Plavi mjesec : Serijal besmrtnici, knjiga druga,

Prvo “Sklopi oči i predoči si. Vidiš li je?”

Kimnem, sklopljenih očiju.

“Zamisli je pred sobom. Vidi joj teksturu, oblik i boju. Jesi?”

Smiješim se, držeći sliku u glavi.

“Dobro. Sad ispruži ruku i dotakni je. Osjeti joj obris vršcima prstiju, obujmi njenu težinu dlanovima, a zatim ujedini sva osjetila – vid, dodir, njuh, okus – možeš li je okusiti?”

Zagrizem usnu i zatomim hihot.

“Savršeno. Sad to ujedini s osjećajem. Vjeruj da postoji pred tobom.

Osjeti je, vidi je, dodirni je, okusi je, prihvati je, stvori je!” kaže on.

Tako učinim. Sve to. A kad on zastenje, otvorim oči da i sama vidim.

“Ever”, on vrti glavom. “Trebala si misliti na naranču. Ovo nije ni blizu.”

“Moraš priznati da je sočno.” Nasmijem se, pa se nasmiješim obojici mojih Damena – replici koju sam prikazala pred sobom i onom stvarnom od krvi i mesa koji stoji uz mene. Obojica su jednako visoki, tamnoputi i tako nevjerojatno zgodni da je teško povjerovati da su stvarni. “Što ću ja s tobom?” upita pravi Damen, pokušavajući mi uputiti pogled pun neodobravanja, ali bijedno podbacivši u tome. Oči ga uvijek izdaju, jer u njima je samo ljubav i ništa drugo.

“Hmmmm…” Pogledavam oba moja dečka – jednog stvarnog, jednog stvorenog. “Mogao bi me baš i poljubiti. Ali ako si prezauzet, mogla bih zamoliti njega da uskoči. Mislim da se ne bi bunio.” Pokažem rukom prema prikazanom Damenu i nasmijem se kad mi se on osmjehne i namigne mi, premda mu rubovi već blijede i uskoro će nestati.

12

Alyson Nöel

Ali stvarni se Damen ne smije. Samo vrti glavom i kaže: “Ever, molim te. Moraš se uozbiljiti. Toliko te toga trebam naučiti.”

“Čemu tolika žurba?” Rastresem jastuk i rukom pokažem na mjesto točno pokraj sebe, nadajući se da će se maknuti od mog radnog stola i pridružiti mi se. “Mislila sam da imamo vremena koliko nas volja”, nasmiješim se. Kad me pogleda, cijelim mi tijelom prostruji toplina, dah mi zastane u grlu i moram se opet zapitati hoću li se ikada naviknuti na tu njegovu veličanstvenu ljepotu: glatku maslinastu put, sjajnu smeđu kosu, savršeno lice i divno oblikovano vitko tijelo – savršeni tamni jin za moj blijedoputi jang. “Mislim da ćeš otkriti da sam vrlo željna učenja”, kažem i pogledam ga ravno u oči: dva beskrajno duboka tamna zdenca.

“Nezasitna si”, šapne on, vrteći glavom dok mi prilazi i liježe uz mene, jer privlačim ga koliko i on mene.

“Samo pokušavam nadoknaditi propušteno”, promrmljam, uvijek tako željna tih trenutaka kad smo sami i kad ga ni s kim ne moram dijeliti. Ni spoznaja da pred sobom imamo cijelu vječnost ne umanjuje moju glad za njim.

Nagne se prema meni, odustavši od poučavanja. Sve misli o prikazivanju, gledanju na daljinu, telepatiji – sve te vidovnjačke stvari bivaju zamijenjene nečim bližim i sadašnjim, dok me spušta na jastuke i pokriva moje tijelo svojim pa se ispreplićemo kao lijane u potrazi za suncem.

Prsti mu se prikradu pod moju majicu, klize gore po mom trbuhu sve do ruba grudnjaka, a ja sklopljenih očiju šapnem: “Volim te.” Riječi koje sam nekoć zadržavala za sebe. Ali nakon što sam ih prvi put izgovorila naglas, jedva da sam mu išta drugo rekla.

Začujem njegov mek, prigušen uzdah kad mi je otkopčao grudnjak, tako lako, tako savršeno, nimalo nespretno, bez petljanja.

Svaki njegov pokret tako je graciozan, tako savršen, tako…

Možda previše savršen.

“Što je?” upita on dok ga odgurujem od sebe. Diše plitko i brzo dok pogled upire u moj, a koža oko njegovih očiju napeta je i stisnuta onako kako sam je već navikla vidjeti.

