Dnevnik ludog starca, Tanizaki

– Tanizaki Junichiro

Dnevnik ludog starca S engleskog preveo Marko Gregorić

SysPrint Zagreb, svibanj 2010.

Tanizaki _ Dnevnik.indd 3

28.5.2010 14:26:46

NASLOV IZVORNIKA

– Tanizaki Junichiro – – Futen Rojin Nikki Copyright © 1961, The Heirs of Jun’ichiro Tanizaki / Chuokoron-Shinsha, Inc. All rights reserved

UREDNIK

Marinko Koščec

LEKTORICA

Branka Savić GRAFIČKA PRIPREMA

Tomislav Stanojević

ZA NAKLADNIKA: Robert Šipek NAKLADNIK: SysPrint d.o.o., p.p. 84, 10020 Zagreb

Tel. (01) 655 8740 • Fax (01) 655 8741 E-mail: info@sysprint.hr

ISBN 978-953-232-308-5

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

KOMPJUTORSKI SLOG: SysPrint d.o.o., Zagreb TISAK I UVEZ: Tiskara Kolarić

Tanizaki _ Dnevnik.indd 24

28.5.2010 14:26:46

16. lipnja

V

ečeras sam otišao na kabuki. Htio sam odgledati samo Sukeroku i nisam namjeravao ostati do kraja programa. Kanya u ulozi junaka nije me zanimao, ali Tosho je glumio Agemaki i znao sam da će biti prekrasna kurtizana. Poveo sam ženu i Satsuko; Jokichi nam se pridružio ravno iz ureda. Samo smo žena i ja poznavali tu dramu, Satsuko je nikad prije nije vidjela. Moja žena misli da ju je možda vidjela s Danjurom u glavnoj ulozi, ali nije sigurna. No meni je ta izvedba ostala u živom sjećanju. Mislim da je to bilo oko 1897, kad mi je bilo trinaest ili četrnaest godina. Bio je to Danjurov posljednji Sukeroku; umro je 1903. U to vrijeme živjeli smo u tokijskom okrugu Honjo, i još se sjećam prodavaonice čuvene tamošnje tiskare – kako li se samo zvala? – čiji je izlog ukrašavao triptih s prikazom triju likova Sukerokua.

Koliko znam, Kanya se tada prvi put okušao u toj ulozi, i njegova me izvedba doista nije nimalo privlačila. U posljednje vrijeme svi glumci oblače tajice. One se znaju naborati, što potpuno kvari doživljaj. Trebali bi napudrati noge i ostaviti ih gole.

Toshova Agemaki mi se vrlo dopala. Zaključio sam da je vrijedilo doći makar i samo zbog toga. Netko bi drugi možda bolje odigrao ulogu, ali već dugo nisam vidio tako lijepu Agemaki. Iako nemam homoseksualnih nagnuća, odnedavna sam počeo osjećati neobičnu privlačnost prema mladim glumcima kabukija koji igraju ženske uloge. Ali samo na pozornici. Zanimaju me samo dok su odjeveni kao žene. Ipak, razmislim li malo bolje, možda moram priznati da je riječ o svojevrsnom nagnuću.

U mladosti sam imao iskustvo te vrste, ali samo jedno. U to vrijeme nastupao je naočit mladi glumac ženskih uloga zvan Wakayama 5

Tanizaki _ Dnevnik.indd 5

28.5.2010 14:26:46

– JUNICHIRO TANIZAKI

Chidori. Karijeru je započeo u kazalištu Masago u Nakasuu, a s godinama je postao partner Arashiu Yoshizaburu. Kažem “s godinama”, premda je u ono vrijeme imao tridesetak godina i još je bio vrlo lijep: izgledao je kao žena u naponu života i teško se moglo povjerovati da je muškarac. Kao kći u Koyovoj Ljetnoj haljini potpuno me očarala – ili, bolje reći, očarao. Kad sam jednom zgodom u šali pripomenuo vlasnici jedne čajane kako bih ga htio izvesti u noćni izlazak, odjevenog kao na pozornici, a možda i provjeriti kakav je u krevetu, rekla mi je: “Mogu ti to srediti” – i stvarno je sredila! Sve se odvilo kao po loju. Seks s njime nije se ni po čemu razlikovao od uobičajenog seksa s gejšom. Ukratko, on je bio žena do samog kraja i ni u jednom času nije dao partneru pomisliti da je muško.

