Zovem se sjećanje - Ann Brashares

Ž

IVIM VEĆ više od tisuću godina. Umro sam nebrojeno puta.

Zaboravio sam koliko točno. Moje je pamćenje nevjerojatno, ali nije savršeno. Samo sam čovjek.

Prvih života ne sjećam se baš najbolje. Staza duše slijedi putanju svakog života. Makrokozmička je. Tu je moje djetinjstvo. Bilo je mnogo djetinjstava. Čak i u ranim danima svoje duše mnogo sam puta doživio odraslu dob. Ovih se dana u svim mojim djetinjstvima sjećanje brže vraća.

Radimo što treba. Imamo neobičan pogled na svijet. Sjećamo se.

Kažem »mi«, a pritom mislim na sebe, svoju dušu, svoje osobnosti, svoje brojne živote. Kažem »mi« i pritom isto tako mislim na druge poput mene, koji imaju Sjećanje, svjesno znanje o iskustvu ovozemaljskog života koje preživljava svaku smrt. Znam da nas nema mnogo. Možda jedan svakog stoljeća, jedan od milijunâ rođenih. Rijetko se pronalazimo, no vjerujte mi, ima nas još. Barem jedan od njih ima sjećanja daleko izvanrednija od mojega.

Rodio sam se i umro mnogo puta i na mnogo mjesta. Sve ono između je isto. Nisam bio u Betlehemu u doba Kristova rođenja. Nikad nisam vidio sjaj Rima. Nikad se nisam klanjao Karlu Velikom. U to sam 1

doba životario kao ratar u Anatoliji i govorio narječjem koje nije bilo razumljivo u selima sjeverno i južnog od mojega. Samo se na Boga i vraga može računati pri veličanstvenim zbivanjima. Veliki povijesni događaji zbivaju se bez znanja većine ljudi. O njima čitam u knjigama kao i svi drugi.

Ponekad se osjećam povezaniji s kućama i drvećem nego s drugim ljudima. Stojim i gledam valove ljudi kako dolaze i odlaze. Njihovi su životi kratki, no moj je dugačak. Ponekad se zamišljam kao stup zabijen u rub oceana.

Nikad nisam imao dijete i nikad nisam ostario. Ne znam zašto.

Vidio sam ljepotu u nebrojenim stvarima. Bio sam zaljubljen, i ona je ta koja traje. Jedanput sam je ubio i mnogo puta umro zbog nje, a ipak od toga nemam ništa. Uvijek je tražim, uvijek je se sjećam. U sebi se nadam da će se i ona jednog dana sjetiti mene.

2

HOPEWOOD, VIRGINIA, 2004.

Nije ga dugo poznavala. Pojavio se na početku trećeg razreda. Bio je to mali grad i mala škola. Lica u školi svake su godine bila ista. Upisao se u treći razred kada je došao, baš kao i ona, no nekako je izgledao starije. Čula je mnogo priča o tome gdje je i kako proveo prethodnih sedamnaest godina života, no nije baš vjerovala da je ikoja od njih istinita. Prije dolaska u Hopewood bio je u ludnici, govorili su.

Otac mu je bio u zatvoru, a on je živio sam. Majku mu je netko ubio, govorili su, najvjerojatnije otac. Uvijek nosi duge rukave, govorili su, jer na rukama ima opekline. Koliko je ona znala, nikad te priče nije porekao niti je ponudio ikakvo drugo objašnjenje.

Iako Lucy nije vjerovala glasinama, razumjela je na što ciljaju.

Daniel je bio drugačiji, iako se trudio ne biti. Imao je ponosno lice, no njegova je pojava odisala nečim tragičnim. Činilo joj se da se nitko nikada nije brinuo za njega, a on kao da to uopće nije primjećivao. Jedanput ga je vidjela kako stoji pokraj prozora u kantini, dok su svi drugi brzali oko njega zveckajući pladnjevima, meljući sto na sat, a on je izgledao potpuno izgubljeno. Zbog nečega u njegovu držanju u tom trenutku pomislila je da je on najusamljenija osoba na svijetu.

3

Kada se tek pojavio u školi, oko njega se stvorila velika pomutnja jer je bio iznimno zgodan. Bio je visok, jakih kostiju, samouvjeren, a odjeća mu je bila malčice bolja od prosjeka. Isprva su se treneri muvali oko njega nastojeći ga zbog njegova stasa pridobiti da igra američki nogomet, no njega to nije zanimalo. Bio je to mali grad, grad koji se dosađivao i grad koji je gajio mnoge nade, učenici su pričali i krenule su glasine. Isprva su glasine bile pohvalne, no onda je počinio nekoliko pogrešaka. Nije se pojavio na tulumu za Noć vještica kod Melody Sanderson, iako ga je osobno pozvala na hodniku i svi su to vidjeli. Tijekom tradicionalnog piknika za treće i četvrte razrede cijelo je vrijeme razgovarao sa Soniom Frye, iako je ona za ljude kao što je Melody bila nedodirljiva čudakinja. Bio je to delikatan ekosustav i većina je ljudi zbog straha odustala od njega do prve zime.

Osim Lucy. Ni ona sama nije znala zašto. Nije imala poštovanja prema Melody ni njezinoj ekipi obožavateljica, no bila je oprezna. Stvari su od početka bile protiv nje, a nije željela biti otpadnik.

Nije to mogla učiniti majci, ne nakon svega što je prošla s njezinom sestrom. Stvar nije bila ni u tome da je Lucy voljela problematične dečke. Nije.

Imala je neku čudnu ideju (zapravo, više fantaziju) da mu može pomoći. Znala je što u toj školi znači biti isključen i što znači biti uključen, a znala je i što je potrebno da se održiš u obje situacije.

Osjećala je da je njegov teret teži nego u većine drugih ljudi, zbog čega je prema njemu osjećala neobičnu, bolnu empatiju. Samoj je sebi laskala umišljajući da je možda treba, da je možda ona ta koja ga može razumjeti.

On nije ničim pokazivao da dijeli to mišljenje. U gotovo dvije godine nije nijedanput razgovarao s njom. No dobro, jedanput mu je stala na vezicu cipele i ispričala se, a on se zablenuo u nju i nešto promrmljao. Poslije ju je to progonilo i osjećala se nelagodno, stalno se vraćala na taj događaj i pokušavala utvrditi što je rekao i što je time mislio, no na kraju je zaključila da ona nije učinila ništa pogrešno i da je sam kriv što u tri popodne hoda hodnikom za četvrte razrede s odvezanim cipelama. »Misliš da previše razmišljam o tome?« upitala je Marnie.