“Ništa.” Okrenem mu leđa i poravnam majicu. Sva sreća da sam naučila zaštititi misli, jer to je jedini način kako mu mogu lagati.

On uzdahne i odmakne se, uskraćujući mi trnce svog dodira i vrelinu svog pogleda dok korača gore-dolje preda mnom. Kad se napokon

PL AV I M J E SE C

13

zaustavi i okrene prema meni, čvrsto stisnem usne, znajući što slijedi.

Već smo to prošli.

“Ever, ne pokušavam te požurivati. Zaista nije tako”, kaže on, a na licu mu se vidi zabrinutost. “Ali u jednom ćeš trenutku morati prihvatiti to tko sam. Mogu prikazati sve što ti srce želi, slati ti misli i slike kad god nismo zajedno, u trenu te odvesti u Ljetozemlje. Ali jedno nikad neću moći, a to je promijeniti prošlost. Ona jednostavno jest.”

Zurim u pod, osjećajući se malom, prezahtjevnom i totalno posramljenom. Mrzim što nisam u stanju sakriti ljubomoru i nesigurnost, mrzim činjenicu da su tako očite i jasno uočljive. Uopće nije važno kakav vidovnjački štit podignem, jer on je imao šest stotina godina da proučava ljudsko ponašanje (moje ponašanje), a ja samo šesnaest.

“Samo… samo mi daj još malo vremena da se priviknem na sve ovo”, kažem, čupkajući iskrzani rub na svojoj jastučnici. “Prošlo je tek nekoliko tjedana.” Slegnem ramenima, prisjećajući se kako sam prije samo tri tjedna ubila njegovu bivšu ženu, rekla mu da ga volim i zapečatila svoju besmrtnu sudbinu.

Gleda me stisnutih usana, pogleda obojenog sumnjom. I premda smo udaljeni samo par metara, jaz između nas toliko je dubok i težak da bi mogao biti ocean.

“Govorim o ovom životu”, kažem, a glas mi se ubrzava, podiže, u nadi da će ispuniti prazninu i podići raspoloženje. “A budući da se ostalih ne sjećam, to je sve na što se mogu osloniti. Jednostavno mi treba još malo vremena, okej?” Nervozno se nasmiješim, a usne su mi nekako nespretne i mlitave dok ih pokušavam zaustaviti da ne drhte. Kad on sjedne pokraj mene, podigne ruku i približi prste mom čelu, tražeći mjesto gdje mi je nekoć bio ožiljak, izdahnem od olakšanja.

“Pa… to je jedna stvar koje nam nikad neće ponestati.” Uzdahne, prstima prateći liniju moje brade pa se nagne poljubiti me, a usne mu se putem do mojih usput zaustave na mom čelu i nosu.

I baš kad pomislim da će me opet poljubiti, on mi stisne ruku i ustane. Zaputi se ravno prema vratima, ostavljajući za sobom prekrasan crveni tulipan.

Drugo Premda Damen može osjetiti točan trenutak kad će moja teta Sabine skrenuti u našu ulicu, to nije razlog njegova odlaska.

Otišao je zbog mene.

Zbog jednostavne činjenice da je za mnom tragao stoljećima, u svim mojim inkarnacijama, samo da bismo mogli biti zajedno.

Jedino što nikad nismo zaista bili zajedno. Što znači da nikad nismo učinili ono. Čini se da se, svaki put kad smo bili spremni poduzeti sljedeći korak i konzumirati svoju ljubav, odnekud uspjela pojaviti njegova bivša žena Drina i ubiti me.

Ali sad kad sam ja ubila nju, riješila je se jednim – doduše, slabašnim – udarcem u njenu prilično poremećenu srčanu čakru, više nam apsolutno ništa ne stoji na putu.

Ništa osim mene.

Jer, premda Damena volim cijelim svojim bićem i svakako želim učiniti taj korak, ne mogu prestati razmišljati o tih proteklih šest stotina godina.

I o tome kako ih je odabrao proživjeti. (Ekstravagantno, prema njegovim riječima.)

I s kim ih je odabrao proživjeti. (Uz bivšu ženu Drinu, aludirao je i na mnoge druge.)

Ma koliko mi je mrsko priznati, spoznaja o tome čini me pomalo nesigurnom.

PL AV I M J E SE C

15

Dobro, možda itekako nesigurnom. Hoću reći, nije baš da se moja bijedno malobrojna lista frajera koje sam poljubila može mjeriti s njegovim šestostoljetnim ljubavnim stažem.

