Ramones - američki bend - Jim Bessman

Jim Bessman u suradnji s Ramonesima

Ramones američki bend s engleskoga preveo: Petar Vujačić

2010.

ramones prijelom.indd 3

7.10.2010 11:04:45

Svim Ramonesima iz dr탑ave Wisconsin, a osobito Robinu Gatesu, Sheili Ryan, Tomu Hermanu, Dennisu Bowlingu i Donu Smocku.

ramones prijelom.indd 5

7.10.2010 11:04:45

sadržaj:

11

Zahvale

14

Uvod: »Hey, Ho! Let’s Go!«

24

Prvo poglavlje: Prebrisana generacija

40

Drugo poglavlje: »Nismo genijalci, nismo ni budale«

49

Treće poglavlje: Nova muzika za ushit nezajažljivima

62

Četvrto poglavlje: »Ja to zovem rock-rock«

70

Peto poglavlje: »Upucaj ih u leđa«

83

Šesto poglavlje: Rođenje nacije

94

Sedmo poglavlje: U isto vrijeme, u SAD-u...

104

Osmo poglavlje: »Ramones Gabba No Moss«

114

Deveto poglavlje: »Nešto nam baš i nije u redu s glavama!«

122

Deseto poglavlje: Smijeh zamire

130

Jedanaesto poglavlje: »I Don’t Care About History…«

138

Dvanaesto poglavlje:»Dakle, želimo li dobar album ili genijalan album?«

147

Trinaesto poglavlje: »Vic se izlizao?«

154

Četrnaesto poglavlje: We’re a Happy Family?

162

Petnaesto poglavlje: »Ramones Aid«

172

Šesnaesto poglavlje: Baš kao Fleetwood Mac – ili neki takvi

181

Sedamnaesto poglavlje: Smjena straže

190

Osamnaesto poglavlje: Inventura Ramonesa

200

Devetnaesto poglavlje: Ramonesi zauvijek

208

Dvadeseto poglavlje: Od Des Moinesa do Pocatella

214

Popis nastupa

233

S.A.D. diskografija

234

Velika Britanija diskografija

ramones prijelom.indd 9

7.10.2010 11:04:46

ramones prijelom.indd 10

7.10.2010 11:04:46

Zahvale Kao prvo, i normalno, hvala Ramonesima bez kojih ne bi bilo knjige, a ni, što zapravo ne treba ni spominjati, velikog ako ne i najvećeg dijela glazbe koju svi volimo.

Osobito sam zahvalan Joshu Grieru koji mi je složio prijedlog za knjigu (nisam imao pojma kako se to radi); Billu Carteru – živućoj knjizi; kao i Jimu Fitzgeraldu, uredniku koji je shvatio – pri čemu su mu pomagale njegove kćeri Zoe i Farrar.

Neizmjerni sam dužnik Dannyju Fieldsu – jednako kao i svaki drugi obožavatelj rocka – no od njih mu dugujem neopisivo više. Janis Schacht i Ida Langsam bile su neprocjenjiva blaga. Kao i Lauren Blanchard. I Liz Rosenberg, Bob Merlis, Karen Moss i cijela ekipa iz odjela za publicitet Warner Bros. Recordsa.

Također zahvaljujem i menadžerskom timu Ramonesa, osobito Garyju Kurfirstu, Andrei Starr, Michele Esposito i Iri Herzog.

Bez nekog reda zahvaljujem: Seymouru Steinu, Timu McGrathu, Howieu Kleinu, Lindi Stein, Andyju Shernoffu, Danielu Reyju, Rogeru Riskou, Nancy Morgan, Andyju Paleyju, Allanu Arkushu, Maureen Bell, Tonyju Bongioviju, Artu Feinu, Roberti Bayley, Larsu Ulrichu, Chirsu Frantzu, Craigu Leonu, Veri Colvin, Bobu Guccioneu ml., Marian Bell, Kevinu Patricku, Joan Jett, Kennyju Laguni, Chrissie Hynde, Allanu Pepperu, Donni Diken, Marku Volmanu, Howardu Kaylanu, Edu Stasiumu, Arturu Vegi, Monteu Melnicku, Rodneyju Bingenheimeru, Dennisu McNamari, Lindi Daniele, Carol Kaye, Daveu i Langdonu Schulpsu, Iri Robbins, Johnu Holmstromu, Lisi Robinson, Romanu Kozaku, Lemmyju Kilmisteru, Hilly Kristal, Martyju Thau, Ricku Johnsonu, Jane Friedman, Joan Tarshis, Suzanni Fritz, Kathryni Woods, Molly Reeve-Morrison, Reni Cohen, Chucku Pulinu, Alexu Kuczynskom i Marion Flynn.

Onda svim urednicima koji su mi tijekom godina dopuštali da pišem o Ramonesima: Garyju Sohmersu, Franku Meyeru, Kenu Terryju, Fredu Goodmanu i svima u Billboardu, kao i onima koji su mi pružili preveliku pomoć da bih ih mogao zanemariti: Steveu Tatarskyju, Andyju Francesu, Brianu Chinu, Chrisu i Aliciji Capece, Tomu Carsonu, Leslie Berman, Michaelu i Sharon Doucet, Steveu Popovichu, Marku i Ann Savoy, Bertu Padellu, Jakeu Fineu, Walteru Antoineu, Janice Ginsburg, Davinu Seayju, Rachel Felder, Barbari Schneid, Mikeleu Stillmanu, Bobu Oermannu, 11

ramones prijelom.indd 11

7.10.2010 11:04:46

Mary Bufwack, Chucku Juntikki, Rachelle Friedman, Chayji Schultz, Rayu Rashidu, Bahmanu Maghsoudlou, Philu Spectoru, Willu Botwinu, Lisi Clapes, Chucku Toleru, Timu Onosku, Pauli Sartorius, Shirley Divers i Caseyju Fuetschu.

To je onaj kraći popis.

