Vrijeme je za ljubav - Kemal Mujičić Artnam

KEMAL MUJIČIĆ ARTNAM: VRIJEME ZA LJUBAV

KNJIGA 37

KEMAL MUJIČIĆ ARTNAM VRIJEME ZA LJUBAV NAKLADNIK

Meandar Media Zagreb 2010. za NAKLADNIkA

Branko Čegec UREDNIK

Branko Čegec LEKTURA/KOREKTURA

Jasmina Han DIZAJN

PRIJELOM

Meandar Media /Tomica Zobec TISAK

Hitra produkcija knjiga © MEANDARMEDIA 2010 Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 751677 ISBN 978-953-7355-74-6

Printed in Croatia 12/2010

Rijetki su trenuci lucidnosti. Za njih ne postoje nikakve lovačke smicalice kojima se ljudski rod bavi od svojih početaka, ne možemo ih uhvatiti u mrežu ili ih dočekati s puškom na gotovs. Ne možemo reći: “Trenuci moji, lucidni i neodoljivi, napokon ste dolijali, sad ću od vas napraviti ocean, parobrod, oluju ili nešto drugo što čovjeku padne na pamet”. Oni dođu ili ne dođu. Obično ne dođu. Pogotovo meni.

Već godinama. Još ih uvijek čekam, razapet između onoga što moram i što činim i onoga što ne mogu, a htio bih. Tako se, u tom čekanju, može i ostarjeti.

Tako se može i umrijeti.

Predbacujem si da previše pušim – malokad završim dan bez dvije kutije. Usto i pijem. Doduše, izbjegavam žesticu, ali pivo mi ide samo tako. Sve je to zbog lucidnosti. Slaba mi je računica, vidim ja.

Brzo se umaram kada šetam, i sve sporije hodam.

A i godine su tu – već sam u pedeset i petoj. Susjed Roman, poštovani gospodin doktor, uvijek mi kada se susretnemo, zaprijeti prstom i dobaci da ako nastavim pušiti, svakako mogu računati na probleme s plućima, a možda i sa srcem. Od nečega čovjek mora umrijeti, mislim si, a ja ću, kako stvari stoje, od čekanja. Od čistog čekanja.

5

1.

– Znaš li čitati – pitao ju je polagano kočeći ispred semafora. – Jesi li išla u školu?

– Znam. I pisati znam. I brojati do tisuću.

Dobio ju je na kocki. Njen, valjda, otac dao ju je u zamjenu za zlatni lančić, sat i dva prstena.

Njen prepotentni, bahati i brbljavi otac. Kockar od glave do pete. Kada je izgubio sav novac, ponudio je nakit. Poslije, kada je i njega izgubio, plakao je, klečao, kleo se da je to sva ušteđevina koju ima. Naricao je, udarao se po razdrljenim grudima, hvatao ga za ruke da ih poljubi... Ponudio mu je da uzme što god hoće, neka ga šiba po leđima, siječe mu prste, odvede ženu, djecu, neka s njima radi što ga volja – samo neka mu vrati.

– Djece ti tvoje, majke ti tvoje, oca ti tvoga jedinoga, to mi je sve što imam, dabogda živ gorio ako ti lažem, vrati mi moje zlato, brate moj mili, uzmi za njega što te volja, samo vrati. Čovjek si, vidim ja, dobar si čovjek. Ubi me. Vidi kako sam jadan i bijedan. I glup, jebemu glupost u sto rupa i ovakav život.

Cigo je prava propalica. Samo – ne zna kockati. Ide pomalo na sreću, ali više na blef i galamu.

Glumata. Kada je vidio njegov debeli novčanik, polakomio se. A njega krenula karta. Baš ga je dobro oderao. Eto mu sad. Ostao je bez kćerkice, bez 6

vrijeme za ljubav

mlade petnaestogodišnje princeze koja zna brojiti čak do tisuću. A i što će joj više. S tisućom se može sve, od čega god da se krene.