I premda znam da je to smiješno, i premda znam da me Damen voli već stoljećima, činjenica je da um i srce nisu uvijek u dobrim odnosima.

U mom slučaju, jedva da razgovaraju.

A ipak, svaki put kad mi Damen dođe davati instrukcije, uvijek to uspijem pretvoriti u dugo maženje koje svaki put započne mišlju: To je to! Ovoga puta će se to stvarno dogoditi!

No, svaki put ga na kraju odgurnem od sebe kao najgora navlakuša.

Zapravo, točno je tako kao što je rekao. Ne može promijeniti svoju prošlost, jer ona jednostavno jest. Ono što se dogodilo ne može se izbrisati. Ne možeš premotati film. Nema povratka.

Jedino što čovjek može učiniti jest nastaviti dalje.

A to je točno ono što bih ja trebala učiniti.

Bez oklijevanja zakoračiti naprijed, a da nijednom ne pogledam preko ramena.

Jednostavno zaboraviti prošlost i krenuti u budućnost.

Eh, kad bi to bilo tako lako.

“Ever?” Sabine se penje stubama prema mojoj sobi, dok ja mahnito pokušavam malo pospremiti stvari prije nego što sjednem za stol i pretvaram se da nešto radim. “Još si budna?” upita ona, zavirivši unutra.

I premda joj je kostim izgužvan, kosa mlitava, a oči pomalo crvene i umorne, aura joj se dobro drži, sjaji lijepom zelenom nijansom.

“Dovršavala sam zadaću”, kažem pa odgurnem laptop od sebe kao da sam do maloprije na njemu radila.

“Jesi li jela?” Ona se nasloni na okvir vrata, sumnjičavo me gledajući kroz sužene oči, a njena aura poseže prema meni kao prijenosni detektor laži koji nosi sa sobom kamo god ide, premda toga nije svjesna.

“Naravno”, kažem joj. Klimajući glavom, smiješeći se i svim se silama trudeći izgledati iskreno, ali osjećam laž na licu.

Mrzim kad moram lagati. Pogotovo njoj. Nakon svega što je učinila za mene – nakon što mi je cijela obitelj poginula, primila me k sebi, a nije morala. To što mi je jedini živući rod ne znači da nije mogla reći

16

Alyson Nöel

ne. A, vjerujte mi, kladim se da često požali što je to učinila. Prije mog dolaska život joj je bio mnogo jednostavniji.

“Mislim, jesi li pojela išta osim tog crvenog napitka.” Klimne glavom prema boci na mom stolu i prozirnoj crvenoj tekućini neobičnog i gorkog okusa koji mi više nije tako grozan kao u početku. Što je dobro, s obzirom na to da ću ga – ako je vjerovati Damenu – pijuckati cijelu vječnost. To ne znači da ne mogu jesti normalnu hranu, nego jednostavno više ne želim. Moj besmrtnički sok osigurava sve hranjive tvari koje mi trebaju. Koliko god malo ili mnogo popijem, uvijek sam sita.

Ali svejedno, znam o čemu razmišlja. I ne samo zato što joj mogu čitati misli, nego i zato što sam ja nekoć mislila isto u vezi s Damenom.

Užasno mi je išlo na živce gledati ga kako gurka hranu po tanjuru i samo se pretvara da jede. To jest, živciralo me to sve dok nisam otkrila njegovu tajnu.

“Ja… ovaj… ranije sam nešto pojela”, kažem napokon, trudeći se ne stisnuti usne, ne skrenuti pogled ili se sva zgrčiti – čime se obično odam kad lažem. “S Milesom i Haven”, dodam, nadajući se da će to objasniti činjenicu da nema prljavog posuđa, premda znam da nije dobro ići previše u detalje, jer to je kao da u sebe upreš neonsku strelicu s natpisom LAŽLJIVICA. Osim toga, Sabine je vrhunska odvjetnica koja je jako dobra u prosudbi govori li joj sugovornik istinu ili ne. Premda taj svoj dar uglavnom koristi u poslovnom životu, dok u privatnom radije odabire vjerovati.

Osim danas. Danas mi ne vjeruje ni riječ. Umjesto toga, pogleda me i kaže: “Zabrinuta sam za tebe.”

