Sedam strahova
Ne znam kome se obraćam, ne mogu da biram… Možda je to dobro, jer nikada u životu nisam izabrao najbolju mogućnost. Neka slučaj presudi. Nadam se da mi neće dodijeliti kakvog gadnog cinika. Priča, koju želim što bolje ispričati, počinje sedmog marta 2005. godine. Tog dana Oslobođenje je na naslovnoj stranici objavilo fotografiju radnika koji čiste ogromne naslage snijega s neke sarajevske ulice. U istom broju, na četvrtoj strani, štampana je fotografija sela Ljute na Treskavici. Na blijedo otisnutom snimku krovovi kuća izviruju iz snježnih nanosa, a naslov obavještava da su smetovi visoki čak sedam metara. Skoro čitava zima prošla je u smjenama magle i kiše. Početkom marta snijeg je počeo padati kao da je bijesan. Pahulje su bile male i okrugle kao kuglice stiropora, ali uporne, danima su sipale. Gradska djeca su, prvih nekoliko dana, uživala u njemu. Od svake strmine u gradu načinila su klizališta i sanke su do kasno u noć strugale ulicama. Ali, uskoro im je dosadilo, pa bi se taj mart trebao pamtiti i po tome što je snijeg uspio dodijati čak i djeci. Kada su posljednje sanke napustile ulice, snijeg je postao samo smetnja. Događaji nisu stari, pa prilično dobro pamtim detalje. Potrudiću se da sve tačno prenesem, jer to je, prije svega, u mom
7
8
Selvedin Avdić
interesu. Možda neke dijaloge neću uspjeti precizno prepričati, to je razumljivo, ali ću pokušati da ih što vjernije rekonstruišem. Dragocjeni su za tok priče. Biću i sasvim iskren, laži su privlačne, ali preskupe. Ne citiram, govorim iz iskustva. Priču ću početi ovako. Devet mjeseci proveo sam u krevetu. Nisam bio bolestan, osjećao sam se sasvim dobro. Fizički – da naglasim. Ili ništa lošije nego inače… Jednostavno, nisam mogao pronaći dovoljno jak razlog da napustim krevet. Mogao sam satima ležati na leđima i posmatrati zraku sunca kako se probija kroz rupu na roletni. Slušao sam klokotanje vodovodnih cijevi, prigušene glasove komšiluka u zidovima, škripu mehanizma lifta, kandže golubova koji kližu po limenom simsu prozora. Zurio sam u plafon, jeo čajne kolutiće otopljene u vodi. Spavao. I to je sve. To je bilo sve što sam tih dana radio i želio da radim. Nisam bio sretan. Poslije ću vam objasniti zašto. Za sada, kako ne bih na samom početku priče ostavljao nejasne dijelove, napomenuću da me je, nakon deset godina braka, ostavila žena za koju sam mislio da ne može svoj život zamisliti bez mene. Odmah priznajem – nema mjesta lažima u ovoj priči – ja sam apsolutno kriv za njen odlazak. U noći između šestog i sedmog marta, odjednom i bez meni razumljivog razloga, odlučio sam da je došlo vrijeme za napuštanje kreveta. Sedmog marta 2005. godine, u ponedjeljak, vratio sam se među žive. Otvorio sam oči na prvi zvuk budilnika, tačno u sedam sati. Umio sam se, oprao zube, čak uradio i jutarnju gimnastiku, četiri skleka zbog kojih sam osjetio vrtoglavicu i mučninu u stomaku. Zapalio sam prvu cigaretu. Oscar Wilde, ako se dobro sjećam, rekao je da su cigarete baklje samosvijesti i da se uz pomoć njih povlači u sfere privatnih osjeta. Meni su cigarete loša navika, droga koja ne hvata i, možda, blago sredstvo za smirenje. Također, s cigaretom nisam sam, kako
Sedam strahova