Došao je u krevet u drečavu svilenom donjem rublju i, ne skidajući kompliciranu periku, ležao je tako u zamračenoj prostoriji s glavom na visokom drvenom uzglavlju. Bilo je to uistinu neobično iskustvo; imao je nevjerojatnu tehničku vještinu. A ipak, činjenica je da nije bio nikakav hermafrodit, već raskošno obdaren mužjak.

Ali zahvaljujući njegovoj vještini moglo se na to zaboraviti.

No usprkos svoj njegovoj tehnici, te me stvari nikad nisu zanimale i moja je znatiželja bila zadovoljena nakon toga prvog i jedinog iskustva. Nikad ga nisam ponovio. Ali zašto su me onda, sada kad imam sedamdeset sedam godina i više nisam ni sposoban za takve odnose, počeli privlačiti, umjesto zgodnih djevojaka u hlačama, naočiti mladići u ženskoj odjeći? Je li jednostavno oživjela moja stara uspomena na Wakayamu Chidoria? Sumnjam. Ne, čini mi se da to ima neke veze sa seksualnim životom impotentnog starca – čak i kad je čovjek impotentan, ima svojevrstan seksualni život…

Ruka mi se umorila. Dosta je za danas.

17. lipnja Dodao bih samo još nešto o jučerašnjem danu. Iako je prošle noći kišilo – počelo je kišno razdoblje – vrućina mi je bila nesnosna. Da6

Tanizaki _ Dnevnik.indd 6

28.5.2010 14:26:46

DNEVNIK LUDOG STARCA

kako, kazalište je bilo klimatizirano, ali tu vrstu klimatizacije vrlo teško podnosim. Lijeva ruka počela me strašno probadati, a i potkožno utrnuće se pogoršalo. Uvijek imam problema s dijelom od zapešća do vršaka prstiju, no prošle noći boljelo me do lakta, a na trenutke čak i iznad, sve do ramena.

— Eto vidiš sad, zar ti nisam rekla? — kazala mi je žena. — Ali ti me nisi htio poslušati. Još uvijek misliš da se isplatilo doći? Na ovakvu drugorazrednu predstavu?

— Oh, pa nije tako loša. I sâm pogled na ovakvu Agemaki dovoljan je da zaboravim bol.

Zbog njezinih sam se prigovora samo još više uzjogunio. Ali počelo me grdno zepsti u ruci. Na sebi sam imao svileno mrežasto rublje, kimono bez podstave izrađen od tanke, šupljikave tkanine, te ljetni ogrtač od sirove svile; k tome, lijevu sam ruku uvukao u sivu vunenu rukavicu i držao sam džepni grijač zamotan u rupčić.

— Shvaćam što otac želi reći, — kazala je Satsuko — Tosho je prekrasan!

— Draga… — Jokichi je počeo, ali je zatim promijenio ton — Satsuko, cijeniš li doista i njegovu glumu?

— Ne znam za glumu, ali lijepo ga je gledati. Oče, možemo li doći sutra na matineju? Izvode Prizor u čajani Amijiminih ljubavnih samoubojstava – bit će fantastičan tamo! Biste li htjeli doći sutra? Što dulje čekate, to će postajati toplije.

Istini za volju, ruka me toliko boljela da sam pomislio odustati od poslijepodnevnog programa, no zbog ženinih zanovijetanja poželio sam se vratiti iz čiste nastranosti. Satsuko je učas prozrela moje osjećaje. Moja žena joj zamjera što je u ovakvim slučajevima ignorira i pokušava mi se dodvoriti. Mislim da joj se Tosho zbilja sviđa, ali vjerojatno je više zanima Danko, koji će igrati glavnu ulogu.

Prizor u čajani na današnjemu poslijepodnevnom programu počeo je u dva i završio oko tri i dvadeset. Bilo je toplije nego jučer, sunce je peklo. Brinula me i vrućina, ali ne toliko koliko učinak te pretjerane klimatizacije na moju ruku. Danas će me zepsti još više.

Vozač je zahtijevao da krenemo rano. “Jučer nismo imali neprilika,” rekao je, “ali u ovo doba dana sigurno ćemo naletjeti na kakvu 7

Tanizaki _ Dnevnik.indd 7

28.5.2010 14:26:46

– JUNICHIRO TANIZAKI

demonstraciju oko Parlamenta ili Američke ambasade.” Krenuli smo oko jedan. Bilo nas je samo troje, Jokichi nam se nije pridružio.

Nasreću, nismo mnogo zakasnili. Predigra je još trajala. Sjeli smo u restoran i čekali da završi. Satsuko i moja žena naručile su sladoled, pa sam ga htio naručiti i ja, ali žena me spriječila. U predstavi su nastupili Tosho kao Koharu, Danko kao Jihei i Enosuke kao Magoemon. Sjećam se izvedbe te predstave u kazalištu Shintomi s Enosukeovim ocem u ulozi Magoemona i prvim Baikom kao Koharuom.

