Put soli - Jane Johnson

1

K

ao dijete imala sam wigwam u stražnjem vrtu naše kuće: krug tankog žutog platna ovješen o središnji stup od bambusovine i pričvršćen klinovima na travnjak. Kad god bi se moji roditelji svađali, odlazila bih tamo. Izvaljena potrbuške, prstiju zabijenih u uši, inten­ zivno bih piljila u crvene životinje otisnute na njegovu dekorativnom rubu, sve dok nakon nekog vremena te životinje ne bi počele plesati i trčati, a ja bih otplovila daleko iz našeg vrta, na udaljene visoravni, odjevena u tuniku od jelenje kože, s perjem u kosi, poput hrabrih junaka iz filmova koje sam svako subotnje jutro gledala u obližnjem kinu na kraju ulice. Čak i u najranijoj mladosti više sam voljela boraviti na otvore­ nom, u svojem malenom šatoru, nego u kući. Taj šator bio je moj svemir. Prostran poput moje mašte, koja je bila beskrajna. Ali naša kuća, usprkos njezine pompoznosti i prostranosti svojstvenoj geor­ gijanskom stilu, jednostavno se činila pretijesnom i prenatrpanom.

Bila je pretrpana stvarima i ogorčenošću mojih roditelja. Oboje su bili arheolozi: ljubitelji prošlosti, okruženi kutijama požutjelih pa­ pira, drevnih artefakata, prašnjavih predmeta — krhkim, zapaljivim ljušturama izgubljenih civilizacija. Nikad mi nije bilo jasno zašto su se odlučili za mene: čak i najmirnija beba, dijete s dobrim kućnim odgojem, najpažljivije dijete, narušilo bi umjetno stvoreni muzejski 1

Put soli_02 kor.indd 1

03.01.2011. 12:19

Jane Johnson

mir kojim su se omotali. U toj su kući živjeli odvojeni od ostatka svijeta, u svom balonu gdje zrnca prašine tiho trepere, poput umjet­ nog snijega u kristalnoj kugli. Ja nipošto nisam bila dijete koje bi se uklapalo u takav život, divlja kakva sam već bila, glasna, neuredna i tvrdoglava. Pretpostavljala sam grube igre s dječacima mirnim kodi­ ranim razgovorima kakve su vodile ostale djevojčice. Imala sam lutke, no najčešće bi završile bez glave ili skalpirane ili zakopane na nekoj kasnije zaboravljenoj lokaciji u vrtu. Uopće me nije zanimala izrada modernih odjevnih kombinacija za ružičaste, čudno sklepane plastič­ ne manekenske lutkice s torzima poput kukaca i zlaćane kose, a koje su ostale djevojčice toliko štovale i obožavale. Ni vlastita odjeća nije me pretjerano zanimala: više sam voljela izrađivati projektile od blata i katapulte, naganjati svoje kompanjone u igri sve dok me trbuh ne bi zabolio od kombinacije smijeha i grčeva, te graditi tajna skrovišta i trčati uokolo polugola, čak i zimi. »Ti mala divljakušo!« majka bi me korila, dodajući riječima i glasni udarac po mojoj stražnjici. »Za ime Božje, odjeni nešto na sebe, Isabelle.« Izgovorila bi to najozbiljnijim tonom, koliko joj je dopuštao njezin isprekidani francuski naglasak, kao da je vjerovala da će, upotrijebivši punu verziju mog staromodnog imena, na neki način u mene utisnuti trag civiliziranog ponašanja. Ali to joj zapravo nikada nije pošlo za rukom.

Prijatelji su me zvali Izzy — sjajno je pristajalo mom unutarnjem kaosu, vječito odzvanjajući, uvijek nekako bučno — pravo iskušenje.