kaže stara reklama. S takvim društvom u zubima krenuo sam u prvu avanturu. Ne trebam objašnjavati da sam bio nervozan, uplašen, nesiguran. Ali, bilo je vrijeme za promjene. Umotao sam se u kaput i izašao. Želio sam jutro početi s novinama, pročitati šta sam propustio za posljednjih devet mjeseci, kako se svijet komešao oko mog kreveta. Lagan vjetar vrtio je male pahulje po zraku. Nekoliko ih je palo iza kragne kaputa. Nisu bile neprijatne. Zgrabio sam Oslobođenje, brzo, da prodavačica ne bi počela razgovor, ostavio kusur i odgmizao u stan. Stavio sam posudu za kafu na peć i uključio radio. “Muzička skupina Rolling Stones odsviraće za vas pjesmu ovog jutra. Čućemo kompoziciju Street Fighting Man ili Ulični borac, čiji zvučni zapis je zabilježen daleke 1968. godine.” Glas voditeljice bio je ozbiljan, skoro tronut, kao da čita obavještenje o nekoj važnoj smrti. Ta najava probudila je u meni spokoj koji odavno nisam osjetio, staromodan mir, sigurnost koja miriše na djetinjstvo. Odavno me nije posjetio takav osjećaj. Protegao sam se i pokušao da ga udahnem, osjetim u nozdrvama, plućima, da ga zadržim i dobro upamtim. Pio sam kafu, slušao zvučni zapis i kroz prozor posmatrao ljude kako se probijaju kroz snijeg koji je preko noći narastao za još tri pedlja. Iznad njih kružilo je jato bijelih, pitomih golubova. Otvorio sam novine. U vrhu druge stranice pisalo je da su timovi Federalne komisije za traženje nestalih od 1995. godine pronašli 363 masovne grobnice i iz njih ekshumirali 13.915 žrtava. Na petoj stranici Epidemiološka služba Federalnog zavoda za javno zdravstvo upozoravala je da vremenske nepogode povećavaju rizik od zaraznih bolesti, posebno kapričnih respiratornih, pa i meningokoknih infekcija, ali i nekih drugih, poput žutice, trbušnog tifusa i dizenterije. Na stranicama namijenjenim vijestima iz svijeta, novinarka italijanskog lista Il Manifesto, Giuliana Sgrena, opisivala je kako je oslobođena iz iračkog zatvoreništva i optužila američke vojnike da su pucali na njen
9
10
Selvedin Avdić
automobil. Čitava Italija, tvrdio je dopisnik Oslobođenja iz Rima, oplakivala je agenta italijanske tajne službe Nicolu Caliparija kojeg je ubila američka patrola. Vladimir Putin pripremao je obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom, Jacques Chirac obećao da će podržati palestinsku samoupravu, a bokser Mike Tyson na festivalu u San Remu otpjevao verziju pjesme New York, New York. U televizijskom programu gledaoci su mogli birati između tri filma – akcijskog Jednom u životu, melodrame I to je ljubav i biografske drame Frida. Dok sam razmišljao kakav filmski žanr odgovara prvom danu uključenja u život, čuo sam kako neko kuca na vrata, tri puta, lagano. Pomislio sam kako nisam dobro čuo, jer odavno mi niko, ovako rano ujutro, nije zakucao na vrata. Još tri kuckanja, a onda zvono. Ustao sam sa stolice, krenuo ka vratima i stao. U ogledalu sam sreo sumoran, zgužvan i blijed lik. Na sebi sam imao izobličene pantalone pune svjetlucavih, raskošnih mrlja i prijeratnu, nekada zelenu majicu s velikim znakom fabrike Mahnjača na prsima. Pomislio sam kako bi bilo dobro da se presvučem, ali za prvo jutro bilo je dosta promjena u životu. Na vratima je stajala Mirna. Svježa i nasmijana. Iza mene je zjapio jednosoban stan – kao usta diva s pokvarenim zubima. – Dobro jutro. Nisam valjda uranila? Tek tada sam se sjetio. Sjetio sam se da sam možda imao još jedan razlog za ustajanje. Noć prije, razgovarao sam telefonom s Mirnom. Probudila me, bio sam bunovan, pa ne mogu da se sjetim o čemu smo razgovarali. Želio sam samo što prije završiti razgovor i vratiti se u krevet. Mora da je rekla kako hoće da se vidimo. Ili tako nešto, jer stajala je na vratima sa širokim osmijehom. – Izgleda da nisam došla u pravo vrijeme. Podigao sam pantalone na kukove, osvrnuo se po sobi i odgovorio: – Znaš, pa i nisi. Molim te, možeš li se vratiti za sat?
