Lauren Kate: Pali anđeo

PRVO POGLAVLJE

Potpuni stranci

L

uce je upala u fluorescentno osvijetljeno predvorje škole Mač i križ, deset minuta kasnije nego što je trebala. Vo­ di­­­telj, s prsnim košem poput bačve, rumenim obrazima i s podlogom za pisanje s kvačilom za papir stisnutim pod že­­­ ljeznim pazuhom već je izdavao naredbe, što je značilo da je Luce kasnila.

— Dakle, zapamtite, najvažnije od svega su lijekovi, kre­ veti i crveni — službenik je lajao na skupinu od tri učenika, okrenuta joj leđima. — Zapamtite te osnove i nikome se ništa loše neće dogoditi.

Luce se požurila i prišuljala grupi. Još uvijek je pokušavala shvatiti je li ispravno ispunila ogromnu hrpu papira, je li taj voditelj obrijane glave ispred njih muškarac ili žena, hoće li joj tko pomoći s golemom putnom torbom, hoće li se rodi­ telji riješiti njezinog voljenog auta Plymouth Furyja čim se vrate kući nakon što su je tu ostavili. Cijelo ljeto prijetili su da će prodati njezin auto, a sada su za to imali razlog koji ni Luce nije mogla pobiti: u Luceinoj novoj školi nikome nije dopušteno imati automobil. Točnije, njezinoj novoj popravnoj školi.

Još uvijek se privikavala na taj naziv.

— Možete li, uh, možete li ponoviti? — upitala je službe­ nika. — Kako ste rekli, lijekovi…?

7

Fallen NOVA.indd 7

11.08.2010. 15:18

— Gle što nam je vjetar nanio! — voditelj je rekao glasno, zatim nastavio polako sričući: — Lijekovi. Ako si jedna od onih kojima su propisani lijekovi, ne smiješ na njih zaboraviti jer oni te čine nadrogiranom, normalnom, živom, što god. Žena, zaključila je Luce proučavajući voditelja. Jedan muš­­karac ne bi bio sposoban izreći toliko zlobne riječi toliko sladunjavim glasom.

— Razumijem. — Luce je osjetila kako joj se diže želudac.

— Lijekovi.

Već godinama nije uzimala lijekove. Nakon nesreće proš­ log ljeta dr. Sanford, specijalist iz Hopkintona, zbog kojeg su je roditelji poslali u privatnu školu čak u New Hampshire, razmišljao je o tome da joj ponovo propiše lijekove. Premda ga je naposljetku uvjerila da je tobože stabilna, morala je još mjesec dana ići na psihoterapiju, samo da bi izbjegla te užasne antipsihotike.

Zbog toga se u četvrti razred srednje škole Mač i križ upi­­­ sivala cijeli mjesec nakon početka školske godine. Bilo je gro­­­ zno biti novom učenicom i Luce je činjenica da će upasti u razred u kojem su ostali već ugodno smješteni, doista plašila.

No, činilo se da nije bila jedina.

Potajno je promotrila tri učenika koja su stajala u polukru­ gu oko nje. Svoju najbolju prijateljicu Callie upoznala je na ra­ zgledavanju školske zgrade svoje bivše škole Dover Prep, prvog dana školske godine. Za Luce i Callie bilo je dovoljno to što su bile jedine dvije učenice čiji roditelji nisu pohađali Dover prep, školu u kojoj su gotovo svi učenici bili u rodu. Ali, ubrzo su otkrile da su potpuno jednako opsjednute starim filmovima — osobito Albertom Finneyjem. Otkrile su to u prvom razredu, gledajući film Two for the Road, dok nijedna od njih nije bila u stanju ispeći vrećicu kokica a da ne aktivira alarm, nakon čega se nisu odvajale. Sve dok… dok nisu morale.

8

Fallen NOVA.indd 8

11.08.2010. 15:18

Danas su pored Luce mirno stajala dva mladića i jedna djevojka.

Djevojku je bilo lako prokljuviti: plavokosa, zgodna kao s reklame za Neutrogenu, s pastelno ružičastim noktima koji su bili u skladu s plastičnom ukosnicom.

— Ja sam Gabbe — zavlačila je zabljesnuvši Luce osmije­ hom koji je nestao kako se i pojavio, prije nego što se Luce uspjela predstaviti. Djevojčin usiljeni interes podsjetio ju je na djevojke s juga koje su pohađale Dover, nešto što nije oče­­­kivala u Maču i križu. Nije znala je li to utješno ili ne, niti je mogla pretpostaviti što djevojka takvog izgleda radi u popravnoj školi.

Luce zdesna stajao je mladić kratke smeđe kose i smeđih očiju s malo pjegica na nosu. Uporno je grickao zanokticu na palcu i skrivao pogled, zbog čega je Luce zaključila da je vjerojatno upravo poput nje, još uvijek istodobno zaprepašten i posramljen što se nalazi na tom mjestu.

Tip s njezine lijeve strane, naprotiv, odgovarao je slici ko­­­ ju je Luce imala o tom mjestu malo previše savršeno. Bio je visok i vitak, s DJ torbom ovješenom preko ramena, kuštrave crne kose i krupnih, duboko usađenih zelenih očiju. Usne su mu bile pune i prirodne ružičaste boje za koju bi većina djevojaka ubila. Na stražnjem dijelu vrata iznad ruba crne majice, tetovaža u obliku crnog sunca čije se zrake šire u svim pravcima, gotovo je blistala na njegovoj svijetloj koži.

Suprotno od drugo dvoje, kad se taj mladić okrenuo i kad su im se pogledi sreli, zadržao je njezin pogled i nije mu dao da se odvoji. Usne su mu bile namještene u ravnu crtu, ali oči su bile tople i žive. Zurio je u nju, nepomičan poput kipa, na način koji je Luce također ukopao u mjestu. Zadržala je dah. Te oči bile su intenzivne i zavodljive i, pa, pomalo razoružavajuće.

9

Fallen NOVA.indd 9

11.08.2010. 15:18

Voditeljica je glasno pročistila grlo kako bi prekinula mla­ dićevo hipnotičko zurenje. Luce se zarumenjela i pretvarala kako je vrlo zauzeta češanjem po glavi.

— Oni koji su naučili osnove, slobodni su nakon što od­­bace sve zabranjene predmete. — Voditeljica je pokazala­ rukom na veliku kartonsku kutiju iznad koje je pisalo ­ZABRANJENI MATERIJALI. — A kad kažem slobodni, Todde, — snažno je spustila ruku pjegavom mladiću na rame, od čega je poskočio — želim reći da ste obvezni u gimna­ stičkoj dvorani upoznati se sa svojim današnjim vodičima — studentima. Ti — pokazala je na Luce, — riješi se svojih zabranjenih predmeta i ostani uz mene.

