće pronaći. To mu je jedina nada. Bit će hladno gore u ovo doba godine. Smrtno hladno. Spusti pogled na svoje bose noge. Stvarno je imao sreće, Shanke su došli taman kad je izuo čizme i krenuo izrezivati žuljeve. Nije imao ni kaput – sjedio je pokraj vatre. U ovakvome stanju u planinama neće preživjeti ni jedan dan. Šake i stopala pocrnjet će mu preko noći i umirat će malo po malo prije nego uopće dođe do klanaca. Ako prvo ne umre od gladi. “Sranje”, promrsi. Morat će se vratiti do tabora. Mora se nadati da su Tupoglavci otišli dalje, nadati se da su ostavili nešto za sobom. Nešto što će mu poslužiti da preživi. Bilo je to prokleto mnogo nadanja, ali nije imao izbora. Nikad nije imao nikakvog izbora. Dok je Logen pronašao tabor, već je počelo kišiti. Kaplje koje su sipile lijepile su mu kosu za lubanju i zadržale mu odjeću u posve promočenom izdanju. Priljubio se uz deblo prekriveno mahovinom i provirio prema taboru, dok mu je srce lupalo a prsti desne ruke bolno se čvrsto grčili oko skliske drške noža. Vidio je zacrnjeni krug na mjestu gdje je bila vatra, napola izgorene štapiće i ugaženi pepeo oko njih. Vidio je veliku kladu na kojoj su Trodrvaš i Dow sjedili kad su došli Tupoglavi. Vidio je zalutale komade poderane i slomljene opreme razbacane po čistini. Nabrojao je trojicu mrtvih Shanki zgrčenih na tlu, od kojih je jednome iz prsa stršila strijela. Trojica mrtvih ali ni traga ijednome živom. Sva sreća. Taman onoliko sreće da preživi, kao i uvijek. Pa ipak, mogli bi se vratiti svakoga časa. Morao je biti brz. Logen sitnim koracima izjuri između drveća, tragajući po tlu. Čizme su mu još uvijek bile ondje gdje ih je ostavio. Zgrabio ih je i navukao na promrzle noge, hopšući uokolo i umalo se poskliznuvši u žurbi. I kaput mu je bio ondje, zguran ispod klade, istrošen i izranjavan kroz deset godina izlaganja vremenskim uvjetima i ratovima, poderan pa zakrpan, bez polovice rukava. Zavežljaj mu je ležao u obližnjem grmlju, bezobličan, sadržaja rasipanog niz padinu. Čučnuo je bez daha i sve pobacao natrag unutra. Komad užeta, svoju staru glinenu lulu, nekoliko traka sušenog mesa, iglu i debeli konac, ulubljenu čuturicu u kojoj je još bućkalo malo alkohola. Sve dobro. Sve korisno. Bila je tu i dronjava deka, zapela na granu, mokra i napola skorena prljavštinom. Logen je povuče dolje i naceri se. Ispod nje bio je njegov stari izobličeni lonac. Ležao je na boku, možda šutnut s vatre za vrijeme tučnjave. Zgrabio ga je objema rukama. Predstavljao mu je nešto sigurno,
KRIVNJA OŠTRICE
15
poznato, ulubljeno i zacrnjeno godinama nesmiljene upotrebe. Dugo je imao taj lonac. Pratio ga je kroz sve ratove, uzduž Sjevera i poprijeko. Svi su u njemu zajedno kuhali, vani na putu, zajedno iz njega jeli. Forley, Mrki, Cucak, svi. Logen se još jednom ogleda po taborištu. Tri mrtva Shanke, ali nije bilo nikoga od njegovih ljudi. Možda su još uvijek tu negdje. Možda ako riskira, pokuša tražiti— “Ne.” Reče to tiho, ispod glasa. Znao je da to ne bi bilo pametno. Bilo je tu stvarno mnogo Tupoglavih. Užasno mnogo. Nije imao pojma koliko je dugo ležao na obali rijeke. Sve da je nekoliko momaka i uspjelo pobjeći, Shanke bi ih lovili, gonili po šumama. Dosad bi već bili trupla, sasvim sigurno, razbacana po visoravnima. Logen je mogao jedino krenuti prema planinama i pokušati spasiti svoj bijedni život. Treba biti realan. Treba, ma koliko to boljelo. “Ostali smo samo ti i ja”, reče Logen dok je trpao lonac u zavežljaj i prebacivao ga preko ramena. Počne šepati što je brže mogao. Uzbrdo, prema rijeci, prema planinama. Samo njih dvoje. On i njegov lonac. Oni su jedini preživjeli.