Sedam strahova
Glas mi je bio promukao, piskav i šupljikav, tek probuđen iz duge šutnje. Ipak ga je razumjela, ponovo se nasmiješila, kimnula glavom i otišla niz stepenice. Sat, koji sam iskamčio od nje, planirao sam potrošiti na dotjerivanje stana, iako nisam vjerovao da će se zaista vratiti. Ja ne bih… Ne bih se vratio kada bi me čekala osoba koja izgleda, misli, ponaša se i uopšte, živi kao ja. Tako sam razmišljao i čvrsto u to vjerovao, pa sam se samo vratio u stolicu. Jer, rekao sam već, nisam bio sretan u to vrijeme. Nimalo. Pokušavao sam se prisjetiti telefonskog razgovora s Mirnom, ali bez uspjeha. Poznavao sam je površno, u ona prijeratna vremena, kada sam mnogo ljudi tako poznavao. Razgovarali smo samo nekoliko puta. Voljela je slikarstvo i mislim da smo uglavnom o tome pričali. Ne znam kako mi je to uspijevalo, jer nisam neki ekspert za tu temu. Mora da su ljudi koje je sretala znali još manje, jer je s oduševljenjem ispraćala svaku moju primjedbu ili neki labav zaključak. Onda je nestala, u ratu. Nisam ni uočio kada je otišla. Sve je lako nestajalo u to vrijeme – ljudi, navike, predmeti, običaji, mnoge riječi… Mijenjao se grad, skoro sasvim. Navikavao sam se na odlaske ljudi, nekako lako, kao što sam kao normalnu pojavu usvojio nedostatak hrane, vode, struje… Kako iz mog života nestane Čoka pašteta, tako uočim da nema ni nekog prijatelja koji ju je volio. Zvono na vratima… Ipak sam se prevario, vratila se, pomislio sam, i zažalio što barem nisam u neki ćošak gurnuo stare čarape i prljave tanjire. Ali, ispred vrata stajao je Ekrem, domar u soliteru i taksista na ulici. U ruci je držao veliku svesku, sa stranicama iskrižanim tabelama. – Uranio, komšija? Plata za čistačicu, znaš da skupljamo od stanara svakog sedmog u mjesecu. Ti si, živ bio, dužan za devet mjeseci. Okrenuo sam se da uzmem novčanik iz džepa kaputa. Znao sam da Ekrem za to vrijeme isteže vrat i razgleda stan. Obavezno
11
12
Selvedin Avdić
je to radio, pa su domaćice dobro pazile da malo počiste prije njegove posjete. Kada sam se okrenuo, brzo se povukao korak nazad, nasmijao i bradom pokazao na svoj debeli stomak. – Valjal’ džemper, komšo? Vuneni džemper, s velikim stiliziranim jelenom koji riče na mjesec, zatezao se preko stomaka. Kimnuo sam glavom. – Na kurcu sam ga zaradio – zadovoljno me obavijestio. Znao sam i to… Hvalio se kako mu bivša žena iz inostranstva i dalje šalje poklone, iako je udata za nekog njemačkog penzionera. Kao, objašnjavao je Ekrem, kupuje mu poklone iz zahvalnosti za divlje noći i u čast njegove fenomenalne seksualne vještine. – Kako je kod tebe? Il’ je bolje da ne pitam? Opet sam kimnuo glavom i dao mu novac. Namignuo mi je i pružio svesku na potpis. Zatvorio sam vrata i čuo ga kako zvoni na vratima preko puta: “uranio komšo, valjal’ džemper.” Odlučio sam, ipak, malo dotjerati stan. Za svaki slučaj, ako se Mirna vrati. Nisam se mnogo trudio, samo sam sklonio one čarape i tanjire. Nisam imao snage za nešto više. Vratio sam se u stolicu i čekao. Gledao sam kroz prozor. Napolju, muškarac i žena igrali su se s djevojčicom u snijegu. Muškarac je zatvorio oči rukama, a njih dvije su, uz kikot, tražile skrovište. Pronašle su ga u maloj pećini izdubljenoj u snijegu. Muškarac je otvorio oči, pao na ruke i koljena i počeo njušiti njihove stope. Velikim brkovima čistio je snijeg ispred sebe. Kada su ga tragovi doveli do skrovišta, glasno je zalajao. Napravio je kolut naprijed i skotrljao se unutra. Za njim su se, uz mnogo veću škripu nego što im pripada, zatvorila mala sniježna vrata. Jato bijelih golubova kružilo je iznad njih, sve brže i brže, dok nije postalo blještav disk. Disk se formirao u strijelu koja se zakratko smirila na nebu, okrenula ka zemlji i uz zvižduk obrušila. Kada su se ptice, kao velike pikado strelice, rafalno zarile u snijeg, radio iza mojih
Sedam strahova
leđa odsvirao je tuš, a zvono s vrata zagalamilo. Zagladio sam kosu i pritisnuo kvaku. Na vratima je stajao čovjek s krvavim, velikim očima, najvećim koje sam ikada u životu vidio. Nešto mi je govorio ali, ma koliko da sam se naprezao, ništa nisam razumio. Male usne pomjerale su se kao gliste u blatu i ponavljale, čini mi se, iste riječi. Govorio sam mu da ponovi, rekao kako ništa ne čujem. Nije me slušao, prekriven ogromnim očima od kojih nisam mogao vidjeti ostatak lica. Tamne zjenice plivale su u krvi. Davale su jasan odraz, moje uplašeno lice ljuljalo se u njima. Usne su se pomjerale sve brže, možda je vikao. Ne znam sigurno… Tada sam se probudio. Mrak je već crtao dugačke sjenke na snijegu. Sat je pokazivao da sam prespavao čitavo poslijepodne. Nije to bilo neobično. U to vrijeme mogao sam neprestano spavati. Dovoljno je bilo da sjednem, ispružim noge i već mi se pogled mutio. Koliko god sam spavao i dalje sam bio pospan. Dosta je bilo spavanja. Otišao sam u kupatilo s čvrstom odlukom da se umijem. Otvorio sam slavinu i zurio u mlaz. Bio je krasan, svjetlucav, svjež. Mogao sam ga satima gledati. To sam i uradio. Mirna nije došla tog dana. Čekao sam je na stolici, zurio kroz prozor. Snijeg je i dalje padao, kao da želi zaustaviti život grada. Ali, nije mu uspijevalo. Ljudi su ga uporno gazili. Prolazili su ispod prozora i pravili staze koje su se sumanuto, bez ikakvog reda, umnožavale i križale. Teško je bilo pronaći mjesto u snijegu koje neko već nije zgazio. Da bi se dotakao svjež snijeg trebalo je ustati jako rano, prije svih, inače, nije imalo smisla izlaziti, sve se moglo posmatrati i s prozora. Uspio sam uočiti koji se prozor na susjednom soliteru prvi osvijetlio. Onda sam odgledao pola filma (odlučio sam se za onaj ljubavni) i prelistao nekoliko stranica neke knjige. Ne sjećam se koje, ali pamtim kako sam pomislio da je to dovoljno za početak mog povratka u život. A onda sam konačno zaspao.
