Prvo pogl av lje
D
olazila je zima. Snijeg od prošle noći nije se još otopio i gole grane bijahu prepune čipke. Toronto se tog jutra probudio u bijelom ogrtaču, a bio je tek studeni.
Presijecajući Trg Nathana Philipsa pred dvjema krivuljama Gradske vijećnice, Dave Martyniuk hodao je što je pažljivije mogao i žalio što nije obuo čizme. Dok je manevrirao prema ulazu u restoran na suprotnoj strani trga, vidio je, pomalo iznenađen, da ga ostalih troje već čeka. “Dave”, reče oštrovidni Kevin Laine. “Novo odijelo! Kad se to dogodilo?” “Bok svima”, Dave reče. “Nabavio sam ga prošlog tjedna. Ne mogu cijelu godinu nositi iste sakoe od samta, zar ne?” “Istina, istina”, reče Kevin i naceri se. Na sebi je imao traperice i jaknu od ovčje kože. I čizme. Nakon što je završio obvezno pripravništvo u odvjetničkoj tvrtki, u kojoj je Dave tek počeo raditi, Kevin se sada posvetio jednako zamornoj ali manje formalnoj šestomjesečnoj obuci pred pravosudni ispit. “Ako je to trodijelno odijelo,” doda on, “nepovratno ćeš mi pasti u očima.”
20
Guy Gavriel Kay
Bez riječi, Dave otkopča kaput i razotkrije tamnoplavi prsluk ispod njega. “Anđeli i milosnici, čuvajte nas!” Kevin usklikne križajući se krivom rukom dok je drugom pravio znak protiv uroka. Paul Schafer se nasmije. “Zapravo”, Kevin reče, “izgleda sasvim zgodno. Zašto nisi kupio svoju veličinu?” “O, Kev, pusti ga na miru!” Kim Ford reče. “Stvarno je lijepo, Dave, i savršeno ti stoji. Kevin se samo osjeća zapušteno pa je ljubomoran.” “Nije istina”, Kevin se pobuni. “Samo sam malo gnjavio svog kompića. Koga ću zafrkavati ako ne Davea?” “Sve je u redu”, Dave reče. “Žilav sam ja, mogu to podnijeti.” No ono čega se u tom trenutku prisjetio bilo je lice Kevina Lainea prošloga proljeća, u sobi hotela Park Plaza. Njegovo lice i jednoličan, hrapavi grubi glas kojim je progovorio, gledajući slomljenu ženu na podu: “Na ovo ću odgovoriti pa makar je on bog i makar to značilo moju smrt.” Nekome tko se u stanju tako zakleti moraš dati određenu slobodu, pomisli Dave, pa makar mu stil počesto bio malo grub. Dopuštao mu je slobodu zato jer je Kevin te večeri izrazio nijemi gnjev koji je čučao i u njegovu srcu, a to nije bio jedini put. “U redu”, reče Kim Ford blago i Dave je znao da ona odgovara njegovim mislima, a ne njegovim neozbiljnim riječima. Što bi bilo uznemirujuće da ona nije to što jest, sa svojom bijelom kosom, zelenom narukvicom na zapešću i crvenim prstenom na prstu koji je bio bljesnuo da ih vrati doma. “Uđimo”, Kim reče. “Imamo o čemu pričati.” Paul Schafer, Dvorođeni, već se okrenuo da ih povede kroz vrata. “Koliko nijansi bespomoćnosti postoji?” razmišljao je Kevin. Sjećao se onog osjećaja od prije godinu dana, kad je gledao kako se Paul zatvara u sebe u mjesecima nakon što je Rachel Kincaid umrla. Bilo je to loše razdoblje. No Paul se izvukao iz toga, toliko je napredovao u one tri noći na Stablu ljeta u Fionavaru da ga nije bilo moguće razumjeti u onome što je najvažnije. No izliječen je i Kevin je smatrao
LUTAJUĆI PLAM
21
da je to dar Fionavara, nekakva nadoknada za ono što je bog po imenu Rakoth Maugrim Raspletač učinio Jennifer. Iako nadoknada ni približno nije prava riječ; ne postoji istinska nadoknada ni na ovome ni na bilo kojem drugom svijetu, samo nada u odmazdu, plamičak toliko slabašan da je, unatoč zakletvi koju je izustio, jedva gorio. Što itko od njih može protiv jednog boga? Čak i Kim sa svojom vidovitošću, čak i Paul, čak i Dave koji se promijenio među Dalreijima na Ravnjaku i pronašao rog u Pendaranskoj šumi. I tko je on, Kevin Laine, da se kune u osvetu? Sve mu se činilo tako patetično, tako smiješno, naročito ovdje, dok jedu filet lista u Blagovaoni Mackenzie Kinga, uz zveckanje pribora za jelo i razgovore odvjetnika i državnih službenika uz ručak. “Dakle?” reče Paul tonom koji je njihovu okolinu u trenu učinio nevažnom. Gledao je u Kim. “Jesi li što vidjela?” “Prestani s tim”, reče ona. “Prestani navaljivati. Ako se što dogodi, reći ću ti. Želiš li to napismeno?”