U vrtu iza naše kuće moji prijatelji i ja igrali smo se kauboja i Indijanaca, Zulu ratnika, kralja Arthura i Robina Hooda, naoružani mačevima i kopljima izrađenim od bambusovih štapova koje smo krali iz povrtnjaka, te izmišljenim lukovima i strijelama. Kada god bismo se igrali Robina Hooda, uvijek sam inzistirala da budem jedan od članova njegove bande odmetnika, ili barem šerif od Nottinghama — bilo što, samo da ne moram biti Maid Marian. U svim verzijama ove legende na koje sam naišla, Maid Marian nije radila ništa značajno, osim što bi je zatočili i/ili oslobodili, što mi uopće nije djelovalo pre­ tjerano zanimljivo. Nisam željela biti cendrava zatočenica, željela sam se hrvati i mlatiti ostale bambusovim štapovima, u skladu s mojom grubom dječačkom prirodom. Sve to odvijalo se tijekom kasnih šez­ desetih i ranih sedamdesetih: ženska emancipacija još nije pretvorila 2

Put soli_02 kor.indd 2

03.01.2011. 12:19

PUT SOLI

Maid Marian, Guinevere, Arwen i ostale pomirljive junakinje legendi u moćne heroine spremne na akciju. Uostalom, u usporedbi s dru­ gim blijedim i ljepuškastim djevojčicama s kojima sam se družila, bila sam ionako preružna da bih igrala neku junakinju. No, nije me bilo previše briga, voljela sam biti ružna. Imala sam gustu, crnu kosu, prljavu kožu, žuljeve na tabanima i tragove zemlje pod noktima, što mi je uostalom savršeno odgovaralo. Kako sam samo urlala kad bi me majka natjerala da se okupam, kad bi me uhvatila ribati ugljenim sapunom ili pokušala otpetljati moju kosu. Kada smo imali goste, a povremeno jesmo, morala ih je unaprijed upozoriti: »Ne obraćajte pozornost na vrištanje, to je samo Isabelle. Mrzi prati kosu.« Tri desetljeća kasnije ne biste me uopće prepoznali.

Onoga dana kad sam posjetila svog odvjetnika kako bih preuzela pismo koje mi je otac oporučno ostavio, na sebi sam imala klasično Armanijevo odijelo i Pradine štikle. Moja divlja griva ošišana je i izravnana u urednu frizuru do ramena, šminka mi je bila diskretna i stručno nanesena. Prljavštinu ispod noktiju zamijenila je praktična francuska manikura. Zapravo ironično — sada sam se predstavljala na način koji bi moja majka sasvim odobravala, da je još uvijek bila živa. Čak i meni samoj, koja sam osobno prošla svaki korak preobrazbe od prljave male huliganke do pomno dotjerane poslovne žene, teško je bilo pomiriti te dvije oprečne slike.

Pismo koje mi je ostavio bilo je kratko i misteriozno, što je bilo sa­ svim u skladu s njegovom naravi; moj otac bio je koncizan i prilično tajnovit čovjek. Tekst pisma glasio je: Draga moja Isabelle, znam da sam te razočarao, i kao otac i kao čovjek. Ne tražim oprost, pa čak ni razumijevanje. Ono što sam učinio nije bilo ispravno, znao sam to još onomad, a znam to i sada. Jedna kriva odluka vodi do sljedeće, koja pak vodi do sljedeće i sljedeće — čitav niz događaja koji vodi do katastrofe. Iza sve te silne katastrofe krije se neispričana priča, ali ja nisam taj koji će je ispričati. To je nešto što ćeš morati sama sastaviti u cjelovitu priču, jer to je tvoja priča, a ja je ne želim reinterpretirati za tebe, ili je pak uništiti kao što sam sve već uništio. Stoga ti ostavljam kuću, i još nešto uz nju. Na tavanu ćeš pronaći kutiju sa svojim imenom. U 3

Put soli_02 kor.indd 3

03.01.2011. 12:19

Jane Johnson

njoj se nalazi nešto poput »smjernica« za tvoj život. Znam da si oduvijek osjećala da ne pripadaš u svijet u kojem si odrasla, za što sam i sậm djelomično kriv, no možda si do danas ipak nekako uspjela prihvatiti taj svijet. Ukoliko je to uistinu tako, zaboravi ovo pismo. Ne otvaraj spomenutu kutiju. Prodaj kuću i sve što se u njoj nalazi. Neka uspavane zvijeri nastave svoj san.

Pođi u miru, Isabelle, praćena mojom ljubavlju. Zbog onog malo što je vrijedilo.

Anthony Treslove-Fawcett

Pročitala sam to u odvjetničkom uredu u Holbornu, deset minu­ ta brzog hoda od mog ureda, gdje sam radila kao izvrsno plaćena knjigovotkinja, dok su me odvjetnik i njegov vježbenik znatiželjno promatrali. U kuverti se također nalazio i svežanj ključeva na ofuca­ nom kožnom privjesku. »Sve u redu?« odvjetnik me vedro upitao. Pomalo neobično pitanje upućeno osobi kojoj je upravo umro otac, iako nije mogao znati da svog oca uglavnom nisam viđala tijekom proteklih trideset godina — barem ne uživo.

