Mjesečev meridijan, Edo Popović

Edo Popović Mjesečev meridijan

copyright © Edo Popović

nakladnik Naklada OceanMore d.o.o. info@oceanmore.hr www.oceanmore.hr

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba

urednica Gordana Farkaš-Sfeci

Zagreb, travanj 2015. prvo izdanje ISBN 978-953-332-026-7

Edo Popović Mjesečev meridijan

U kočiji od mahovine da se vozimo u plamenu mora iščeznemo.

(Vesna Parun, Putovanja Mjesečevim meridijanom)

– Zašto onda svi vjeruju u zakon gravitacije?

– Masovna hipnoza. Poznata u vrlo ­ortodoksnom obliku kao ‘obrazovanje’.

(R. M. Pirsing, Zen i umjetnost održavanja motocikla)

Pogledaj prazninu pred svojim očima.

Kako je možeš proizvesti, ili uništiti?

(Huang Po)

♠ Vlakovi su naša druga koža. Putujući, oblačimo ih i svlačimo.

Onaj koji uđe u vlak nije onaj isti koji iz njega iziđe, a kako bi i bio. Putovali na posao, na odmor, u posjet prijateljima, kakve to veze uostalom ima, mijenjamo se. Tu ne možemo ništa učiniti. To je kao disanje, kao iščahurivanje leptira, kao Anak Krakatau, kao kretanje zvijezda i sazviježđa i sve te druge krhke, nestalne stvari. A onda još kažu da čovjek danas drži u rukama ključeve života, sijedih vlasi, smrti, da su bajke o fontani mladosti i vječnom životu postale zbiljom, o čemu na sav glas trube oni luđaci iz genetičkih laboratorija.

Naša superiorna tehnologija, kažu, i naši proizvodi podarit će vam vječnu mladost.

Hoće klinac! Što se mene tiče, mi nismo došli ovdje da bismo vječno trajali, već da se malo zajebavamo i onda odemo, ustupajući mjesto drugima. Kakva bi samo vreva vladala ovdje da ljudi ne umiru, bilo bi kao u tramvaju u prometnoj špici, vječno bismo se trljali jedni o druge, puhali jedni drugima u lice.

Pa i ovako gazimo jedni druge i jedni preko drugih, umjesto da se družimo i živimo ono što nam je dano, a kako bi to tek izgledalo da ne umiremo? Tko bi želio takav život, biti lignja u vakuumskom pakiranju? Ni planine nisu vječne, evo jučer sam pročitao kako se urušila neka stijena u Južnom Tirolu, tisuće tona survalo se u dolinu, prašina se neće sleg­ nuti danima, bilo je i mrtvih, gdje su sad ti vlasnici života i Mjesečev meridijan

5

smrti, zašto ne ožive mrtve, zašto ne zakrpaju stijenu? Te priče o besmrtnosti, na kraju krajeva, ako su i istinite, u što čisto sumnjam, tiču se samo onih s hrpom love. Samo si oni mogu priuštiti stvari poput vječnosti, medicinske skrbi, tri obroka zdrave hrane dnevno i sličnih ekstravagancija. A da ne spominjem one kojima se pokvari srce, jetra ili nešto drugo i koji si onda kupe rabljeni organ od nekoga tko je upravo umro jer nije imao dovoljno love da si kupi ono što mu se bilo pokvarilo. I što je još ljepše, sad se ekipa pametnjakovića trudi da onima koji si to mogu priuštiti proizvedu bezglavog klona koji će im služiti kao rezerva. Koji će onda visiti u nekom špajzu, ili u hladnjači, šta ja znam, i čekati da ovome nešto crkne. Odurno. Kao da smo, ne znam, neka sprava sastavljena od raznih dijelova, a ne mali svemir koji ima svoje mjesto u ovom beskrajnom svemiru, zajedno sa životinjama, biljkama, mineralima, oblacima, vodama, kometama i zvijezdama, kako su rekli pametniji od mene. Neki ljudi jednostavno ne znaju kad treba otići, ne razumiju da smrt nije prestanak života, kao što ni rađanje nije prestanak smrti, već da je život život, a smrt smrt, kao što proljeće nije smrt zime, niti je ljeto smrt proljeća, i onaj tko umije živjeti, umije i umrijeti, to dvoje ide zajedno, oduvijek je išlo.