Dankov Jihei bio je vrlo intenzivan, vidjelo se da daje sve od sebe, ali bio je previše intenzivan, previše napet i na kraju ukočen i nervozan. Naravno, ništa se drugo ni ne može očekivati od mladog čovjeka u tako značajnoj ulozi. Samo se možeš nadati da će njegovi napori naposljetku do nečega dovesti. Ali mislio sam da će odabrati ulogu iz repertoara Edo umjesto da se okušava u liku iz Osake. Tosho je i danas bio prekrasan, premda mi se čini da mu bolje odgovara uloga Agemaki. Nismo ostali na trećoj predstavi.

— Kad smo već ovdje, svratimo u robnu kuću — kazao sam, očekujući da će mi žena prigovoriti. I jest.

— Ne misliš da te dovoljno propuhalo? Toliko je vruće da bi morao ravno kući!

— Vidiš ovo? — pokazao sam joj vršak svog štapa od leopardova drva. — Okov je ispao. Ne znam zašto, ali ovi nikad ne traju dugo. Najviše dvije ili tri godine. Možda mogu naći štap koji mi odgovara u Isetanu.

Ustvari mi se nešto drugo motalo po glavi, ali sam to zadržao za sebe.

— Nomura, misliš li da možemo zaobići demonstracije putem kući?

— Da, gospodine.

Vozač tvrdi da je jedna frakcija Studentskog zbora danas izišla na ulice: čini se da se planiraju okupiti u parku Hibiya u dva i marširati prema Parlamentu i Gradskoj policijskoj upravi. Rekao je da će sve biti u redu, ako se držimo podalje od tog dijela grada.

Muška galanterija i oprema nalazila se na trećem katu; nisam našao štap koji mi odgovara. Predložio sam da stanemo na drugom 8

Tanizaki _ Dnevnik.indd 8

28.5.2010 14:26:46

DNEVNIK LUDOG STARCA

katu i razgledamo prigodnu izložbu ženske mode. Trajala je ljetna rasprodaja i cijela je trgovina vrvjela svijetom. Izložili su svakovrsnu ljetnu odjeću u “talijanskom stilu” čuvenih dizajnera visoke mode. Satsuko je neprestano ponavljala kako je predivna i nije se mogla odvojiti od nje. Kupio sam joj Cardinov svileni šal za tri tisuće jena.

— Čeznem za jednom ovakvom, ali jednostavno su preskupe! — zadivljeno je uzdisala nad uvezenom torbicom od antilopa s okvirom optočenim lažnim safirima. Koštala je dvadesetak tisuća jena.

— Reci Jokichiu da ti je kupi. On si to može priuštiti.

— Uzalud mi trud. Preškrt je.

U pet sati predložio sam da odemo u Ginzu na večeru.

— Kamo u Ginzu? — upitala me žena.

— Hajdemo u Hamasaku. Posljednjih dana jede mi se jegulja.

Zamolio sam Satsuko da nazove restoran i rezervira stol kraj šanka. Rekao sam joj također da nazove Jokichia i kaže mu da nam se pridruži ondje u šest. Nomura je tvrdio da će prosvjednici navratiti u Ginzu oko deset, prije nego što se raziđu. Pođemo li smjesta, vratili bismo se kući oko osam i izbjegli probleme. Ako se spustimo prema centru s druge strane palače, nemamo se čega bojati…

18. lipnja (Nastavak od jučer) Stigli smo u Hamasaku oko šest. Jokichi je već bio ondje. Žena i ja sjeli smo jedno kraj drugog, a zatim, u istom rasporedu, Satsuko i Jokichi. Mi smo naručili zeleni čaj, oni pivo; za predjelo smo imali hladni tofu, a oni su dobili nešto drugo, prilagođeno piću. Naručio sam i riblju salatu. Kao sašimi obrok moja žena i Jokichi uzeli su tanko narezanog arbuna, a Satsuko i ja smo naručili jegulju hamo u umaku od šljiva. Jedino sam ja uzeo pečenu jegulju, ostali su se odlučili za pečenog ayua; svi smo uzeli kremu od gljiva i pirjane patlidžane.

9

Tanizaki _ Dnevnik.indd 9

28.5.2010 14:26:46

– JUNICHIRO TANIZAKI

— Mislim da ću naručiti još nešto — rekao sam.