13
14
Selvedin Avdić
*
Sutradan, oko podne, s velikom šoljom kafe stajao sam ponovo pored prozora. Na radiju je kuhar objašnjavao kako se peče riba na roštilju – “za debljinu od tri centimetra potrebno je deset minuta” – ili tako nekako. Na ulici, žene su nosile bukete cvijeća. Baš svaka žena imala je barem jedan i nosila ga kao trofej ili dirigentsku palicu, recimo. Oglasilo se zvono s vrata. Ispred je stajala Mirna, s još većim osmijehom nego juče. – Danas me moraš pustiti unutra. Ipak je Dan žena. Zaista, bio je Osmi mart. Ušla je, a ja sam se potpuno unervozio. Sjećam se da se nisam mogao sjetiti kako treba ugostiti ženu koja iznenada dođe u posjetu. Ponudio sam joj kafu, ali odbila ju je i tako mi oduzela jedinu ideju koju sam imao. Sjeo sam na stolicu i spustio ruke u krilo. Ali, čak i onako zbunjen, uživao sam dok sam je gledao kako sjedi u kuhinji. Možda je ovo pravo mjesto da vam opišem Mirnu. Bilo bi dobro kada bih mogao pronaći neku poznatu ženu s kojom bih je uporedio, ali ne mogu se sjetiti takve. Crnokosa je, ošišana kratko, skoro po pravilu JNA. Može se reći da je niska, s nekoliko kilograma viška i krupnim usnama koje bi možda bolje odgovarale nekom većem licu. Oči su crne, s kuglom svjetlosti u sredini, a osmijeh je najljepši na njoj, iskren, srdačan, spreman da se pokaže na najmanji povod. Takvi osmijesi mogu biti lijek. Osmijeh je činio od Mirne lijepu ženu, ali ipak, nije bila ljepša od moje. (Sve žene upoređujem sa svojom odbjeglom suprugom. Kao što religiozni fanatici u svakoj mrlji vide prorokovo lice, ja sam u svakoj ženi prepoznavao svoju.) Sjetio sam se kako se Mirna može najbolje opisati: bila je nekako čista, s preciznim linijama tijela i lica, kao da je u moju kuhinju smještena fotomontažom. Ne znam koliko sam je posmatrao, ali njoj to, činilo mi se, nije smetalo. Nije govorila, samo se smiješila. Nije joj smetala tišina, a mene je izluđivala. Ipak, ništa nisam činio da je prekinem, čak sam je podržavao
Sedam strahova
– počeo sam njenim očima posmatrati stan i odmah zaključio da joj se nikako ne može dopasti. Prašina je sve prekrivala, kada bi se soba mogla protresti, krupne pahulje prašine napravile bi oluju kao u malim staklenim kuglama. Niti jedan predmet u stanu nije imao sjaj, sve boje bile su prigušene, ni jutarnja svjetlost nije djelovala, kao da ju je tmurna soba upijala. Ali, nisam smio razmaći zavjese, plašio sam se da jače svjetlo može otkriti mnogo gore stvari. Ustao sam sa stolice, mlitavo se nasmiješio umjesto objašnjenja i otvorio prozor da barem uklonim smrad duhana, znoja, iskorištenog kisika… Mirise samoće. Onda sam pomislio da bi muzika mogla mnogo učiniti. Ona s lakoćom mijenja atmosferu u svakoj sobi. Napravite eksperiment, ako ne vjerujete. U potpuno praznoj sobi puštajte različite vrste muzike i vidjećete kako se pomjeraju sjenke, miješa zrak, svjetlo mijenja nijanse… Prostorija se prilagođava muzici, kao scenografija u pozorišnim činovima. (1) Nema potpune tišine. Ne postoji. Barem ne na ovom svijetu, možda u svemiru ili u utrobi zemlje. Gdje je hladno i mračno. Stavio sam CD u ladicu playera. Ne mogu da se sjetim koji… (2) Mislim da je svirala neka spora truba. To puštam kada sam nervozan. A, tada sam, koliko se sjećam, bio prilično nervozan. Ona je strpljivo čekala da završim svoje pripreme. Vratio sam se za sto i odjednom smo počeli razgovarati. Kao da smo slučajno nabasali na odgovarajuću frekvenciju. Ona je pričala o Švedskoj, o njihovim širokim bibliotekama u kojima knjige slažu kao skulpture, hvalila se kako sada i ona može da šeta po zimi s mokrom kosom a da se ne prehladi, pa mi ispričala priču o najnervoznijoj životinji na svijetu – jarvu, koji ne može da podnese drugog jarva u krugu od stotinjak kvadratnih kilometara. Ja nisam mnogo pričao, uglavnom sam u pauzi između njenih rečenica ubacivao kako je ovdje mnogo drugačije nego prije rata, a opet sve nekako isto, i naravno, mnogo drugačije od Švedske.