Stvarno, tko bi želio vječno gledati ovo sranje oko nas? Ja ne. Srećom nemam ni novaca niti živaca za to. Jedva imam i za povratnu kartu vlakom, čak ni to za ljude poput mene nije spomena nevrijedan trošak, već investicija. Putujem na sastanak Korova. Sâm sam u otvorenom vagonu, čitam neki intervju u magazinu koji sam pronašao na sjedalu.

Zašto mislimo da je čovjek unaprijedio Zemlju i život na njoj?

Upravo suprotno, čovjek je smrtonosna bakterija, Zemlja bi bolje funkcionirala bez njega. Prešavši u 10 000 godina put od ratara do biotehnologa čovjek je uništio stotinjak tisuća životinjskih i biljnih vrsta. To je loša vijest. Dobra je vijest da evolucija, dajući čovjeku jezik, pismo, alate i tehnologije što su se na kraju okrenule protiv ljudskog roda, nije ništa drugo 6

Edo Popović

nego inteligentan proces koji je Zemlja pokrenula da se riješi čovjeka. Evolucija je ujedno trijumf i propast ljudske vrste.

Vlak juri širokom dolinom. Jutro je odmaklo. Grmovi divlje ruže uz prugu prošarani ružičastim cvjetovima i zahrđali teretni vagoni. Ladolež je na nekim mjestima progutao žičanu ogradu. Onda rijeka, voda se vrtloži oko zelenih i crvenih plutača. Voda. Voda naša svagdašnja. Voda oceana koji nas je stvorio, iz kojeg smo izišli, voda u komorama skrivenim ispod napete kože trbuha u kojoj fetusi klijaju. Bili smo voda, voda jesmo i u vodu ćemo se pretvoriti. U kišu, u planinske bujice što se u proljeće kroz usjeke obrušavaju u dolinu, ledene, bistre potoke u koritima od blještavobijelih oblutaka. U vodu u kamenicama gdje poskoci vrebaju žedne ptice. Pada mi na pamet kako su vlakovi poput zmijske kože. Pruga napušta rijeku. Vjetar češlja krošnje vrba i topola kroz koje se nazire voda. Voda se mreška i ljeska, zatim je više ne vidim.

Osjetim trnce u nogama. Ustanem, napravim nekoliko čučnjeva i odem do vagon restorana. Tek ih je dvoje u odjeljku sa stolovima, svatko na svojem kraju odjeljka, da slučajno ne bi pali u napast povesti razgovor i zbližiti se. Žena je zadubljena u laptop, muškarac zuri u mobitel. Iz zvučnika skrivenih u stropu cijedi se glazba, neka ljiga, neki tip kmeči kako je umoran, umoran, umoran, umoran od trčanja za snovima, veli.

Nije ni progledao, a već je umoran.

Ne od teškog posla, od traženja posla, od besparice, ili od besanih noći punih seksa i cuge, već od trčanja za snovima.

Koja kenjaža.

Stojim za polukružnim šankom. Konobar je u ostavi, čujem kako šuška tamo. Trajalo je neko vrijeme da se dovuče do mene i da naručim šalicu vrele vode.

Ne, hvala, kažem, neću vrećicu s čajem, samo vrelu vodu.

Mjesečev meridijan

7

Svejedno ću vam morati naplatiti i čaj, kaže on.

Znam, kažem, ali ne želim piti neko transgenično sranje u koje su vjerojatno ubacili gene štakora za rast, ili nešto slično, pa sad svaki tjedan imaju žetvu čaja.

Kaže da imaju i čaj iz biološkog uzgoja. Odgovaram da je jedna stvar što piše na vrećici, a posve druga stvar što se nalazi unutra. Konobar se kiselo smješka. Sto posto misli kako nije plaćen da sluša kretene kako mu drže lekcije iz kojekakvih gluposti. Nek se jebem i ja i smrdljivi čaj, misli konobar.

Vraćam se na svoje mjesto i u vrelu vodu stavljam mješavinu bresine, metvice i stolisnika. Voda se boji u blijedozeleno.

Vlak prolazi kroz valovitu ravnicu. Na horizontu šuma vjetroelektrana. Na niskom nebu kovitlaju se prljavosivi oblaci.

Pijem čaj i razmišljam o sastanku na koji putujem. Komuna Korov osnovana je prije gotovo trideset godina, kad su velike korporacije bile stavile šapu na vodu. Dugo vremena dizali smo galamu, bunili ljude, zauzimali ograđena crpilišta i punionice vode. Uzalud. Vodu su ukrali ljudima. Zemlju i zrak ukrali su davno prije toga.