– Skreni negdje, gospodine. Zaustavi. Nema nigdje nikoga.

Nije mu se obraćala sa vi, govorila je s njim kao sa sebi ravnim. U prvi mah to mu je zasmetalo, ali sada mu je bilo simpatično. Na kraju krajeva – ona je njegova, pripada njemu kao što mu pripada svilena kravata ili večernje odijelo.

– Zašto bih skrenuo?

– Popušit ću ti, a možeš šta god hoćeš. Znam ja sve, ne znaš ti šta ja sve znam. Vrati me onda u grad i ostavi negdje.

Ciganska posla, pomislio je. Vjerojatno ovo nije prvi put da ju je otac prodao. Vjerojatno je ovo scenarij koji se odigrao bezbroj puta. Trgovina djecom. Prostitucija, zapravo.

– Idemo do mene – rekao je više zbog provokacije nego iz stvarne namjere da je doista odvede k sebi.

– Neću kod tebe. Stani ovdje, hoću van. Ko ti je kriv kad si peder.

Najradije bi joj dao iza uha, to malo derište usuđuje se s njim tako razgovarati.

– Stani, hej! Gospodine, molim te. Idem van!

Vikat ću ako ne staneš!

Vozio je bez ikakvih misli. Osjećao je jedino 7

kemal mujičić artnam

da mu vožnja malo-pomalo vraća dobro raspoloženje. Cigo ga je baš zagnjavio svojom kuknjavom: “Vrati mi moje zlato, ubi, samo vrati”. Naravno da bi mu ga vratio i bez toga glumatanja. Moglo je proći i bez kocke. Htio im je dati novac, samo tako. Zato što su siromašni i jadni. Nepismeni.

Zbog toga je i išao onamo. Ali ne! Neće oni novac.

Oni su, vele, siromašni, ali ponosni. Zato i jesu siromašni. Što oni misle – da se ponos može mazati na kruh? Ma vraga su ponosni. Prije će biti da im je bio sumnjiv. Možda su pomislili da je nekakav lopov koji ih želi za jatake ili, vjerojatnije, da je policajac pa ih ispipava. A nitko od njih nije bez putra na glavi. Pristao je na piće koje su mu ponudili, a onda su se svi polako opustili i napokon se uvjerili u njegove dobre namjere. Predložili su mu kocku. Možda su pomislili da je tako časnije uzeti ponuđeni novac. Prihvatio je prijedlog, ni sam ne zna zašto. Istog je trenutka zbog toga zažalio, ali više nije bilo povlačenja. Sjetio se da je još kao student kockao iz čiste razonode, za sitne novce. Ovo je bilo nešto slično tome. Nije bilo rizika, tek malo nelagode, a ona mu je podizala adrenalin u krvi.

Bilo je bučno, treštala je glazba, jeftini narodnjaci s još jeftinijim tekstovima miješali su se s vrištanjem djece, glasovima odraslih, lavežom pasa, glasanjem peradi, a da ugođaj bude potpun, pobrinuli se se razni mirisi koji se ne mogu opisa8

vrijeme za ljubav

ti riječima. Napadali su ih iz svih smjerova. “Miniro sam svoju dragu, ko je dirne neka ode vragu”, kreštavim je glasom pjevao gologuzi dječak koji je jednu ruku podigao u zrak poput kakve narodnjačke zvijezde, dok je u drugoj držao komad drva koji mu je služio kao mikrofon. “Šta dobro pjeva, jebo sliku svoju usred usta”, komentirao je ženski glas sa strane. Bila je to stara Hanifica, koja je svakom loncu poklopac, kako su joj tepali iza leđa. Svi su se trudili izvesti nešto pred strancem, ostaviti dojam. Međutim do njega, potpuno uživljenog u kartanje, malo je toga dopiralo.