15
16
Selvedin Avdić
Dugo smo tako razgovarali, možda čitava dva sata, a ja sam čekao kada će konačno pomenuti razlog svoje posjete. Ona je to, činilo mi se, svjesno odlagala i brzo smišljala narednu temu, samo da bi popunila svaki komadić tišine. Pričala je kako u Švedskoj izbjegava ljude s naših prostora, da su podijeljeni u nacionalne klubove u kojima se grle uz turbo folk i tuku uz nacionalističke budnice. Odjednom me upitala: – Sjećaš li se mog oca? Naravno da sam pamtio Aleksu, bili smo prijatelji. Poznavao sam ga mnogo bolje nego nju. Klimnuo sam glavom, a ona je postavila novo pitanje: – Da li je mnogo pio? Sjećam se, pio je Aleksa mnogo više nego što mu je obraz mogao podnijeti. Pred sami rat, kada se belaj već mogao naslutiti, žeđ je naglo počela da mu se povećava. U početku ju je skrivao. Ulazio je u kafanu, žurno, poslovno, malim naklonom glave pozdravljao goste i naručivao duplu lozu. Čim bi konobarica stavila čašu na sto, a ona kucnula o drvo, Aleksa bi je zgrabio, naiskap sručio alkohol niz grlo, spustio čašu uz zvek na šank i izlazio. Ovaj put bez pozdrava. Sve u nekoliko sekundi, tik-hlap-tok i napolje. Poslije smo saznali da je isti ritual ponavljao u dugom nizu različitih kafana. Čim bi izašao iz prve, prelazio je prekoputa do naredne, a onda silazio na bulevar, ulazio u tamošnje kafiće, svraćao do pustog hotelskog bara, odatle prelazio u kafanu na autobuskoj stanici, pa u mali grill gdje su se grijali taksisti, odatle u još nekoliko kafića gdje su noću zujale techno zabave, pa u klub ljubitelja sitnih životinja, onda u pozorišnu kafanu, pizzeriju, bilijar klub, silazio niz glavnu ulicu, popio još jednu u pijačnom kiosku, pa u express restoranu. Nakon dva sata i zatvaranja punog kruga, vraćao se u prvu kafanu. S vrata je othukivao, kao da želi ostaviti utisak kako je izdržao težak radni dan. Glasno je pozdravljao konobare i srdačno naručivao
Sedam strahova
duplu lozu. Nju je onda lagano pijuckao, već sasvim pijan. Brzo smo otkrili šta radi, ali niko to nije pokazivao. Njegov manevar gašenja zvjerske žeđi nazvali smo Aleksin put loze. Tokom rata ga nisam često viđao, ali sumnjam da se mogao lako riješiti tako jake navike. Nisam joj to rekao. Samo sam pomenuo kako tokom rata nije bilo dovoljno alkohola da bi se moglo “mnogo piti”. – Aleksa je tek pomalo cugao, kada naleti prilika. Kao i svi mi. Tačno tako sam joj rekao. Mislio sam da će je obradovati ovakav odgovor, ali nije. Zadrhtale su joj nozdrve. Upitao sam je zašto je to zanima. – Zanima me sve što ima neke veze s mojim ocem. Zbog toga sam i došla. Udahnula je duboko. Brzo se pribrala, pustila sjaj u oči i osmijeh na lice, pa pronašla neku, sebi ugodnu, temu. Mislim da je pričala nešto o tome kako je u Stockholmu gledala izložbu Monetovih slika i kako joj je on, od tada, najdraži slikar. Voli gledati kako svjetlo mijenja oblike, rekla je. Nisam se uključivao u razgovor. Mislim da to nije ni očekivala. Razmišljao sam o Aleksi. Pravio brzu inventuru sjećanja. Bio je dobar čovjek. To je, naravno, najbitnije… Zvao se Aleksandar Ranković i to mu se nije dopadalo. Nije želio da ga povezuju s ozloglašenim šefom tajne policije koji se usudio prisluškivati čak i Tita, pa je odmah nakon predstavljanja – Aleksa Ranković, brzo dodavao: Aleksa, kao Šantić. Nosio je brkove koje je brijao svake tri godine i to tačno na prvi dan proljeća. Volio je da pije dobru domaću rakiju, a pošto takvu čovjek u životu rijetko sreće, iz nužde je pio lozovaču, a pivo nikada – izazivalo mu je depresiju. Kada bi mu alkohol donio dobro raspoloženje šaputao je Hajjamove rubaije ili pjevušio staru pop pjesmu Mnogo značiš za moj život draga. Uz čašicu je volio pričati o erotskim pasažima u knjigama Skendera Kulenovića i Hamze Hume