4

Marnie ju je pogledala kao da se svladava da je ne tresne. »Da, mislim. Mislim da previše razmišljaš o tome. Da snime film o tebi, zvao bi se Previše razmišljam o tome.« Nasmijala se kad je to čula, a poslije se zabrinula. Marnie nije željela biti zlobna. Marnie ju je voljela bolje i iskrenije od bilo koga na svijetu, uz moguću iznimku njezine majke, koja ju je voljela intenzivno, ako već ne i iskreno. Marnie se nije sviđalo što toliki dio sebe troši na nekoga tko za to ne mari.

Lucy je nagađala da je on možda nekakav genijalac. Nije da je učinio ili rekao nešto što bi to potvrdilo. No jedanput je sjedila s njim na engleskom i potajno ga pogledavala dok su obrađivali Shakespearea. Gledala ga je kako, širokih ramena nadnesenih nad bilježnicu, iz glave ispisuje sonete, jedan za drugim, prekrasnim iskošenim rukopisom zbog kojeg je pomislila na Thomasa Jeffersona kako sastavlja Deklaraciju o neovisnosti. Na licu je imao takav izraz da je bila sigurna da je koliko je god to moguće daleko od male, zbijene učionice i njezina žmirkajućeg fluorescentnog svjetla, sivog linoleuma na podu i jednog majušnog prozora. Pitam se odakle si stigao, pomislila je. Pitam se zašto si završio ovdje.

Jedanput ga je, u trenutku hrabrosti, upitala što je za zadaću iz engleskog. Jednostavno je pokazao na ploču, na kojoj je pisalo da se moraju pripremiti za pisanje zadaćnice o Oluji, no izgledao je kao da želi reći nešto drugo. Znala je da zna govoriti, čula ga je da razgovara s drugima. Pripremila se da mu uputi ohrabrujući pogled, no kada ga je pogledala u oči boje konzerviranog graška, odjedanput ju je preplavila nelagoda toliko snažna da je spustila pogled na pod i nije ga više podigla do kraja sata. Inače nije bila takva. Bila je razumno samouvjerena osoba. Znala je tko je i kamo se uklapa. Odrasla je uglavnom okružena djevojčicama, no uz učeničku organizaciju, keramičku radionicu i Marniena dva brata, imala je popriličan broj prijatelja koji su bili dečki. Ni uz kojeg od njih nije se osjećala kao uz Daniela.

Bio je tu i onaj put, na kraju trećeg razreda, nakon što je ispraznila svoj ormarić. Boljela ju je pomisao da ga neće vidjeti cijelo ljeto. Loše je parkirala tatin hrđavi bijeli Blazer, s dva kotača na rubniku, par ulica od škole. Gomile papira i knjiga iz ormarića te 5

kartonsku kutiju s lončarijom ostavila je na pločniku i pokušavala lagano otvoriti vrata.

Krajičkom oka ugledala je Daniela. Nije nikamo hodao niti je što nosio. Jednostavno je stajao na mjestu, ruku opuštenih uz tijelo, gledajući je s onim izgubljenim izrazom na licu. Lice mu je bilo tužno i pomalo udaljeno, kao da gleda u samoga sebe koliko i nju.

Okrenula se i pogledala ga u oči, i taj se put nijedno od njih nije trgnulo i odustalo. Stajao je na mjestu kao da se pokušava nečega sjetiti.

Onim svojim običnim dijelom željela mu je mahnuti ili izreći neku pametnu ili upečatljivu primjedbu, no drugim je dijelom samo zadržala dah. Činilo se kao da se zaista poznaju, a ne samo da opsesivno razmišlja o njemu cijele godine. Činilo se da joj ukazuje povjerenje time što neko vrijeme samo stoji, kao da postoji toliko važnih stvari koje bi si mogli reći da uopće nema potrebe da izgovore ijednu od njih. Poprimio je nesiguran izraz, okrenuo se i otišao, a ona se pitala što to znači. Poslije je pokušala objasniti Marnie da je to dokaz stvarne povezanosti, no Marnie je odbacila cijelu stvar kao još jedan umišljeni događaj.

Marnie je smatrala da je njezin zadatak obuzdati Lucyna očekivanja, pa je čak u tu svrhu usvojila posebnu mantru: »Da mu se sviđaš, znala bi«, neprestano je govorila. Lucy je nagađala da je tu rečenicu pročitala u nekoj knjizi. Želja da mu pomogne nije bila Lucyna jedina motivacija. Nije bila tako nesebična. Osjećala je luđačku privlačnost prema njemu.

Privlačile su je sve uobičajene stvari, ali i neke čudne, npr. stražnja strana njegova vrata, njegovi palci položeni na rub stola i način na koji mu je kosa stršala s jedne strane kao krilce nad uhom. Jedanput je uhvatila njegov miris i od toga joj se zavrtjelo. Te noći nije mogla zaspati.

Istina je bila i da joj je nudio nešto što nijedan drugi dečko u školi nije mogao: nije poznavao Danu. Dana je uvijek bila »puno posla«, kako je to njezina majka pristojno sročila, no kada su bile male, bila je Lucyna junakinja. Bila je najpametnija i najblagoglagoljivija osoba koju je Lucy poznavala i uvijek je bila hrabra. Hrabra i na pomalo nerazuman način. Kada bi se Lucy zbog nečega uvalila 6

u nevolje, čak i ako je bila riječ o nečemu bezveznom, na primjer unošenju blata u kuću ili prolijevanju kečapa na pod, Dana bi preuzela krivnju. Činila je to čak i kada ju je Lucy molila da to ne radi, govoreći da njoj ne smeta što je kriva, dok Lucy smeta.

Dana je došla na loš glas kada je Lucy bila u petom razredu, a ona u prvom srednje. Lucy isprva nije razumjela što znače sva ona šaputanja među starijom djecom i odraslima, no znala je da je to nešto čega se treba sramiti. »Imao sam tvoju sestru«, uvijek bi važno izjavio neki od njezinih nastavnika. Neka djeca više nisu dolazila k njoj doma niti su je pozivala k sebi i znala je da je njezina obitelj učinila nešto loše, iako nije imala pojma o čemu se radi.

Samo joj je Marnie ostala nepokolebljiva prijateljica.

