Križ Isusa Krista - Ato Hamdam, Leonid Čigrin

Prokhorov 02.indd 2

21.9.2012 10:18:59

Ato Hamdam i Leonid Čigrin

Križ Isusa Krista

Edicije Božičević Zagreb, 2012.

Prokhorov 02.indd 3

21.9.2012 10:18:59

© Ato Hamdam i Leonid Čigrin Крест Иисуса Христа ЭР-граф, Dušanbe, 2011.

Ato Hamdam i Leonid Čigrin Križ Isusa Krista Prvi put tiskano u Hrvatskoj 2012, u nakladi © Edicije Božičević Trg kralja Tomislava 18, Zagreb Za nakladnika Juraj Božičević Prijevod Fikret Cacan Urednica Sanja Janušić Prijelom Grapa d.o.o.

Likovno uređenje Elena Vrbanić Tisak Denona d.o.o.

ISBN: 978-953-6751-89-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 816772 Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožiti i prenositi u bilo kojem obliku, elektroničkim ili mehaničkim sredstvima, uključujući fotokopiranje, snimanje ili bilo kakvo ­digitalno pohranjivanje ili distribuiranje bez prethodnog pismenog dopuštenja nositelja autorskih prava.

Prokhorov 02.indd 4

21.9.2012 10:18:59

“Bojte se divlje ljubavi, jer ona može stvoriti suparništvo u srcima onih koji vole jedno drugoga. I ako su jaki i tvrdoglavi, onda će ih i sreća mimoići i takva ljubav neće donijeti samo njima nevolju, nego i njihovim bližnjima i njihovoj okolini. Ljubav je proljeće ljudskoga doba, ne valja je kvariti oblacima suparništva i tvrdoglavosti. Samo se onaj tko je jak može posve nasladiti velikim osjećajem, dok slabiću nije dano otkriti bogatstva toga osjećaja i radosti, kao što umorni konj nije kadar pregaziti vrelu pustinju, niti slabašni potok može dostići svježinu mora”.

Ibn Hazm, “Otkrivenja”

Prokhorov 02.indd 5

21.9.2012 10:18:59

Prokhorov 02.indd 6

21.9.2012 10:18:59

2.

Kršćanstvo, utemeljeno u Judeji, nalik morskim valovima, zapljusnulo je zemlje drugih država i naroda. Bilo je nezadrživo i suprotstavljanje njemu sličilo je na vjetar koji još jače rasplamsa plamen lomače.

Kršćane su gonili u arene cirkusa i tjerali lavove na njih, raspinjali na križevima s glavom nadolje, vezivali za stupove, omatali slamom i zalijevali smolom, a zatim ih palili pretvarajući ih u žive baklje. Ali oreola mučeništva privlačila je sve nove gomile onih koji teže istini i utjesi k apostolima, učenicima Isusa Krista, a puno kasnije i prema propovjednicima učenja koje je davalo toliko mnogo hrane za onoga koji traži istinu razuma.

Kršćanstvo je po svojoj biti bilo privlačno. Ako ti je ovdje teško, gušiš se od nepravde i pritiska – trpi, ispunjavaj zapovijedi Sina Božjeg, i bit ćeš nagrađen poslije smrti rajskim blaženstvom. A tvoji mučitelji će pasti u ognjeni pakao gdje će im biti plaćeno za njihove grijehe, oholost i lakomost.

Kršćanstvo je potiskivalo rimsko i grčko mnogoboštvo, čiji su bogovi umnogome sličili običnim ljudima. Zeus, zapravo Jupiter, Vulkan, Hermes, Posejdon i mnogi drugi bogovi nisu odbijali vino i druga veselja, činili su preljub, intrigirali jedan protiv drugoga, riječju, ništa ljudsko nije im bilo strano. Njima su se klanjali i šalili se s njima. Naravno da se oni nisu mogli suprotstaviti okrutnom kršćanskom Bogu, koji

Prokhorov 02.indd 27

27

21.9.2012 10:19:00

je kažnjavao i milovao, kojega su se bojali i s kojim si nisu dopuštali nikakvih sloboda u obraćanju. Odavno su ljudi poštivali snagu i slavili su onoga vojskovođu koji ih je pritiskao i nije dopuštao nikakvo drukčije mišljenje.

Kršćanstvu se nije žurilo, ono je prodiralo ne pomoću moći, nego uvjerenja, osvajalo je svačiju svijest, i kad se već ukorijenilo u njoj, nije napuštalo svoje privrženike do njihova kraja. Ono je kao snažna bujica neprimjetno potkopavalo obale praznovjerja i rušilo ih, šireći i povećavajući svoje korito.

Grci i Judejci bili su tijesno povezani jedni s drugima dva prošla tisućljeća. Njihove su kulture obogaćivale jedna drugu, Grci su bili učitelji u židovskim školama, predavači u židovskim obiteljima, služili su kao pisari i tajnici kod bogatih i uglednih Judejaca. I lako je objasniti da su oni postali prvi pristaše nove religije. Grci su je prenijeli u Bizant i ondje je kršćanstvo, našavši se na plemenitom tlu, raširilo se kao poplava po cijelom imperiju.

Majka bizantskog imperatora Konstantina Helena, žena u godinama, čvrsta i okrutna, među prvima je primila kršćanstvo. Ispočetka ga je ispovijedala kradom od sina, a onda, kada je većina Bizantinaca već slavila Isusa Krista i klanjala se jednome nevidljivom i svemoćnom Bogu, napustivši stare raspuštene veseljake – Olimpijce, počela je nagovarati na krštenje i svojega sina. Imperator Konstantin nije bio loš političar. Odlično je shvaćao da se radi očuvanja prijestolja – ne smije suprotstavljati burnom toku, nego se održavati u brzacu, izgledajući kao netko tko plovi ispred sviju.

Kršćanstvo je u Bizantu postalo aktivnom snagom, protiv koje se sve teže bilo boriti, a zapravo i 28

Prokhorov 02.indd 28

21.9.2012 10:19:00

besmisleno. Osim toga, imperator je jako poštovao svoju tvrdu i moćnu majku. I zato je prihvatio krštenje i čak proglasio kršćanstvo službenom religijom svojega imperija.

U Konstantinopolu i drugim gradovima Bizanta građene su crkve, nad gomilama vjernika odjekivale su otegnute riječi molitava, plavi dimovi od tamjana koji se širi opijali su glave svojim mirisima i povećavali ekstazu novopečenih kršćana.

Ali imperatorici Heleni to se činilo malo. Trebalo je učiniti nešto što bi potreslo maštu vjernika, izvesti takvu akciju koja bi i nju podigla na dostojnu visinu.

I Helena je odlučila krenuti u Jeruzalem da pronađe ondje križ na kojemu su raspeli Isusa Krista i da za tu svetu relikviju izgradi veličanstveni hram. To bi bilo bogougodno djelo, kojim bi imperatorica iskupila sve svoje grijehe.

Imperatora Konstantina privukla je ideja njegove majke, vatrene kršćanke, tim više što za njezino ostvarenje nije bilo nikakvih prepreka. Jeruzalem se od 185. godine nalazio u sastavu Rimskog imperija. Tada je bio ugušen židovski ustanak protiv Rimljana, koji je izbio u Aleksandriji i proširio se na druge gradove Egipta, Cirenaike i Libije. Sve Židove u imperiju pogodile su krvave represije, a na velikoj Hramskoj gori u Jeruzalemu podignuto je pogansko svetište, gdje su se prinosile žrtve rimskim bogovima.

Imperatorica Helena stigla je 306. godine s velikom pratnjom u Jeruzalem. Razgledala je sva poznata mjesta u Judeji, koja su se odnosila na život Isusa Krista, a zatim se uputila na Golgotu. Križevi su se i dalje dizali nad brdom, kao i prije tristo godina.

Helena je znala da je Isus bio razapet na središnjem križu, ali se bojala pogreške.

Prokhorov 02.indd 29

29

21.9.2012 10:19:00

Središnji križ se razlikovao od svoje “braće”. Njegova drvenina je bila čvršća, potamnjela od vremena i stekla je kamenu čvrstinu. Očito su se razlikovali prepleti triju stupova, koji se spiralno izvijaju prema gore, potvrđujući drevnu predaju o trima sadnicama koje je praotac Abraham darovao pravedniku Lotu.

Imperatorica Helena je smjerno dotaknula križ dlanom i osjetila kako joj je živa struja prošla po cijelome tijelu. Od krajnjih križeva slijeva i zdesna nije bilo takvog osjećaja. Njezina pratnja je također dotaknula raspelo i isto osjetila njegov poticajni utjecaj.

Pa ipak se trebalo do kraja uvjeriti. Po caričinoj zapovijedi na brdo su donijeli ženu na umoru, i kada su je položili ispod središnjeg križa, ona je otvorila oči, duboko uzdahnula i bez ičije pomoći stala na noge. Čudo se dogodilo. Iskopati križ i spustiti ga s brda nije bilo lagan posao. Proteklih stoljeća zemlja u njegovom podnožju toliko se stvrdnula da su s naporom zabijali kolce i lopate. A kada su ipak iskopali križ i oprezno ga položili na zemlju, pokazalo se da ga nisu kadri ponijeti ni četiri odrasla muškarca, koliko je bio velik i težak. Trebalo je uključiti još četiri legionara iz caričine pratnje.

“Vjerojatno je težina križa simbolizirala one ljudske grijehe zbog kojih je Veliki nebeski otac kaznio svoga jedinog Sina”, pomislila je imperatorica Helena.

Zadivila se snagom, hrabrošću i izdržljivošću Isusa Krista, koji je sam vukao na svojim leđima preteško oruđe kazne.

Napokon su uspjeli spustiti križ s brda, utovarili ga na velike i čvrste taljige, upregnute sa četiri bika, i oprezno ih povezli onamo gdje su već počeli graditi kršćanski Hram, u kojemu će se čuvati križ.

30

Prokhorov 02.indd 30

21.9.2012 10:19:01

Taljige s križem zauzele su veći dio uske ceste.

Putom su imperatorica Helena i njezina pratnja susreli pogrebnu povorku. Koliko god se trudili mimoići, ipak se kraj poprečne grede dotaknuo mrtvaca zamotanog u pokrov. I dogodilo se još jedno čudo.

Pokojnik je odjednom sjeo, na čuđenje i užas svih koji su ga pratili na posljednji put, oslobodio se pokrova i prebacio ga na se kao plašt, budući da je bio gol.

Zatim je sišao s pogrebnih taljiga i pridružio se caričinoj pratnji, prateći životvorni križ.

Glasovi o čudesnoj snazi križa širili su se ispred kolone koja se sporo kretala. I uskoro je za njom krenula velika masa poštovalaca Isusa Krista. Svi koji su patili od nezacijeljenih rana i posjekotina, iscrpljeni dugim bolestima, nastojali su se probiti do križa i dotaknuti ga rukama. I oni koji su to uspjeli trenutačno su bili iscijeljeni. Grebli su križ noktima, u nekim rukama bi bljesnuo nož, svi su htjeli dobiti bar iver od čudesnog raspeća i vjerojatno ga ne bi ni dovezli do Jeruzalema, da Helena nije zapovjedila rimskim legionarima da čvrstim prstenom okruže ko­ lonu.

Ali masa se nije razilazila, nego je naprotiv rasla iz minute u minutu. I tko zna čime bi se završilo to natezanje između kršćana i legionara koji čuvaju svetinju, dok jedan caričin zaštitar nije kriknuo da i drugi križevi također imaju životvorne moći.

– Oni su stajali pored Isusova raspeća, a svatko zna da upaljeno ognjište ne grije samo sebe, nego i cijelu prostoriju.

Te riječi su olakšale situaciju. Masa se zanjihala i krenula prema Golgoti. Ljudi su trčali, nastojeći se probiti na čelo. Kašljali su od napora i gušili se. Trčali i padali u prašinu, podizali se nalik na priviđenja

Prokhorov 02.indd 31

31

21.9.2012 10:19:01

i jurili dalje. Kada su stigli napokon do brda, od križeva na kojima su visjeli razbojnici ostalo je samo sitno iverje, nalik na travke. Ali je i zbog njih izbijala vatrena tuča...

Imperatorica Helena je pogledala križ Isusa Krista; vidjela je da je i on također nastradao od napada religioznih fanatika. Ponegdje su se vidjele duboke zarezotine, ogrebotine, a netko je uspijevao odlomiti čak nekoliko vlaknastih cjepki. Ti iveri su se proširili po obiteljima, koje su ih čuvale kao najveće svetinje, drugi su se našli u hramovima i samostanima, gdje se čuvaju kao najveće blago. Jedan djelić tog životvornog križa nalazi se danas u velikom Hramu križa u Gruziji. Hram je osnovan u IV. stoljeću naše ere.

U njemu je sahranjen veliki gruzijski pjesnik Šota Rustaveli.

Križ su sretno dovezli do mjesta gradnje jeruzalemskoga hrama. Ondje su ga s izvanrednim oprezom podijelili na dva dijela, odvojivši poprečnu gredu od vertikalne, i položili ih u dugu ladicu, istesanu od glatko izblanjanih cedrovih dasaka.

Imperatorica Helena je i ovdje pokazala veliku plemenitost. Po njezinoj zapovijedi u jeruzalemskoj okolici pronašli su potomke tesara Nuhuma, kod kojega su prije tristo godina izabrali grede i ispilili čudesno trojedino drvo, i zamolili ih da sklope sanduk za križ Spasitelja. Nuhumovi potomci, kao i njihov daleki predak, također su se bavili tesarskim zanatom. I oni su odradili s velikom pozornošću caričin nalog. Helena im je platila i za posao, kao i za troškove koje je nekoć imao tesar Nuhum.

Crkvu za križ u Jeruzalemu izgradili su prilično brzo. Za to su vrijeme kutiju, pokrivenu nauljenom tkaninom, da ne strada od nevremena, čuvali rimski 32

Prokhorov 02.indd 32

21.9.2012 10:19:01

legionari. A kada je dovršena izgradnja hrama, unijeli su kutiju s križem i zatvorili je u specijalno pripremljenu prostoriju.

I ta svetinja cijeloga kršćanskog svijeta ležala je u hramu još tristo godina do novih povijesnih potresa.

Valja dodati da je sjećanje na plemenite postupke imperatorice Helene dovelo do toga da bude proglašena sveticom, a u samom Jeruzalemu su poslije njezina posjeta podignuti mnogobrojni kršćanski hramovi i crkve.

