Preživjeli
Ž
uborenje vode u njegovim ušima. To je bilo prvo. Žuborenje vode, šuštanje stabala, poneki škljocaj i cvrkut ptice. Logen lagano rastvori oči. Svjetlost, mutno jarka kroz lišće. To je smrt? Zašto onda toliko boli? Cijela mu je lijeva strana pulsirala. Pokušao je pošteno udahnuti, zagrcnuo se, iskašljao vodu, ispljunuo blato. Zastenjao je, prevalio se na sve četiri i izvukao iz rijeke, dahćući kroz stisnute zube, izvrnuo se na leđa u mahovinu, mulj i trule šibe na rubu vode. Ležao je ondje trenutak, gledao u sivo nebo iza crnih grana dok mu je dah hripao u bolnom grlu. “Još sam uvijek živ”, zakrešti sam sebi. Još uvijek živ, usprkos svim naporima prirode, Shanki, ljudi i zvijeri. Mokar do gole kože i ispružen na leđima, počne se cerekati. Sipljiv, grgljav smijeh. Ako se išta može reći za Logena Devetprstog, može se reći da uvijek preživi. Hladan je vjetar puhao trulom obalom rijeke i Logenov smijeh polako zamre. Možda ovoga časa i jest živ, ali ostati živ nešto je posve drugo. Uspravi se u sjedeći položaj i lecne od boli. Zatetura na noge, naslonjen na najbliže stablo. Ostruže blato iz nosa, očiju i ušiju. Podigne mokru košulju da pogleda nastalu štetu. Bok mu je bio prekriven modricama od pada. Plavim i ljubičastim mrljama cijelom dužinom rebara. Bolnih na dodir, bez daljnjega, ali nije imao osjećaj da je nešto slomljeno. Noga mu je bila u kaosu. Rastrgana i krvava od Shankinih zubi. Strašno ga je boljela, no stopalo je još uvijek mogao dosta dobro micati, a to je bilo glavno. Trebat će mu stopalo ako se kani izvući odavde. Još uvijek je imao nož u koricama za pojasom i bilo mu je silno drago što ga vidi. Logenovo je iskustvo govorilo da noževa nikad dosta, a ovaj je nož bio dobar, no izgledi su mu i dalje bili loši. Sâm je u šumi koja vrvi Tupoglavcima. Nije imao pojma gdje je, ali može slijediti rijeku. Sve rijeke