Pitanja
Z
ašto ja ovo radim? Inkvizitor Glokta zapitao se po tisućiti put dok je šepao niz hodnik. Zidovi su bili ožbukani i obijeljeni, iako ne tako nedavno. Vladala je neugodna atmosfera i osjećao se miris vlage. Nije bilo prozora, budući da se hodnik nalazio duboko pod zemljom, i fenjeri su bacali blago treperave sjenke u svaki kut. Zašto bi ovo itko htio raditi? Gloktin je hod proizvodio jednoličan ritam na prljavim pločicama na tlu. Prvo samouvjereno lupanje desne pete, pa tapkanje štapa, a onda beskrajno povlačenje lijeve noge, popraćeno probadajućim bolovima u gležnju, koljenu, stražnjici i leđima. Lup, tap, bol. To je bio ritam njegova hoda. Prljavu jednoličnost hodnika povremeno bi prekinula teška vrata, pričvršćena i okovana šupljikavim željezom. Jedanput se Glokti učinilo da iza jednih čuje prigušen bolan krik. Pitam se što ispituju tog sirotog jadnika unutra? Za koji je zločin kriv ili pak nevin? Koje tajne izvlače, koje laži provaljuju, koje izdaje iznose na vidjelo? Nije se, međutim, dugo pitao. Prekinule su ga stepenice. Kad bi Glokta imao priliku mučiti bilo koga na svijetu, stvarno bilo koga, sigurno bi odabrao izumitelja stepenica. Dok je bio mlad i dok su mu se svi divili, prije svih nesreća, nikada ih zapravo nije primjećivao. Preskakao bi po dvije odjedanput i bezbrižno nastavio za svojim poslom. Više ne. Posvuda su. Zbilja ne možeš ići s kata na kat bez njih. A silaženje je još gore od uspinjanja, no ljudi to uopće ne shvaćaju. Kad se penješ obično ne padaš toliko daleko. Ovo je stepenište dobro znao. Šesnaest stepenica isklesanih iz glatkog kamena, malo istrošenih prema sredini, lagano vlažnih kao i sve ostalo ovdje dolje. Nije bilo rukohvata, ničega za što bi se uhvatio. Šesnaest neprijatelja. Pravi izazov. Glokti je dugo trebalo da razvije najmanje bolnu metodu silaženja niz stepenice. Kretao se postrance poput raka. Prvo štap, zatim lijevo stopalo pa desno, s većom patnjom nego inače kad bi prebacio
KRIVNJA OŠTRICE
17
težinu na lijevu nogu, te uz ustrajno probadanje u vratu. Zašto me mora boljeti vrat dok se spuštam niz stepenice? Zar mi je težina na vratu? Ha, je li?! Pa ipak, bol nije mogao zanijekati. Glokta zastane četiri stepenice do dna. Gotovo ih je pobijedio. Ruka mu je drhtjela na dršci štapa, a lijeva ga je noga boljela svom silinom. Prijeđe jezikom po desnima gdje su mu nekoć bili sjekutići, duboko udahne pa zakorači naprijed. Gležanj mu popusti u zastrašujućem trzaju i on se sunovrati u prazan prostor, izvijajući se, teturajući, dok su mu se misli vrtložile kao u grotlu strave i očaja. Zakoračio je na sljedeću stepenicu poput pijanice, zagrebavši noktima po glatkome zidu i prestravljeno vrisnuvši. Glupi, glupi gade! Štap mu se stropošta na pod, nespretna stopala uhvate se u koštac s kamenom i on se nađe na dnu, nekim čudom još uvijek na nogama. I evo ga. Onaj grozni, predivni, rastegnuti trenutak između udarca u nožni prst i osjećaja boli. Koliko mi je vremena preostalo prije nego nastupi bol? Koliko će strašno biti kad taj tren dođe? Uspuhan, klonule čeljusti u podnožju stepenica, Glokta osjeti žmarce iščekivanja. Evo ga…
Patnja je bila neopisiva, užareni grč po lijevoj strani od stopala do čeljusti. Čvrsto stisne suzne oči, poklopi usta desnom rukom toliko snažno da su mu zglobovi škljocnuli. Preostali zubi škrgutali su jedan o drugi kad je stisnuo čeljust, no ipak iz njega zapišti visok, hrapav jauk. Vrištim li ili se smijem? Kako raspoznati razliku? Disao je kroz nos u nadimljućim grcajima i napuhavao balončiće od šmrkalja u dlan, a iskrivljeno mu se tijelo treslo od napora da ostane uspravno. Grč prođe. Glokta oprezno pomakne udove, jedan po jedan, provjeravajući nastalu štetu. Noga mu je gorjela, stopalo obamrlo, a vrat svakim pokretom škljocao, odapinjući zlobne male žmarce niz kralješnicu. Dosta dobro, sve u svemu. S mukom se sagne i ščepa štap između dva prsta, još se jednom uspravi, obriše nadlanicom šmrklje i suze. Pravo uzbuđenje. Jesam li uživao? Većini ljudi stepenice su svakodnevna pojava. Meni su prava pustolovina! Odšepao je niz hodnik cerekajući se tiho sebi u u bradu. Još uvijek je imao najsitniji tračak osmijeha na licu kad je stigao do svojih vrata i uvukao se unutra. Prljava bijela kutija s dvama vratima na suprotnim stranama. Strop je bio prenizak da bi pružao ugodu, a prostorija prejako osvijetljena zapaljenim svjetiljkama. Vlaga je plazila iz jednoga ugla, a žbuka je puknula u ljuskastim plikovima, prošarana crnom plijesni. Netko je pokušao ostrugati dugačku krvavu mrlju s jednoga zida, ali nije se ni približno dovoljno potrudio.
