Sve što se desilo - Kruno Čudina

SVE ŠTO SE DESILO KRUNO ČUDINA

Vjetar puše, baš jako puše, od jutra mi udara roletama u spavaćoj sobi. Budi me uporno, a ja se nikako ne mogu probuditi. Prošlo je podne kada naglo ustajem iz kreveta, skoro pa živahno odlazim u kupaonu, nešto manje živahno kuham kavu, nimalo živahan sjedim na kauču i pijem svoju potrebu. Subota je. Zakasnio sam, sve kao da je već prošlo, iako nisam imao ništa jutros za raditi ili obaviti.

Vjetar udara i roletama u kuhinji, sad ne smeta više, jedino stvarno puše jako danas. Prijatelj Frane jednom mi je rekao kako uvijek tako puše prije velike promjene vremena. Kiša će, znači, ostatak vikenda kiša. Vidjet ćemo. Sjedim na kauču, umrtvljeno se osjećam, nepokretno, gledam kroz prozor kako vani blješti sunce.

Prošlu noć sam bio po gradu. Sa jednom ženom. Lutali smo od kafića do kafića, razgovarali, zezali se, znali u dušu, smijali, djelovala je veselo u tim trenucima, nadam se da je, bar u to kratko noćno vrijeme provedeno sa mnom, uistinu i bila.

Smijali smo se jako puno, i ja sam bio veseo i sretan. Možda je sve to skupa nešto vrijedilo. Jer u isto vrijeme, sjedeći s njom na svakom tom mjestu, ja sam sjedio i sâm. I nije to do nje, do nikoga, tako je često zadnjih mjeseci sa mnom, nije bitno gdje sam i s kime u društvu; i ja i pričam, sudjelujem, rijetko sam baš vidno odsutan, čini mi se, no zapravo cijelo vrijeme razmišljam o svemu i svačemu, o svemu što se desilo ili se nije uspjelo desiti, ili tek o ničem važnom, samo puštam mislima da me okupiraju. I osjećam samo strah svakog trenutka, prošlog ili sadašnjeg, buduće se posebno trudim izbjegavati, oni najviše plaše, njih kao da i nema ili su loši ili posve besmisleni. Tako i noćas. Ta žena mene voli, i nije to do njezinih riječi, i posebna je, meni, na svaki mi način. I volim je, i ona to zna, i pokazao sam joj to nekoliko puta na djelu, no uvijek je to bilo premalo, uvijek u krivo vrijeme. A sve je vrlo jasno i jednostavno. No ja tada, kako noć odmiče, odmičem, i krećemo kući, ne uspijevam je ni dotaknuti, ni biti više tamo.

Razočaram. Povrijedim. Nedorečenog i neshvatljivog ponašanja odlazim od nje. I tako bude sa svim ljudima. I puno toga me, u zadnje vrijeme pogotovo, pogodilo, lomilo, očito mijenjalo, dovelo do toga da se ovako ponašam, no opet i nisam siguran da se samo o tome radi. I puno puta sam se bojao u životu, no sada me je strah. Stvarno strah. Na trenutke tako barem.

Vidio sam danas popodne, u autu na semaforu, čovjeka u finoj košulji na pruge, sa tamnim sunčanim naočalama; na retrovizor je objesio dvije velike bijele kocke sa crnim točkama, one kocke za kockanje i igranje. A vjetar ne popušta. Johnny Cash odnekud pjeva kako bi, kada bi mogao sve ispočetka, zadržao sebe. Ne znam što to znači, ali dira me, pogađa tako da mi se plače. Ali ja ne mogu plakati, već dugo. Sjedim na terasi kafića, prepunoj terasi. Vjetar diže i nosi u stranu duge kose. Ljudi se grle, poneki, čitaju novine, neki, ima ih i koji razgovaraju jedni s drugima. Djeca se igraju oko velikog spomenika nekom davnom gospodinu. Sve, sve što se činilo tako brzim godinama, tako suludo brzim u ovom našem brzom vremenu, sve je sada usporeno. Popio sam mineralnu i idem kući. Ne idem u videoteku. Pozdravljam neka poznata lica na ulici, onako u prolazu. I nema u meni onih misli koje se pitaju o svemu što se desilo, čak ni njih više nema, nestaju, a ja se nemam snage pitati. Te misli koje me udaljuju od ljudi, svih pa i onih koji pokazuju kako me vole, koji pokazuju išta. Ja ne pokazujem, znam, gotovo ništa više. Samo se idem vratiti kući na kauč.

Kupio sam cigarete. Majka mi je u dvorištu rekla kako je bole ruke i pluća. Nisam vidio svog sina na ovaj sunčani dan, a vrijeme se malo-pomalo kvari. Prošlost je za budale, kažu. Ili za ovakve poput mene, kojima je posve nejasna i postaje im sve manje bitna svakim trenutkom, no ipak su si dozvoljavali da o njoj misle kao presudnoj. Dakle, opet za budale.

Sjedim na kauču i pušim. Vjetar mi udara roletama. Plakao bih. Ne mogu. Ne znam, ni smijeha ne nalazim u sebi. Idem spavati uskoro.

Ležim otvorenih očiju: Vjetar je puhao baš jako.