Tokom stoljeća je taj kompleks građevina povećan i dobio je naziv “Via Dolorosa – Križni put”. Taj veliki, izvanredno složeni niz, uključuje skoro četrdeset različitih građevina. Upravo se Hram Groba Gospodnjeg sastoji od hrama na Golgoti, zvonika sa satom Groba Gospodnjeg i hrama Uskrsnuća. A nasuprot ulaznih vrata, na razmaku od nekoliko koraka, na mramornom podu leži ploča od blijedo-ružičastog mramora – kamen pomazanja, na koji je položeno Kristovo tijelo skinuto s križa radi mazanja mirisnim uljima prije sahrane. Desno od kamena pomazanja nalazi se ulaz na Golgotu. Mjesto na vrhu gdje je stajao križ na kojem su raspeli Krista obilježeno je srebrnim diskom s rupom u sredini. Lijevo se nalazi široka rotonda centralne zgrade hrama, prekrivena plavom kupolom. Rotondu koja se širi na 32 metra poprečno okružuje kolona od 18 masivnih stupova. U središtu rotonde se uzdiže mramorni zvonik Groba Gospodnjeg, najsvetije mjesto u hramu: diže se nad špiljom u kojoj se na kamenom ležaju – “škrinji” – čuvalo Kristovo tijelo.

Iranski šah Hozroe II Parviz predstavljao je slavnu dinastiju Sasanida. Bio je poznat kao uspješan

Prokhorov 02.indd 33

33

21.9.2012 10:19:01

osvajač, koji je Iransku državu proslavio silom u cijelom svijetu.

U opisano vrijeme on se bližio tridesetim godinama. Bio je čvrste građe, s obrezanom crnom bradom i velikim izrazitim sivim očima. Njegov uporni pogled ne bi nitko mogao izdržati. U njemu se očitavala okrutnost i nemilosrdnost. U svojoj težnji prema apsolutnoj vlasti nije se obzirao ni na prijateljstvo ni rođačke obveze.

Bila je 609. godina od rođenja Kristova.

Car Hozroe II Parviz zasjedao je na prijestolju u svojemu dvorcu i spremao se primiti poslanike bizantskog imperatora Nikifora Foke. Car Hozroe je znao da je Nikifor Foka u nedavnoj prošlosti bio snažan vojskovođa, koji se nekoliko puta borio protiv ranijeg šaha Hormizda IV, izborio pobjedu, a onda, oslanjajući se na vojsku, protjerao imperatora Bizanta Ignatija i zasjeo na njegov prijestol. U tom su smislu i car Hozroe i imperator Nikifor Foka bili slični, budući da su oba silom preoteli vlast.

Car Hozroe je primao bizantske poslanike u svečanoj dvorani gdje su se održavale najsvečanije ceremonije. Sjedio je na zlatnom prijestolu, u ogrtaču istkanom od zlatnih niti i ukrašenom blistavim dragim kamenjem. Nad carevom glavom se njihala ogromna kruna, također izrađena od čistog zlata, oko koje su bili nanizani dijamanti, safiri, biseri, i drugo drago kamenje. Od visokih strelovitih prozora u dvoranu se bujicom slijevalo dnevno svjetlo, i prekrasni carski nakit je blistao nebrojenim raznobojnim iskrama i treperavim dugama.

Raskošno odjeveni dvorjani stajali su uza zid, a pored prijestola, na klupici od kovanog srebra, sjedio 34

Prokhorov 02.indd 34

21.9.2012 10:19:01

je carev ujak, sjedobradi naočiti Gustahi-Bastam, carev savjetnik.

– Izaslanik imperatora Bizanta, svijetloga Nikifora Foke, poživjela njegova plemenitost još stotinu godina, slavni zapovjednik Zefinazer, – glasno je uzviknuo dvorski ministar i ceremonijal-majstor Harraz.

Visoka tesana kapija se sporo otvorila, i izaslanik vladara Bizanta je polako ušao u dvoranu. Za njim je išlo pet uglednih Bizantinaca iz njegove pratnje.

Izaslanik Zefinazer, suhonjav Grk, orlovskog nosa, u vojnoj opremi ali bez oružja, približio se prijestolu na deset koraka i nisko poklonio. Isto su učinili i njegovi pratioci.

Grci se nisu smatrali nimalo nižima od Perzijanaca i zato nisu poštovali sve ceremonije u dvorcu.

Nisu pali ničice pred carevim prijestolom, kako su to činili Perzijanci, nego su se ograničili na naklon. Carevo okruženje se zgledalo i oglasilo zbunjenim mrmljanjem. Doduše, potiho. U dvorani nitko nije smio govoriti naglas, osim ako bi morao odgovoriti na carevo pitanje.

Car Hozroe i njegov ujak razmijenili su jedva uočljive osmijehe. Oba su davali malo značenja dvorskim običajima, držeći da svijetom upravljaju lukavstvo i snaga, a ne pokazna udvornost. Čak i oni koji ti se danas klanjaju i proslavljaju te, sutra mogu organizirati dvorski prevrat i smaknuti ti glavu sabljom. Samo carska okrutnost i stalno okruženje vjernim podanicima mogu osigurati mir i spokoj u carstvu.

Dotad se izaslanik Zefinazer nikada nije sreo s perzijskim carem. Zabljesnula ga je raskoš prijestolne dvorane i odjeća Hozroja II Parviza. A kada je Grk bacio pogled na carsku krunu, zadrhtao je. Nije ­mogao shvatiti kako Perzijančeva glava drži toliku težinu. I

Prokhorov 02.indd 35

35

21.9.2012 10:19:01

tek kad se zagledao, uočio je da golema kruna visi na zlatnim trakama i da odstoji od careve glave jedva uočljivo odmaknuta.

– Njegovo Veličanstvo, imperator Bizanta, pobjedonosni Nikifor Foka, šalje Vašem carskom Veličanstvu pozdrav i tisuću dobrih želja – zvonko je izgovorio izaslanik, položivši ruke na grudi i ponovno se poklonivši.

Car Hozroe jedva uočljivo kimnu.

– Je li zdrav moj brat, poštovani imperator Bizanta? – zanimao se car Hozroe. – Molim velikog Zaratustru da obaspe svim blagom imperatora Nikifora Foku.

– Zahvaljujem se, Vaše Veličanstvo, – odazva se Zefinazer. – Naš svijetli imperator je zdrav. Bog ga zasipa svojim milostima.

Car Hozroe ponovno kimnu u znak zadovoljstva.

Njegov savjetnik Gustahi-Bastam jedva čujno pljesnu dlanovima. Tim znakom je označio završetak službene audijencije. Dalje je trebao ići poslovni susret, tijekom kojega su dvije strane trebale razmotriti sva neodgodiva pitanja.

U to vrijeme su dva velika i moćna carstva – Istočni Rim ili Bizant, te Iran – djelomice upravljali civiliziranim svijetom. Oni su dugo ratovali među sobom, nastojeći proširiti svoj utjecaj. Bitke između Bizantinaca i Iranaca počele su u vrijeme cara Anuširvana i nastavile se sve do carstva Hozroja Parviza.

Potaknut i ohrabren svojim savjetnicima, Anuširvan nije poštivao primirje s Bizantincima nego ih je napao. Za kratko vrijeme Iranci su osvojili Siriju i Antiohiju, probivši se u dubinu Male Azije. Antiohija je bila spaljena, a Mala Azija opljačkana. Poslije dva­ deset godina, kada je oslabjela moć obaju strana, pot36

Prokhorov 02.indd 36

21.9.2012 10:19:01

pisan je novi mirovni sporazum i vojske velikih carstava su se vratile u stare granice.

Ali međudržavni sporazum se slabo poštovao.

Vojni sukobi su se nizali, bizantski vojskovođa Nikifor Foka je potiskivao Perzijance i sve češće se zalijetao na njihov teritorij. Međutim, nije imao snage da ih ozbiljnije ugrozi. Oslabio je i perzijski car Hormizd IV, pokazavši se lošim vladarom i lošim strategom.

Vojskovođa Nikifor Foka je slijedio ranijeg vladara Bizanta i proglasio sebe za vladara. Svi su shvatili da će se on zauzeti za učvršćenje svoje države, pojačati vojsku i pokrenuti novi rat protiv Perzije. To se nije smjelo dopustiti. Perzijanci su morali poduzeti odlučne mjere, ali im je smetao slabašni Hormizd IV. Njegovo otezanje je moglo dovesti do toga da se Perzijska država raskomada i da propadne. Bio je samo jedan izlaz – smijeniti Hormizda IV. Ali tko bi to mogao učiniti? Bio je potreban hrabar i odlučan čovjek koji se ne boji odgovornosti. Zato što bi u slučaju neuspješnog prevrata njegovi sudionici platili glavom za svoju drskost.

Na državni prevrat se odlučio carev sin i nasljednik Hozroe Parviz. Hormizd IV, nemajući povjerenja i bojeći se izdaje, nikoga nije puštao u svoje odaje bez izvješća i s oružjem. Straža je bila spremna i svatko tko bi se usudio ugroziti carev život, isti čas bi bio proboden kopljima.

Hozroe Parviz je došao do oca kad se ovaj spremao spavati. Kraj cara su se motali sluge, razodijevajući ga i prostirući raskošnu postelju. Stražari su stajali u kutovima i u neposrednoj carevoj blizini.

Hormizd IV je začuđeno gledao sina. Ovako u ­dugoj platnenoj košulji, bez krune na glavi, malo je

Prokhorov 02.indd 37

37

21.9.2012 10:19:01

sličio na vladara velike zemlje. Žuto namršteno lice s rijetkom prosijedom bradom, ćelava glava i naborani vrat odavali su njegove godine i činile ga sličnijim eunuhu – iz haremske straže. Do tada Hozroe nikada nije ušao u carske odaje ovako kasno.

Hormizd IV upitno pogleda sina.

– Što se dogodilo? – upita on slabim potresenim glasom.

Hozroe je izgledao zabrinuto.

Molim Vaše Veličanstvo da mi oprosti što sam ga ovako kasno uznemirio. Ali se ne može čekati do jutra. Stigli su vojnici sa zapadne granice i donijeli ozbiljne vijesti.

Na carskom licu se pojavio strah.

– Kakve? Što to govoriš? I zašto mi to ne možeš sutra reći?

Sin je bio nepokolebljiv.

– Treba odmah donijeti odluku, i vojnici će se odmah vratiti na granicu.

– Onda dobro... Hozroe očima pokaže ocu na sluge i stražare koji su nijemo stajali naokolo. Car im mahne rukom i oni svi izađoše iz spavaonice.

Hormizd IV se bojao neugodnih vijesti. U takvim trenucima je sličio na progonjenu životinju koja se više ne može odupirati i čeka grabežljivčev odlučni skok.

– Govori, – promrmljao je.

– Hajdemo do karte Perzije, – rekao je Hozroe.

– Ondje ću Vam bolje izložiti situaciju.

Hormizd IV ustade s postelje i uputi se na kraj spavaonice, gdje je bio stol s raširenom kartom velike Perzijske države. Car okrenu leđa svome sinu. Hozroe na to izvadi iz džepa dugu kožnu vrećicu punu 38

Prokhorov 02.indd 38

21.9.2012 10:19:01

olovnih zrna i snažno udari oca po glavi. Udarac je zdrobio kosti lubanje, ali se to ispod kose nije vidjelo.

Hozroe prihvati carevo klonulo tijelo, odvuče ga do postelje i položi ga na nju.

Pričekao je minutu, skupljajući odlučnost, a onda glasno viknu: “Svi ovamo!”

Sluge i stražari utrčaše u carske odaje. Hozroe, pokazujući na klonuloga cara, reče: – Priopćio sam Veličanstvu ozbiljne vijesti. On se jako uzrujao i pao i onesvijestio. Za trenutak je prestao disati. Mora da mu srce nije izdržalo. Hitno zovnite carskog liječnika! Liječnik, sijedi i pogrbljeni starčić s velikom torbom, u kojoj su zveckale staklenke i kirurški instrumenti, pojavio se prilično brzo.

– Mome ocu je loše. Pogledaj što mu je.

Liječnik se nadvi nad nepokretnim carem. Podignu vjeđe i pogleda u oči, raširi mu usta da vidi boju jezika, otkrije rebrasta prsa i opipa ih osjetljivim prstima, a zatim opipa glavu. Starac je odmah osjetio razdrobljene kosti potiljka i lice mu je problijedjelo.

Uspravio se i uplašeno pogledao carevića. Htio je nešto reći, ali ga je Hozroe pretekao.

– Srce? izgovori on. U toj kratkoj riječi liječnik je ulovio očitu prijetnju i sve shvatio.

– Srce, – požurio je potvrditi. – Car se već nekoliko dana žalio na srdobolju.

Hozroe Parviz zadovoljno kimne.

– Šteta, tisuću puta šteta, – reče licemjerno. – Otac je mogao još puno dobroga donijeti Iranu.

Od te noći Iranskom državom je vladao novi car – Hozroe II Parviz. Nitko nije posumnjao u prirodnu smrt Hormizda IV, a da je nekome sinula takva dosjetka, sigurno bi je zadržao za sebe. Novi vladar je

Prokhorov 02.indd 39

39

21.9.2012 10:19:01

bio mlad, ali se već odlikovao oštrinom i nemilosrdnošću prema neprijateljima.

Bizantski imperator Nikifor Foka je odmjerenim koracima išao iz kuta u kut u prostranom kabinetu.

Ondje nije bilo istočne raskoši koja pada u oči, namještaj je bio prilično skroman, sve nužno je bilo pod rukom, a imperator nije trpio luksuz. Umjerenost i suzdržanost potjecala je od njegove naravi. Koliko god skupljao, ništa nećeš ponijeti na onaj svijet. I zato se vladar grčke države više trudio za državu nego za vlastito blagostanje. Naizgled je bio neugledan: čvrst, s velikom glavom i uzdignutim čelom, nad duboko ukopanim sivim očima; rijetke svijetle kose padale su na kvrgavo čelo, a snažna vilica govorila o nepopustljivosti i snažnoj volji.

Vladar Bizanta je dobio obavijest da je umro iranski car Hormizd IV i da je zauzeo prijestol njegov sin Hozroe Parviz. Vijest nije bila ugodna. Raniji car je bio neodlučan i slabo je vladao vojnom vještinom. O njegovom su sinu govorili posve drugo. Hozroe Parviz je bio brz u odlukama i sudjelovao je osobno u mnogim bitkama, pokazujući pritom veliku hrabrost. S dolaskom novoga cara sukob dviju velikih država se može pojačati, a bizantskom imperatoru uopće nije bilo do toga. Produženi rat je potrošio bizantske resurse i trebalo im je predaha, ako je moguće na duže vrijeme. Ali kako to postići? Imperator se zamislio trljajući dlanom teški podbradak. Bila je jedna mogućnost, ali tu je očevo srce upadalo u proturječje s državničkim razumom. Međutim, interesi države su bili važniji. Imperator je dohvatio sa stola zvonce i pozvonio. Zapovjedio je tajniku da mu pozove kneginju Mariju. I dok su joj prenosili očevu zapovijed, Nikifor Foka se okrenuo desnom kutu kabineta gdje je 40

Prokhorov 02.indd 40

21.9.2012 10:19:01

bio ikonostas i plamičak u lampi. Imperator izgovori molitvu Gospodu, moleći se da ga učvrsti u teškoj odluci i onda se široko prekriži.