12

ramones prijelom.indd 12

7.10.2010 11:04:46

»Volim New York, ali nekako sebe vidimo više kao nekakav američki bend.« Joey Ramone, kolovoz 1980.

ramones prijelom.indd 13

7.10.2010 11:04:46

Uvod: »Hey, Ho! Let’s Go!«

J

en-dva-draj-fir!« Kao neki narednik, Dee Dee Ramone izlajao bi te brojke nadglasavajući zaglušujuću buku motorne pile koju je Johnny Ramone proizvodio na gitari, a na koncertima Ramonesa diljem svijeta te riječi prihvaćene su kao naredba za pokret jednom cijelom novom valu obožavatelja i izvođača rock ‘n’ rolla.

Prisjećajući se time Ringa Starra i njegovog pomalo nježnijeg brojanja četverodobne mjere u uvodu »I Saw Her Standing There«, Ramonesi su tog trenutka krenuli herojskom stazom Beatlesa i na akciju pozvali novi naraštaj.

Samo malo! Prije nego što nas ponese euforija obožavanja Ramonesa, ovom prilikom izjavljujemo da je glupo – točnije rečeno, neskriveno bogohulno – bilo što uspoređivati s Beatlesima. To se ne radi!

Beatlesi ne samo što su preobrazili rock ‘n’ roll, nego su usporedo s njime preobrazili i cijeli svijet. Nikad prije ni poslije nijedna skupina nije za sobom ostavila toliko sveobuhvatan i trajan utjecaj. Štoviše, Beatlesi su imali hitova na lopate, dok Ramonesi nisu čak dostigli ni čudo jednog hita!

14

ramones prijelom.indd 14

7.10.2010 11:04:46

15

ramones prijelom.indd 15

7.10.2010 11:04:46

Unatoč tome, povijest rock ‘n’ rolla otkriva da su Ramonesi donijeli toliku korjenitu promjenu u glazbi i stilu da se usporedba s Beatlesima nameće trenutačno i potpuno prirodno. Štoviše, Ramonesi su na neki način nalikovali Beatlesima – u najmanju ruku bila su to četiri mladića, slično odjeveni, s pseudo-beatle frizurama. Jednostavni rock-combo sastavljen od gitara i bubnjeva u osnovi bio je jednak, baš kao i jednostavne melodije i osjećaji. Uostalom, »I wanna be your boyfriend« samo je korak za »I wanna hold your hand«, a akordička struktura po kojoj su Ramonesi bili doslovno ozloglašeni samo je ‘nježan’ produžetak gitarskog rifa koji otvara »I wanna hold your hand« – po sebi revolucionaran zvuk za 1964. godinu, jednako kao i sve što će, u svoje vrijeme, stvarati punk-rock.

Naposljetku, nije se imalo o čemu misliti. Jednako kao i kad su u pitanju bili Beatlesi, kad bi se zaorio bojni poklič Ramonesa, »Hey, ho! Let’s go!«, odmah se znalo o kome je riječ, o čemu se radi i ljudi su znali da je sve to namijenjeno njima i da govori o njima. »Mi sviramo za svoju generaciju – za nas«, jednom je izjavio Tommy Ramone. »Ako se to sviđa i drugima, onda je to sjajno.« Drugima se sviđalo, osobito glazbenim kritičarima diljem svijeta koji su se klanjali bendu koji je, po njima, stvorio novo razdoblje rock ‘n’ rolla, baš kao što su to činili i Beatlesi, prije malo više od jednog desetljeća.

Naravno, ako ste već obožavatelj Ramonesa, onda vam je sve to poznato.

Oni drugi se vjerojatno i dalje glasno smiju smatrajući sve ovo besmislenom usporedbom s Beatlesima – u slučaju da imaju pojma tko su uopće Ramonesi.

Unatoč tome što su Ramonesi postojali gotovo triput dulje od benda koji svi smatraju najvećim sastavom svih vremena, tek moraju ostvariti makar i tračak uspjeha koji su Beatlesi stvorili u mainstreamu.

U tom slučaju, možemo odmah odbaciti bilo kakvu primisao da Ramonesi, doslovno nevjerojatno jednostavni (»tri akorda, četiri kožne jakne« – kako ih je opisao jedan od direktora diskografske kuće), nisu bili dobri. Ako jesu, zašto nisu prodali milijardu ploča? Najvećim dijelom zato što su, u vrijeme kad su disko-klubovima i velikim koncertima vladale radijske top-liste i kad se sve to plaćalo promotivnim sredstvima diskografskih kuća, Ramonesi oko sebe širili strah i užas. Za razliku od Beatlesa, nisu bili muceki – najtočnije bi bilo reći da su bili njihov negativ.

Ako su se Beatlesi smijali i šalili, Ramonesi su tupo i depresivno buljili u prazno. Iako su rani Ramonesi tu i tamo bili sposobni iznjedriti kakvu romantičnu izjavu usporedivu s »I Want to Hold Your Hand«, Beatlesi u svojim počecima ni u najcrnjem bunilu ne bi stvorili ništa nalik »Beat on the Brat« (iako će John Lennon ubrzo zapjevati »I’d rather see you dead little girl« što je, za razliku od većine stihova Ramonesa, mislio smrtno-ozbiljno).

16

ramones prijelom.indd 16

7.10.2010 11:04:46

Kad su u pitanju Ramonesi, žestoki osjećaji bijesa, zebnje i, onog temeljnog pojma, frustracije, od samog početka prožimali su bend u potpunosti. Ramonesi su, kao i sva djeca šezdesetih, odrastali na Beatlesima, ali su već u ranim sedamdesetima bili odrasli – i kvit. Tužno zvuči, no stvarni život nije više bio trominutna ljubavna pjesmica. Sva blještava obećanja televizijskih komedija i reklama, sve što su govorili roditelji i učitelji, pretvorila su se u laži. Optimizam i ushit koji su Beatlese dočekali u Prelijepoj Americi 1964. godine, zauvijek su razorili Vijetnam, rasne pobune, politički atentati, afera Watergate i naizgled nepremostiv generacijski jaz. Osim toga, Beatlesi su se raspali upravo 1970. godine!

Dakle, čemu se može nadati sirotan, ako ne pjevačkoj karijeri u rock ‘n’ roll bendu – na sreću za sve nas obožavatelje rocka kao i, nesumnjivo, za društvo u cjelini. Ti klinci iz šezdesetih koji su izgubili iluzije i postali Ramonesi, slijedili su put koji Rolling Stonesi utiru svojom »Street Fighting Man« (Ramonesi obradu pjesme objavljuju 1985. kao B-stranu 12-inčnog britanskog izdanja singla »Howling at the Moon«). Dakle, ta četvorica tipova

Američki bend – gdje drugdje nego pred Bijelom kućom; siječanj 1977.

