Odlaganje. Parezija
I Vozim ka Kotoru. Vozim brzo, kao da bježim, što dalje od jutra. Ponovo me je probudila tjeskoba. Kada jednom otvoriš oči, ne možeš više zaspati. Ne zato što te je uznemirila misao. Ne: zato što u blizini osjećaš prisustvo nečeg nesnošljivog, što pritišće, kao tegovi na grudima, zbog čega ne uspijevaš duboko udahnuti, što te davi sve dok ne pobjegneš iz kreveta, ne zbaciš pokrivač sa sebe i iskočiš iz postelje koja se pretvorila u kovčeg u kojem si živ zakopan. Naložio sam vatru i skuvao kafu. Dok sam čekao da se kuća zgrije, hodao sam sa kraja na kraj dnevne sobe, od jednog prozora do drugog. Napolju se glasno topio snijeg koji je juče pao. Mislio sam o tome kako je tjeskoba jedna od najljepših i najpreciznijih riječi u našem jeziku: tijesno u svojoj kobi. Iz ladice u radnom stolu izvadio sam članke o nestanku uglednog kotorskog sveštenika M.-a i ponovo ih pročitao. Još od prošloga ljeta planirao sam napisati roman o tome. Napisaćeš ga sada ili nikada, rekao sam sebi. Samo je jedan uspješan način borbe protiv tjeskobe: pisanje. Tek kada izvršiš punu mobilizaciju svih svojih resursa i narediš napad, tek kada kuknjavu i strahove zamijeniš borbom, pa sjedneš za kompjuter odlučan da na čitavoj neprijateljskoj teritoriji – bjelinu kompjuterskog ekrana ne treba pogrešno protumačiti kao podignutu bijelu zastavu – zavedeš poetiku vanrednog stanja, tek tada bude bolje. Da: nakratko. Ali to kratko je sve što imaš, sve čemu se još možeš nadati.
7
8
Andrej Nikolaidis
Još krajem avgusta otišao sam do Kotora i pokušao doznati nešto više od onoga što je štampa objavila. U biskupiji nisu željeli razgovarati sa mnom. Dočekali su me ljubazno i još ljubaznije ispratili. Ono malo mojih kotorskih poznanika vjerovali su da priču tražim tamo gdje je nema. M. je bio čudak, rekli su, njegovo ponašanje je oduvijek bilo nepredvidljivo. Uostalom, ne bi ih začudilo da se on jednoga dana samo pojavi, onako kako je i nestao. Pogledaj, uputili su me, što se sve u ovoj zemlji dešava. Pored toliko bizarnih priča, ti si zapeo za onu o svešteniku koji bi, po svemu što znamo, jednostavno mogao biti na službi u drugom gradu. Možda bi na tome i ostalo da me iste večeri nije pozvao V. To mi je ime bilo poznato: upravo se on i obratio novinama, insistirajući da istraže sveštenikov nestanak. Bili ste u Kotoru danas, rekao mi je. Jesam. Ali kao da nisam. Ako ste željeli informacije, trebali ste se meni javiti. I namjeravao sam. Čini se da se dobro krijete: niko koga sam pitao nije me umio uputiti kako da vas nađem. O, znaju oni dobro gdje ja i kako živim. Znaju oni sve o meni, čak i ono što ni sam ne znam. Mene su ubijedili. Vi izgleda vjerujete u sve što vam ljudi govore. Ne. Vjerujem u vrlo malo onoga što ljudi govore. Onda biste se trebali tako i ponašati, rekao je ljutito. Da, ali učinim li tako, ni vama neću povjerovati. Zovete me, pretpostavljam, jer imate nešto da mi kažete? Dođite sutra opet do Kotora. Čekaću vas u Forzi, u deset. Kada sam ušao u kafe, mahnuo mi je. Načinio je kratak, neodlučan pokret rukom. Kao da je želio da ga niko osim mene ne vidi.