Znao je da su se gospoda zaletjela. Gdje će se s njim kockati, s njim koji ima matematiku u malom prstu i – slonovsko pamćenje. Još je uvijek u stanju kombinirati sedam-osam šahovskih poteza unaprijed, a praćenje karata u kartaškim igrama njemu je šala mala. Druga dvojica brzo su se povukla, ali onaj treći, brate... što je mislio?! Na kraju su ipak uzeli sve što im je bio donio. I zahvaljivali mu do neba. Onome tvrdoglavom uzeo je kćer u zamjenu za zlato koje je dobio na kocki. Uzeo bi on i sina, važno mu je bilo da kazni bahatoga, ali ovaj mu je ponudio petnaestogodišnjakinju. Bila je to doista glupa odluka. Sada, kada se potpuno smirio, uviđa da je bio brzoplet. Zapravo su oni njega izigrali. Nije on njima ništa dao, sigurno sada misle, nije im dao ništa, nego bogatun došao 9

kemal mujičić artnam

po mlado meso. A on – što je on mislio? Nije on Bog pa da kažnjava neodgovorne očeve. Kao da osjećaj roditeljstva uopće i dopire do srca tih ljudi. Što je uopće imao posla s njima?! Trebao im je samo ponuditi: ako hoćete – hoćete, evo, od srca za vašu sirotinju, a ako nećete – hvala lijepa. Što mu je sve ovo trebalo? Vratit će je tamo, odlučio je, vratit će je njenom poduzetnom ocu pa neka je dalje prodaje do mile volje. Što bi čovjek s njom?

Noć je bila blaga, kasni sati prorijedili su promet, bilo je ugodno voziti. Baš dobro što je do vrha napunio rezervoar prije odlaska u predgrađe.

– Imala sam trinaest godina – počela je iznenada. Smirila se. I njoj je, čini se, prijala večernja vožnja. – Znaš, gospodine, tada sam se zaljubila.

S trinaest. U jednoga, a nisam to odmah znala, tek poslije. A znaš kakav je bio, gospodine. Zakon, eto kakav. Student.

Bilo mu je drago što se opustila. Pitao ju je hoće li možda sendvič, sok ili nešto drugo, mogu negdje usput stati, samo neka kaže. Nije htjela.

Počela je tiho pjevati: Ćhajorije śukarije mapirurde palamande...

– To je u jednom američkom filmu, gospodine. Na romskom, majke mi. Uzeli našu pjesmu za film. Jesu, majke mi.

– Vratit ću te doma.

– Nemoj, gospodine, nemoj još, molim te.

10

vrijeme za ljubav

Lijepo mi je u autu. Mogu li se s tobom još malo vozati, molim te, gospodine. *

*

*

Ljeto je, sredina srpnja. Nesnosna vrućina već se odavno uvukla u živo i neživo, ništa nije ostavila nedirnuto. Ljeti nebo u potpunosti zavlada zemljom i nije rijedak slučaj da mnogo toga sa zemlje nakon ljeta završi na nebu. Po šumama i gorama životinje obuzme neka vrsta ljetnog sna i na plus četrdeset potragu za hranom zamijeni potreba za dubokim hladom. Ptice i insekti su najaktivniji, jedino oni svojim pjevom i zujanjem daju ritam uspavanoj prirodi.

Gradovi se umire, utišaju. Po trgovima i na ulicama zatječu se samo oni koji tu moraju biti, jedni po dužnosti, drugi iz potrebe: najčešće čekaju javni prijevoz, koji je u ljetnim mjesecima prorijeđen, ili se žure da kupe ono što su trebali kupiti još rano jutros, ali eto, i njih je ljeto uspavalo.

Ljeto je lijeno, sporo i ljepljivo. To najbolje osjete oni nesretnici koji još nisu ugradili rashladne uređaje u automobile, a mile prema moru u nekoj od brojnih kolona nastalih ispred naplatnih kućica ili na ulazu u neki od tunela na autocestama diljem zemlje i kontinenta. Daleko je more.

– Kažem ti, ovaj put ću dobiti. Barem šesticu.

11

knjiga je objavljena uz potporu ministarstva kulture republike hrvatske