— Ozbiljno? — upitala me žena u nevjerici — Nisi dovoljno pojeo?

— Nisam više gladan, ali uvijek kad dođem ovamo zaželim se hrane iz Kyota.

— Vidim da imaju guđi — rekao je Jokichi.

— Oče, hoćete li pojesti ovo?

Satsuko je jedva dotaknula svoju jegulju hamo. Pojela je samo krišku-dvije, namjeravajući mi prepustiti ostatak. Ruku na srce, možda sam i otišao u restoran s očekivanjem – ili upravo ciljem? – da ću dobiti njene ostatke.

— Dobro, ali tako sam brzo slistio svoju da su mi već odnijeli umak od šljiva.

— Ostalo mi je i toga.

Satsuko mi je dodala zdjelu s umakom i jegulju.

— Ili da vam naručim novu?

— Nema potrebe. Ovo će biti dovoljno.

Iako je pokazala slab interes za jegulju hamo, Satsuko je neuredno razmazala umak po tanjuru – prilično neuglađeno za jednu damu. Možda je to učinila namjerno.

— Evo ti dio ayua koji voliš — rekla mi je žena.

Ona neobično vješto čisti riblje kosti, koje uredno odvaja i odlaže na stranu zajedno s glavom i repom te pojede svaki komadić, ostavljajući tanjur čist kao da ga je polizala mačka. Isto tako, običava ostaviti utrobu za mene.

— Možete uzeti i mojeg, — ponudila je Satsuko — ali ja sam nespretna u jedenju ribe, moj nije tako lijepo očišćen kao majčin.

Bio je to eufemizam. Ostaci njezinog ayua bili su još neuredniji od umaka od šljiva. Pomislio sam da bi i to moglo imati neko značenje.

Tijekom razgovora Jokichi nas je obavijestio da za nekoliko dana poslovno ide u Hokaido. Namjerava ostati oko tjedan dana, i pozvao je Satsuko da mu se pridruži ako želi. Nakon kraćeg razmišljanja Satsuko je izjavila kako je oduvijek željela vidjeti Hokaido u ljeto, ali ovaj put će propustiti priliku jer je obećala Haruhisi 10

Tanizaki _ Dnevnik.indd 10

28.5.2010 14:26:46

DNEVNIK LUDOG STARCA

da će dvadesetog otići s njim na boksački meč. Jokichi je rekao “Oh?” i stao na tome. Vratili smo se kući oko pola osam.

Jutros, nakon što je Keisuke otišao u školu a Jokichi na posao, izišao sam u vrtni paviljon. Do paviljona nema više od sto metara, no moje su noge u posljednje vrijeme oslabjele i imam dojam da svakog dana malo teže hodam. Vlaga kišnog razdoblja utječe na to, premda prošle godine nisam imao ovolikih problema. Noge me ne bole toliko niti su osjetljive na hladnoću kao ruke, ali su neobično teške i kao da se zapliću jedna o drugu. Težina je katkad koncentrirana u čaški koljena, katkad u svodu stopala ili tabanima, ovisno o danu. I liječnici se razilaze u mišljenjima. Jedan tvrdi da još pokazujem tragove blagog moždanog udara koji sam imao prije nekoliko godina, da je on uzrokovao blago oštećenje na mozgu koje se odražava na noge. A kad sam obavio rendgen rekli su mi da su moji vratni i lumbalni kralješci iskrivljeni te mi preporučili da počnem spavati na nagnutom krevetu, obješena vrata, i da neko vrijeme nosim gips oko vrata. Budući da ne trpim biti tako sputan i zgnječen, odlučio sam podnijeti bol u nogama kako najbolje mogu.

Iako teško hodam, svaki dan moram bar malo prošetati. Upozorili su me da će mi ako to ne činim noge potpuno zakržljati. Da održim ravnotežu podupirem se bambusovim štapom, no obično je uz mene Satsuko ili njegovateljica ili tkogod drugi. Jutros je bila Satsuko.

— Satsuko, hodi.

Dok sam se odmarao u paviljonu, izvadio sam čvrsto zamotan smotak iz rukava kimona i tutnuo joj ga u ruku.

— Što je to?

— Dvadeset pet tisuća jena. Za onu torbicu koju si jučer vidjela.

— Kako lijepo od vas!

Brzo je sakrila novac u bluzu.

— Ali možda će ona posumnjati da sam ti je ja kupio, ako te zatekne s njom.

— Majka je nije primijetila dok smo bili u dućanu. Stalno je hodala ispred nas.