Odlaganje. Parezija
Imao je, pretpostavio sam, četrdesetak godina. Bio je vitak, sijed, nosio je kvalitetno laneno odijelo. Izgledao je kao neko ko ne pripada gradu u kojem živi. Kao turista koji se iskrcao sa kruzera i razgleda Kotor, koji će do večeri napustiti. Pogledajte, šapnuo mi je kada sam sjeo, pogledajte kako nas mjerkaju. Neće proći sat, čitav grad će već brujati o našem susretu. Takvi su mali gradovi, rekao sam u želji da saopštim nešto utješno. Takvi pokušaji uvijek završe tako što uhvatimo sebe kako izgovaramo gluposti. Pišete bolje nego što govorite, kazao je. Osim toga, djelujete kao da vas ne interesuje što vam imam reći. Ali u tom slučaju ne biste bili ovdje… Rijetko srećem ljude koje doista želim saslušati. Još rjeđe one kojima želim nešto reći. Ako bih morao birati, ipak bih slušao – one od kojih učim. Takvi, međutim, rijetko zalaze u ove krajeve. Čovjek je uglavnom prisiljen slušati brbljive budale, čije po pravilu niske pobude prepoznaš već nakon prve rečenice, da bi se do kraja njihovog monologa, u ime navodne pristojnosti, pretvarao kako ne razumiješ što hoće od tebe. Ovaj čovjek je, još kako, imao moju pažnju. Njegov je prijatelj, ponovio je, nestao. Sumnja na najgore: da je umoren. Ne isključuje ni mogućnost da je počinio suicid. Kada dublje uđem u njegovu priču, kada iznutra osmotrim sve njene tamne valere, shvatiću da ona nije mogla imati sretan kraj. Dakako, ima ljudi čiji su životi tako tužni da svaki kraj koji im pripadne, ma kako bio mučan, nužno dožive kao sretan, rekao je, a moj je prijatelj nedvojbeno bio jedan od njih. Ono što njega iritira, ono na što odbija pristati, jesu duboko provincijalna, bolesno malograđanska, a povrh svega i zlikovačka tišina i zaborav sa kojim je grad dočekao nestanak njegova prijatelja. U konačnici, to su oduvijek i željeli: da ga nema. Stoga su,
9
10
Andrej Nikolaidis
kada ga jednoga dana doista više nije bilo, riješili da se ponašaju kao da ga nije bilo nikada. Zamislite vi to, govorio je ne uspijevajući da sakrije uzbuđenje, tu spregu sveštenika, susjeda i policije, tu zločinačku udrugu koju tvore takozvani obični i takozvani ljudi od ugleda, tu udrugu koja je od prvoga trena blokirala svaki pokušaj da se sazna što mu se desilo, da se barem pronađe i sahrani njegovo tijelo. Crkva, kojoj je posvetio život, nije tražila istragu. Policija, kojoj je to posao, istragu nije sprovela. Građane, bližnje, kako ih oslovljava bivši poslodavac mojega prijatelja, mnogo više od istine o njegovom nestanku zanima moje ponašanje. Zanima ih kako ću podnijeti gubitak, tako kažu, zlobno se cerekajući. Po čitavi dan trpim njihove zlurade poglede na sebi, da ne govorim o tome da praktično na koži mogu osjetiti otrovne riječi koje izgovaraju, dok me ogovaraju. Specifični odnos između nas dvojice, razumijete… To je, od prvoga dana, bilo izvan svega što oni mogu razumjeti, kamoli prihvatiti. Zašto bi ga onda tražili? Budući da su njegov nestanak protumačili kao božiju volju, kako bi se i smjeli usuditi tu volju propitivati? Tako mi je rekao. Prije nego smo se rastali, obećao mi je – ako ga uvjerim da doista želim pisati o njegovom prijatelju – predati M.-ove dnevnike. Uspio ih je izvući iz stana, prije nego su ga popovi ispraznili a policajci zapečatili. Tek ti će dnevnici, koji su, uostalom, kako ćete se, ili nećete, imati priliku uvjeriti, baš tako je rekao, istinska literatura, preda mnom otvoriti priču koja, insistirao je, zahtijeva da bude ispričana. Vozim ka Kotoru, gdje ću napokon preuzeti dnevnike.
Odlaganje. Parezija
II Autentičnost teksta, čak i ako bih to želio, nemoguće je provjeriti. V. mi je uručio štampanu kopiju izvornika koji je, navodno, pohranjen u njegovom računaru. Već letimičan pregled datuma u dnevniku otkriva da je V. montirao tekst koji mi je predao. Nije se potrudio da to prikrije. Neki unosi nedostaju, iako se M. poziva na njih. V. mi prijateljevim dnevnicima priča priču koju očekuje da ispričam, zaključio sam. Ja pripovijedam, pozivajući se na njega. Na taj način priča, koja bi, da je ispisuje on, bila ispričana u prvom, biće saopštena u trećem licu. Inteligentan čovjek poput njega sposoban je za takvu, suptilnu naratorsku strategiju. Rad na ovom tekstu biće borba za autorstvo sa V.-om, u kojem ću imati dostojnog protivnika, mislim. Tekst počinje šturim informacijama o M.-ovom odlasku u Trojevo, selo smješteno u zaleđu Bara, na obali Skadarskog jezera. Seljani su se lokalnom svešteniku povjerili da sumnjaju da je starica A. vještica. On ih je pokušao razuvjeriti: bezuspješno. Stvar je prijetila eskalacijom: seljani su naumili ženu protjerati. Seoski pop je tada zatražio pomoć od pretpostavljenih, koji su M.-u naložili da slučaj formalno ispita i autoritet Crkve iskoristi da sujevjerne ljude privede razumu. M. se u Kotor vraća neobavljenog posla. U izvještaju koji će predati nadređenima navodi spisak navodnih staričinih nepočinstava na koja se seljani žale.