Toliko sam se tresla da sam jedva uspjela progovoriti. »Da, hva­ la«, odvratila sam, smušeno spremajući pismo i ključeve u torbicu.

Skupivši dovoljno odlučnosti, nasmiješila sam se tako vedro da bih svojim osmijehom zabljesnula i slijepu Pravdu osobno.

Odvjetnik nije mogao skriti svoje razočaranje što nisam s njima podijelila sadržaj pisma. Zatim mi je predao mapu s papirima i stao brzo govoriti. Željela sam što prije izići van. Imala sam potrebu osjetiti sunce na svojoj koži, imala sam potrebu za otvorenim prostorom. Osjećala sam kako me zidovi odvjetničkog ureda — s pretrpanim policama i ormarima prepunim spisa — jednostavno guše. Fraze poput »potvrda testamenta« i »zamrznuti računi« i »pravna procedura« zapljuski­ vali su me sa svih strana, poput izluđujućeg roja muha čije je zujanje odzvanjalo u mome mozgu. Usred odvjetnikove rečenice, otvorila sam vrata ureda, pobjegla na hodnik i sjurila se niz stube. * * *

4

Put soli_02 kor.indd 4

03.01.2011. 12:19

PUT SOLI

Bilo mi je četrnaest kad nas je otac napustio. Nisam plakala, nisam ispustila ni jedne suze. Njegov odlazak u meni je pobudio pomiješane osjećaje: mrzila sam ga zato što nas je ostavio, prezirala ga zato što je pobjegao i napustio nas, no povremeno sam osjećala napadaje tuge za ocem kakav je ponekad znao biti, osjećajući pritom neko olakšanje što ga više nema u blizini. Nekako nam je to olakšalo život, učinivši ga istovremeno hladnijim i siromašnijim. Majka nikad nije pokazi­ vala očaj koji joj je njegov odlazak zasigurno prouzročio. Ona nije bila žena koja suviše pokazuje svoje osjećaje i nisam je baš uspijevala razumjeti — cijeli moj život ona je za mene ostala misterij. Moj otac, sa svojom eksplozivnom naravi i sklonošću koleričnim ispadima, bio mi je nekako više nalik — ali majka je bila savršena Ledena kraljica, hladna i ljubazna, zainteresirana tek za vanjski dojam. Što se tiče mog odgoja, na sebe je preuzela ulogu nadgledanja mog napretka u školi, mog izgleda i mog ponašanja. Izljeve emocija smatrala je vul­ garnima, a ja sam joj vjerojatno predstavljala ogromno razočaranje sa svim svojim ispadima oduševljenja i bijesa. Obraćala mi se s nekom vrstom hladnog nestrpljenja i potisnutog očaja, vječito ponavljajući svoje zahtjeve za korekcijom mog ponašanja, kao da je riječ o patu­ ljastom kruškinom drvetu kojeg valja stalno podvezivati kako bi raslo u skladu s određenim parametrima ispravne krošnje. Veći dio svojega života vjerovala sam da su sve majke takve.

No, jednog dana kad sam se vratila iz škole, osjetila sam neku promjenu u atmosferi unutar našeg doma, neki prijeteći naboj, kao pred veliku oluju. Pronašla sam majku kako sjedi u polumraku s navu­ čenim zavjesama. »Jesi li dobro?« upitala sam je, iznenada uplašena mogućim gubitkom i drugog roditelja.

Rastvorila sam zavjese, a grubo poslijepodnevno sunce obasjalo je njezine crte lica, čineći od njega plosnatu bijelu kabuki masku, pre­ obrazivši je u stranu, zastrašujuću pojavu. Ta žena bez lica na trenutak je ostala nepomično zuriti u mene, kao u kakvog stranca. Zatim je konačno progovorila: »Među nama je sve bilo krasno, sve dok se nisi pojavila ti. Znala sam da ćeš sve pokvariti, od trenutka kad sam te prvi put uzela na ruke.« Zastala je. »Ponekad čovjek jednostav­ no zna. Rekla sam mu da ne želim djecu, ali toliko je inzistirao.« Promatrala me svojim tamnim očima, a ja sam bila zgrožena tihom zloćom koja je izvirala iz njih.

