ÉRIC FAYE Nagasaki
Éric Faye Nagasaki roman
Prevela s francuskog Vedrana Berlengi
Edicije Bo ièeviæ Zagreb, 2012.
ÉRIC FAYE Nagasaki © Editions Stock, Pariz, 2007. Prvi put tiskano u Hrvatskoj 2012. godine u nakladi © Edicije Bo ièeviæ Trg kralja Tomislava 18, Zagreb Za nakladnika Juraj Bo ièeviæ Prijevod © Vedrana Berlengi Urednica Sanja Janušiæ Prijelom Grapa d.o.o. Ovitak Elena Vrbaniæ Tisak Denona d.o.o. Cet ouvrage a bénéficié du soutien des Programmes d’aide à la publication de l’Institut français. Ovo djelo ostvarilo je potporu Plana pomoci izdavaštvu Francuskog instituta u Parizu. ISBN 978-953-6751-77-8 CIP zapis dostupan u raèunalnome katalogu Nacionalne i sveuèilišne knji nice u Zagrebu pod brojem 794185 Sva prava pridr ana. Nijedan dio ove knjige ne smije se umno iti i prenositi u bilo kojem obliku, elektronièkim ili mehanièkim sredstvima, ukljuèujuæi fotokopiranje, snimanje ili bilo kakvo digitalno pohranjivanje ili distribuiranje bez prethodnog pismenog dopuštenja nositelja autorskih prava.
Ka u da bambusi istog soja cvatu istoga dana, umiru istoga dana, ma koliko udaljena bila mjesta na svijetu na kojima su posaรฐeni. Pascal Quignard
Ovaj je roman nastao iz crtice koju je u svibnju 2008. prenijelo nekoliko japanskih dnevnih novina, meรฐu njima i Asahi.
Zamislite pedesetogodišnjaka koji je razoèaran što je to postao tako rano i tako oèito, nastanjenog na rubu Nagasakija u svojoj kuæi u èetvrti gdje ulice imaju slobodan pad. I pogledajte te zmije mekog asfalta koje gmi u prema vrhovima brda, sve dok se sva ta gradska pjena lima, platna, crjepova i ne znam èega još ne zaustavi u podno ju kosog, neurednog zida bambusa. Tamo stanujem. Tko? Ne elim pretjerivati, nisam bogzna tko. Njegujem samaèke navike koje mi slu e kao ograda i omoguæuju mi da ka em da u stvari nisam previše nedostojan. Meðu mojim je navikama i ta da što je manje moguæe slijedim kolege kad nakon posla odlaze polokati nekoliko èaša piva ili boèica alkohola. Volim biti sam sa sobom, kod kuæe, kako bih rano veèerao: ni u kojem sluèaju nakon osamnaest i trideset. Da sam o enjen, vjerojatno ne bih bio tako discipliniran, èesto bih se prepuštao i slijedio ih, ali nisam o enjen. Moje godine, zapravo: pedeset šest. Toga sam se dana, zato što sam se osjeæao malo bolesno, vratio kuæi ranije nego inaèe. Nije moglo biti niti sedamnaest sati kad me tramvaj ostavio u mojoj ulici, s vreæicom namirnica u svakoj ruci. Rijetko se naðem kod kuæe tako rano tijekom tjedna, pa sam imao osjeæaj da sam provalio u nju. Provala je vjerojatno prilièno jaka rijeè, ali ipak… Sve do dosta ne9
davno, èesto nisam zakljuèavao vrata kad bih izlazio; naša je èetvrt sigurna i nekoliko starijih gospoða iz susjedstva (gospoðe Òta, Abe i druge malo podalje) provodi veæinu dana kod kuæe. Onih dana kad sam natovaren praktièno je što ostavim otkljuèano: kad iziðem iz tramvaja, imam svega nekoliko metara, zatim gurnem klizna vrata i eto me unutra. Tek što izujem cipele i navuèem papuèe i veæ sla em namirnice u kuhinjske ormariæe. Zatim sjednem i predahnem, ali danas si nisam mogao priuštiti taj luksuz: pogledavši fri ider, moj se juèerašnji nemir naglo probudio. A sve mi se èinilo normalno kad sam ga otvorio. Svaka je stvar bila na svojem mjestu, odnosno na mjestu gdje je bila ujutro kad sam odlazio. Kiselo povræe, tofu u kockicama, jegulje za veèeru. Pa ljivo sam pregledao svaku staklenu policu. Sojin umak i rotkvice, sušene alge i namaz od graha, sirova hobotnica u Tupperwareu. Na donjoj polici, èetiri trokutasta paketiæa ri e s algama bila su na broju. I oba su patlid ana bila ondje. Pao mi je kamen sa srca, tim više što æe me, bio sam u to uvjeren, i ravnalo umiriti. Bilo je to ravnalo od nehrðajuæeg èelika dugaèko