18
Joe Abercrombie
Praktikal Frost stajao je na drugome kraju sobe, golemih ruku prekriženih na golemim prsima. Kimne Glokti, pokazujući emocije koliko i kakav kamen, i Glokta kimne njemu. Između njih stajao je izgreban, prljav drveni stol, prikovan za pod i okružen dvjema stolicama. Goli debeljko sjedio je na jednoj od njih, s rukama čvrsto svezanim iza leđa i sa smeđom jutenom vrećom preko glave. Njegovo brzo, prigušeno disanje bilo je jedini zvuk. Bilo je hladno ovdje dolje, no on se znojio. I treba se znojiti. Glokta odšepa do druge stolice, pažljivo nasloni štap na rub površine stola i polako, oprezno, bolno sjedne. Protegne vrat lijevo-desno a onda pusti tijelo da klone u položaj najbliži udobnome. Kad bi Glokta imao priliku stisnuti ruku bilo kome na svijetu, zasigurno bi odabrao izumitelja stolice. Učinio mi je život gotovo podnošljivim. Frost tiho zakorači iz kuta i uhvati labavi vrh vreće između mesnatog, bijelog kažiprsta i masivnog, bijelog palca. Glokta kimne i praktikal je strgne, otkrivši Salema Rewsa koji zatrepće pred nemilosrdnim svjetlom. Zlobno, praseće, ružno lišce. Ti zlobno, ružno prase, Rewse. Ti odvratna svinjo. Spreman si smjesta priznati, kladim se, spreman si pričati i pričati bez prestanka sve dok nam se svima ne smuči. Na obrazu je imao veliku tamnu modricu, i još jednu na čeljusti iznad podbratka. Kad su mu se vodenaste oči privikle na svjetlost, prepoznao je Gloktu koji je sjedio preko puta njega i lice mu se odjednom ispuni nadom. Nadom koju je tako tužno položio u krivu osobu. “Glokta, morate mi pomoći!” zacvili, nagnuvši se naprijed koliko god su mu to okovi dopuštali, a riječi u mjehurima iziđu iz njegovih usta u očajničkom, nerazgovijetnom kaosu. “Krivo sam optužen, znate to, nedužan sam! Došli ste mi pomoći, zar ne? Vi ste mi prijatelj! Utjecajni ste ovdje. Prijatelji smo, prijatelji! Mogli biste reći nešto u moju korist! Ja sam nedužan čovjek, krivo optužen! Ja—” Glokta podigne ruku da signalizira tišinu. Zurio je u Rewsovo poznato lice na trenutak kao da ga vidi prvi put u životu, a zatim se okrene Frostu. “Zar bih trebao poznavati ovoga čovjeka?” Albino ne reče ništa. Donji dio lica bio mu je skriven praktikalskom maskom, a gornja polovica nije odavala ništa. Netremice je zurio u zatvorenika na stolici, ružičastim očima mrtvim poput lešine. Nije trepnuo ni jednom otkad je Glokta ušao u prostoriju. Kako mu to uspijeva? “To sam ja, Rews!” zapišti debeljko, a ton glasa sigurno mu je rastao prema panici. “Salem Rews, znate me, Glokta! Bio sam s vama u ratu, prije… znate… prijatelji smo! Mi—” Glokta još jednom podigne ruku i nasloni se, lupkajući noktom po jednom od rijetkih preostalih zuba kao da je duboko zamišljen. “Rews.
KRIVNJA OŠTRICE
19
Poznato mi je to ime. Trgovac, član Gilde tekstilaca. Po svim iskazima, bogat čovjek. Sad se sjećam…” Glokta se nagne naprijed i napravi pauzu efekta radi. “Bio je izdajnik! Uhvatila ga je Inkvizicija, a imovina mu je zaplijenjena. Znate, sudjelovao je u uroti da izbjegne plaćanje kraljevskog poreza.” Rews je zinuo. “Kraljevski porez!” drekne Glokta i raspali dlanom po stolu. Debeljko je zurio raskolačenih očiju i liznuo si zub. Gornji desni, drugi odozada. “Ali baš smo nepristojni”, reče Glokta nikome posebno. “Možda smo se jednom poznavali, možda nismo, no mislim da se niste propisno upoznali s mojim pomoćnikom. Praktikale Frost, pozdravite ovoga debeljka.” Bio je to šamar, ali dovoljno snažan da potpuno prevali Rewsa sa stolice. Stolica je zaklaparala ali se inače nije pomaknula. Kako to izvodi? Kako ga uspijeva srušiti na pod a da stolica ostane stajati? Rews se opružio po podu i grgljao, lica spljoštenog na pločicama. “Podsjeća me na nasukanog kita”, Glokta će odsutno. Albino zgrabi Rewsa pod ruku, digne ga uvis i baci natrag na stolicu. Iz posjekotine na licu curila mu je krv no praseće su oči sada bile oštre. Većinu ljudi udarci smekšaju, no neke očvrsnu. Nikad ne bih rekao da će ovaj biti žilav, ali život je pun iznenađenja. Rews ispljune krv na stol. “Otišao si predaleko, Glokta, o da! Tekstilci su časna gilda; utjecajni smo! Ovo neće tolerirati! Ja sam poznat čovjek! Moja žena već sada piše molbu kralju da sasluša moj slučaj!” “Ah, vaša žena.” Glokta se tugaljivo osmjehne. “Vaša je supruga prelijepa žena. Lijepa i mlada. Možda i premlada za vas, bojim se. Bojim se da je iskoristila priliku da vas se riješi. Bojim se da nam je predala vaše knjige. Sve knjige.” Rews problijedi. “Pregledali smo te knjige,” Glokta pokaže prema nevidljivoj hrpi papira sebi s lijeva, “pregledali smo knjige u državnoj blagajni”, pokaže sebi zdesna. “Zamislite kako smo se iznenadili kad nam se sume nisu poklopile. A onda su tu i noćni posjeti vaših zaposlenika skladištima u staroj četvrti, neregistrirane brodice, isplate službenicima, krivotvorena dokumentacija. Da nastavim?” upita Glokta, odmahujući glavom s dubokim negodovanjem. Debeljko gutne i obliže usne. Pred zatvorenika su stavljeni pero i tinta te papir s priznanjem, detaljno ispunjen Frostovim krasnim, pažljivim rukopisom, koji je čekao samo njegov potpis. Ščepat ću ga na licu mjesta. “Priznajte, Rewse,” Glokta tiho prošapće, “i bezbolno završite ovu žaljenja vrijednu havariju. Priznajte i imenujte suučesnike. Već znamo tko su oni. Svima će nam biti lakše. Ne želim vas ozlijediti, vjerujte mi, ne bi mi to bio užitak.” Ništa ne bi. “Priznajte. Priznajte i bit ćete pošteđeni.
20
Joe Abercrombie
Izgnanstvo u Anglandiju nije tako loše kao što svi misle. Još uvijek se može uživati u životu ondje, i osjetiti zadovoljstvo nakon cjelodnevnog rada u službi svojega kralja. Priznajte!” Rews je zurio u pod i lickao zub. Glokta se nasloni i uzdahne.