17
18
Selvedin Avdić
i objašnjavati zašto najerotičniji hod imaju plavuše s dugim nogama i koljenima blago okrenutim jedno prema drugom. I to je to. Toliko sam mogao da se sjetim. Dok je Mirna objašnjavala svoju novostečenu strast, razmišljao sam koliko stvari nisam znao o Aleksi – kako mu se zove žena, ima li braće ili sestara, čega se plaši, jesu li mu živi roditelji, kakav je kada se naljuti i šta mu može najlakše izazvati bijes. Nisam ga nikada posjetio, čak nisam znao ni gdje je stanovao. Nisam ga nikada vidio kako plače, nikada nije tražio pomoć od mene, nisam znao koje ljude voli ili ne voli u redakciji… Da, znao sam i ovo… Bio je cijenjen radijski reporter. Njegove reportaže dobijale su nagrade na radijskim festivalima, a slušaoci su voljeli obične priče iz života. Aleksa je pronalazio zanimljive likove po fabrikama, zabačenim selima, predgrađima, gradskim naseljima: modelare koji prave renesansne građevine od šibica, konstruktore dvokrilnih aviona od otpada, kolekcionare rijetkih leptirova, bračne parove s desetoro djece koji žive u deset kvadratnih metara, skupljače mitova, bivše ljepotice, parapsihologe, preobraćene zločince, profesionalne čudotvorce, nepojmljive izjelice, fanatične stihoklepce, proslavljene ljubavnike, džeparoše, krivolovce… Znate već takve reportaže, mnogi novinari se okušavaju u njima. Aleksine su se razlikovale od ostalih zato što je on zaista volio svoje likove. Nije im se ulagivao, ili ne daj bože ismijavao, razgovarao je s njima kao da ga zaista zanimaju njihovi životi, kao da predstavlja svoje prijatelje. Slušaoci su ga zvali dragi naš Aleksa, pisali mu pjesme, slali rođendanske i novogodišnje čestitke, raspitivali se za zdravlje… Mislim da im se dopadalo i to što je Aleksa govorio ekavicom, valjda ih je njegov srbijanski akcent podsjećao na popularne televizijske serije Bolji život i Vruć vetar. On je uživao u njihovoj pažnji i s istim entuzijazmom im uzvraćao. Kada je došao rat, prestao je snimati reportaže. Napravljen je ratni program, izbjeglice su dolazile u grad, emitirani su samo izvještaji s ratišta, svjedočenja o zločinima,
Sedam strahova
obavještenja o restrikcijama struje i redukcijama vode. Čak nije bilo ni meteorološke prognoze. Nije bilo mjesta za priče o običnim ljudima. Više i nije bilo običnih ljudi. Sjećam se, Aleksa je na samom početku rata mnogo pričao, ali ne više odmjereno. Nekada je pažljivo upotrebljavao riječi, vagao ih na jeziku, trudio se da pronađe najpogodniju, čak i u usputnom razgovoru, što mi se strašno sviđalo. Ali, u ratu, počeo je govoriti brzo, kao da se plašio da će ga neko prekinuti prije nego što dovrši misao. Psovao je nacionalne stranke, obavezno naglašavao kako su oni u SDS-u najgori, da su mu Karadžić i Mladić upropastili život. Svi su u to vrijeme željeli da kažu svoje mišljenje i nisu imali strpljenja za tuđe. Nije dugo trajala ta brbljivost, naglo je ušutio, uglavnom slušao druge i klimao glavom. A Mirna je pričala… Bez traga Aleksinog akcenta, opet o Švedskoj, o hladnoći vjetra i ljudi, o pijanim brodovima koji plove vikendima, tunelima za žabe, o jezerima i šumama… Dok je pričala nije me gledala u oči, nego u tačku između obrva, koja me škakljala. Odjednom je stala, u pola rečenice, i rekla kako mora ići. Dok je vezala patike u hodniku vidio sam da joj je kosa na potiljku vlažna od znoja. (3) Zategla je mašnu na pertlama, poravnala nogavice na hlačama i rekla: – Moj otac je tražio duhove. Podigla je pogled i upitala me: – Vjeruješ li ti u duhove? Naravno, zbunio sam se, ne očekuju se ovakva pitanja u zimska prijepodneva. Možda oko ponoći… Nije sačekala odgovor. Imala je novo pitanje: “Mogu li doći i sutra?” Opet nije dočekala odgovor, sišla je niz stepenice. Tek poslije, pomislio sam kako sam joj trebao reći da vjerujem ne samo u duhove, nego i u vampire, vukodlake, prikaze, vile, vještice, džine, čarobnjake, astrologe, džinove, patuljke, meleke