Ipak, trud komune ne bi se mogao nazvati uzaludnim. Vjerovali smo da je važno činiti ono što mislimo da je ispravno, ne obazirući se mnogo na to hoćemo li uspjeti ili nećemo, fućkaš rezultat, njega vam nitko ne može zajamčiti. Uostalom, kao da je ljepota nekog posla u rezultatu, a ne u poslu samom. Nije ostalo mnogo od borbenosti komune, danas se uglavnom bavimo publicističkim radom i organskom poljo­ privredom. Sastanak na koji putujem sazvan je jer je opet došla vijest o Zaboravljenima. Ljudima koji, navodno, žive u nekom zaboravljenom raju u središnjoj Europi, piju vodu iz potoka, ne obrađuju zemlju, hrane se divljim plodovima i životinjama. Meni priča smrdi, naravno da mi smrdi, ljudi su davno zabili svoj nos i gurnuli svoje lopovske prste i u najzabitije zakutke Zemlje, a sad da postoji neko skriveno 8

Edo Popović

mjesto, i to u srcu Europe, gdje žive divlji i slobodni ljudi, pa nisam baš toliko naivan.

Na sljedećoj stanici u vagon ulazi skupina djece s učiteljicom. Djeca su mirna, ulaze i sjedaju u tišini, i ostaju sjediti u tišini, gledajući preda se, kao da je tu isključen ton. Ipak, malo poslije čujem učiteljicu. Govori im nešto o muzeju koji će posjetiti. I da će ondje vidjeti kako su ljudi u dvadesetom stoljeću primitivnim tehnologijama umalo uništili planet.

Mlada je, odlično izgleda, noge, dupe, sise, lice, oči, sve, no nikako da uhvatim njezin pogled. A što i da ga uhvatim? Što bi se dogodilo? Ništa. Zaradio bih samo posprdnu grimasu, vjerojatno čak ni to. I posprdnost je nekakav osjećaj, a osjećaji su danas ugrožena vrsta, ako mogu tako reći. Zato u utrobi, u srcu, u gaćama, ne osjećam navalu energije, nikakvo uzbuđenje.

Vlak prolazi kroz predgrađe, između nizova četverokatnica ravnih krovova, jedne nalik na drugu, tek obojenih različitim bojama, iza kojih se pruža još jedan niz takvih zgrada, pa još jedan, i još jedan. Iz mora četverokatnica strši betonski stup, nosač golemoga reklamnog monitora.

Na njemu su upravo sijevnula crvena slova: kvantiteta je kvalitetna. Evo me ponovo u virtualnom svijetu. U svijetu utvara i pohlepe.

Ušljivi Zagreb, čisti li itko ikad ove ulice? Puše neki topli vjetar i baca mi prašinu u oči, hodam uz vjetar gledajući kroz pukotine između kapaka, okrećući glavu ustranu. Glup sam što nisam pošao tramvajem. No opet, imam dovoljno vremena, a nakon vlaka nije zgorega malo protegnuti noge.

Sastanak je u zgradi u kojoj se nalaze javna kuhinja i prihvatilište za beskućnike, pola sata hoda od kolodvora. Mnogo je prosjaka na ulicama, čini se da ih je više nego kad sam posljednji put bio ovdje. Svakih nekoliko metara ispružena ruka, šešir, kartonska kutija ili šalica i natpis: gladan sam.

Ili: nezaposlen. Ili: pomozite. Ili nešto slično. „­Gospodine, Mjesečev meridijan

9

molim vas, saslušajte me…“. „Smilujte se, gospodine!“. Nije me bilo ovdje skoro godinu dana, dovoljno da čovjek zaboravi. Živim u zabiti, mjesto svakako nije među tisuću najpoželjnijih destinacija na Zemlji, ali ondje barem nema gladnih. „Nemojte proći pokraj mene“, kaže žena s djetetom u naručju naslonjena na zid supermarketa.