Kad se sada prisjetim toga, Satsuko je posve u pravu…

11

Tanizaki _ Dnevnik.indd 11

28.5.2010 14:26:46

– JUNICHIRO TANIZAKI

19. lipnja Iako je danas nedjelja, Jokichi je jutros otišao na svoje poslovno putovanje s aerodroma Haneda. Satsuko je izišla nedugo poslije njega, u hillmanu. To je postao njezin privatni auto – vozi ga tako da se svi bojimo ući u njega kada je ona za volanom. Nije otišla na aerodrom, nego u centar pogledati neki film s Alainom Delonom, vjerojatno opet s Haruhisom. Keisuke se sâm vukao po kući. Činilo se da s nestrpljenjem čeka Kugako i djecu da dođu iz Tsujida.

Dr. Sugita došao je malo poslije jedan. Toliko me boljelo da je gđica Sasaki smatrala potrebnim pozvati ga. Prema dijagnozi dr. Kajiure iz Sveučilišne bolnice, oštećenje mozga dosad je gotovo potpuno zacijelilo – bolovi koji me muče indiciraju nastup reumatske ili neuralgijske bolesti. Prema preporuci dr. Sugite, prije koji dan otišao sam u bolnicu Toranomon na ortopedsku pretragu i rendgen. Uplašilo me kad su mi rekli da se možda radi o raku, budući da je bol u ruci tako jaka a područje oko vratnih kralježaka tamno; poslali su me i na dubinsko snimanje vrata. Nasreću se pokazalo da nemam rak, ali rečeno mi je da su mi šesti i sedmi vratni kralješak deformirani. I lumbalni su kralješci deformirani, ali ne toliko.

Kako je to uzrok boli i utrnuća u ruci, treba je liječiti tako da se načini gladak, sklizak ležaj, postavi ga se na pomične kotače i nagne za tridesetak stupnjeva; isprva ću ležati na tome oko petnaest minuta ujutro i uvečer s vratom u Glissonovoj omči (vrsta steznika za vrat koji po narudžbi izrađuje specijalist za medicinska pomagala) kako bi se vrat istegnuo težinom tijela. Ustrajem li u toj vježbi dva ili tri mjeseca, postupno povećavajući njenu duljinu i učestalost, navodno ću se osjećati bolje. Po ovoj vrućini nemam nikakve volje obavljati išta slično, no dr. Sugita me nuka da je isprobam, u nedostatku bolje terapije. Ne znam hoću li ga poslušati ili ne, ali odlučio sam nazvati stolara i trgovca medicinskih pomagala i naručiti opremu.

Kugako je stigla oko dva. Došla je sa samo dvoje djece, treće je bilo na bejzbolskoj utakmici ili nečemu sličnom. Akiko i Natsuji otišli su ravno u Keisukeovu sobu. Čini se da se spremaju u zo12

Tanizaki _ Dnevnik.indd 12

28.5.2010 14:26:46

DNEVNIK LUDOG STARCA

ološki vrt. Kugako je provirila i pozdravila me, a sada u dnevnoj sobi čavrlja, kao i obično, s mojom ženom.

Budući da nema više ničega o čemu bih pisao, pokušat ću zabilježiti nekoliko misli koje mi se vrzmaju po glavi.

Možda su svi takvi kad ostare, ali u posljednje vrijeme ne prođe dan, a da ne pomislim na smrt. No, u mom slučaju to nije nikakva novost. Odavno razmišljam o tome, od svoje dvadesete godine, ali sada više nego ikad. Dvaput ili triput dnevno pomislim: Možda ću danas umrijeti. Te misli nisu nužno zastrašujuće. Kad sam bio mlad užasavale su me, ali sada mi čak pružaju određeno zadovoljstvo. Puštam mašti na volju i zamišljam prizor svojih posljednjih trenutaka i ono što će se događati poslije moje smrti. Umjesto da me pokopaju u pogrebnom dvoru groblja Aoyama, želim da se moj lijes položi u sobu s deset prostirki s pogledom na naš vrt. To će biti zgodno za osobe koje će dolaziti zapaliti tamjan: mogu kamenom stazom stići od glavnog ulaza do unutrašnjih vrata. Ravnodušan sam prema glazbi u stilu šinto, sviralama od trske i frulama, i umjesto toga izabrat ću nekoga poput Tomiyame Seikina da otpjeva “Mjesec u zoru”. Gotovo da mogu čuti njegov glas: Napola zasjenjen borovima duž obale Mjesec uranja u more – Jesi li se probudio iz ovoga svijeta snova I pripremio za čisto blistavilo Raja?