(Danny Fields) 17

ramones prijelom.indd 17

7.10.2010 11:04:46

iz Queensa koji nisu bili međusobno u rodu i imali malo zajedničkoga osim ljubavi prema rock ‘n’ rollu i potpunog beznađa, godine 1974. ugledali su svijet kao braća odlučivši, u ime višeg cilja, osobne identitete – kakvi god bili – podrediti višem identitetu Ramonesa. Kao i tri mušketira započeli su kao trojica i prerasli u četvoricu – bit će jedan za sve i svi za jednoga, a taj ‘jedan’ bio je ne samo bend nego glavom i bradom rock ‘n’ roll i, posljedično tome, sam život. Naime, u svijetu Ramonesa 1974. rock ‘n’ roll bio je život, baš kao što je i u Wayneovom svijetu današnjice.

Istovremeno je, posve prirodno, rock ‘n’ roll tijekom pred-punkerskih sedamdesetih bio više mrtav nego živ. Osim disca i onih preživjelih mastodontskih rock-bendova iz šezdesetih, komercijalni eter otupio je pod navalom mekšeg rocka Eaglesa, Fleetwood Maca, Doobie Brothersa, Journeyja, Styxa, Americe, Kansasa, Foreignera, Genesisa, Yesa, ELP-a, Bostona, Totoa, Steely Dana, Queena, Eltona Johna, Roda Stewarta – znate već, ono što se danas očekuje vidjeti na arhivskim programima.

Bendovi psihodelične ere i izvođači s kraja šezdesetih godina većinom su ili tiho nestali ili su, kao što je slučaj s Jimijem Hendrixom, Janis Joplin i Jimom Morrisonom jednostavno umrli.

Na drugom kraju tog spektra nalazio se teatralni glam-rock, blještavilo i šokantni rock-nastupi Davida Bowiea, T. Rexa i Alicea Coopera, kao i novorođeni heavy-metal bendovi kojima je tempo nametao Led Zeppelin.

No glazbenici kakvi su bili gitarist Zeppelina Jimmy Page i bubnjar John Bonham, bili su zapanjujući virtuozi koji su uživali u dugačkim soliranjima, dok je basist John Paul Jones bio producent i studijski muzičar koji je radio s doslovno svim britanskim pop-zvijezdama šezdesetih. Drugim riječima, rock u sedamdesetima – tada se nazivao samo i jedino ‘rock’ – bio je daleko od sposobnosti i interesa klinaca koji su odrasli na rock ‘n’ rollu šezdesetih, koji su već pohađali srednje škole i otkrivali da su zlatni dani njihove mladosti nestali u nepovrat.

Tim i takvim klincima bili su daleko bliži bendovi iz garaža koji su svirali sredinom i potkraj šezdesetih, kakvi su bili Seeds, Standels, Shadows of Night, Leaves, Count Five i Syndicate of Sound, koje je 1972. godine, Lenny Kaye, rock-kritičar i gitarist u Patti Smith Group, učinio besmrtnima albumom »Nuggets«, kompilacijom »punka« šezdesetih. Možemo se poslužiti naslovom već klasičnog prvog albuma Dead Boysa – ti bendovi bili su mladi, glasni i šmrkavi, i ako im se posrećilo složiti jedan hit, na primjer »Psychotic Reaction« sastava Count Five ili »Little Girl« Syndicate of Sound, koje Dead Boys kasnije prerađuju – istovremeno su bili temelji glazbenog razvoja kulture nezadovoljne mladeži iz koje se naposljetku rađaju Ramonesi.

18

ramones prijelom.indd 18

7.10.2010 11:04:47

19

ramones prijelom.indd 19

7.10.2010 11:04:47

Istini za volju, rock sedamdesetih iznjedrio je samo jedan žanr vrijedan pažnje, iako bi ga se teško moglo smatrati dijelom trenda. Taj žanr okuplja »tvrđe«, podzemne »proto-punk« bendove – MC5 iz Detroita, Stoogese, njujorški Velvet Underground i New York Dollse. Te grupe prodale su manji broj ploča, no pokazale su se kao karika koja nedostaje između nekoć bujne rock-scene šezdesetih i pokreta punk-rocka i »novog vala« koji Ramonesi pokreću sredinom sedamdesetih godina – vrijeme u povijesti rocka koje mnogi smatraju glazbeno mlakim... jednako kao i ono razdoblje između prvoga vala klasičnih rock’n’rollera (Elvis Presley, Chuck Berry, Little Richard) i britanske invazije koju pokreću Beatlesi.

Dakle, u to je vrijeme vladao istinski vakuum – gledano sa stanovišta onog iskonskog, izravnog i buntovnog rock’n’rolla. Bunt je pojam, mora se istaknuti, koji kritičari već dugo smatraju temeljnim čimbenikom rock’n’rolla.

I, kao što sam naglasio, Ramonesi su se mogli buniti protiv mnogo toga – iako zasad moramo naglasiti da su i sami najvećim dijelom bili isti onakvi izopćenici kakve su portretirali u svojim pjesmama; bili su tipovi koji su s apsolutnim autoritetom mogli pjevati o »silaženju s uma« samo zato što i sami nisu bili pretjerano pri zdravoj pameti. »Pubertet je znao biti gadan,« govorili su, »osobito ako ga čovjek nikada ne preraste.« To su bili klinci bez perspektive – a ipak nisu više bili ni klinci. Ipak, u tome nisu bili usamljeni. Diljem Amerike, maturanti, netom izišli iz adolescencije, suočavali su se s okrutnom životnom činjenicom – nema ničeg više. Američki san, ma što to bilo, svodi se na »No Fun«... da se poslužimo već klasičnim naslovom pjesme Stoogesa... no nije toliko mračan kao »no future«, o čemu su pjevali Sex Pistolsi. Dok je 1988. godine slavio objavljivanje kompilacije s trideset pjesama Ramones Mania, Legs McNeil, kroničar grupe još od početaka punka, u časopisu Spin s divljenjem piše o činjenici da su Ramonesi ostali zajedno petnaest godina i stvorili toliki klasičan opus. »No, istini za volju,« primjećuje, »što bi drugo mogli raditi?« Stvarno, što drugo? Dok bi se Johnny Ramone zadovoljio samo jednim albumom, Ramonesi su postigli čudo – otvorili su brane koje su zadržavale nagomilane frustracije i latentna stremljenja koja će se pretvoriti u tisuće bendova svih mogućih vrsta. Punk, novi val, novi romantizam, nova muzika, techno-pop, hardcore/speed/trash-metal, alternativa, modern-rock, postmoderna – »Postoji izravna veza između Ramonesa i Nirvane... može je otkriti svatko tko se potrudi«, piše Spin u izdanju kojim slavi sedam godina postojanja i Ramonese smješta uz bok Beatlesima, Rolling Stonesima, Jimiju Hendrixu, Led Zeppellinu, Sex Pistolsima i Public Enemyju – po njima je to sedam najvećih bendova svih vremena. »Nijedna druga grupa u posljednjih osamnaest godina nije bila važnija ili utjecajnija.« 20

