ŠIBENIK 19 by MOĆ KOMUNIKACIJE d.o.o.

ČASOPIS ZA PROMICANJE ZAVIČAJNIH VRIJEDNOSTI I BAŠTINE ■ BROJ 19 ■ LISTOPAD/STUDENI 2013. ■ WWW.MOK.HR ■ 29,00 kn

PORTRET

Miro Kotarac INTERVJU

Goran Pauk,

šibensko - kninski župan HORIZONTI PROŠLOSTI

Prvi Hrvat u Hollywoodu bio je Šibenčanin Carlo Mattiazzi ISTRAŽIVANJE IMA LI ZNANSTVENOG ŽIVOTA U ŠIBENIKU? ■ KALENDAR 100. OBLJETNICA ROĐENJA ŠIBENČANINA PETRA GUBERINE ■ SCRIBENS TABERNUS CRKVA SVETOG SPASA I STJEPAN PL. TOBOLOVIĆ ■ ZAVIČAJNI PUTOPIS ŠETNJA OKO ŠETNICE NA OBALI KANALA SV. ANTE ■ CULINARIA BOJE I ČARI BABLJEG LJETA

TRADICIJA · SIGURNOST · POVIJERENJE TRADICIJA • SIGURNOST • POVIJERENJE

www.jadranska-banka.hr

sadržaj SLIKA NA NASLOVNOJ STRANI: Carlo Mattiazzi, conte Carlo de Mattiazzi,

pravim imenom Dragutin Mattiazzi, s Doris Day i Geneom Nelsonom glavnim glumcima mjuzikla Brodvejska uspavanka (Lullaby of Broadway) u kojem je taj Šibenčanin 1951. godine imao upečatljivu epizodnu ulogu sa svojom neobičnom lutkom koju su američki mediji početkom šezdesetih godina 20. stoljeća opisivali kao inovaciju koja je spasila posustali svijet šoubiznisa. Snimio: James J. Kriegsmann, New York

I S T R A Ž I V A N J E

I N T E R V J U

HORIZONTI PROŠLOSTI

Ima li znanstvenog života u Šibeniku?

Goran Pauk, župan Šibensko - kninske županije

Šibenčani su za razvoj znanosti, ali sumnjaju da u Šibeniku ima uvjeta za znanstveni rad

Nije problem tko je čiji čovjek, nego kako pronaći prave kadrove koji znaju i žele raditi

Šibenčani bez izuzetka razvoj znanosti u Šibeniku smatraju poželjnim i neophodnim, mišljenja su da lokalna vlast mora izdvajati novac i poticati znanstveni rad, ali imaju puno dvojbi oko pitanja postoje li u Šibeniku uvjeti za bavljenje znanošću?

Otvorena sam osoba i ne skrivam ništa što radim i u čemu uživam. Moj način života nije tajna i ja od toga ni kao političar ne bježim. Ljudi vole političare koji su iskreni, koji se ne pretvaraju i vode dvostruke živote. Ima i u mojoj stranci pojedinaca kojima neki moji postupci nisu po volji, ali nismo svi jednaki.

34 40

KALENDAR

100. Obljetnica rođenja Šibenčanina Petra Guberine -E,vridni naš Pere. Ma može li ikome na ovom svitu pasti na pamet da gluve nauči govorit osim nama Šibenčanima? Pomoga je Pere milijunima judi, a da je pravde, ka šta je nima, zaslužija je bija da ga barem predlože za Nobela. SCRIBENS TABERNUS

Frano Baica: Kako smo se u crkvi Sv. Spasa na vrilu Cetine sreli šibenski plemić Stjepan pl. Tobolović i ja Čovjeka je Stvoritelj u ovaj svijet ideja umetnuo ni zbog čega drugog doli da se divi ljepoti Njegova stvaranja...

Prvi Hrvat u Hollywoodu bio je Šibenčanin Carlo Mattiazzi Šibenčanin Carlo Mattiazzi, odigrao je 1951. godine epizodnu, ali upečatljivu, ulogu u velikom holivudskom filmskom hitu Brodvejska uspavanka u kojem su glavne uloge igrali Doris Day i Gene Nelson. Pretražujući filmske kronike, nismo uspjeli pronaći ni jednog Hrvata koji se pojavio u nekom holivudskom filmu prije njega.

70 72

56 P O R T R E T

Sportski pedagog, entuzijasta, vizionar i zaljubljenik u košarku

Miro Kotarac

Svojim najvećim uspjehom smatram činjenicu da je od juniorske ekipe Šibenke koja je 1983. godine osvojila titulu prvaka države, čak pet košarkaša završilo fakultet. To je moj uspjeh, to je moj ponos i moje bogatstvo. Napravili smo pravu stvar. Stvorili smo prave ljude i prave sportaše.

CULINARIA ŠIBENIK

Boje i čari babljeg ljeta Poznajete li bilo koga, počevši od sebe, tko će zanijekati da je bablje ljeto najljepši dio godine? ZAVIČAJNI PUTOPIS

Šetnja pored i oko šetnice na obali Kanala sv.Ante Na kraju puta uđem u špilju sv. Ante i tu se, u srcu duše prošlosti moje blizine, pomolim u svetoj tišini za sve moje sadašnje i bivše. Dolje u polutami Hitlerovih očiju čekao me je kaić. Struže bokom o betonski zid i kao da me zabrinuto pita: Ma, di si ti više?

Časopis Šibenik tm svaki drugi mjesec • portal www.sibeniknews.com svaki dan. 2

ŠIBENIK

LISTOPAD/STUDENI 2013.

ČASOPIS ZA KULTURU, ZNANOST, OBRAZOVANJE I PROMICANJE ZAVIČAJNIH VRIJEDNOSTI ISSN 1847-5116 UDK 008(497.5-3 Šibenik) Broj 19, godina 4. Izlazi dvomjesečno CIJENA POJEDINAČNOG PRIMJERKA: 29 kn Šibenik, listopad/studeni 2013. godine NAKLADNIK: Moć komunikacije d.o.o., Šibenik ZA NAKLADNIKA: Diana Ferić ŽIRO RAČUN: Jadranska banka, Šibenik PRETPLATA, NARUDŽBE I ISPORUKA POUZEĆEM: 099 7333627 FAX: 022 217 371 ADRESA: Trg Andrije Hebranga 11a 22 000 Šibenik Tel/fax: 022 217 371 E-MAIL: mok.poc@gmail.com mok.fps@gmail.com www.mok.hr GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: Stanko Ferić LEKTORICA: Nataša Jurić-Stanković DIZAJN I PRIPREMA: Nino Tocigl AUTORI I SURADNICI U 19. BROJU: Vera Guberina, Novica Ljubičić, Giacinta Mattiazzi, Arsen Pavasović, Rino Milano, Frano Baica, Joso Gracin, Diana Ferić, Ivan Medić, Joško Šupe, Miro Kotarac, prof. Ivo Livaković, Manuela Radulović, Joško Zaninović, Rudolf Štefan, Emilija Friganović, Stanko Ferić ARHIVSKA GRAĐA: Ostavština Carla Mattiazzia, privatni arhiv Ante Baranića, privatni arhiv Radovana Gogera, privatni fotografski arhiv i dokumentacija Giacinte Mattiazzi, privatne fotografije i dolumentacija Rina Milana u Splitu, privatne fotografije i dokumentacija Arsena Pavasovića u Splitu, privatne fotografije Gorana Pauka, privatne fotografije i dokumentacija Miroslava Kotarca, arhiv i dokumentacija Javne ustanove Nacionalni park Krka, Državni arhiv u Šibeniku, privatna kolekcija starih dokumenata Foto Hella Bulat, Gradski muzej Drniš, Gradska knjižnica Jurjaj Šižgorić, privatni arhiv prof. Ive Livakovića, privatni arhiv Joška Zaninovića, privatni arhivi Milivoja Boranića, arhiv j.p. Gradski parking, arhiv poduzeća Djelo i privatni arhivi Stanka Ferića AUTORSKE FOTOGRAFIJE: James J. Kriegsmann, Joso Gracin, Ante Baranić, Radovan Goger, Vilson Polić, Davor Šarić, Frano Baica i Stanko Ferić. DOKUMENTARNE FOTOGRAFIJE: Foto arhiv Gradskog muzeja Drniša, foto arhiv, Gradska knjižnica Jurjaj Šižgorić, privatni foto arhivi prof. Vere Guberine, Ive Livakovića, Joška Zaninovića, Milivoja Boranića, Miroslava Kotarca, Giacinte Mattiazzi, Rina Milana, Gorana Pauka i Arsena Pavasovića, privatna zbirka fotografija Foto Hella Bulat, foto arhiv Stanka Ferića, Jose Gracina. TISAK: Suton Tisak d.o.o.

ajljepši dio novinarskog posla je kada teme ili problemi o kojima pišete imaju sretan kraj ili barem obećavajući nastavak. Upravo to se dogodilo s našom temom o nužnosti osnivanja sveučilišta u Šibeniku i Studija energetike i zaštite okoliša kao njegovog začetka. U srpnju 2011. podine posvetili smo tome brojne stranice našeg časopisa, donijeli stavove i mišljenje mnogih autoriteta s tog područja i ispitali javno mnijenje koje je bez pogovora prihvatilo taj projekt. Dvije godine nakon toga, u rujnu ove godine, Grad Šibenik i Sveučilište u Zagrebu potpisali su Ugovor o pokretanju dislociranog sveučilišnog preddiplomskog studija energetike u Šibeniku koji će, kako je najavljeno, s radom početi u školskoj godini 2014./2015. i trebao bi biti prva stepenica na putu prema osnivanju šibenskog sveučilišta. Dr. sc. Ivan Juraga, dekan Fakulteta elektrotehnike i računarstva, tom je prilikom Šibenčanima poručio da će im zagrebačko Sveučilište pružiti pomoć, ali da krajnji cilj mora biti vlastiti znanstveni kadar, a to znači i razvoj znanosti u Šibeniku. To nas je ponukalo da za ovaj broj našeg časopisa istražimo koliko uopće ima doktora znanosti koji žive i rade u Šibeniku i koliko su posvećeni znanstvenom radu. Do podataka nije bilo lako doći jer nisu prikupljeni i sistematizirani pa taj tekst smatramo tek početkom sustavnijeg pristupa u popularizaciji znanosti i znanstvenika u našoj lokalnoj sredini. U ovom broju časopisa donosimo jednu priču koja je, bez pretjerivanja, ekskluzivna, a plod je našeg dosadašnjeg rada i ugleda koji je časopis Šibenik tm stekao u javnosti. Riječ o otkriću da je prvi Hrvat u Hollywoodu bio Šibenčanin Carlo Mattiazzi. On se 1951. godine pojavljuje u filmu Brodvejska uspavanka u kojem glavnu ulogu igra slavna Doris Day. Carlo Mattiazzi bio je zvijezda kabarea, varijetea, kazališta i noćnih klubova u obje Amerike i Europi gotovo pola stoljeća. Spominje ga se u tisućama knjiga o povijesti filma, mjuzikla i varijetea, a u Šibeniku i Hrvatskoj sve je do sada bio potpuno zaboravljen. U redovnoj rubrici Intervju gost nam je Goran Pauk, šibensko-kninski župan, koji, kao inače, otvoreno govori o svemu: politici, nogometu, osobnom životu… Na pomalo neuobičajen način, u povodu 100. obljetnice njegovog rođenja, pristupili smo biografiji Petra Guberine, po mnogima najvećeg znanstvenika i dobročinitelja čovječanstva kojeg je Šibenik dao. Pokušali smo na jednostavan i zanimljiv način objasniti što je on radio i zašto njegovo djelo cijeni i poštuje cijeli svijet. Dogodilo se da smo portretirali još jednog Šibenčanina skromnog i samozatajnog poput Petra Guberine. To je Miro Kotarac, nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture, koji je tijekom proteklih 40 godina odgojio generacije vrhunskih šibenskih košarkaša uvijek radeći kao volonter, čak i onda kada je vodio prvoligaške ekipe i državne reprezentacije. Na kraju vas vodimo u novu šetnju zavičajem. Naš putopisac Joso Gracin ovoga puta nas vodi u šetnju po zaboravljenim krajolicima oko nove, atraktivne šetnice u Kanalu sv. Ante. proizvod je šibenske tvrtke, poduzeća Moć komunikacije d.o.o. koje se bavi medijima, informiranjem, izdavaštvom, medijskim strategijama, odnosima s javnošću i drugim srodnim djelatnostima. je kratica od - moć komunikacije, no taj se logo može i treba čitati kao: I am OK!, dakle; Dobro sam! ili po šibenski: Može stat! i Još ima uja u svići.

ISTRAŽIVANJE

ŠIBENIK

ŠIBENSKI LAUREATI ZA 2012. GODINU

ISTRAŽIVANJE

PRIPREMILE: DIANA FERIĆ, ADRIJANA RADNIĆ I NINA MEDIĆ FOTOGRAFIJE: NEVEN CUKROV, ANTE BARANIĆ, VILSON POLIĆ

Ima li znanstvenog života u Šibeniku?

Zahvaljujući osobnom zalaganju ambicioznih znanstvenika znanost ipak stanuje u Šibeniku ŠIBENIK

ISTRAŽIVANJE

IMA LI ZNANSTVENOG ŽIVOTA U ŠIBENIKU?

Skromni uvjeti rada u postaji Ruđera Boškovića na Martinskoj

veučilište koje Šibenčani priželjkuju u svom gradu podrazumijeva postojanje znanstvenih kadrova i znanstvenih istraživanja. Sveučilište, istini za volju, samo po sebi pokreće znanstveni rad i stvara znanstvenike, ali oni su i preduvjet njegova osnivanja. Ako priželjkujemo preobrazbu Šibenika u sveučilišni grad, postoji li u Šibeniku znanstvena zajednica i ima li Šibenik dovoljno vlastitih znanstvenih potencijala? Pogleda li se na cijelu plejadu Šibenčana, vrhunskih stručnjaka i znanstvenika, to nije upitno. Šibenik i danas ima jaku znanstvenu zajednicu iako je javnost možda ne zapaža. To ne čudi jer znanstvenici i njihov rad nisu zanimljivi komercijalnim medijima, mnogi od njih su samozatajni, pa i preskromni, a rezultati njihovih istraživanja ostaju uglavnom u okvirima znanstvenih časopisa u kojima ih objavljuju. Može se reći da samo zahvaljujući osobnom zalaganju ambicioznih znanstvenika znanost ipak stanuje u Šibeniku. Zapreka za intenzivniji razvoj znanosti jest činjenica da, osim laboratorija Instituta Ruđer Bošković na Martinskoj, u Šibeniku nema ni jedne druge znanstvene institucije, a nekada intenzivan znanstveni rad u velikim šibenskim tvrtkama poput TLM-a izbrisale su tranzicija, kriza i činjenica da znanost nije bila u fokusu stvarnih interesa i vizija gradskih političkih nomenklatura, osim jedne usamljene iznimke, iako je rado spominjana u kontekstu klasičnih izbornih obećanja. Prema podatcima do kojim smo došli, Šibenik ima najviše znanstvenih kadrova iz prirodnih znanosti − biologije, kemije, fizike, puno manje znanstvenika u društvenim djelatnostima, a onih iz tehničkih znanosti, koji su ključni za sveučilišni studij energetike koji se u Šibeniku osniva, gotovo da i nema. U naše istraživanje uključili smo doktore znanosti koji žive i rade u Šibeniku i one koji žive u Šibeniku, a rade u susjednim gradovima u kojima postoje sveučilišni centri i znanstveni instituti.

Znanstveni predznak, a to znači i znanstvenoistraživačke projekte, s obzirom na zaposlene doktore znanosti, u Šibeniku bi trebale imati tri institucije: Istraživačka postaja Instituta Ruđer Bošković na Martinskoj, Veleučilište u Šibeniku i Znanstvena jedinica Opće bolnice Šibensko-kninske županije u Šibeniku. Postaja Instituta Ruđer Bošković na Martinskoj vanjski je laboratorij Zavoda za istraživanje mora i okoliša Instituta Ruđer Bošković u kojoj se obavljaju istraživanja riječnih ušća i priobalnih akvatorija. Nedavno je proslavila trideset godina postojanja. U njoj je tijekom triju proteklih desetljeća na znanstvenim projektima radilo više od tisuću znanstvenika koji su objavili više od dvjesta znanstvenih radova. Sada u tom laboratoriju stalno radi troje doktora znanosti koji su angažirani na znanstvenim projektima, a trenutno su tu i dva doktoranda. U toj znanstvenoj postaji, kako ističe zaposlenik s najdužim stažem, dr.sc. Goran Mihelčić, uvjeti za znanstveni rad vrlo su skromni.

Znanstvena jedinica u bolnici - samo formalnost Znanstvena jedinica u Općoj bolnici Šibensko-kninske županije u Šibeniku osnovana je prije Domovinskog rata, ali već godinama postoji samo formalno o čemu dovoljno govori podatak da je zadnji znanstveni projekt tamo ostvaren prije dvadeset godina. -Na njemu su radili sada već pokojni prof. dr. sc. Mikulandra i šibenski pedijatri sa znanstvenim titulama, a upravo su znanstveni projekti smisao postojanja te znanstvene jedinice − kaže njezina voditeljica dr. sc. Aleksić. Šibenska bolnica sada ima četiri doktora znanosti: dr.sc. Aleksić, dr.sc Milu Perišu, dr. sc. Jasminku Jakšić i dr.sc Vasila Ilijeva koji je iz Skoplja preselio u Šibenik. Bolnička

Koje znanstvenike Faust Vrančić

ŠIBENIK

95 %

Goran Mihelčić

39%

Petar Guberina

18 %

Stipe Batinica

17%

Zoran Čala

15%

Roberto Visiani

14%

Dinko Zavorović

LISTOPAD/STUDENI 2013.

12%

Znanstvena jedinica nema ni prostora za rad ni osnovnu opremu pa tako ne postoje niti objedinjeni podatci o tomu bave li se doktori znanosti u šibenskoj bolnici znanošću i objavljuju li i gdje znanstvene radove jer su u tome prepušteni sami sebi. Članovi Znanstvene jedinice su i primarijusi iako to nije znanstvena titula, a unazad nekoliko godina dobio ju je samo jedan liječnik i to okulist, mag.sc. Nikola Sušić.

u zvanje. Egzaktnih podataka o tome Veleučilište nema. Jedino mogu reći za sebe da sam citiran oko 45 puta po znanstvenom radu kojih je 170. To su međunarodni i domaći citati. Jedan rad mi je pred deset godina bio citiran 179 puta u međunarodnim časopisima. Na znanstvenim projektima rade dva znanstvenika sa šibenskog Veleučilišta koji su zaposleni i na sveučilištima: dekan Radačić i prof. Vinko Višnjić. Ostali doktori znanosti nisu uključeni u znanstvene projekte. Na Veleučilištu je zaposlena najmlađa doktorica znanosti u Šibeniku, dr.sc. Ivana Žilić koja je lani doktorirala na Ekonomskom fakultetu u Splitu i jedna je od rijetkih doktora znanosti koji su završili stručni studij, a uspjeli su doktorirati.