5

Put soli_02 kor.indd 5

03.01.2011. 12:19

Jane Johnson

Nastala je dugačka stanka, a ja sam osjećala kako mi srce div­ ljački lupa. Nakon toga se nasmiješila i stala raspredati o rododen­ dronima u vrtu.

Idući dan ponašala se kao obično. S neodobravanjem je komen­ tirala stanje moje školske uniforme (zaspala sam u njoj te je sada bila izgužvana i pokvarena), pokušala ju je skinuti s mene kako bi je nanovo izglačala, no ja sam samo brzo kliznula van. Od toga dana živjela sam kao da hodam po površini zaleđenog jezera, prestravljena da bi krhka, no naizgled čvrsta površina svaki čas mogla popustiti i progutati me u vrtoglavu tamu koju sam imala prilike vidjeti. Na­ ravno, nitko drugi nije znao za naš čudan i napet odnos; tko je to uopće mogao naslutiti, i što bi uostalom mogli na to reći? Napuštena od jednog roditelja, prestravljena od još jednog mogućeg uvida u za­ strašujuću prazninu drugog, shvatila sam da sam zapravo sama — i kako su godine prolazile, posvetila sam se vlastitoj samodostatnosti, ne samo u financijskom smislu već i u svim važnim aspektima života, odcijepivši se od potrebe i želje i boli, stvorivši oko sebe balon unutar kojeg nitko nije mogao prodrijeti.

No te večeri za svojim kuhinjskim stolom, ponovno pročitavši pismo, znala sam da će moj balon uskoro prsnuti.

Zaboravi ovo pismo. Ne otvaraj spomenutu kutiju. Prodaj kuću i sve što se u njoj nalazi. Neka uspavane zvijeri nastave svoj san.

Je li ikada napisano oproštajno pismo koje vas može do te mjere zaokupiti? Što je, dovraga, mislio pod »uspavanim zvijerima«? Taj me izraz jednostavno opsjedao. Istodobno me ispunio misterioznim, duboko ukorijenjenim uzbuđenjem. Život mi je bio tako sređen, tako ustajao, i to jako dugo: ali osjećala sam val nadolazeće promjene.

Idućeg dana u teretani punih sat vremena odlučno sam trčala, stepala, skijala i dizala utege. Istuširala sam se, odjenula Chanelov kostimić i stigla pred vrata svog ureda točno deset minuta prije devet, baš kao i svaki drugi radni dan. Upalila sam računalo, proučila kalendar i sastavila popis dnevnih zadataka, odredivši svakome točno vrijeme i prioritet.

U svim aspektima vlastitog života težila sam sigurnosti, i u skla­ du s dobrom starom izrekom Benjamina Franklina vjerovala sam 6

Put soli_02 kor.indd 6

03.01.2011. 12:19

PUT SOLI

kako su u životu izvjesni tek smrt i porez. Kako me se posao pogreb­ nika nije pretjerano dojmio, odlučila sam se za ono potonje. Kao knjigovođi velike korporacije, poslovni mi se život sastojao od glatko uhodane rutine koja se ponavljala iz dana u dan. Većinom bih napu­ štala ured oko pola sedam, sjela na podzemnu i tramvaj koji bi me odbacili kući, zatim bih složila neki jednostavan obrok i čitala knjigu, pogledala bih vijesti na televiziji i legla spavati, sama, nešto prije je­ danaest sati. Povremeno bih otišla do grada naći se s nekim od svojih prijatelja, ili pak s potpunim strancem. Ponekad bih otišla do We­ stwaya ili Castlea kako bih vježbala slobodno penjanje, uspinjući se poput demona, jedini obol izgubljenoj Izzy zarobljenoj u mom tijelu.

I to je, ukratko, bio moj život.