“Polako, Kim”, Kevin će. “Moraš shvatiti da se osjećamo kao da smo u mraku. Ti si nam jedina veza.”
“Pa sad nisam ni sa čime povezana i to je sve. Ima jedno mjesto koje moram pronaći, a ne mogu kontrolirati svoje snove. Jedino znam da se nalazi u ovom svijetu i ne mogu ići nikamo ni napraviti ništa dok ga ne pronađem. Mislite da je meni išta bolje nego vama trojici?” “Zar nas ne možeš poslati natrag?” Dave upita nerazumno.
“Nisam ja prokleta podzemna!” Kim se otrese. “Uspjela sam nas izvući jer se Baelrath nekako pokrenuo. Ne mogu to izvesti na zahtjev.” “Znači da smo zaglavili ovdje”, reče Kevin.
“Osim ako Loren ne dođe po nas”, ispravi ga Dave. Paul odmahne glavom. “Neće.” “Zašto?” upita Dave.
“Loren se ne želi miješati, mislim. Pokrenuo je stvari, ali je sad nama prepustio izbor, a i nekima drugima.” Kim je kimala. “Upleo je nit u pređu,” promrmlja ona, “ali neće isplesti ovu tapiseriju.” Ona i Paul pogledaju se.
22
Guy Gavriel Kay
“Ali zašto?” Dave je ustrajao. Kevin je mogao čuti koliko je dugonja frustriran. “Treba nas – ili barem Kim i Paula. Zašto ne želi doći po nas?” “Zbog Jennifer”, Paul će tiho. Nakon trenutka nastavi. “Smatra da smo dovoljno pretrpjeli. Ne želi nam nametati još patnji.”
Kevin pročisti grlo. “No koliko sam ja shvatio, što god se dogodi u Fionavaru odrazit će se na ovaj i na druge svjetove, gdje god se oni nalazili. Nije li tako?”
“Da”, reče Kim mirno. “Tako je. Možda ne odmah, ali ako Rakoth preuzme vlast u Fionavaru, preuzet će vlast svugdje. Postoji samo jedna Tapiserija.”
“Svejedno,” Paul reče, “moramo to učiniti sami. Loren to neće zahtijevati od nas. Ako se nas četvero želimo vratiti, morat ćemo sami iznaći način.” “Nas četvero?” Kevin reče. Toliko bespomoćnosti. Pogleda Kim.
U očima joj bijahu suze. “Ne znam”, prošapće ona. “Jednostavno ne znam. Ne želi vidjeti vas trojicu. Nikada ne izlazi iz kuće. Sa mnom razgovara o poslu i vremenu, i vijestima, i ona, ona—” “Učinit će to”, Paul Schafer reče. Kimberly kimne.
Bila je zlatna, Kevin se sjeti, iz dubine tuge. “Dobro”, reče Paul. “Ja sam na redu.” Strijela božja.