Do sedmog razreda Dana je postala školska narkićka, primjer kojim su plašili mlađe, a o njezinim su roditeljima kružile bezbrojne spekulacije. Piju li? Drže li drogu u kući? Je li majka radila dok su djevojčice bile male? Spekulacije su obično zaključivane komentarom: »Izgledaju kao tako dragi ljudi.« Njezini su roditelji sve to podnosili toliko skrušeno da se činilo kao da traže još. Bili su neizmjerno posramljeni, a bilo im je lakše trpjeti okrivljavanja nego ne činiti ništa. Dana je hodala uzdignute glave, no ostatak obitelji pomirio se sa svojom sramotom.

Lucy je ponekad nastojala biti odana sestri, a ponekad je priželjkivala da se preziva Johnson, kojih je u školi bilo četrnaest. Pokušala je razgovarati s Danom, a kada to nije urodilo plodom, uvjerila je samu sebe da je nije briga. Koliko puta možeš odustati od nekoga koga voliš? »Lucy je drugačiji Broward«, čula je kako njezin nastavnik matematike govori pedagogu kada je krenula u srednju školu i osjećala se strašno zbog očajničke siline kojom se uhvatila za te riječi. Mislila je da će se uspjeti iskupiti ako se dovoljno potrudi.

Dana je pala iz nekoliko predmeta zbog izostanaka i svih ostalih zamislivih prijestupa koji nisu imali veze s učenjem: droge, nasilja, zato što je dečkima pušila u WC-u. Lucy je jedanput na očevu stolu vidjela dopis o tome da je Dana na temelju rezultata na državnim ispitima ušla u posljednji krug kandidature za državnu stipendiju za darovite učenike. Teško je bilo razumjeti zašto Dana čini to što čini.

7

Trajno je izbačena pretposljednjeg dana škole, tjedan dana prije nego što bi maturirala. Ponovno se pojavila na dodjeli maturalnih svjedodžbi i dramatično je napustila usred svečanih budnica.

Daniel je vjerojatno bio jedini dečko kojeg je Lucy poznavala a koji nije vidio kako Dana dere sa sebe odjeću na travnjaku ispred škole, okružena bolničarima koji se nastoje zaštititi od njezinih noktiju dok je posljednji put na nosilima odvoze u bolnicu.

Dana se predozirala na Dan zahvalnosti te godine i pala u komu. Mirno je umrla na Božić. Pokopana je na Staru godinu na pogrebu kojemu su prisustvovali obitelj, Marnie, jedini preživjeli djed i baka te luda teta iz Dulutha. Jedini predstavnik škole bio je g. Margum, nastavnik fizike i najmlađi član nastavničkog osoblja.

Lucy nije bila sigurna je li došao zato što je Dana imala pet iz njegova predmeta ili mu je možda popušila ili oboje.

Najkonkretnija stvar u Daninoj kompliciranoj ostavštini bila je gotovo metar i pol duga kukuruzna zmija imena Motorka, a briga za nju pala je na Lucyna leđa. Što je drugo mogla? Njezina se majka sigurno ne bi brinula za nju. Tjedan za tjednom odmrzavala je smrznute miševe i hranila zmiju s poslušnom nelagodom.

Savjesno joj je mijenjala grijaću svjetiljku. Mislila je da će Motorka možda uginuti bez Danina animatorskog duha u svom životu, i jednoga je dana ugledala njezinu sasušenu, nepomičnu verziju u terariju te je na trenutak pomislila — uz mješavinu užasa i olakšanja — da je zaista i uginula. No pokazalo se da je samo promijenila kožu. Izležavala se u svojoj šupljoj kladi i izgledala svježije no ikad.

Lucy se iznenada sjetila sasušenih sivih koža koje je Dana pribila na zid, što je bilo jedino što je ikad učinila u pogledu unutarnjeg uređenja.

U trećem si je razredu Lucy prvi put dopustila da bude nešto osim Danine sestre. Budući da je bila zgodna, dečki su zaboravljali brže od djevojaka, no na kraju bi se uvijek prisjetili.

Lucy je pred kraj jeseni izabrana za tajnicu trećih razreda.

Dva njezina keramička uratka, vaza i zdjela, odabrana su za državni sajam umjetnina. Svaki trenutak slobode ili uspjeha uvijek bi nadmašio trenutak krivnje i tuge. Mrzila je činjenicu da išta želi od njih, ali željela je.

8

»Znaš, Lu, nemam nijednog prijatelja u toj školi«, rekla joj je jedanput Dana, kao da je to nešto iznenađujuće. »VJEROJATNO UOPĆE NEĆE doći«, izjavila je Marnie u telefonskom razgovoru dok su se spremale za maturalnu večer, završnicu svog srednjoškolskog obrazovanja. »Doći će ako želi dobiti potpisanu svjedodžbu«, istaknula je Lucy, a zatim spustila slušalicu i vratila se pred ormar.

Marnie je opet nazvala. »Čak i ako se pojavi, nije da će razgovarati s tobom.« »Možda ću ja razgovarati s njim.« Lucy je pažljivo izvukla svoju novu svilenu haljinu boje lavande iz ormara i izvadila je iz plastičnog omota. Oprezno ju je položila na krevet dok je svlačila obični grudnjak i odijevala drugi, čipkast i kremaste boje. Nalakirala je nokte na nogama svijetloružičastim lakom i provela punih petnaest minuta nad umivaonikom pokušavajući očistiti glinu i zemlju za cvijeće ispod noktiju na rukama.

Stavila je uvijače, iako je znala da će se njezina ravna, svilenkasta kosa opustiti za najviše sat vremena. Dok je crnom olovkom za oči povlačila crtu na gornjem kapku, zamišljala je kako je Daniel gleda i pita se zašto se olovkom bode u oko. Često je razmišljala o tome. Bilo joj je neugodno koliko često. Što god da je radila, zamišljala je da je Daniel prisutan i da čuje njegove misli i stavove. Iako nikada nisu zapravo razgovarali, uvijek je točno znala što bi mislio. Tako mu se, primjerice, ne bi svidjelo previše šminke. Sušilo za kosu smatrao bi glasnim i besmislenim, a uvijač za trepavice sredstvom za mučenje. Sviđale su mu se njezine sjemenke suncokreta, ali ne i Pepsi bez šećera. Dok je slušala pjesme na iPodu, znala je koje mu se sviđaju, a koje su mu glupe.

Sviđa mu se njezina haljina, zaključila je dok ju je pažljivo navlačila preko glave i osjećala kako joj nježna tkanina prekriva tijelo.

Zato ju je i odabrala.