Veleučilište u Šibeniku bez znanstvenih projekata Stožer provedbe znanstvenih projekata u Šibeniku trebalo bi biti šibensko Veleučilište iako nije riječ o znanstvenoj, već nastavnoj ustanovi. Ono, kako nam je priopćio dekan Marko Radačić, zapošljava pet doktora znanosti, uskoro bi ih trebalo biti sedam jer se očekuje da će još dva obraniti doktorske radnje, a još je četrnaest nastavnika na poslijediplomskim doktorskim studijima u Hrvatskoj. Veleučilište ne raspolaže podatcima koliko je koji znanstvenik objavio radova i na čemu rade. -To svaki nastavnik - kaže Radačić - vodi za sebe i kad mu dođe vrijeme za izbor ili reizbor u zvanje prilaže svoje radove na temelju kojih se bira

Propuštena prilika Šibenik je prije pet godina propustio priliku da dobije znanstveno-istraživačku jedinicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koja je mogla biti taj poželjni i neophodni začetak istinske, djelatne i snažne lokalne znanstvene zajednice te pravog znanstvenog života. Predsjedništvo HAZU-a je na sjednici održanoj krajem listopada 2008. godine na inicijativu tadašnje šibenske gradonačelnice Nede Klarić prihvatilo osnivanje nove znanstvenoistraživačke jedinice Akademije u Šibeniku. Opsežan prijedlog područja i tema istraživanja te znanstveno-istraživačke jedinice obuhvaćao je povijest i umjetnost (sakralna umjetnost, marijanska povijest, izučavanje i trajna sustavna zaštita katedrale sv. Jakova, povijesni glazbeni instrumenti i spomeničke crkvene orgulje), arheologiju (arheološki lokalitet Bribirske glavice, podvodna arheologija), književnost i književnu baštinu, prirodne znanosti (ekologija, botanika, hortikultura, ihtiologija, ornitologija, istraživanje pitke vode) i medicinske znanosti, a za njezin smještaj bio je predložen prostor u kompleksu Samostana sv. Lovre u Šibeniku, jedne od najstarijih europskih institucija − učilišta, gdje joj je u svakom slučaju i mjesto. ■

Šibenčani poznaju? Ivica Poljičak

10%

Tomislav Petković

Zvonimir Krajina

Vlastimir Kukura

3,8 %

Miram Pasini

3,8 %

Drago Marguš

3,5%

Ivo Jakovljević

ŠIBENIK

ISTRAŽIVANJE

ANKETA

Koliko Šibenčani poznaju svoje znanstvenike i drže li do znanosti?

Šibenčani su za razvoj znanosti, ali sumnjaju da u Šibeniku ima uvjeta za znanstveni rad

straživanje, koje je u želji da se dozna koliko je javnost zainteresirana za znanstveni život u Šibeniku te koliko je poznat i prepoznat rad znanstvenika proveo časopis Šibenik tm, pokazalo je da Šibenčani, gotovo bez izuzetka, kao njima najpoznatijeg i najvažnijeg znanstvenika navode srednjovjekovnog Šibenčanina europskog značaja i karijere Fausta Vrančića (95 posto), a od znanstvenika koji sada žive i rade ili samo žive u Šibeniku najviše njih zna za dr.sc. Gorana Mihelčića (39 posto) iz Instituta Ruđer Bošković.

1. Postoje li u Šibeniku uvjeti za bavljenje znanstvenim radom?

Faust Vrančić na prvom mjestu 21%

40%

39%

Šibenčani znaju za mnoge znanstvenike iz vlastite sredine ali… Jedno od anketnih pitanja, kada je riječ o aktualnim znanstvenicima, odnosilo se samo na one koji žive i rade ili samo žive u Šibeniku, ali značajan broj ispitanika u to je uključio i neke poznate liječnike porijeklom Šibenčane, doktore znanosti koji rade i žive u Zagrebu. Tako je njih 17 posto navelo prof. dr.sc. Stipu Batinicu, 15 posto ispitanika je navelo prim.dr.sc. Zorana Čalu, 5 posto prim.dr.sc Zvonimira Krajinu, 3,8 posto dr.sc Vlastimira Kukuru i jednako toliko dr.sc Mirama Pasinija koji više nije među živima, a 9 posto ispitanika navelo prof.dr.sc. Tomislava Petkovića koji radi na zagrebačkom FER-u. Najviše anketiranih, njih 39 posto navelo je dr.sc. Gorana Mihelčića, 10 posto ispitanika zna za dr.sc. Ivicu Poljička, 3,5 posto je izdvojilo dr. Dragu Marguša, a 2 posto dr.sc. Ivu Jakovljevića dok je dvoje anketiranih spomenulo i Milana Čankovića, mladog znanstvenika koji je trenutno u SAD-u. Čak 18 posto anketiranih među žive šibenske znanstvenike uvrstilo je prof.dr.sc. Petra Guberinu koji je preminuo 2005. godine, a zanimljivo je i znakovito da respektabilan broj Šibenčana među znanstvenike ubraja prof. Ivu Livakovića i pokojnog ravnatelja Gradske 8

ŠIBENIK

knjižnice Juraj Šižgorić Milivoja Zenića iako oni nemaju znanstvene titule te Antu viteza Šupuka, prvog šibenskog gradonačelnika koji je bio političar i poduzetnik, ali nikako znanstvenik.

 Učinjen je značajan korak naprijed.  Pomaci su maleni, ali vidljivi.  Nazadovali smo.

Zanimljivi su i odgovori na pitanje koje znanstvenike porijeklom iz Šibenika koji su živjeli i stvarali do kraja 20. stoljeća poznaju? Čak 95 posto onih koji su sudjelovali u našoj anketi navelo je Fausta Vrančića, njih 14 posto botaničara Roberta Visianija , 12 posto ispitanika je istaknulo historiografa Dinka Zavorovića,. Isto tako, 11 ispitanika misli da je znanstvenik bio i diplomat Antun Vrančić. Petra Guberinu, sigurno najplodnijeg znanstvenika porijeklom iz Šibenika, spomenulo je 18 posto anketiranih.

Baš svi su za poticanje znanstvenog rada 2. Treba li Šibenik uvoziti znanstvenike iz drugih sredina?

38%

62%  Da  Ne

Odgovori na ostala pitanja u anketi ukazuju na to da građani razvoj znanosti u Šibeniku smatraju poželjnim i neophodnim. Tako je 100 posto sudionika ankete odgovorilo da lokalna vlast mora izdvajati novac i poticati znanstveni rad. Mišljenja su podijeljena oko toga postoje li sada u Šibeniku uvjeti za bavljenje znanošću. Oko 40 posto ispitanika odgovorilo je potvrdno, 39 ih nije sigurno, a samo njih 21 posto smatra da takvih uvjeta nema. Međutim, pomalo iznenađuju odgovori na pitanje: Treba li Šibenik dovoditi u svoje institucije znanstvenike iz drugih sredina ili iz inozemstva kao što u svoje klubove, da bi bili uspješniji, dovodi sportaše? Potvrdno je odgovorilo 62 posto anketiranih, a njih 38 posto ipak nije za to što bi se moglo protumačiti i svojevrsnim znakom nesklonosti prema dolasku ljudi iz drugih sredina u Šibenik. ■ LISTOPAD/STUDENI 2013.

U Šibeniku otvoren Doktorski studij ekonomskih i poslovnih znanja

Prof. dr. sc. Ante Pulić: Nema prepreka da u skoroj budućnosti Šibenik postane boutique znanstveni centar

rof. dr. sc. Ante Pulić, redovni profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gost profesor na Ekonomskom fakultetu u Grazu i suosnivač Centra za istraživanje, upravljanje i mjerenje intelektualnog kapitala Austrije, svrstan među sto vodećih svjetskih stručnjaka za problematiku i izučavanje intelektualnog kapitala, otvorio je u suradnji s Univerzom v Mariboru, Ekonomsko-poslovnim fakultetom iz Zagreba doktorski studij ekonomskih i poslovnih znanja. Studij traje šest semestara, izvodi se prema programu Ekonomsko-poslovnog fakulteta u Zagrebu, a polaznici stječu akademske titule doktora odnosno doktorice društvenih znanosti, polje ekonomija (dr. sc.). Riječ je o prvom doktorskom studiju u Šibeniku što tom projektu daje posebnu vrijednost i značaj. Zbog čega ste se upustili u osnivanje doktorskog studija u Šibeniku i na koji način on može pridonijeti razvoju lokalne znanstvene zajednice i lokalne zajednice općenito? Ovaj doktorski studij iz područja ekonomije primarno je orijentiran da polaznike osposobi za istraživački rad. Treba znati da živimo u vremenu kad su inovacije pokretač gospodarstva i da bez kontinuiranog inoviranja u svim segmentima poslovanja nema prosperiteta. Usput da primijetim da je nedostatak suvremenih proizvoda i usluga najvećim dijelom

uzrok sadašnjem stanju hrvatskog gospodarstva. Slična je situacija, ako ne i gora, i u gospodarstvu na području ove županije. Da bi se to stanje mijenjalo, potrebna su nova znanja i vještine koje će se transformirati u vrijednosti na tržištu. Eto to je razlog zašto je ovdje potreban takav doktorski studij. Kakva su Vaša iskustva s motivacijom akademskih građana u Šibeniku da se nastave obrazovati i steknu znanstvenu titulu upisujući taj doktorski studij? Motivacije i interesa ima. Glavna prepreka su novci potrebni za školarinu. Iako se taj iznos kreće u granicama koje su se uvriježile kada je riječ o privatnom školovanju kod nas, još uvijek je visok za većinu onih koji bi željeli nastaviti s usavršavanjem. Drugi razlog motivacije za nastavak obrazovanja leži u činjenici da se pomaknula razina minimalnih znanja koje traži suvremeno gospodarstvo. U razdoblju industrijalizacije kada je dominirao manualni rad osnovna škola je bila minimum, a srednja škola je već bila dovoljna za bavljenje nemaualnim djelatnostima. Danas kad je znanje pokretač gospodarskih aktivnosti, srednja škola je ono što je nekad bila osnovna pa stoga sasvim razumljivo dolazi do pomaka od diplomskog k poslijediplomskim studijima. Treći razlog motivacije su osobne ambicije. Prije su nakon završetka fakulteta postojale još dvije znanstveno-istraživačke razine: magisterij i doktorat. Danas su svi nakon završetka fakulteta magistri pa je logično da dio njih ima ambiciju otići do kraja i doktorirati. S obzirom na Vaše bogato iskustvo postoje li uopće u Šibeniku uvjeti za bavljenje znanstvenim radom i razvijanje znanstvenih projekata ili je to samo privilegij većih sredina poput Zagreba, Rijeke ili Splita? Kada je riječ o uvjetima za bavljenje znanstveno-istraživačkim radom, onda treba razlikovati tehničke i društvene znanosti. U današnje vrijeme s obzirom na raspoložive tehnologije istraživanjem na području ekonomije možete se baviti i na Obonjanu. Naravno, kada je riječ o tehničkim znanostima, onda su pretpostavke daleko kompleksnije, zahtjevnije. Mislim da nema nikakvih značajnijih prepreka da u skoroj budućnosti Šibenik bude boutique znanstveni centar. Tome u prilog govori ne samo ovaj doktorski studij, nego i skoro pokretanje nekoliko sveučilišnih dodiplomskih studija jer će se jedino tako stvoriti nužan intelektualni kapital koji je potreban ovoj sredini za budući razvoj. ■ ŠIBENIK

ISTRAŽIVANJE

AKTIVNI ŠIBENSKI DOKTORI ZNANOSTI

Upoznajte aktivne šibenske doktore znanosti

ibenčani, kako je pokazala naša anketa, znaju za gotovo zanemarivo malen broj znanstvenika u vlastitoj sredini, a njihov rad jedva percipiraju. Nema prikupljenih i sistematiziranih podataka o znanstvenicima koji danas žive i rade u Šibeniku ili barem samo žive u Šibeniku pa nam je jedina metoda da dođemo do relevantnih podataka bilo raspitivanje po institucijama za koje se može pretpostaviti da bi mogle imati kadrove sa znanstvenom titulom ili kod osoba koje bi mogle imati takve informacije. Ni to nije bio lak posao jer osim profesora Ive Livakovića koji već desetljećima marno i brižno bdije nad stanjem

šibenske znanstvene zajednice, ne postoji nitko tko barata bilo kakvim relevantnijim podatcima. Stoga se unaprijed ispričavamo onima koje smo izostavili s ovog popisa koji se može promatrati jedino kao začetak cjelovite inventure tog tipa, nužne za grad koji već desetljećima želi biti sveučilišnim centrom. Popis koji slijedi samo je pokušaj da usmjerimo pozornost javnosti na njih, u vremenu kada znanstvenike i stručnjake lako zasjeni bilo kakva instant estradna zvijezda ili zvjezdica i u kojem su lascivni podatci o njihovom banalnom životu važniji od novih znanstvenih spoznaja i od informacija koje unapređuju naš život. ■

Natalia Bojanić, doktorica znanosti iz područja biologije, viša je znanstvena suradnica Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, zaposlena u Laboratoriju za plankton i toksičnost školjaka. Osim na nacionalnim istraživačkim projektima sudjelovala je i u međunarodnim projektima SESAME, MARPLAN, UKF, EMBOS i PERSEUS. Autorica je ili suautorica dvadesetak znanstvenih referentnih radova koje citira Current Contents te niza radova koji su recenzirani i objavljeni u zbornicima s međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova. Izradila je i desetak stručnih projekata i elaborata.

Marija Alfirev doktorirala je 2008. godine na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu na temu Komparativna analiza skrbi za osobe s težom mentalnom retardacijom u Republici Hrvatskoj, Saveznoj Republici Njemačkoj i Češkoj Republici. Suautorica je dvadesetak znanstvenih radova. Završila je niz dodatnih edukacija iz područja stručnog interesa, a sudjelovala je i izlagala na brojnim stručnim skupovima te na nekoliko znanstveno-istraživačkih projekata.

Neven Cukrov, doktor znanosti s područja geologije, zaposlen je u Institutu Ruđer Bošković. Nedavno se sa suprugom Marijanom, također doktoricom znanosti s područja oceanografije, preselio u Šibenik. Bavi se znanošću o moru i znanošću o okolišu. Objavio je veći broj znanstvenih radova i konstantno radi na znanstvenim projektima. Trenutno su to ispitivanje špilja u estuariju rijeke Krke i na morskoj obali, praćenje sedimenata u Jadranskom moru, a sprema se, s arheolozima, istražiti ostatke potonulog rimskog broda kod otoka Gnalića.

Goran Mihelčić, doktor znanosti iz područja geologije, zaposlen je kao znanstveni suradnik u Institutu Ruđer Bošković, Zavodu za istraživanje mora i okoliša, a radi u njihovom laboratoriju na Martinskoj. Radio je do sada, uglavnom kao voditelj, na osam znanstvenih projekata, objavio je kao autor ili suautor više od trideset znanstvenih i ostalih radova, od kojih je desetak indeksiranih u Current Contentsu, najpopularnijoj bazi podataka u Hrvatskoj. Suautor je i dviju knjiga o značajkama rijeke Krke, a sa svojim radovima je sudjelovao i na desetak stručnih i znanstvenih skupova.

ŠIBENIK

LISTOPAD/STUDENI 2013.

Drago Marguš jedan je od veterana među aktivnim doktorima znanosti u Šibeniku. Doktorirao je još 1990. godine na biologiji i ekologiji češljača ušća rijeke Krke. Do 1992. godine radio je u Institutu Ruđer Bošković, a od tada je zaposlen u Javnoj ustanovi Nacionalni park Krka. U znanstvenoistraživačko zvanje znanstveni suradnik iz područja biologije izabran je na Prirodoslovnom odjelu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 21. listopada 1993. godine. U registar istraživača Ministarstva znanosti i tehnologije u znanstvenoistraživačkom zvanju znanstveni suradnik u znanstvenom području biologija upisan je 30. studenoga 1993. godine. U naslovno nastavno zvanje predavača u području prirodnih znanosti, polje biologija, smjer ekologija, izabran je 15. lipnja 2009. na Veleučilištu u Šibeniku. Objavio je ukupno 264 popularna, stručna i znanstvena rada. Kao autor ili suautor sudjelovao je s devedeset izlaganja na znanstvenom skupu i/ili javnom predavanju te u izradi devet studija, osam elaborata i projekata i jednog patenta. Autor je ili suautor dvanaest knjiga. Otkako je u državnoj službi, kako kaže, više se ne bavi znanošću osim što, više iz hobija, sudjeluje na nekim znanstvenim projektima, a u Javnoj ustanovi NP Krka vodi službu zaštite u kojoj planira i nadzire znanstvene projekte koje izvode znanstvene institucije i sveučilišta.

Elvira Bura Nakić, doktorica znanosti iz područja kemije i biologije, zaposlena je u Zavodu za istraživanje mora Instituta Ruđer Bošković, u laboratoriju na Martinskoj. Od 2007. godine radila je na sedam znanstvenih projekata od kojih je većina međunarodnih. Objavila je više od trideset znanstvenih radova, od kojih desetak u posljednjih pet godina, a posljednji, o elektrokemijskim metodama za anoreksične vodene sustave, u suradnji s kolegicom dr. sc. Irenom Ciglovečki i francuskim znanstvenicima, početkom ove godine.

Ivana Žilić, nastavnica na Veleučilištu u Šibeniku, jedna je od rijetkih koja je uspjela doktorirati ekonomiju sa završenom visokom školom. Bavi se strateškim i inovacijskim menadžmentom, a objavila je 25 znanstvenih i stručnih radova.

Anka Aleksić Shihabi, šefica Odjela neurologije u šibenskoj bolnici, doktorirala je 2011. godine na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu. Objavila je petnaestak radova u hrvatskim i inozemnim znanstvenim časopisima. Od toga je autorica pet radova i to u časopisima koji su CC ili SCIE indeksirani, što je bitno za napredovanje u znanstvenoj karijeri. U ostalim radovima je suautor.

Jadran Kale, kustos Muzeja grada Šibenika sudjelovao je u trima znanstveno-istraživačkim projektima Ministarstva znanosti: Etnografija Domovinskog rata, Sjevernodalmatinska onomastika i Istraživanje o zbivanjima s identitetima u tranzicijskom razdoblju. Objavljena su mu 52 rada, prijava za docenturu pozitivno je ocijenjena i o njoj se odlučuje na idućoj sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Tema njegovog znanstvenog interesa je kulturna baština. Na osnovi njegovog članka u časopisu Prostor iz 2010. godine doktorandi arhitekture i geoinformatike prošle godine otvorili su portal participativne etnografije suhozid.hr što će pomoći ustanovljavanju prvog hrvatskog popisa suhozidne baštine.

Živana Belak Lambaša, doktorica znanosti s područja ekologije, viša savjetnica za zaštitu okoliša u Šibensko-kninskoj županiji, doktorirala je 2004. godine. Objavila je dvadesetak znanstvenih radova, uglavnom u devedesetim godinama prošlog i prvom desetljeću ovog stoljeća, a trenutno radi na znanstvenom projektu vezanom za uzgoj ribe u uvali Makirini u Pirovcu, koji vodi Sveučilište iz Ljubljane.

Marijana Cukrov zaposlena je kao inspektorica u Upravi za zaštitu prirode u Šibeniku, ali se bavi i znanstvenim radom. Prije dvije godine doktorirala je na invazivnim organizmima u estuariju rijeke Krke, a nedavno je iz Zagreba došla živjeti u Šibenik.