“Ili nemojte,” reče, “pa ću se vratiti s instrumentima.” Frost krene naprijed i njegova golema sjena padne preko debeljkova lica. “Tijelo nađeno kako pluta kod dokova,” Glokta izdahne, “napuhnuto od morske vode i stravično osakaćeno… potpuno nemoguće prepoznati o kome se radi.” Spreman je progovoriti. Zreo je i debeo i samo što se ne raspukne. “Jesu li ozljede nanesene prije ili poslije smrti?” upita bezbrižno strop. “Je li tajanstveni pokojnik bio muškarac ili možda žena?” Glokta slegne ramenima. “Tko bi znao?” Začuje se žustro kucanje na vrata. Rewsovo lice trzne gore, ponovno ispunjeno nadom. Ne sad, dovraga! Frost ode do vrata i mrvicu ih odškrine. Nešto je rečeno. Vrata se zatvore i Frost se nagne da nešto prošapće Glokti u uho. “Feverar e”, promumlja on s pola jezika, iz čega Glokta shvati da je na vratima Severard.
Već? Glokta se nasmiješi i kimne, kao da je to dobra vijest. Rewsovo se lice malko snuždi. Kako je moguće da čovjek koji se bavio utajom nije u stanju prikriti vlastite emocije u ovoj prostoriji? No Glokta je znao kako. Teško je ostati miran kad si prestravljen, bespomoćan, sâm i u milosti ljudi koji milosti nemaju nimalo. Tko bi to znao bolje od mene? Uzdahne i glasom kao da je umoran od svega upita: “Želite li priznati?”
“Ne!” Prkos se sada vratio u praseće oči zatvorenika. Zurio je u njega, tih i budan, i nastavio sisati zub. Iznenađenje. Veliko iznenađenje. Ali opet, tek smo počeli. “Smeta vam taj zub, Rewse?” Nema toga što Glokta nije znao o zubima. Na njegovim su ustima radili najbolji od najboljih. Ili najgori, kako se uzme. “Čini se da vas sada moram napustiti, no dok me nema, razmišljat ću o tom zubu. Vrlo ću pažljivo razmisliti što učiniti s njim.” Uhvati svoj štap. “Htio bih da razmišljate o meni kako razmišljam o vašem zubu. I želim da razmislite, vrlo pažljivo, o potpisivanju priznanja.”
Glokta nespretno ustane i protrese bolnu nogu. “Mislim, međutim, da biste mogli dobro reagirati na poštene batine pa ću vas ostaviti s praktikalom Frostom na pola sata.” Rewsova usta pretvore se u tih, iznenađen krug. Albino podigne stolicu, zajedno s debeljkom i svime, i polako je zakrene. “On je apsolutno najbolji u ovakvim stvarima.” Frost uzme par istrošenih kožnatih rukavica i stane ih pažljivo navlačiti na goleme bijele ruke, prst
KRIVNJA OŠTRICE
21
po prst. “Uvijek ste voljeli imati najbolje od svega, zar ne, Rews?” Glokta krene prema vratima. “Čekaj! Glokta!” zavijao je Rews preko ramena. “Čekaj, ja—”
Praktikal Frost stisne rukavicom debeljkova usta i stavi prst pred masku. “Ffffff”, reče. Vrata škljocnu i zatvore se.
Severard je bio naslonjen na zid u hodniku, jednom nogom podbočen na žbuku iza sebe, nemelodično je zviždukao pod maskom i prelazio rukom kroz dugu obješenu kosu. Kad je Glokta izišao na vrata, uspravio se i lagano naklonio, a u očima mu se vidjelo da se smiješi. On se uvijek smiješi.
“Superior Kalyne vas želi vidjeti,” reče on svojim priprostim, pučkim naglaskom, “a rekao bih da ga nikad nisam vidio ovako ljutitog.” “Siroti Severarde, sigurno si prestravljen. Imaš li škrinju?” “Imam.”
“I uzeo si nešto za Frosta?” “Jesam.”
“I nešto za svoju gospođu, nadam se?”
“O da”, Severard reče s najvećim osmijehom u očima ikad. “Moja će žena biti pošteno zbrinuta. Ako je ikad budem imao.” “Odlično. Hitam se odazvati na superiorov poziv. Kad budem kod njega pet minuta, uđi sa škrinjom.” “Da samo upadnem u njegov ured?”
“Upadni i zarij mu nož u lice, baš me briga.” “Razmislit ću o tome, inkvizitore.”
Glokta kimne, okrene se, a zatim okrene nazad. “Nemoj ga stvarno probosti, u redu, Severarde?” Praktikal se nasmiješi očima i vrati nož opaka izgleda u korice. Glokta zakoluta očima prema stropu, a zatim odšepa tapkajući štapom po pločicama, s pulsirajućim bolom u nozi. Lup, tap, bol.
Superiorov je ured bio velika i bogato opremljena prostorija visoko u Kući pitanja, prostorija u kojoj je sve bilo preveliko i preotmjeno. Velik kićen prozor dominirao je jednim zidom u drvenoj oplati i pružao pogled na dobro održavane vrtove dolje u dvorištu. Jednako tako velik i kićen stol stajao je u sredini raskošno obojenog tepiha iz nekog toplog i egzotičnog kraja. Glava neke divlje životinje iz nekog hladnog i egzotičnog kraja bila je postavljena na zid iznad veličanstvenog kamenog ognjišta u kojem je dogorijevala sićušna, zlobna vatra.
22
Joe Abercrombie
Pored samog superiora Kalynea, ured je izgledao malo i neugledno. Ogroman, crven čovjek u kasnim pedesetima prorijeđenu je kosu kompenzirao veličanstvenim bijelim zaliscima. Njega su čak i unutar Inkvizicije smatrali zastrašujućom pojavom, no Gloktu više nije bilo moguće zastrašiti i obojica su to znali. Iza radnog stola bila je velika, otmjena stolica, no superior je koračao gore-dolje urlajući i mašući rukama. Glokta je sjedio na nečemu što je, iako nesumnjivo skupo, očito zamišljeno da onome tko se gore smjesti bude maksimalno neudobno. Ne smeta mi to previše, doduše. Neudobno je ionako najbolje što mi može biti. Samoga je sebe zabavljao zamišljajući Kalyneovu glavu na zidu iznad kamina umjesto glave divlje životinje dok je superior galamio na njega. Isti je kao njegov kamin, glupan glupi. Izgleda impresivno, ali se unutra skoro ništa ne događa. Pitam se kako bi reagirao na ispitivanje. Počeo bih od onih smiješnih zalizaka. No Glotkino je lice bilo oličenje pozornosti i poštovanja.