Iako bih trebao biti mrtav, ipak ga nekako čujem. Čujem i svoju ženu kako plače. Čak i Itsuko i Kugako jecaju, premda se nikad nismo slagali. Satsuko će zadržati prisebnost – ili će sve iznenaditi plačem. Ili će se, možda, praviti da plače. Pitam se kako će mi lice izgledati kad umrem. Želio bih da bude punašno kao što je sad, pa makar bilo i malkice odbojno…

Baš kad sam došao dotle u razmišljanju, moja žena je ušla s Kugako i napomenula da me ova želi zamoliti za jednu uslugu.

Evo što je bila ta “usluga”. Kugako tvrdi da je njihov najstariji sin Tsutomu našao draganu i želi se oženiti. On je doista premlad 13

Tanizaki _ Dnevnik.indd 13

28.5.2010 14:26:46

– JUNICHIRO TANIZAKI

za to, tek je na drugoj godini koledža, ali oni su odlučili da mu puste na volju. Ipak, ne dopada im se ostaviti mladi par da se snalazi sâm u vlastitu stanu i htjeli bi da žive s njima dok Tsutomu ne diplomira i ne nađe posao. Ali njihova sadašnja kuća u Tsujidu premala je za to. Čak je i sada osjetno tijesna za Kugako, njezina muža i njihovo troje djece. A ako Tsutomu dovede ženu, prije ili kasnije može se očekivati dijete. Pod tim okolnostima, željeli bi se preseliti u prostraniju i moderniju kuću – a u samom Tsujidu, pet ili šest blokova dalje, kuća koju traže ponuđena je na prodaju i pokušavaju prikupiti novac za nju. Trebaju im još dva ili tri milijuna jena. Jedan milijun još mogu nekako skucati, no sve iznad toga zasad predstavlja problem. Naravno, ona odbija oca zamoliti novac.

Namjeravaju ga posuditi od banke, ali ona se pitala ne bih li im mogao posuditi dvadeset tisuća jena, koliko će im trebati za prvu ratu kamata. Vratit će ih do kraja sljedeće godine.

— Zar nemate dionice? — upitao sam je. — Zašto ih ne prodate?

— Ako prodamo dionice, ostat ćemo bez prebijene pare!

— Naravno! — moja žena se uplela u riječ. — Ne smijete ni taknuti taj novac!

— Da, želimo ga sačuvati za hitne slučajeve.

— Ma što pričaš? Tvoj je muž tek u četrdesetima. Kako se može biti tako bojažljiv u toj dobi?

— Kugako te nije molila ni za što otkako se udala — rekla je moja žena. — Ovo je prvi put. Ne misliš da bi joj trebao izići ususret?

— Ona traži dvadeset tisuća jena, ali što će biti ako ne budu mogli platiti iduću tromjesečnu ratu?

— O tome ćemo brinuti kad za to dođe vrijeme.

— U tom slučaju brigama neće biti kraja.

— Kugakoin muž ti sigurno neće stvarati probleme. Samo te moli za pomoć da ne izgube kuću.

— Ne bi li ti mogla odnekud nabaviti novac za njihovu kamatu? — upitao sam je.

— Kako se usuđuješ pitati me takvo što? Ti koji si Satsuko kupio hillmana!

14

Tanizaki _ Dnevnik.indd 14

28.5.2010 14:26:46

DNEVNIK LUDOG STARCA

To me uzrujalo i odlučio sam odbiti molbu. Odmah sam se osjetio bolje.

— U redu, treba mi vremena da razmislim — rekao sam.

— Ne bi li im mogao dati odgovor danas? — zapela je stara.

— Trenutačno imam mnogo izdataka.

Promrmljavši nešto jedna drugoj, izišle su iz sobe.

Baš su našle trenutak da mi banu i prekinu me! Ali dobro, nastavio bih još malo tok svojih misli.

Sve dok nisam stupio u pedesete ni od čega nisam toliko strepio koliko od nagovještaja smrti, ali sada više nije tako. Možda sam već umoran od života – čini mi se svejedno kad ću umrijeti. Kada su mi neki dan u bolnici Toranomon rekli da možda imam rak, moja žena i gđica Sasaki su problijedjele, no ja sam ostao potpuno miran.

Začudilo me što mogu zadržati prisebnost čak i u takvom trenutku.