Nikifor Foka je ispovijedao kršćanstvo i bio čvrst u svojoj vjeri. Žena mu je umrla prije deset godina, Nikifor se više nije ženio, a njegovu jedinu kćer odgajale su dvije njegove sestre i mnogobrojne tete. Kći je također bila uvjerena kršćanka, a ako bi Nikifor i ponekad sebi dopuštao slabosti u poštovanju strogih religijskih norma, Marija je dotle bila nepokolebljiva u tome. Njezina fanatična religioznost je ponekad plašila oca, ali je on nije mogao razuvjeriti, a nije se ni trudio. Čak je bilo dobro što je bila takva žestoka kršćanka. U krajnjem slučaju, neće ni težiti grešnim veseljima ni trošiti velika sredstva na nakit i ukrase.

Marija je ušla u očev kabinet i po navici se prekrižila prema tamnim likovima svetaca na ikonama.

Imperator dotakne usnama kćerino čelo, posadi je na stolac i sam sjede nasuprot nje. Malo odšutje, sabirući misli. Marija je strpljivo čekala što će otac reći, upitno ga gledajući.

Nikifor Foka ponovo protrlja dlanom svoj izbočeni podbradak.

– Malo tko zna kako je teška sudbina imperatora i njegove obitelji, – reče on. – Svi vide paradnu stranu vlasti, a ne vide njezine troškove, kojih ima puno. Mi nismo slobodni u svojim odlukama i djelovanju, često postupajući onako kako zahtijevaju interesi države, iako nam se ponekad ne sviđaju takve odluke. Ali Gospod nas je opskrbio velikom odgovornošću i mi je moramo poštovati u punoj mjeri...

Imperator je razmišljao naglas, a Marija pozorno slušala, premda još nije shvaćala kamo naginje otac.

Prokhorov 02.indd 41

41

21.9.2012 10:19:01

Međutim, intuicija joj je govorila da slijedi ozbiljan razgovor, i ona se u sebi spremala za to.

Marija je nedavno napunila dvadeset dvije godine.

Sličila je na majku. Bila je visoka, dobrog stasa, pravilnim crtama lica i raskošnom zlatnom kosom. Od oca je naslijedila velike sive oči, trezvenu praktičnu pamet i jaku volju. Obična polumonaška odjeća koju je nosila djevojka skrivala je vrline njezine mladosti, od čega je izgledala odraslije i strože. Otac je Mariji bio sve što ona poštuje, i njegove riječi su za nju bile zakon.

– Našu državu su iscrpile neprekidne bitke sa susjednim Iranom, – nastavio je Nikifor Foka. – Nas zovu Istočnim Rimom, ali mi sada slabo odgovaramo Rimu glede njegove snage i moći.

Teško smo uspjeli postići krhko primirje, a sada je i ono u opasnosti. Umro je iranski car Hormizd IV i na prijestolu ga je naslijedio Hozroe Parviz. Za razliku od oca, borben je i nije plašljiv. Usto je mlad, a vrelina njegova uzrasta često graniči s nesuzdržanošću. Što ćemo ako se odluči da nas napadne? Teško da ćemo se oduprijeti Iranu, i onda našu zemlju čeka ropstvo...

Marija još uvijek nije shvaćala kamo naginje otac.

– Ima samo jedan način da se zadrži mladoga cara od rata s nama – a to je zaključiti dinastijski brak.

Marijino lice je pocrvenjelo, oči su se raširile i stale sličiti na jezerca, puna čiste prozirne vode.

– Hoćeš reći... počne ona i zapne.

– Da, upravo to i hoću reći, – potvrdi Nikifor Foka, ispravno shvativši zašto je kći zapela. – Bilo bi dobro da postaneš ženom perzijskog cara. Tada bismo dobili željeni predah na nekoliko godina. Ja ne vje­ rujem Perzijancima, za njih su ugovori i potvrde o 42

Prokhorov 02.indd 42

21.9.2012 10:19:01

prijateljstvu malo više nego prazna formalnost. Ali da on postane mojim zetom, ne bi se usudio odmah prekršiti običaje. Znači da nam je osiguran spokoj na neko vrijeme. Dotle ćemo popuniti blagajnu, učvrstiti državu i pojačati vojsku...

Nikifor Foka je zašutio, ispitujući kćer pogledom.

Marija je također šutjela, promišljajući očeve riječi.

Nikako se nije htjela udati za čovjeka koji joj je stranac po svemu: vjeri, kulturi, podrijetlu. Ali je istodobno znala kako je imperator teško došao na tu odluku.

Upravo imperator, a ne otac. Nije slučajno počeo razgovor riječima o dužnosti i odgovornosti vladara države.

Marijine oči se ovlažiše i ona obrisa suzicu s oka.

Nije bilo lako prihvatiti da bi morala žrtvovati svoju mladost i slobodu radi spašavanja državnih interesa.

Ali ona nikada i ni u čemu nije proturječila ocu, i ako on smatra da bi trebala poći za perzijskog cara, onda – neka tako i bude. Ali je naglas rekla drugo: “A tako sam htjela postati monahinjom...”

Nikifor Foka se nezadovoljno namršti.

– Bogu se može poslužiti i na drugi način. Ne mora biti obvezno striženjem. Živjet ćeš u zemlji pogana, pa prinesi njihovim srcima i razumu sve prednosti kršćanske vjere. Ti imaš snažnu narav, i ja vjerujem da nećeš biti haremska zatvorenica. Nego možeš utjecati na svojega muža, sprečavati ga u naglim i nepromišljenim postupcima i odlukama. Time će se okoristiti domovina i tvoj narod. Zar je to malo?

Imperatora napusti uobičajena suzdržanost. Govorio je vatreno, povisivši glas, nastojeći uvjeriti kćer da podupre njegovu odluku. Pritom je uvjeravao i samoga sebe. Njemu, ocu jedine kćeri, bilo bi bolno shvatiti da mu najbliže biće na svijetu postaje taocem

Prokhorov 02.indd 43

43

21.9.2012 10:19:01

državnih interesa. Ali to je trebalo učiniti, to je bio jedini izlaz, i Nikifor Foka je unosio u svoj govor svu uvjerenost zrelog i razumnog političara.

Marija je šutjela, poniknuvši glavom. Očevo srce se kidalo od žalosti, ali ga je gušila tvrda imperatorska volja. Djevojčino lice je poblijedjelo, a crte lica se zaoštrile. Nije lako bilo pristati na ulogu žrtvenog jaganjca. Ali, s druge strane, ona je imperatorova kći... – pristajem, oče, – jedva čujno je rekla. – Ako ti držiš da tako treba, spremna sam slijediti tvoju volju.

Vjerujem da će mi Gospod dati snage i učvrstiti me u težnji da ispunim svoju dužnost.

Nikifor Foka uzdahnu.

– Gospod je dao na muke svoga jedinoga sina, da iskupi ljudske grijehe. Ja žrtvujem svoju jedinu kćer i shvaćam kako je teško bilo Gospodu.

Ali te ne šaljem u pogibelj, svojim životom ćeš jačati našu pravu stvar, i to shvaćanje mi daje snage.

Marija je podignula glavu i pogledala oca u oči.

– Ali hoće li perzijski car pristati da me uzme za ženu?

Imperator se jedva zamjetno osmjehnu.

– Ja mislim da hoće. On također nema izlaza. Tek je zauzeo očev prijestol i mora se učvrstiti na vlasti.

Da sada započne rat i da mu se otegne, ne bi spasio glavu. A ovako ćemo ga podržati u teškom trenutku.

On nije glup i znat će procijeniti tu pogodnost. A onda... – Nikifor Foka malo otegnu. – On je pogan, pa mu je svejedno ima li sto žena ili sto i jednu?

Sada se osmjehnu Marija.

– Potrudit ću se biti prva.

Imperator zablista.

44

Prokhorov 02.indd 44

21.9.2012 10:19:02

– Baš lijepo. Uputit ću u Iran naše izaslanike i skupe darove Hozroju Parvizu. Imenovat ću za vođu starijeg zapovjednika Zefinazera. On je iskusan, i mislim da će znati pokazati mudrost i postići ono što je potrebno.

Hvala ti, kćeri. Isus se vratio svojemu Nebeskom Ocu poslije uskrsnuća, nakon što je ispunio svoje zemaljsko poslanje. Želim vjerovati da ćeš se i ti vratiti meni ako se ne ukorijeniš na tuđemu tlu. I onda se više nećemo rastati.

Prokhorov 02.indd 45

45

21.9.2012 10:19:02

Prokhorov 02.indd 46

21.9.2012 10:19:02

6.

Naše postojanje rijetko podsjeća na ravni tok velike rijeke. Često u njemu nastaju virovi, plovi slama, granje i ostalo smeće koje mrlja površinu čistoga toka.

Neprekidno smo u nastojanjima i brigama koje nas odvlače od glavnih poslova i ponekad ostavljaju neuklonjiv osjećaj mučnine. Takvi virovi u životu carskog para bile su stalne prepirke na religijske teme. Dobrotvorni Marijin rad, pomoć potrebitima, doveo je do toga da su se u iranskim provincijama pojavile prve kršćanske sekte. Za sada su bile malobrojne, ali Hozroe Parviz je shvaćao: ako se na jednom prstu pojavi čir, oteći će cijela ruka. Njegovi dvorjani i načel­nici u tim naseljima izražavali su nemir u povodu širenja kršćanstva među Perzijancima te Hozroe Parviz kao car nije mogao ostati po strani. Pozvao je k sebi Mariju na ozbiljan razgovor.

– Ja ti ne branim da pomažeš siromašnima, – rekao je oštro. – Dobivaš iz blagajne koliko ti god treba sredstava. Ali se ti osim toga baviš misionarstvom. U zemlji su nam se pojavile kršćanske sekte. Ja ti zabranjujem kršćanstvo. Ne samo što umnažaš besposličare dajući im novce, nego još i narušavaš same temelje naše države.

Marija je začuđeno gledala uzbuđenog supruga.

– Nisam baš shvatila za što me okrivljuješ?

Prokhorov 02.indd 109

109

21.9.2012 10:19:06

Iranski car je hodao iz kuta u kut velike sobe i bacao ljutite fraze trudeći se ne sresti očima sa svojom ženom.

– Pa naravno, – podsmjehnu se on. – Ti ne shvaćaš što radiš. Dobro, objasnit ću ti. Javljaju mi iz provincija da u zemlji pada prinos žita. Ranije su ratari ulagali sve snage da prežive i postignu dobru žetvu.

Za vrijeme suše nastojali su sačuvati svaki klas – a sada se ne moraju truditi. A i zašto bi, kad tvoji vjesnici vršljaju selima i potiču ih da sjede skrštenih ruku. Ljudi se više ne oslanjaju na sebe same, nego na tvoja davanja koja im pomažu da dobro žive, a da se ne moraju posebno truditi. Eto zašto kažem da širiš besposličarenje. Ja to neću trpjeti. Već sam izdao uredbu svojemu ministru financija da ti uskrati novce iz državne blagajne. Tvoj dobrotvorni rad preskupo stoji ovu zemlju.

Ali i to bi se još dalo otrpjeti kad se ti ne bi bavila širenjem Kristova učenja. Država je čvrsta samo kad joj stanovništvo ispovijeda istu vjeru. Čim se pojavi druga, narušava se cjelovitost zemlje. Koliko god lijepio razbijeni vrč, svejedno će iz njega curiti voda.

Ja ću učiniti kraj kršćanstvu u Iranu. Izbojke korova iščupati čim se pojave da ne potisnu sadnice.

Marija se htjela nečim opravdati, ali je car pogleda s takvom mržnjom da se nije usudila reći ni jedne riječi. Tako ljutitoga muža Marija još nije vidjela. Oštro se okrenula i izašla iz dvorane, snažno zalupivši za sobom vratima.

Mlada žena je ostala samom. Mogla se usprotiviti Hozroju riječima da ljudi primaju kršćanstvo dobrovoljno, sami, i da ih nitko na to ne tjera. Na kraju krajeva, vjera je za svakoga osobna stvar i čemu osuđivati stanovništvo zato što mu se jednostavne i jasne 110

Prokhorov 02.indd 110

21.9.2012 10:19:06

istine kršćanstva učiniše bližima od zaratustrijske premudrosti. Ali to nije imala kome reći, niti je bilo koga da je čuje.

Te se večeri Marija posebno strasno molila Gospodu da je uputi k istini i podupre unatoč sumnjama.

I molitva je djelovala: u Marijinu dušu se ponovno vratio spokoj i nije više ni kanila poštovati muževu zabranu.

A iranski car nije ostavio svoje riječi u zraku. Zapovjedio je da se sruše kršćanske molitvene kuće, da se novopečene kršćane išiba i obveže na povratak staroj vjeri. Oni koji budu tvrdoglaviji, bit će nemilosrdno kažnjeni. Odavna je provjereno, kada je čovjeku u pitanju glava on postaje popustljiv i više ne predstavlja prijetnju.

Doznavši da su joj pristaše istrijebljeni, Marija se zatvorila u se. Rijetko je razgovarala s mužem sama, nego bi odgovarala tek kada je nešto upita. Takva šutljiva upornost još je više ljutila Hozroja, on se žestio sve jače, a u zemlji je raslo nezadovoljstvo žestokom upravom. Cijela tragičnost situacije svodi se na to da je mladi car nastavio voljeti svoju ženu, premda je to bio tek uvjetni brak. Mogao bi je poslati ocu u Bizant, ali mu je sama misao o tome bila nepodnošljiva. Morao ju je viđati, slušati njezin melodiozni glas, diviti se krasnim crtama njezina lica, loviti očima svaki pokret njezine ruke, one rijetke osmijehe, gledati kako dobivaju zlatan odsjaj njezine kose pod prvim zrakama sunca. Hozroe je mrzio ženu i svaki dan je želio još više. Zakleo se da će slomiti njezinu upornost i natjerati Mariju da ga zavoli, ali je bio daleko od postizanja tog cilja kao i prvih dana braka. To su bile ljubavne muke, nalik na neki grčki mit o ko­ jemu je budući iranski car u djetinjstvu slušao od

Prokhorov 02.indd 111

111

21.9.2012 10:19:07

nastavnika. Neki car sjedio do grla u vodi, ali nije se mogao napiti i umirao je od žeđi. Mučila ga je glad, nad glavom su mu se njihale grane s plodovima, ali ih nije mogao dosegnuti…

Jedanput je za večerom zadovoljno kazao ženi da u zemlji više nema kršćanskih zajednica, da ih je uništio i da se zaraza tuđe vjere više neće širiti. Marija je saslušala muža šutke, puštene glave, a onda je jedva čujno odgovorila: – Kršćanstvo je po tome jako što se upornije širi, što mu više brane. Šesto godina od smrti Isusa Krista, njegove sljedbenike su razapinjali na križevima, palili, bacali divljim zvijerima u cirkuskim arenama, ali je vjera stjecala novu snagu, kao što se bujica širi u proljetnoj poplavi.