“Ovaj put si nadmašio samoga sebe, Glokta, ti ludi bogalju! Kad tekstilci čuju za ovo, oderat će ti kožu!”
“Isprobao sam već deranje kože, škaklja.” Prokletstvo, začepi i smješkaj se. Gdje je onaj fićukavi kreten Severard? Ja ću njemu oderati kožu čim iziđem odavde. “O da, dobra fora, stvarno dobra, Glokta, gledaj kako umirem od smijeha! A utaja kraljevskog poreza?” Superior je mrko gledao dolje u njega, nakostriješena brka. “Kraljevskog poreza?!” urlao je, prskajući Gloktu slinom. “Svi to rade! Tekstilci, začinari, svi po redu! Svaka budala koja ima čamac!”
“Ali ovo je bilo tako otvoreno, superiore. Bila je to uvreda nama. Osjetio sam da moramo—” “Osjetio si?!” Kalyne se zajapurio i tresao od bijesa. “Izričito ti je rečeno da se kloniš tekstilaca, da se kloniš začinara, da se kloniš svih gildi!” Koračao je gore-dolje sve brže i brže. Izlizat ćeš taj tepih ako tako nastaviš. Velike gilde morat će ti kupiti novi. “Osjetio si, ha? E pa moramo ga vratiti! Morat ćemo ga pustiti a ti ima da osjetiš potrebu za poniznim ispričavanjem! Koja prokleta sramota! Ispao sam smiješan zbog tebe! Gdje je on sad?” “Ostavio sam ga s praktikalom Frostom.”
“S onom frfljavom životinjom?!” Superior je čupao kosu od očaja. “Pa onda je sve gotovo, zar ne? Sad je već negdje sav unakažen! Ne možemo ga vratiti u takvom stanju! Gotov si, Glokta! Gotov! Iz ovih stopa idem nadlektoru! Iz ovih stopa!”
KRIVNJA OŠTRICE
23
Ogromna vrata naglo se otvore i Severard ušeće u prostoriju s drvenom škrinjom u rukama. U pravi čas. Superior je zurio bez teksta, zinuvši od bijesa, a Severard odloži teret na stol uz mukli udarac i zveket. “Koji vrag znači ta…” Severard digne poklopac i Kalyne ugleda novac. Sav taj divni novac. Zašutio je na pola urlika, usta uobličenih u sljedeći zvuk. Napući usne i polako sjedne. “Hvala, praktikale Severarde”, reče Glokta. “Možete ići.” Superior je zamišljeno gladio zaliske dok je Severard polako izlazio, a lice mu je poprimalo uobičajenu ružičastu nijansu. “Zaplijenjeno od Rewsa. Sada je, naravno, u vlasništvu Krune. Mislio sam da bih to trebao dati vama, kao svojem izravnom nadređenom, pa da ga vi proslijedite u Riznicu.” Ili da kupiš veći stol, pijavice jedna. Glokta se nagne naprijed, s rukama na koljenima. “Mogli biste reći, možda, da je Rews pretjerao, da je pobudio sumnju i da ga je trebalo kazniti kao opomenu drugima. Ne može se očekivati od nas da ne radimo baš ništa, na kraju krajeva. To će unijeti nervozu među velike gilde, malo će ih dovesti u red.” Unijet će nervozu među njih pa možeš više izmusti iz njih. “Ili im uvijek možete reći da sam ja ludi bogalj i svaliti krivnju na mene.” Superioru se počeo sviđati razvoj situacije, Glokta je to jasno vidio. Pokušavao je to ne pokazati, no brk mu se tresao pred tolikim novcem. “Dobro, Glokta, dobro. Neka ti bude.” Pruži ruku i pažljivo zatvori poklopac škrinje. “Ali ako ti ikad padne na pamet ponovno izvesti nešto slično… prvo se obrati meni, može? Ne volim iznenađenja.” Glokta s mukom ustane na noge i odšepa prema vratima. “E da, još nešto!” On se ukočeno okrene natrag. Kalyne je strogo zurio u njega ispod velikih, cifrastih obrva. “Kad budem išao tekstilcima, trebat ću ponijeti Rewsovo priznanje.” Glokta se nasmiješi od uha do uha i pokaže veliku rupu između prednjih zubi. “To ne bi trebao biti problem, superiore.” Kalyne je bio u pravu. Nije bilo šanse da Rewsa vrate u onakvome stanju. Usne su mu bile rasječene i krvave, bokovi puni tamnih modrica, glava mu je visjela u stranu, lice mu je bilo natečeno gotovo do neprepoznatljivosti. Ukratko, izgledao je kao čovjek koji je spreman priznati. “Sumnjam da ste uživali u zadnjih pola sata, Rewse, sumnjam da ste imalo uživali. Možda je to bilo najgorih pola sata u vašem životu, stvarno ne bih znao. Razmišljam o tome što imamo za vas ovdje i stvar je u tome… bolje od ovoga neće ići. To vam je život na visokoj nozi.” Glokta se nagne naprijed, licem samo nekoliko centimetara od krvave kaše Rewsova nosa. “Praktikal je mala beba u usporedbi sa mnom”, prošapće. “On je
24
Joe Abercrombie
mica-maca. Kad ja počnem s tobom, Rewse, ovoga ćeš se prisjećati s nostalgijom. Preklinjat ćeš me da ti dam pola sata s praktikalom. Razumiješ li?” Rews je šutio, samo mu je zrak zviždao kroz slomljeni nos. “Pokažite mu instrumente”, prošapće Glokta.