Gotovo mi je laknulo što se moj predugi život napokon primiče kraju. Nemam dakle ni najmanje želje za životom, a ipak se ne mogu oduprijeti dražima suprotnog spola sve dok sam živ. Siguran sam da ću biti takav sve do posljednjeg časa. Ne posjedujem vitalnost jednog Kuhare Fusanosukea koji je uspio začeti dijete u devedesetoj, već sam potpuno impotentan, ali usprkos tome još sam kadar uživati u seksualnim podražajima na izopačene, neizravne načine. Sada živim za taj užitak te za uživanje u jelu. Samo Satsuko naslućuje što mi je na pameti. Samo ona u cijeloj kući ima neku predodžbu o tome. Izgleda da vrši male eksperimente, suptilne i neizravne, ispitujući moje reakcije.

Dobro znam da sam ružan, smežuran starac. Kad se pogledam u zrcalo prije spavanja i nakon što izvadim umjetne zube, lice koje vidim zbilja je groteskno. Nemam svojih zuba ni u jednoj čeljusti.

Gotovo više nemam ni desni. Zatvorim li usta, moje se usnice sljubljuju i nos mi dopire do brade. Zapanjuje me činjenica da je to moje lice. Čak ni majmuni nemaju tako odbojno lice. Može li se itko s takvim licem nadati da bi se mogao svidjeti ženskoj osobi? Ipak, postoji određena pogodnost u tome što to razoružava ljude, uvjerava ih da ste starac koji zna da ne može očekivati tu vrstu naklonosti. No iako mi nije dopušteno služiti se tom pogodnošću niti 15

Tanizaki _ Dnevnik.indd 15

28.5.2010 14:26:46

– JUNICHIRO TANIZAKI

sam za to sposoban, mogu biti u blizini lijepe žene, a ne pobuditi sumnju. A kao nadoknadu za vlastitu nemoć, mogu je gurnuti u vezu s naočitim muškarcem, uroniti cijelu obitelj u kaos i naći zadovoljstvo u tome.

20. lipnja Jokichi izgleda više nije toliko zaljubljen u Satsuko. Možda se počeo hladiti nakon Keisukeova rođenja. U svakom slučaju, često je na poslovnim putovanjima, a kad je u Tokiu većinu večeri provodi na gozbama i zabavama i vraća se kući tek kasno noću. Možda je našao drugu, ali ne mogu sa sigurnošću reći. U posljednje vrijeme kao da ga više zanima posao nego žene. Nekoć su on i Satsuko bili zaljubljeni do ušiju; tu prevrtljivost vjerojatno je naslijedio od mene. Žena se protivila njihovu braku, no kako vjerujem da treba pustiti ljude da čine što ih je volja, nisam se miješao. Satsuko tvrdi da je plesala u ansamblu Nichigeki. Ali to je trajalo samo oko pola godine – čime se bavila nakon toga? Mislim da je radila u nekom noćnom klubu, možda u četvrti Asakusa.

— Plešeš na vršcima prstiju? — upitao sam je jednom zgodom.

— Ne, više ne — kazala je. — Išla sam na tečaj godinu-dvije, misleći da želim biti balerina. Sumnjam da više uopće znam plesati.

— Zašto si odustala, kad si toliko dugo vježbala?

— Vježbanje mi je uništilo stopala, užasno su izgledala!

— Pa si odustala?

— Ne mogu podnijeti da imam takva stopala.

— Kakva?

— Oh, naprosto grozna! S oteklim prstima punim zadebljanja, s kojih su otpadali nokti.

— Ali sada su lijepa.

— Nekad su bila puno ljepša! Zbog zadebljanja su postala tako ružna da sam, kad sam prestala plesati, pokušala sve – plovućac, 16

Tanizaki _ Dnevnik.indd 16

28.5.2010 14:26:46

DNEVNIK LUDOG STARCA

metalne rašpice i tko bi znao što još, dan za danom. A još nisu kao što su nekad bila!

— Stvarno? Daj da vidim.

Hitro sam iskoristio priliku da joj dotaknem gola stopala. Ispružila je obje noge na sofi i skinula najlonke da mi ih pokaže. Položio sam njezina stopala u krilo i stao joj rukom stezati nožne prste, jedan po jedan.

— Meni se čine mekima! — rekao sam. — Ne primjećujem nikakva zadebljanja.

— Niste dovoljno pažljivi! Pritisnite ondje.

— Tu? — Vidite? Još ih se nisam u potpunosti riješila. Balerina je jadno stvorenje, ako uzmete u obzir njezina stopala!

— Hoćeš reći da čak i Lepešinskaja ima problema sa stopalima?

— Naravno da ima. Dok sam vježbala krv bi mi često prokapala iz papuča. A nije stvar samo u stopalima; i listovi vam izgube mekoću i postanu tvrdima i nabijenima kao u radnika. I prsa vam postanu ravna, grudi nestanu, a rameni mišići očvrsnu kao muškarcima. To se događa i kabaretskim plesačicama, iako se meni nasreću nije.