– Ništa, ja ću je pregraditi čvrstom branom, – podsmjehnu se Hozroe.

– Teško da ćeš išta postići, – jedva čujno uzvrati Marija, diže se od stola i ode u svoje odaje. U takvim trenucima Hozroe Parviz je još više mrzio ženu zbog tvrdoglavosti i nepopustljivosti, a protiv svoje volje još se više zanosio njome.

Tako su prošle tri godine. Za to vrijeme zemlja nije postala bogatijom, ljudi su živjeli isto tako teško i gladno, ali Hozroe Parviz je stvorio jaku vojsku i mogao bi se s njom okušati s Bizantom, što je tajno želio i čemu je stremio, ali ga je zadržavao mirovni sporazum s tom zemljom. Na susjednom prijestolu je i dalje sjedio imperator Nikifor Foka, a iranski car je uza svu svoju čvrstinu i prijezir prema ikakvim uvjetovanostima, poštovao punca i računao na njega. Nije nitko drugi nego taj Nikifor Foka podupro iranskog cara u teškom trenutku i pomogao mu da vrati vlast 112

Prokhorov 02.indd 112

21.9.2012 10:19:07

u svojoj zemlji. Ali ako bi punac umro ili sišao s ­vlasti…

Kažu, kad nešto jako želiš, da se to neizbježno događa. Jedanput, kad je vidio Mariju jako ojađenu, Hozroe se zainteresirao što se dogodilo?

– Dobila sam lošu vijest od doma, – reče Marija, zaustavljajući suze. – Otac se jako razbolio i liječnici kažu da će teško preživjeti.

– On je i dosad izgledao loše pa ipak je tri godine uspješno upravljao zemljom, – tješio je Hozroe ženu.

– Ali sada je legao i ne diže se iz postelje.

– Žalosno, – bio je sućutan Hozroe, – što misliš, tko ga može zamijeniti na prijestolu? Valja nam biti spremnima za to. Zahvaljujući tvojemu ocu toliko godina nismo ratovali s Bizantom, a dođe li novi imperator, može povesti drugu politiku. Situacija je tim složenija što Nikifor Foka nema sina, a to znači neizbježnu borbu za vlast.

Marija se složi, spustivši glavu.

– Već sam mislila o tome, – odazva se ona. – Pretendenata na prijestol ima puno, a najjači je Heraklije. Tek je prešao tridesetu, vrlo je častoljubiv i uspio je okupiti oko sebe puno pristaša. Meni se čini da će on znati potisnuti ostale i sam osvojiti vlast.

Hozroe Parviz ugrize donju usnu, razmišljajući o vijesti koja ga je i obradovala i zabrinula. Ljudski mu je bilo žao Nikifora Foke, jer mu je punac ipak bio dobar čovjek i čvrst vladar. S druge strane, njegova smrt je razvezivala ruke iranskom caru i on je bio slobodan poduzeti sve što zamisli. Dogovor s ranijim imperatorom Bizanta prestaje važiti, a novi vladar tek stječe snagu. Po svršetku Nikifora Foke neizbježno će početi borba za carski prijestol, i nije poznato čime će se završiti. U svakom slučaju, Herakliju ili

Prokhorov 02.indd 113

113

21.9.2012 10:19:07

kome drugome, neće biti do vanjske politike i za to vrijeme Iran može trljati ruke. Recimo, vratiti sebi raniji armenski teritorij, koji je on, Hozroe II Parviz, morao dati Bizantu za podršku u likvidaciji državnog prevrata u Iranu.

Sve te misli su jedna za drugom klizile u svijesti iranskog cara. Završavalo se vrijeme iznuđenog zatišja i otvaralo široko polje akcije kojoj je on, Hozroe Parviz, odavno težio. I već je odlučio da će vratiti armensku zemlju ako Nikifor Foka umre. Ako Bizant to otrpi, može se poći dalje, pa na kraju krajeva i obračunati se s Grcima jer je vrijeme njihove moći došlo kraju.

– A čiji je on sin, taj Heraklije? – s hinjenom ravnodušnošću se zanimao Hozroe. – Tko stoji iza njega?

Ako želi zauzeti prijestol morao bi imati za leđima snažnu stranku.

– U tome je i stvar, što nije ničiji, – gorko se oglasi Marija. – Njegov otac, vojni zapovjednik Fedor Stratilat, bio je blizak prijatelj Nikifora Foke. Fedor je poginuo prije dvadeset godina, u bici upravo s vama, Perzijancima, i tada je moj otac posinio Heraklija zbog uspomene na prijatelja. Brinuo se o njemu, podizao kao svoje dijete, a kada je narastao, postavljao ga je na visoke državne dužnosti da bi se obrazovao i stekao iskustvo. Heraklije je postao u stvari veliki intrigant. Stao je okupljati jake pristaše i čekati na svoj trenutak. Protiv oca, doduše, ništa nije poduzimao, ali je spletkario i borio se protiv drugih dvorjana, pa ni sada neće ispustiti svoje.

– Aha, tako, – promrmljao je Hozroe Parviz, sve više tonući u razmišljanja; Heraklije neće svoje ispustiti, ali neće ni iranski car.

114

Prokhorov 02.indd 114

21.9.2012 10:19:07

Poslije tog razgovora imperator Nikifor Foka je živio još samo tri mjeseca. Privremenu upravu je preuzeo patrijarh Zaharija. Ali on je bio vrlo star i kao prvosvećeniku nije mu doličilo obnašati svjetsku vlast.

Novi imperator se morao proglasiti poslije sahrane ranijeg vladara. Svi su spominjali kao prvog pretendenta na prijestol Heraklija, ali nije trebalo smetnuti s uma ni vojskovođu Seleukija, također častoljubivoga, iza kojega je stajala vojska.

Nastalo je kratko zatišje u bizantskom imperiju.

Car Hozroe Parviz i njegova žena pošli su u Konstantinopol na sahranu Nikifora Foke.

Kao crni oblak Konstantinopol je prekrila tuga.

U hramovima su održavane mise za pokojnike, glasno su zvonila zvona, a u prijestolnici su se okupili vladari mnogih susjednih zemalja. Privremeno su zaboravljena neprijateljstva i stari sporovi.

Hozroe je iskosa pratio Mariju. Očekivao je da će onemoćati od plača, zaboraviti se, ali ničega takvog nije bilo. Mlada žena se doslovce okamenila od žalosti, ali se držala čvrsto, premda je oplakivala oca.

Iranske žene su se ponašale drukčije: vikale su, greble si lica, čupale kosu, te je Hozroe pomislio kako Mariji njezina vjera daje tu čvrstinu.

Pogrebna kršćanska ceremonija bila je dirljiva i veličanstvena, ali je to Hozroe pratio razmišljajući o drugome. Sada kada nije više bilo Nikifora Foke, Marija je ostala bez potpore i možda bi uspio pokušaj da se slomi njezina upornost. Nema više kuda, jer joj dom više nije u Konstantinopolu, nego u Ktezifontu, i ona posve ovisi o svojemu mužu. On, Hozroe Parviz, prvo će je natjerati da odbaci kršćanstvo i počne se klanjati Zaratustri, a onda, kad budu ispovijedali istu vjeru, silom će je natjerati da zavoli muža. Doduše,

Prokhorov 02.indd 115

115

21.9.2012 10:19:07

još nije razmislio kako će to postići, ali je bio uvjeren da hoće.

Kao što je i pretpostavio, u Bizantu je nastala pometnja. Vojskovođa Seleukije i Heraklije postali su suparnici, ali ni jedan nije mogao računati na pobjedu. Imali su približno jednak broj pristaša i grčki vojni zapovjednici su dvojili ne znajući kome se prikloniti i koga podržati. Obojica su imali i pozitivne i negativne strane, i nije bilo jasno kako će se ponašati na carskom prijestolu, kada se dokopaju vlasti. Štošta se može obećati, ali kada je ijedan vladar ispunio obećanja nakon što je zasjeo na vlast?

U Konstantinopolu se Hozroe Parviz sastao i s Heraklijem i Seleukijem. Bili su suprotni jedan drugom: Heraklije visok, mršav, kukastog nosa, s prodornim pogledom i kapom crne kose; Seleukije je naprotiv bio nizak, punačak i svjetlokos, sa široko otvorenim zelenim očima. Kod obojice se osjećala snažna volja i želja da idu do kraja radi postizanja željenog cilja.

Hozroe je dao prednost Herakliju koji je bio mlađi i imao očito pustolovniji značaj, a takvi ljudi ranije ili kasnije postižu uspjeh ili slome sebi vrat.

U Bizantu je stvar išla prema međusobnom ratu, politička nestabilnost je razjedinjavala i do tada krhko ustrojstvo. Trenutak je bio pogodan, te je iranski car odlučio da ga ne propusti. Po njegovoj zapovijedi vojskovođa Sarkaš je pokrenuo perzijsku vojsku prema Armeniji. Ondašnje grčke vojarne nisu pružile otpor, potisnute su s armenske zemlje, i uskoro je cijela susjedna zemlja bila pod vlašću Irana.

Ta je vojna operacija još više zaoštrila odnose između pretendenata na carski prijestol. Obojica su, Heraklije i Seleukije, optuživali za tajne veze s Ira116

Prokhorov 02.indd 116

21.9.2012 10:19:07

nom i popustljivost koja je rezultirala gubitkom teritorija za Bizant.

Uspjeh je zavrtio glavu mladom iranskom caru.

On se smatrao ravnim nekadašnjem iranskom caru Anuširvanu koji se proslavio pobjedonosnim osvajačkim pohodima. Upravo je Anuširvan osvojio Siriju i Antiohiju, opljačkao Malu Aziju pretvarajući je u pustinju. Hozroe Parviz se spremao ne samo ponoviti akcije nekadašnjega slavnog cara, nego ga i preteći.

Hozroe se pretvorio u ohologa i neumoljivog vladara. Malo koga bi udostojao pozornošću, klizio je rastresenim pogledom preko leđa dvorjana koji su ropski uzmicali pred njim. Nadmeno i grubo je izdavao zapovijedi koje su se odmah ispunjavale. Otezanje se kažnjavalo okrutnim kaznama, ponekad i odrubljivanjem glave.

Hozroe II Parviz je postao apsolutni i neupitni vladar Irana i pokorenih zemalja.

Sada se trebalo obračunati s Marijom. Hozroe ju je pozvao u svečanu dvoranu. Sam je sjedio na prijestolu u raskošnoj carskoj odori, a ona je stajala pred njim u istoj jednostavnoj i tamnoj odjeći kršćanke.

Mladi car se zanosio svojom moći i htio je dati ženi da osjeti koliko je beznačajna u usporedbi s njim.

Marija se držala jednako mirno, gledala je muža ne spuštajući glave i u njezinom pogledu je Hozroe ulovio ironiju. To ga je napokon izbacilo iz takta.

– Dojadio mi je naš prividni bračni život, – oštrim glasom je progovorio. – Zajedno smo tri godine, ali to se samo naziva zajedništvom. Moram se zadovoljavati milovanjem suložnica i robinja, jer je moja žena zaboravila na bračne obveze. Vrijeme prolazi, potreban mi je sin, nasljednik, i on ne može biti plod veza s dostupnim ženama, nego odnosa između carskog

Prokhorov 02.indd 117

117

21.9.2012 10:19:07

muža i žene. Odsutnost nasljednika će gurnuti zemlju u kaos, kao što se to dogodilo s tvojim rodnim Bizantom. Što reći o tome koliko je bio dobar imperator Nikifor Foka kad nije uspio dobiti sina.

Marija nije ništa uzvratila na te uvrede o svojemu ocu, samo je vidljivo poblijedjela. Čvrstina je probijala iz cijeloga njezinog lika.

– Zašto šutiš? – zlobno upita Hozroe. – Sada si u mojoj vlasti – mogu te kazniti, a mogu i pomilovati.

Ako se budeš i dalje protivila – upoznat ćeš se s našim tamničkim podrumima. Kako ćeš pjevati kada budeš na kruhu i vodi okružena čoporom gladnih štakora.

Marija je pogledala ravno na muža. U njezinim očima bljesnuše iskre mržnje.

– Naš je brak i slovio kao uvjetan od samog početka, – progovori ona. – Morali smo učvrstiti mir između naših država i održavali smo ga cijele tri godine. Moj otac je umro i ti si prekršio dogovor između naših država, znači da je naš brak izgubio značenje.

Ja ne mogu biti tvojom ženom, već sam ti rekla da sam Kristova nevjesta. Molim te da me pustiš, ja ću otići u samostan.

Hozroe se nagnu prema njoj s visine prijestola.

– Nećeš nikuda otići, – uzvratio je. – Ja ću te silom natjerati da ispunjavaš bračne dužnosti.

Marija podiže glavu.

– Onda ću se ubiti. I ne moraš me plašiti tamnicom i štakorima. S radošću ću primiti muke, one krš­ ćane samo učvršćuju u vjeri. Gospod me kuša, ja ću dokazati da sam dostojna njegovih kušnja.

Mladi se car zabezeknuo. Htio je uplašiti ženu, a umjesto toga je izazvao ispad religiozne mahnitosti da se čak zbunio. Poželio je raniti ženu.

118

Prokhorov 02.indd 118

21.9.2012 10:19:07

– Ti se moliš nekakvim drvcima i to zoveš istinskom vjerom, – uvredljivo se nasmijao. – Sad ću zapovjediti da ih izbace iz tvojih odaja i spale. Vidjet ćeš da će tvoje ikone gorjeti isto kao obično drvo.

Marija je stisnula zube, da su joj se obrazi napuhali.

– Time ništa nećeš promijeniti, – mirno mu je odvratila. – Ikone i raspelo nisu za nas bit nego simbol vjere. Krist je govorio da je vjerniku hram u njegovoj duši, a odatle ga nećeš izbaciti. Kako ne shvaćaš da me ne možeš uplašiti? Moja vjera mi daje snagu i pojačava moju čvrstinu.

Hozroe ju je gledao i razmišljao kako da zbuni tu tvrdoglavu i istodobno do zanosa voljenu ženu. I u tom trenutku mu je sinulo. U pravu je: ikone i lampice, a također i križevi – sve je to samo vanjsko oblikovanje njezine vjere. A da se sruši zgrada, ne treba guliti vapno i pozlatu, nego razbiti temelje. I on, Hozroe Parviz, može sada ostaviti kršćanstvo bez potpore. A za to treba pogodan trenutak, pa ćemo vidjeti onda što će reći Marija. Čak mu je postalo vruće od iznenada sinulog rješenja.

– Uništit ću vaše kršćanstvo u samim temeljima, – snažno je rekao. – Povest ću vojsku na Jeruzalem i osvojit ću ga. Spalit ću vaše svetinje, srušiti hramove, a od mrtvih kršćana će nastati planine. I za sve to ćeš biti kriva ti jedina, tvoja braća i sestre po vjeri će te prokleti.