Teškim korakom prišli su kutiji, a Luce je zbunjeno pro­ matrala kako prazne džepove.

Djevojka je izvukla osamcentimetarski džepni nožić. Zele­ nooki mladić nerado je bacio u kutiju boju u spreju i rezač za kutije. Čak se i nesretni Todd nekako odvojio od nekoliko kutija šibica i malog spremnika tekućine za upaljače. Luce se osjetila pomalo blesavo, jer činilo se da ne skriva nijedan od zabranjenih predmeta — ali kad je vidjela ostale kako posežu u džepove i odlažu mobitele u kutiju, progutala je knedlu.

Prignula se bliže kako bi pročitala što piše ispod natpisa ZABRANJENI MATERIJALI i uvjerila se da su mobiteli, pipseri i radio prijemnici strogo zabranjeni. Nije li bilo do­ voljno što ne može imati svoj auto! Luce je znojnom rukom čvrsto stegnula svoj mobitel u džepu, svoju jedinu vezu s os­ tatkom svijeta. Kad joj je voditeljica pogledala u lice, Luce je dobila nekoliko brzih ćuški po obrazu. — Nemoj mi se sada onesvijestiti, ne plaćaju mi dovoljno za oživljavanje. Osim toga, imaš pravo na jedan telefonski poziv tjedno u glavnom predvorju.

Jedan poziv… jednom tjedno? Ali — 10

Fallen NOVA.indd 10

11.08.2010. 15:18

Spustila je posljednji pogled prema svojem mobitelu i vidjela da ima dvije nove poruke. Činilo se nemogućim da su to njezine posljednje poruke. Prva je bila od Callie.

Odmah me nazovi! Čekat ću uz mobitel cijelu noć, pa budi spremna na partiju trača. I zapamti mantru koju sam ti dala.

Preživjet ćeš! Osim toga, ako to nešto znači, mislim da su svi već totalno zaboravili na…

Tipično za Callie, napisala je toliku poruku da je Luceino smeće od mobitela nije moglo cijelu primiti, pa je odrezalo sve osim prva četiri retka. Na neki način Luce je laknulo.

Nije željela čitati o tome da su svi iz njezine bivše škole već zaboravili na ono što joj se dogodilo, što je učinila da završi na ovome mjestu.

Uzdahnula je i otvorila drugu poruku. Napisala ju je ma­ ma, koja je tek nekoliko tjedana prije svladala tehniku pisanja tekstovnih poruka i koja zacijelo nije znala za tu stvar s tele­ foniranjem jednom tjedno, jer tada ne bi na takvom mjestu ostavila kćer. Zar ne?

Neprestano mislimo na tebe malena. Budi dobra i trudi se jesti dovoljno bjelančevina. Razgovarat ćemo kad mognemo.

Vole te M&T

S uzdahom, Luce je shvatila da su znali. Kako bi drukčije protumačila njihova obješena lica kad im je jutros mahala sa školskog ulaza, s putnom torbom u ruci. Za doručkom u šali je primijetila kako je napokon izgubila onaj odvratni novoen­ gleski naglasak koji je pokupila u Doveru, ali roditelji se nisu ni nasmiješili. Mislila je da se još uvijek ljute na nju. Nikada ni­­su dizali glas, Luce bi, kad bi uprskala, kažnjavali šut­njom.

Sada je razumjela njihovo čudno ponašanje toga jutra: već tada su roditelji oplakivali gubitak kontakta s kćeri jedinicom.

11

Fallen NOVA.indd 11

11.08.2010. 15:18

— Još uvijek čekamo na jednu osobu — voditeljica je pje­vušila. — Pitam se tko bi to bio. — Luceina pažnja naglo se usmjerila na kutiju zabranjenih stvari, već prepunu zabra­ njene robe, njoj potpuno neprepoznatljive. Osjećala je da je zelene oči tamnokosog mladića netremice gledaju. Podigla je pogled i ustanovila da je svi netremice gledaju. Bio je red na nju. Sklopila je oči, polako rastvorila prste, i mobitel je iskliznuo iz njezine ruke i spustio se na vrh hrpe s tužnim tupim zvukom. Zvukom samoće.

Tod i robotica Gabbe krenuli su prema vratima, ne osvr­ nuvši se, a drugi mladić obratio se voditeljici.

— Mogu je ja provesti uokolo — rekao je pokazujući gla­ vom na Luce.

— To tako ne ide — voditeljica je odgovorila automatski, kao da je očekivala takav razgovor.

— Ti si ponovo novi učenik — što znači da za tebe vrijede ograničenja za nove učenike. Ponovo si na početku. Ako ti se to ne sviđa trebao si bolje promisliti prije nego što si prekršio uvjetnu.

Mladić je stajao nepomično, bezizražajno, a voditeljica je povukla Luce koja se na riječ uvjetna ukočila, prema kraju žutog hodnika.

— Idemo dalje — rekla je kao da se ništa nije dogodilo.

— Kreveti. — Pokazala je prema prozoru na udaljenoj zgradi od građevnog bloka koja je gledala na zapad. Gabbe i Todd tromo su se približavali zgradi od građevnog bloka, a drugi mladić slijedio ih je sporim korakom, ni ne pokušavajući ih sustići.

Učenički dom bio je golem i četvrtast, čvrst, siv blok zgrada čija debela dvostruka vrata nisu odavala ništa o tome kakav život se vodio iza njih. Posred beživotnog travnjaka bila je postavljena velika kamena spomen — ploča. Luce se 12

Fallen NOVA.indd 12

11.08.2010. 15:18

sjetila da je na internetskoj stranici vidjela sliku spomen — ploče izbliza — na njoj je pisalo Studentski dom Paulina. Na mutnom jutarnjem suncu bila je još ružnija nego na bezizra­ žajnoj crno — bijeloj fotografiji. Čak i s te udaljenosti Luce je vidjela crnu plijesan na pre­dnjem zidu zgrade. Prozore su prekrivali redovi debelih metalnih rešetaka. Zažmirila je. Je li moguće da ogradu oko zgrade nadvisuje bodljikava žica?

Voditeljica je pogledala u raspored i prelistala Luceine dokumente. — Soba šezdeset tri. Ostavit ćeš torbu u mom uredu, za sada, zajedno s ostalima. Raspakirati se možeš popodne.

Luce je dovukla svoju crvenu platnenu putnu torbu i osta­ vila je pored tri crna, bezlična kofera. Zatim je mehanički posegnula za svojim mobitelom, u koji je obično bilježila stva­­­ri koje je trebala zapamtiti. Ali ne napipavši ništa u pra­ znom džepu, Luce je uzdahnula i broj sobe prepustila svojoj sposobnosti pamćenja.