ramones prijelom.indd 20

7.10.2010 11:04:47

Trebate dokaze? Pogledajte majice! Logo Ramonesa krasi prsa pripadnika raznih bendova među kojima su Guns N’ Roses, Def Leppard, Metallica, Cult, Skid Row, Poison, Anthrax, L.A. Guns, Megadeth, Bang Tango, Georgia Satellites, Wrathchild, Mr. Big, Kix i Damned; modne kreacije Ramonesa nosili su također i John Lydon, Chrissie Hynde, Deborah Harry, Iggy Pop i Alice Cooper. Istovremeno, njihove pjesme izvode Skid Row, Sonic Youth, BoDeans, Godfathers i Seductive Luck, a da i ne spominjemo Mojo Nixon, Pygmy Love Circus, Buglamp, Creamers, Jeffa Dahla, L7, Flower Leopards, Bad Religion i Flash Eaterse – svi redom nastupaju na »Gabba Gabba Hey«, albumu kojim su odali počast Ramonesima.

Nedavno je francuska skupina Casse Pieds izvela »Beat on the Brat«, dok su njemački rokeri Die Toten Hosen, na svojem albumu posvećenom punku, »Learning English, Lesson One«, pozvali Joeyja Ramonea da pjeva u njihovoj verziji »Blitzkrieg Bopa«, snimljenoj u čast vječnom nadahnuću koje su Ramonesi budili »svojom trajnom snagom i beskompromisnom glazbeničkom odlučnošću«. Ramonese spominje i bend Human League, revolucionari synth-popa, u pjesmi »The Things That Dreams Are Made Of«, a da ne spominjemo i činjenicu da je njima u čast Motorhead napisao pjesmu dugu minutu i dvadeset pet sekundi. Izvadak iz »Ramonesa«: »Bad boy rock, bad boy roll / Gabba gabba, see them go... Bad boys then, bad boys now / Good buddies, mau, mau, mau.« Još 1992., dakle osamnaest godina nakon nastanka Ramonesa, dolazi novi val »klonova Ramonesa«, među kojima su njemački Richies (na Ramonese se pozivaju i naslovom albuma »Out of the Basement«), australski Ratcat, kao i bend imena Exploding White Mice, koji naziv vuče iz legendarnog teen-rock filma Rock’n’Roll High School, u kojem su nastupali Ramonesi. U međuvremenu se glazba Ramonesa pojavljuje u filmovima Times Square, That Summer, National Lampoon’s Vacation, Get Crazy, Over the Edge, Roadkill, Car 54, Highway 61 i, naravno, Pet Sematery, nastao po djelu Stephena Kinga – a da se i ne spominje reklama za Budweiser!

Dakle, kad se pročulo da se (konačno) radi na knjizi o Ramonesima, kružio je vic da bi, s obzirom na trajanje njihovih pjesama, knjiga trebala imati četiri stranice. Te četiri, a i više, možemo ispuniti samo pozdravima i izrazima poštovanja obožavatelja i prijatelja. Tom Petty, glavom i bradom, predložio je da se u Američkom muzeju suvremene umjetnosti organizira 21

ramones prijelom.indd 21

7.10.2010 11:04:47

22

ramones prijelom.indd 22

7.10.2010 11:04:47

izložba o Ramonesima, te da vodiči svakih sat vremena pritisnu prekidač i pokrenu Dee Dee Ramonea i njegovo »One-chew-tree-faw« kako su to pisali britanski novinari, a zatim »Da Brudders« (opet Britanci) izvedu svojih uobičajenih dvadeset stvari za šest minuta (Petty pomalo pretjeruje) prije nego što se posjetitelji presele do izložbe fotografija Roberta Mapplethorpea. Bono je izjavio da je s U2 na prvoj televizijskoj audiciji odsvirao tri stvari od Ramonesa – i dobio gažu.

Amy Carter (kći bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera) željela je upoznati Ramonese pa je sa sobom na tonsku probu dovukla cijeli čopor agenata Tajne službe predsjednika. Carly Simon tvrdila je da je obožavateljica Ramonesa u vrijeme kad su Joey i Marky svirali u kampanji Jerryja Browna. Danas Ramonese obožavaju svi stanovnici poznatog svemira. Oni su uistinu Grateful Dead punk-rocka.

Ipak, kao što ćemo vidjeti, bend koji se rodio crtajući stripove – dakle, kao da su počeli pisati stihove za reklame i završili tako da su ponovno stvorili rock’n’roll – nailazio je samo na nerazumijevanje okoline koja ih je smatrala hrpom ovisnika. Odijevajući se u kožne jakne kao kakvi ulični štemeri (istini za volju, tako su se odijevali oduvijek), postali su glazbenici koji su se borili protiv mladenačke dosade i svega što ona nosi... nedostatak obrazovanja, nezaposlenost, besparica, život bez auta i bez cura. Vlastitu glazbu morali su učiti u hodu budući da nisu mogli drugačije; budući da nisu željeli raditi ništa drugo.