Marnie je ponovno nazvala. »Trebala si ići sa Stephenom. Lijepo te pozvao.« »Nisam željela ići sa Stephenom«, odgovorila je.

9

»E pa, Stephen bi ti donio cvijeće. Pozirao bi za dobre slike.« »Stephen mi se ne sviđa. Zašto bih željela te slike?« Nije spomenula u čemu je bio glavni problem sa Stephenom, naime da mu se Marnie očito divila. »I plesao bi s tobom. Stephen dobro pleše. Daniel neće plesati s tobom. Neće ga biti briga jesi li ondje ili ne.« »Možda će ga biti briga. Ne možeš to znati.« »Neće. Imao je mnogo prilika da ga bude briga, ali nije ga bilo.« Nakon što je po posljednji put spustila slušalicu, Lucy je stala pred ogledalo. Stvarno joj je bilo malo žao što nema cvijeća. Odrezala je tri male ljubice iz tegli na prozorskoj dasci, dvije ljubičaste i jednu ružičastu. Pričvrstila ih je na ukosnicu i stavila malo iznad uha. Tako je bolje.

Marnie je došla u petnaest do osam. Lucy je pročitala izraz na maminu licu dok se spuštala stubama. Mama se potajno nadala nekoj verziji Stephena, zgodnog dečka u smokingu s lijepim prslukom, a ne opet Marnie u crnim čarapama s uzorkom. U životu je imala dvije krasne svjetlokose kćeri i za to nije dobila ni jednog jedinog zgodnog dečka u smokingu. Kad je ona bila mlada, bilo je dovoljno izgledati kao Lucy.

Lucy je osjetila dobro poznatu bol. Sada je znala zašto bi željela te slike. Poslužile bi njezinoj majci kao sjećanje na bolju verziju događaja od stvarne. Lucy se utješila svojom uobičajenom litanijom ublaživača krivnje. Nije se drogirala. Nije imala probušen jezik ni tetovažu pauka na vratu. Nosila je haljinu boje lavande, svijetloružičasti lak za nokte i ljubice u kosi. Nije mogla baš sve napraviti kako treba. »Zaboga«, rekla je Marnie kada je pregledala Lucy od glave do pete. »Jesi li baš morala sve to?« »Što to?« »Nema veze.« »Što to?« »Ništa.« 10

Lucy se previše potrudila. U tome je bila stvar. Pogledala je svoju haljinu i zlatne cipele. »Ovo će možda biti posljednji put da ga vidim«, rekla je otužno. »Ne znam što će se poslije dogoditi.

Moram se pobrinuti da me zapamti.« »MRZIM OVU PJESMU. Ajmo van.« Lucy je slijedila Marnie van iz dvorane. Marnie je mrzila svaku pjesmu, a Lucy se ljuljala u svojim zlatnim cipelama i gledala tamnocrveni trag ruža za usne na filtru Marniene cigarete. Marnie se nagnula da ponovno zapali, a Lucy joj je primijetila nježan žuti izrast na razdjeljku koji je potiskivao tamno obojenu kosu. »Ne vidim Daniela«, rekla je Marnie, više zlovoljno no slavodobitno. »S kim je Stephen došao?« upitala je Lucy, podlije nego što je trebala. »Začepi«, rekla je Marnie, jer i ona je imala svoja razočaranja.

Lucy je zaista začepila na neko vrijeme, gledajući dim kako se uzdiže i razilazi. Razmišljala je o Danielovoj svjedodžbi ostavljenoj na stolu uz zid dvorane i činilo se kao da je to prijekor upućen njoj. Zaista neće doći. Zaista ga nije briga za nju. Lucy se činilo da joj se šminka stvrdnjuje na licu. Željela ju je oprati. Pogledala je haljinu, za koju je čitavo polugodište subotom radila u slastičarnici. Što ako ga nikad više ne vidi? Od te se pomisli gotovo uspaničila.

Nije moguće da je to to. »Što je to bilo?« Marnie je iznenada okrenula glavu.

I Lucy je čula. Iz škole se čula vika, a zatim vrisak. Na srednjoškolskim tulumima i oko njih čuje se dosta vriske, ali od takve čovjek zastane.

Marnie je stajala s iznenađenim izrazom na licu, što je Lucy rijetko viđala. Ljudi su se naguravali na glavnim vratima i čula se vika. Lucy se trgnula kada je začula zvuk razbijanja stakla. Nešto zaista nije bilo u redu.

Na koga pomisliš kada se razbija staklo, a ljudi istinski vrište?

To puno toga govori. Marnie je bila uz nju, a majka kod kuće, pa 11

je Lucy pomislila na Daniela. Što ako je on tamo negdje? Gomila se divlje gurala na glavnim vratima. Morala je saznati što se događa.

Ušla je na sporedna vrata. U hodniku je bilo mračno, pa je potrčala u smjeru vike. Zastala je kada je stigla do hodnika za četvrte razrede. Čula je kako se u daljini razbija još stakla. Ugledala je tamne tragove na podu i instinktivno znala o čemu je riječ. Još se krvi skupljalo i teklo niz hodnik za četvrte razrede, a pomislila bi, tupo je primijetila, da je pod ravan. Prešla je nekoliko koraka i sledila se. Netko, neki dečko, ležao je na podu, većinom u mraku, dok su svi drugi bježali. Krv koja se slijevala niz hodnik bila je njegova. »Što se događa?« viknula je za njima.

Drhtavim je rukama pokušavala napipati mobitel u torbici.

Dok ga je uspjela otvoriti, začula je sirene, i to mnogo njih odjedanput. Netko ju je zgrabio za ruku i povukao, no otresla ga je. Krv je puzala prema vrhu njezine zlatne cipele. Netko je ugazio u nju i nastavio trčati, ostavljajući otiske cipela na linoleumu, i to nekako nije izgledalo u redu.

Približila se tijelu koje je ležalo na podu, nastojeći ne hodati po njegovoj krvi. Prignula se da mu vidi lice. Bio je to mladić iz trećeg razreda, netko koga je prepoznala, ali ga nije poznavala. Čučnula je pokraj njega i dodirnula mu ruku. Bolno je uzdisao sa svakim udahom. Barem je bio živ. »Jesi dobro?« Činilo se očito da nije. »Pomoć stiže«, slabašno ga je uvjeravala.

Odjedanput je začula eksploziju vike i koraka koja se kretala u njezinu smjeru. Stigla je policija. Vikali su na sve na koje su naišli.