11
12
Andrej Nikolaidis
Bizarnost optužbi nipošto ne umanjuje njihovu ozbiljnost, piše sveštenik. Čini se da su seljani čvrsto ubijeđeni u sta ričinu krivicu. Uvjerenje u postojanje vještica u tim je kra jevima neuzdrmano prosvijećenošću i naukom. Sa kojima su, uostalom, oni u rijetkom kontaktu. Sa druge strane… Usmena predanja i naslijeđeni strahovi su njihova svako dnevica. Naročito su ih iritirali moji uporni pozivi na razum. Nisu krili razočarenje mojim stavom. “Jesi li ti pop ili doktor? U šta ti uopšte vjeruješ? Ne možeš tek tako doći iz grada i opovrgnuti sve što mi govorimo kao da smo ludaci. Ti si previše ranjiv. Tebe bi mogla zavrtjeti oko malog prsta. Ne bi znao što te je snašlo” – oni. Nisu mi dozvolili da vidim staricu. Obećao sam im da ću poći u Kotor po instrukcije i ponovo ih posjetiti. Kada se M. vrati u selo, odlučan da, kako piše, prekine šaradu sa vještičarenjem, zahtijeva da ga odvedu k starici. Prekasno. Sada više ništa ne možeš učiniti za nju, kažu mu, ona je sada u božijim rukama. Staricu su odveli na Vještičje ostrvo, mali otok, nekih pola kilometra udaljen od obale. Po povratku u Kotor, u biblioteci će doznati da žitelji Trojeva. vjekovima vjeruju da je zatočeništvo na ostrvu jedini način da se demon istjera iz zaposjednute žene. Na ostrvu se, navodno, nalaze ostaci crkve iz desetog vijeka. Crkva je izgorjela u požaru koji je u šesnaestom vijeku podmetnula vještica koju su, u pokušaju da je oslobode zla, zaključali u nju. Žena, za koju seljani vjeruju da je Velika Majka svih budućih vještica iz tog kraja, izgorjela je skupa sa crkvom. Prije nego što je progutao plamen, kaže predanje, proklela je šezdeset i šest budućih pokoljenja svih žitelja sela. Ma gdje da odete, u mišju rupu da se skrijete, moje će vas kćeri pronaći, navodno je uzviknula prije nego što je izdahnula. Vjetar noćnik je njenu kletvu prenio mirnom površinom jezera. Svi u selu čuli
Odlaganje. Parezija
su njene riječi, razgovjetno kao da ih je izgovorila stojeći kraj njih, piše da je čitao sveštenik. Od tog vremena, svaku generaciju seljana progonile su vještice. Kada bi njena nepočinstva postala nesnošljiva, optuženu ženu bi silom odveli na ostrvo. Vještice se, vjerovali su, klone vode. Zato nije bilo opasnosti da može doplivati natrag do sela. Sva stabla na ostrvu su posječena, da vještica od grana i pruća ne bi načinila metlu na kojoj bi mogla odletjeti. Njena jedina šansa da preživi ležala je u ruševinama crkve. Oltar i ikona ostali su netaknuti u požaru. Vještica je imala izbor: odreći se Đavla, iskupiti se višenedjeljnom molitvom pred oltarom – ili smrt. M. je insistirao da ga odvezu na ostrvo. Seljani su mu objasnili da to ne dolazi u obzir. Neka se ne nada da će na Skadarskom jezeru pronaći čovjeka koji bi se makar primakao ostrvu. Od ukletih mjesta i zvijeri bježe, ponavljali su. Izgleda da je sveštenik bio uporan. Ne možete tek tako ubiti ženu, vikao je. Ta starica bi mogla biti vaša majka, govorio im je u očajanju, nadajući se da će probuditi njihovu sućut. Na koncu je skinuo mantiju i pokušao ući u vodu, odlučan da otpliva do ostrva. Tada su mještani izgubili strpljenje. Izudarali su sveštenika, odnijeli ga do automobila i zaprijetili mu da će ga ubiti usudi li se ponovo pojaviti pred njima. M. se uspio odvesti do Kotora, gdje su ga smjestili u bolnicu. Čim je stao na noge, uprkos upozorenju crkvenih vlasti da se Trojeva mane i pokuša zaboraviti na njega, otišao je u policiju i prijavio moguće ubistvo. Obavijestićemo kolege u Centru bezbjednosti Bar, rekli su mu na način koji nije ostavljao sumnje da mu ne vjeruju ni riječi. Otišao je u Virpazar, gdje je čamdžije uzalud pokušao nagovoriti da ga odvedu do ostrva. Nudio je pravo malo bogatstvo za tu ekskurziju ali, baš kao što su mu žitelji Trojeva i rekli, nije bilo nikog dovoljno odvažnog ili dovoljno pohlepnog. Potom je
13
14
Andrej Nikolaidis
otišao na Rijeku Crnojevića, ali ni tamo nije uspio u naumu. Onesvijestio se na ribljoj pijaci, dok je mještanima objašnjavao da je njihov kukavičluk sraman, jer život jedne žene je u pitanju. Probudio se dva dana docnije u kotorskoj bolnici. Još mjesec je prošao prije nego se potpuno oporavio od upale pluća.