Okrećem glavu, premda sad hodam niz vjetar. Mrzim sebe, a mrzim i nju. Zašto, pokraj tolikih prolaznika, nasrće baš na mene? Neka svoj očaj i svoju glad nabija drugima na nos, dođavola i ona i njezino kopile. Ulazim u tursku pečenjarnicu. U izlogu piše GMO Free. „Bujrum, bujrum,“ kaže muškarac za pultom, „sve je čisto i sve prirodno. Povrće je jutros stiglo iz egejskih povrtnjaka, janjci su još jučer pasli i skakali na anatolskim stepama.“ Koji lažljivac! Janjci su zapravo ovce, a anatolske stepe vidjele su tko zna prije koliko godina, samo što je jutros njihovo zaleđeno meso izvučeno iz hladnjače, kao i povrće uostalom. Gdje su ona vremena kad se u gradu jela janjetina iz Bukovice, Gorskog kotara, s Paga ili s Kornata, a kad je must eat bilo sezonsko povrće iz Ravnih kotara? Uzimam samo jufku i odlazim bez pozdrava. Čujem kako muškarac viče nešto za mnom.

Lako je otresti se prosjaka, zaobići ih, ali kako se otresti sjećanja na njih, kako začepiti uši pred molećivim glasom koji još uvijek odjekuje u vašoj glavi? Vraćam se u pečenjarnicu i naručujem dürüm döner.

Znao sam da ćeš se vratiti, kaže muškarac.

S obzirom na tvoje iznimne vidovnjačke sposobnosti, pravo je čudo da si zaglavio u ovom pajzlu, odgovaram. Što ćeš kao prilog? pita suho.

Sve, kažem.

Pazim da, nakon svega, ne pljune u kebab dok ga pripravlja. Od ljudi kojima dirneš ego možeš svašta očekivati.

Gledam naizmjence njegovo lice i limene posude s prilozima u koje se zabijaju metalne čeljusti, grabe nasjeckano povrće i 10

Edo Popović

trpaju ga u jufku. Zatim se vraćam do prosjakinje s djetetom, saginjem se i dajem joj kebab i nekoliko kovanica.

Nadam se da niste vegetarijanka, kažem ni sam ne znam zašto.

Ona ne kaže ništa, prihvaća ponuđeno, gleda me mirno u oči, ni traga maloprijašnjem molećivom grču. Ali, tu je sad tuga. I tko će utoliti tu glad, tko će nahraniti njezinu izgladnjelu radost?

Nakon svega, ne osjećam se nimalo bolje, plemenitije. I dalje sam obični, licemjerni gad. Svojom gestom nisam ništa promijenio, žena će i dalje većinu dana u godini biti gladna, ja ću, svemu unatoč, uvijek imati nešto u želudcu i u džepu, a ovaj svijet će i dalje biti surovo, neprijateljsko mjesto, i nema te milostinje, tog dobročinitelja koji će to popraviti. Postoji obilje koje je jednostavno odvratno, to je obilje super­marke­ ta ispred kojih prose gladni. A milostinja samo naglašava izopačenost svijeta ljudi. Sjećam se kako je svojedobno bilo popularno prikupljanje novca za teško bolesnu djecu čiji roditelji nisu mogli platiti troškove liječenja. No, uvijek je bilo više bolesnika nego novca, potražnja veća od ponude, pa je dobročinstvo cvjetalo. Pritom se malo tko upitao otkud toliko bolesti među nama, zašto su lijekovi i liječenje tako skupi, zašto je stvar tako podešena da liječenje bude povlastica bogatih, i kakav je to jebeni svijet, uostalom, u kojem život i smrt ovise o tomboli i o tuđoj dobroj volji? Glupo pitanje, naravno, tako to ide od pamtivijeka.

Siromaštvo, glad i bolesti nisu popratne negativne pojave ovog svijeta, one su njegova srž. I zato ih majstori neprestano proizvode i održavaju.

Prosjačenje je, sjećam se, nekad bilo ili filozofija ili posao, bilo je vrlo malo onih koji su prosjačili iz gole potrebe, kao ovi ovdje. Prolazim kroz špalir ispruženih ruku, a ne mogu sad reći: Čujte, ljudi, lakše malo, kupio sam kebab jednoj vašoj kolegici i dao joj nešto sitnog, i ako pomognem vama, ostat ću i sam gladan, pa me mrzovolja i nervoza salijeću Mjesečev meridijan