ŠIBENIK

ISTRAŽIVANJE

AKTIVNI ŠIBENSKI DOKTORI ZNANOSTI

Najplodniji znanstvenik koji živi u Šibeniku sigurno je Stipe Belak, nekadašnji dekan Veleučilišta u Šibeniku, a od akademske godine 2005./2006. godine radi na Sveučilištu u Zadru, sada kao prorektor Sveučilišta za organizaciju, tehnologiju i kvalitetu. Kao voditelj znanstvenog projekta Istraživanje studija menadžmenta na renomiranim europskim sveučilištima vodio je istraživanje sadržaja i udjela obrazovnih sadržaja sedam europskih sveučilišta, kako stoji u njegovoj biografiji, a rezultat istraživanja korišten je kao osnova za definiranje preddiplomskih i diplomskih studijskih programa studija menadžmenta Sveučilišta u Zadru i Visoke škole za turistički menadžment u Šibeniku. Rezultat projekta je integralni elaborat primjene bolonjskog procesa i studijski programi koji su dobili pozitivnu ocjenu Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu i dopusnicu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za preddiplomski i diplomski studij menadžmenta Sveučilišta u Zadru, preddiplomski studij turističkog i informatičkog menadžmenta Visoke škole za turistički menadžment u Šibeniku te diplomski specijalistički studij menadžmenta Visoke škole za turistički menadžment u Šibeniku. Stipe Belak doktor je znanosti u području strojarstva i brodogradnje. U tom području autor je pet pronalazaka i patenata, radio je na pet znanstvenih projekata, a autor je i triju knjiga te trinaest skripata i autoriziranih predavanja. U njegovom životopisu više je od stotinu znanstvenih i stručnih radova.

Milenko Milović, dr.sc. iz područja biologije, viši je predavač za područje prirodnih znanosti na Veleučilištu u Kninu i profesor biologije u Gimnaziji Antuna Vrančića i u Medicinskokemijskoj školi u Šibeniku. Od 2000. godine aktivno se bavi znanstvenim radom na području botanike. Autor je i suautor dviju autorskih, jedne uredničke knjige te petnaest znanstvenih radova u znanstvenim časopisima s međunarodnom recenzijom i šesnaest sažetaka u zbornicima skupova, a autor je i četiriju elaborata.

Nives Triva doktorirala je prošle godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temu Koncepcija žene u prozi Miroslava Krleže: Od Charlotte Castelli do Ane Borongay. Profesorica je u Gimnaziji Antuna Vrančića, a njezini učenici postižu izvrsne rezultate na državnim i međunarodnim natjecanjima iz filozofije. Od 2002. godine kontinuirano sudjeluje u radu povjerenstava za natjecanja iz logike i filozofije na školskoj, međužupanijskoj i državnoj razini, a dva puta bila je u ocjenjivačkom timu Međunarodnih filozofskih olimpijada: 2007. godine u Antalyji i 2010. godine u Ateni. Tijekom svoje nastavničke prakse obavljala je mentorstvo studentima te pripravnicima do stručnog ispita.

Gordana Beg Paklar doktorica je znanosti iz područja fizike. Zaposlena je u Laboratoriju za fiziku mora Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu kao viši znanstveni suradnik. Na dodiplomskom studiju Sveučilišnog centra za studije mora Sveučilišta u Splitu vodi dva kolegija iz područja opće i fizičke oceanografije, a sudjeluje i u nastavi poslijediplomskog doktorskog studija geofizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te na poslijediplomskom doktorskom studiju primijenjene znanosti o moru Sveučilišnog centra za studije mora u Splitu. Objavila je četrdesetak stručnih i znanstvenih radova iz područja fizike mora i numeričkog modeliranja te niz kongresnih priopćenja.

ŠIBENIK

LISTOPAD/STUDENI 2013.

Vesna Žic doktorica je znanosti iz područja kemije. Radila je u Institutu Ruđer Bošković s kojim i dalje surađuje iako je sada zaposlena u Glavnom vodnogospodarskom laboratoriju Hrvatskih voda u Šibeniku, u Službi ispitivanja stanja kopnenih voda jadranskog vodnog područja u Šibeniku. U suradnji s kolegama objavila je dvadesetak znanstvenih radova.

Ivica Poljičak, prorektor Veleučilišta u Šibeniku, doktorirao je prošle godine na temi Socijalni aspekti revitalizacije starih gradskih jezgra na primjeru grada Šibenika iz područja sociologije. Prorektor je i viši predavač Veleučilišta u Šibeniku. Sudjelovao je na nekoliko znanstvenih simpozija, a tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća radio je kao suradnik i na nekoliko znanstveno-istraživačkih projekata . Objavio je četiri znanstvena te desetak stručnih radova i studija. Napisao je i dvije autorske knjige: Šibenik na razmeđu i Šibenik na kvadrat.

Zdravko Peran, ravnatelj šibenske Prometno-tehničke škole i predavač na Studiju prometa šibenskog Veleučilišta, doktorirao je 2002. godine. Član je Hrvatske tehničke akademije i jedini je Hrvat koji je primljen u Europski istraživački centar za nesreće. Do sada je objavio 41 znanstveni rad, a napisao je i znanstvenu knjigu Forenzika prometnih nesreća koja ima međunarodnu recenziju. Rezultate njegovog ispitivanja jedne nesreće koja se dogodila u šibenskoj luci, kada je kamion s broda pao u more, prihvatili su kao model u Američkoj akademiji znanosti i primjenjuju ga kod takvih nesreća koje se često događaju u SAD-u.

Sanja Slavica Matešić, pročelnica Upravnog odjela za zaštitu okoliša Šibensko-kninske županije ima i zavidnu znanstvenu karijeru. Doktorirala je 2010. godine na znanstvenom polju kemijskog inženjerstva. Radila je na nekoliko znanstvenih projekata, napisala je poglavlja u nekoliko knjiga te petnaestak znanstvenih radova s područja metalurgije i primjene metala, a sudjelovala je i na brojnim međunarodnim i nacionalnim znanstvenim skupovima.

Kada je riječ o znanstvenicima u Šibeniku valja spomenuti i dr. Mirjanu Grubišić Knežević jednu od prvih žena doktora znanosti u Šibeniku. Bila je dugogodišnja tajnica HGK Županijske komore Šibenik, a doktorirala je na posredničkim organizacijama u turizmu. Objavljivala je znanstvene i stručne radove o toj i ostalim temama vezanim za turizam te aktivno sudjelovala na znanstvenim skupovima. U Šibeniku žive i drugi umirovljeni doktori znanosti poput Ante Kalođere, Ive Jakovljevića, Nevena Ninića, Eugen Stoinija i Mile Periše. Doktorica znanosti je i Jasminka Jakšić specijalistica pedijatrije u šibenskoj bolnici no ranije je, kako nam je kazala, u znanosti bila puno aktivnija nego sada.

ŠIBENIK

INTERVJU

IVICA KOSTANIĆ

Nije pro

Goran Pauk, šibensko-kninski župan RAZGOVARALA: DIANA FERIĆ FOTOGRAFIJE: ANTE BARANIĆ, RADOVAN GOGER, VILSON POLIĆ I STANKO FERIĆ

ŠIBENIK

oran Pauk, šibensko-kninski župan, na toj je dužnosti od 2006. godine, a građani su mu na izborima 2013. godine dali povjerenje da je obnaša i u naredne četiri godine. To je, ako su rezultati izbora istinski pokazatelj volje građana, veliko priznanje za njegov dosadašnji rad i vođenje Županije. Iako je dužnosnik konzervativnog HDZ-a, svojim načinom rada i životnim stilom potvrđuje rimsku uzrečicu: Čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano. pa je time zavrijedio epitete netipičnog HDZ-ovaca i rock župana. Još ga nešto bitno razlikuje, ne samo od većine HDZ-ovih nego općenito od većine političara, a to je njegova elokvencija, sažetost i izravnost u političkom govoru i komuniciranju s javnosti. Unatoč obilježjima modernog i netipičnog političara Goran Pauk uvijek je bio i ostao čovjek stranke, na svim funkcijama koje je do sada obnašao nikad nije iskočio iz stranačkih okvira i u javnosti solirao u odnosu na politiku i odluke stranke kojoj pripada. Razgovarali smo s njim o ulozi i značaju županije te županijskim projektima, ali i njemu manje

ugodnoj temi - nogometu i sudbini HNK Šibenik na čijem se čelu nalazi. Čini li Vam se da građani županiju doživljavaju manje bitnom za svoj život nego gradove i općine te da im je i funkcija župana manje bitna? Možda neki građani tako razmišljaju, ali to je kriva percepcija. Županijska vlast ne bavi se svakodnevnim potrebama građana pa se stvara dojam da to što mi radimo nije previše bitno i da se može i bez županija. To je daleko od istine. Mi se bavimo važnim pitanjima kao što su razvoj gospodarstva, poticanje malog i srednjeg poduzetništva, zdravstvo, školstvo, zaštita okoliša, upravljanje pomorskim dobrom i cijelim prostorom, planiranjem, a to je sve ono što stvara preduvjete da bismo mogli normalno živjeti i napredovati i kao pojedinci i kao zajednica. Općine i gradovi ne gledaju blagonaklono na to da im županija kroji prostornu politiku ili pak upravljanje pomorskim dobrom i smatraju da bi oni to bolje radili? Nije to samo u slučaju Grada Šibenika. Riječ je,

INTERVJU

blem tko je čiji čovjek,

nego kako pronaći prave kadrove koji znaju i žele raditi općenito, o težnjama velikih gradova da preuzmu funkcije županije.To je stalna tendencija bilo da se radi o Šibeniku, Splitu, Zadru, Rijeci…. Pa njima nitko ne oduzima njihov prostor! Pomorsko dobro je opće dobro i mora mu biti zajamčena opća dostupnost. Meni se čini da mi to radimo konzistentno i ujednačeno. Da nije tako, imali bismo kupus od upravljanja pomorskim dobrom. Jedna općina bi radila na jedan način, druga na drugi. Tu veliku i nezamjenjivu ulogu imaju županije i njihove lučke uprave. Jednako je i s prostornim planiranjem i sličnim poslovima.

Nemam ambiciju postati gradonačelnikom Šibenika Ima li pokriće mišljenje dijela javnosti da u gradovima i općinama u kojima je na vlasti ista politička opcija kao i u županiji nema neslaganja za razliku od onih u kojima vladaju druge opcije? To nije istina. Županija surađuje dobro i intenzivno i s općinama i gradovima u kojima su na vlasti druge opcije. Stvar je jedino u tome što

tamo ima više pregovaranja i kompromisa. S druge strane, ima i slučajeva da se s političkim protivnicima možeš dogovoriti brže i bolje nego sa svojima. Žao mi je što je moj prvi pokušaj da pokažemo javnosti način suradnje Grada Šibenika i Županije, nedugo poslije formiranja nove vlasti na čijem je čelu HDZ-ov kandidat dr. Željko Burić, prikazan u medijima kao da je riječ o nekoj mojoj ambiciji da budem gradonačelnik Šibenika ili njegov tutor. To je nonsens. Djelima ćemo dokazati da to nije istina. Znači li to da niste imali niti imate ambiciju doći na čelo Grada Šibenika? Nikad nisam imao takve ambicije iako mi to neki stalno nastoje nametnuti. Štoviše, nisam nikada čak ni davao do znanja da mi je to preokupacija. Kada je Neda Klarić prvi put postala gradonačelnica Šibenika, prvi čovjek HDZ-a Šibensko-kninske županije Ante Kulušić ponudio mi je da budem dogradonačelnik. To je zaista u tom trenutku bio dar s neba jer mi nakon smjene s mjesta načelnika Policijske uprave šibenskokninske nikakve opcije nisu išle na ruku. Nakon ŠIBENIK

INTERVJU

GORAN PAUK

toga došao sam na mjesto dožupana, pa godinu kasnije župana i nisam ni u jednom trenutku ničim pokazao da mi to ne odgovara i da računam na čelnu poziciju u Gradu Šibeniku. Međutim kada sam postao predsjednik Gradskog odbora HDZ-a ponovno se kao tema u političkim kuloarima nametnula moja navodna želja da budem gradonačelnik. To se obrazlagalo nekakvim idealnim spajanjem funkcija predsjednika Gradskog odbora HDZ-a i gradonačelničke dužnosti. Meni takva kombinacija nije privlačna niti sam ikad tako razmišljao.

Istine i laži o kadrovima Tijekom formiranja nove gradske uprave u Šibeniku ponovno se čulo grintanje da gurate neke svoje ljude u gradsku administraciju kako biste preko njih utjecali na donošenje odluka i nametnuli svoja rješenja za neka otvorena pitanja? . Mediji i kuloari nametnu neku temu kao da je realna, ali to nema veze s istinom. Novi gradonačelnik Šibenika dr. Željko Burić dovoljno je samosvojan i ne treba mu tutor, a nije niti čovjek kojem se nešto može nametnuti. Naša pozicija je ista, on je na čelu Grada, ja na čelu Županije i svatko ima svoje ovlasti. Ja sam u poslu otvoren. Ne skrivam svoje namjere. Ta priča da guram svoje kadrove kako bih utjecao na upravljanje Šibenikom totalno ne stoji. Nije problem u tomu tko je čiji čovjek, nego u tomu kako pronaći prave kadrove koji znaju i žele raditi. S tim se problemom suočavamo svi mi na vodećim pozicijama. Moraš iznjedriti neke ljude, a onda vidiš da nemaš puno mogućnosti, da je izbor skučen. Pitaš se je li to zato što takvih kvalitetnih ljudi nema ili se nismo dovoljno otvorili da bismo ih dobili. Građani bi vjerojatno odgovorili da je problem upravo u tom otvaranju, izlaženju iz stranačkih okvira i prekidanju prakse da se prednost daje stranačkoj pripadnosti u odnosu na znanje i struku. Laž bi bila reći da se ne vodi računa o tome je li neki kandidat član stranke kojoj pripadate i je li ona na vlasti ili ne. Naravno da mi nije svejedno hoće li biti negdje netko iz HDZ-a ili SDP-a. Zanemarivanje toga izaziva i probleme u vlastitoj stranci. Međutim nije istina da samo taj kriterij igra. Što vrijeme više odmiče, vidi se da nam stra16

ŠIBENIK

LISTOPAD/STUDENI 2013.

načka pripadnost nije jedini i najvažniji uvjet. Vremena se mijenjaju i u konačnici se ipak mora u prvom redu voditi računa o kvaliteti kadrova. To je u politici najosjetljivije pitanje i javnost najviše zamjera ako se ponašate drukčije, pogotovu danas kada za svako oglašeno radno mjesto vlada veliki pritisak. Zbog građana nemamo pravo raditi nešto što će se sutra i nama obiti o glavu.

Neopravdani prigovori na suradnju HDZ-a sa SDSS-om Često se čuje da je Šibensko-kninska županija tvrđava HDZ-a jer u njoj na izborima od prvih demokratskih izbora do danas stalno relativnom većinom pobjeđuje HDZ. Bastion jesmo, a to smo dokazali i na proteklim izborima. Ostvarili smo tvrde stranačke ciljeve: zadržali smo vlast u Županiji i vratili smo se na vlast tamo gdje smo je na prijašnjim izborima izgubili. Napravili smo odličan rezultat. Vratili smo se na vlast u Šibeniku, Drnišu, Promini i Unešiću, participiramo u vlasti u Murteru što prije nije bio slučaj, a u Županijskoj skupštini smo stranka s najvećim brojem vijećnika. No HDZ, iako je na vlasti već više od dvadeset godina, nikad nije dobio dovoljan broj glasova da sam formira vlast i uvijek se morao oslanjati na svoje političke partnere među kojima je najodaniji i najpostojaniji SDSS – Srpska demokratska samostalna stranka. Neki u tomu vide tek pragmatičnu političku trgovinu. Naša suradnja je od prvog dana odlična. Točno je, ima onih koji nam prigovaraju zbog suradnje sa SDSS-om. Pitaju se kako to da, kolokvijalno rečeno, idemo sa Srbima. Ali nije riječ o tome da mi idemo sa Srbima. Riječ je o tome da predstavnici srpske nacionalne manjine u Županijskoj skupštini principijelno surađuju s onima koji upravljaju Županijom, dakle s opcijom koja je na vlasti, a to je HDZ. Takav stav vijećnika SDSSa je prirodan i logičan. Siguran sam da bi bilo isto i kada bi na mjestu HDZ-a bila neka druga stranka. Nacionalne manjine uvijek idu s onima koji su na vlasti i tu nema neke velike filozofije, ali ni političke trgovine. Vijećnici SDSS-a u Županijskoj skupštini kvalitetno rade svoj posao i nikad se nisu postavljali ucjenjivački. Naša suradnja je izuzetno korektna. To me veseli jer najgore

je kada ti netko daje potporu, a zna se da ju daje zbog političke trgovine i kojekakvih kombinacija. Ovdje je riječ o suradnji oko životnih pitanja na razini proračuna.

Od legalizacije do šetnice Na čelu ste Županije više od šest godina. Koje svoje rezultate, postignute za to vrijeme, smatrate najvažnijima? Uh, to je teško pitanje. To je kao da nekog pitate koje od svoje brojne djece najviše voli. Teško mi je od svih aktivnosti koje su mi jednako važne nešto posebno izdvojiti osim onoga što već ponavljamo, a to su ulaganja u poljoprivredu, vinogradarstvo, vinarstvo, maslinarstvo i stočarstvo. Podigli smo 430 hektara novih vinograda, 40 hektara novih maslinika, a obnovljeni su i brojni stari maslinici. Jako sam ponosan na činjenicu da je naša Županija postala druga u Hrvatskoj po broju ovaca i da presudnu ulogu u tome ima rad Veleučilišta u Kninu koje se intenzivno i na znanstvenim osnovama bavi stočarstvom krša, a njegovi kadrovi djelatno pomažu uzgajivačima. Ponosan sam i na poticaje koje odobravamo malim i srednjih poduzetnicima. Ti poticaji možda nekome ne izgledaju veliki i jako bitni, ali onima koji ih dobiju znače puno i zahvaljujući njima puno toga dobrog su napravili.

ŠIBENIK

INTERVJU

GORAN PAUK

Što Vam je bilo najteže, a što najdraže? Kada je riječ o teškim zadaćama i odlukama, prednjače takozvane točkaste izmjene Županijskog prostornog plana radi legalizacije brojnih bespravnih kuća u Općini Rogoznica. To me je strahovito opterećivalo i zaista sam odahnuo kada smo taj posao priveli kraju i kada smo vidjeli pozitivne učinke. Draga teška, ali slatka zadaća bila mi je šetnica u Kanalu svetog Ante. Na taj projekt nismo ni računali, a onda nam se šetnica dogodila i pretvorila u nešto strašno dobro. To mi je kao neki bombončić, bombon – projekt, kojim je oduševljen cijeli Šibenik. Volim se našaliti i reći da je to najgradskiji projekt u Šibeniku u odnosu na sve ono što je napravila prošla gradska vlast. A plaža Banj? Banj Vam, čini se, nikad nije dobro sjeo? Priznajete li da ste tu temu politizirali? Ne sporim da je i Banj nešto lijepo, ali šetnica je nekako kompleksniji projekt, ako ni zbog čega drugog onda zato što ima perspektivu i obećavajući nastavak. Tko zna gdje će i u čemu završiti. U načelu nismo imali ništa protiv projekta uređenja plaže i popratnih sadržaja na Banju, ali neke stvari su se radile krivo. To nismo tvrdili samo mi, nego i stručnjaci. Istupanja u javnost uvijek smo dokumentirali i nisu imala veze s politiziranjem Banja. Tražili smo samo da se, zbog zdravlja i sigurnosti građana, neka pitanja raščiste i naprave analize koje bi trebale potvrditi da kupanje tamo nema opasnosti za zdravlje. Ništa drugo.