Frost zakorači naprijed i teatralnim zamahom otvori ulaštenu škrinjicu. Bio je to majstorski proizvod vrhunske izrade. Kad je maknuo poklopac, brojne su se police iznutra podignule, raširile u lepezu i pritom razotkrile Gloktin alat u punom jezivom sjaju. Bili su tu noževi svih veličina i oblika, igle zakrivljene i ravne, bočice s uljem i kiselinom, čavli i vijci, štipaljke i kliješta, pile, čekići, dlijeta. Metal, drvo i staklo svjetlucali su na jarkoj svjetlosti svjetiljke, svi redom ulašteni poput ogledala i izbrušeni do ubojite oštrine. Velika ljubičasta oteklina potpuno je zatvorila Rewsovo lijevo oko, no drugo je zvjeralo po instrumentima: prestravljeno, zadivljeno. Funkcije nekih bile su strahovito očite, funkcije drugih bile su strahovito nejasne. Koje ga od toga više plaši, pitam se? “Govorili smo o tvom zubu, čini mi se”, promrmlja Glokta. Rewsovo oko poleti uvis prema njemu. “Ili želiš priznati?” Imam ga, sad će. Priznaj, priznaj, priznaj, priznaj… Začuje se oštro kucanje na vratima. Još jednom, prokletstvo! Frost odškrine vrata pa se začuje kratko šaputanje. Rews obliže natečenu usnu. Vrata se zatvore, a albino se nagne i šapne Glokti na uho. “Nauektov.” Glokta se smrzne. Novac nije bio dovoljan. Dok sam se ja gegao iz Kalyneova ureda, stari me gad tužakao nadlektoru. Jesam li onda gotov? Osjeti zabranjeno uzbuđenje od te pomisli. Nego, prvo ću se pobrinuti za ovog debelog prasca. “Reci Severardu da stižem.” Glokta se okrene nastaviti razgovor sa zatvorenikom, no Frost mu stavi svoj veliki bijeli dlan na rame. “E. Nauektov,” Frost pokaže prema vratima, “ovje je. Ad.”
Ovdje? Glokta osjeti da mu kapak trza. Zašto? Odgurne se na noge pomoću ruba stola. Hoće li mene sutra pronaći u kanalu? Mrtvog i nadutog, izobličenog… do neprepoznatljivosti? Jedina emocija koju je osjetio pomislivši to bilo je treperenje blagog olakšanja. Nema više stepenica.
Nadlektor Inkvizicije Njegova Veličanstva stajao je vani u hodniku. Prljavi zidovi izgledali su gotovo smeđe iza njega, toliko su mu besprijekorni bili bijeli kaput, bijele rukavice, čupava bijela kosa. Prošao je već šezdesetu, ali nije pokazivao ni traga staračke slabosti. Svaki visoki, glatko izbrijani, elegantni djelić njega bio je besprijekorno sređen. Izgleda kao čovjek kojeg nikada u životu ništa nije iznenadilo.
KRIVNJA OŠTRICE
25
Sreli su se jednom ranije, prije šest godina kad se Glokta pridružio Inkviziciji, i otad se nije gotovo nimalo promijenio. Nadlektor Sult. Jedan od najmoćnijih ljudi u Uniji. Jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu, kad smo već kod toga. Iza njega, gotovo kao prenapuhane sjene, nadvila su se dva golema, tiha praktikala s crnim maskama. Nadlektor je razvukao usne u tanak osmijeh kad je vidio kako se Glokta gega kroz vrata. Mnogo je govorio taj osmijeh. Blagi prezir, blago sažaljenje, najsitniji tračak prijetnje. Sve samo ne radost. “Inkvizitore Glokta”, reče on i pruži jednu od svojih ruku u bijelim rukavicama, dlanom prema dolje. Prsten s golemim ljubičastim kamenom bljesne mu na prstu. “Vaš sam pokorni sluga, Vaša Eminencijo.” Glokta nije mogao obuzdati grimasu dok se polako naginjao naprijed da usnama dotakne prsten. Bio je to težak i bolan manevar i činilo se da traje cijelu vječnost. Kad se konačno uspravio, Sult je smireno zurio u njega svojim hladnim plavim očima. Njegov je pogled davao naslutiti da je već u potpunosti shvatio Gloktu i da nije impresioniran. “Pođite za mnom.” Nadlektor se okrene i klizne niz hodnik. Glokta je šepesao za njim, a šutljivi su praktikali stupali odmah iza njega. Sult se kretao bez truda, s tromim samopouzdanjem, a skuti kaputa graciozno su klaparali za njim. Gad. Uskoro su došli do nekih vrata, vrlo sličnih njegovim. Nadlektor ih otključa i uđe, a praktikali zauzmu položaje svaki s jedne strane vrata i prekriže ruke na prsima. Privatan razgovor, znači. Razgovor s kojeg, možda, nikad neću otići. Glokta prekorači prag. Kutija prljave bijele žbuke, prejako osvijetljena i stropa preniskog da bi unutra bilo ugodno. Umjesto vlažne mrlje bila je tu velika pukotina, ali inače je soba bila identična njegovoj. Sadržavala je izgreban stol, jeftine stolice, pa čak i loše očišćenu krvavu mrlju. Pitam se jesu li ih narisali, dojma radi? Jedan od praktikala odjednom zalupi vrata uz glasan tresak. Glokta je trebao poskočiti, ali nije se dao uznemiriti. Nadlektor Sult graciozno se spusti na jednu od stolica i privuče k sebi težak snop požutjelih papira s druge strane stola. Mahne rukom prema drugoj stolici, onoj na koju bi smjestili zarobljenika. Glokti nisu promakle implikacije. “Radije bih stajao, Vaša Eminencijo.” Sult mu se nasmiješi. Imao je lijepe šiljaste zube, sjajne i bijele. “Ne, ne biste.” Ima me u šaci. Glokta se negraciozno spusti na zatvoreničku stolicu dok je nadlektor okretao prvu stranicu svojeg sveska dokumenata, mrštio se i odmahivao lagano glavom kao da je grozno razočaran onime što vidi. Detalji moje velebne karijere, možda?