Blokirali su vrata i svima govorili da se smire, iako ni oni sami nisu bili smireni. »Je li došla hitna pomoć?« upitala je. Nije bila dovoljno glasna, pa je ponovila pitanje. Nije ni primijetila da plače.

Dva policajca požurila su prema mladiću, pa se odmaknula.

Uslijedila je još jedna erupcija vikanja u toki-vokije. Oslobodili su prolaz za osoblje hitne pomoći. »Je li mu dobro?« upitala je, pretiho da bi je itko čuo. Još se odmaknula. Više ništa nije vidjela. U tom ju je trenutku neka policajka grubo povukla. »Ne ideš nikamo«, rekla je autoritativ12

no, iako Lucy nije namjeravala nikamo otići. Usmjerila ju je prema predavaonicama iz prirodnih predmeta i pokazala na vrata s desne strane. »Idi onamo i čekaj dok ne nađemo detektiva da razgovara s tobom. Da se nisi maknula, jesi me čula?« Otvorila je vrata kemijskog laboratorija, gdje je u drugom razredu izvodila pokuse na Bunsenovim plamenicima.

Kroz prozore je ugledala crvenilo svjetala s policijskih automobila. Provukla se između mračnih stolica i stolova da pogleda van. Desetak policijskih automobila bilo je parkirano pod čudnim kutovima na malom travnjaku iza škole na kojem su za lijepa vremena provodili odmore. Kada bi ga zabljesnula svjetla, vidjelo se kako su gume sažvakale travu, i to joj se činilo kao dodatna grozota.

Probila se do umivaonika u učionici više po sjećanju nego pomoću vida. Mogla je pronaći prekidač za svjetlo, no nije imala volje izložiti se pogledima ljudi koji su se vrzmali pod prozorima. Otvorila je slavinu i nagnula se naprijed, ispirući šminku i suze. Obrisala se krutim smeđim papirnatim ručnikom. Ljubice su joj se objesile. Mislila je da je učionica prazna dok se nije okrenula i ugledala nekoga kako sjedi za stolom u kutu. Uplašila se. Približila mu se, pokušavajući priviknuti oči na tamu. »Tko je to?« upitala je glasom tek nešto glasnijim od šapta. »Daniel.« Zaustavila se. Crveni odsjaj osvijetlio je neke dijelove njegova lica. »Sophia«, rekao je.

Približila mu se tako da vidi tko je. »Ne, ja sam, Lucy.« Glas joj je malčice zadrhtao. U hodniku je ležao mladić koji je krvario, a ona je ipak osjećala kako se u njoj nakuplja razočaranje jer još uvijek nije znao tko je ona. »Dođi, sjedni.« Držao se stoički, rezignirano, kao da bi mu bilo draže da je Sophia.

Prošuljala se rubom učionice, zaobilazeći stolice, jakne i torbe koje su učenici u njoj ostavili. Haljina koju je nosila činila joj se neprimjerenom za ovakvu noć. Sjedio je leđima uza zid za jednim od onih stolova spojenih sa stolicom, prekriženih nogu kao da nešto čeka.

13

Nije bila sigurna koliko blizu da sjedne, no on je povukao jedan stol sa stolicom prema sebi, tako da su dva desna stola stajala jedan naprama drugom kao jin i jang. Zadrhtala je kad mu se približila. Osjećala je kako joj srsi prolaze golim rukama. Bilo joj je neugodno zbog ljubica u kosi, pa ih je izvukla. »Hladno ti je«, rekao je. Bacio je pogled na cvjetiće na stolu. »U redu je«, odgovorila je. Naježila se najviše zbog njega.

Pogledom je pretražio hrpe na stolicama i stolovima. Izvukao je bijeli gornji dio trenirke sa slikom sokola i pružio joj ga. Prebacila ga je preko ramena, no nije se zamarala rukavima i patentnim zatvaračem. »Znaš li što se dogodilo?« upitala je nagnuvši se prema naprijed, pri čemu joj je kosa skliznula s ramena i gotovo mu dotaknula ruke.

Raširio je ruke na stolu, onako kako je mnogo puta vidjela da čini na satu engleskog. Bile su to ruke muškarca, a ne dječaka. Činilo se kao da ih za nešto priprema i umiruje. »Neki iz trećih razreda upali su u predvorje i hodnik za četvrte razrede i vandalizirali ih.

Neki su imali noževe i došlo je do tučnjave. Mislim da ih je dvoje porezano, a jednoga su proboli nožem.« »Vidjela sam ga. Ležao je na podu.« Kimnuo je. »Bit će dobro. Proboli su mu nogu. Krvarit će, ali bit će sve u redu.« »Stvarno?« Pitala se kako to zna. »Je li stigla hitna?« Kimnula je. »Onda da. Bit će sve u redu.« Činilo se da razmišlja o nečem drugom. »To je dobro.« Vjerovala mu je, bez obzira na to je li to zasluživao, i zbog toga se osjećala bolje. Zubi su joj cvokotali, pa je zatvorila usta da ih natjera da prestanu.

Sagnuo se i podigao nešto iz vrećice na podu. Bila je to napola puna boca burbona. »Netko je ostavio zalihu.« Otišao je do umivaonika i uzeo plastičnu čašu s hrpe. »Evo.« 14

Natočio je burbon prije nego što je stigla reći da ili ne. Stavio ga je na stol ispred nje, približivši joj se toliko da je osjećala toplinu njegova tijela. Ostala je bez daha, a u glavi joj se zavrtjelo. Stavila je ruku na svoje toplo grlo, znajući da je pocrvenjelo, kao i uvijek u trenucima duboke uznemirenosti. »Nisam znala da si došao«, rekla je, ne sjetivši se pomisliti da se otkrila tom izjavom.

Kimnuo je. »Kasno sam došao. Čuo sam vriskove još na parkiralištu. Zanimalo me što se događa.« Bila bi popila gutljaj burbona, no ruke su joj se tresle, a nije željela da on to vidi. Možda je shvatio, jer se odmaknuo od nje i približio pultu s instrumentima, gdje je uključio plamenik. Gledala je kako vatrene točkice trepere oko ruba dok se plamen nije uhvatio. Odbijao se od staklenih vrata i prekrio prostoriju slabašnim treperavim svjetlom. Na brzinu je popila gutljaj i osjetila kako joj pali i žari hladna usta. Pokušala je ne namrštiti se zbog mirisa. Nije baš imala naviku piti viski. »Hoćeš ti?« upitala je kad je ponovno sjeo za stol sa stolicom. Koljena su mu dotaknula njezina. Nije joj se činilo da je imao namjeru piti. No pogledao ju je, a zatim je pogledao čašu. Posegnuo je za njom, a ona je zaprepašteno gledala kako stavlja usne točno na mjesto na kojem su bile njezine i otpija dug gutljaj. Mislila je da će možda sebi natočiti čašu, ali nipošto da će piti iz njezine. Što bi Marnie rekla na to? Bila je to bliskost koja joj se činila nevjerojatnom. Sjedila je s njim, razgovarala je s njim, pila je s njim. Sve se događalo tako brzo, da je jedva to uspijevala obraditi.