Još uvijek nije shvaćala zašto nije mogla ostati s roditelji­ ma; od njihove kuće u Thunderboltu nije trebalo više od pola sata do Mača i križa. Vratiti se kući u Savannah, gdje je, kako bi njezina mama običavala govoriti, čak i vjetar puhao tako lijeno, bio je prekrasan osjećaj. Mekši, sporiji ritam Georgije odgovarao je Luce mnogo više od New Englanda.

Ali škola Mač i križ kao da nije pripadala Savannahi. Kao da nije pripadala nikamo, bila je tek beživotno, bezlično mjesto u kojem joj je sud odredio boraviti.

Nehotice je čula nedavan tatin telefonski razgovor s ravna­ teljem ustanove; tata je kimao na svoj smušen način profesora biologije i govorio: — Da, da, možda je za nju najbolje da je cijelo vrijeme pod nadzorom. Ne, ne, ne želimo se miješati u vaš sustav.

13

Fallen NOVA.indd 13

11.08.2010. 15:18

Bilo je očito da njezin otac nije znao kako funkcionira nadziranje njegove kćeri jedinice. Mjesto je nalikovalo zatvo­ ru s maksimalnim sigurnosnim mjerama.

— A što sa… kako ste rekli — crveni? — Upitala je Luce voditeljicu, želeći završiti obilazak.

— Crveni — voditeljica je rekla, i pokazala na žičane nap­rave koje su visjele sa stropa, optičke leće s bljeskavim crvenim svjetlima. Luce ih prije nije primijetila, ali čim joj je voditeljica pokazala prvu, shvatila je da su posvuda.

— Kamere?

— Izvrsno — voditeljica je rekla tonom natopljenim snis­ hodljivošću. — Ne skrivamo ih jer želimo da vas neprestano podsjećaju kako vas gdje god da ste, promat­ramo. Dakle, nemojte zabrljati — to jest, ako se možete kontrolirati. Što bi joj se češće obraćali kao da je potpuni psihopat, to je u to lakše povjerovala.

Sjećanja su je proganjala cijelo ljeto; u snovima i rijetkim trenucima kada bi je roditelji ostavili samu. Nešto se dogodilo u toj kolibi i svi su (uključujući Luce) umirali od želje da doznaju što točno.

Policija, sudac, socijalni radnik, svi su pokušali izvući iz nje istinu, ali ona je nije znala, jednako kao ni oni. Trevor i ona cijelu su večer zbijali šale, igrali se lovice sve do niza koliba pored jezera, daleko od ostatka društva. Pokušala im je objasniti da je ta noć otpočela kao jedna od najljepših u njezinu životu, a završila kao najstrašnija.

Toliko puta proživjela je tu noć u svojoj glavi, čula je Tre­ vorov smijeh, osjetila njegove ruke oko struka, pokušala se pomiriti sa svojim osjećajem koji je govorio da je doista nevina.

Ali sada, svako pravilo i propis Mača i križa činilo se kao da pobija tu slutnju i navodi na zaključak da je, zapravo, opasna i da treba biti nadzirana.

14

Fallen NOVA.indd 14

11.08.2010. 15:18

Čvrsta ruka stiskala joj je rame.

— Gledaj — voditeljica je rekla, — ako te to tješi, daleko si od najgoreg slučaja koji imamo ovdje.

Bila je to prva ljudska gesta koju je voditeljica uputila Lu­ce, i Luce je vjerovala da joj je namjera bila oraspoložiti je. Ali. Poslali su je ovamo jer je osumnjičena za ubojstvo mladića za kojim je bila luda, a još uvijek je bila — »daleko od najgoreg slučaja«.

Pitala se kakvim se, zapravo, slučajevima bavi popravna ustanova Mač i križ.

— OK, gotovo je s uputama — rekla je voditeljica. — Sad si sama odgovorna za sebe. Evo ti karta da se lakše snađeš.

Pružila je Luce fotokopiju grube, rukom nacrtane karte, zatim je bacila pogled na sat.

— Imaš još sat vremena do prvog školskog sata, ali moje sapunice počinju za pet minuta, prema tome, — mahnula je rukom, — nestani! I ne zaboravi, — rekla je i opet joj poka­ zala kameru — Crveni te promatraju.

Prije negoli je Luce uspjela odgovoriti, pred njom se stvo­ rila mršava tamnokosa djevojka i stala mahati dugim prstima pred Luceinim licem.

— Oooooooh, — djevojka je plesala oko Luce i podruglji­ vim glasom zavijala, kao da priča dječje priče o duhovima.

— Crveni te promatrajuuuuu.

— Briši odavde Arriane, prije nego što te lobotomiziram — rekla je voditeljica, iako je njezin prvi iskren osmijeh tog dana, premda se pojavio tek nakratko, govorio da joj je na neki sirov način, ta djevojka draga.

Također, bilo je jasno da djevojka nije uzvraćala naklonost.

Okrenula se prema voditeljici i oponašala masturbiranje — zatim se izazovno zagledala u Luce, kao da želi u njoj izazvati uvrijeđenost i ljutnju.

15

Fallen NOVA.indd 15

11.08.2010. 15:18

— A ovime si — voditeljica je rekla, bijesno zabilježivši nešto u svoju bilježnicu — zaradila zadatak da odvedeš ovu vedru djevojku u obilazak.

Rukom je pokazala Luce, koja je nalikovala svemu više nego vedroj osobi — odjevena u crne traperice, crne čizme i crnu majicu. U Pravilima odijevanja na internetskoj stranici Mača i križa obećavajuće je pisalo da se učenici mogu, sve dok se uzorno ponašaju, odijevati se prema vlastitom izboru, a pritom su obvezni poštovati samo dvije male odrednice: stil mora biti neupadljiv, a boja crna. Toliko o slobodi.

Prevelika dolčevita koju ju je mama tog jutra natjerala obu­ći, nije laskala njezinim oblinama, a nedavno je ostala bez svoga najvećeg aduta — bujne, crne kose koja je dosezala do struka. Vatra u kolibi opekla joj je dio lubanje i djelomično spalila kosu. Nakon dugog putovanja u tišini iz Dovera, maj­ ka je Luce postavila u kadu i bez riječi joj tatinim električnim aparatom obrijala glavu. Preko ljeta je Luceina kosa uspjela malo narasti; sada su njezini uvojci, nekad predmet zavisti, neugledno lelujajući sezali tek do ispod ušiju.

Arriane ju je odmjeravala, lupkajući prstom po svojim bli­jedim usnama. — Savršeno — približila se i uhvatila Luce ispod ruke. — Upravo sam razmišljala o tome da bi mi dobro došla nova robinja.