26
Joe Abercrombie
“Maločas me posjetio superior Kalyne. Bio je silno uzrujan.” Sultove stroge oči podignu se s papira. “Uzrujan zbog vas, Glokta. Bio je podosta rječit po tom pitanju. Rekao mi je da ste neukrotiva prijetnja, da postupate ne razmišljajući o posljedicama, da ste ludi bogalj. Tražio je da vas maknem iz ovog odjela.” Nadlektor se nasmiješi hladnim, gadnim osmijehom, onakvim kakve Glokta upućuje svojim zatvorenicima. Samo s više zuba. “Mislim da je imao na umu da vas uklonim… u potpunosti.” Zurili su jedan u drugoga preko stola. Sad bih trebao moliti za milost? Sad bih trebao puziti po podu i ljubiti ti noge? E pa, nije me dovoljno briga da preklinjem i puno sam previše ukočen da bih puzao. Tvoji praktikali morat će me ubiti dok sjedim. Presjeći mi grkljan. Smrskati mi glavu. Što god. Samo neka to već jednom obave. No Sultu se nije žurilo. Ruke u bijelim rukavicama kretale su se uredno i precizno, papir je šuškao i pucketao. “Imamo malo ljudi poput vas u Inkviziciji, Glokta. Plemić iz izvrsne obitelji. Prvak u mačevanju, sjajan konjanički časnik. Čovjek kojeg su nekoć pripremali za sam vrh.” Sult ga odmjeri od glave do pete kao da ne može povjerovati u to. “Bilo je to prije rata, nadlektore.” “Očigledno. Vaše je zarobljavanje izazvalo mnogo očaja, ali i slabe nade da ćete se ikada vratiti žive glave. Kako se rat rastegnuo a mjeseci prolazili, nada je posve nestala, no kad je potpisano primirje, vi ste bili među zarobljenicima koji su vraćeni Uniji.” Piljio je u Gloktu kroz stisnute oči. “Progovorili ste?” Glokta se nije mogao obuzdati pa prasne u prodoran smijeh. Odjekivao je hladnom prostorijom. Nije to zvuk koji se često čuje ovdje dolje. “Jesam li progovorio? Pričao sam dok nisam poderao grlo. Rekao sam im sve što mi je palo na pamet. Urlao sam svaku tajnu koju sam ikada čuo. Blebetao sam kao idiot. Kad mi je ponestalo materijala počeo sam izmišljati. Upišao sam se u gaće i plakao kao curica. Sa svima bude tako.” “Ali ne preživi svatko. Dvije godine u carskim tamnicama. Nitko drugi nije ni upola toliko dugo izdržao. Liječnici su bili sigurni da nikad nećete ustati iz kreveta, no godinu kasnije vi ste se prijavili za posao u Inkviziciji.” Obojica to znamo. Obojica smo ovdje. Što hoćeš od mene i zašto ne prijeđeš na stvar? Neki ljudi očito obožavaju slušati vlastiti glas. “Govorili su mi da ste sakati, da ste slomljeni, da vas je nemoguće popraviti, da vam nikad nećemo moći vjerovati. No ja sam vam bio odlučan pružiti priliku. Svake godine neka budala pobijedi na Turniru, ratovi iznjedre mnogo obećavajućih vojnika, no vaše preživljavanje tih dviju godina jedinstven je podvig. Stoga su vas poslali na Sjever i stavili vas na čelo jednog od naših rudnika ondje. Kako vas se dojmila Anglandija?”
KRIVNJA OŠTRICE
27
Prljava kaljuža nasilja i korupcije. Zatvor u kojem smo i nevine i krive pretvorili u robove, a sve u ime slobode. Smrdljiva rupa u koju one koje mrzimo i one kojih se sramimo šaljemo da umru od gladi, bolesti i teškog rada. “Hladna je”, reče Glokta. “I vi ste bili. Niste mnogo prijatelja stekli u Anglandiji. Vrlo malo njih u Inkviziciji, ni jednog među izgnanicima.” Iščupa raskupusano pismo među papirima i kritički ga pogleda. “Superior Goyle rekao je da ste hladan čovjek, da uopće nemate krvi u sebi. Mislio je da nikad nećete ništa postići, da mu nećete biti od koristi.” Goyle. Taj smrad. Taj mesar. Bolje biti bez krvi nego bez mozga.
“No za tri godine, proizvodnja je porasla. Štoviše, udvostručila se. Pa su vas poslali natrag u Aduu da radite za superiora Kalynea. Mislio sam da će vas on možda naučiti disciplini, no izgleda da sam se prevario. Vi uporno radite po svome.” Nadlektor mu se namršti. “Da budem iskren, mislim da vas se Kalyne boji. Mislim da vas se svi boje. Ne sviđa im se vaša arogancija, ne sviđaju im se vaše metode, ne sviđa im se vaš… specifičan instinkt za posao.” “A što vi mislite, nadlektore?”
“Iskreno? Nisam siguran da se i meni previše sviđaju vaše metode, i sumnjam da vaša arogancija u potpunosti ima pokriće. Ali sviđaju mi se vaši rezultati. Jako mi se sviđaju.” Praskom zaklopi snop papira, položi na nj ruku i nagne se preko stola prema Glokti. Kao što bih se ja nagnuo prema svojim zatočenicima kad ih tražim da priznaju. “Imam zadatak za vas. Zadatak koji će bolje iskoristiti vaše talente od naganjanja sitnih krijumčara. Zadatak kojim biste se mogli iskupiti u očima Inkvizicije.” Nadlektor zastane jedan dugi trenutak. “Želim da uhitite Seppa dan Teufela.” Glokta se namršti. Teufela? “Upravitelja kovnice, Vaša Eminencijo?” “Glavom i bradom.”