Teško pitanje navodnjavanja Petrovog i Donjeg polja Što ste namjeravali, a u proteklim mandatima niste uspjeli provesti? Žudim za ostvarenjem projekata navodnjavanja Petrovog i Donjeg polja, što ide jako sporo. Ne ide sve onako kako bismo željeli, niz je prepreka, pogotovo kod Petrovog polja, od zone sanitarne zaštite do arheološkog nalazišta koji utječu na realizaciju. Inače su to jako skupi projekti i da bi imali smisla, moramo imati i znati krajnjeg korisnika tj. poduzetnike koji će se baviti nasadima. Zasad je to u Petrovu polju samo Dalmacijavino sa nasadima vinove loze u tamošnjim vinogradima. No parcele je potrebno okru18

ŠIBENIK

pniti i krenuti u sadnju i drugih kultura. Povrća i voća prvenstveno. U Donjem polju imamo suprotan problem. Tamo imamo korisnika, krupne i konkretne poduzetnike sa tržištem, ali imamo problem s ponuđenim tehničkim rješenjima navodnjavanja. U igri su tri sustava, a najvjerojatnije ćemo u konačnici kombinirati sva tri, dakle bušotine za crpljenje vode iz podzemlja i kaptažu postojećih izvorišta s korištenjem viška vode iz vodovodnog sustava koji je moguće usmjeriti u mini akumulacije iz kojih će se moći uzimati voda kada je drugdje nema. Naravno uz ove dugo iščekivane i željene projekte treba spomenuti prije svega brzu cestu Šibenik – Drniš - Knin i novu šibensku bolnicu.

Spremni smo za izazove Europske unije U novi ste mandat ušli s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. U svim svojim istupima to ste podržavali, a Županija se dobro snašla i u korištenju sredstava iz pretpristupnih fondova. Je li takav stav prema EU-u samo izraz političkog oportunizma ili istinske vjere u europske integracije i dobrobit naše Županije u njenim okvirima? Mislim da je dobro to što smo postali članicom Europske unije. Na nama je sada da učinimo sve što možemo da naša Županija uzme što je moguće više od onoga što joj je sada dostupno. Moramo biti svjesni toga da na novac iz EU fondova mnogi računaju i da niti smo mi tu prepametni niti su drugi oko nas nesposobni pa to ne znaju i ne mogu. Zbog toga moramo naći projekte kojima ćemo uzeti najviše od tih milijardu eura godišnje koliko se nudi Hrvatskoj. Mislim da smo za to spremni. U našu Županiju je izravno do sada ušlo četrdeset milijuna eura od CARDS-a i ostalih programa, a tu je i ulaganje u infrastrukturu na Podima, tvrđavu svetog Mihovila i šetnicu u Kanalu svetog Ante, ali i niz drugih projekata od Bikarca pa dalje. Pokazali smo da možemo. Sada nam predstoji to uvezati u širu priču. Strukturni fondovi su drukčiji i na njih se može računati ako se razvije regionalna priča, a to nije jednostavno jer moramo naći zajedničke nazivnike za nešto što je jednako bitno Šibeniku, Zadru, Splitu, Rijeci…To ne ide lako, ali dogovori postoje i u igri je veći broj projekata. LISTOPAD/STUDENI 2013.

HNK Šibenik Dugo ste već na čelu Nogometnog kluba Šibenik u kojem su eskalirali problemi, a pao je i u treću ligu. Navijači su uprli prst u Vas i Upravu kao glavne krivce. Jesu li u pravu? Točno je da su problemi veliki, ali je njihova eskalacija bila režirana u kontekstu lokalnih izbora. HNK Šibenik mi je teška tema i zaista težak posao, no od njega kao ni od odgovornosti za stanje u klubu ne bježim. Drago mi je ipak što je za mog predsjedavanja HNK Šibenik doživio i neke od najsvjetlijih trenutaka u svojoj povijesti: ulazak u prvu ligu 2006. godine, odigravanje finala Kupa Hrvatske, sjajnu utakmicu s Hajdukom u kojoj smo, nažalost, bili pokradeni i ulazak u Kup UEFA kroz dva odigrana pretkola. To su bili najveći uspjesi kluba, no ne krijem i ne prešućujem činjenicu da su se za mog mandata događale i neke od najružnijih priča u povijesti kluba: totalna besparica, totalno srozavanje, štrajkovi igrača… Je li moglo biti drukčije? Uvijek je moglo i može biti drukčije. Lavina se pokrenula nakon što se nismo uspjeli dogovoriti s Hajdukom. Nismo uspjeli naplatiti potraživanja na koja smo računali što je izravno utjecalo na stanje u klubu te izazvalo nezadovoljstvo i štrajkove igrača zbog naših dugovanja prema njima. Tih problema ne bi bilo, ili ih ne bi bilo u takvom opsegu, da je Hajduk poštivao dogovor. Klub se sada nalazi u fazi preoblikovanja i to ćemo, siguran sam, uspješno privesti kraju. U tom osjetljivom razdoblju kada je klub iznimno ranjiv Hrvatski nogometni savez, na žalost, nije pokazao očekivano razumijevanje i nije uvažio status HNK Šibenik kao kluba u obveznom preoblikovanju. Izbacili su nas iz druge u treću ligu jer nismo financijski konsolidirani, a svjesni su činjenice da smo u postupku financijske konsolidacije i da preoblikovanje ne bi bilo potrebno da pozitivno poslujemo. Na takvu odluku HNSa nemamo se kome žaliti i baš ništa ne možemo napraviti. To je hrvatska nogometna realnost.

dobro zarađivali od preprodaje igrača, a da ih za klub nije bilo briga?! Ta priča prati hrvatski nogomet od Zdravka Mamića i Dinama pa sve do nas, ali uvjeravam vas da niti je Mamić taj koji samo mažnjava novac i bogati se na račun igrača niti je to itko od nas. Uostalom postoje službe koje to prate i kontroliraju i da se takve stvari zaista događaju sigurno bi procesuirale one koji krše zakon. Ja mogu za sadašnju upravu kluba jamčiti da nitko nije uzeo niti će uzeti pare za bilo koga. Kako će uzeti novac tamo gdje ga nema? Priča je klasična nogometna, ali nije istinita. Možda i ima ljudi koji bi dali novac za klub, donirali, ali svi to izbjegavaju jer misle da se u transferima igrača vrti veliki novac i odmah bi bili sumnjivi. Ja znam da smo i ja i cijela uprava čista obraza i da nitko nije ništa uzeo za sebe. Je li neka odluka bila loša ili nije, o tome se može razgovarati. Ono što smo i kako smo radili spreman sam braniti argumentima, ali ne dopuštam da me netko svrstava u lopove jer to nisam. Sudeći po Vašim izjavama od početka, vjerujete u uspješnost preoblikovanja HNK Šibenik iako upis dionica nije bio uspješan. Na čemu se temelji Vaš optimizam? Cilj nam je raspoloživi kapital pretvoriti u dionice. U tome ćemo uspjeti na ovaj ili onaj način. Trebamo šest milijuna kuna svježeg novca da bismo platili dugovanja koja neće biti pretvorena u dionice. Poanta preoblikovanja je da se oslobodimo obveza njihovim pretvaranjem u udjele, odnosno dionice. Dug se, dakle, pretvara u kapital koji se sutra može unovčiti. Tako je, primjerice, već postupio Grad Šibenik. Za onaj dio dugova koje ne uspijemo pretvoriti u dionice moramo osigurati novac kako nam vjerovnici ne bi sjeli na račun i ponovno nas odveli u stečaj. Tu je ključno pitanje naplate potraživanja od Hajduka, a na to moramo čekati dok hrvatska Vlada ne promijeni odluku o preoblikovanju. A to se nekidan konačno dogo-

Uprava HNK Šibenik poštena je i čista obraza Što je s odgovornošću onih koji taj klub vode? Javno se, recimo, sumnja da su neki ŠIBENIK

INTERVJU

GORAN PAUK

dilo. Računamo da će u konačnici HNK Šibenik imati oko sedam milijuna kuna kada se zbroje potraživanja od Hajduka, donacija Agrokora Županiji, milijun kuna već uplaćenih od Grada Šibenika i donacija Zagrebačke banke koju je ona dala Gradu Šibeniku za unapređenje sporta.

Stečaj HNK Šibenik nije dobro rješenje Neki ipak to tako ne gledaju i smatraju da je jedino rješenje stečaj kluba. To nije dobro rješenje zato što u preoblikovanju dug ne nestaje nego se tretira kao da je plaćen, a u slučaju stečaja svi gube sve. Uostalom stečaj smo već prošli s Košarkaškim klubom Šibenka i mislim da nismo puno dobili. U stečaju nitko nije namiren, ni igrači ni zaposlenici kluba ni vjerovnici. Svi gube sve i nestaje klub s imenom. Gasi se. Nakon preoblikovanja svi profitiraju i klub nastavlja život. Pretpostavljam da o HNK Šibenik ipak ne možete govoriti potpuno objektivno, zbog osobne vezanosti za nogomet i klub za koji ste igrali i u kojem ste stasali kao nogometaš. Koliko su još uvijek jake te emocije? Jake su i da nije toga sigurno ne bih ni bio na čelu kluba. Nogomet sam prestao igrati 1993. godine jer to više nije bilo spojivo s poslom na kojem sam napredovao. Bio sam tada komercijalni direktor Poliplasta i nisam htio da me netko stalno na poslu pokriva dok ja igram nogomet. To je možda moglo funkcionirati dok sam bio komercijalist ili šef prodaje, ali s kasnijim napredovanjem nije išlo. U to vrijeme mi se rodila kći što je također bio jedan od ključnih razloga za odlazak iz nogometa. Štufao sam se nogometa, ekipa se raspala, a ja sam imao druge prioritete. Od nogometa, međutim, nisam uspio pobjeći. Pokojni Joso Juras me je iste godine doslovno uvalio na mjesto predsjednika kluba govoreći mi da to nitko ne može raditi bolje od mene. Opirao sam se, ali na kraju sam ipak pristao. To je trajalo samo tri mjeseca jer kao komercijalni direktor Poliplasta nisam mogao puno pomoći klubu. Mogao sam im, slikovito rečeno, možda dati jedino Cedevitu iz diskonta da se osvježe. Ponovno sam postao predsjednik HNK Šibenik 2004. godine kada sam izabran za zamjenika gradonačelnice Šibenika i to traje do danas. Puno je to vremena, pomalo sam već zasićen i potrošen, a i red je da dođe netko drugi. 20

ŠIBENIK

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao je Gorana Pauka Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu u akciji Obadva, obadva, oba su pala 1991. godine.

Imate li nekog u vidu? Za sada ne. Potrebno su korjenite promjene i znatan odmak od dosadašnje prakse. Treba odvojiti sport od politike, ali to u Hrvatskoj ne ide. Županije i gradovi su jedini stalni i pouzdani financijeri sporta, pa tako i nogometa. Osim tih izvora i donacija nekih banaka kao što je Zagrebačka banka i naša vječna Jadranska banka, mi u HNK Šibenik nemamo nikog drugog tko nas financira. Ne ubrajam tu sitnije donacije. Slažem se, vrijeme je da se maknem i da na moje mjesto u klubu dođe netko novi. Ja želim samo sačuvati klub i dovršiti preoblikovanje. Ne smijemo biti katastrofični i misliti kako nam to neće uspjeti. Na kraju krajeva, i prije smo padali u niže rangove natjecanja. Bitno je da sačuvamo klub zbog nogometne tradicije koja postoji u Šibeniku i brojnih Šibenčana koji se poistovjećuju s klubom, ali i zbog brojne djece koja su ovdje trenirala i treniraju te trenera koji su stvarali ovaj klub. Tragedija je da su nas potjerali administrativnim putem u treću ligu, ali ćemo i to prebroditi. Dokazat ćemo tko smo i koliko vrijedimo tamo gdje i priliči - na zelenom travnjaku.

Ne skrivam ništa što radim i u čemu uživam Imate imidž urbanog političara, sklonog modernom, slobodnom načinu života. Imate li problema zbog netipičnosti i nesu-

LISTOPAD/STUDENI 2013.

sa svim onim što me zabavlja, smeta, veseli... To je privatni profil, ali nemam ništa protiv ni kada novinari nešto preuzmu s njega.

Rock župan

glasja osobnog imidža s imidžom stranke koju u Šibeniku i vodite? Jasno mi je da HDZ slovi kao stranka s ruralnim predznakom, ali se od početka borimo s takvim predrasudama. Meni se takve podjele ne sviđaju. Po svom rođenju, pogledima na život i osobnim afinitetima urbani sam tip. Rodio sam se i najveći dio života živio u Šibeniku i tako se i ponašam. U njemu me sve veseli i ima me svugdje gdje pulsira život i gdje je zabava što izaziva i neke negativne konotacije. To Vas izgleda puno ne smeta i nije da kao političar vodite jedan javni i jedan tajni život. Izlazite po noćnim klubovima, zabavljate se, u društvu ste zgodnih djevojaka i žena i taj stil života i ne skrivate. Dapače, znate se time na Facebooku i hvaliti. Kako na to gledaju u Vašoj stranci? Otvorena sam osoba i ne skrivam ništa što radim i u čemu uživam. Moj način života nije tajna i ja od toga ni kao političar ne bježim. Sve je to ljudski. Priznajem da je to imidž koji mi u politici može i naštetiti, ali s druge strane može i koristiti. Ljudi vole političare koji su iskreni, koji se ne pretvaraju i vode dvostruke živote. Ima i u mojoj stranci pojedinaca kojima neki moji postupci nisu po volji, ali nismo svi jednaki. Nije dobro ljude svrstavati u ladice i dijeliti im etikete. Moj je stav da je u politici najvažnije biti prirodan, transparentan i jasan. Naravno da negdje i pogriješim, ali i to je za ljude. Bitno je greške uvidjeti, priznati i ispravljati ih. Meni ne smetaju priče i neki tračevi o mom načinu života i nemam namjeru glumiti da sam nešto drugo od ovog što jesam. Jedan ste od najprisutnijih političara na Facebooku i to s osobnim profilom. Je li to zbog podržavanja imidža modernog, rock župana ili zaista uživate u toj vrsti komunikacije s javnošću? To je danas normalan način komuniciranja. Nekima to smeta i zamjeraju mi, ali za mene je Facebook dobar način da se nekome prenese poruka ili da tebi netko nešto zanimljivo priopći. Bit današnje civilizacije je informacija. Osim toga fan sam informatičko-elektroničkih postignuća i gadgeta. Stalno sam na Facebooku gdje komuniciram s velikim brojem ljudi. U izbornoj kampanji s namjerom sam otvorio i svoju mrežnu stranicu. Na Facebooku je moj profil u kojem sam prisutan

Poznato je da ste rocker u duši i veliki poklonik Boba Dylana. S druge strane često ste i na koncertima koji nisu u skladu s Vašim glazbenim ukusom, ali ne ostavljate dojam da Vam to ne prija? Bob Dylan mi je opsesija i cijelog života sam njegov fan. Bio sam na pet-šest njegovih koncerata. Rocker sam u duši, to je istina, ali sam otvoren i za druge vrste glazbe. Sviđa mi se što je sadašnja generacija mladih svestranija i što ne robuje jednom glazbenom žanru i svjetonazoru. Moja generacija u tom je smislu bila dosta isključiva. Folk ne slušam. To nije moj izbor, ali ako sam u društvu i zalutam na takvo događanje izdržim i to. Odgovara mi i elektronska glazba na partijima, ali znam poslušati i klasičnu glazbu, recimo Orta i Ravela. Kada je riječ o načinu konzumiranja glazbe, stare dobre vinilne ploče su za mene neprevladane u doživljavanju zvuka. Imam kolekciju od oko petsto vinilnih LP ploča. Prve ploče koje sam slušao kao dijete bile su one koje je nabavljao moj otac. Tada su bile popularne sevdalinke poput S onu stranu Plive, pa Vice Vukov, Džo Maračić Maki…, ali vrlo brzo sam formirao svoj glazbeni ukus i počeo skupljati ploče s glazbom koja mi se sviđa.

O obitelji i Novici Ljubičiću Rastavljeni ste od supruge i živite kao samac. Koliko Vam znači obitelj i koliko ste povezani s djecom, sinom i kćeri? Bolje reći u postupku sam rastave. Supruga i ja, za razliku od mnogih, nismo uspjeli u braku, ali jesmo s djecom. Imamo prekrasnu djecu, oni su mi ipak prva životna preokupacija. Mislim da me shvaćaju i podržavaju u onom dijelu u kojem trebaju, ali ostavljam im da razviju svoj životni stil i svoje stavove. Ništa im u tom smislu ne namećem. Ne pokazuju da im smeta moj način života i funkcija iako nekad reagiraju kada netko nešto o meni ružno kaže ili napiše. Naš odnos je više prijateljski nego strogi odnos roditelja i djece. A i već su punoljetni, odrasli mladi ljudi. Čini se i da Vam je kao dio obitelji i predstojnik Vašeg ureda u Županiji Novica Ljubičić. Djelujete kao dobro uigran tandem i očito je da Vam je on kao suradnik iskreno odan i privržen što je danas rijetkost! Stvarno smo pravi tandem. Odlično se nadopunjujemo. Od početka smo se prepoznali. Ja sam odmah shvatio da mi Novica može puno pomoći i u Uredu župana i u izbornim bitkama i to je sada zaista puno više od klasičnog radnog, poslovnog odnosa. Razumijemo se i dobro surađujemo. Novicu za sada ne dam, jer kako kaže jedan reklamni slogan, mi smo provjereno dobro rješenje. ■ ŠIBENIK

ŠIBENIK

HORIZONTI PROŠLOSTI

Prvi Hrvat u Hollywoodu bio je Šibenčanin

Carlo Mattiazzi Zabavljač i inovator koji je svojom originalnošću spasio američki šoubiznis!

ibenčanin Carlo Mattiazzi, conte Carlo de Mattiazzi, pravim imenom Dragutin Matiazzi, odigrao je 1951. godine epizodnu, ali upečatljivu, ulogu u holivudskom filmskom hitu Brodvejska uspavanka (Lullaby of Broadway) u kojem su glavne uloge igrali Doris Day i Gene Nelson. Pretražujući filmske kronike, nismo uspjeli pronaći ni jednog Hrvata koji se pojavio u nekom holivudskom filmu prije njega. Ime Carla Mattiazzija, šibenskog učitelja plesa, baletana, umjetnika, mađioničara, izumitelja, fotografa, koreografa, scenografa, lutkara i kostimografa, ne spominje se ni u jednom tekstu o povijesti filma u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji pa ni u izvrsnoj Peterlićevoj Filmskoj enciklopediji. Spominje ga se međutim u tisućama knjiga i tekstova o povijesti filma, zabave, mjuzikla te zlatnog doba kabarea i varijetea izdanih širom svijeta. Carlo Mattiazzi, pravim imenom Dragutin Mattiazzi, poznat kao conte Carlo de Mattiazzi, sudionik je najboljih godina Hollywooda kada su iz tog filmskog carstva stizali legendarni filmovi kao što su Bulevar sumraka, Džungla na asfaltu, Tramvaj zvan čežnja, Blago Sierra Madre, Treći čovjek, Pjevajmo na kiši, Rio Bravo, Točno u podne, Neki to vole vruće, Sjever-sjeverozapad, Obračun kod OK korala, Ben Hur…, kad su njime vla-

PREMA DOKUMENTIMA, FOTOGRAFIJAMA I SJEĆANJIMA GIACINTE MATTIAZZI, RINA MILANA, ARSENA PAVASOVIĆA, DAŠE ALEBIĆ I DOSTUPNIM DOKUMENTIMA PRIPREMIO STANKO FERIĆ. FOTOGRAFIJE: ZBIRKA DOKUMENATA I FOTOGRAFIJA CARLA DE MATTIAZZIJA, OBITELJSKA DOKUMENTACIJA I PRIVATNE FOTOGRAFIJE GIACINTE MATTIAZZI U ŠIBENIKU, RINA MILANA U SPLITU I ARSENA PAVASOVIĆA U SPLITU ARHIVSKA GRAĐA: DRŽAVNI ARHIV U ŠIBENIKU, DOKUMENTACIJA U POSJEDU GIACINTE MATTIAZZI, DOKUMENTACIJA U POSJEDU OBITELJI RINA MILANA

dali Alfred Hitchcock, John Ford, George Cukor, Billy Wylder, na vrhuncu slave bili John Wayne, James Stewart, Judy Garland, Grace Kelly, Charleton Heston, Cary Grant, Fred Astaire, Doris Day, Kirk Douglas, Burt Lancester, a na zvjezdanim obzorima počinjale sjati Elizabeth Taylor i Marilyn Monroe. Štoviše, tadašnji novinari i kritičari smatraju ga inovatorom koji je svojom originalnošću spasio američki šoubiznis!

