Odlaganje. Parezija
I Vozim ka Kotoru. Vozim brzo, kao da bježim, što dalje od jutra. Ponovo me je probudila tjeskoba. Kada jednom otvoriš oči, ne možeš više zaspati. Ne zato što te je uznemirila misao. Ne: zato što u blizini osjećaš prisustvo nečeg nesnošljivog, što pritišće, kao tegovi na grudima, zbog čega ne uspijevaš duboko udahnuti, što te davi sve dok ne pobjegneš iz kreveta, ne zbaciš pokrivač sa sebe i iskočiš iz postelje koja se pretvorila u kovčeg u kojem si živ zakopan. Naložio sam vatru i skuvao kafu. Dok sam čekao da se kuća zgrije, hodao sam sa kraja na kraj dnevne sobe, od jednog prozora do drugog. Napolju se glasno topio snijeg koji je juče pao. Mislio sam o tome kako je tjeskoba jedna od najljepših i najpreciznijih riječi u našem jeziku: tijesno u svojoj kobi. Iz ladice u radnom stolu izvadio sam članke o nestanku uglednog kotorskog sveštenika M.-a i ponovo ih pročitao. Još od prošloga ljeta planirao sam napisati roman o tome. Napisaćeš ga sada ili nikada, rekao sam sebi. Samo je jedan uspješan način borbe protiv tjeskobe: pisanje. Tek kada izvršiš punu mobilizaciju svih svojih resursa i narediš napad, tek kada kuknjavu i strahove zamijeniš borbom, pa sjedneš za kompjuter odlučan da na čitavoj neprijateljskoj teritoriji – bjelinu kompjuterskog ekrana ne treba pogrešno protumačiti kao podignutu bijelu zastavu – zavedeš poetiku vanrednog stanja, tek tada bude bolje. Da: nakratko. Ali to kratko je sve što imaš, sve čemu se još možeš nadati.
7