Dala je staviti špijunku na vrata kako bi mogla vidjeti tko kuca. Veći dio dana provodila je kod kuće, osim poslijepodnevnih šetnji u obližnjem parku. Često je netko dolazio na vrata: dostave, čovjek iz plinare, preporučena pošta. U početku je stizalo cvijeće, besmisleno. Mislila je da će Kevin biti pametniji. Nije ju bilo briga je li to bila pravedna prosudba. Bila se posvađala s Kim oko toga kad je njezina cimerica jedne večeri stigla i pronašla ruže u kanti za smeće. “Znaš li ti kako je njemu? Je li te uopće briga?” Kimberly je povikala. Odgovor: ne i ne.
LUTAJUĆI PLAM
23
Kako bi više mogla spasti na nešto toliko ljudsko kao što je briga? Bezbrojni, nepremošćeni jazovi između njezine sadašnje pozicije i njih četvoro, i svih ostalih. Za sve se još čvrsto držao smrad labuda. Gledala je svijet kroz filtriranu nesvjetlost Starkadha. Koji bi glas, koje oči viđene kroz to zeleno izobličenje mogli izbrisati moć Rakotha koji je grabio kroz njezin um i tijelo kao da je ona, koja nekoć bješe voljena i cijela, najobičnija hrpa troske? Znala je da nije luda, ali nije znala zašto. Samo ju je jedno vuklo u neko buduće vrijeme. Ne dobro, jer dobro nije ni moglo biti, no bilo je stvarno i proizvoljno i njezino. Nitko joj neće protusloviti. I tako je, kad je Kim tek rekla ostaloj trojici koji su je zatim u srpnju došli odgovarati, ustala i napustila sobu. I nije vidjela ni Kevina ni Davea ni Paula od toga dana. Donijet će na svijet to dijete, dijete Rakotha Maugrima. Kanila je umrijeti pri porodu. Nije ga imala namjeru pustiti, no vidjela je da je sam i to bješe dovoljno neočekivano da je nagna da otvori vrata. Paul Schafer kaže: “Želim ti ispričati priču. Hoćeš li poslušati?” Na trijemu je bilo hladno. Trenutak kasnije zakoračila je unutra i on uđe. Zatvorila je vrata i otišla u dnevnu sobu. On objesi kaput u ormar u hodniku i pođe za njom. Smjestila se na stolici za ljuljanje. On sjedne na kauč i pogleda je, visoku i svjetlokosu, još uvijek gracioznu iako ne više i mršavu u sedmom mjesecu trudnoće. Glavu je držala visoko, a široko smještene zelene oči bijahu beskompromisne. “Otišla sam od vas prošli put i učinit ću to ponovno, Paul. Nećeš me pokolebati.” “Rekao sam, priču”, promrmlja on. “Ispričaj je onda.” I tako joj je prvi put ispričao o sivome psu na zidinama Paras Dervala i neizmjernoj tuzi u njegovim očima; pričao joj je o svojoj drugoj noći na Stablu ljeta kad je Galadan, kojeg je i ona znala, došao po njega i kako se pas ponovno pojavio, i o bitki koja se
24
Guy Gavriel Kay
odigrala ondje u Mörnirovoj šumi. Pričao joj je kako je bio privezan za Stablo božje i kako je vidio izlazak crvenog mjeseca i kako je sivi pas otjerao vuka iz šume. Pričao joj je o Dani. I Mörniru. O silama koje su se pokazale te noći kao odgovor na Tamu sa sjevera. Glas mu bješe dublji nego što ga je pamtila; u njemu je bila jeka. On reče: “Nismo sami u tome. Možda će nas slomiti na komadiće na kraju, ali neće proći bez otpora i što god da si vidjela ili pretrpjela na tom mjestu, moraš shvatiti da on ne može u potpunosti oblikovati šaru tapiserije prema svojim željama. Inače ti ne bi bila ovdje.” Slušala ga je gotovo protiv svoje volje. Njegove su je riječi podsjetile na njezine vlastite, one koje je izgovorila u samom Starkhadu: Ništa od mene nećeš dobiti što