Gost Ed Sullivan Showa prije Beatlesa i Rolling Stonesa Američki mediji hvalili su Carla zbog originalnosti i inventivnosti i prije nego što se 1951. godine pojavio u filmskom hitu Brodvejska uspavanka. Pisalo se naveliko da je on donio nešto novo u posustali američki šoubiznis u kojem više nema osobnosti, inovacija i svježine jer glumci, zabavljači i artisti samo jedan drugog imitiraju, komičari vrte odavno potrošene fraze, a cirkuski artisti nisu ništa bolji nego prije dvadeset-trideset godina (The Billboard). Carlo je već bio poznat kao zabavljač kada je 1950. godine došao iz Argentine u SAD, ali istinska zvijezda postao je nakon što ga je u svoj televizijskoj emisiji Ed Sullivan Show američkoj javnosti predstavio legendarni Ed Sullivan, čovjek ŠIBENIK

HORIZONTI PROŠLOSTI

CARLO MATTIAZZI

koji je, nedugo zatim, Americi otkrio The Beatlese i The Rolling Stonese, proslavio Elvisa Presleya i već tada pretkazao svjetsku slavu sitnog, veselog dječačića imenom Michael Jackson. Nakon Eda Sullivana Carlovoj slavi bitno su pridonijeli Joan Fontaine i popularna američka pjevačica i glumica Constance Morre, zvijezda ratnih mjuzikla, poznata kao jedini ženski lik u seriji filmova o Bucku Rogersu. Fontaine i Moor su na promociju pjevačkog angažmana u klubu Cocoanut Grove pozvale i neke od najpopularnijih glumaca toga doba: Caryja Granta, Garyja Coopera, Betsy Drake, Anne Baxter, Freda Clarka, Benaya Venturu ... Spektakularno iznenađenje programa nije, međutim, bio nitko od njih, nego nova američka atrakcija: De Mattiazzis, a splendid electronic act with dols! Gosti su bili oduševljeni Carlom pa je on nakon toga bio čest gost američkih TV postaja.

Čudesne lutke koje plešu Carlo svijet šoubiznisa nije uspio zadiviti svojim plesnim točkama ili iluzionističkim umijećem, po kojem je bio poznat u Europi prije Drugog svjetskog rata te Argentini između 1947. i 1950. godine, već svojim izumima – velikim mehaniziranim, električnim lutkama na daljinsko upravljanje koje plešu i sviraju! De Mattiazzi Dancing Dolls bile su veliki hit tijekom pedesetih i šezdesetih godina. O tim neobičnim mehaničkim i elektroničkim lutkama na daljinsko upravljanje, od kojih se unutar jedne tako spretno krila odrasla osoba koja njom manipulira da se to uopće nije moglo primijetiti, pisale su najuglednije američke dnevne novine poput New York Timesa, The New York Posta, Las Vegas Suna ili Daily Newsa te novine i revije specijalizirane za film i zabavu u Las Vegasu, Chicagu, San Franciscu, Hoolywoodu… Nakon nastupa Carla i njegovih robot dance dolls u noćnim klubovima Tropicana i Folies Bergere u Las Vegasu, revija Fabulous Las Vegas pod naslovom Bravo, magnifique! opisuje kako on na početku prizora izlazi na podij na kojem su, kako se čini, dvije lutke te ih pokrene, udahne im život navijajući opruge, a one na oduševljenje publike počinju plesati kao da su žive. Na kraju Carlo otkriva tajnu svojih lutaka 24

ŠIBENIK

LISTOPAD/STUDENI 2013.

koju reporter naziva jednom od najlukavijih prijevara koja je ikada viđena i ocjenjuje da su Carlo, njegova partnerica Constanza i lutke koje plešu vrhunski zabavljači te da je cijeli nastup neobično pametan i inovativan. Taj prizor, ovjekovječen u filmu Brodvejska uspavanka, i danas oduševljava. Osim lutaka koje plešu Carlo je imao još jednu mehaniziranu elektroničku lutku na daljinsko upravljanje. Bio je to veseli lutak koji se kreće, pleše i svira harmoniku. Za razliku od lutke plesnog para unutar kojeg se krila njegova partnerica Constanza, lutka veselog harmonikaša bila je u cijelosti mehanička. Taj zanimljivi lutak ne pojavljuje se u filmu, ali je bio velika zvijezda varijetea.

Tajna Carlovog djetinjstva i mladosti O Carlovom djetinjstvu i mladosti u Šibeniku nismo uspjeli saznati gotovo ništa. Nakon osnovne škole išao je u gimnaziju gdje je, sa solidnim uspjehom, maturirao 1923. godine. Što je radio i čime se bavio između 1923. i 1926. godine kada je otišao na studij prava u Zagreb, nije nam poznato. Zna se tek da je bio živ i neobuzdan mladić. Zadavao je velike glavobolje svojoj obitelji, gradskom redarstvu i tadašnjim socijalnim službama. Toliko se uvalio u nevolje da mu je Općinsko upraviteljstvo Šibenika odbilo dati potvrdu o punoljetnosti i 1927. godine, kada je već imao 21 godinu, i tražilo od suda da mu produži status maloljetnika! Čak su mu izdali i Potvrdu o siromaštvu u kojoj se navodi da su mu ekonomske prilike vrlo slabe te da nema nikakvu pokretnu i nepokretnu imovinu. Sud je prihvatio prijedlog Općinskog upraviteljstva i produžio mu status maloljetnika, a u obrazloženju stoji da je dokazano neozbiljan, djetinjast i rasipan te da ne poznaje vrijednost novca. Sam Carlo pomirljivo se složio s takvim opisom svog karaktera. Ali dok ga u Šibeniku 1927. godine proglašavaju neodgovornim i nedovoljno zrelim da u 21. godini postane punoljetan, on se te iste godine u Trstu oženio Talijankom Hadrianom Bovani. Carlo je 1937. godinu proveo u sanatoriju Galnik gdje se liječio od tuberkuloze koje se, kako je to sam ispričao, zauvijek riješio neobuzdano jureći na motociklu, a ne uz pomoć medikamenata. Prije odlaska na liječenje s bratom Francescom pokušao je

1. Giacinto Mattiazzi sa sinovima Franom (Francescom) i Dragutinom (Carlom) oko 1910. godine. 2. Carlo Mattiazzi (1836. − 1905.) i Marcheta Rakić s kćerima Ginom, Ester, Amaliom (?) te sinom Giacintom ili Christofotom, ocem ili stricem Carla Matiazzija. 3. Carlo i Francesco Mattiazzi oko 1915. godine. 4. Giacinto Mattiazzi, šibenski ljekarnik, otac Carla (Dragutina), Francesca (Frane) i Amneris Mattiazzi, brat Christofora Mattiazzija, akademskog kipara i fotografa koji je krajem 19. stoljeća u Šibeniku utemeljio fotografski studio C. Mattiazzi 5., 6., 7. i 8. Carlo se magijom, plesom, akrobatikom, mađioničarstvom i lutkarstvom najvjerojatnije zarazio još u djetinjstvu i mladosti kada su u šibenskom Teatru Mazzoleni gostovali čudesni lutkar Nadraga, mađioničar i akrobat prof. 9. Carlo je svoje lutke vješto prilagođavao različitim sadržajima pa su uspješno nastupale i u operama, recimo, Offenbachovim Hoffmanovim pričama i u Rossinijevoj Pepeljugi, ali i klasičnim varijetetskim programima pa i cirkusima.

pokrenuti posao u Zagrebu. Bili su zakupili lokal i otvorili kavanu Korzo te otvorili jednu trafiku, ali to nije potrajalo možda i zbog Carlove bolesti.

Šibenski čudak i osobenjak Carlo je rođen 1906. godine u Splitu, ali je od najranijeg djetinjstva do 1943. godine živio u Šibeniku. Bio je osobenjak i po mnogočemu čovjek ispred svog vremena. Stariji Šibenčani sjećaju ga se kao neobične osobe jer je uvijek bio elegantno odjeven, često je nosio dugi krzneni kaput, pomno se češljao i brižno njegovao tijelo, ruke i lice, a čupao je obrve i oblikovao ih onako kako to čine dame, koristio je puder, bojio kosu i rumenilom mazao usne. Bio je vrlo inteligentan i pristojan, a volio je i žene kao što su i one voljele njega. Organizirao je nesvakidašnje plesove na Poljani, sudjelovao u svim paradama, maskenbalima i proslavama. Sve je to volio i na takve se stvari bacao s velikim žarom iako su mu se Šibenčani zbog njegovog stila odijevanja, feminiziranog šminkanja i ponašanja rugali i okrutno ga vrijeđali. Dali su mu pogrdni nadimak Carletto koji ga je vrijeđao, ali ga nije smatrao ni približno tako neoprostivo bolnim kao tvrdnje nekih Šibenčana da je iredentist i

O Dragutinu Mattiazziju, njegovoj partnerici Štefici Liebl i njihovim plesnim točkama u kojima su nastupali s kraljevskom boom (koju je Carlo čuvao negdje u Šibeniku) tridesetih se godina dosta pisalo u tisku Kraljevine Jugoslavije. Ovo je preslika promidžbenog letka koji je on koristio tijekom turneja po Kraljevini Jugoslaviji, Češkoj, Poljskoj i Sloveniji.

Carlo Mattiazzi na svom motoru marke Triumph 1939. godine. ŠIBENIK

HORIZONTI PROŠLOSTI

CARLO MATTIAZZI

fašist. Kada je čuo takve priče o sebi, dolazio je kući ljut i deprimiran jer se smatrao Hrvatom, a politikom se uopće nije bavio. Štoviše, s talijanskim fašistima se 1941. i 1942. godine sporio, što nije bilo nimalo bezopasno, zbog njemu potpuno nerazumljive, bizarne, pa i bedaste, zabrane posjedovanja i vožnje privatnih motocikala! On je bio pasionirani motociklist i volio je sudjelovati u motociklističkim utrkama pa je odluka talijanskih fašista da zabrane privatne motocikle izazvala u njemu takav revolt da je slao prosvjedna pisma višim instancama u Zadru i Rimu.

Karijera izgubljena u maglama zaborava Na žalost, kada je i kako Carlo postao plesač, zabavljač, baletan i mađioničar pa i krotitelj divljih životinja, je li imao učitelja i je li išao u neke umjetničke škole, nije bilo moguće doznati. Isto tako ništa ne znamo o njegovom neupitnom tehničkom znanju, inovatorskom radu, poznavanju elektronike, mehanike i drugim njegovim sposobnostima i talentima, uključujući slikarstvo i kiparstvo. Koliko se u Šibeniku malo zna o njegovoj karijeri i njegovom kabareu, svjedoči i podatak da se nitko ne sjeća da je Carlo, dok je živio u Šibeniku imao u svojoj kući ili negdje u gradu dva golema udava, dvije kraljevske boe s kojima je nastupao na pozornicama gotovo svih gradova Kraljevine Jugoslavije ali i širom Europe. Kao već afirmirana zvijezda europskih varijetea nastupio je 1938. ili 1939. godine i u Šibeniku, u hotelu Krka. Osim toga, te rijetkih napisa u novinama, nema gotovo nikakvih tragova o njegovim početcima te svemu onome što je radio između mature 1923. i odlaska iz Šibenika 1943. godine. Zna se, recimo, da je u Šibeniku neko vrijeme imao plesnu školu te da je kao baletan davao poduku djevojkama iz nekih uglednih šibenskih obitelji. Međutim, kako je i od koga sve to naučio, ne

10.

10. Plesni duo De Mattiazzi bio je prije Drugog svjetskog rata popularan u Njemačkoj, a s velikim je uspjehom nastupao u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Turskoj i drugim europskim zemljama. 11. Osebujne kostime u kojima je nastupao sa svojim partnericama Carlo je kreirao sam. Bio je maštovit i hrabar kreator koji je spretno razigrao meksičke i južnoameričke filmske folklorne stereotipe i doveo ih do savršenstva. 12. Letak koji je Carlo Mattiazzi koristio u Londonu i tijekom turneje po Velikoj Britaniji. 13. Plakat za jedini ili jedini poznati nastup u Šibeniku u hotelu Krka 1936. ili 1937. godine 14. Plakat za nastup plesnog dua De Mattiazzi u Berlinu s kojeg je moguće iščitati da je Carlo do 1939. godine nastupao u Moulin Rougeu, Casinu Paris i Folies Bergereu u Parizu, zatim u Bruxellesu, u klubu Tivoli u Rotterdamu, Scala Casinu u Ostendizu, u Carigradu, u hotelu Park u Wiesbadenu te u Copenhagenu i Londonu. 15. Svoj karakteristični stil koji se oslanja na ples, glazbu i ikonografiju Meksika i Južne Amerike Carlo je razvio u Šibeniku još tijekom mladosti.

11.

12.

zna se. Pretpostavlja se da je bio samouk, da je inspiraciju za svoj spektakularni kabare našao u tada popularnim filmovima te da je u djetinjstvu i mladosti bio impresioniran nastupima iluzionista i zabavljača poput profesora Rette, Ernesta Fourniera, iluzionista Omnakowskyja i njegove akrobatske trupe Les Omnakowskus, plesnog para Jarmer et Alexander, fantastičnog lutkara Richarda Nadrage te talijanskog lutkarskog teatra Eden u šibenskom Teatru Mazzoleni. Šibenik je, po svemu sudeći, ignorirao svog neobičnog sugrađanina koji je, primjerice, 1932. godine uspješno nastupao u Istanbulu i u drugim turskim gradovima gdje je došao na osobni poziv turskog predsjednika Kemala-paše Ataturka. Prije spektakla u hotelu Krka Carlo je nastupao na pozornicama prestižnih varijetea, teatara i klubova Pariza, Londona, Monte Carla, Berlina i drugih europskih metropola kao i u svim većim gradovima Kraljevine Jugoslavije o čemu svjedoče dozvole i obznane za putovanja koje je dobivao od šibenskog redarstva. U to vrijeme partnerica mu je bila Štefica Liebl. Do nastupa u Šibeniku Carlo, koji je tada koristio svoje pravo ime Dragutin, već je imao cijeli ansambl plesača i akrobata, senzacionalne kostime i velebne plesno-glazbene točke inspirirane odjećom i glaz-

Do nastupa u Šibeniku Carlo, koji je tada koristio svoje pravo ime Dragutin, već je imao cijeli ansambl plesača i akrobata, senzacionalne kostime i velebne plesno-akrobatske i mađioničarske točke. Na vrhuncu karijere u talijanskom Teatru Goldoni njegov je ansambl brojao više od dvadeset plesača, glazbenika i akrobata. 26

ŠIBENIK

LISTOPAD/STUDENI 2013.

13.

14.

bom Meksika i Južne Amerike. Imao je sve, uključujući i goleme zmije, osim mehaniziranih lutaka na daljinsko upravljanje koje će ga proslaviti u Americi i odvesti u Hollywood.

Jesu li u Šibeniku rođene slavne Carlove remote control dancing dolls? Moguće je da je Carlo poriv za kreiranje svojih mehaničko-elektroničkih lutaka, koje su 1950. godine doživljene kao spasonosno osvježenje za posustali američki šoubiznis, dobio vidjevši lutke i kreacije Richarda Nadrage i drugih lutkara koji su bili popularni u prvoj polovici 20. stoljeća. Ne znamo je li to točno, ali je razvidno da je on u svoje lutke uložio jako puno znanja te za to vrijeme napredne tehnologije i umjetničke lucidnosti. Sudeći prema nekim računima za kupnju kablova, mikrofona i druge opreme koja nije imala izravne veze s fotografijom ili plesom, čini se da je on taj projekt počeo razvijati tijekom 1940. i 1941. godine u Šibeniku. Dojam je da je projekt mehaničkih lutaka ponio sa sobom u emigraciju, da ga je nastavio ostvarivati u Italiji, a dovršio u Argentini uoči odlaska u SAD 1950. godine. Naime, u dokumentima o Carlovim nastupima u Italiji od 1943. do 1947. i Argentini od 1947. do 1949./1950. godine ne spominju se lutke.

15.

16. Rijetka fotografija s početaka zabavljačke karijere Carla Mattiazzija. 17. Maturanti šibenske Realne gimnazije 1924. − 1925. godine. Carlo Mattiazzi stoji prvi slijeva u srednjem redu. Sjede ( slijeva nadesno): Nada Berić, Vinja Gazzari, Zdenka Drezga, prof. Bruno Maričić, časna sestra Marija (Anđelka) Prizmić, Ljubica Borčilo i Neda Vranković. Stoje u srednjem redu: Dragutin (Karlo, Carlo) Mattiazzi, Tonko Šoljan, Tomislav Dominis, Juraj Bolanča, Simo Vulinović- Zlatan, Miljenko Jakovljević i Ivo Bogdanović. Stoje u zadnjem redu: Ante Huljev, Ivo Marušić, Nikola Bauer, Vjekoslav Kimer, Filip Smolčić, Frano Nakić, Silvestar Andrija Selestrin i Sergije Karović. Osim njih u Carlovoj gimnazijskoj generaciji bili su još i: Josip Belloti, Martin Benzia, Nino Brnetić, Ivo Dominis, Miljenko Erceg, Amos Filipi, Kruno Grimani, Milivoj Grubišić, Roman Jelić, Antun Kaštelan, Andrija Leutić, Pravomil Mariani, Marko Martinović, Ksenija Nikolić, Branko Novaković, Dušan Opačić, Ostoja Ostojić, Miljenko Petković, Nikola Rodin, Tonka Šoljan, Dobroslav Uglešić, Milivoj Veleglavac i Miloš Vukadin.