Ništa me nije vezalo za djevojčicu kakva sam nekoć bila. Osim Eve. Poznavala sam Eve od svoje trinaeste godine kad je s ocem do­ selila u naš kvart. Eve je bila sve ono što ja nisam: lijepa, pametna i sofisticiranija od nas ostale djece, koji smo si pokušavali probiti uši zihericama kako bismo se, prilično zakasnjelo, pridružili punk revo­ luciji. Eve je nosila prave Vivienne Westwood hlače na preklop i po­derane majice znalački zavezane oko struka — u kombinaciji s svo­ jom maslačak žutom kosom, nalikovala je na Debbie Harry. Svi su voljeli Eve, ali iz nekog je razloga odabrala upravo mene kao svoju prijateljicu te sam se stoga odlučila obratiti Eve tog prvog subotnjeg jutra po primitku očeva bombastična pisma. »Dođi do mene«, rekla sam. »Potrebna mi je moralna podrška.« S druge strane slušalice začuo se zvonki smijeh. »Za to me za­ sigurno ne trebaš! Daj mi pola sata, doći ću ti pružiti nemoralnu podršku. To je puno zabavnije.« Došla je sa mnom na sprovod i plakala sve dok joj oči nisu po­stale crvene od suza, dok sam ja čitav sprovod prostajala kamena lica. Ljudi koji me nisu poznavali mislili su da je ona Anthonijeva kći. »Bio je stvarno drag, taj tvoj otac«, izustila je sada, vrteći šalicu kave u ruci. »Sjećaš li se kad mi je Tim Fleming slomio srce?« Tim Fleming imao je sedamnaest godina kad je nama bilo trina­ est, klošario je uokolo duge kose i odjeven u kožnu jaknu. Izlasci s nji­ me značili su frku, a to je bilo upravo ono što je Eve priželjkivala, i što je u konačnici i dobila. Nacerila sam se. Tko bi to mogao zaboraviti?

7

Put soli_02 kor.indd 7

03.01.2011. 12:19

Jane Johnson

»Tvoj otac me pogledao onim svojim pogledom — znaš već«, nakosila je glavu i prodorno me pogledala izbuljenim očima — bila je to apsurdno pretjerana imitacija njegovog najzačuđenijeg pogleda, no istovremeno nevjerojatno precizna, »da bi zatim rekao: ›Lijepa cura poput tebe, a tratiš svoje vrijeme na takvog luzera.‹ To je bilo tako smiješno, čuti takav izraz iz usta tvog oca s onim njegovim gos­ podskim naglaskom: jednostavno sam prasnula u smijeh. A to sam mu i osobno rekla, sljedeći put kad sam ga srela, sjećaš se? ›Protratila sam svoje vrijeme na luzera kao što si ti!‹« Prisjetila sam se Eve kako je krupnim koracima došetala do Tima Fleminga koji je stajao ispred kioska s kebabom, gdje se to su­­botnje podne motao s ostatkom svoje ekipe, i sasula mu tu reče­nicu u lice, dok joj je njezina plava kosa vijorila oko glave poput transpa­ renta. Djelovala je tako vedro i prkosno, a ja sam bila tako ponosna na nju. Ipak, njezina priča nije ono prvo čega se prisjetim kad pomi­ slim na svoga oca.

Pročitala je pismo, mršteći se od silne koncentracije, da bi ga zatim stala čitati ispočetka. »Čudno«, izustila je pružajući mi pismo. »Kutija na tavanu, ha? Što misliš, možda je u njoj leš tvoje majke koji lagano trune? Možda uopće nije umrla u Francuskoj.« Složila je neku gotičku grimasu. Crni tuš ispod njezinog lijevog oka lagano se razmazao. Imala sam strašan poriv da ispružim ruku i obrišem ga, ne iz nekih lezbijskih poriva, već iz čiste potrebe za urednošću. »A-ha, otišla je u Francusku. Možeš si misliti.« Istog trena kad sam upisala fakultet, kao da je iznenada oslobo­ đena svih dužnosti prema meni, majka je mom ocu prodala svoj udio u kući za neki astronomski iznos (ja nisam čak ni znala da su ostali u kontaktu), da bi zatim odselila natrag u Francusku. Dvaput sam je posjetila prije nego što je umrla, i svaki je put bila distancirana i vrlo pristojna kao da razgovara s nekom znanicom koju je slučajno srela u prolazu. Oba puta osjetila sam mračne sjene ispod naizgled uglađene vanjštine, svjesna da će te sjene, iziđu li na površinu, ponovno poka­ zati svoje monstruozne zube i svoju želju za uništenjem. Mislim da nam je objema laknulo nakon što sam odlučila više je ne posjećivati.