Vrata predvorja zanjihala su se i propustila visokog zeleno­ okog mladića. Odmahnuo je glavom i obratio se Luce. — Na ovom mjestu pretraživanje do gola nije ništa neobično. Pa ako si spakirala još koji zabranjeni predmet — podigao je obr­­vu i bacio pregršt neprepoznatljivih predmeta u kutiju — poštedi se neugode.

Iza Luce, Arriane se tiho nasmijala. Mladićeva glava naglo se uspravila, a kad je pogledom registrirao Arriane, samo je otvorio usta, zatim ih zatvorio, kao da ne zna kako nastaviti.

16

Fallen NOVA.indd 16

11.08.2010. 15:18

— Arriane. — rekao je jednoličnim glasom.

— Cam — odvratila je.

— Poznaješ li ga? — Luce je šapnula, pitajući se dijele li se učenici popravnih škola u klike kao u prestižnim školama poput Dovera.

— Nemoj me podsjećati — rekla je Arriane i povukla Luce kroz vrata u sivo, močvarno jutro.

Stražnji dio glavne zgrade vodio je prema oštećenom ploč­ niku što je graničio s neurednim igralištem. Igralište je bilo toliko obraslo travom, da je više nalikovalo kakvoj napuštenoj parceli, no izblijedjeli semafor za rezultate i male drvene tri­ bine svjedočili su suprotno.

Iza igrališta nalazile su se četiri zgrade opasna izgleda: sas­­vim lijevo — učenička spavaonica od građevnog bloka, ma­ sivna, stara, ružna crkva u krajnjem desnom kutu kampusa, i dvije goleme građevine u sredini za koje je Luce pretpostavila da su učionice.

Dakle, to je bilo to. Njezin cijeli svijet ograničio se na taj turobni prizor.

Arriane je odmah skrenula sa staze, povela Luce prema igra­­­ lištu i posjela je na vrh drvenih tribina nabubrenih od vlage.

Sve u vezi s odgovarajućim ustrojstvom u Doveru nedvoj­ be­no je ukazivalo na buduće profesionalne sportaše Ivy Lea­ gue, stoga je Luce uvijek izbjegavala zadržavati se ondje. Ali, to prazno igralište sa svojim zahrđalim, svinutim golovima, pri­čalo je sasvim drukčiju priču. Koju Luce nije mogla shva­ titi. Tri strvinara obrušila su se s visoka, zloslutan vjetar pro­ ­­hujao je kroz ogoljele hrastove krošnje. Luce je uvukla bradu u dol­­­če­vitu.

— Daaakleee — Arriane je rekla — Upoznala si Randy.

— Mislila sam da se zove Cam. 17

Fallen NOVA.indd 17

11.08.2010. 15:18

— Ne razgovaramo o njemu sada. — Arriane je hitro od­­­­ vratila. Mislim na onog transvestita ondje. — Glavom je trz­ nula u pravcu ureda, gdje je pred televizorom sjedila vodite­ ljica. — Što misliš — frajer ili ženska?

— Ženska? — Luce je nesigurno izustila. — Je li to nekakav test?

Arriane se nasmiješila. — Prvi od mnogih. Prošla si. Barem mislim da jesi. Spol većine profesorskog zbora tema je vječite debate u kojoj sudjeluje cijela škola. Ne brini se, već ćeš se uklopiti.

Luce je pomislila da se Arriane šali — u tom slučaju, su­ per. Ali to je mjesto bilo neusporedivo drukčije od Dovera.

Hodnicima njezine bivše škole klizili su budući senatori, kosa namazanih pomadom, sa zelenim kravatama i otmjenoj tišini kakvu samo novac može kupiti.

Previše često učenici Dovera upućivali su joj postranične poglede koji kao da su govorili — nemoj zaprljati bijele zido­ ve svojim prstima. Pokušala je zamisliti ondje Arriane: kako ljenčari na tribinama i svojim nabusitim glasom zbija grube, glasne šale. Pokušala je pretpostaviti što bi Callie mislila o Arriane. U Doveru nije postojao nitko nalik Arriane.

— Dobro, pjevaj! — Arriane je naredila. Sjela je na vrh tribina, dala Luce rukom znak da joj se ondje pridruži i rekla: — Što si učinila da završiš ovdje?

Arrianein ton bio je nehajan, ali Luce je odjednom osjetila potrebu da sjedne. Smiješno, ali djelomice je očekivala da joj se, na njezin prvi dan ovdje, prošlost neće prišuljati i oduzeti joj tu krinku mirnoće. Naravno, ljudi ovdje žele znati.

Osjetila je bubnjanje bila u sljepoočnicama. To joj se do­ gađalo svaki put kad se pokušala prisjetiti — uistinu prisjetiti one večeri. Nikada se nije prestala osjećati krivom zbog ono­ ga što se dogodilo Trevoru, ali također, nije se željela zaplesti 18

Fallen NOVA.indd 18

11.08.2010. 15:18

u klupko sjenki koje su, za sada, bile jedino čega se sjećala u vezi s nesrećom. Tih mračnih, neopisivih stvari o kojima nikome nije mogla govoriti.

Zaboravite — upravo je započela govoriti Trevoru o neo­­­bič­ noj prisutnosti koju je te noći osjećala, o vijugavim oblicima koji su im visjeli nad glavama, prijeteći da će im upropastiti savršenu večer. Naravno, tada je već bilo prekasno. Trevor je nastradao, tijelo mu je izgorjelo do neprepoznatljivosti, a Lu­ ce… je li ona bila… kriva?

Nitko nije znao za te čudne oblike koje je znala vidjeti u tami. Oduvijek su joj dolazili. Dolazili su i odlazili već toliko dugo, da se Luce nije mogla sjetiti kada ih je prvi put zamijetila. Ali, sjećala se kada je prvi put shvatila da sjene ne dolaze svima — ili točnije — nikome osim njoj.

Na ljetovanju s obitelji u Hilton Headu, roditelji su je poveli na putovanje brodom. Imala je sedam godina. Sunce je upravo zalazilo kada su sjene počele vijoriti iznad vode, a ona se okrenula prema ocu i rekla: — Što ti radiš kad dođu, tata? Zašto se ti ne bojiš čudovišta? Čudovišta ne postoje, uvjeravali su je roditelji, ali zbog Luceina upornog insistiranja da nešto mračno i neodredivo postoji, roditelji su joj zakazali nekoliko posjeta obiteljskom okulistu, zatim je dobila naočale, a nakon što je pogriješila i opisala promuklo fijukanje što su sjene katkad proizvodile, zakazali su joj i termin kod otorinca — zatim psihoterapiju, pa još psihoterapije, i napokon, dobila je recept za antipsi­ hotike.