16.

17.

s njim, držati ruke u džepovima. Na to je talijanski oficir prkosno uzvratio da je nepristojno sjediti dok se razgovara s talijanskim časnikom. Nijemca je ta drskost razbjesnila. Zgrabio je strojnicu spreman pucati na mladog Talijana, ali ga je Carlo spriječio zgrabivši cijev strojnice. To je talijanskom časniku dalo priliku da se preda i legne na pod. Carlo mu je spasio život, ali se nije zaustavio na tome. Želio ga je i osloboditi iz zatočeništva. Nijemci su ga zatvorili u brodsku kabinu. Rano u zoru dok su još svi spavali prikrao se prozoru te kabine i kazao mu kako će on ujutro uvjeriti Nijemce da njihov zapovjednik u gradu želi razgovarati s njim. Varka je uspjela pa su Talijana prebacili na kopno. Carlo pretpostavlja da je u toj dramatičnoj situaciji, kada je i njemu i mladom Talijanu život visio o koncu, presudno bilo to što je on kao umjetnik bio poznat i popularan u Njemačkoj u kojoj je nastupao prije rata kao Internationalen Tanz-Attraktion De Mattiazzi , De Mattiazzi das sudamerikanische Tanzpar in ihren Tanzschopfungen i Royal Court Dancers De Mattiazzi.

Zašto je Carlo otišao iz Šibenika? Dugovi koje je mogao imati zbog osobitog načina života, otmjenosti, altruizma, ali i neuspješnih

Dramatičan odlazak iz Šibenika Carlo je otišao iz Šibenika u noći s 9. na 10. rujna 1943. godine. Parobrod na kojem je uz njega bilo još oko sedamdeset civila, uglavnom žena s djecom te nekoliko ranjenih i bolesnih vojnika, isplovio je iz Mandaline. U svojim sjećanjima na te dane on ne spominje je li s njim na brodu bila i njegova tadašnja supruga i partnerica Susana Mattiazzi ili je ona u Italiju otišla na nekim drugi način pa mu se tamo pridružila. Nju ne spominje, ali priča kako su njihov brod, na kojem je zapovjedništvo preuzeo neki mladi Talijan, pomorski časnik – podmorničar, kada se razdanilo uočili Nijemci i na njega pucali iz topa i strojnica. Nekako su uspjeli umaći potjeri, ali su već iduće noći s 11. na 12. rujna pali u zasjedu i bili zarobljeni. Nijemci su ispitivali talijanskog časnika, a Carla su uzeli za prevoditelja. Njemački časnik, piše Carlo, naredio mu je da kaže zarobljenom talijanskom časniku da ne smije, dok razgovara

Carlo je mnogo godina, negdje od 1930. pa do Drugog svjetskog rata, nastupao na pozornicama širom Kraljevine Jugoslavije, Europe pa i Turske s dvije velike kraljevske boe. Postoje tek naznake sjećanja da ih je čuvao u Šibeniku, ali se ne zna gdje. ŠIBENIK

HORIZONTI PROŠLOSTI

CARLO MATTIAZZI

Carlo Mattiazzi

Fotografska radnja MATTIAZZI 1896. - 2006.

Marija Mattiazzi

Francesco Mattiazzi

Carlo Mattiazzi

Piroška Mattiazzi

Giacinte Mattiazzi 28

ŠIBENIK

rana obitelj Mattiazzi iz koje je porijeklom Carlo Mattiazzi poznata je u Šibeniku po svojoj fotografskoj radnji Foto Mattiazzi koja je postojala od 1896. do 2006. godine. Fotografsku djelatnost pokrenuo je Crhristofor Mattiazzi, brat Carlovog oca Giacinta Mattiazzia. On je bio jedan od osmero djece Carla Mattiazia (1836. - 1905.) i Marchete Rakić koja je u obitelj Mattiazzi kao dotu donijela veliku kuću koju je naslijedila od svog oca Jakova Rakića. Vlasnici te kuće prije obitelji Rakić i Mattiazzi bile su obitelji Bane, Slavica i Vulinović. Carlo Mattiazzi, stariji, zanimao se za razvoj fotografije i fotografske tehnike i bio je pretplaćen na specijalizirani fotografski časopis Photograms of the year koji je od 1895. godine izlazio u Londonu. Carlo je zanimanje za fotografiju prenio na svog sina Christofora umjetnika i prvog poznatog šibenskog akademskog kipara, koji je ubrzo zapostavio kiparstvo, posvetio se fotografiji i u kući braće Matiazzi otvorio fotografski studio. On je autor većine zanatski i umjetnički izvrsnih fotografija Šibenika i Šibenčana snimljenih u prvoj polovini 20. stoljeća, koje su danas iznimno cijenjene među kolekcionarima. Fotografsku djelatnost nije nastavio Christoforov sin Antonio, šibenski profesor i doktor kemije, nego sinovi njegovog brata, ljekarnika, Giacinta. Tijekom Drugog svjetskog rata studio je, formalno registriran na Mariju Mattiazzi, radio pod imenom Stablimento fotografico Cinecita fotografia, cinegrafia, fotoincisione - Carlo de Mattiazzi – Sebenico, a nakon rata sve do svoje prerane smrti 1963. godine pod imenom Foto Mattiazzi, vodio ga je, Francesco Mattiazzi poznatiji po nadimku Češko. Tradiciju je nastavila njegova supruga Piroška Mattiazzi (Bator), a zatim 1980. godine Giacinta Mattiazzi posljednja potomkinja roda Mattiazzi u Šibeniku, ujedno i posljednja izvorna nositeljica grba i plemićke titule obitelji Mattiazzi: baroni di Fontis Mattiacis, conti di Herce Lucemburgo, nobili de Sebenico. Fotografska radnja Mattiazzi prestala je raditi 2006. godine, nakon 110 godina neprekidnog rada.

18.

19.

poslova mogli bi biti jedan od važnih razloga za Carlov odlazak iz Šibenika. S bratom Francescom 1938. godine je, po povratku iz sanatorija gdje se liječio od tuberkuloze, na što je njegova obitelj potrošila puno novaca, otvorio trgovinu mješovitom robom. Trgovinu su povjerili poslovođi Dragi Vidoviću, ali je posao, uz velike gubitke, propao već nakon nekoliko mjeseci. Nisu osobito dobro prošli ni s ulaganjima u fotografski obrt Mattiazzi u kojem su bili suradnici ili partneri svom stricu Christoforu. Moguće je da je Carlo otišao iz Šibenika zbog onih sugrađana koji su ga vrijeđali i ponižavali. Sam Carlo u jednom pismu navodi da je iz Šibenika bježao od krvave represije njemačke nacističke vojske nad Talijanima u Dalmaciji pa i u Šibeniku do koje je došlo nakon kapitulacije fašističke Italije. On se zaista mogao naći na udaru Nijemaca dok su oni pokušavali zajedno s dužnosnicima Nezavisne Države Hrvatske uspostaviti vlast u Šibeniku. Bio je dvostruko izložen, najprije kao deklarirani Talijan, a zatim i kao mogući prokazani suradnik antifašista. No to je dvojbeno jer njegov brat Francesco, koji je također bio suradnik antifašista, ne bježi nego, usprkos svemu, ostaje u Šibeniku. Situacija je tih dana bila zaista teška i pogibeljna. Šibenik su 10. rujna 1943. godine oslobodili partizani, ali su ga već 11. rujna morali napustiti zbog navale premoćnih snaga njemačke vojske. Carlo je, dakle, iz Šibenika isplovio tijekom ničije noći s 9. na 10. rujna. Poražena talijanska vojska još je bila u gradu, a partizani su ušli u grad 10. rujna oko 10,30 sati. O tom rujanskom zbjegu, koji su po svemu sudeći samoinicijativno organizirali neki talijanski časnici koji su se željeli što prije vratiti kući, nismo našli nikakve podatke.

Pod patronatom saveznika i američke vojske Dok su zadnjih dana 1943. i prvih dana 1944. godine preko Jadrana plovili brodovi prepuni izbjeglica iz Dalmacije, Carlo je u Italiji boravio već gotovo tri mjeseca. Sudeći po sačuvanoj dokumentaciji, on se odmah povezao sa saveznicima. Točnije rečeno, kao zabavljača i umjetnika angažirali su ga Artistic military special servicea artistic references U.S. Army i Civilian OffiLISTOPAD/STUDENI 2013.

20.

21.

ce U.S. Army. On i njegova partnerica Susana odmah po dolasku u Italiju nastupaju u časničkim klubovima, klubovima vojne policije, na brodovima američke ratne mornarice, u savezničkim zračnim lukama, na priredbama za pučanstvo te po bolnicama u kojima se liječe ranjenici. Carlo i Susana nastupaju kao Dance team de Mattiazzi, a iduće godine, kada Susanu zamjenjuje Constanza Bonora, kao De Mattiazzi duo del Rio Grande. Oni ne nastupaju sami, nego kao dio zabavljačkog tima Teatro Goldoni iz Rima. Carlov angažman u Teatru Goldoni možda nije bio slučajan jer je ta talijanska kazališna kuća uspješno surađivala sa šibenskim kazalištem, odnosno Teatrom Mazzolenin in Sebenico na čijoj je pozornici često gostovala. Moguće je da je Carlo, koji je živio tik uz kazalište, poznavao nekog od glumaca ili menadžera iz Teatra Goldoni, ali i da ga je kao već poznatu prijeratnu zvijezdu europskih varijetea u taj teatar pozvao menadžer Luigi Gavalleti. Ostali su zapamćeni nastupi Dua Mattiazzi i De Mattiazzi dua del Rio Grande u Rimu, Firenci i drugim talijanskim gradovima, a najpopularnije točke La Zambra del Rio Grande, Le Dernier tango, La Ranchera i La Cucharacha kasnije s velikim uspjehom izvodili i Argentini i SAD-u.

22.

18., 19., 20., 21., 22. i 23. Plesne točke inspirirane odjećom i glazbom Meksika i Južne Amerike La Zambra del Rio Grande, Le Dernier tango, La Ranchera i La Cucharacha Simfonia in Royo, Cancion Pampera i Bayos los Pontes de Paris, u koje je Carlo spretno ukomponirao klasični, akrobatski ples i egzotične seanse sa zmijama, obilježile su njegovu karijeru u Kraljevini Jugoslaviji, Europi, Italiji i Argentini, a zadržao ih je na repertoaru sve do kraja osamdesetih godina kada je, osim u klubovima i varijeteima, nastupao kao zabavljač na kruzerima. Izvodio ih je, kada se sve zbroji i oduzme, gotovo šezdeset godina, a sudeći po fotografijama i danas izgledaju originalno i atraktivno.

23.

Susana, rođena Zagrepčanka (otac joj se zvao Eduardo, a majka Ivana Wuccherer), bila je mlađa od njega osamnaest godina. S Carlom je 1943. godine počela nastupati odmah po dolasku u Italiju, no to nije potrajalo jer se na jednom nastupu teško ozlijedila. Dugo se liječila prije nego što je s roditeljima iz Italije otišla u Veliku Britaniju. Narednih četrnaest godina nije imala nikakav kontakt sa svojim suprugom. Znala je tek da je on vrlo brzo našao zamjenu za nju i da je otišao u Argentinu. Umjesto Susane Carlova je nova partnerica postala pomalo misteriozna plesačica i artistica, žena njegovog života, njegova doživotna pratilja i najveća ljubav, Constanza Bonora.

Emigrantski rebus Carlov život u Italiji bio je intenzivan i umjetnički plodan. Zahvaljujući stalnom angažmanu u Teatru Goldoni i suradnji s američkom vojskom, stjecao je iskustvo i dobivao znatan publicitet. Njegov plesni duo bio je vrlo popularan i tražen, ali vremena su bila teška i maglovita pa su on i Constanza igrali nevjerojatnu igru skrivača prilagođavajući svoja imena, identitet, podrijetlo, nacionalnost, bračni status i zanimanje potre-

Susana Mattiazzi (Kovač) Po dolasku u Italiju, u kojoj još svom žestinom bjesnio rat, Carlo dijeli sudbinu emigranata i talijanskog pučanstva. Da bi preživio mora se snalaziti na razne načine. Iako ima stalni angažman u Teatru Goldoni, on prima pomoć i hranu posredstvom UNRRA-e i Međunarodnog Crvenog križa, a pomaže mu i Hrvatska bratovština sv. Jeronima u Rimu. Sve je to dio zamršene emigrantske priče o njemu, njegovoj partnerici Constanzi, njihovom podrijetlu, zanimanju i nacionalnosti. No tome prethodi priča o njegovoj prethodnoj partnerici Susani. Carlo i Susana vjenčali su se 1941. godine u Splitu. Upoznali su se u Šibeniku kada je njoj bilo samo šesnaest godina. U zahtjevu za rastavu braka koji je ona podnijela tek 1957. godine, punih četrnaest godina nakon što je ga je zadnji puta vidjela, navodi da se nije udala toliko iz ljubavi koliko zbog toga što su zajedno nastupali kao plesni par. ŠIBENIK

HORIZONTI PROŠLOSTI

CARLO MATTIAZZI

24.

bama i uvjetima u kojima su se zaticali. Rimska policija i talijansko ministarstvo vanjskih poslova 1947. godine službeno su potvrdili argentinskom konzulatu u Rimu da su Carlo Mattiazzi, Hrvat iz Splita, i njegova supruga Constanza, Hrvatica iz Splita, moralne, odgovorne i poštene osobe neupitne prošlosti koje se na bave politikom. To nije bilo u cijelosti neistinito jer Carlo i Constanza zaista nisu imali kriminalnu prošlost, ali njihov identitet nije bio sasvim točan, a tvrdnja da su muž i žena bila je laž. Tri godine kasnije u upitniku za dobivanje vize za ulazak u SAD ostaju pri tvrdnji da su supružnici, ali Constanza navodi da je po nacionalnosti Talijanka, da ima jugoslavensko državljanstvo, da ima argentinsku putovnicu te da se školovala na Tehničkom institutu u Italiji u Trevisu. Štoviše, navodi da je članica argentinske političke stranke Partia Peronista. Carlo u upitniku za dobivanje vize za ulazak u SAD navodi da se zove Carlos Mattiazzi – de Mattiazzi, da je po narodnosti Talijan i državljanin Austrije do 1918. godine, Kraljevine Jugoslavije od 1918. do 1941. godine, Italije od 1941. do 1943. godine te Jugoslavije od 1945. godine kao i da je oženjen Constanzom, a po zanimanju je plesač.

ŠIBENIK

25.

24. Joan Crawford i Douglas Fairbanks mlađi, sin Kralja Hollywooda Douglasa Fairbanksa starijeg, bio je Carlov menadžer gotovo trideset godina. 25. Lisa Kirk, zvijezda mjuzikla Poljubi me, Kate i Vjetroviti grad 26. Nastup conta Carla de Maatiazzia i njegovih čudesnih lutaka koje plešu u varijeteu The Concord. 27. Omah po dolasku u SAD Carlo i Constanza dobili su angažman u legendarnom R.K.O. Palace Theatru, prestižnom klubu na Broadwayu u kojem su nastupali Bette Davis, Elizabeth Taylor ili Frank Sinatra, a Orson Welles imao premijeru filma Građanin Kane. 28. Mjuzikl Brodvejska uspavanka u kojem je u važnoj epizodnoj ulozi nastupio Carlo Mattiazzi bila je 1951. godine veliki filmski hit. 29. Slavni američki televizijski voditelj Ed Sullivan prvi je Americi otkrio Carla Mattiazzija i njegove čudesne lutke koje plešu. Ed Sullivan bio je američka televizijska ikona. Zahvaljujući gostovanjima u njegovoj televizijskom emisiji Ed Sulliven Show, u SAD-u su se proslavili The Beatles, The Rolling Stones, Michael Jackson i mnogi drugi.

Zabavljač, umjetnik, novinar, automehaničar, poljoprivrednik… To je samo jedna u nizu varijacija njihovog identiteta u službenim dokumentima. Primjerice, u iskaznici Hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu navodi da se zove Karlo Matijazzi, da je Hrvat rođen u Šibeniku te da je po zanimanju – automehaničar i da mu se otac zvao Hiacint. U toj je iskaznici točan i istinit samo datum njegovog rođenja. Constanza u iskaznicu Hrvatske bratovštine sv. Jeronima upisuje da se zove Konstanca, da je Hrvatica iz Splita, da joj se otac zove Lugano te da je po zanimanju domaćica. Ne navodi svoje prezime Bonora, već koristi muževo prezime. U iskaznici Međunarodnog Crvenog križa preko kojeg 1946. godine dobiva hranu Carlo je upisao da je po nacionalnosti jugoslavenski apatrid te da je po zanimanju umjetnik i novinar. Pet godina ranije u okupiranom Šibeniku talijanski fašisti izdaju mu osobnu iskaznicu u kojoj se zove Carlo (ne više Karlo, odnosno Dragutin), po nacionalnosti je Talijan, otac mu se zove Giacinto, a po zanimanju je fotograf i novinar. Dvije godine kasnije u Bariju Carlo ima iskaznicu američkih vojnih institucija koje skrbe o civilima u kojoj prvi put navodi da je de Mattiazzi, a po zanimanju je baletan. Četiri godine kasnije u argentinskom konzulatu u Rimu u identifikacijski karton bez kojeg se ne može ukrcati u brod za Argentinu nonšalantno upisuje da je po zanimanju – poljoprivrednik, a u putničkom kartonu na brodu Andrea Gritti navodi da je po zanimanju zabavljač. Nisu potpuno točni ni podatci u vjenčanom listu Carla i Constanze. Oni su se vjenčali u New Yorku tek 1973. godine iako su se prije toga punih trideset godina predstavljali kao bračni par. Na dan vjenčanja Carlo ima 67, a Constanza 53 godine. Podatci o njemu ovog su puta točni osim onog da je prije sklapanja braka s Constanzom imao samo jedan brak i to onaj sa Susanom Kovač. Prešutio je podatak da se četrnaest godina prije braka sa Susanom bio oženio Hadrianom Bovani, a među njegovim dokumentima nema podatka da se od nje ikada službeno rastavio. Constanza u vjenčanom listu iz 1973. godine konačno upisuje prava imena svog LISTOPAD/STUDENI 2013.

oca Angela Bonora i majke Marie Velo, ali i dalje navodi da je rođena u Splitu iako posjeduje izvod iz matične knjige rođenih iz kojeg se vidi da je rođena 1919. godine u Caeranu san Marcu kod Trevisa u Italiji.