11

snagom većom nego kad sam kročio među prosjake, i sad se prisjećam dana kad se nije prosjačilo iz nužde, već iz filozofije i biznisa. Prosjaka filozofa bilo je malo, to su bili oni žicari koji su svjesno okrenuli leđa građanskom životu i živjeli u podrumima, napuštenim zgradama, na pločnicima i pod mostovima, a danas ih više gotovo i nema, iščezli su zajedno s ljudskom dobrotom, prijaznošću i milosrđem. Što se biznisa tiče, bila su to dobro organizirana poduzeća i obiteljski obrti, radilo se dan i noć, na ulici, u restoranima i kafićima, jedino se u trgovačkim centrima moglo računati na kakav-takav mir, jedino vas ondje nisu salijetale ispružene ruke. Koliko god su mi se gadili potrošački rajevi, i premda nikada ništa nisam kupio u nekome od njih, znao sam pasti u iskušenje, naročito u trenutcima kad sam nakon baš svakoga gutljaja kave na terasama u centru grada pod nos dobio ispruženu ruku ili ceduljicu gluhonijemi sirotan ili nešto slično, znala me je, dakle, spopasti snažna želja da se dignem i pobjegnem u najbliži trgovački centar, gdje je bilo zabranjeno prosjačenje, da sjednem u neki kafić tamo i da najzad, nakon tolikih godina torture prosjaka, u miru popijem tu prokletu kavu.

I, Bože, što smrdi ovdje. Otkudtaksmrdi, upita se Gabriel razdraženo. Tako počinje jedan urnebesni, meni vrlo drag roman iz prošlog stoljeća, takvi se romani nažalost već dugo ne pišu, i pomisao na njega mi izmami smiješak na lice. Ovdje je, međutim, jasno odakle smrdi, kao što je jasno da ne smrde stanari i prolaznici, nego gradonačelnik. Bio je taj problem s gradskim smetlištem u Zagrebu, još dok sam bio klinac, gradonačelnik je sprečavao sortiranje otpada i izgradnju novog odlagališta, mnogo se pričalo o tome, i mnogo galame dizalo. Sav gradski otpad sabirao se na jednom mjes­ tu, tik uz istočne rubove Novog Zagreba. I svaka bogovetna stvar koju su Zagrepčani kupili, a ne bi je požderali i posrali, završavala je tamo, planina smeća rasla je iz dana u dan, još malo i Zagrebačke Alpe visinom će nadmašiti Medvednicu, znali su se šaliti moji roditelji. Alpe su rasle i smrdjele i kad 12

Edo Popović

sam ušao u pubertet, uporabna dozvola davno im je bila istekla, a iz nekoga nepoznatog razloga novo smetlište nije bilo izgrađeno. Stanovali smo tada u Utrinama, i svakoga puta kad bi jugoistočnjak donio snažni, kiselkasti smrad Alpa, moji roditelji bi nabrali nos, nasmiješili se i rekli: O, pa to ste vi, gospodine gradonačelniče, budite pozdravljeni.

Ili nešto slično.

Kad sam malo poslije ušao u Adžijinu ulicu, ugledao sam izdaleka red ispred javne kuhinje. Ima još nekoliko sati do ručka, no svejedno su ljudi stali u red. Isti slučaj kao s boles­ nima i novcem, mnogo je više gladnih usta nego porcija, i netko će tu ostati gladan.

Mjesečev meridijan

13

♣ Mila sanja. U svojem stanu na vrhu tridesetokatnog nebo­ dera leži na prostirci od slame organski uzgojene riže, i sanja. Spavaća soba gleda na istok, vanjska stijena sobe od fotoosjetljivog je izo-stakla. Da je budna, Mila bi vidjela kako se golemo Sunce boje cikle upravo diže iz prljave trake horizonta. Obično je budna u ovo doba, promatra svitanje, zatim vježba jogu, istušira se i onda popije šalicu čaja. Doručkuje poslije, obično u studentskoj kantini. No, Mila još spava i trzajući se u snu sanja. Sanja glas. Glas pripovijeda: Hajde da počnemo. Kad završimo priču, znat ćemo više nego što sad znamo. Čujmo, dakle: Bio jednom zao duh, hud do zla boga, pravi đavo.

Jednog dana bijaše osobito dobre volje, jer je načinio ne­obič­no ogledalo: sve dobro i lijepo što se u njemu ogledalo, rasplinjavalo se i gubilo, a sve što ne valja i što je ružno, isticalo se i još ružnije bivalo. Najljepši zeleni vidici u tom ogledalu postajahu poput kuhana zelja, a najbolji ljudi bijahu ružni ili stajahu na glavi i pokazivahu se bez trupa: lice bi im se tako izobličavalo da ih nikako nisi mogao poznati; ako li je tkogod imao pjegu na licu, mogaše biti siguran da će mu se u onom ogledalu razvući preko nosa i prekriti mu usta.

Divne li zabave! — uzradova se đavo.

14

Edo Popović