Otpila je još jedan gutljaj, ne mareći za posljedice. Ako i primijeti da joj se ruke tresu, baš je briga. Ruka joj je bila gdje je bila njegova, a usne na njegovim usnama.

Imaš li ikakvog pojma koliko te volim sve ovo vrijeme?

Ponovno je sjeo. Nagnuo je glavu u stranu i proučavao njezino lice. Koljena su im se dodirnula. Čekala je da nešto kaže, no on je šutio.

Nervozno je stiskala plastičnu čašu u ruci, stišćući krug u elipsu i obratno. »Mislila sam da će godina završiti i da će svak otići 15

na svoju stranu, a mi nikad nećemo ni riječ progovoriti«, rekla je hrabro. Činilo joj se da joj riječi odjekuju u tišini i nije joj se sviđalo što ih tako dugo mora trpjeti. Željela je da nešto kaže da ih prekrije.

Nasmiješio joj se. Pomislila je da nikad nije vidjela njegov osmijeh. Bio je prekrasan. »Ne bih dopustio da se to dogodi«, rekao je. »Ne bi?« Bila je toliko iskreno iznenađena, da je morala pitati. »Zašto ne?« I dalje ju je proučavao, kao da ima mnogo toga reći, a nije siguran da je za to spreman. »Htio sam razgovarati s tobom«, polako je rekao. »Nisam bio siguran… kada će doći pravo vrijeme.« Potpuno djetinjasto i opijeno, poželjela je da ga je Marnie čula da to kaže. »No ovo je neobična večer«, nastavio je. »Možda i nije najbolje vrijeme. Večeras sam samo želio biti siguran da je s tobom sve u redu.« »Stvarno?« Bojala se da joj se na licu vidi koliko željno iščekuje odgovor i da zbog toga izgleda jadno.

Opet se nasmiješio na onaj isti način. »Naravno.« Otpila je još jedan gutljaj burbona i vrckavo mu ga pružila, kao da su stari prijatelji. Ima li on uopće pojma koliko je vremena provela razmišljajući o njemu, maštajući o njemu, raščlanjujući svaki njegov pogled i pokret? »O čemu si želio razgovarati sa mnom?« »Pa…« Pokušavao je odmjeriti nešto u vezi s njom. Nije znala što. Još je jedanput jako potegnuo. »Vjerojatno ne bih smio ovo raditi. Ne znam.« Zatresao je glavom, ozbiljna lica. Nije bila sigurna misli li na pijenje burbona ili razgovor s njom. »Što ne bi smio raditi?« Pogledao ju je tako intenzivno, da se gotovo uplašila. Ništa na svijetu nije željela toliko koliko da se joj on zagleda u oči, no ovo je bilo previše. Imala je osjećaj kao da bujica vode otječe s isušene zemlje. »Puno sam razmišljao o ovome. Toliko ti toga želim reći. Ne želim…« Zastao je, tražeći pravu riječ. »Ne želim da ti bude previše.« 16

Nikad nijedan dečko nije s njom tako razgovarao. Nije tu bilo prenemaganja, flerta, prisiljenog šarma, no njegov je pogled upravo rezao kroz nju. Nije bilo nalik nikome koga je ikad upoznala.

Progutala je da bi se smirila. Činilo joj se da bi se bila u stanju izvrnuti iz unutra prema van i pokazati mu bubrege ako ne bude pažljiva. Uspjet će se kontrolirati, no neće ga ostaviti samog u toj situaciji. »Znaš li koliko sam mislila na tebe?« Sjedili su koljena uz koljena, pritišćući ih jedna o druga, pa su, kad je raširio noge, njezine samo kliznule dok se praktički nisu spojili. Koljenom mu je gotovo dodirivala prepone, kao i on njoj.

Koljeno joj je bilo golo, a njegovo je bilo duboko pod njezinom haljinom, pritisnuto uz donje rublje, dok su joj živci pulsirali. Osjećala je nevjericu. Sumnjala je da joj mašta osmišljava cijeli događaj iz čiste žudnje i da se ništa od toga stvarno ne događa. »Jesi li?« upitao je. Odjedanput je shvatila, jednostavno je znala, da je upija, da je i on jednako isušen kao i ona.

Ispružio je ruku, stavio je na njezin vrat i povukao je prema sebi. Uvukla je zrak, zapanjena mogućnošću da on stavi svoje usne na njezine. Poljubio ju je. Izgubila se u njegovu dahu, njegovoj toplini, njegovu mirisu. Bila je toliko nagnuta naprijed, da je osjećala kako joj se rub stola zabija u rebra ispod prsiju i kako joj srce lupa o njega.

Rukom je zapeo za čašu s burbonom, koja je pala na pod. U magli je osjetila kako se tekućina razlijeva i skuplja u lokvici ispod njezine noge i nije je bilo briga. Imala je namjeru nastaviti ga ljubiti dok ne umre, no osjetila je nešto čudno, neki neobičan osjećaj kako navire prema njoj, snažan predosjećaj nečeg neminovnog. Neko ga je vrijeme uspijevala ignorirati, a onda se odjednom sručio na nju.

Bilo je to istovremeno buđenje osjećaja i sjećanja, dvije eksplozije koje se sudaraju i šire. Nešto kao déjà vu, no neusporedivo snažnije. Osjetila je da joj se vrti i odjedanput ju je bilo strah. Otvorila je oči i odmaknula se od njega. Pogledala ga je u oči. Osjećala je da joj licem klize suze, sasvim različite od onih prethodnih. »Tko si ti?« prošaptala je. Činilo se da mu se zjenice šire, a zatim ponovno fokusiraju. »Sjećaš li se?« 17

Nije uspijevala vidjeti što je pred njom. Prostorija se okretala oko nje tolikom silinom da je zatvorila oči, a on je bio ondje, iza njezinih očiju, kao iz sjećanja. Ležao je na strunjači, a ona je stajala i gledala ga, a kroz prizor se provlačila nota očaja koji nije razumjela.