Ali ništa ih nije otjeralo.

Kada je navršila četrnaestu, Luce je počela odbijati lije­ kove. Tada su našli dr. Sanforda i školu Dover u susjedstvu.

Odletjeli su u New Hampshire, zatim ju je otac unajmljenim autom odvezao dugom, vijugavom cestom do palače na vrhu 19

Fallen NOVA.indd 19

11.08.2010. 15:18

brda, koja se zvala Sjenovite doline. Postavili su Luce pred čovjeka u laboratorijskoj kuti i pitali je ima li još uvijek vizije.

Uhvatili su svoju kćer za ruke znojnim dlanovima, čela nabra­ li od straha da s njihovom kćeri nešto ozbiljno nije u redu.

Nitko joj nije rekao da će, ako dr. Sanfordu ne kaže ono što su svi željeli čuti, često dolaziti u Sjenovite doline. Kada je počela lagati i hiniti da je normalna, bilo joj je dopušteno upisati se u Dover, a dr. Sanforda posjećivati samo dva puta mjesečno. Čim se počela pretvarati da više ne vidi sjene, smjela je pre­stati uzimati grozne pilule. Ali, još uvijek nije mogla kon­ trolirati njihove dolaske i odlaske. Znala je jedino gdje su se u prošlosti obično pojavljivale — i tako su guste šume i mutne vode postala mjesta koja je izbjegavala pod svaku cijenu. Sve što je o njima znala bilo je da njihovo pojavljivanje obično prati ledena jeza koja joj se širi kožom, mučnim, neopisivim osjećajem.

Opkoračila je jednu od klupa i sjela stežući sljepoočnice palcem i srednjim prstom. Ako želi nekako preživjeti ovaj dan, morat će svoju prošlost spremiti u najdublji dio uma.

Nije se mogla potpuno suočiti s tom noći čak ni kad je bila sama, a objaviti sve te jezive detalje čudnom, manijakalnom strancu, nije dolazilo u obzir.

Umjesto odgovora promatrala je Arriane, koja se izležavala na tribinama, lica skrivenog iza velikih crnih sunčanih naočala.

Bilo je teško sa sigurnošću reći ali vjerojatno je zurila u Luce, jer je nakon nekoliko trenutaka naglo ustala i nacerila se.

— Ošišaš me kao sebe? — rekla je.

— Što? — Luce se zgranula. — Tvoja kosa je prelijepa.

To je bila istina: Arriane je imala duge, guste uvojke koji su Luce očajnički nedostajali. Njezini raspušteni, crni uvojci dobivali su na suncu crvenkast ton. Luce je stavila kosu iza 20

Fallen NOVA.indd 20

11.08.2010. 15:18

ušiju, ali nedovoljno duga da ondje ostane, meko je bubnula natrag.

— Prelijepa, preglupa. — Arriane je rekla. — Tvoja je seksi, moderna. I ja je želim.

— Oh, dobro, u redu. — Luce je rekla. Je li to bio kompli­ ment? Nije znala treba li se osjećati polaskano ili malodušno zbog toga što Arriane smatra da može imati sve što želi, čak i ako to pripada nekom drugom. — Gdje ćemo nabaviti…

— Evo! — Arriane je posegnula u svoju torbu i izvukla dže­pni nož ružičaste boje koji je Gabbe maločas odložila u kutiju Zabranjenih materijala. — Što je? — rekla je, vidjevši Luceinu reakciju. — Moji ljepljivi prstići uvijek se nađu na pravom mjestu onim danima kada dolaze novi učenici. Sama pomisao na to održava me kroz pasje dane ljetne muke… to jest… ljetne škole u Maču i križu.

— Provela si cijelo ljeto… ovdje? — Luce se lecnula.

— Ha! Zvučiš kao pravi pridošlica. Vjerojatno očekuješ da ćeš imati proljetne praznike. — Dobacila je Luce džepni nož.

— Ne daju nam da napustimo ovu prokletu rupu. Nikada.

Sad reži!

— Što ćemo s crvenim? — Luce je pitala, pogledavajući naokolo s nožem u ruci. Kamere su sigurno bile u blizini.

Arriane je odmahnula glavom. — S tetkicama se odbijam družiti. Možeš li to ili ne?

Luce je kimnula.

— Samo mi nemoj reći da nikada prije nisi nikog šišala.

— Arriane je zgrabila džepni nož iz Luceine ruke, izvukla iz njega škare i pružila joj ga natrag. — Ne želim čuti ni riječ sve dok mi ne kažeš da izgledam fantastično.

U »salonu« — kadi, Luceina majka skupila je ostatke nje­ zine duge kose u neuredan rep prije nego što ga je odsjekla.

Luce je bila sigurna da postoji bolja strategija, ali cijeli život 21

Fallen NOVA.indd 21

11.08.2010. 15:18

nije se htjela šišati i odsječen rep bio je sve što je znala. Ruka­ ma je skupila Arrianeinu kosu, omotala je gumicom koju je držala na zapešću i čvrsto držeći škarice, počela sjeći.

Rep je pao pored njihovih stopala, i Arriane je zapeo dah u grlu. Naglo se okrenula, podigla rep s tla i okrenula ga pre­ ma suncu. Na taj prizor Luce se stegnulo srce. Još uvijek je patila zbog gubitka svoje kose i svih drugih gubitaka koje je njezina kosa simbolizirala. Ali, Arriane se samo blago nas­ miješila. Samo je jednom prstima dodirnula odsječenu kosu, zatim ju je ubacila u torbu.

— Nevjerojatno! — rekla je. — Samo nastavi.

— Arriane, — Luce je prošaptala prije nego što se mogla zaustaviti. — Tvoj vrat je…

— …prepun ožiljaka? — Arriane je završila rečenicu. — Slo­bodno reci naglas.

Koža na Arrianeinu vratu, sa stražnje strane lijevog uha, sve do ključne kosti, bila je izbrazdana, mramorna i sjajna. U mislima, Luce je vidjela Trevora — one jezive slike. Čak je ni njezini roditelji nisu mogli pogledati nakon što su ih vidjeli.

Ona je sada jedva podnosila pogled na Arriane.

Arriane je zgrabila Luceinu ruku i stavila je na svoju kožu.

Bila je istodobno vruća i hladna. Nježna i gruba.

— Ne plaši me. — Arriane je rekla. — A tebe?

— Ne. — Luce je rekla, premda je više od svega željela da Arriane odmakne ruku, tako da i ona može povući svoju. Želudac joj se okrenuo kad se zapitala bi li Trevorova koža bila takva pod njezinim prstima.

— Bojiš li se istine o sebi, Luce?