Koliko znamo, jedina tragedija koju su doživjeli Ramonesi jest tragedija da im nitko nije priznao sve što su učinili za rock’n’roll i sve nas koji ga volimo i živimo za njega. Nikad nisu imali hit, za razliku od Blondie, The Clash, The Knack i svih ostalih bendova koji su dolazili za njima, ali nikad nisu činili ustupke pomodarstvu i uvijek bili iskreni prema sebi.

Dakle, tko su onda Ramonesi?

U redu, nisu prava braća. Istinu govoreći, nisu oduvijek bili ni prijatelji, što su jasno pokazali Richie i Dee Dee svojim nimalo srdačnim odlascima.

Doduše, nisu bili ni Beatlesi, a i članovi nijednog drugog benda koji mi sad pada na pamet. Unatoč svemu tome, bili oni ‘sretna obitelj’ ili ne (kradem stih iz njihovog hita »We’re a Happy Family«), bez obzira na komercijalni uspjeh, Ramonesi su uvijek ostali pošteni i do kraja odani onome što ih je spojilo u prvom trenutku – glazbi. Rock’n’rollu. »Something to Believe In« – navodim naslov njihovog singla iz 1986. Nekoliko tipova iz Queensa koji su odbijali odrasti, a istovremeno su bili »Too Tough to Die« (naziv albuma iz 1984.).

Najkraće rečeno, njihova povijest je povijest opstanka, a kako je povijest rocka pokazala, povijest Ramonesa potpuno je nevjerojatan i znakovit slučaj opstanka onih najotpornijih.

23

ramones prijelom.indd 23

7.10.2010 11:04:47

Prvo poglavlje

d

oba Vodenjaka odavno je prošlo.

Generacija hipija odavno je pokojna, no diljem Amerike rasla je, kako ju je okrstio pjesnik i legenda punka Richard Hell, prebrisana generacija, uvenuli ostaci naraštaja djece cvijeća, i pritom se osjećala prilično nalik korovu.

Ramonesi nisu izniknuli iz djece cvijeća.

Oni koji su postali Ramonesi odrasli su u predgrađu nastanjenom srednjom klasom, u dijelu Queensa zvanom Forest Hills, tamo gdje se održavao U.S. Open prije nego što su se tenisači preselili na veće terene, nasuprot stadionu Shea. Živjeli su i nedaleko parka Flushing Meadow, mjesta gdje se 1964. godine održala Svjetska izložba i gdje su odlazili na rock koncerte kad ne bi naganjali loptu, radili sitne gadosti ili se

Prebrisana generacija 24

ramones prijelom.indd 24

7.10.2010 11:04:47

25

ramones prijelom.indd Sec1:25

7.10.2010 11:04:48

fiksali jeftinom drogom – sve je to prije nego što su otkrili kako vlastite frustracije kanalizirati kroz glazbu.

Na Manhattanu se sjedne na linije vlaka E ili F, siđe se na postaji Continental Avenue/Forest Hills i nakon toga autobusom po 108. ulici do otprilike 67. ulice. Put traje dobrih pola sata, ali ako siđete u Queensu, našli ste se u drugome svijetu. »Osim djelomičnog pretjerivanja u razmjerima i blizini New Yorka, četvrt izgleda kao devet desetina naseljenog područja modernih Sjedinjenih Država.« Tako je Hell opisao Forest Hills u jednom od prvih članaka o Ramonesima koji je napisao za Hit Parader. »Divovske smeđe zgrade od pješčenjaka uzdižu se uzduž usijanih bulevara; prostore između njih zauzimaju asfaltirana igrališta, katnice u kojima su dragstori, skladišta ili stomatološke ordinacije na katu, slastičarnice, zalogajnice i samoposluživanja.« Priču nastavlja navodeći da su ljeti većinom visili u Jahnovoj slastičarnici, dok su se zimi zadržavali po stubištima. Zabavljali su se odlazeći u Alexanderovu robnu kuću gdje su gledali kako drugi kupuju. »Nije li to dosadno?« pisao je Hell. »Jebote, toliko dosadno da sam poludio samo pišući o tome.« Budući da je bio frontmen Ramonesa, započet ćemo s Joeyjem.

Rodio se kao Jeff Hyman, 19. svibnja 1951. – iako je dugo tvrdio da se rodio 1952. Rodio se na isti dan kao i Pete Townshend iz grupe Who, jednog od njemu najomiljenijih bendova – zapravo, vidjeti Whoovce na njihovoj prvoj turneji bio mu je jedan od najsjajnijih prizora u životu.

Kao i najveći dio njegove generacije, Joey pamti da je ranih šezdesetih na radiju slušao rock’n’roll, i to legendarne njujorške disk-džokeje kakvi su bili Murray the K i Good Guys s WMCA. »Rock’n’roll je bio spasitelj. Davao je osjećaj individualnosti. Njega je čovjek posjedovao – on sam i nitko drugi. Sjećam se kad mi je otac kupio radio koji se vješao na prozor i slušao preko slušalice. Znao sam ga slušati pod pokrivačem, a roditelji bi me obično ulovili pri tome.« Iako i Joey, kao i svako dijete šezdesetih, Beatlese navodi kao najsnažniji glazbeni utjecaj, s glazbom se sreo još ranije. Dok je bio dijete, njegova baka svirala je klavir i pjevala na zabavama u Macyju, dok mu je otac poklonio harmoniku koju je, kao istinski Ramone, gnječio sve dok od nje nije ostalo ništa. Tada u priču ulazi King Korn. »Mama je išla u supermarket gdje su dijelili kupone za popust King Korna – ona ih nije skupljala. Onda sam pregledao katalog i u njemu pronašao bubanj. Želio sam svirati bubnjeve, pa sam joj popalio markice 26