Shvatila je da je drži za obje ruke, i to čvrsto. Kada je otvorila oči, gledao ju je tako prodorno da je poželjela odvratiti pogled. »Sjećaš li se?« Izgledao je kao da mu život ovisi o njezinu odgovoru.

Bila je uplašena. U mislima joj se nametao još jedan prizor koji nije znala smjestiti. Bio je to on, ali na nekom čudnom mjestu, njoj posve nepoznatom. Osjećala se kao da je potpuno budna, a da istovremeno sanja. »Poznajem li te od prije?« Bila je sigurna da je tako, a istovremeno i da je to nemoguće. Prestravio ju je osjećaj da nije sigurna gdje se nalazi. »Da.« Vidjela je da su mu oči pune suza.

Povukao ju je na noge i držao je uspravno tako da joj je cijelo tijelo bilo zgrčeno uz njega. Osjećala je kako joj nešto udara o grudi, ali nije znala je li to njezino srce ili njegovo. »Ti si Sophia.

Znaš li to?« Glava joj je bila pritisnuta o njegov vrat, a na tjemenu je osjetila nešto vlažno.

Nije bila sigurna da bi bila u stanju stajati da je nije držao.

Osjećala je da se gubi. Nije znala ni tko je ni gdje je, a nije znala ni čega se sjeća. Pitala se djeluje li burbon kao neka halucinogena tvar ili jednostavno gubi razum.

Izgleda li to tako? Dana je obožavala gubitak kontrole, no Lucy je to mrzila. Zamislila je kako po nju dolazi vozilo hitne pomoći.

Pomislila je na majku.

Grubo se odmaknula od njega. »Nešto nije u redu sa mnom«, rekla je suznih očiju.

Nije je želio pustiti, no uočio je bljedilo njezina lica i strah na njemu. »Kako to misliš?« »Moram ići.« »Sophia.« Shvatila je da joj šakama drži haljinu i ne pušta. »Ne, ja sam Lucy«, rekla je. Je li lud? Lud je. Bio je zbunjen i 18

mislio je da je ona netko drugi. Bio je to nekakav psihotični napad.

Bio je toliko lud, da je i ona ludjela uz njega.

Odjednom ju je preplavio osjećaj panike. Bilo joj je previše stalo do njega, a njega je bilo opasno voljeti. Neće joj uzvratiti ljubav. Uvući će je u čistu zbunjenost u kojoj će misliti da je ona netko drugi. A ona će mu toliko željeti vjerovati, da više neće znati tko je. »Pusti me, molim te.« »Ali čekaj. Sophia. Znam da se sjećaš.« »Ne. Ne sjećam se. Plašiš me. Ne znam. Ne znam o čemu govoriš.« Jecala je dok je govorila.

Osjetila je da mu se ruke tresu. Nije mogla gledati očaj na njegovu licu. »Da ti barem mogu sve reći. Da barem znaš. Molim te, daj da ti pokušam objasniti.« Otrgnula se od njega takvom silinom, da joj se haljina razderala na prednjici. Pogledala je dolje, a zatim u njega. Izgledao je iznenađeno i prestravljeno, a u rukama je i dalje držao tkaninu haljine. »Zaboga. Oprosti.« Pokušao ju je zagrnuti trenirkom i pokriti je. »Tako mi je žao«, rekao je. Nije htio skinuti ruke s nje. Nije je htio pustiti. »Tako mi je žao. Volim te. Znaš li to?« Grlio ju je, očajnički pritišćući lice o njezinu kosu. »Oduvijek te volim.« Iskobeljala se iz njegova zagrljaja. Nogom je zapela za stol i odgurnula ga unatrag. Posrtala je preko stolica i torbi dok se nije dokopala vrata. Nije mogla podnijeti da je netko voli na takav način. Čak ni ona to nije mogla. Čak ni ako je taj netko on. »Ne voliš me«, rekla je ne okrećući se. »Čak ne znaš ni tko sam.« Nije se sjećala kako je došla do glavnog ulaza u školu, no ondje ju je pronašao policajac. Plakala je i nije nikako mogla naći izlaz jer su sva vrata bila zaključana. To je policajac rekao njezinoj majci kada je došla po nju, no Lucy se zaista nije sjećala ničega od toga. *

*

19

*

DUGO JE POGRBLJEN sjedio u učionici nakon što je otišla. Još uvijek je osjećao njezin okus na usnama i toplinu njezina tijela pripijenoga uz svoje, no ti su osjeti sada bili prijekor. Buljio je u tri povenula cvijeta na stolu za kojim je sjedila. U ruci je još uvijek držao komad njezine haljine.

Ostalo mu je samo žaljenje. I gađenje prema samom sebi. Nije se želio pomaknuti jer se bojao da će se otvoriti nove pukotine kroz koje će u njega prodrijeti svi ti osjećaji i gore od toga. Priželjkivao je da se može utapati u njezinu dodiru i mirisu, a ne u vlastitu neuspjehu, no neuspjeh ga je preplavio. Uništio je svu nadu da će je imati. Povrijedio ju je i uzrujao. Kako joj je to mogao učiniti?

Sjetila me se.

Bila je to njegova najveća slabost, najopojnija droga. Toliko je želio da ga se sjeti da je bio spreman reći si bilo što. Bio je spreman sve učiniti, u sve povjerovati, sve zamisliti.

Sjetila se. Znala je.

U polusvjesnom stanju, napustio je školu dugo nakon što su svi otišli. Ostalo je još samo nekoliko zaštitara koji su čistili nered.

Nitko nije obraćao pažnju na njega. Njegovi su neuspjesi bili osobni i nevidljivi.

Ali ne njoj.

Previše je navaljivao. Uplašio ju je. Opsjedao ju je. Zakleo se da to neće učiniti, ali jest. Toliko je dugo i strogo držao sam sebe pod kontrolom, no kada se konačno raspao, učinio je to silinom mnogih stoljeća. Mrzio je samog sebe i svaku namjeru i želju koju je ikad iskusio. Mrzio je sve što je ikad planirao i želio.

Volim je. Trebam je. Odrekao sam se svega što sam imao zbog nje. Samo sam želio da me prepozna.