U Argentini Kada su krenuli iz Italije u Argentinu, Carlo je imao 41, Constanza 27 godina, a vrhunac karijere i najveću slavu doživjet će četiri godine kasnije nakon svoje upečatljive epizodne uloge u mjuziklu Brodvejska uspavanka. Po dolasku u Argentinu Carla i Constanzu, čini se, već je čekao ranije dogovoren angažman u prestižnom noćnom klubu Casino Russo u Buenos Airesu. Njih dvoje postaju dio ansambla te s njim, ali i samostalno, nastupaju u najboljim argentinskim klubovima i varijeteima. Carlo se sa svojim programom, koji se još od njegovih početaka u Kraljevini Jugoslaviji i turnejama po Europi tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća, temeljio na glazbi, folkloru i ikonografiji Meksika i Južne Amerike te ikonografiji Pariza, sjajno uklopio u programe argentinskih klubova, noćnih barova i varijetea. Program mu je raznolik i sastoji se od mađioničarskih trikova, akrobatskog plesa, teatralne hipnoze, okultizma, tzv. metapsihičkih seansi, plesa i atraktivnih koreografija s golemim zmijama. Njegov ansambl koji je predstavljan kao Les celebres danseurs sud americanis de Mattiazzi imao je više od dvadeset članova, a odlikovao se vrhunskom koreografijom, zadivljujućom scenografijom i spektakularnim kostimima, koje je, koliko znamo, kreirao pa i šivao sam Carlo. U Argentini je postao tako slavan da se za njegove nastupe zanimala i prva dama Argentine, jedna od najpopularnijih ali i najmoćnijih žena svijeta, Eva Peron, supruga argentinskog predsjednika Juana Dominga Perona, a njegove nove točke poput Simfonia in Royo i Bayos los Pontes de Paris bile su prvorazredne atrakcije. Njegove daljinski upravljane lutke koje plešu koje su ga proslavile tri godine kasnije kada je otišao u SAD još se ne spominju.

27.

Šibenčani su se rugali Carlu i vrijeđali ga zbog toga što je brižno njegovao kosu, ruke i lice, čupao obrve i uređivao ih onako kako to čine dame, mazao usne rumenilom i odijevao se, po njihovom mišljenju, pretjerano elegantno, ali ekstravagantno.

29.

je vrlo brzo nastupio i u elitnom lifestyle hotelu Waldorf Astoria, 190 metara visokom zdanju u središtu New Yorka s 1508 luksuznih soba u kojima su živjeli američki predsjednici Herbert Hoover i Douglas MacArthur te glumica Marilyn Monroe, a prije uređenja i proširenja još jedan došljak iz naših krajeva - Nikola Tesla. Štoviše, Carlo je u Waldorf Astoriji već krajem 1950. godine otvorio četverodnevni šou-program koji je ravnopravno dijelio s Lisom Kirk, zvijezdom mjuzikala Poljubi me, Kate i Vjetroviti grad. Carlo je bio predstavljen kao umjetnik iz Dalmacije koji se školovao u Parizu te preko Turske i Italije stigao u SAD u čije je noćne klubove i varijetee donio novu senzacionalnu zabavu – mehaničke i elektroničke lutke na daljinsko upravljanje! Na spektakularnom otvorenju programa Lisa Kirk je najavila da će Carlo Mattiazzi i njegove lutke, uz Doris Day, biti zvijezde novog Warner Brossovog filma Uspavanka na Broadwayu.

Carlov menadžer bio je Douglas Fairbanks mlađi, sin Kralja Hollywooda

Carlo, Constanza i njihove lutke koje plešu zabavljale su publiku širom SAD-a više od trideset godina.

Miljenik holivudskih bogova Carlo je u SAD došao u proljeće 1950. godine. Čini se da je Amerika bila njegov cilj i san. Prvi angažman Constanca i on imali su u Havana Madrid Clubu, a zatim u legendarnom R.K.O. Palace Theatru, prestižnom klubu na Broadwayu u kojem su nastupali Bette Davis, Elizabeth Taylor ili Frank Sinatra, a Orson Welles imao premijeru filma Građanin Kane. Dobiti angažman u R.K.O. Palaceu za svakog je glumca, pjevača i zabavljača značilo da je dosegnuo vrhunac karijere i da je izabran u elitu šoubiznisa jer je Palace bio najbolji i najpopularniji među čak petnaest tisuća takvih teatara širom SAD-a. Nije riječ samo o R.K.O. Palace. Carlo

28.

Kako je Carlo uspio odmah po dolasku uspeti se na tako prestižne pozornice i dobiti angažman na mjestima rezerviranim samo za izabrane? Naravno, on sam bez pomoći iskusnog menadžera nikada se ne bi uspio popeti tako visoko u svijetu šoubiznisa. Iza njega je stajao jedan od najmoćnijih holivudskih producenata tog doba Douglas Fairbaks mlađi, suprug filmske dive Joan Crawford i sin Douglasa Fairbanksa starijeg kojeg su zvali Kralj Hollywoda. Bio je najprije jednom od najvećih zvijezda novog medija, a onda je s glumicom Mary Pickford i Charliejem Chaplinom osnovao uglednu filmsku kompaniju United Artists. Carlo, dakle, nije mogao imati bolje preporuke pa bi bilo čudo da je uspjeh izostao.

Šibenska veza u SAD-u Promidžbeni letak za nastup Carla Mattiazzija i njegove partnerice Štefice Liebl u Njemačkoj četrdesetih godina 20. stoljeća.

Iako je Douglas Fairbanks ml. presudno utjecao na Carlovu karijeru, on ne bi uspio doći iz Argentine u SAD da nije bilo i jedne šibenske veze. Naime, da bi dobio američku vizu trebalo je imati osobu koja ga prihvaća, osigurava mu smještaj i jamči za njega. Ta osoba bio je Salvatore MilaŠIBENIK

HORIZONTI PROŠLOSTI

CARLO MATTIAZZI

Carlo i Constanza uspješno su nastupali i u poznoj životnoj dobi. On ni u osamdesetoj godini života nije želio u mirovinu, a 1987. godine kada se vratio u domovinu tražio je angažman u dalmatinskim hotelima.

Constanza i Carlo de Mattiazzi na jednoj od posljednjih fotografija u SAD-u prije povratka u domovinu 1987. godine.

no, otac Nina Milana, supruga Carlove sestre Amneris! Salvatore Milano bio je na osobito zanimljiv način vezan za Šibenik. On je bio Talijan porijeklom iz Sorentea nedaleko od Napulja. Radio je kao kuhar na brodu koji je jednom zgodom pristao u Šibeniku gdje je ugledao službenicu šibenske bolnice Danicu Protegu (Lacmanović) i ludo se u nju zaljubio. Iako je Danica bila udana, pobjegla je s njim u Italiju gdje im se rodio sin Nino. No kako Salvatoreova obitelj nije prihvaćala Danicu, ona se s djetetom nakon prave drame vratila iz Sorenta u Šibenik. Nikada se više nisu uspjeli sastati, ali je Salvatore brinuo za nju i sina Nina. Izgradio im je veliku kuću na Baldekinu i redovito im je pomagao čak i kada je otišao u SAD-e i u New Yorku, na Broadwayu, otvorio restoran. Zvao je Danicu da mu se pridruži, ali to, čini se, nije bilo moguće. Ona je postala poznata šibenska antifašistkinja, a njen sin Nino ugledni liječnik i ravnatelj Vojne bolnice u Splitu. No Nino je još za vrijeme školovanja u šibenskoj gimnaziji upoznao ljubav svog života – Amneris Mattiazzi, sestru Carla i Francesca Mattiazzija! Kako je Salvatore bio dobar i plemenit čovjek, nije uopće dvojio kada je trebalo snahinom bratu pomoći i pružiti utočište u SAD-u. Iako su Carlo i

Constanza dobili samo šestomjesečnu vizu, ostali su u SAD-u sve do pred kraj života. Živjeli su u New Yorku na Manhattanu.

Povratak u zavičaj Mehaničkog lutka, veselog harmonikaša, u listopadu 2013. godine pronašli smo u Splitu i prenijeli je u Šibenik. Sačuvani su svi njeni dijelovi i sve zanimljive Carlove mehaničke i elektroničke inovacije. Na žalost negdje su se izgubili lutkova glava i harmonika.

ZAHVALJUJEMO NA SURADNJI I POMOĆI LUCIJI MYŠIČKOVOJ I FRANI BARIĆU IZ KAMENA KOJI SU NAM OMOGUĆILI DA SNIMIMO ČUDESNU LUTKU KOJA SE POJAVLJUJE U FILMU BRODVEJSKA USPAVANKA.

Carlova lutka, koja je bila zvijezda mjuzikla Brodvejska uspavanka i punih trideset godina oduševljavala publiku gotovo svih prestižnih američkih teatara, varijetea i noćnih klubova, jako je oštećena, ali cijela. Lutku čuvaju Lucija Myšičkova i Frane Barić u Kamenu kod Splita. 32

ŠIBENIK

Conte Carlo de Mattiazzi i Constanza Mattiazzi Bonora nastupali su zajedno pune 44 godine

Više nego uspješna karijera zabavljača Carla, Constanze i njihovih lutaka potrajala je punih 20 godina, a od svojeg su umijeća prilično dobro živjeli sve do pozne životne dobi. Od početka osamdesetih godina više nisu bili spektakularna atrakcija, ali su još uvijek imali svoju publiku. Osim u klubovima i varijeteima imali su stalne angažmane i na kruzerima pa su proputovali cijeli svijet prije nego što su odlučili svoje posljednje dane provesti u domovini. Pod teretom godina i narušena zdravlja vratili su se u zavičaj 1987. godine. Carlo je, iako je već imao 81 godinu, i dalje želio raditi pa je tražio angažman u dalmatinskim hotelima. Živjeli su neko vrijeme kod rođaka u Marini, a zatim kod njegove sestre Amneris u Splitu gdje su oboje umrli i sahranjeni. Carlo je preminuo 28. veljače 1990. godine, a posljednja želja, koju je u oporuci posebno naglasio, bila je da ne bude sahranjen u Šibeniku s kojim se nikada nije pomirio.

Dancing Dolls Kada se odlučio vratiti iz SAD-a u Dalmaciju, Carlo je znao da je to njegovo posljednje putovanje. Srce ga je vuklo u zavičaj u kojem je želio umrijeti i biti pokopan. Sa sobom je iz Amerike donio sve svoje mađioničarke rekvizite i kostime, a s njim su preko oceana doputovale i njegove znamenite lutke. Pronašli smo ih obje. Jedna je u Splitu, a drugu smo 1. listopada 2013. godine prenijeli u Šibenik. Lutke su u dosta lošem stanju, ali dovoljno dobro očuvane da se vidi kako Carlo nije bio samo plesač i zabavljač, već i vrstan konstruktor i inovator. Veseli harmonikaš sa svom svojom odjećom i obućom, čudnim napravama, šumom poluga unutar svog tijela i elegantnim londonskim šeširom, ali bez harmonike i glave, čudna je i dirljiva inkarnacija contea Dragutina Carla de Mattiazzija u gradu iz kojeg se otisnuo u svijet, a u koji se ni mrtav nije želio vratiti. ■ LISTOPAD/STUDENI 2013.

rgovački lanac Djelo ostaje vjeran svojoj misiji – poticanju domaće proizvodnje i plasiranju u prvom redu domaćih proizvoda u svojim trgovinama jer je to jedini način za poticanje razvoja nacionalne i lokalne ekonomije, povećanje kvalitete života lokalnog stanovništva i jamstvo boljeg života svakog žitelja Šibensko – kninske županije i svih građana Hrvatske. Da ta poslovna filozofija ima smisla i ekonomsku opravdanost svjedoči podatak da je Djelo jedina velika tvrtka u Šibensko – kninskoj županiji koja je i ove godine pozitivno poslovala pa je, nakon niza od tri Zlatne plakete ove godine zavrijedila Kristalni globus HGK Županijske komore Šibenik. POSLOVNA FILOZOFIJA TRGOVAČKOG LANCA DJELO GLASI: • Svaka kuna potrošena u trgovinama Djela ostaje u Šibensko – kninskoj županiji, ostaje u Hrvatskoj • Novac koji izađe iz Šibenika, jer ste ga potrošili za uvoznu robu, ne vraća se u Hrvatsku • Kupnjom u trgovinama Djela čuvamo postojeća i otvaramo nova radna mjesta • Kupnjom u trgovinama Djela potiče s razvoj lokalnog gospodarstva i proizvodnje hrane RAZMISLITE Hrvatska je u prvih šest mjeseci ove godine uvezla hrane u vrijednosti od 1,3 milijarde američkih dolara. Taj

smo novac dali nekom drugom. Nismo ga uložili u naše plodna polja i žitnice Slavoniju, Ravne kotare, Petrovo polje… Trgovački lanac Djelo pokazuje da se može drukčije. NE ZABORAVITE • Ono što uđe u Trgovački lanac Djelo ostaje u Šibensko – kninskoj županiji i u Hrvatskoj, ali ključna je odluka na Vama kao kupcima! • Više od 70 posto artikala koje Djelo nudi proizvedeno je u Hrvatskoj. • Djelo je jedini je trgovački lanac u Šibensko – kninskoj županiji koji ima vlastitu pekaru i peče vlastiti, a ne smrznuti uvozni kruh, vlastitu preradu mesa i izravni otkup voća, povrća, stoke, peradi i jaja od lokalnih proizvođača. • U odnosu na ostale trgovačke lance u Šibensko – kninskoj županiji Djelo zapošljava 2,2 do 6 radnika više na istu vrijednost prometa. ODLUČITE Kupujući domaće proizvode u domaćem trgovačkom lancu i Vi ste investitor koji otvara nova radna mjesta, Vi ste graditelj novih škola i vrtića, a zajednički osiguravamo više novca za zdravstvo, kulturu, znanost, sport i sve ono što nam je potrebno da živimo bolje, ljepše i sigurnije. POSLOVNA FILOZOFIJA TRGOVAČKOG LANCA DJELO OSTVARIVA JE, ALI SAMO UZ VAŠU ODLUKU I POMOĆ.

ŠIBENIK

Prema iskazima Vere Guberine, profesora Ive Livakovića i intervjuu Mirka Galića s Petrom Guberinom pripremio Stanko Ferić Fotografije: Obiteljske i osobne fotografije Petra i Vere Guberine

100. obljetnica rođenja Šibenčanina Petra Guberine, Hrvatskog filologa, fonetičara, teoretičara stilistike kao znanosti, dijalektičara, oca znanstvenog rješenja problema hrvatskog jezičnog identiteta, filozofa, diplomata, humanista, inovatora i znanstvenika

K A L E N D A R

Petar Guberina Šibenik 1913. - Zagreb 2005.

To je onaj dobri barba koji je otkrio kako i gluhi mogu naučiti govoriti G

otovo sva sredstva javnog priopćavanja izvijestila su 25. svibnja 2013. godine da je Šibenik, postavljanjem spomen-ploče na rodnoj kući Petra Guberine u povodu stote obljetnice njegovog rođenja, konačno odao javno priznanje tom svom zaslužnom sinu. Tim povodom (ovo se nije stvarno dogodilo, ali se moglo dogoditi) učiteljica je u jednoj šibenskoj osnovnoj školi upitala svoje učenike: -Djeco, znate li neke znamenite Šibenčane? Sva djeca dižu ruku i iz klupe izvikuju kao da se natječu: -Faust Vrančić! Juraj Dalmatinac! Antun Vrančić! Juraj Šižgorić!... -Dobro, jako lijepo, a zna li itko od vas tko je bio Petar Guberina? Sva djece sjede i šute samo jedna djevojčica stidljivo diže ruku: -Znam ja! -Dobro, reci nam tko je bio Petar Guberina. Djevojčica ustane i u jednom dahu kaže: -Petar Guberina je bio hrvatski jezikoslovac, fonetičar, teoretičar stilistike kao znanosti, dijalektičar, filozof i znanstvenik koji je među prvima u svijetu ukazao na strukturne odlike ljudskoga uma u njegovim najsloženijim komunikacijskim funkcijama. On je odškrinuo čovječanstvu vrata tajni ljudske komunikacije i znanstvenog proučavanja komunikacije te ukazao na granularne partitivnosti semiotičkih razina koju i jedan jedini fonem može nositi, na semiotičku mnogostrukost koja se može ostvariti i u vremenskom razmaku fonema, a na takvoj je mnogostrukoj granularnosti stvorio posebnosti zagrebačke fonetske škole te utemeljio

Studij eksperimentalne i teorijske fonetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Tko je bio Petar Guberina? Ova izmišljena satirična anegdota ne ilustrira samo šibenske teškoće u razumijevanju znanstvenih dosega i globalnog značaja rada i otkrića svog zaslužnog sina. Na sličan način s likom i djelom Petra Guberine hrva se cjelokupna hrvatska javnost izvan uskog znanstvenog i stručnog kruga koji se bavi primjenom njegovih sustava i metoda, odnosno nastavlja i širi znanstveni rad na području koji je on utemeljio. Probleme s pisanjem vijesti o otkrivanju spomen-ploče na rodnoj kući Petra Guberine imali su i svi mediji koji su izvještavali o tom događaju. Gotovo svi su se poslužili navlas istim objašnjenjem da Šibenčanina akademika Guberinu svijet pamti kao autora verbotonalne metode SUVAG (System Universal Verbotonal d’Audition Guberina ili Sistem univerzalnog slušanja Guberina) koja se koristi u 89 zemalja, originalne znanstvene teorije na području govorne komunikacije te da su njegova istraživanja na području lingvistike dovela do velikih promjena u nastavi živih jezika, ali i pristupu patologiji govora i sluha. Mnoge informacije o tom događaju implicirale su prijekor da se Šibenik sjetio svog zaslužnog sina s velikim, čak i neoprostivim, zakašnjenjem, a pisane su tako kao da se podrazumijeva da baš svi znaju tko je bio Petar Guberina, kakve su njegove znanstvene zasluge i zašto mu se klanja cijelo čovječanstvo. Pri tome su kratica SUVAG i pojam verbotonalna metoda ponavljane kao umna mantra iza koje je moguće elegantno prikriti nedovoljŠIBENIK

KALENDAR

PETAR GUBERINA

Je li Šibenik zaboravio da je zahvaljujući Petru Guberini i njegovom prijatelju Aiméu Césaireu njegovo ime velikim slovima upisano na najsvjetlije stranice povijesti čovječanstva?

U Šibeniku je nastala himna svih crnih ljudi svijeta, simbol nade svih potlačenih naroda

tariji Šibenčani još pamte i prepričavaju anegdote kako se u Šibeniku pojavio pjesnik Aimé Césaire, prošetao šibenskom rivom, kupao se na Martinskoj i Jadriji te posjetio otok Žirje. Zapamtili su ga, na žalost, uglavnom samo kao prvog crnca koji je posjetio njihov grad i prijatelja njihovog slavnog sugrađanina Petra Guberine. Naravno, tada nitko nije mogao znati da je zahvaljujući Aiméu ime Šibenika te 1935. godine velikim slovima upisano na najsvjetlije stranice povijesti čovječanstva jer je u njemu boravio i stvarao najveći afrički pjesnik, borac protiv rasne diskriminacije i začetnik pokreta za afirmaciju afričke kulture. On je upravo u Šibeniku napisao poemu Zapis o povratku u zavičaj koja se smatra himnom svih crnih ljudi svijeta i simbolom nade svih potlačenih naroda. Kao pjesnik i jedan od najvažnijih boraca za ljudska prava, jednakost među ljudima i rasama u povijesti čovječanstva Aimé Césaire u Šibeniku je potpuno nepoznat. No na njegovom rodnom Martiniku, u Africi, Francuskoj, SAD-u i mnogim drugim zemljama nije se zaboravilo da je on svoje najveće i najvažnije djelo napisao upravo u Šibeniku. pa će priča o njegovom boravku u Šibeniku i inspiraciji koju je dobio gledajući Martinsku biti središnja priča dokumentarnog filma koji za France Television snimila producentska kuća egOdoc. Producenti i snimatelji dokumentarnog filma o Aiméu Césaireu Veronique i Fabienne Kanor te Stephan Kenech nekoliko su dana boravili u Šibeniku kako bi snimili autentične lokacije na kojima je Aimé bio i razgovarali sa Šibenčanima koji o Aiméu i njegovoj poeziji nešto znaju. Ključne scene snimljene su u rodnoj kući Petra Guberine i u sobi s čijeg je prozora Aimé prvi put ugledao Martinsku. Pomoć u snimanju šibenskog dijela dokumentarnog filma o boravku Aiméa u Šibeniku pružili su im Gradska knjižnica Juraj Šižgorić i Maja Klarić, autorica jedinog relevantnog teksta o Aiméu Césaireu ikada objavljenog u Šibeniku. Aimé Césaire rođen je 1913. godine pa se ove godine stota obljetnica njegovog rođenja obilježava širom svijeta, u svim gradovima u kojima je on živio, radio i stvarao osim u – Šibeniku, gradu u kojem je napisao svoje najveće i najvažnije djelo.