ramones prijelom.indd Sec1:26

7.10.2010 11:04:48

i nabavio ga. Nakon toga sam nabavio činelu i počeo svirati uz snimke Beatlesa, Gary Lewisa & Playboysa i Who.« Kad je navršio trinaest godina, baka mu je poklonila kompletni set bubnjeva koji je Joey kasnije zamijenio s »kompletom iz snova«, složenim prema setu Keitha Moona. Na njega su utjecali Ringo Starr, kao i Ginger Baker iz grupe Cream. No glavni muzički utjecaj na njega ostavlja klasični rock iz razdoblja prije Beatlesa, zatim legende »britanske invazije« i, istini za volju, svi ostali. »Beatlesi, Marc Bolan i T. Rex, Stonesi i Jagger, Elvis Presley, Little Richard, Buddy Holly, Gene Vincent, Phil Spector, Ronnie Spector, Noddy Holder i Slade, Who, rani bluzeri, doo-wop, Herman’s Hermits, Stooges, MC5, Dave Clark Five, Beach Boysi, Kinksi, Garry Glitter, Sweet, Del Shannon, Dusty Springfield, Dylan – bezbrojni stilovi utjecali su na mene i oblikovali svijet u kojem sam odrastao. Važnu ulogu odigrao je John Lennon svojim karakterom i smislom za humor – cijelom svojom pojavom.« Kad je Joey počeo pjevati, glavni uzor bio je Alice Cooper. »Ne samo pjevački, nego i zbog načina kako je živio cijelu tu fantaziju. Sviđala mi se blistava teatralnost njegovih nastupa, a i činjenica da je bio iznimno iskonski, poput Iggyja i Stoogesa, čime je u meni probudio zvijer – neku vrstu konstantnog bezumlja. U početku sam iskreno vjerovao Aliceu, sve dok nisam otkrio da zapravo nije nekrofil, što me strašno raspizdilo. Onda sam otkrio da igra golf s Georgeom Burnsom i tu je pukla ljubav.« No, Joey je s osam godina doživio progonstvo i s Forest Hillsa, kad su mu se roditelji razveli. »Djetinjstvo mi nije bilo loše, no patio sam od sindroma razorene obitelji – imao sam tri razna oca. I nikad se nisam vezao za Forest Hills.« Kao ni za tamošnju srednju školu.

Kao što je objasnio u razgovoru za školske novine The Beacon, 1991. godine, Joey je oduvijek bio svoj čovjek. »Nikad se nisam uklopio. Bilo je tamo osamnaestogodišnjaka kojima je isto tako moglo biti i šezdeset.« Najdraža uspomena, kako navodi, bilo je jesti sladoled u direktorovom uredu i na stubištu dobiti nož u leđa! Ipak, još se prisjeća da je svirao bubnjeve u podrumu mamine galerije (»Mama Ramone« – Charlotte, kao svaka dobra židovska majka, priželjkivala je da joj se sin upiše na koledž – bila je uspješna slikarica i kolekcionarka) smještene pored kina Trylon na bulevaru Queens, gdje je živio nakon što ga je, za njegovo dobro, izbacila iz svoga stana u Birchwood Towersu.

Time ne želim reći da se nije slagao s mamom – čak se s njom pojavio na televiziji u »Geraldou«. Štoviše, naučio ju je kako se puši trava.

27

ramones prijelom.indd Sec1:27

7.10.2010 11:04:48

28

ramones prijelom.indd 28

7.10.2010 11:09:32

Joey se dobro slagao i s tatom, iako su se on i Noel Hyman, vlasnik prijevozničke tvrtke na Manhattanu, tada jedva viđali. Zapravo, mladićeva glazbenička stremljenja daleko je više podržavao duhom osebujniji ujak Sy. U kasnim tinejdžerskim godinama Joey je proživljavao razdoblje eksperimentiranja, putovao na Manhattan i otkrivao sebe. »Na neki način uvijek sam volio živjeti vlastiti život; nikad nisam volio da mi govore što moram. Tako sam počeo odlaziti u grad i motati se po West Villageu. Te zime dijelio sam letke za salone za masažu i vječno me progonila paranoja zato što su vlasnici trgovina obično pozvali drotove i onda bi nastala racija. No, sa sedamnaest godina zarađivao sam pedeset dolara tjedno – plaćali su me po satu. Obično sam uzeo cijelu hrpu letaka koje bih zatim pobacao u kanalizaciju, a nakon toga bih otišao negdje užicati kavu ili do parka popiti par piva. Naposljetku bih se vratio i tražio još letaka.« To nisu bila sretna vremena. Joey se nije uspio uklopiti ni doma, ni u školi, ni u kvartu. Mladenačka eksperimentiranja s halucinogenim drogama na kraju su ga stjerala na psihijatriju gdje je, nesumnjivo, niklo sjeme mnogih budućih pjesama Ramonesa. »Svi smo bili nekakvi samotnjaci i izopćenici – takva nam je i publika«, govorio je godinama kasnije, u vrijeme kad se svega toga mogao sjećati sa smiješkom. »Štoviše, dijelili smo taj smisao za mračan, crni humor koji je razumijevala tek šačica ljudi.« Johnny Ramone na sličan se način prisjeća tih ranih godina. »Kraj tinejdžerskog razdoblja iznimno je važno razdoblje za djecu – obično tada čovjek ne zna što bi sam sa sobom, a istovremeno ga okolina pritišće da se upiše na koledž ili da nađe posao. Krizno vrijeme, osobito ako dijete ne voli školu i nije uspješan učenik. Meni su to, u biti, bile delinkventske godine. I u to doba, iz vedra neba, dok sam se vukao po kvartu, začuo sam glas iz visina: Što ću s vlastitim životom? Jesam li se rodio zato da budem delinkvent? Tada sam prestao činiti sve loše – prestao sam piti, drogirati se, sve to po spisku... na što sam inače tratio cijele dane. Samokontrolom se može sve!« John Cummings rodio se 8. listopada 1951. kao jedino dijete građevinskog radnika. Kao dječak žarko je želio postati igrač bejzbola, a njegova ljubav prema toj igri, kao i prema Yankeesima, trajala je sve do njegove smrti. »Od pete godine želio sam postati igrač bejzbola – no, u srednjoškolsku ekipu ulazili su samo oni ošišani, a ja ni tad nisam mogao smisliti nikakvu 29

