Sedam strahova
Ne znam kome se obraćam, ne mogu da biram… Možda je to dobro, jer nikada u životu nisam izabrao najbolju mogućnost. Neka slučaj presudi. Nadam se da mi neće dodijeliti kakvog gadnog cinika. Priča, koju želim što bolje ispričati, počinje sedmog marta 2005. godine. Tog dana Oslobođenje je na naslovnoj stranici objavilo fotografiju radnika koji čiste ogromne naslage snijega s neke sarajevske ulice. U istom broju, na četvrtoj strani, štampana je fotografija sela Ljute na Treskavici. Na blijedo otisnutom snimku krovovi kuća izviruju iz snježnih nanosa, a naslov obavještava da su smetovi visoki čak sedam metara. Skoro čitava zima prošla je u smjenama magle i kiše. Početkom marta snijeg je počeo padati kao da je bijesan. Pahulje su bile male i okrugle kao kuglice stiropora, ali uporne, danima su sipale. Gradska djeca su, prvih nekoliko dana, uživala u njemu. Od svake strmine u gradu načinila su klizališta i sanke su do kasno u noć strugale ulicama. Ali, uskoro im je dosadilo, pa bi se taj mart trebao pamtiti i po tome što je snijeg uspio dodijati čak i djeci. Kada su posljednje sanke napustile ulice, snijeg je postao samo smetnja. Događaji nisu stari, pa prilično dobro pamtim detalje. Potrudiću se da sve tačno prenesem, jer to je, prije svega, u mom
7