èetrdeset centimetara. Na stranu koja nije bila iscrtkana nalijepio sam trakicu bijelog papira, pa sam instrument uronio u tetrapak multivitaminskog (A, C i E) soka koji sam naèeo to jutro. Prièekao sam nekoliko sekundi da se moja sonda natopi tekuæinom i zatim sam je polagano izvukao. Nisam se usuðivao pogledati. Osam centimetara, oèitao sam. Ostalo je samo osam centimetara soka, a bilo je petnaest kad sam odlazio… Netko se poslu io. A ja ivim sam. Moj se nemir ponovo uzburkao. Kako bih umirio savjest, provjerio sam u notesu u koji sam zapisivao razine i kolièine unatrag nekoliko dana. Da, jutros je zaista bilo petnaest… Jednom sam fotografirao unutrašnjost hladnjaka, ali sam onda prestao to raditi. 10
Nemar, strah da ne ispadnem smiješan… U tom su trenutku, treba napomenuti, moje sumnje još bile nejasne, dok ih danas više uopæe nije bilo. Imao sam nov dokaz da se zaista nešto zbiva, treæi dokaz u dva tjedna, a ja sam racionalan, nisam od onih koji vjeruju da se neki duh došao kod njega napiti i pojesti ostatke… Moje prve sumnje, od prije nekoliko tjedana, brzo su se raspršile. No nešto kasnije, vratile su se neprimjetno, kao što se mušice vrte u veèernjem zraku i odlete prije nego shvatimo što je posrijedi. Sve je poèelo uvjerenjem da sam kupio odreðenu namirnicu koju nisam mogao pronaæi. Prva mi je pomisao naravno bila da posumnjam u sebe. Tako se lako uvjeriti da ste nešto stavili u kolica u samoposlu ivanju, a zapravo ste ostali samo na namjeri. Kako je privlaèno pripisati nesigurnost sjeæanja umoru… Umor, èemu on sve nije izgovor!? Drugi sam put sluèajno saèuvao raèun i mogao sam provjeriti da mi se nije prièinilo: da, zaista sam kupio ribu koja je iznenada isparila. Ipak, bilo je teško iz te konstatacije izvuæi jasan zakljuèak, izravno prijeæi sa zaèuðene zbunjenosti na poèetak objašnjenja. Bio sam potresen. Unutrašnjost mojeg hladnjaka bila je neka vrsta matrice moje buduænosti koja se neprestano ponavljala: tamo su me èekale molekule koje æe davati energiju iduæih dana, u obliku patlid ana ili soka od manga i što ja znam èega još. Moji mikrobi, moji toksini i moji proteini sutrašnjice èekali su u tom hladnom predsoblju i ideja da neka strana ruka, nasumiènim uzimanjem, napada ono što æu postati duboko me uznemirivala. I gore: u asavala me. Bilo je to ni više ni manje nego svojevrsno silovanje. 11
* Noæ je prošla, nimalo ne umanjivši moju zbunjenost pred sni enjem razine voænog soka. Ujutro je moj sitnièavi duh poèeo slagati dijelove slagalice. U tim trenucima mozak ispituje, obnavlja, potvrðuje, zakljuèuje, rašèlanjuje, ni e, nagaða, procjenjuje, sumnja. Sve dok nisam poèeo proklinjati taj sivi Sanyoov fri ider na kojem se podmukli proizvoðaè pobrinuo otisnuti slogan Always being with you. Tko je vidio ukleti hladnjak? Ili onaj koji se hrani uzimajuæi dio svojeg sadr aja? Nakon povratka s posla elio sam odagnati tjeskobu jer se polagano pretvarala u muèenje. Tek je osamnaest sati: imao sam još vremena da… Bila je to posljednja krajnost i vjerojatno æu se osjeæati smiješno, ali ovako tjeskobnom sad mi je najva nije bilo saznati. Kvragu i moje navike, veèerat æu kasno. Kad sam se ponovno odjenuo za izlazak, obuo cipele, uskoèio sam u tramvaj koji se spuštao prema Hamanomachiju. Prodavaonica u kojoj sam namjeravao kupiti svoju novu “klopku” bila je samo dvije postaje dalje i, ako se potvrdi da imam dara za biti sam svoj majstor, zaspat æu mirniji. Uostalom, i bez zazivanja navodnog talenta, postavljanje ureðaja pokazalo se lakšim nego što sam mislio. To sam malo lukavstvo, koje æe moje hladionièke popise poslati u kameno doba, mogao pokrenuti tek sutradan s radnog mjesta. Pokušat æu biti tamo što ranije, odmah u osam sati. Djelovanje me umirivalo, ali postajao sam nestrpljiv i uglavnom malo rastresen: nakon dvadeset i jedan sat shvatio sam da nisam još ništa pojeo. Pa što, jedanput… S vruæim èajnikom pokraj naslonjaèa pokušao sam se zabaviti gledajuæi televiziju, ali nijedan program nije mi zapeo za oèi koje su se odbijale sklopiti. Onda sam 12