Okrenem se na stolcu tako da gledam prema njoj, nadajući se da ću time pokazati da sam otvorena, spremna umiriti je, premda sam prilično izbezumljena. “Dobro sam”, kažem joj, klimajući glavom i smiješeći se da mi lakše povjeruje. “Stvarno. Ocjene su mi dobre, slažem se s frendovima, Damen i ja smo…” Zastanem, shvativši da nikad prije nisam s njom razgovarala o našoj vezi, da je nisam točno definirala i da sam je više-manje držala u tajnosti. A, iskreno, sad kad sam načela temu, ne znam kako nastaviti.

Reći za nas da smo dečko i cura zvuči mi tako banalno i neodgovarajuće kad se u obzir uzme naša prošlost, sadašnjost i budućnost, jer povijest našeg odnosa čini nas nečim što je toliko više od toga. Ali svejedno, jednako tako nisam spremna javno nas proglasiti vječnim partnerima ili srodnim dušama – faktor sladunjavosti jednostavno je prevelik. Zapravo, da budem iskrena, radije i ne bih definirala našu

PL AV I M J E SE C

17

vezu. I bez toga sam dovoljno zbunjena. Uostalom, što bih joj uopće mogla reći? Da se volimo već stoljećima, ali još uvijek nismo otišli dalje od šlatanja?

“Pa… Damen i ja smo… stvarno dobro”, kažem napokon, a grlo mi se stisne kad shvatim da sam rekla dobro, a ne super, što je možda prva istina koju sam izrekla toga dana.

“Znači, bio je ovdje.” Ona spusti svoju kožnatu smeđu poslovnu torbu na pod i pogleda me, a obje smo potpuno svjesne činjenice kako sam lako upala u njenu odvjetničku zamku.

Kimnem, u sebi se prekorivši što sam ustrajala na tome da budemo ovdje, umjesto da odemo kod njega, kako je on htio.

“Učinilo mi se da sam vidjela njegov auto kako odmiče.” Pogled joj skrene prema mom izgužvanom krevetu, s nabacanim jastucima i udubljenim poplunom, a kad se opet okrenula prema meni, ne mogu si pomoći – sva se zgrčim, jer znam što će sad reći.

“Ever.” Uzdahne. “Žao mi je što sam tako malo kod kuće i što ne provodimo dovoljno vremena zajedno. I premda imam osjećaj da se još uvijek navikavamo jedna na drugu, želim da znaš da sam za tebe uvijek tu. Ako ikad budeš trebala ili htjela s nekim razgovarati, slušat ću.”

Stisnem usne i klimnem glavom, znajući da još nije gotova, ali nadajući se da će razgovor brže završiti ako budem tiho i ako se ponašam kao da se slažem s njom.

“Jer, premda najvjerojatnije misliš da sam prestara da bih mogla shvatiti kroz što prolaziš, jako se dobro sjećam kako je to bilo kad sam bila tvojih godina. I kako je to kad si pod stalnim pritiskom i stalno se moraš uspoređivati s manekenkama i glumicama i svim ostalim nemogućim slikama koje vidiš na TV-u.”

Progutam s mukom i skrenem pogled, izbjegavajući njen, pazeći da ne pretjeram s reakcijom, da ne odem predaleko u obrani sebe, budući da je mnogo bolje da vjeruje ovo nego da posumnja na pravu istinu.

Sve otkad sam dobila ukor pred isključenje iz škole, Sabine me promatra pozornije nego ikad prije, a stvari su postale još gore otkad se oboružala naramkom knjiga za samopomoć, od Kako odgojiti razumnog tinejdžera u nerazumnom svijetu? do Vaši tinejdžeri i mediji (I što možete učiniti u vezi s tim). Pogotovo kad je počela podcrtavati i označavati odlomke koji opisuju najproblematičnije adolescentsko ponašanje, a zatim me promatrati kao pod povećalom u potrazi za simptomima.

18

Alyson Nöel

“Ali želim da znaš da si prelijepa djevojka, mnogo ljepša nego što sam ja bila u tvojim godinama, i da izgladnjivanje zato da bi se mogla natjecati s onim mršavim starletama – koje pola života provedu na raznim odvikavanjima – ne samo da je posve nerazuman i nedosežan cilj, nego će te stajati zdravlja.” Prodorno me pogleda, očajnički želeći doprijeti do mene, nadajući se da će se njene riječi probiti unutra. “Želim da znaš da si savršena takva kakva jesi i da mi je jako bolno gledati te kako prolaziš kroz sve to. Ako to ima veze s Damenom, onda ti samo mogu reći…”

“Nisam anoreksična.”

Ona me pogleda.