Eve me suosjećajno potapšala po ruci. »Kako se ti osjećaš glede svega ovoga?« 8

Put soli_02 kor.indd 8

03.01.2011. 12:19

PUT SOLI

»Ne znam.« Što je bila istina. »Ah, ma daj, Iz. To sam samo ja — tvoja emocionalno zgažena prijateljica Eve. Sa mnom nema potrebe za svim tim maskama.« »Da ti budem iskrena, njegova me smrt prilično šokirala. Kad sam ga zadnji put vidjela na televiziji, izgledao je sasvim dobro. Ali novac od prodaje kuće dobro će mi doći.« Na trenutak je djelovala zgroženo. Zatim mi je uputila usiljeni smiješak kakav biste uputili trogodišnjaku koji je slučajno (ili ne) zga­ zio žabu. »Vjerojatno se još uvijek osjećaš prilično tupo, od sveg tog šoka. Neki ljudi istoga trena spoznaju svu veličinu smrti — drugima treba nešto više vremena. Kasnije će uslijediti tuga.« »Najiskrenije, Eve, mislim da neće. Otišao je iz mog života kad mi je bilo četrnaest. Ovo vražje pismo njegov je prvi pokušaj kontakta sa mnom otkako je otišao. Što bi čovjek trebao osjećati prema ocu koji mu je složio tako nešto? Bez obzira koliko bogat bio.« Moj je otac zaista završio život kao bogataš, iako nije tako izgle­ dalo na početku. Arheologija nije jedno od onih zanimanja kojima ćete se obogatiti. Imao je iskrenu strast prema drevnoj prošlosti, pre­ zirući moderni svijet kao leglo svih zala, što zapravo i ne čudi, s obzi­ rom na to da je stasao u mladog znanstvenika odmah nakon Dru­gog svjetskog rata, svjestan svih užasa i nehumanosti koje je oslobođenje razotkrilo. Kad je tijekom pedesetih upoznao moju majku na arheo­ loškom iskapanju u Egiptu, nije joj bio u stanju platiti ručak. Ona je, s druge strane, bila francuskog plemićkog podrijetla, s lijepom kućom u prvom pariškom arondismanu i malenim dvorcem u Lotu. Zajedno su putovali svijetom, od jednog drevnog nalazišta do drugog. Posjeti­ li su iskopine zigurata u Dur Untašu i neko se vrijeme pridružili Kel­ sovim arheološkim iskapanjima u Bethelu. Vidjeli su iskopavanje ne­ olitskih lubanja u Jerihonu i divili se crvenom gradu u Petri. Vidjeli su Imhotepovu stepenastu piramidu i Grad mrtvih u Saqqari, proveli su neko vrijeme šećući između rimskih ruševina u Volubilisu, posjetili Abalessu, drevni glavni grad Hoggara. Njih su dvoje bili, kao što su i sami voljeli reći, akademski nomadi, uvijek negdje na tragu znanja. A onda sam se pojavila ja i zauvijek okončala njihove radosne pothvate.

Moj je otac dobio posao istraživača u trenutku kad se pokrenuo novi medij zvan televizija — uskoro su sve obitelji u Velikoj Britaniji 9

Put soli_02 kor.indd 9

03.01.2011. 12:19

Jane Johnson

svoja večernja druženja provodile okupljene oko televizijskog prija­ mnika. Ubrzo mu se posrećilo te je napravio svoj prvi javni proboj, preuzevši vođenje jednosatne televizijske emisije nakon što se jedan voditelj razbolio. Dobro mu je krenulo — ubrzo je postao pravi milje­ nik britanskog gledateljstva, zahvaljujući svom pomalo staromodnom akademskom držanju. Bio je naočit, no njegova pojava nije previše odvlačila gledateljsku pozornost, muškarac kojeg su žene obožavale gledati, a muškarci slušati, dok je širio zarazni entuzijazam za svoje omiljene teme. Postao je David Attenborough arheologije — povijest je učinio zabavnom, a Britanci su oduvijek obožavali povijest — sma­ trali su da sva povijest pripada upravo njima. S ekrana je širio dobro raspoloženje i ogromnu sreću što svoju strast može podijeliti s drugi­ ma. Sjećam ga se kako je u jednoj svojoj emisiji zgrozio kustosa British Museuma nataknuvši na glavu kacigu iz Sutton Hooa, koja mu se pri­ tom zaglavila. Drevni narodi bili su daleko sitnije građe od današnjih ljudi, promrmljao je, boreći se s kacigom, da bi naposljetku pramenovi njegove tamne kose ostali stršiti u zraku. Ljudi su ga obožavali zbog takvih gafova — oni su ga činili ljudskim i pristupačnim, na taj je način približavao teme svojih emisija običnom pučanstvu. Bilo mi ga je vrlo neobično vidjeti kako se kreće po televizijskom ekranu nakon što je odšetao iz našeg života, kao da se ništa nije dogodilo. Najgore od svega bilo je to što nikad nisam mogla predvidjeti otkuda će se sljedeći put stvoriti — postao je javna institucija, nacionalno blago.