Upravitelj Kraljevske kovnice. Važan čovjek iz važne obitelji. Vrlo krupna ribetina koju treba upecati za moj mali akvarij. Ribetina s moćnim prijateljima. Moglo bi biti opasno hapsiti takvog čovjeka. Moglo bi biti kobno. “Smijem li priupitati zašto?” “Ne smijete. Razloge prepustite meni. Vi se usredotočite na izvlačenje priznanja.” “Kakvog priznanja, nadlektore?”
“Pa korupcije i veleizdaje! Po svemu sudeći, naš je prijatelj upravitelj kovnice bio vrlo indiskretan u nekim svojim privatnim pothvatima. Čini se da je primao mito, urotio se s Gildom tekstilaca s namjerom da prevari
28
Joe Abercrombie
Kralja. Shodno tome, bilo bi vrlo korisno kad bi ga neki visokopozicionirani tekstilac imenovao, u nekoj nezgodnoj vezi.” Teško da je slučajnost to što jednog visokopozicioniranog tekstilca imam u svojoj sobi za ispitivanja, baš u ovom času. Glokta slegne ramenima. “Jednom kad ljudi progovore, iz njih znaju navrijeti stvarno nevjerojatna imena.” “Odlično.” Nadlektor mahne rukom. “Možete ići, inkvizitore. Doći ću po Teufelovo priznanje sutra u ovo doba. Bilo bi vam bolje da ga pribavite dotad.” Glokta je polako disao dok se teškom mukom vukao hodnikom. Udahni, izdahni. Samo mirno. Nije očekivao da će izvući živu glavu iz te sobe. A sada sam se našao u moćnim krugovima. Privatan zadatak za nadlektora, izvlačenje priznanja veleizdaje iz jednog od najpovjerljivijih službenika Unije. Najmoćniji krugovi, ali kako dugo? Zašto ja? Zbog mojih rezultata? Ili zato što nikome neću nedostajati? “Ispričavam se za sve ove prekide danas, stvarno, ovdje je kao u bordelu, stalno netko ulazi i izlazi.” Rews iskrivi svoje ispucale i natečene usne u tužan osmijeh. Smješkati se u ovakvome trenutku, stvarno je divan. No svemu jednom dođe kraj. “Budimo iskreni, Rewse. Nitko ti neće doći u pomoć. Ni danas, ni sutra, ni ikad. Priznat ćeš. Jedini su ti izbori kada ćeš to i u kojem stanju učiniti. Zaista ništa ne dobivaš odgađanjem. Osim boli. Toga za tebe imamo napretek.” Bilo je teško pročitati izraz na Rewsovu krvavom licu, no ramena su mu klonula. Umočio je pero u tintu i drhtavom rukom, malo ukoso, potpisao svoje ime na dnu papira s priznanjem. Još jednom pobjeđujem. Boli li me noga imalo manje zbog toga? Jesu li mi se vratili zubi? Je li mi pomoglo to što sam uništio ovog čovjeka kojeg sam nekoć nazivao prijateljem? Zašto to onda radim? Struganje vrška pera po papiru bilo mu je jedini odgovor. “Izvrsno”, reče Glokta. Praktikal Frost okrene dokument na drugu stranu. “A ovo je popis vaših ortaka?” Pogledom je lijeno prelazio po imenima. Šačica nižerangiranih tekstilaca, tri brodska kapetana, službenika gradske ophodnje, par nevažnih carinika. Zbilja dosadan recept. Da vidimo možemo li ga malo začiniti. Glokta ga okrene i gurne preko stola. “Dodaj ime Seppa dan Teufela na popis, Rewse.” Debeljko je izgledao zbunjeno. “Upravitelja kovnice?” promrmlja kroz zadebljale usne. “Upravo njega.” “Ali njega nisam ni upoznao.”
KRIVNJA OŠTRICE
29
“Pa?” otrese se Glokta. “Napravi što sam rekao.” Rews zastane, malo rastvorenih usta. “Piši, svinjo debela.” Praktikal Frost škljocne prstima. Rews obliže usne. “Sepp… dan… Teufel”, mrmljao je sebi u bradu dok je pisao. “Izvrsno.” Glokta pažljivo spusti poklopac svojim strašnim, divnim instrumentima. “Drago mi je zbog obojice da mi to danas neće trebati.” Frost škljocne okovima na zarobljenikova zapešća, podigne ga na noge i krene ga gurati prema vratima u dnu prostorije. “Što sad?” poviče Rews preko ramena. “Anglandija, Rewse, Anglandija. Ne zaboravi spakirati nešto toplo.” Vrata se sa škripom zatvore za njim. Glokta pogleda popis imena u svojim rukama. Ime Seppa dan Teufela čučalo je na dnu. Jedno ime. Na prvi pogled isto kao i ostala. Teufel. Samo još jedno ime. No tako opasno ime. Severard je čekao vani u hodniku, nasmiješen kao uvijek. “Da smjestim debelog u kanal?” “Ne, Severarde. Smjesti ga na prvi brod za Anglandiju.” “Danas ste puni milosti, inkvizitore.” Glokta prezrivo otpuhne. “Kanal bi bio milost. Taj prasac neće izdržati šest tjedana na Sjeveru. Zaboravi njega. Večeras moramo uhititi Seppa dan Teufela.” Severard podigne obrve. “Ne valjda upravitelja kovnice?” “Njega, njega. Prema izričitoj zapovijedi njegove eminencije nadlektora. Izgleda da je uzimao mito od tekstilaca.” “Joj, sram ga bilo.” “Krećemo čim se smrači. Reci Frostu da bude spreman.” Mršavi praktikal kimne, mašući dugom kosom. Glokta se okrene i počne šepati uz hodnik, tapkajući po prljavim pločicama dok ga je lijeva noga žarila. Zašto ja ovo radim? ponovno se zapita. Zašto ja ovo radim?