nećeš oteti, rekla je. No to je bilo prije. Prije negoli je počeo uzimati sve – sve dok je Kim nije izvukla otamo. Malo podigne glavu. “Tako je”, Paul reče ne maknuvši oči s njezina lica. “Razumiješ li? Jači je od bilo kog od nas, jači je čak i od boga koji me vratio natrag. Jači je i od tebe, Jennifer; to nije vrijedno spomena osim zbog sljedećeg: on ne može oduzeti ono što ti jesi.” “Znam to”, reče Jennifer Lowell. “Zato ću roditi njegovo dijete.” On se nasloni. “Onda ćeš postati njegov sluga.” “Ne. Poslušaj ti sad mene, Paule, jer ni ti ne znaš sve. Kad me ostavio… poslije, dao me je jednom patuljku. Blöd se zvao. Ja sam mu bila nagrada, igračka, no nešto je rekao patuljku: rekao je da me mora ubiti i da postoji razlog za to.” U glasu joj je bilo hladne odlučnosti. “Rodit ću to dijete zato što sam živa, iako je on želio da umrem – dijete je slučajno, ono je izvan njegovih ciljeva.” Dugo je vremena šutio. “Ali i ti si, sama po sebi.” Njezin je smijeh zvučao okrutno. “A kako bih mu ja, sama po sebi, trebala odgovoriti? Rodit ću sina, Paul, i on će biti moj odgovor.” On odmahne glavom. “Previše je zla u svemu tome, a samo da bi se dokazalo nešto što je već dokazano.” “Svejedno”, reče Jennifer. Trenutak kasnije usta mu se nakrive. “Onda neću navaljivati. Došao sam zbog tebe, ne zbog njega. Kim je ionako već sanjala njegovo ime.”
LUTAJUĆI PLAM
25
Oči joj sijevnu. “Paule, shvati. Učinila bih to što činim ma što Kim rekla. Ma što ona sanjala. I nazvat ću ga kako ja izaberem!” On se smiješio, nevjerojatno. “Onda ostani ovdje i učini to. Ostani s nama, Jen. Trebamo te nazad.” Tek kad je prozborio shvatila je što je rekla. Dobio ju je na foru, zaključila je, namjerno ju je namamio u nešto što nije namjeravala. No iz nekog razloga nije se mogla ljutiti. Da je taj prvi slabašni napad bio malo žešći, možda bi se čak i nasmiješila. Paul ustane. “U Umjetničkoj je galeriji izložba japanskih grafika. Hoćeš li poći pogledati je sa mnom?” Dugo se ljuljala na stolici i gledala ga. Bio je tamnokos, vitak i još se uvijek činio krhkim, iako ne toliko kao prošloga proljeća. “Kako se pas zvao?” upita ga. “Ne znam. Volio bih da znam.” Trenutak kasnije ona ustane, odjene kaput i napravi prvi oprezni korak preko prvog mosta. Mračno sjeme mračnog boga, Paul je razmišljao dok je pokušavao glumiti da ga zanimaju grafike iz Kyota i Osake devetnaestog stoljeća. Ždralovi, uvinuta stabla, elegantne dame s dugim iglama u kosi. Dama do njega nije baš mnogo govorila, no bila je tu u galeriji, a to nije mala stvar. Sjećao se kakva je skršena ruina bila prije sedam mjeseci kad ih je Kim očajnički izvukla iz Fionavara plamtećom moći Baelratha. Znao je da je to Kimina moć: Ratni kamen i snovi u kojima noću hoda, bjelokosa kao što je bila i Ysanne, s dvjema dušama u sebi i znanjem dvaju svjetova. To mora da je teško. Cijena moći, sjećao se da mu je natkralj Ailell rekao one noći kad su igrali ta’bael. Ta je noć bila uvertira u one tri noći koje su postale njegovo teško iskustvo, najteže iskustvo. Ulazne dveri prema ulozi u kojoj se sad nalazio, ulozi Gospodara Stabla ljeta. Što god on sad bio. Sad su zašli u dvadeseto stoljeće: još ždralova, dugi, uski prizori planina, plitki čamci koji plove širokim rijekama. “Motivi se ne mijenjaju baš puno”, Jennifer reče. “Ne puno.”