19
20
Selvedin Avdić
i anđele, aždahe i zmajeve, Satanu, Lucifera, Iblisa, Behemota, Belzebuba, Astarota, Gabrijela, Azraila, Asmodeja, Džibrila, Sveti Graal, sirene, satire, jednoroge, kentaure, minotaure, čitav Borgesov fantastični Zoo park, Mrakonju, Golema, Macu papučaricu, Baba Rogu… Trebao sam dodati kako vjerujem i u zagrobni život, džennet i raj, džehennem i pakao, u sedam astečkih neba, u Wallhalu, Ragnarok, Vječna lovišta, Had, Boshove slike… Kako ne sumnjam u korisnost derviških rituala, egzorcizma, spiritizma, alhemije, hodžinih zapisa, kabale, pokore, saljevanja strave, gatanja u grah, kašike, kafu, životinjsku utrobu, dlan… Da vjerujem svim mađioničarskim trikovima, u levitaciju, presijecanje žena na dvije polovine, materijalizaciju legla zečeva iz šešira, masovnu hipnozu, sugestiju… A, naročito, svim srcem, dušom i ostatkom razuma, vjerujem u reinkarnaciju! Kada ne bih vjerovao u reinkarnaciju, u novu šansu, mislim da bi me ugušila depresija. Jer, rekao sam već, nije mi lako od kako živim sam. Teško mi je od kako sam shvatio da više nikada neće biti onako lijepo. Da ne postoji psihologija, savjet, iskušenje, čarlama, crna magija koji mogu učiniti da ponovo budem sretan sa svojom ženom. Za sada dosta o tome, trenutno nisam u stanju bolje objasniti. Ali, obećavam, do kraja priče, i to ću ispričati. Kada se malo bolje pripremim. *
*
*
Zaista je došla narednog jutra. U plastičnoj kesi nosila je flašu crnog vina i svesku s koricama od crne kože. – Došla sam da pijemo i razgovaramo. Naravno, ako te nagovorim da počneš pričati. Lakše je kada se razgovara. To me uplašilo. U to vrijeme nisam volio govoriti o sebi. Ako se nekom izjadam, mislio sam, biće to kao da sam službeno objavio svoje stanje, kao da će ono zauvijek ostati takvo. Naravno, i stidio sam se… Saznaćete zašto, doći će i to na red. – Sjećaš se zašto sam ti telefonirala?
Sedam strahova
Kimnuo sam glavom. Slagao. Stidio sam se priznati da sam zaboravio. – Pomozi mi da saznam šta se desilo s mojim ocem. Kao i svi, mislio sam da je Aleksa otišao u Njemačku, da se sretne s njom i njenom majkom. – Zar Aleksa nije u Njemačkoj? – Ne, nisam ga vidjela od početka ’92. godine, kada smo majka i ja otišle. U martu ’93. dobile smo njegovu kratku poruku. Pisao je da je dobro, da se ne brinemo za njega i da još ima dobrih ljudi na svijetu. Sve ostalo bila su pitanja – kako smo, imamo li dovoljno novca, da li sam ja uspjela upisati neku školu, da li mama uzima lijekove… To je bilo posljednje što smo dobili od njega. – Mislio sam da je Aleksa uspio otići u Njemačku. Znaš li šta se dogodilo s njim? – Ne znam, niko nam o tome ništa nije mogao reći. Niti jednu informaciju. Sve dok nisam dobila ovo. Iz kese je izvukla svesku i stavila je na sto. – Znaš, otac je imao mnogo ovakvih sveski, ali mi nije dozvoljavao da ih listam. Ipak sam to krišom radila, radoznala sam. U njima nikada nisam pronašla nešto pretjerano zanimljivo, samo bilješke s posla, pisane brzo, u skraćenicama, s često potpuno deformisanim rukopisom. Bilježio je u brzini, kako to već novinari rade. Ali, ova sveska je potpuno drugačija. Pružio sam ruku prema svesci, ali ona nije pomjerala šake s nje. Dlanove je držala na koricama i gledala u sredinu stola, kao u dječjoj igri prizivanja duhova. – Sjećam se kako nam je pomagao da spakujemo stvari. Znaš, on nikada nije bio naročito uredan čovjek. Ali tada, ušao je u moju sobu i počeo da slaže jednu košulju. Radio je s izuzetnom pažnjom, polako zakopčavao dugmad, rukama gladio nabore na tkanini, a onda je lagano presavijao, kao po nekoj šemi. Nekoliko puta je počinjao ispočetka, sve dok nije napravio zaista savršen kvadrat. Posegnuo je za drugom košuljom, ali sam mu rekla da