Posljednji put te pitam, hoćeš li mi se pokoriti?

Shvati, tvoj odgovor će odrediti budućnost vašega svetog grada i cijele vaše vjere.

Marija je dugo šutjela. Mislila je kako je Isus Krist otrpio strašne muke, ali ništa ga nije moglo slomiti.

Njegova smrt je samo proširila i učvrstila kršćanstvo.

Prokhorov 02.indd 119

119

21.9.2012 10:19:07

Neka bude onako kako kaže Hozroe Parviz. Teške kušnje kojima će izložiti kršćane samo će učvrstiti njihovu vjeru. Kršćanstvo se više ne može zaustaviti, ono kao morska plima zapljuskuje obale čovječanstva, perući s njega prljavštinu i gnjilu travu.

Hozroe Parviz i Marija su uporno gledali jedno drugo.

– Ne, – rekla je Marija. – Nikada neću biti tvojom ženom. Možeš me mučiti, paliti, tući i moriti glađu – to ništa neće promijeniti! Meni je odvratna i sama misao o bliskosti s tobom. Možeš osvojiti Jeruzalem i uništiti sve naše svetinje. Kršćanstvo će ipak živjeti, hramovi će se podići, a ti ćeš do kraja stoljeća biti spominjan s prijezirom i mržnjom. Možeš podići planine od ubijenih tijela, ali ni sam nećeš izbjeći takvu sudbinu, jer onaj tko se mača laća, od mača će i poginuti. Krist je rekao: “Osveta je moja, i ja ću je vratiti”. Ti ćeš posegnuti na ono najdraže u životu stotina tisuća ljudi, i naš Gospod će ti uzvratiti po zasluzi. Zapamti moje riječi, pa ćeš ih ponavljati kad budeš umirao u strašnim mukama. Što se mene tiče, ja ću moliti Gospoda da me učvrsti u vjeri a tebe ostavi bez sina i nasljednika, jer zlo ne mora rasipati sjeme na vjetru.

Kad je to rekla, Marija se okrenula i izašla iz dvorane. Hozroe je sišao s prijestola i dugo mjerio koracima prostranu dvoranu, hodajući iz kuta u kut.

Od zlobe i bijesa tijelo mu je sitno drhtalo, a želja da se osveti ženi za njezinu tvrdoglavost i uvredljive riječi rasla je i prešla u odlučnost. Uvečer je car sazvao vojno vijeće, što nije učinio već dugo vremena.

– Došlo je vrijeme da operemo sramotu kojom nas je počastio Bizant kad nas je natjerao da se vratimo u stare granice. Sada je najpogodniji trenutak za to.

120

Prokhorov 02.indd 120

21.9.2012 10:19:07

Bizant je bez imperatora, ondje traje borba za vlast, a vojska je izgubljena i neaktivna. Možemo vratiti sebi ranije pokorene države i obogatiti se. Sve ću vas dostojno nagraditi, a moja velikodušnost neće imati granica.

Hozroe Parviz je to govorio prateći pozorno svoje šutljive vojne zapovjednike i savjetnike. Po njihovim licima je vidio da s odobravanjem primaju njegove riječi.

– Napokon, – s uzdahom radosti se odazva vojni zapovjednik Bandue. – Koliko se mogu trpjeti uvrede koje su nam zadali Bizantinci. Neka sada oni dožive to što smo mi sve ove godine.

– Istina! Točno rečeno! Konji su nam se ulijenili, a mačevi zahrđali! – zabruje ostali zapovjednici – Andian, Gardue, Burzin i drugi.

– Od čega ćemo početi? – upitao je carev ujak Gustahi-Bastam. Želio je dokučiti namjere mladoga cara.

– Počet ćemo od pohoda na Jeruzalem, – jasno je rekao car. Odgovor je izazvao opće čuđenje.

– To je daleko, a što će nam on? – postariji i iskusni Andian je pogledao ostale zapovjednike. – Nije li se bolje prvo obrušiti na Siriju? Njezin vladar je baš prenaglio: zalijeće se na našu zemlju, pljačka je.

– Sirija će pričekati, – oštro je uzvratio Hozroe Parviz. – Prvo se moramo obračunati s Bizantom. Želim da od njega ne ostane ni uspomena. To je kršćanska zemlja, a temelj njezine vjere se nalazi u Jeruzalemu. Kada ga osvojimo i uništimo, uselit ćemo u srca kršćana strah i očaj, a takvi se ljudi ne mogu dobro boriti. Osim toga, Jeruzalem se nalazi na križanju mnogih trgovačkih putova, i ondje su se na­ kupila silna bogatstva. Na taj način ćemo odjednom

Prokhorov 02.indd 121

121

21.9.2012 10:19:07

postići dva cilja: nanijeti žestok udarac kršćanima i osvojiti im imanje. A tamo ga ima puno. Bizant ne može spriječiti naš pohod na Jeruzalem, jer ga razdire borba za vlast. Jeruzalem pripada Bizantu i to će biti još jedan teritorij koji ćemo oteti prokletim Grcima.

I opet su riječi mladoga cara izazvale jednodušno odobravanje skupa. Mirni život je dosadio vojnim zapovjednicima, i već su zamišljali pobjedničke bitke i brojne trofeje s kojima će se vratiti u domovinu.

– Na Jeruzalem! Na Jeruzalem! – povikali su, skočivši na noge i tresući u zraku oružje. Oštrice mačeva su kratkim bljeskovima prorezale polumrak dvorane u kojoj se održavalo vijeće. Plameni baklja su se zanjihali i stali gariti.

I samo je stari Gustahi-Bastam dobro znao što se događa u duši mladog cara koji voli ženu do bezumlja, a ne može s njom izaći na kraj. “Koliko će još nevolja donijeti ljudima i zemljama to suprotstavljanje carskih supruga, – razmišljao je iskusni carski savjetnik.

– Kada se mladost udruži s bezumljem strasti to sliči na pješčanu buru koja pomete sve živo.

Središte triju svjetskih religija, sveti Jeruzalem, od drevnih je vremena igrao važnu ulogu u povijesti čovječanstva. Povijest Jeruzalema se bilježi od ranog brončanog doba. Prvi spomen datira od XX-XXI. stoljeća prije naše ere kada se pod imenom Rušalimun pojavljuje u egipatskim zakletvama neprijateljskih gradova izrađenih na kultnim kipićima. Među poveljama iz arhiva El-Amarni – stare prijestolnice Donjeg Egipta – pronađena je poslanica koja datira iz XIV stoljeća prije naše ere u kojoj vladar Jeruzalema izvješćuje faraona Ehnatona o opasnosti koja prijeti gradu zbog upada u Kanaan plemena Habiru (riječ je, 122

Prokhorov 02.indd 122

21.9.2012 10:19:08

očito, o Židovima). Jeruzalem u tom tekstu figurira pod nazivom Urusalim. Dopunsku informaciju o povijesti grada u Kanaanskom razdoblju daje Biblija.

Jeruzalem, kao i mnogi drugi gradovi te zemlje gledao se kao vlasništvo određenog božanstva, čiji je zemaljski predstavnik bio car – žrec. Vladari grada iz teokratskih dinastija nosili su imena koja uključuju riječ “cedek” (pravednost). Tako se u Knjizi postanka pripovijeda o susretu praoca Abrahama s jeruzalemskim carem po imenu Malki-cedek (Melkisedek – doslovce “Car pravednosti”), žrecom Svevišnjega. U knjizi Isusa Navina (Jošua bin Num) iznosi se da je car Jeruzalema Adonij-cedek stajao na čelu pet amorejskih careva koji su se uporno odupirali upadu Židova. Glede židovskog osvajanja Jeruzalema, u Bibliji nalazimo dvije verzije. Prema Knjizi sudaca, “ratovali su sinovi Judini (Jehudini) protiv Jeruzalema i uzeli ga i pokorili mačem i grad predali vatri”, dok je po drugim verzijama Jeruzalem još dugo ostao pod vlašću plemena Jišaja i sve dok ga nije osvojio car David nosio je ime Jišaj. Očito je rod Jehuda, nakon rušenja, napustio Jeruzalem, te su se ponovo vratili Jišajiti.

Kasnije je grad osvojio car David u cilju stvaranja nezavisne židovske prijestolnice u 1004. godini pr. n. e. i nazivao se Sion – Ir David, što znači Grad Davidov. Bio je izabran zbog blizine svetih mjesta – brda Morija, a zato što nije pripadao ni jednom od rodova Izrailovih. Car David je ovamo prenio Zavjetni kovčeg i svoj prijestol iz Hebrona. Međutim, grad iz tog vremena prostirao se koliko nevelik trg današnjeg sela Šiloah, što potvrđuju iskapanja. Grad je znatno proširio car Solomun. On je izgradio svoj znameniti hram – jedno od sedam svjetskih čuda. Po raspadu ujedinjenog Solomonovog imperija Jeruzalem postaje prijestolnicom Judejskog carstva. Godine 924. pr. n .e.

Prokhorov 02.indd 123

123

21.9.2012 10:19:08

pada u okruženje egipatskog faraona Šešonka, koji nije osvojio grad, ali je opustošio riznicu hrama i carski dvorac. Godine 786. pr. n. e. grad je osvojio i razrušio izraelski car Iehoaš. Za vrijeme cara Edekija Jeruzalem je bio značajno učvršćen i dograđen zbog mogućeg napada asirskog cara Senakeriba, čije je okruženje Jeruzalem izdržao 701. godine pr. n. e.

Grad je bio neosvojiv sve do dvostrukog osvajanja i rušenja 586. godine od strane babilonskog cara Nabukodonozora. U pljački hrama zauvijek su nestali Zavjetna Škrinja i Hramska Menora.

Jeruzalem su obnovili Židovi koji su se vratili iz Perzije tek kroz sedamdeset godina. Izgradili su jeruzalemski hram, ali ne toliko veličanstven kao što je bio Solomonov hram. S dozvolom perzijskih vladara grad i hram su dograđivani i učvršćivani. Godine 332.

Jeruzalem se dobrovoljno pokorio Aleksandru Makedonskom koji je potvrdio povlastice što su ih perzijski carevi dali Jeruzalemu. Poslije smrti Aleksandra Makedonskog grad je pripao grčkoj dinastiji Ptolemejevića, a od 200. godine do naše ere Seleukidima. Ustanak Makabejaca protiv Antioha Epifana vratio je gradu i zemlji nezavisnost, a u hramu su obnovljene službe prekinute po ukazu grčkog cara. Nezavisnost Jeruzalema se nastavila do 63. godine pr. n. e. kada su grad osvojile rimske vojske Pompeja.

Od 37. pr. n. e. Jeruzalemom upravlja Herod Veliki, upravitelj od rimskih imperatora. Herod je značajno izgradio grad, a po svjedočanstvu povjesni­ čara Josipa Flavija, hram je bio tako veličanstven kao pri caru Solomonu, s novim putovima i sustavom opskrbe vodom. U 67. godini n. e. Jeruzalem postaje centrom velikog proturimskog ustanka, poznatog pod imenom Židovski rat, koji se završava 70.

124

Prokhorov 02.indd 124

21.9.2012 10:19:08

godine rušenjem grada i uništenjem hrama poslije teškog petomjesečnog okruženja Jeruzalema vojskom vojskovođe Tita Flavija. Poginuo je velik broj branitelja, a mnogi su pali u zarobljeništvo. Na hramskom brdu je podignuto pogansko svetište. Godine 130. rim­ski imperator Adrijan posjetio je grad i zapovjedio izgradnju na njegovim ruševinama prijestolnice provincije pod ime Elija Kapitolina, u kojoj je bilo zabranjeno živjeti Židovima. To je izazvalo židovski ustanak pod vodstvom Bar Kohbe, koji je uspio oslo­boditi grad i braniti ga sljedeće tri godine. Rimljani su zatim okrutno ugušili ustanak 135. godine n. e.

Za vrijeme imperatora Konstantina (306-337. godine) kršćanstvo postaje službenom religijom Rimskog imperija, te Jeruzalem dolazi u središte pozornosti državne i crkvene vlasti. Poslije hodočašća u Jeruzalem Konstantinove majke Helene, vatrene krš­ ćanke, koja je kasnije proglašena sveticom, u gradu se podižu mnogobrojni kršćanski hramovi i svetinje.

Na mjestu pretpostavljenog raspela i sahrane Isusa Krista gradi se crkva, u ruskim izvorima obično piše Hram Gospodnjega Groba (335. godine) i onamo dolaze hodočasnici iz svih krajeva imperija. Židovima se ponovo zabranjuje dolazak u Jeruzalem – ovoga puta iz religioznih razloga. Samo devetog u mjesecu av dopušta im se popeti na Hramsku goru, da oplakuju rušenje Hrama.

Situacija se nakratko promijenila za vrijeme vlasti imperatora Julijana Apostate koji se sućutno odnosio prema nekršćanskim kultovima i 363. godine zapovjedio podizanje Hrama. Ali je izbio zemljotres, a nekoliko mjeseci kasnije je Julijan poginuo, što je sve osujetilo njegov plan. Tek u 438. godini zahva­ ljujući zastupanju imperatorice Eudokije Židovi su

Prokhorov 02.indd 125

125

21.9.2012 10:19:08

dobili dopuštenje za Jeruzalem. Ona je pak znatno izgradila i proširila grad.

Kršćanska četvrt zauzima sjeverozapadni dio Staroga Grada. Ovdje se nalaze sve glavne kršćanske svetinje – Getsemanski vrt kod Glavnih vrata, gdje je uhićen Krist; dvorište Pretorijanaca, gdje su ga ispitivali; kula Antonija – gdje je rimski upravitelj Poncije Pilat osudio Krista; križni put do Golgote (Via Dolorosa) i Hram Gospodnjega Groba– sveto središte kršćanstva, izgrađeno na mjestu gdje se završio Kristov zemaljski put i gdje su se odvijali događaji povezani s njegovim raspelom, sahranom i uskrsnućem.

Hram Gospodnjega Groba– mjesto je hodočašća kršćana iz svih zemalja svijeta. Danas posebnim dijelovima upravljaju različite kršćanske konfesije: pravoslavna, katolička, armenska, koptska, sirijska i etiopska. Ovdje se svakodnevno obavljaju službe četiriju glavnih pravaca kršćanstva: katolika, pravoslavnih, monofizita i Kopta.

U VII stoljeću Jeruzalem osvajaju Arapi, nakon čega se na Hramskoj gori uzdiže džamija Omara i grad postaje svetim za predstavnike još jedne religije – muslimana.