“Nemam bulimiju, nisam na nekoj suludoj dijeti, ne izgladnjujem se, ne patim za tim da nosim najmanji mogući ženski konfekcijski broj i ne pokušavam izgledati kao jedna od blizanki Olsen. Ozbiljno, Sabine, zar ti izgledam kao da kopnim?” Ustanem da može bolje vidjeti cijelo moje tijelo utegnuto u uske traperice, jer ne samo da nisam smršavjela nego se osjećam kao da se prilično brzo popunjavam.

Dobro me odmjerila. Zaista dobro. Od glave do pete. Sve dok joj se pogled napokon nije zaustavio na mojim blijedim gležnjevima koje sam morala pokazati, jer nisam imala izbora – kad sam otkrila da su mi omiljene traperice prekratke pa sam ih zavrnula.

“Samo sam mislila…” Slegne ramenima, ne znajući što bi rekla sad kad se na svoje oči uvjerila da je jedina moguća presuda: nije kriva. “Jer nikad te ne vidim da jedeš, a uvijek pijuckaš taj crveni sok…”

“Pa si pretpostavila da sam od tinejdžerske alkoholičarke prešla u anoreksičarke?” Nasmijem se, da joj pokažem da nisam ljutita – nego samo malo uzrujana, možda više sobom nego njom. Trebala sam se bolje pretvarati. Trebala sam barem glumiti da jedem. “Nemaš razloga za brigu.” Nasmiješim se. “Zaista. Tek toliko da sve bude jasno: nemam nikakve namjere uzimati i/ili preprodavati drogu, eksperimentirati s promjenama tijela, rezanjem, žigosanjem, ožiljcima, ekstremnim pirsingom ili što je već ovoga tjedna na top ljestvici alarmantnog ponašanja na koje treba paziti kod tinejdžera. I da znaš, moj crveni sok nema nikakve veze sa željom da budem mršava kao neka slavna osoba ili potrebom da udovoljim Damenu. Jednostavno mi je ukusan, to je sve.

Osim toga, znam da me Damen voli i prihvaća točno ovakvu kakva…”

Zastanem, svjesna da sam upravo načela još jednu temu koju nisam voljna obraditi. Prije nego što stigne izgovoriti riječi koje joj se u ovom trenutku već oblikuju u glavi, jednostavno podignem ruku i kažem:

PL AV I M J E SE C

19

“I ne, nisam na to mislila. Damen i ja smo samo…” Cura i dečko, hodamo, posebni frendovi, vezani zauvijek. “Pa, zajedno smo. Znaš, u vezi smo, par. Ali ne spavamo.”

Još.

Pogleda me, a lice joj je napeto i pokazuje nelagodu koju ja osjećam u sebi. Ni jedna od nas ne želi dublje zadirati u tu temu, ali – za razliku od mene – ona smatra da joj je to dužnost.

“Ever, nisam mislila reći…” počne, ali onda me pogleda i ja pogledam nju pa ona slegne ramenima i odluči ostati na tome, jer obje znamo da jest mislila reći baš to.

A ja osjetim tako veliko olakšanje što je sve gotovo i što sam se relativno lako izvukla, da sam potpuno zatečena kad Sabine kaže: “Pa, kako se čini da ti je zaista stalo do tog dečka, mislim da bih ga trebala upoznati. Daj da se dogovorimo da uskoro odemo na neku večeru.

Recimo, ovaj vikend. Kako ti to zvuči?”

Ovaj vikend?

S mukom progutam i pogledam je, točno znajući što pokušava: ubiti dvije muhe jednim obrokom. Večera bi bila savršena prilika da me gleda dok u sebe trpam pun tanjur hrane, a da istovremeno može cvrljiti Damena.

“Pa… ne zvuči loše, ali Miles u petak navečer ima predstavu.” Trudim se da mi glas ne zadrhti. “A nakon toga bi trebao biti tulum, koji će sigurno završiti kasno…”

Klima glavom, gledajući me ravno u oči, pogledom koji je tako pronicljiv da me počinje lagano oblijevati znoj.

“Zato mislim da to najvjerojatnije neće ići”, dovršim, znajući da ću svejedno, prije ili kasnije, morati proći kroz to, ali nadajući se da će to ipak biti kasnije. Hoću reći, volim Sabine i volim Damena, ali jednostavno nisam sigurna da ću ih voljeti zajedno, pogotovo kad počne ispitivanje.

Nekoliko me trenutaka samo gleda, a zatim kimne i okrene se. I baš kad se napokon usudim izdahnuti, osvrne se preko ramena i kaže: “Dobro. U petak očito ne može, ali ostaje nam subota. Reci Damenu neka bude ovdje u osam, može?”