21
22
Selvedin Avdić
ne treba, da će mi pomiješati stvari, da mogu sama. Nastavila sam raditi i mislila da je izašao iz sobe. Ali on je stajao pored kreveta i pratio svaki moj pokret. Pružila sam mu majicu i on ju je brzo, zahvalno, prihvatio. Kada je ušutila i ja sam dobio priliku da nešto kažem. Mogao sam joj ispričati kako je moja žena jednog jutra došla po svoje stvari. S njom je bio muškarac. Bilo mu je neprijatno, stajao je u hodniku, gurao ruke u džepove pa ih odmah vadio i trudio se da ne gleda ni u mene ni u nju. Zato sam ja gledao u oboje. Ona je bila ljepša nego ikada, a on muževan i snažan, širokih ramena i jake brade – kako sam ja oduvijek želio da izgledam. Meni su se sviđali ovakvi muškarci, a ona je govorila da joj se ne dopadaju. Izgleda da mi nije govorila istinu, a možda je, jednostavno, nakon svega, tražila nekog potpuno različitog od mene. I ja bih isto uradio. Otišao sam u sobu i čekao da završe. Čuo sam kako šapuću u hodniku, pa kako škljocnu brava. Polako sam izašao iz sobe, zaključao vrata za njima i odjurio u spavaću sobu da se uvjerim kako je njena strana ormara prazna. Ali, u stanu je ostalo još jako mnogo stvari koje me mogu podsjećati na nju. Recimo, nekoliko gaćica koje sam najviše volio vidjeti na njoj. Njih sam sakrio, jer sam pretpostavljao da će jednom doći po svoje stvari. Nije to krađa, ja sam joj ih kupio i morao je nagovarati da ih obuče. Ona je izbjegavala, govorila kako su tange izuzetno neudobne. Zbog toga, bio sam siguran, neće imati ništa protiv da ih zadržim kod sebe. Da, znam, proračunat sam, patetičan, egoističan, kukavan… Pravi heroj modernog doba. Možda će vas zanimati i ovo. U to vrijeme sumnjao sam kako postajem impotentan. Jer, sve žene, bez obzira na njihovu ljepotu, gledao sam isključivo u oči. Ali, tješilo me to što sam neprestano zamišljao tijelo svoje žene. Pokušavao sam se prisjetiti svakog našeg ljubavnog čina, kako bih sve i jedan pokret, uzdah, grimasu, pa i najmanju oblinu i pregib, duboko urezao u memoriju. Ma koliko sam se trudio, nisam mogao
Sedam strahova
dozvati mnogo sjećanja. Tek nekoliko kratkih sekvenci, jedno nabiranje nozdrva, dva načina sklanjanja kose s čela, tri uzdaha, jedan prekrasan jecaj… Nisam to, naravno, ispričao Mirni, samo sam rekao: – Aleksa je bio dobar čovjek – i odmah pomislio kako nisam trebao upotrijebiti prošlo vrijeme. Brzo sam dodao: – Hoćeš li da pijemo vino? Sada je sigurno dobilo sobnu temperaturu. Odmahnula je glavom. – Nemamo vremena. Ja moram ići, a ti moraš čitati. Podigla je ruke sa sveske. Na koricama su ostali vlažni otisci dlanova. Ustala je sa stolice i obukla jaknu. Ja sam skočio sa svoje, kao regrut kada oficir uđe u prostoriju. Dok je vezala pertle rekla mi je: – Doći ću ponovo sutra. Molim te, pročitaj svesku. Nema mnogo. Onda ćemo pričati. Kada sam se vratio u sobu, CD je stigao do kraja. Poželio sam da legnem u krevet i spavam barem dva mjeseca. Ali, sveska je ležala na stolu. Činilo mi se da je ona centar čitavog stana i da se može vidjeti iz svakog ugla. Polako sam je otvorio, kao da očekujem lutku na opruzi stisnutu između korica. Zaista, to nije bila novinarska bilježnica. Dočekali su me uredni redovi rečenica, svrstani u pravilne pravougaonike i slova, blago nagnuta naprijed i ispisana skoro na školski način. Vidite i sami… Kada sam ja dobio svesku prva stranica bila je čista. Druga je počinjala datumom… *
*
*
10. juli 1993. Svaki put kada sam sa rudarima silazio u jamu, zamišljao sam šta bi se dogodilo da se lift otkači. Rudari su osećali moj strah. Jednom mi je jedan od njih spustio ruku na rame. Želeo
23