Omarova džamija (ili Kupole na stijeni) – najstarija je sačuvana muslimanska građevina u svijetu i treća po značenju islamska svetinja nakon Meke i Medine. U oktogonalnoj građevini vrlo je malo od tradicijskih islamskih džamija – ona više podsjeća na ranokršćanske hramove. Izdaleka se džamija plavi, ali kako se približavaju oči, počinjete razlikovati raznobojne uzorke na zidovima hrama. Slabo svjetlo pada kroz obojene vitraže uskih polukružnih prozora. Obojena stakla – žuta, plava i ružičasta – stvaraju u interijeru džamije neobičan efekt mekanih tonova koji 126

Prokhorov 02.indd 126

21.9.2012 10:19:08

podsjećaju na sedef. Tim sedefnim svjetlom ispunjeno je cijelo prostranstvo hrama. Džamiju pokriva ogromna zlatna kupola široka 20 metara i visoka 34 metra. Kupola se oslanja na dva niza okolnih mramornih kolona s pozlaćenim kapitelima.

Džamija je povezana s jednim od najvažnijih događaja u životu proroka Muhameda. Jedne noći ga je probudio anđeo Džibril (Gabrijel) i prenio ga u Jeruzalem na stijenu koja okružuje Hramsku planinu.

Ovdje su se nad Prorokom otvorila nebesa i otkrila mu put koji je poveo Muhameda prema Gospodnjem prijestolu. Te noći su se Muhamedu otkrila pravila muslimanske molitve. A u džamiji, iza dvostruke ograde, hodočasnici mogu vidjeti otisak Prorokove noge na stijeni i tri vlasi iz njegove brade.

Svetu stijenu poštuju i predstavnici drugih religija – kršćanske i židovske – kao mjesto koje je dodirnula noga Gospodnjeg anđela. Prema toj predaji, car David je navukao na se Gospodinov gnjev, pokušajem da provede popis stanovništva. U gradu je počela epidemija, a caru Davidu se na vrhu planine javio anđeo Gospodnji, držeći u ruci goli mač podignut nad Jeruzalemom. Mjesto na vrhu stijene koju je dotaknula anđeoska noga zauvijek se istopilo i pocrnjelo. Predodžba o svetosti Jeruzalema temelji se ponajprije na Muhamedovoj uvjerenosti u svoju misiju kao nasljednika i preoblikovatelja religije “naroda Knjige” – židova i kršćana. Najjasnije se to gledanje pokazalo u pravcu koji je Muhamed izabrao na koju se stranu treba moliti: u početku svoje religiozne djelatnosti Muhamed se molio okrenut licem prema Jeruzalemu, a kasnije, kad se uvjerio u bezuspješnost pokušaja da povuče za sobom Židove, propisao je okretati se licem za vrijeme molitve drevnoj arapskoj svetinji u Meki.

Prokhorov 02.indd 127

127

21.9.2012 10:19:08

Cijela Palestina, i poglavito Jeruzalem, bila je arena biblijske povijesti, koja se sa stajališta muslimana smatra i dijelom povijesti islama. To je omogućilo tradiciju prema kojoj je Jeruzalem treći – poslije Meke i Medine – muslimanski sveti grad.

Status Jeruzalema kao svetoga grada često su osporavali ugledni muslimanski teolozi (uglavnom – stanovnici Medine) i zato sve do XI. stoljeća nije ­zauzimao neko značajno mjesto u svijesti ljudi koji pripadaju islamskom svijetu. Polemika oko statusa Jeruzalema dovela je do pojave bogate literature koja proslavlja taj grad. Njezini autori su većinom iz jeruzalemskih islamskih učenjaka, koji su se široko koristili židovskom i kršćanskom tradicijom povezanom sa svetošću Jeruzalema. Koliko god čudno, kada su križari osvojili Jeruzalem i pretvorili ga u potpuno kršćanski grad u početku nije izazvalo zamjetniju reakciju muslimana. To svjedoči da kult Jeruzalema još nije postao utjecajnom sastavnicom islama. Situacija se promijenila sredinom XII stoljeća kada je sultan Saladin pretvorio ideju džihada (svetog rata) za oslobođenje Jeruzalema u glavnu borbenu snagu svojih pohoda protiv križarskog kraljevstva. Od tog razdoblja Jeruzalem čvrsto zauzima položaj opće priznate islamske svetinje. Ovamo dolaze mnogobrojni hodočasnici i za vrijeme Mameluka grad se pretvara u središte islamske teologije i mistike.

Posljednjih stoljeća slabi interes muslimana prema Jeruzalemu, i tek počekom XX stoljeća grad ponovno postaje središtem religiozne i političke aktivnost Arapa, uznemirenih rastom židovske nacionalne aktivnosti u gradu. Za suvremene muslimanske teologe posebni status Jeruzalema simbolizira univerzalni karakter islama i njegovu vezu s drugim dvjema 128

Prokhorov 02.indd 128

21.9.2012 10:19:08

monoteističkim vjerama. Istodobno s time, ideja borbe za oslobođenje Jeruzalema iz ruku nevjernika postala je sastavnim dijelom fundamentalističke ideologije.

I, na koncu, često se čuje pitanje: A što znači sama riječ Jeruzalem? Za to se valja udubiti u daleke zavijutke povijesti. Postoji nekoliko inačica čitanja drevnog naziva Jeruzalem: Urusalim, Rušalimun, Šalem. U kasnijim razdobljima Grci su transkribirali naziv grada kao Ierosolin, asocirajući ga s grčkim korijenom hieros – svet. Postoji desetak načina tumačenja naziva grada od riječi “svijet”, “osnovati”, te od imena drevnih božanstava i drugo. Ovaj mali izlet u prošlost Jeruzalema nije nam bio potreban samo radi širenja vidika u zemljopisu i povijesti. Udubljivanje u prošla vremena svetoga grada pomaže nam da bolje shvatimo i poticajne razloge koji su ponukali iranskog cara Hozroja II Parviza da pokrene vojsku na sveti grad. Cilj je bio dvostruk: prvo, perzijski vladar je bio iskreno uvjeren da će s osvajanjem Jeruzalema i uništenjem kršćanskih svetinja oduzeti religiji ono tlo na kojemu ona raste, te da će kršćanstvo, kao svaka biljka, bez hranjive sredine, osušiti se i uvenuti. Tako će se osvetiti Mariji za njezin ponos i nepopustljivost, te je natjerati da primi vjeru drevnih Perzijanaca – zaratustrizam. A otuda nije daleko ni do buđenja u njezinoj duši ljubavi prema svemoćnom i pobjedonosnom suprugu. I drugo: ne tako davno Jeruzalem je pripadao Perzijancima dok ih nisu otuda otjerali Bizantinci. Ponovo ovladati tim svetim gradom značilo je oduzeti Bizantu još jedan dio njegova teritorija i time samim još više oslabiti imperij ponositih i previše umišljenih Grka, te jednom i zauvijek učiniti kraj njihovoj moći.

Prokhorov 02.indd 129

129

21.9.2012 10:19:08

Prokhorov 02.indd 130

21.9.2012 10:19:08

10.

Sangin-ustod je s drugim vojnicima češljao srušeni Jeruzalem. Nalazili su kršćane i tjerali ih na središnji gradski trg gdje su se nemilosrdno obračunavali s njima. Staklopuhač nije odobravao okrutnu carevu odlučnost da uništi kršćanstvo, istrebljujući njegove pristaše i rušeći im zgrade i hramove. On je uvijek smatrao da se ljudska važnost ne određuje po pripadnosti ovoj ili onoj vjeri, ni po pripadnosti boljemu ili gorem narodu. Na kraju krajeva, bio samo jedan Bog ili mnoštvo bogova, stvorili su ljude jednakima, nalik jedni na druge. I svačija se vrijednost ima određivati po njegovu razumu i po vještim rukama, a ne po kakvim drugim svojstvima. Ali mišljenje majstora-staklopuhača iz dalekoga Toharistana nikoga nije zanimalo i Sangin je morao činiti isto što i drugi vojnici. S boli u srcu tjerao je kršćane da napuste svoje kuće, tjerao ih kao stoku na trg gdje su morali poginuti, i osjećao se pritom kao ubojica koji osjeća ljepljivost krvi na svojim rukama. Sam Sangin-ustod nije nikome oduzeo život, ali spoznaja da pomaže istrebljenju tisuća ni u čemu krivih ljudi, oduzimala mu je duševni mir. Nije mogao spavati: samo kad bi sklopio oči, vidio je gomile kršćana koje se goni na stratište, ubija, pali i vješa. Oči su mu se upalile od nesanice, još je više smršao, postao živčanim i razdražljivim. Nije shvaćao vojnike kojima je naslada uništavati sebi slične, pljačkati i silovati. Cijeloga svog

Prokhorov 02.indd 193

193

21.9.2012 10:19:12

svjesnog života Sangin-ustod je smatrao da je čovjek rođen da bi stvarao, a sada vidi posve suprotno. Pred njegovim očima su pretvorene u ruševine glavne crkve Jeruzalema – Hram Gospodnjega Groba i golema crkva Sv. Marije, a razvaljene su i mnoge druge crkve i samostani, patrijarhov dvorac, forum, kule i kapija, koji nisu imali nikakve veze s kršćanstvom. Prekrasni Hramski trg pretvoren je u pustoš, pri čemu se sve to rušilo sa smijehom i veseljem, što Sangin nikako nije mogao shvatiti. On je ranije ispovijedao zaratustrizam, a sada je postao muslimanom, ali ne zato da ikoga ponižava i ikome se ruga, nego naprotiv, da stekne jedinstvo s mnogim ljudima i oslonac u životu.

Jer kada te okružuju bliski ljudi koji te razumiju, sposoban si stvoriti čudo i radovati ljude majstorstvom svojih ruku. Jedan čovjek sam za sebe malo što znači i malo što može.

Sada je pak majstor-staklopuhač vidio suprotno tome, tjerali su ga da sudjeluje u prikupljanju strašnih plodova rata i to ga je teretilo. Jedanput je vidio iranskoga cara kako prolazi okružen svojim pobočnicima. Lice Hozroja Parviza je trijumfalno sjalo, on se zanosio svojom veličinom i moći. Učinio je to što je zamislio. Obećao je Mariji da će uništiti temelje njezine vjere i to je postigao. Platio joj je za poniženje kojem ga je izložila, za njezinu neljubav prema njemu, za to što se nazivala Kristovom nevjestom, iako je bila njegova žena. Zašto joj Krist ne obrani svoje privrženike, ne sačuva svoje hramove? Treba li poštovati tako slaboga Boga, koji ne može obraniti svoje dragocjenosti i spriječiti svoje dušmane? Sada kad su u Jeruzalemu iščupani korijeni kršćanstva, uništeni mu i temelji, pogledajmo može li se ponovo osoviti.

Iranski car nije bio ni zemljoradnik, ni vrtlar, ali je dobro znao: ako se posijeku korijeni i najmoćnijega, 194

Prokhorov 02.indd 194

21.9.2012 10:19:12

najrazgranatijega stabla, i ono će se neminovno osušiti… Sangin i Hozroe Parviz, a da to ni ne znaju, bili su antipodi. Majstor-staklopuhač je vidio ono što je promicalo perzijskom caru s visine njegove uzvišenosti. On je vidio čvrstinu kršćana u njihovoj vjeri, vidio je s kakvom su stabilnošću i smirenjem primali smrt, kako su im prosvijetljena bila lica u trenutku smrti i zaključio je da je ta vjera neobično životna i dugovječna. Ne shvaćajući to, Hozroe Parviz je posjekao izbojke, ali je rasuo sjeme kojemu je suđeno da uzveliča sjetvu. I staklopuhač se prožeo poštovanjem prema kršćanima zbog njihove hrabrosti i odbijanja da se pognu pred nasilnicima. I kršćani su mogli povezati glave, kao i Judejci, bijelim trakama i izdavati se za Židove, ali to nisu činili. Oni su prezirali prijevaru i smatrali su srećom steći isto mučeništvo kao i njihov Spasitelj, koji je smrću potvrdio trijumf svoje vjere.

Sangin-ustod je ulazio u kršćanske kuće, vidjevši tamo žene i djecu, šutljive i pokorne, ali bez straha u očima; prinosio je prst usnama, pokazujući im da šute, a onda bi izlazio otuda s riječima “ovdje nikoga nema”. Uspio je spasiti više desetaka kršćana i to saznanje ga je grijalo nalik vatri u ledenoj noći.

U crkvi Sv. Marije zarobili su jeruzalemskog patrijarha Sofronija, već staroga i pogrbljenoga, ali nepokorene prirode. Dovukli su ga za sijedu bradu do cara i natjerali da pred njim klekne.

Hozroe Parviz je podsmješljivo pogledao Sofronija i podrugljivo ga upitao: – Što je starče, gdje ti je tvoj Bog? Što se ne požuri da te zaštiti?

– Ja ne trebam njegovu zaštitu, – odazva se patrijarh. – Gospod mi je dao snagu da sam branim svoja uvjerenja.

Prokhorov 02.indd 195

195

21.9.2012 10:19:12

– Je li? – oteknu perzijski car. – Sad ćemo vidjeti kako ćeš zapjevati kad vidiš mač nad svojom glavom.

– Ja se ne bojim smrti, – mirno mu uzvrati Sofronij. – Za me je to samo prijelaz iz jednog postojanja u drugo. Ali ti se moraš bojati: Gospod će ti platiti za tvoje grijehove.

– A kada to? – nasmija se Hozroe.

– Kad napuniš četrdesetu.

Carevo lice pocrveni od bijesa.

– Pa onda još imam vremena, a ti više nemaš.

– Odrubite mu glavu, – zapovjedi on vojnicima.

– Tijelo bacite na hrpu kod hramskog brda. Neka ga lutajući psi požderu i pridruže njegovoj svetosti.

I patrijarha Sofronija su kaznili pred velikim mnoštvom naroda.

Sangin-ustod je vidio kako su divljali Perzijanci i rugali se kršćanskim svetinjama, a u njegovoj duši je sazrijevala odvratnost prema onima koji su ubojstvo učinili smislom svojega života. Vojska je bacala ikone i svete knjige u vatru i spremali su na njoj hranu.

Raznosili su crkveno blago i pretapali ga u zlatne i srebrne poluge. Odijevali se u patrijarhovu i svećeničku odjeću i tako jahali gradom, nasmijavajući jedan drugog. Sve je to bolno diralo osjetljivu dušu staklopuhača. “No, dobro, svladao si neprijatelja, ali zašto se izruguješ nad njim? Muškarca ukrašava ne samo snaga, nego i milosrđe. Pokaži ga i tako će ti se uzvratiti. Zlo rađa ne samo uzvratno zlo, nego i mržnju, a ona se može nakupiti i sručiti na glave onih koji su je pokrenuli”.

Sangin je tražio mogućnost da se iščupa iz toga svijeta nasilja i ubojstva, kako mu se predočio rat, ali 196

Prokhorov 02.indd 196

21.9.2012 10:19:13

nije mogao naći načina. Pomogao mu je slučaj, ali znatno kasnije.

Odmah poslije osvajanja Jeruzalema Hozroju Parvizu su došli Nehemija ben Hušiel i judejski svećenici u njegovoj pratnji. Bili su tmurni i puni suzdržanog dostojanstva.