ramones prijelom.indd Sec1:29

7.10.2010 11:04:48

disciplinu. Onda sam dvije godine proveo u dvije različite vojne škole i, kad se osvrnem na to vrijeme, naučio sam se stezi. Mislim da bi svi pod obavezno morali bar dva mjeseca, s navršenih osamnaest, provesti u logoru za obuku.« Prijelomni trenutak za generaciju Ramonesa bila je noć 9. veljače 1964. godine, kad su Beatlesi prvi put nastupili u šou Eda Sullivana. Johnny se prvi put zainteresirao za muziku nakon čuvenog Elvisovog nastupa u legendarnom subotnjem šou 1957. Dragi su mu bili i Presleyjevi suvremenici – Buddy Holly, Gene Pitney, Bobby Darin, Chuck Berry, Chubby Checker i Dion, a kad su navrli Beatlesi i ostali britanski bendovi i on je – kao i milijuni očaranih tinejdžera – nabavio gitaru. »Gledao sam Beatlese, Stonese, onda Led Zeppelin i Jeffa Becka. Sviđali su mi se gitaristički bendovi kakav je bio Hendrixov i Cream, no nisam uspio prokljuviti kako svirati poput njih pa sam jednostavno odustao.« Kad je Johnny kasnije naletio na bendove poput New York Dollsa, shvatio je da se gitaru ne mora svirati poput boga, i da su većini gitarističkih bogova od samih pjesama važnije samodopadne solaže. No, prije toga prošlo je nekoliko godina rada na raznim poslovima, nezaposlenosti i, slijedeći očev primjer, rada u građevini. U to vrijeme cilj je, najblaže rečeno, bio »biti normalan«, što se možda moglo i ostvariti da Johnny 1974. godine nije dobio posao na pedeseterokatnici na uglu 50. ulice i Broadwaya na Manhattanu, na onoj istoj zgradi na kojoj je radio i njegov prijatelj iz susjedstva Dee Dee. »Obično smo svaki dan sjedili vani na pauzi za ručak, gledali cure i razgovarali o tome da osnujemo bend.« Dee Dee, nekadašnji frizer, sada činovnik u pošti, rodio se kao Douglas Colvin, 18. rujna 1952. i najveći dio djetinjstva proveo u Berlinu. Zločesto vojničko derište, sin profesionalnog časnika, pohađao je vojnu školu u Münchenu i povlačio se u svijet mašte da pobjegne od roditeljskih svađa (razveli su se kad mu je bilo petnaest godina). Odrastajući na ulici, lutao bi bojišnicama iz Drugoga svjetskoga rata, skupljao trofejne kacige, gasmaske, bajunete i mitraljesku municiju. S prijateljem je jednom u Berlinu pronašao staru minobacačku granatu i razljutio odrasle time što je u njoj detonirao dimne bombe.

Ono manje zabavno bili su njegovi teški problemi s drogom (među njima i četrnaest godina ovisnosti o heroinu) koji su Dee Dee Ramonea povremeno mučili tijekom zrelih godina. U otvorenoj ispovijedi koju je napisao za časopis Spin, nakon odlaska iz benda, prisjeća se kako je stare vojničke noževe trampio za morfij da bi zatim u Queensu prešao na travu, 30

ramones prijelom.indd Sec1:30

7.10.2010 11:04:48

barbiturate i ljepilo i tratio sate i sate nazivajući neke telefonske brojeve samo da u slušalici začuje čudno pištanje.

U muzičkom životu, Dee Dee se gitare prihvatio s dvanaest godina.

Budući da su majci bili draži Beatlesi i Ricky Nelson, on je prigrlio Stonese i Jimija Hendrixa. Kasnije je volio slušati Paula McCartneya i Wingse, a čak je posjedovao i potpisanu biografiju škotske tinejdžerske senzacije, grupe Bay City Rollers. Kad je prvi put ugledao rock-grupu znao je da je to njegov život, pa je na školskim plesovima, umjesto da pleše s curama, stajao ispred pozornice i s divljenjem zurio u bend.

Dee Deeovo srednjoškolsko razdoblje po svemu ostalome bilo je jednolično i neugodno kao i svima ostalima. Tih dana, priča, ako nisi vozio Corvette, cure te ne bi ni pogledale. Ne treba ni reći da nije imao auto tako da dugo nije imao ni djevojku, a kad se konačno dočepao jedne bila je toliko ružna da mu se ionako nije svidjela. Ni škola mu nije bila previše draga, tako da je većinom s ostalima visio oko stupa za zastavu. Na koncu su ga zamolili da napusti školu, nastavlja priču, budući da nije mogao shvatiti popis predmeta. Unatoč tome, željeli su ga usmjeriti prema akademskoj karijeri, a on je samo želio raditi.

Otkrivši da se američki klinci ne mogu mjeriti s njegovim viđenjem stila, Dee Dee je počeo obilaziti diskoteke – noćne klubove kakvi su bili Sanctuary, Tamerlane i Superstar. Tamo otkriva New York Dollse i doživljava prosvjetljenje nakon što je prvi put na bini ugledao Iggyja i Stoogese – Iggy se premazao zlatnom bojom i pola sata svirao na samo tri akorda, dok je Scott Ashton, gitarist, paradirao u motorističkoj jakni s kukastim križem na leđima.

Dee Dee se prisjeća da je Johnnyja upoznao na ulici i s njim razgovarao o Stoogesima. U to su vrijeme svi živjeli doslovno vrata do vrata, u stambenom naselju na Forest Hillsu. Dee Dee, Johnny i Joey – tri buduća prva Ramonesa; četvrti je bio Tommy Erdelyi.

Tommy se rodio u Budimpešti, 29. siječnja 1952., i s četiri godine, s obitelji, doselio u Sjedinjene Države. »Johnnyja sam prvi put ugledao u kafiću srednje škole Forest Hills.

Razgovarali smo o glazbi i još koječemu i onda složili bend – Tangerine Puppets. Bili smo mladi bend iz garaže (svirali su pjesme bendova Shadows of Knight, Stonesa i Count Five, kao i Bo Diddleyja), stvarno divlji i moćni. Johnny bi mahao gitarom i s njom, kao s mitraljezom, divljao uokolo. Jednom prilikom svirali smo u srednjoj školi i skakali; Johnny je tada gitarom udario neku djevojku pa su nas izbacili iz škole. Nakon 31

ramones prijelom.indd Sec1:31

7.10.2010 11:04:48

srednje škole razdvojili smo se na neko vrijeme, ali nismo gubili kontakt.