26
Guy Gavriel Kay
Vraćen je natrag. On je Mörnirov odgovor, no nije imao prsten kojim bi žario, nije imao snove kojima bi pratio tajne Tapiserije, čak ni rog poput onoga koji je Dave pronašao, ni zvjezdanu magiju kakvom se služi Loren, ni krunu kao Aileron, pa čak ni – iako se sledio od te pomisli – dijete u sebi kao ova žena pokraj njega.
A ipak. Na ramenu su mu na granama Stabla sjedila dva gavrana: Misao i Sjećanje zvali su se. Na proplanku je bio lik kojeg nije jasno vidio, no vidio je rogove na njegovoj glavi i vidio je kako mu se klanja. Bijela se maglica dizala kroz njega prema nebu na kojem je crveni mjesec plovio u noći mlađaka. Padala je kiša. A onda se pojavilo Vrhovno božanstvo.
I Vrhovno je božanstvo još uvijek bilo tu. Ponekad bi noću osjetio njegovo nijemo prisustvo, silno u navali i protoku krvi, u prigušenoj grmljavini svog ljudskog srca. Je li on samo simbol? Manifestacija onoga što je rekao Jennifer; prisutnost opozicije djelima Raspletača? Ima i gorih uloga, pretpostavljao je. Ova mu je omogućavala da odigra svoj dio u onome što dolazi, no nešto iznutra – a u njemu se nalazi bog – govorilo mu je da to nije sve. Neće postati gospodar Stabla ljeta onaj koji nije dvaput rođen, rekla mu je Jaelle u svetištu. On je više od simbola. Čekanje da sazna što i kako bilo je, izgleda, dio cijene.
Bili su gotovo na kraju. Stali su pred velikom grafikom prikaza rijeke: čamci se odguruju motkama, drugi se istovaruju na napućenom molu; na suprotnoj strani rijeke bila je šuma, a iza njih planina sa snježnim vrhom. Loše su je objesili, međutim, vidio je refleksiju ljudi iza sebe u staklu, dvojicu studenata i snenog čuvara. A onda na vratima Paul ugleda zamagljeni odraz vuka. Naglo se okrene udahnuvši i susretne se s pogledom Galadana.
Vukocar bješe u svom pravom obliku, a po tome kako je Jennifer uzdahnula Paul je znao da se i ona sjećala tog izranjavanog elegantnog moćnika sa srebrnim nitima u crnoj kosi. Paul zgrabi Jenniferinu ruku, okrene se i stane hitati nazad kroz izložbu. Pogleda preko ramena: Galadan ih je slijedio s podrugljivim smiješkom na licu. Nije se žurio.
LUTAJUĆI PLAM
27
Skrenuli su iza ugla. Mumljajući nabrzaka molitvu, Paul otvori vrata na kojima je pisalo IZLAZ U SLUČAJU NUŽDE. Čuo je čuvara kako viče za njim, no alarm se nije oglasio. Našli su se u hodniku za osoblje. Bez riječi su trčali niz hodnik. Kad su se vrata ponovno otvorila, Paul je čuo još jedan povik stražara. Hodnik se račvao. Paul gurne i otvori još jedna vrata i požuri Jennifer kroz njih. Posrnula je i on ju je morao pridržati. “Ne mogu trčati, Paule!”
On opsuje u sebi. Nisu mogli biti dalje od izlaza nego što jesu. Vrata su ih odvela u najveću prostoriju u galeriji, stalni postav skulptura Henryja Moorea. Bio je to ponos Umjetničke galerije Ontarija, prostorija koja ju je smjestila na umjetničku kartu svijeta. I bila je to prostorija u kojoj će, čini se, umrijeti.