— Ne. — Luce je ponovo brzo odvratila. Zacijelo je bilo očito da laže. Sklopila je oči. Sve što je očekivala od Mača i križa bio je nov početak, mjesto gdje je nitko neće promatrati onako kako je to upravo činila Arriane. Tog jutra na ulazu 22

Fallen NOVA.indd 22

11.08.2010. 15:18

u školu, otac joj je šapnuo u uho obiteljsko geslo: — Naša vrijednost nikada ne pada. — Tada je osjetila nadu u nov početak, a sada, tek malo poslije, već je bila razotkrivena i toliko iscijeđena. Povukla je ruku k sebi. — Što se dogodilo?

— upitala je spuštajući pogled.

— Ja tebe nisam gnjavila kada si zanijemjela na pitanje kako si stigla ovamo, sjećaš se? — Arriane je rekla i podigla obrve.

Luce je kimnula.

Arriane je pokazala rukom na škare. — Popravi malo otra­ ga, dobro? Da budem lijepa. Poput tebe. Čak i s posve jednakom frizurom, Arriane je još uvijek izgledala poput vrlo izgladnjele verzije Luce. Dok je Luce pokušavala izravnati svoje prvo šišanje u životu, Arriane je nastavila opisivati zamršeni način života u Maču i križu.

— Onaj blok ćelija zove se Augustine. Ondje se svake srije­ de navečer održavaju takozvani društveni događaji. I nastava, također — rekla je pokazujući zgradu boje požutjelih zuba, dvije zgrade desno od učeničkog doma. Izgledala je kao da ju je projektirao isti sadist kao i Pauline. Bila je turobno četvr­ tasta, ojačana bodljikavom žicom i rešetkama na prozorima nalikovala je zloslutnoj utvrdi. Siva, neprirodna magla lijepila se uz prozore poput mahovine i zaklanjala pogled unutra.

— Prijateljski te upozoravam, mrzit ćeš nastavu. Osim ako nisi ljudsko biće. — Arriane je nastavila.

— Zašto? Što nije u redu s nastavom? — Luce je upitala.

Možda Arriane općenito nije voljela školu. Sa svojim cr­ nim lakom za nokte, crnim tušem za oči i crnom torbom u koju je vjerojatno mogao stati samo njezin novi džepni nož, Arriane nije nalikovala na tipičnog ljubitelja knjige.

— Školskom programu nedostaje duše. — Arriane je rekla.

— Štoviše, krade ti dušu. Od otprilike osamdeset učenika, 23

Fallen NOVA.indd 23

11.08.2010. 15:18

koliko broji ova škola, rekla bih da još samo troje ima dušu.

— Na trenutak je podigla pogled. — Za ostale ne znam.

Nije zvučalo obećavajuće, ali Luce je zainteresirala druga informacija koju joj je Arriane upravo dala. — Čekaj, škola ima samo osamdeset učenika? — Ljeto prije dolaska u Dover, Luce je gotovo izgubila vid pokušavajući zapamtiti statistike iz debelog priručnika za buduće učenike. Ali, ono što je danas saznala o Maču i križu bilo je za nju iznenađenje. Shvatila je da je u školu stigla potpuno nepripremljena. Arriane je kim­ nula i Luce je nehotice odrezala pramen koji je trebao ostati.

Ups! Možda Arriane neće primijetiti — ili će to smatrati mo­dernim.

— Osam sati, deset učenika po razredu. Ubrzo ćeš svakoga prepoznavati po smeću koje ostavlja za sobom. — Arriane je rekla. — I obratno.

— Vjerojatno imaš pravo. — Luce se složila grizući usnu.

Arriane je zbijala šale, a Luce se pitala bi li još uvijek sjedila tu s tako hladnokrvnim i podrugljivim pogledom u svojim pastelno plavim očima, da je znala Luceinu priču. Što dulje uspije sakriti svoju prošlost, to bolje za nju.

— Bilo bi dobro izbjegavati teške slučajeve.

— Teške slučajeve?

— One koji na zapešćima nose sprave za praćenje. — Arria­ ne je rekla. — A to je trećina učenika.

— A oni su …

— Oni s kojima ne želiš imati posla. Vjeruj mi.

— Ali, što su učinili? — Pitala je Luce.

Premda je žarko željela sačuvati svoju priču tajnom, Luce je smetalo što je Arriane zbog toga tretira kao kakvu prije­ tvornu naivku. Što god su ta djeca učinila, nije moglo biti mnogo gore od onoga što su svi tvrdili da je učinila ona. Ili 24

Fallen NOVA.indd 24

11.08.2010. 15:18

jest? Konačno, nije znala gotovo ništa o toj ustanovi i ljudi­ ma koji su ondje boravili. Pretpostavke su u njezinu trbuhu prerasle u hladan, siv strah.

— Oh, pa znaš — Arriane je zavlačila. — Sukrivci za tero­ rističke čine. Neki su isjeckali roditelje na komadiće i ispekli ih na roštilju. — Osvrnula se i namignula Luce.

— Prekini! — Luce je rekla.

— Posve sam ozbiljna. Ti su psihopati pod mnogo većim restrikcijama od ostatka ovdašnjih propalica. Zovemo ih oko­ vani.

Luce se nasmijala na Arrianein dramatičan ton.

— Tvoja frizura je gotova — rekla je prolazeći prstima kroz Arrianeinu kosu kako bi je malo podigla. Zapravo, izgledala je zaista dobro.

— Zgodno — Arriane je rekla. Okrenula se prema Luce.

Kad je prstima prošla kroz kosu, crni džemper ogolio joj je podlaktice i izložio na trenutak Luceinu pogledu crnu naruk­ vicu s redom srebrnih zakovica na jednom zapešću, a na dru­ gom nešto drukčiju narukvicu, nekako… mehaničku. Arriane je uhvatila njezin pogled i vragolasto podigla obrve.

— Što sam rekla? — rekla je. — Totalni j….. psihopati. — Nacerila se. — Dođi. Pokazat ću ti ostatak kampusa.

Nije imala previše izbora. Žurno je sišla s tribina prateći Arriane, pognuvši glavu kada se strvinar obrušio opasno nis­ko. Arriane kao da nije vidjela pticu, upirala je prstom u crkvu obraslu puzavicama, na desnom kraju kampusa. — Tu se nalazi ovdašnje remek-djelo, naša gimnastička dvorana­ — rekla je nazalnim tonom koji je podsjećao na govor turis­ tičkih vodiča. — Imaš pravo, neiskusnom promatraču nalikuje na crkvu. Nekada je to i bila. Mač i križ, zapravo je arhitek­ tonska kopija Pakla. Prije nekoliko godina neki psihijatar, to­talni poklonik jutarnje gimnastike, nabasao je ovamo i 25

Fallen NOVA.indd 25

11.08.2010. 15:18

održao bombastičan govor o tome koliko su tinejdžeri na lije­kovima opasni za društvo. Donirao je tone love da bi se crkva preuredila u gimnastičku dvoranu. Sada naši nadređeni smatraju da smo dobili »normalniji i produktivniji« način na koji se možemo riješiti naših »frustracija«.