– Veliki care, s velikom tugom vidimo da se naš sporazum ne provodi, – progovori Nehemija.

Hozroe se podiže s fotelje i priđe blizu hebrejskog vođe. Bio je viši rastom od Nehemije i gledao ga je s visoka, što mu je pružalo osjećaj zadovoljstva.

– O čemu govoriš? – upita on s podsmjehom. – Na kakav sporazum misliš?

– Obećao si ne ubijati moje suplemenike, ali su poginule mnoge stotine, – odgovori Nehemija, gledajući ravno u oči perzijskom vladaru. – A svi su imali bijele trake na glavama. Tvoji vojnici su pljačkali i palili kršćanske kuće, ali je takva sudbina pogodila i kuće pravovjernih Judejaca.

Car stisnu oči i pogleda oholo judejskog vođu.

– Naš se sporazum zasnivao pod jednim uvjetom: da nam otvorite kapiju Jeruzalema. Ali vi ste otezali i mi smo je sami otvorili. Obećao si jedno i onda me prevario, Judeju. Znao si za tajni prolaz, koristio se njime, ali si ga skrio od nas. A koliko bi mojih vojnika ostali živima da smo na vrijeme doznali za taj ulaz u opkoljeni grad. Kakve možeš imati zahtjeve od nas, Nehremija? Reci ‘hvala’ što sam ipak uspio zadržati svoje vojnike pa su tvoji suplemenici uglavnom preživjeli. Ali nećemo računati tko je što ispunio, a što nije. Ja ću učiniti ono glavno što sam obećao. Od današnjega dana vi postajete gospodarima Jeruzalema.

Predajem vam vlast u ruke.

Prokhorov 02.indd 197

197

21.9.2012 10:19:13

Nehemija s olakšanjem uzdahnu, a radost izbi na licima njegove pratnje. Judejski vođa se nisko nakloni Hozroju Parvizu. – Zahvaljujem ti se, veliki care.

Nisi mogao više za nas učiniti. Obećavamo red u gradu i svaku potporu tebi i tvojoj vojsci.

Nehemija je već htio poći, ali ga Hozroe Parviz zadrža.

– Čekaj, Judeju. Reci što je kršćanima glavna svetinja. Što im najviše znači?

Nehemija razmisli.

– Križ na kojemu je primio smrt za grijehe cijelog čovječanstva njihov Spasitelj.

– Gdje se čuva? – ponovo upita perzijski car.

– U Hramu Gospodnjega Groba.

Judejci su otišli, a Hozroe Parviz je još dugo razmišljao o tome razgovoru. Njihov običaj da ne odstupaju, da se neovisno ponašaju govorili su mu da im ne smije vjerovati. Kad preuzmu vlast, oni će potajno prikupljati snagu i konačno podignuti ustanak da se oslobode od perzijske zavisnosti. Tako su se ponašali prema Rimljanima, tako će se ponašati i prema iranskim osvajačima. Ali samo neka hrane svoje samoljublje, neće im dugo pripadati vlast u Jeruzalemu. Sada se on, Hozroe Parviz, mora na nekoga osloniti, ali čim se utvrdi u Svetom gradu, pokazat će Judejcima njihovo pravo mjesto. Njihova sudbina neće biti bolja od one koja je pogodila kršćanske mučenike.

Car je pozvao zapovjednika Sarkaša i zapovjedio mu da hitno pošalje vojnike k hramu Gospodnjega groba, okruži ga i sačuva od konačnog rušenja. Neka pronađe u njemu križ Isusa Krista, uzme ga, a s njim i sve vrijedno što nađe u hramu, a da onda sruši tu crkvu do temelja.

198

Prokhorov 02.indd 198

21.9.2012 10:19:13

Sarkaš je zatim prenio tu zapovijed generalu, a ovaj je to zapovjedio zapovjedniku tisuće vojnika. To je bio Muzafer koji je promaknut poslije pohoda u arapsku pustinju i pregovora s muslimanima. Tisuću iranskih vojnika, među kojima su bili Sangin i Munim, krenuli su ubrzanim korakom prema Hramu Gospodnjega Groba.

Crkva je, bez obzira na svoje mjere, izgledala majstoru laganom, zračnom i ustremljenom k nebu. Vojnici su je čvrsto okružili i učinili su to na vrijeme.

Podivljali iranski osvajači u gradu krenuli su prema njoj da je razvale i spale, ali su zaustavljeni na samom pristupu veličanstvenoj zgradi. General Muzafer sa Sanginom i desetak drugih vojnika ušao je u Hram Gospodnjega Groba. Njihovi koraci su gromko odjekivali u praznini velike crkve. Sangin je ugledao špilju u kojoj su sahranili Isusa Krista, vidio je ikone osvijetljene plamenom svijeća, koji je plesao slabim bljeskovima na likovima svetaca, i u njegovoj duši se probudilo osjećanje ganutosti pred svim time. Pomislio je da ako je sve to što se ovdje nalazi vrijedno kršćanima, ako oni to čuvaju i poštuju – znači da se u svemu tome doista krije nekakva svetost. Sangin nije bio obični zanatlija, bio je umjetnik u duši, stvarao je od stakla predmete koji nisu samo bili potrebni ljudima, nego ih je i oplemenjivao svojim majstorstvom i zato je izoštreno prihvaćao ljepotu i prvobitnost veličanstvenog hrama. I bilo mu je gorko od spoznaje da će sve to što se ovdje nalazi od predmeta pa i sam hram zahvatiti oganj i pretvoriti u spaljeni ugalj i pepeo.

Izabrao je desetak ikona koje su mu se posebno svidjele, dohvatio debelu knjigu koja je ležala na visokoj polici, zamotao ih u svoj ogrtač i stisnuo pod

Prokhorov 02.indd 199

199

21.9.2012 10:19:13

pazuhom. General Muzafer mu to nije zabranio. Neka njegovi vojnici uzmu ono u što su se zagledali.

Pobjednici su i imaju pravo na trofeje.

U drugoj prostoriji vojnici su pronašli svećenika, još ne staroga, koji je svojim napaćenim licem podsjećao na ikonopisne likove svetaca, te su zatražili da im pokaže gdje se čuva križ Isusa Krista. Svećenik ih je poveo u polutamnu dvoranu i pokazao na veliku škrinju koja leži kraj zida.

Donijeli su baklju i jarko svjetlo je osvijetlilo prostranu dvoranu. Škrinja je bila sklopljena od glatkih cedrovih dasaka koje su potamnjele od vremena i zato se činilo da su lakirane. Skinuli su poklopac: u škrinji su ležale dvije grede – jedna dugačka, a druga kraća.

– I to je sve? – razočarano reče general Muzafer.

– Pa takvih smo greda mogli na desetke skupiti u Jeruzalemu.

– Sasijecimo ih i spalimo na lomači, – predloži jedan vojnik. – Brvna su suha, pa će dobro gorjeti.

General odrečno odmahnu glavom.

– Carska je zapovijed – donijeti mu taj križ. Vjerojatno on doista predstavlja veliku vrijednost.

Vojnici su ponijeli tešku škrinju na dvorište. Ondje, na sunčanom svjetlu, bolje su razgledali obje grede. Za šesto godina su se sasušile i otvrdnule do kamene čvrstine, a bojom su podsjećale na potamnjeli mjed. Vertikalna greda je bila kvrgava. Munim je kucnu noktom, a ona se odazva lakim zvonom.

– Dobro drvo, – reče on tonom znalca. Opipa gredu osjetljivim rukama tesara i začudi se. – Pa to nije jedno drvo, nego su se tri splela skupa. Koliko materijala sam imao u svojim rukama, ali ovakvo čudo još nisam vidio.

200

Prokhorov 02.indd 200

21.9.2012 10:19:13

Zatvorili su škrinju i ponijeli je k dvorcu u kojemu se smjestio car Hozroe sa svojom svitom. Ujedno su poveli i svećenika koji je bio dužan potvrditi da su nađene grede – doista Isusov križ.

Hozroe Parviz je dugo razgledao križ, dirao ga rukama, zagledao u potamnjelu površinu i nije mogao shvatiti u čemu je svetost tih dviju greda? Rimljani su u to davno vrijeme mogli uzeti i druge, i kršćani bi ih isto tako poštovali. Znači da to drvlje nije važno samo po sebi, nego njegovu vrijednost određuje to što su dodirivali tijelo Sina Božjeg. Vjerojatno je tako. I Hozroe Parviz je poželio što brže dostaviti križ u Ktezifont i pogledati kakav će izraz izbiti na Marijinom licu kad ugleda pred nogama te najkršćanskije relikvije.

Po carevoj zapovijedi su škrinju s Isusovim križem smjestili u još jednu napravljenu od debelih borovih dasaka. Bor je smolasto drvo i ne boji se vlage.

Ali su ipak borovu škrinju omotali debelom zamašćenom tkaninom da sačuvaju križ od kiša koje bi mogle pasti tijekom dugoga puta u Iran. Nakon toga su svetu kršćansku relikviju odnijeli u osobne carske odaje i ondje ostavili. Hozroe Parviz je u njoj vidio najznačajniji argument koji mu potvrđuje njegovu ispravnost u nastalom sukobu sa ženom kršćankom.

Sangin je poslije dodira čudesnog križa osjetio dotad nepoznat osjećaj. Poslije pada s ljestava kad se penjao na zidine Jeruzalema jako ga je boljela glava i mučila nesanica. Sada je to prošlo. Pojavio se osjećaj uvjerenosti u se, u to da će se te neželjene pustolovine u jeruzalemskom pohodu obvezno završiti sretno i da se može vratiti kući. I još je čvrsto znao da će ostalih godina života činiti samo dobro ljudima i grijati im srca snagom svojega zanatlijskoga dara.

Prokhorov 02.indd 201

201

21.9.2012 10:19:13

Najzanimljivije je bilo da je takav osjećaj imao i njegov prijatelj tesar Munim.

Perzijanci su bili neželjeni gosti u svetom gradu Jeruzalemu. Život mu se postupno vraćao, popravljane su srušene kuće i skupa s time su se pojavile i klice suprotstavljanja osvajačima. Skupine vojnika koji su odlazili u obližnja sela da nabave hranu za konje i svoju prehranu nestajale su bez traga. U samome gradu su noću učestali napadi na ophodnje i nekoliko je vojnika ubijeno. Te pojave su uznemirile vojnog zapovjednika i njegovo okruženje. Gradska vlast u liku židovskog vođe Nehemije ben Hušiela, njegovih pristaša i svećenika ili nije izlazila na kraj sa svojim obavezama ili je pomagala izrazima nezadovoljstva iranskom vojskom koja se nalazi u Jeruzalemu.

Hozroe Parviz je pozvao sebi poglavara judejske vlade.

Iranski car je udobno sjedio u visokoj fotelji. Nehemija ben Hušiel je stajao pred njim. Nisu mu ponudili da sjedne.

– Obećao si da će u gradu biti red, – tmurno je rekao Hozroe, – a događa se suprotno tome. Kako to shvatiti?

Nehemija se držao pred carem ravnopravno, govorio je hrabro i čak izazovno.

– Ne treba kriviti u gradskom neredu samo jedne, – reče on. – Tu ima dio i vaše krivice.

– Kako to? – začudi se Hozroe Parviz. – Zanimljivo, ginu moji ljudi, a mi da smo krivi za to. Objasni mi, jer te baš ne razumijem.

Nehemija lagano povisi glas da ga čuju svi carevi pobočnici.

202

Prokhorov 02.indd 202

21.9.2012 10:19:13

– Obećali ste uništiti sve kršćane, ali to niste učinili. Vaši vojnici su se previše zabavili pljačkom, pa nisu našli vremena da istrijebe sve dušmane. Puno ih se skrilo u ruševinama zgrada i u podrumima, i sada se izvlače otuda i osvećuju vam za svoj poraz. Zapovjedi još jednom dobro obići sve četvrti, pa ćeš se uvjeriti koliko je puno kršćana ostalo.

– A možda i tvoji suplemenici pomažu kršćanima u ubojstvima? – neugodno je dobacio zapovjednik Sarkaš koji je stajao dalje među pobočnicima.

Nehemija se oštro okrenu prema njemu.

– Nemamo mi zašto ratovati s vama. Vratili ste nam Jeruzalem, izbavili nas od nasilja kojem su nas izložili Kristovi štovatelji. Mi smo vam zahvalni za to.

I ne morate nam pripisivati tuđe zločine.

– Dobro, još jednom ćemo pročešljati cijeli grad, – pristade iranski car. – Ali i vi sa svoje strane učinite sve da u Jeruzalemu bude mirnije.

Nehemija ode. Zapovjednik Sarkaš se približi k caru.

– Vladaru, ja ne bih vjerovao tom čovjeku. Previše je smion i nezavisan. To je sada, a što će biti kad iranska vojska ode iz Jeruzalema i u gradu ostane samo naš garnizon?

– U pravu si, – složi se Hozroe Parviz. – Već sam mislio na to.

Iranski vojnici, razdijeljeni na postrojbe po deset ljudi, još su pozornije obišli gradske četvrti. Ulazili su u najzabačenije uličice, razgledali i ruševine kuća i doista našli puno skrivenih kršćana. Na Hramskom trgu je ponovno potekla krv, pogubili su sve bez razlike – žene i djecu, starce i zrele muškarce. I ponovo se Sangin zapanjio kako bez straha idu u smrt

Prokhorov 02.indd 203

203

21.9.2012 10:19:13

Kristovi poklonici. Pjevali su svoje himne neustrašivo gledali u oči svojim mučiteljima.

– Ja ne shvaćam te ljude, – povjerio se Munim svojemu prijatelju. – Što bi ih stajalo da se prikažu Židovima i ostanu na životu. A sam vjeruj u što hoćeš.

Zar im uopće nije život drag.

– Ja isto tako mislim, – složi se Sangin-ustod. – Ali vjerojatno ima nešto što nam ne ulazi u pamet.

Majstor-staklopuhač je također sudjelovao u pregledu gradskih četvrti. Na jednome mjestu su se odjednom oštro začuli koraci i začuđeno se zaustavio pokraj vrata. Na njima je stajao grozd. Sangin je već znao da je to znak Izraela. Ali taj grozd je bio načinjen s takvim majstorstvom da se uzbudio. Svaka boba, jantarna, malko izdužena, bila je kao puna soka, a na zelenim listićima su se vidjele čak i žilice. I najvažnije, grozd nije bio gipsan, nego izliven u staklu. U to se Sangin uvjerio osobno, propevši se na kamenu do samoga grozda. On to ne bi znao napraviti i zato nije mogao proći mimo tih vrata. Na vratima zgrade su bili nacrtani trokuti, jedan preko drugoga. Tu su živjeli Judejci i u takva dvorišta Perzijanci nisu ulazili. Ali je ovo bio poseban slučaj i Sangin je odlučno zakoračio u dvorište.