On pomogne Jennifer da se udalji od vrata. Prođu pokraj nekoliko većih izložaka, majke s djetetom, jednog akta i apstraktnog oblika. “Pričekaj ovdje”, reče on i posjedne je na široko podnožje jedne od skulptura. Ujutro, jednog radnog dana u studenom, nije bilo nikog drugog u prostoriji.
Pa naravno, pomisli on. I okrene se. Vukocar prođe kroz ista ona vrata kroz koja su i oni prošli. Po drugi mu se put učinilo da vrijeme stoji u napetom iščekivanju.
Jennifer prošapće njegovo ime. Ne skidajući oči s Galadana, čuo ju je kako govori, glasom zaprepašćujuće hladnim: “Prerano je, Paule. Što god da jesi, moraš to saznati sada. Ako ne, proklet ću te dok budem umirala.” Dok mu se još uvijek vrtjelo od njezinih riječi, on ugleda kako Galadan podiže dugi tanki prst do crvene masnice na sljepoočnici. “Ovu”, reče gospodar andaina, “ću položiti na korijen tvoga stabla.” “Možeš biti sretan što si živ i što je uopće možeš igdje položiti.”
“Možda,” ovaj reče i ponovno se nasmiješi, “no nisam imao ni izbliza toliko sreće kao ti dosad. I ti i ona.” U njegovoj je ruci bio nož, iako Paul nije vidio kad se tamo pojavio. Sjećao se tog noža. Galadan se primakne nekoliko koraka. Nitko neće ući u prostoriju, Paul je znao.
28
Guy Gavriel Kay
A onda je znao još nešto. Nešto se uskomešalo duboko u njemu, nešto poput mora, i on se i sam pomakne naprijed, dalje od Jennifer, i reče: “Borit ćeš se protiv Mörnirova Dvorođenog?” I Vukocar odvrati: “Samo zato sam ovdje, iako ću ubiti i djevojku kada budeš mrtav. Sjeti se tko sam ja: djeca bogova klečala su preda mnom i prala mi noge. Ti još nisi ništa, Pwylle Dvorođeni, i bit ćeš dvostruko mrtav prije nego što ću te pustiti da dosegneš svoju moć.” Paul odmahne glavom. Krvlju mu je kolala plima. Čuo je sam sebe kako govori, negdje izdaleka: “Tvoj mi se otac poklonio, Galadane. Nećeš li i ti učiniti isto, sine Cernanov?” I on osjeti navalu moći kad je vidio da ovaj oklijeva. Ali samo načas. Onda se Vukocar, koji bješe sila moći i gospodar moćnika u proteklih tisuću godina, glasno nasmije i, podignuvši ponovno ruku, sunovrati prostoriju u potpunu tamu. “Kad si vidio da neki sin slijedi očev put?” reče on. “Sad nema psa da te obrani, a ja vidim u mraku!” Nadiruća moć u Paulu stane. Umjesto nje pojavi se nešto drugo, neka tišina, prostor poput jezerca u šumi, i instinktivno je znao da je to pravi put k onome što on sada jest i što će tek postati. S tim spokojem on se vrati k Jennifer i reče joj: “Budi mirna, ali se čvrsto drži za mene.” Kad je osjetio da ga je primila za ruku i ustala se pokraj njega, on se još jednom obrati Vukocaru, sada drukčijim glasom. “Sužnju Maugrimov,” poviče on, “još uvijek te ne mogu poraziti niti te vidjeti u mraku. Srest ćemo se opet, a treći put ćeš platiti, kao što dobro znaš. No neću se zbog tebe zadržati na ovom mjestu.” I s tim riječima on osjeti kako propada u mirno, duboko mjesto, jezerce u sebi koje je krajnja nužda pronašla. Spuštao se sve niže i, držeći se čvrsto uz Jennifer, povede ih oboje kroz hladnoću koje se sjećao, kroz pukotinu u vremenu, kroz prostor među Tkalčevim svjetovima, natrag u Fionavar.