Luce je zastenjala. Oduvijek je prezirala tjelesni. — Dje­ vojko, razumijemo se. — Arriane je suosjećala. — A trenerica Diante je o-pa-ka!

Luce je trčeći održavala korak s Arriane i usput pogle­ dom upijala okolinu. U Doveru su četverokutni prostori među zgra­dama bili tako lijepo održavani, pomno njegovani i ukrašeni drvoredima, savršeno obrezanim i posađenim u jednakim razmacima. Mač i križ izgledao je kao da se tiho spustio posred močvare i tu ostao, zaboravljen. Niske grane žalosnih vrba doticale su tlo, puzavice su u debelim slojevima obavijale zidove, a svaki treći korak blatno bi šljapnuo.

Ali nije bio problem samo u izgledu. Svaki udisaj vlažnog zraka zastao bi u Luceinim plućima. Samim disanjem u Maču i križu činilo joj se da sve dublje tone u živi pijesak.

— Očito je da arhitekti nisu bili sigurni kako obnoviti staru vojnu akademiju. I tako smo završili u nekoj vrsti kaz­ nionice sa srednjovjekovnim mučilištem. I to bez vrtlara.

— Arriane je rekla, otresajući mulj sa vojničkih čizama. — Odvratno! Oh, a ono je groblje.

Luce je pogledom pratila Arrianein prst uperen u lijevi kut kampusa, upravo iza spavaonica. Iznad ograđenog dijela lebdjela je još neprozirnija magla. Ogradu je s tri strane okru­ živala gusta hrastova šuma. Groblje se nije vidjelo, kao da je potonulo ispod površine zemlje, ali Luce je osjećala miris truleži i čula zrikavce u krošnjama. Na trenutak joj se učinilo da vidi mračni vrtlog sjena, ali kad je trepnula, nestale su.

— To je groblje?

26

Fallen NOVA.indd 26

11.08.2010. 15:18

— Aha. Za vrijeme građanskog rata ovo je bila vojna aka­ demija. Dakle, ovdje su pokopali sve svoje mrtve. Jezivo je, kao i sve ostalo na ovom mjestu. I Gospode Bože, — Arriane je nastavila, oponašajući južnjački naglasak — smrdi sve do neba.

Zatim je namignula Luce. — Mnogo vremena provodimo ondje.

Luce je pogledala Arriane pokušavajući odrediti šali li se.

Arriane je slegnula ramenima.

— Dobro, samo jednom. I to nakon velikog farmakološ­ kog tuluma.

Sada je shvatila.

— Aha! — Arriane se nasmijala. — Lampica se upalila. Da­ kle, nečeg ima u toj glavi. Pa, draga moja Luce, možda znaš kako se tulumari u privatnim školama, ali nisi još vidjela kako se to radi u popravnim ustanovama.

— U čemu je razlika? — Luce je pitala, pokušavajući pri­kriti činjenicu da nikada nije bila na velikom tulumu u Doveru.

— Vidjet ćeš. — Arriane je na trenutak zašutjela, zatim se okrenula prema Luce.

— Dođeš večeras k meni, dobro? — Luce se iznenadila kada ju je Arriane uhvatila za ruku. — Obećavaš?

— Nisi li mi preporučila izbjegavati teške slučajeve? — Lu­ ce se našalila.

— Drugo pravilo — ono što ja kažem, ne shvaćaj ozbilj­ no! — Arriane se nasmijala odmahujući glavom. — Ja sam službeno umobolna!

Ponovo je potrčala i Luce za njom.

— Čekaj, a koje je prvo pravilo?

— Nemoj zaostajati!

27

Fallen NOVA.indd 27

11.08.2010. 15:18



Zaokrenule su iza ugla zgrade s učionicama i Arriane se kližući zaustavila. — Samo se opusti i budi hladnokrvna.

— Opusti se i budi hladnokrvna — ponovila je Luce.

Učenici su se podijelili u grupe i stajali ispred zgrade Au­ gustine, oko stabala obraslih puzavicama. Nitko nije izgledao previše sretan što se ondje nalazi, ali se nikome nije ni žurilo ući u zgradu.

U Doveru nisu postojala pravila odijevanja, tako da Luce nije bila naviknuta na uniformiranost ovdašnjih učenika. No, premda je svaki učenik bio odjeven jed­nako, u crne traperice, crnu dolčevitu kratkih rukava i crn džemper, obično svezan preko ramena ili oko struka, mnogi su tu odjeću nosili na različite načine.

Skupina tetoviranih djevojaka stajala je u krugu, prekriže­ nih ruku. Narukvice na njihovim rukama sezale su do lakata, a crni rupci na glavama podsjetili su Luce na film o djevo­ jačkoj motociklističkoj bandi koji je jednom gledala. Film je posudila misleći — Što može biti otkvačenije od motociklističke bande? Sada se Lucein pogled sreo s pogledom jedne od dje­ vojaka s druge strane travnjaka. Djevojčine teško našminkane mačkaste oči gledale su iskosa i Luce je hitro skrenula pogled.

Mladić i djevojka imali su na leđima crnih džempera na­ šivene lubanje s prekriženim kostima. Par se držao za ruke i svako malo jedno bi drugo poljubili u sljepoočnicu, ušnu školjku ili oko. Kada su se zagrlili, Luce je vidjela da oko zapešća imaju pričvršćenu narukvicu — uređaj za praćenje.

Doimali su se malo grubo, no očito je da su bili vrlo zalju­ bljeni. Svaki put kad bi metal u njihovim probušenim jezici­ ma bljesnuo, Luce bi u grudima osjetila bolnu osamljenost.

Iza zaljubljenog para, stajala je skupina plavokosih mla­ dića. Bili su naslonjeni na zid i usprkos vrućini svi su bili 28

Fallen NOVA.indd 28

11.08.2010. 15:18

u džemperima. Ispod džempera nosili su bijele košulje s uš­ krobljenim ovratnicima. Crne hlače savršeno su padale preko ulaštenih, elegantnih cipela. Od svih učenika pred školom, ti su mladići najviše nalikovali tipičnim doverskim učenicima.

Ali, kada ih je bolje pogledala shvatila je da se zbog nečeg raz­likuju od mladića koje je poznavala u Doveru. Mladića poput Trevora.