Očito je da je Jokichia očarala prvenstveno svojim izgledom, no čini se da ima nešto i u glavi, premda nikad nije završila školu. Ne podnosi da netko nešto zna bolje od nje; kad se doselila k nama udubila se u knjige sve dok nije počela natucati francuski i engleski. Voli aute i luda je za boksom, no s druge strane ima neočekivanu sklonost prema aranžiranju cvijeća u klasičnom stilu. Uzima lekcije od zeta obitelji Isotei iz Kyota, koji dvaput tjedno dolazi poučavati u Tokio, donoseći raznovrsno cvijeće. Danas me u sobi dočekala prugasta pampas trava, barski ljiljan i neka vrsta kamenike, sve to aranžirano u plitkoj zdjeli od svjetlozelenog porculana. Na pratećem kakemonu bila je kaligrafija Nagaa Uzana: Vrbine mace lete, moj se prijatelj još nije vratio.

Procvale šljive i ptice pjevice ostale su same, zajedno s mojim praznim snovima.

17

Tanizaki _ Dnevnik.indd 17

28.5.2010 14:26:46

– JUNICHIRO TANIZAKI

Potrošio sam deset tisuća bakrenjaka na vino iz Prijestolnice.

Stojim naslonjen na balustradu pod proljetnom kišom, promatrajući božure.

26. lipnja Sinoć sam izgleda pojeo previše hladnog tofua: malo nakon ponoći počeo me boljeti trbuh i dvaput sam ili triput morao trčati na zahod. Popio sam tri tablete kliokinola, ali još nije prestalo. Većinu dana provodim u krevetu.

29. lipnja Danas poslijepodne zamolio sam Satsuko da me proveze oko svetišta Meiji. Mislio sam da sam umaknuo, ali njegovateljica nas je opazila na izlasku i rekla da bi nam se htjela pridružiti. Time je sve palo u vodu. Vratili smo se kući za manje od sat vremena.

2. srpnja Posljednjih nekoliko dana osjećam da mi tlak ponovno raste. Jutros je skočio na 180. Puls 100. Njegovateljica mi je dala da popijem dvije tablete rezerpina i tri tablete adalina. Bol i hladnoća u ruci također su akutni. Rijetko se događa da zbog toga ne mogu zaspati, ali sinoć me je probudilo, pa sam zamolio gđicu Sasaki da mi 18

Tanizaki _ Dnevnik.indd 18

28.5.2010 14:26:46

DNEVNIK LUDOG STARCA

ubrizga injekciju nobulona. Nobulon se dosad pokazao djelotvornim u mome slučaju, samo što ima neugodne nuspojave.

— Ovratnik i pomični krevet su stigli. Želite li ih isprobati?

Iako ne gorim od želje za tim, s obzirom na stanje u kojem sam, voljan sam pokušati.

3. srpnja Danas sam isprobao povoj za vrat. To je neka vrsta debelog gipsanog ovratnika koji drži bradu podignutom. Ne boli, ali onemogućuje vam da imalo pomaknete glavu – ni desno, ni lijevo, ni gore, ni dolje. Možete samo gledati ravno preda se.

— Nalik je nekakvoj paklenskoj spravi za mučenje, nije li? — primijetio sam.

Budući da je nedjelja, predstavi su uz Satsuko i moju ženu prisustvovali i Jokichi i Keisuke.

— Siroti oče! — kazala je Satsuko. — Izgledate očajno.

— Kako dugo bez prekida morate nositi tu stvar? — upitao je Jokichi.

— Pitam se koliko će dana to trajati — dometnula je moja žena.

— Ne biste li trebali odustati od toga, oče? Pa to je zaista okrutno za vašu dob! Čuo sam ih kako blebeću oko mene, ali nisam se mogao okrenuti i pogledati ih u lice.

Naposljetku sam odlučio dići ruke od ovratnika i isprobati pomični krevet i istezanje vrata – takozvanu Glissonovu omču. Isprva petnaest minuta ujutro i navečer. Brada mi visi u platnenom stezniku, što je puno ugodnije od ovratnika, ali ni sada ne mogu pomaknuti glavu, samo ležim i buljim u strop.

— Prošlo je petnaest minuta — izjavila je gđica Sasaki gledajući na svoj sat.

— Kraj prve runde! — kliknuo je Keisuke i odjurio niz hodnik.

19

Tanizaki _ Dnevnik.indd 19

28.5.2010 14:26:46