Raspitivao sam se što radi i nagovarao ga da okupimo bend jer sam ga smatrao sjajnim i iznimno talentiranim izvođačem.« Tommy, gitarist, nakon srednje škole pronašao je posao kao snimatelj u legendarnom studiju Record Plant na Manhattanu, gdje je radio na snimanju Hendrixovog Band of Gypsies (često je sumnjičavog Hendrixa morao uvjeravati da su mu sinoćnje snimke gitare upravo sjajne), na McLauglinovom albumu »Devotion«, kao i albumu »Mountain Climbing«, benda koji je osnovao divovski gitarist Leslie West – još jedan emigrant s Forest Hillsa.

U međuvremenu, na Broadwayju, Johnny i Dee Dee odlučili su otići u Mannyjevu prodavaonicu gitara na 48. ulici i nabaviti instrumente. 23. siječnja 1974. godine Johnny je (on bilježi sve važne datume u povijesti Ramonesa) za pedeset dolara nabavio modru Mosriteovu gitaru – više novca nije imao. Ali Mosrite, gitaru koja je mogla zvučati metalno poput Fendera, a istovremeno i bogato kao jedan Gibson, koristilo je, osim Venturesa, samo još nekoliko izvođača – što je savršeno odgovaralo Johnnyjevom okorjelom individualizmu. Ipak, nije to bilo nešto važno – kao što je jednom primijetio, sve gitare zvuče jednako samo ako ih se svira dovoljno glasno. Kasnije je nabavio i zlatnožuti Mosrite (poznata rastrošnost – Johnny je gitaru platio dvjesto dolara budući da je tom prilikom nabavljao i pojačala, a prodavač je znao da je pri novcu) kako bi mu na gažama bila pri ruci, budući da je po nastupu trgao najmanje jedan komplet žica. (Imao je i bijeli Fenderov Stratocaster na kojem je zbog metalnog zvuka izvodio »I Wanna Be Your Boyfriend«).

Dee Dee se odlučio za pedeset dolara vrijednu DanElectrovu basgitaru, koju je kasnije uništio prije nego što je prešao na Gibsonovu Firebird – kasnije je od Freda Smitha iz benda Television otkupio svoj prvi Fender Precision (Fred ga je zamolio da ga nikad ne proda – Dee Dee se oglušio na molbu). Četiri dana kasnije održali su prvi pokus, a kad je Tommy otkrio da njegovi prijatelji posjeduju gitare pretvorio se u njihovog menadžera. U to su vrijeme već bili otkrili i Stoogese i New York Dollse, kao i »Nuggets« – slavnu kompilaciju punk-rock bendova iz garaža šezdesetih godina koju je izdao Lenny Kaye. No, najvažnije, Tommy je u to doba već vodio svoju malenu dvoranu za pokuse na Istočnoj 20. ulici nedaleko Park Avenue South na Manhattanu, surađujući s još jednim prijateljem iz škole Forest Hills – Monteom Melnickom – tim istinskim petim Ramoneom.

32

ramones prijelom.indd Sec1:32

7.10.2010 11:04:48

Krupan tip blagoga glasa koji se zanimao za arhitekturu i posjedovao traženo jobovsko strpljenje, Monte se priključio Ramonesima u trenutku kad su se već dovoljno sabrali da im je bio potreban ton-majstor. Kao novi menadžer, Monte je postao odgovoran za sve – od koordiniranja osmeročlane ekipe do toga da provjeri je li se Joey ukrcao na avion. Sam govori da je bio »Katica za sve« – dadilja, psihijatar, prodavač karata, agent za putovanja, računovođa, vozač kamiona… No, prije svega toga je s Tommyjem svirao bas u tadašnjem lokalnom bendu iz Glitterove ere – zvali su se Butch. Nakon toga prešao je u country-rock sastav, Thirty Days Out, koji je za tvrtku Reprise početkom sedamdesetih snimio dva albuma (Tommy je potpisan kao ton-majstor) i nastupao kao predgrupa Beach Boysima, Tomu Rushu i Captainu Beefheartu.

Kad se grupa raspala, Monte je kraće vrijeme svirao po studijima i onda se pridružio Tommyju u osnivanju Performance Studia. Skupina iz koje su se iznjedrili Ramonesi bila je Tommyjev omiljen projekt, i kad su tamo počeli s pokusima u ožujku 1974., Johnny je svirao gitaru, Dee Dee ritam gitaru i vokale, a prijatelj Joey bio je na bubnjevima, iako moramo, bar letimično, ovdje spomenuti i još jednog Ramonea, Richieja koji je svirao bas dok je Dee Dee svirao gitaru. No, Richie nije uspio izdržati tempo, te je nakon samo dva dana pokusa otišao u ropotarnicu povijesti.

Godinu dana prije toga Joey je nastupao kao pjevač s bendom Sniper – »glitter-band s jasno izraženim stavovima«, bar je tako govorio Joey, »specijaliziran za stihove o nasilju i perverzijama«. Joeyju, koji je već nastupao s drugim bendovima i jednom čak kao bubnjar otišao na audiciju kod Keitha, pop-pjevača s jednim hitom (»98,6« našla se na sedmom mjestu 1967. godine; tom prilikom Joey je svirao »Toad« Gingera Bakera), Sniper je bio prvi sastav koji je okupio i u kojem je nastupao kao pjevač.

Naravno, s metar devedeset pet visine, pjevač od glave do pete.

Da bi skrpao kraj s krajem, Joey je obavljao gomilu povremenih poslova – posljednje je radio kao ulični prodavač kojekakvih drangulija i plastičnog cvijeća u Greenwich Villageu. »Akrilno cvijeće, podsjećalo je na vitraje.

Prvi sam ih donio u Queens i tako mi je dobro krenulo da sam unajmio pomoćnika. Mislim reći, u jednom danu zaradio sam tristo dolara. Onda sam jednom prilikom u gradu, nedaleko robne kuće Macy’s, otvorio štand u krivo vrijeme. Drot mi je rekao da se moram maknuti jer se ljudi žale, pa sam pokupio dućan i nastavio raditi iza ugla. Tada su se preda mnom zaustavila patrolna kola, otvorila su se vrata i drot je rekao: ‘Upadaj’ – u autu su već sjedili prodavač kestenja i prodavač pereca; sprijeda je bila cura koja je prodavala hot-dogove. Imao sam pravo na jedan telefonski 33

ramones prijelom.indd Sec1:33

7.10.2010 11:04:48