otvorio èasopis na koji sam pretplaæen i koji obièno nikad ne èitam. Na trideset sedmoj stranici pa nju mi je privukla fotografija nekog strašno naboranog tipa. “Tanabe Tomoji nije nikad popio niti kapi alkohola”, tvrdio je novinar. Prelijeæuæi èlanak nisam mogao ne pomisliti: koji kreten! Tanabe, najstariji pripadnik ljudskog roda uvjerava da je na prag sto trinaeste godine stigao jeduæi samo povræe i s vremena na vrijeme pr ene škampe, iz u itka. Koja šaljivèina. Posljednje zadovoljstvo ovog ivuæeg fosila sastoji se u èišæenju jednog ili dva škampa. Osim toga, jede ih sve manje i manje jer mu priprema hrane na ulju ne uspijeva… Jadan Tanabe! Uskoro æeš biti primljen u nirvanu i sve æe biti bolje, vidjet æeš: na ulazu su postavili štand s pr enim škampima na kojem æeš se besplatno na derati i tamo neæe biti previše ulja… Podsmjehujem se, ali zaokupilo mi je pa nju, prestao sam misliti na svoju klopku i nisam ispuštao èlanak do samoga kraja. “Sretan sam,” povjerio je starkelja. “ elim ivjeti još deset godina.” Budala!! Potom sam, ne znam zašto, zaboravivši dan koji se bli io kraju u udaljenoj buci prometa, ostao neko vrijeme u polumraku, gledajuæi, a ne videæi, kroz staklenu stijenu, zaljev, njegove tamne brodove i brodogradilište. Tad vjerujete da æete svoje ja i sav talog koji nosi (gorèinu, brige, kajanja ili gri nju savjesti, ljubomoru) utopiti spavajuæi k’o beba, ali noæ u koju se upuštate poèinje prilièno loše. Premda jednaki kakvi su oduvijek bili, toèno takvi, cvrèci vas bude tek što utonete u prvi san. Cvrèe i zvrèe, harpije, pijani, napasni ili ste to ipak vi preosjetljivi veèeras? Evo ih kako vam jedan za drugim ulaze u glavu kroz jedno uho, izlaze kroz drugo i obilaze vam lubanju u kojoj ponovno poniru, 13
pakosni, u kovitlacu, u nizu, smijuæi se i izrugujuæi se. Sna an ih pljusak ipak rastjera pred jutro, poput prosvjednika rastjeranih vodenim topovima, ne znate više gdje, sinoæ na vijestima NHK-a. Ali kako zadrijemati dok razmišljate kako se uljez, jer postoji, s obiènim rezervnim kljuèem mo e pozvati k vama, zajedno sa svojim prijateljima snagatorima koji æe vas premlatiti i ostaviti polumrtvog prije nego shvatite što se dogaða. Mislite: zbog tebe, uljezu, ne spavam, zbog tebe æu uskoro imati krasnu glavobolju pred mojim ciklonama i anticiklonama, ali samo ti èekaj. Još malo i moj si. Sve je spremno. Uostalom, ustat æu, veæ je šest i trideset. * Jednoga dana, ne dogaða se više ništa. Nit sudbine, nakon što je previše napeta, odjednom je pukla. Ništa se više ne dogaða. Udarni je val tvojeg roðenja sad tako daleko, o, tako daleko. To je suvremeni ivot. Izmeðu poraza i uspjeha prostire se tvoje postojanje. Izmeðu mraza i razdoblja vegetacije. Sve sam to pre vakavao prošlog tjedna u tramvaju, a jutros, pomisao da takvo stanje mo da nije nepromjenjivo, èini me euforiènim, ovdje, na istom mjestu u tramvaju, pred istim gradskim tapetama. Vozilo se spušta i guta postaje, postaju za postajom guta zamišljene i šutljive ljude koji pokušavaju odgonetnuti snove što nadilaze njihovo shvaæanje. Bi li u snu ivjeli intenzivnije nego na javi? Nakon litanije postaja koje znam napamet, KankÒdÒri, Edomachi i Òhato, GotÒmachi, pa zatim Yachiyomachi, Takaramachi, silazim i presjedam na drugu liniju. Katkad ostatak puta prevalim pješice, ali jutros nemam snage, a i urim se… Èim iziðem iz te škripeæe gusjenice, cvrèci preuzimaju štafetu dok hodam pod njihovim drveæem. 14