Hodao je dok nije bio daleko od prizora i zvukova. Pronašao je čistinu pokraj nogometnog igrališta i legao na vlažnu travu. Nije mogao dalje. Nije imao kamo otići, nikoga posjetiti, ništa što bi želio ili čemu bi se nadao. Tolike je godine i toliko strpljivo gradio svoju viziju, a onda ju je razorio u nekoliko trenutaka.

Ona je moja sreća i moja nesreća.

Oduvijek je tako. A koliko je i ona za to platila.

20

Nije mogao ostati gdje je bio. Još uvijek je vidio crvenilo policijskih rotirki kako se odbija od teškog lipanjskog neba. Ustao je, leđa mokrih od tla. Uputio se nizbrdo, dalje od škole. S njom je bio gotov, neće se vraćati, a ostavljao ju je u rasulu, baš kao i sve drugo.

Trebao je ostaviti svijet na miru.

Shvatio je da je zaboravio uzeti svjedodžbu. Zamislio ju je kako leži na dugačkom stolu u dvorani po kojem su svi čeprkali, usamljena među ukrasima od krepa i napola ispuhanim balonima.

Svjedodžbe su bile za osobe kojima je stalo, koje će ih cijeniti kao da im je to prva i posljednja maturalna svjedodžba. On je znao da nije tako. Što mu je značila jedna više? Tako da će ostati gdje je, s njegovim imenom ispisanim brižljivim krasopisom.

Zašto se njegov život nastavljao, a svi su drugi dobivali priliku početi iznova? Zašto je on još uvijek tu, a ona će uvijek odlaziti?

Ponekad se osjećao kao da je sam na svijetu. Bio je drugačiji. Oduvijek. Njegovi pokušaji življenja u običnom svijetu izgledali su glupo i lažno.

Ponovno sam je izgubio.

Moglo bi se očekivati da će netko tko živi dugo kao on, tko je toliko toga vidio, imati dugoročniji pregled nad događajima i određenu dozu strpljivosti. No bio je previše napet, previše pun potrebe.

Bila je tu i nije se mogao kontrolirati. Sam je sebe uvjerio da će ga pogledati u oči i sjetiti se, da će ljubav sve pobijediti. I burbon ga je zavarao.

Nitko ne pamti, osim mene. Tu je misao držao čvrsto zaključanu, no te ju je noći pustio na slobodu. Usamljenost koju je podrazumijevala ponekad je bila nepodnošljiva.

HODAO JE PREKO polja i duž dvosmjerne ceste. Hodao je duž rijeke i uživao u osjećaju da je u blizini nečega što je starije od njega. Ta je rijeka imala dugačko pamćenje, no za razliku od njega, mudro ga je držala za sebe. Razmišljao je o apomatoškom pohodu i bitci kod High Bridgea. Koliko se krvi izlilo u tu rijeku? A rijeka je i dalje tekla. Pročistila se i zaboravila. Kako se pročistiti ako ne možeš zaboraviti?

21

kraj.

Ne želim više ovako. Ne želim joj više ovo raditi. Želim da bude

Ništa ga tu nije držalo. Nije imao pravu obitelj. U životu prije ovoga imao je sreću roditi se u jednoj od onih istinski sjajnih obitelji, no nepromišljeno je se odrekao da bi slijedio Sophiju. Nije ni čudo što je u ovom životu dobio to što je dobio — ovisnicu koja ga je ostavila prije treće godine i udomiteljsku obitelj koja je za njega marila točno onoliko malo koliko je i zasluživao. Posljednje dvije godine živio je sam, hraneći se nadom. Odrekao se blagoslova kojih nije bio vrijedan da bi dobio priliku biti s njom, a sada je i to izgubio.

Kako bi bilo ne vratiti se? Bio je to jedan od vrlo rijetkih iskustvenih zakutaka u koji nikada nije zavirio. Bi li umiranje bilo drugačije? Bi li napokon upoznao Boga?

Sjedio je na obali rijeke, neugodno svjestan njezine hladne, blatnjave vlažnosti, i pitao se zašto se nije moguće osloboditi takvih sitnih navika. Bez obzira na to koliko dugo živiš. Kao osuđenik na smrt koji gleda koliko je sati. Nikad nije moguće savršeno uklopiti male mehanizme u velike, zar ne?

Počeo je prebirati blatom prekriveno kamenje na obali, tražeći primjerke dovoljno male da mu stanu u džep. One je veće, ne gledajući, bacao u rijeku, osluškujući šuplji tresak stijene o stijenu ili pak milosrdan pljusak mekane vode. Ugurao je kamenje i blato u džepove svojih finih hlača, izazivajući svoj autonomni mozak da mu se odupre. Utrpao je nekoliko oštrih kamena u džep na prsima, pomalo iznenađen vlastitom teatralnošću u takvom trenutku.

Nijedan trenutak nije toliko monumentalan da može ugušiti svu svijest o sitnicama.

Osim kada si je poljubio.

Takve su odluke dostojanstvenije u budućnosti ili u prošlosti ili pak kada se događaju u tuđim životima. Prizemni tokovi našeg ptičjeg mozga oduzimaju nam dostojanstvo, a jedini je spas u zaboravu. Njegovo je prokletstvo bilo u tome što je prizemne tokove pamtio kroz mnoge živote.

Prikladno opterećen, uspentrao se na cestu i išao njome do mosta. Noćni zrak nad vodom bio je hladniji i vjetrovitiji. Na dru22

goj obali rijeke pojavila su se svjetla automobila i stala se približavati, no prošla su ne prešavši most. Uspeo se do najviše točke, popeo na zaštitnu ogradu i sjeo na nju, zagledan u rijeku, klatareći nogama nad vodom i osjećajući se neobično mladim. Promatrao je kako mu se kamenje zabija u kožu kao da ozljeđuje nekog drugog.

Uspravio se, balansirajući na ogradi u cipelama s čvrstim potplatom. Raširio je ruke da se ne bi poskliznuo. Zašto mu se činilo tako važnim skočiti, a ne pasti, kad je ishod ionako isti? Od velike vlage u zraku lice mu je postalo mokro. Prošao je još jedan automobil.

Od bezbrojnih stvari koje je mogao ponijeti sa sobom imao je komad Lucyne mekane ljubičaste haljine zgužvan u ruci i kiseo okus burbona u grlu. U mislima je fiksirao strah na njezinu licu dok se pokušavala osloboditi njegova zagrljaja, a on je nije puštao, uništavajući tako stoljeća brižljivo čuvane nade, svjestan da je uništava, a ipak nemoćan da se zaustavi.

Bilo je to dovoljno da ga natjera da zadrži ravnotežu i skoči.

23