Premda nisu činili ništa, osim što su stajali u skupini, iz njih je izbijala posebna vrsta agresivnosti. Izvirivala je iz nji­ hovih pogleda. Teško je objasniti zašto, ali Luce je odjednom sinulo da svi učenici te škole, upravo poput nje, imaju proš­ lost. Vjerojatno i tajne koje ne žele dijeliti. Ali, nije bila sigur­ na je li zbog te spoznaje više ili manje osamljena.

Arriane je primijetila da Luce promatra učenike.

— Spremni smo učiniti sve da preživimo dan — rekla je sliježući ramenima. — Ako do sada nisi primijetila strvinare u niskom letu, reći ću ti da ovo mjesto zaudara na smrt. — Sjela je na klupu ispod žalosne vrbe i potapšala mjesto pored sebe, za Luce.

Prije nego što je sjela, Luce je rukom odgurnula hrpu vla­ žnih, trulih listova i zatim uočila još jedan prekršaj pravila odijevanja.

Vrlo privlačan prekršaj pravila odijevanja.

Oko vrata nosio je jarko crven šal.

Nije bilo nimalo hladno, no on je preko crnog džempera nosio crnu kožnu motociklističku jaknu. Nije znala zašto, možda zato što je jedini u školskom dvorištu nosio nešto u boji, ali Luce nije mogla odvojiti pogled. Zapravo, u uspored­ bi s njim sve drugo postalo je nevjerojatno blijedo, i na jedan dug trenutak Luce je zaboravila gdje se nalazi.

Upijala je pogledom njegovu zagasitu, zlaćanu kosu i jed­nak ten. Njegove visoke jagodice, tamne sunčane naočale 29

Fallen NOVA.indd 29

11.08.2010. 15:18

koje su mu prekrivale oči i meke usne. U svim filmovima koje je gledala, i knjigama koje je pročitala, muškarac koji je pobuđivao zanimanje ženskog roda uvijek je bio nevjerojat­ no lijep, osim što je imao neku sitnu manu — otkrhnut zub, šarmantan čuperak koji strši, madež na lijevom obrazu. Znala je zašto — odviše savršen, mogao bi biti odviše nepristupačan.

Ali, bio pristupačan ili ne, Luce nikada nije mogla odoljeti veličanstveno lijepom muškarcu. Poput tog tipa.

Stajao je naslonjen na zgradu, ruku nemarno prekriženih preko grudi. Na trenutak, vidjela se u njegovu naručju. Za­ tresla je glavom, ali nije mogla izbaciti iz misli tu sliku, toliko jasnu, da je gotovo krenula prema njemu.

Ne! To je bilo suludo. Zar ne? Čak i u školi punoj luđaka, Luce je dobro znala da je njezin poriv sulud.

Nije ga čak ni poznavala.

Razgovarao je s mladićem nižim od sebe s dreadlocks fri­­­zurom i vrlo zubatim osmijehom. Obojica su se smija­ li — bučno i od srca — i iz nekog razloga, Luce je postala neobično ljubomorna.

Pokušala se prisjetiti kada se posljednji put tako smijala, od srca, kao oni tada.

— To je Daniel Grigori. — rekla je Arriane, pročitavši joj misli i nagnuvši se naprijed. — Primjećujem da je privukao nečiju pažnju.

— Blago rečeno. — Luce se složila i istodobno posramila kada je shvatila kako je vjerojatno izgledala Arriane.

— Ako ti se sviđaju takve stvari.

— A što mi se ne bi moglo svidjeti? — Luce je izlanula.

To je bilo jače od nje.

— Njegov prijatelj zove se Roland — Arriane je rekla, ki­ majući u pravcu mladića s dreadlocksima. — On je fora. Zna kako nabaviti stvari, ako znaš na što mislim?

30

Fallen NOVA.indd 30

11.08.2010. 15:18

Ne baš, Luce je pomislila, grizući usnu. — Kakve stvari?

Arriane je slegnula ramenima i ukradenim džepnim no­ žem odrezala nit koja je visjela iz poderotine na njezinim crnim trapericama.

— Tako, stvari. Ono-što-tražiš-to-i-dobiješ.

— A Daniel? — Luce je upitala. — Što se o njemu priča?

— Oh, ona ne odustaje — Arriane se nasmijala, zatim pro­ čistila grlo. — Zapravo, nitko ne zna ništa o njemu — rekla je.

— Čvrsto se drži imidža tajanstvenog muškarca. No, mogao bi biti tek tipičan gad iz popravne škole.

— Znam takve tipove — Luce je rekla, iako je odmah po­ željela da nije. Nakon onoga što se dogodilo Trevoru — što god to bilo — nije imala nikakva prava suditi drugima. Štovi­ še, kada bi, premda vrlo rijetko, spomenula čak i najnevažniji detalj vezan uz tu noć, lelujave sjene vratile bi joj se upravo kao tada na jezeru.

Ponovo je ovlaš pogledala Daniela. Skinuo je naočale, sta­­­vio ih u unutrašnji džep jakne i okrenuo se prema njoj.

Pogledi su im se sreli i Luce je gledala kako mu se oči prvo šire, zatim sužavaju na način koji je podsjećao na iznenađenje.

Ne, nešto više od toga. Kada su im se pogledi sreli, njoj je zastao dah. Znala ga je odnekud.

Ali, da je upoznala nekog poput njega, zacijelo bi se dobro sjećala. Sjećala bi se te potpune potresenosti, koju je upravo sada osjećala.

Daniel se nasmiješio i Luce je shvatila da još uvijek zure jedno drugome u oči. Mlaz topline prostrujao je njezinim tijelom, morala se uhvatiti za klupu da zadrži ravnotežu.

Osjetila je kako joj se usne razvlače, uzvraćala mu je osmijeh.

Zatim je podigao ruku u zrak.

I pokazao joj srednji prst.

Luce je šokirano zadahtala i spustila pogled.

31

Fallen NOVA.indd 31

11.08.2010. 15:18

— Što? — Upitala je Arriane, potpuno nesvjesna scene koja se upravo odigrala. — Zaboravi. — rekla je. — Nemamo vremena. Osjećam da će zazvoniti.

Kao na znak, oglasilo se školsko zvono i učenici su se po­ čeli tromo vući prema zgradi. Arriane je vukla Luce za ruku i sipala upute gdje će se naći nakon nastave. Ali Luce se još uvijek vrtjelo u glavi — potpuni stranac pokazao joj je srednji prst! Njezino trenutačno oduševljenje Danielom sasvim je nestalo, ali sada je željela doznati što je njegov problem.

Prije nego što je ušla u učionicu, usudila se još jednom kradomice pogledati iza sebe. Lice mu je bilo bezizražajno, ali nije bilo sumnje — gledao je za njom.

32

Fallen NOVA.indd 32

11.08.2010. 15:18