Ondje je vidio crnobradog muškarca s rumenim licem od vatre. Nije bilo sumnje: to je bio isti majstorstaklopuhač kao i Sangin-ustod. Ispod zavjese je uočio hrpu srebrnog kvarcnog pijeska, a dalje se vidjela radionica. Otvorena vrata su dopuštala vidjeti crvenkasti ugalj u peći, a na njoj metalnu posudu u kojoj se topilo staklo. I miris, neusporedivi miris gorućeg uglja, otopljenog kvarca, od kojega mu se odmah zavrtjelo u glavi i ukočilo srce. I odmah je Sangin s posebnom oštrinom osjetio kako mu je dojadio rat i 204

Prokhorov 02.indd 204

21.9.2012 10:19:13

kako bi se htio baviti svojim poslom koji je poznavao od malena i koji je volio više od ičega na svijetu.

Crnobradi domaćin je tmurno gledao naoružanog perzijskog vojnika ne očekujući od njega ničega dobrog. Promaknula je figura žene koja je zgrabila djecu i povukla ih u kuću.

Kuća nije bila od bogatih. Bila je izgrađena od gline, a malo dalje je bio srušena malena ograda i vrt od desetak stabala. Mogao je i ne zalaziti ovamo, ali onaj grozd iznad vrata nije davao mira Sanginu. On se sam smatrao dobrim majstorom kojemu su dolazili na poduku staklopuhači iz Kine, a evo, molim vas, izgleda da u dalekom Jeruzalemu ima znalaca boljih od njega.

Najprije je trebalo umiriti domaćina. Sangin se kucnu prstom po grudima i reče: “Ja sam isto staklopuhač”. Domaćin nije shvatio pa je onda Sangin-ustod prikazao pokretima kako utapa kraj cijevi u otopljenu staklenu masu, a onda ispuhuje nekakvu rukotvorinu.

Na licu judejskog majstora se pojavi slab osmijeh.

On kimnu. Sangin ga uze za ruku i povuče u radionicu. Ondje je bilo sve što mu treba: i cijevi raznih mjera i rastopljena masa stakla spremna za obradu.

Na policama su stajali gotovi predmeti: kocke, pehari, posude – sve pravilnog oblika i s onim posebnim bljeskom koji odmah govori o visokoj majstorskoj vještini.

I Sangin učini ono što je upravo pokretima pokazao.

Uze jednu cijev, uroni je u tekuće staklo, a onda oprezno napuše staklenu kuglu idealnoga okruglog oblika.

Pričekao je da se ohladi, obrezao ga i dao crnobradom domaćinu kuće. Ovaj pogleda kuglu, zadovoljno kimnu i podignutim velikim prstom pokaza da je rad odličan.

Prokhorov 02.indd 205

205

21.9.2012 10:19:13

Više nije imao zašto ostati u dvorištu. Sangin pljesnu po ramenu nepoznatog majstora, izađe na uličicu i požuri za vojnicima koji su nastavili metodično obilaziti stambenu četvrt.

Od tog dana Sangina obuze nemir. Htio je raditi skupa s jeruzalemskim majstorom, učiti od njega, ali nije mogao. Vojnička služba mu je oduzimala sve vrijeme: straže i ophodnja po Jeruzalemu. Nekoliko puta je uspio skoknuti u ulicu Menjal, gdje je živio crnobradi majstor i razmijeniti s njime dvije-tri riječi.

Majstor je znao grčki jezik, dobro ga je razumio i sam Sangin-ustod (zbog susjedstva s Bizantom), i tako su odlično razumjeli jedan drugog.

Trebalo je nešto poduzeti. Sangin je razgovarao s generalom Muzaferom koji nije bio samo njegov zapovjednik, nego i istovjernik. Oba su postali muslimanima.

“Strpi se par mjeseci, – reče Muzafer, – početkom proljeća će perzijska vojska napustiti Jeruzalem, ja ću ostati zapovjednikom garnizona, a ti vojnikom u njemu, pa ću ti omogućiti da učiš od ovdašnjeg staklopuhača”.

U neko drugo vrijeme bi generalove riječi i ozlojedile Sangina-ustoda: kako da ne, odgađa se na neodređeno vrijeme povratak u domovinu. Ali sada je staklopuhač osjetio olakšanje: toliko je htio usporediti vještinu s ovdašnjim zanatlijom. Štogod da se reklo, ali Sangin je bio umjetnik u svojemu poslu, i mogućnost da postigne nove vrhunce potiskivala je nostalgiju za Baljšanom i obitelji – za svime što mu je bilo drago i blisko od djetinjstva.

Zima je u Judeji bila blaga. Ponekad su padale kiše, nebo pokrivala siva zavjesa oblaka, kroz koju je povremeno prosijavalo vatreno oko sunca. Oblaci su 206

Prokhorov 02.indd 206

21.9.2012 10:19:13

se dugo gibali nad gradom, nevoljko ga napuštali ustupajući mjesto vedrim danima. Zima se ovdje nije osjećala kao dugo mučno vrijeme, snijega nije bilo, a nije bilo ni ljute hladnoće. Sangin je požurivao dane želeći se što brže približiti vremenu kada će se iranska vojska opet uputiti u dugi pohod, ali sada prema kući.

Proljeće se oglasilo o svojemu dolasku prvim zelenilom i radošću obnove koja se razlila prirodom.

“Kakva divna zemlja ova Judeja, – pomisli Sanginustod. – ovamo treba dolaziti u miru, diviti se ovoj drevnoj zemlji, a mi smo donijeli smrt ljudima i plamen požara”.

Hozroe Parviz je zapovjedio vojnim dužnosnicima da se pripreme za povratak u domovinu. I stigao je dan kad se iranska vojska nalik sitom udavu sporo pokrenula kroz široko razmaknuta gradska vrata.

Rzali su konji, čuli zapovjednički uzvici, klopotali su kotači kola po popločanim ulicama. Tristo kola je popunjeno plijenom koji su Iranci izvozili iz pokorenog Jeruzalema. Zlatne i srebrne stvari, skupe tkanine, crkvene vrijednosti od plemenitih metala, oružje, odjeća… Odvozili su sve što im je palo u oči. Grad je bio posve opljačkan. I kao spomenici pljački i nasilju došljaka iz Perzije pod plavim nebom su ležale ruševine kršćanskih hramova i crkava, spaljene i sasušene, postavši utočištem za lutajuće pse i sove.

U Jeruzalemu je ostao garnizon od tri tisuće vojnika pod zapovjedništvom Muzafera. Kroz tri dana je zapovjednik garnizona pozvao k sebi Sangina.

– Možeš raditi sa svojim židovskim majstorom, – rekao je Muzafer. – Makar jednom tjedno mi se javi i pokaži da si živ i zdrav. Nemoj zaboravljati svog zapovjednika. – Te je Muzaferove riječi Sangin ovako

Prokhorov 02.indd 207

207

21.9.2012 10:19:13

shvatio: ako bude prihoda, ne zaboravi ih podijeliti sa starijima. Na druge prihode taj načelnik nije računao.

Stanovništvo grada je ogoljeno do posljednje žilice i samo čekaj kad će se podignuti na noge.

Sangin je ostao sam u Jeruzalemu. Njegov prijatelj Munim je otišao s vojskom prateći glavni trofej iranske vojske – križ Isusa Krista. Škrinja omotana mekom namašćenom tkaninom vozila se posebnim kolima, na debelom sloju sijena. Križ je trebalo donijeti u cjelini i očuvanosti do Ktezifonta i za njim je kao zaštita jahalo sto vojnika.

Sangin se naselio u kući jeruzalemskog majstorastaklopuhača koji se zvao Halafta. To je bio jedan od najboljih znalaca u drevnom gradu. Znali su ga svi i njegovi proizvodi su se širili cijelim istokom. Ali bogat nije bio, jer je zadugo radio jednu stvar, postižući savršenstvo, nebesku prozirnost i jarke boje. A u takvom slučaju nećeš puno zaraditi. Samo se Halafta nije trudio za novce. Imao je dovoljno za život, i dobro. On je smatrao glavnim u životu – postići vrhunac u svojemu zanatu, biti ne samo jednim od najboljih, nego najbolji na cijelom Istoku, a za postignuće takvog cilja ponekad odlazi cijeli život.

U velikodušnosti i ljubavi prema svojemu poslu staklopuhači su bili slični i zato su odmah našli, kako se kaže, zajednički jezik.

Halafta je živio s kćeri, tridesetogodišnjom Marom, koja je imala dvoje djece, dječaka i djevojčicu.

Njegova žena je umrla prije pet godina, a Marin muž je ubijen za vrijeme iranskog osvajanja grada. Bila je šutljiva i tužna, a u velikim crnim očima je izbijalo beznađe.

Sangin je donosio u Halaftin dom proizvode koji su mu pripadali kao garnizonskom vojniku. Mara je 208

Prokhorov 02.indd 208

21.9.2012 10:19:13

pripremala hranu, pospremala kuću, a muškarci su od jutra do mraka provodili vrijeme u radionici. Halaftin unuk, mršavi ali pokretni i brzi Ilija rado im je pomagao: puhao je u peć i održavao u njoj vreli plamen, donosio kvarcni pijesak, riječju, činio sve što ide majstorskog pomoćnika.

Sangin je počeo živjeti običnim životom koji mu pruža zadovoljstvo. Riječi starožidovskog jezika – hebrejskog je dobro pamtio, a Halafta je učio pojedine izraze na farsiju, i to kao dopuna grčkom jeziku koji su obojica shvaćali, davalo im je mogućnost da razgovaraju o životu, o svojim sudbinama, o tome što im je omogućilo da uspostave prijateljstvo.

Sangin-ustod je bio miran i solidan čovjek. Halafta je naprotiv bio zapaljiv, nemiran i usljed toga su među njima često izbijale prepirke. Oba su bili dobrodušni i to se ponajčešće ticalo profesionalnih navika dvojice majstora. Sangin je imao čemu poučiti židovskog staklopuhača. Ovaj je dodavao u staklo razne primjese – praške olova, mjedi, kositra, proizvodi su se od toga ne samo bojali u razne boje, nego stjecali bljesak i sjaj. Sangin ih je uranjao u otopljenu masu naoko i nije uvijek dobivao potrebnu točnost, od čega mu je izrađeno staklo izgledalo mutnim. To bi razljutilo Halaftu koji je vikao, prskao slinu i pokazivao prijatelju da količinu primjesa valja vagati na vršku noža da ne pogriješiš. Halafta je zaboravljao da takav način zahtijeva osjetljivu ruku, a to se postiže višegodišnjim navikama.

– Ti samo trošiš kvarcni pijesak, – ljutio se Halafta, – a on košta puno novaca. Na kraju ćeš me uništiti.

Sangin bi se samo osmjehnuo na to. Do Halaftine propasti je bilo daleko. Jeruzalem se obnavljao, gradile

Prokhorov 02.indd 209

209

21.9.2012 10:19:13

su se nove kuće i tražilo puno prozorskih stakala.

Prijatelji su ih izlijevali u velikoj količini, i to takvo čisto i prozirno staklo bez mjehurića i ogrebotina da su ga odmah kupovali koliko god toga oni izradili. Činilo se da u okvirima uopće nema stakala i samo kad bi ruka uprla u prepreku postalo bi jasno da ipak ima nekog stakla.

Novci su kapali, bilo ih je i za kvarcni pijesak i za drugu građu, a dio je Sangin predavao načelniku garnizona Muzaferu kao plaću za mogućnost da se bavi voljenim poslom. Sangin je sanjao da nauči izrađivati od stakla takve ukrase kao što je onaj grozd koji je visio nad ulazom u Halaftino dvorište. Boju stakla je već postigao, kao i postizanje najfinijih nijansa boja, ali dobiti tako laganu izduženu formu bobice još nikako nije mogao. Dobivao je samo okrugle kuglice, a to je već ljutilo Halaftu. Zato je pak Sangin bio nedostižan majstor u izradi zagasitih medaljona s ukrasnim crtežima što pak nikako nije mogao svladati judejski majstor. I tu je Sangin gunđao na njega, zovući ga nevještim novajlijom, lošim umjetnikom i drugim riječima. Ali te prepirke su se događale samo za vrijeme rada, a u ostale sate su bili posve zadovoljni jedan drugim i ugađali su duši dugim razgovorima.

Mara se prestala plašiti Sangina, stala se bolje odnositi prema njemu, iako joj tuga još nije nestala iz očiju. Sangin se zagledao u nju i zapazio da mlada žena ima onu svojevrsnu ljepotu koja se ne zapaža na prvi pogled. Imala je zgodnu gipku figuru, lagani raskošni korak, guste lagano valovite kose, a oči… da iznese svoje očaranje Sanginu je manjkalo riječi čak i na rođenom jeziku. Velike, blago izdužene prema sljepoočnicama i s vlažnim bljeskom. Njihova crnina je podsjećala na ljetne noći s njihovom toplinom koja 210

Prokhorov 02.indd 210

21.9.2012 10:19:13

obavija i ukrasima jarkih zvijezda na tamnom brokatu neba.

Riječju, mlada žena se svakim danom sve više sviđala staklopuhaču, ali on nije mogao čak ni pomisliti na nešto ozbiljnije. Činilo mu se da je star za Maru, da mu priroda nije dodijelila potrebnu privlačnost i da u domovini ima veliku familiju. Kome je ona potrebna osim njemu samome?! Ali srce nećeš umiriti takvim zaključcima. Sangin-ustod nije odvajao pogleda od mlade žene kada bi prolazila dvorištem, divio se urođenoj eleganciji i, osim želje, s vremena na vrijeme teško uzdisao. Nije se moglo reći da je bio nezadovoljan svojom ženom, ali našli su mu je roditelji i smjestili ih skupa pod jedan krov. Sve je bilo uzeto u obzir: obitelj nevjeste, njezina skromnost i radišnost, ali o osjećanjima mladih nitko nije ni riječi spomenuo.

Ona su klonula, kao usjev prekriven korovom. Ali ­nisu umrla i sada su se oglasila. Halafta je zapazio probuđena osjećanja svojega novog prijatelja i nije vidio u tome ništa loše. Njegova je kći bila dobra i posve je prirodno da se sviđa odraslom i ozbiljnom muškarcu. Mora biti da je i Sangin dodirnuo neke strune u Marinoj duši pa je i ona prolazeći kraj njega načas spuštala glavu i lagani bi joj osmijeh skliznuo preko usana.

Na svoje veliko čuđenje Sangin je doznao da je Mara kršćanka. Njezin otac je ispovijedao drevnu judejsku vjeru, ali je kći uzela muževu religiju, koji je bio skriveni sljedbenik Kristova učenja. I tako se dogodilo da su se u Halaftinoj kući skupili predstavnici triju religija. Svaki se molio na svoj način. Sangin se obraćao Allahu i ponešto molio. Da daruje zdravlja njemu i bližnjima, da mu uspije sve u njegovom zanatu i još da se sretno vrati u domovinu. Prošlo je

Prokhorov 02.indd 211

211

21.9.2012 10:19:14