Bilo je prilično lako izbjegavati programe o povijesti i arheologiji, ali čak i kad bih promijenila program i naletjela na neku dobrotvornu akciju za neki zaboravljeni dio afričke divljine, odjednom bi se pojavio on, prstima gladeći svoju podivljalu kosu i apelirajući na donatore da uplate novac. »Hajde«, rekla je, skočivši sa stolice i zgrabivši svoju torbicu. »Idemo do kuće.« Spazila je moj izraz lica te je brzo dodala: »Mogle bismo napraviti procjenu vrijednosti kuće prije prodaje. Sastaviti upu­ te za agente, vidjeti što treba raščistiti i slično. Prije ili kasnije morat ćeš to učiniti, stoga zašto ne sada kad sam ti ja na raspolaganju? Malo moralne podrške, nisi li to tražila?« Bacila sam pogled preko njezinog ramena u kišom natopljeno dvorište, gdje su se dvije mačke opasno odmjeravale, jedna na zidu, druga na krovu spremišta. Ona navrh spremišta priljubila je uši skroz 10

Put soli_02 kor.indd 10

03.01.2011. 12:19

PUT SOLI

uz glavu — druga, ratobornija, stisnuta uza zid, izgledala je spremna za veliki skok. Brzo sam došetala do prozora i zakucala na staklo. Obje mačke okrenule su se prema meni, neprijateljski žutog pogleda. Mačka na krovu spremišta ustala je i protegnula svoje stražnje šape, zatim prednje, da bi potom elegantno skočila na puteljak. Ona ratoborna stala je nezainteresirano lizati šape. Ah, ti ljudi — što oni znaju?

Iznenada sam se prisjetila mačka kojeg smo imali kad sam bi­ la dijete — Max, skraćeno od Doktor Maximus ibn Arabi, gipka zvi­jer velikih ušiju i glatkog krzna boje pijeska, nalik na pustinjsku lisicu — kako je znao ležati izvaljen u mom pješčaniku u samom dnu vrta, trepćući u smjeru sunca, kao da se nalazi u majušnoj, ali ipak beskrajnoj pustinji. S osam godina upitala sam oca zašto naš mačak ima tako neobično ime. Mačke mojih prijatelja imale su jednostav­ na opisna imena poput Crni, Točkica ili Čarapica. »To zapravo i ni­je njegovo pravo ime«, odgovorio je ozbiljnim glasom, kao da će mi upravo razotkriti jednu od najbolje skrivanih svjetskih tajni. »Niti je on tek običan mačak. On je reinkarnacija nekog drevnog znanstvenika, a njegovo pravo ime glasi Abu abd-Allah Muhammad ibn-Ali ibn Muhammad ibn al-Arabi al-Hatimi al TTaa’i. I zato ga zovemo Max.« To i nije bilo neko objašnjenje. Ali svaki put kad bi me taj mačak pogledao, osjećala sam kako me promatra ispod vela mudrosti sakupljene tijekom brojnih stoljeća. Možda bi druga djeca bila iznervirana takvim konceptom, no ja sam bila fascinirana. Ležala bih u vrtu dotičući vrhom nosa vrh Maxove njuške ne bih li vidjela hoće li ta mudrost preskočiti razmak između nas dvoje međusobno povezanih bića. Potpuno sam zaboravila ne samo tog mačka već i sam osjećaj čarolije i obećanja i mogućnosti koji je taj mačak budio u djetetu kakvo sam nekoć bila.

Prisjetivši se, doživjela sam sebe kao sasvim drugačiju osobu od one naivne osmogodišnjakinje pune povjerenja — no, možda me je njezina sjena još uvijek čekala ispod krova kuće u kojoj sam provela svoje djetinjstvo, spremna na ponovno sjedinjenje. »U redu«, izustila sam, kao da je riječ o nekoj iznenadnoj odluci. »Krenimo.«

11

Put soli_02 kor.indd 11

03.01.2011. 12:19