Producenti i snimatelji dokumentarnog filma o Aiméu Césaireu Veronique i Fabienne Kanor i Stephan Kenech u rodnom domu Petra Guberine u Šibeniku. 36

ŠIBENIK

Aimé Césaire i Petar Guberina kao studenti u Parizu.

no znanje i nerazumijevanje stvarne biti i veličine njegovog djela. Nije nam cilj osuđivati i ismijavati bilo koga jer problema s odgovorom na pitanje o Guberini imaju svi koji oni koji nisu upućeni u njegov složeni i duboki znanstveni svijet ili nisu bili te sreće (a takvih je malo) da im se na jednostavan i razumljiv način objasni čime je to Šibenčanin Petar Guberina zadužio čovječanstvo i zašto ga se s pravom smatra velikim i zaslužnim sinom Šibenika, a, s obzirom na značaj i globalni utjecaj njegova djela, možda i najvećim znanstvenikom podrijetlom iz Šibenika. Jedan od razloga zašto ne razumijemo dobro o čemu je riječ, zašto se mučimo i hrvamo s riječima kada trebamo nešto reći o Petru Guberini i objasniti prijateljima čime je on zadužio čovječanstvo, krije se u činjenici da je on, razvijajući svoju verbotonalnu teoriju, počeo rabiti mnoge nove riječi. Guberina je, naime, utemeljitelj jedne nove znanstvene discipline i pionir cijelog novog znanstvenog svemira, a za mnoga njegova otkrića i spoznaje nisu postojali ogovarajući nazivi i riječi. Ne bi bilo pretjerano reći da je bio prisiljen stvoriti novi znanstveni jezik.

Gluha djeca mogu naučiti govoriti Za razliku od nas običnih smrtnika Petar Guberina, koliko god nam se njegov znanstveni svijet činio složenim i pojmovno neprohodnim, o sebi i svom radu govorio je krajnje skromno, jednostavno i svakome razumljivo. Sebe i svoj rad opisivao je lakoćom koja oduševljava: -Prije moje verbotonalne metode nije uopće bilo riječi o učenju govora kod osoba teško oštećena sluha i kod gluhih - kaže Petar Guberina. -Nitko dotad nije vjerovao da se može popraviti slušanje. Pogotovo je bilo strano kad sam govorio da se periferija uha ne mijenja, ali da se rehabilitacijom mijenja razumijevanje riječi. Mnogima je to izgledalo kontradiktorno, kao nekakvo veliko čudo. U stvari, nisu vodili računa o običnoj pojavi da se slušanje ne odvija u uhu nego u mozgu. Prije mene nije se pomišljalo da gluho dijete preko slušne percepcije i preko tjelesne transmisije riječi može usvojiti govor. -Gluha djeca do tada su odgajana u zavodima, odvojena od obitelji. Smatrao sam da gluha djeca trebaju LISTOPAD/STUDENI 2013.

živjeti u kućama, kod roditelja, tamo gdje se govori pa sam naišao na otpor svih onih koji su tvrdili da gluha djeca moraju biti u zavodu, uvijek na socijalnoj skrbi. Umjesto izolacije gluhoj i nagluhoj djeci obećavao sam integraciju. To je bilo sasvim drugo gledanje na njihovu budućnost. Pošao sam od toga da im valja prići na nov način, ne tako da ih se stavlja u zavod, da ih se samo hrani, nego da im se dade mogućnost razvoja kakvu ima normalno dijete.

1. Petar Guberina s majkom. 2. Želio sam da naš svijet upozna vrijednost crnačke civilizacije, da odbaci rasne predrasude. Afrika je postala dio moga života i s kulturnog i s emocionalnog stanovišta. 3. i 4. Dvorište rodne kuće Petra Guberine još uvijek je zapušteno, ali neće takvo i ostati.

Ne vičite, to me boli! -Kako sam došao do svoje metode? Najviše na osnovi opažanja. Literatura koju sam čitao davala mi je povoda da se udaljim od onoga što drugi pišu. Što je literatura govorila? Da ljudi poslije 50. ili 60. godine počinju slabije čuti visoke tonove. To je točno. Ali nije točno da tim osobama treba pojačavati tonove koje ne čuju. Što sam opazio? Opazio sam da, ako se tonovi pojačavaju, oni ih uopće ne mogu razumjeti, nego osjećaju bol. Ako takvoj osobi počnete vikati, ona kaže: -Ne vičite, to me boli! Prije moje metode nijednoj osobi od 50 ili 60 godina koja je gubila sluh, što je tipično za te godine, nije koristila nikakva proteza jer ju je boljelo kad se pojačavao ton. Ustanovio sam da te osobe dobro čuju niske tonove. Zaključio sam da im treba davati ono što im je najbolje ostalo. Kao fonetičar znao sam da se putem niskih tonova najbolje prenose ritam i intonacija. Također sam znao da dijete ne počinje komunicirati riječima, nego gestama, pokretima. Tada sam rekao sebi: djeca imaju bazu za razvoj govora jer čuju niske tonove. Čak i gluha djeca imaju sačuvane mogućnosti osjetiti najniže tonove. -Poslije sam otkrio da se ne čuje samo uhom nego i tijelom, jer je ono najosjetljivije na niske tonove. Pošao sam, dakle, od pretpostavke da svi čuju, pa makar duboke tonove, ako ne uhom, onda tijelom. Tako sam došao do metode da se tijekom rehabilitacije osobi s oštećenim sluhom prislanjaju vibratori na razne dijelove tijela, ako imaju ostataka sluha i slušalice. Cijeli proces rehabilitacije dug je i naporan, rezultati su individualni, ali se metoda pokazala uspješnom. To je izazvalo burnu reakciju u svijetu. Danas je banalno kad se kaže da se može slušati preko tijela. Onda je to bilo revolucionarno otkriće. -To je bilo ključno i za definiranje moje metode učenja stranih jezika. Uočio sam da osobe, kad prijeđu 15 ili 20 godina, ne mogu dobro čuti strane glasove. Čuju

1954. godine Petar Guberina je pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu utemeljio Fonetski institut (Zavod za fonetiku) koji će voditi i znanstveno usmjeravati gotovo do kraja života.

4.5.

dobro svoj jezik, ali ne percipiraju dobro strani glas. Tada sam shvatio da je slušanje širi pojam pa sam počeo istraživati kako mi uopće slušamo. Zaključio sam da nekome tko uči strani jezik treba eliminirati frekvencije, a ne širiti ih, kako se prije mislilo. Kad nekoga stavite pet sati pred magnetofon, nakon pet sati on ponavlja iste greške kao prije toga. Ako je netko prešao 15 ili 20 godina, može, ne znam koliko, živjeti u inozemstvu, on će izgovarati strane riječi uglavnom prema svome materinskom jeziku, osim ako je stručnjak iz tog jezika. Što sam ja napravio? Pošao sam od čovjeka. Ako vam emitiram glasove preko frekvencija na koje vaš mozak može odgovoriti, onda mogu očekivati da ćete to čuti. Ako je to mozak registrirao, on je bogatiji pa treba ići dalje, širiti mogućnosti slušanja i učenja. -Metoda Guberina odnosi se na normalno učenje stranih jezika, na osposobljavanje osoba oštećena sluha i na učenje govora djece koja nisu imala priliku naučiti govoriti jer učenje jezika i govora nije stvar kvantitete i snage zvuka, nego stvar mozga. Mozak najbrže raste u najmlađoj dobi i, ako dijete ima stimulanse izvana, oni ulaze u mozak u rastu. To postaje njegovo. Od momenta kad završi rasti,

Petar Guberina (prvi zdesna) na predavanju. ŠIBENIK

KALENDAR

PETAR GUBERINA

kad se formirao materinji jezik, teško je učiti strane jezike. Kad poslije toga čovjek pravi greške, on brani svoj materinski jezik. Predškolska djeca još nemaju formiran materinski jezik i oni se nemaju od čega braniti.

Neočekivani plodovi siromaštva -Kako sam uopće došao na to da se posvetim govoru? Prije Drugog svjetskog rata bio sam asistent na romanistici kod profesora Skoka, svjetskog stručnjaka iz romanskih jezika. Kao mladi asistent, čak kao student posljednje godine, razmišljao sam o tome da je gramatika koju mi učimo ograničena zato što se zasniva samo na pisanom jeziku. Već 1938. godine, prije doktorata u Parizu, napisao sam studiju Govorni i pisani jezik u kojoj sam iznio da u našim komunikacijama postoje i ritmovi, geste, intonacije, a ne samo riječi. U razvoju tih spoznaja pomoglo mi je što sam se u srednjoj školi u Šibeniku mnogo bavio muzikom. Svirao sam klavir. Volio sam Bacha. Kao maturant šibenske Gimnazije imao sam koncert na orguljama u šibenskoj

5. Kuća u Docu u kojoj se 1913. godine rodio Petar Guberina. 6., 7. i 8. Unutrašnjost rodnog doma Petra Guberine izgledala je ovako prije nego što su ga počele obnavljati i uređivati njegove kćeri Maja i Ljerka. 9. Petar Guberina bio je redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1951.1983.), profesor francuskog jezika i predstojnik Odsjeka za romanistiku na zagrebačkom Sveučilištu (1951.-1965.), osnovao je Institut za fonetiku (1954.), a potom i Odsjek za fonetiku (1965.), koje je vodio do umirovljenja (1983.), a gost predavač bio je na američkim sveučilištima Ohio State University (1964.) i University of Trenton (1967.-1968.).

katedrali. Htio sam se posvetiti glazbi i ići na konzervatorij, ali nisam imao sredstava. U nemogućnosti da se nastavim baviti glazbom, bacio sam se na glazbu govora. Počeo sam izučavati govor i prvi sam stvorio takozvanu lingvistiku govora koja proučava ne samo riječi, nego i situacije, ritmove, intonacije. Prirodno je bilo ići dalje i nastaviti istraživati. Sada kada nam je sam Petar Guberina kazao što je on to radio, pronašao i stvorio, mogli bismo ispričati drukčiju izmišljenu priču: Teta u jednom šibenskom vrtiću upita djecu: -Znate li vi neke znamenite Šibenčane? Djeca viču: -Faust Vrančić! Juraj Dalmatinac! Antun Vrančić! Juraj Šižgorić!... -Dobro, a zna li itko tko je bio Petar Guberina? Sva djece sjede i šute samo jedna djevojčica stidljivo diže ruku: -Znam ja! -Dobro, reci nam tko je bio Petar Guberina. Djevojčica ustane i u jednom dahu kaže:

Prof. Ivo Livaković:

Petar Guberina nosio je svoj Šibenik duboko u srcu i dičio se time što je Šibenčanin

etar Guberina svoj je rodni Šibenik stalno nosio u srcu morao odbiti jer sam bio stipendist Kotara Šibenik pa sam se moi mislima iako je u njemu, nakon što ga je kao siromaš- rao, odmah nakon završenog fakulteta, vratiti raditi u Šibenik. ni mladić napustio, rijetko mogao Kasnije smo se dosta družili. Žalio mi se biti u što se najbolje uvjerio prof. Ivo kako mu teško pada što ne može češće biti Livaković koji nam je ispričao kako su u Šibeniku. Kada bi došao u Šibenika šetali se upoznali: smo gradom, a on mi je ispričao kako je kao -Zaustavio me jednog dana na hodniku dječak jako volio glazbu i da je bio nadaren Filozofskog fakulteta i pozvao da dođem glazbenik. U sjemeništu je naučio svirati k njemu u njegov stan.. Kada sam došao, orgulje pa bi dolazio u katedralu vježbati. kazao mi je kako me je pozvao najprije Na prvoj godini fakulteta, kako je bio vrlo zbog toga što sam Šibenčanin kao i on, a siromašan, izdržavao se tako što je djecu Profesor Ivo Livaković i onda zbog toga što me je preporučio pro- Potpis: podučavao svirati klavir. Nakon prve godiPetar Guberina na vjenčanju bračnog para Aras. fesor Ljudevit Jonke. Objasnio mi je da ne studija čak je održao koncert na orguima priliku poslati jednog studenta na usavršavanje iz fonetike ljama u šibenskoj katedrali. Neki Šibenčani misle da Petru do Šiu Švedsku te da je njegova želja da to svakako bude netko iz benika nije bilo stalo. To nije istina. On je nosio svoj grad duboko njegovog Šibenika. Bio sam počašćen tim prijedlogom, ali sam ga u srcu i dičio se time što je Šibenčanin. 38

ŠIBENIK

LISTOPAD/STUDENI 2013.

-To je onaj dobri barba koji je gluhe naučio govoriti! Ovdje bismo mogli završiti priču o Petru Guberini da ga njegova ličnost, djela, plemenitost i zasluge nisu uzdigli i u druge Partenone nacionalnih i svjetskih velikana.

Kruh i pomidore Među šibenske legende koje se prepričavaju iz generacije u generaciju spada i ona o tome kako je Petar Guberina 1934. godine doveo u Šibenik svog prijatelja, pjesnika Aiméa Césairea, kako su Šibenčani bili zatečeni pojavom prvog crnca na ulicama svoga grada i kako se Petrova majka, navodno, čudila jer je voda u kainu ostala čista nakon što se Césaire umio i oprao ruke. Ali to je samo tipično šibenski šaljivi dio veličanstvene priče o Petru, Aiméu i Africi. Poznato je da je Petar Guberina dok je studirao u Parizu prijateljevao s budućim velikim afričkim pjesnicima Aiméom Césaireom i Leópoldom Senghorom. -Césairea sam upoznao u Parizu. Bijedan je bio on, bijedan sam bio ja. Mjesecima smo živjeli na pola kile kruha, a onda sam ga ja, kao težačko dijete koje nije imalo novaca, ali je imalo kruha i pomidora, pozvao u Šibenik. Siromaštvo nas je spojilo. U Šibeniku je Césaire počeo pisati dijelove svoje velike poeme Zapis o povratku u rodni kraj. Césaire me je zainteresirao za crnačku poeziju i za Afriku. Budući da me zanimala muzika, ritam i literatura, afrička i crnačka poezija postale su mi veoma bliske. Želio sam da naš svijet upozna vrijednost crnačke civilizacije, da odbaci rasne predrasude. U nas je u to vrijeme bilo mnogo predrasuda, gotovo nitko ništa nije znao o poeziji crnih pisaca. Donio sam u bivšu Jugoslaviju prve informacije o crnačkoj kulturi uopće i osnovao sam Institut za Afriku. Afrika je postala dio moga života i s kulturnog i s emocionalnog stanovišta. Kad sam 1961. stupio prvi put na afričko tlo, bio je to najveći doživljaj u mome životu.

10.

10. Stan Petra Guberine u Zagrebu prepun je knjiga i pisama koja je primao sa svih strana svijeta. 11. Golema znanstvena ostavština Petra Guberine još nije u cijelosti sistematizirana i izučena. 12. Petar Guberina je za svoj rad i postignuća dva puta odlikovan najvišim priznanjem Republike Francuske, ordenom Legije časti (La Croix d’Officier de la Légion d’ Honneur) 1968. i 1989. godine, a dobitnik je i drugih vrijednih priznanja kao što su Orden Danskog Crvenog križa (1946.), Orden zasluga za narod SFR Jugoslavije (1950.), Nagrada grada Zagreba (1970.) Nagrada za životno djelo SR Hrvatske (1976.), Orden Republike Senegal (1975.), Orden de Benemerencia Republike Portugal (1985.) i Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića (1998.)

11.

12.

kom. Kada je Generalna konferencija UNESCO-a 2001. godine prihvatila Opću deklaraciju o kulturnoj raznolikosti, u taj je epohalni dokument bilo utkano sve ono na čemu je Petar Guberina radio i za što se kao jedan od vodećih svjetskih humanista, boraca protiv rasizma i zagovornika jednakosti među ljudima zalagao.

Da je bilo pravde Vraćamo se sada našoj izmišljenoj priči s početka teksta, ali ćemo scenu postaviti na neko drugo mjesto. Recimo na štekat ispred hotela Jadran gdje razgovaraju dvojica ozbiljnih Šibenčana: -Nu, konačno je i naš Pere dobio spomen-ploču u svom Šibeniku! -E,vridni naš Pere. Ma može li ikome na ovom svitu pasti na pamet da gluve nauči govorit osim nama Šibenčanima? Pomoga je Pere milijunima judi, a da je pravde, ka šta je nima, zaslužija je bija da ga barem predlože za Nobela. ■

Svi su ljudi braća Cijelog svog života Petar Guberina je uporno i s entuzijazmom uspostavljao kulturne veze s afričkim zemljama, razvijao dijalog između različitih kultura, pisao o afričkoj kulturi i književnosti, upoznavao našu sredinu s novim, nepoznatim fenomenima te uspostavljao kulturne veze s Afri-

Vera Guberina, supruga Petra Guberine, Petrove kćerke Maja i Ljerka i njegov unuk na svečanoj akademiji u povodu 100. obljetnice njegovog rođenja u šibenskoj Velikoj gradskoj vijećnici. ŠIBENIK

S C R I B E N S TA B E R N U S

Kako smo se u crkvi Svetog Spasa na vrilu Cetine sreli šibenski plemić Stjepan pl.Tobolović i ja Čovjeka je Stvoritelj u ovaj svijet ideja umetnuo ni zbog čega drugog doli da se divi ljepoti Njegova stvaranja... Stjepan pl. Tobolović

NAPISAO I SNIMIO: FRANO BAICA

ostoje razne vrste muka. Teške muke, slatke muke, ljubavne muke, a postoje i muke pisanja. Iskusio ih je svako tko je barem jednom pokušao pretočiti svoje misli u slova i rečenice. Mene muke pisanja muče kada znam da za nekoliko dana izlazi novi broj časopisa, a ja još uvijek sjedim pred praznim, bijelim papirom, lažem: pred bijelim praznim ekranom računala i grozničavo pokušavam uobličiti misli koje mi se kovitlaju u glavi. Nije problem u tome što ne znam o čemu bih pisao, već što ne znam kako bih pisao o onome o čemu želim pisati. U osnovi, dakle, znam o čemu bih pisao. Namjera mi je u jednoj priči preplesti dojmove s dvaju izleta. Jedan je izlet sasvim konkretan. Riječ je o lijepom danu provedenom na izvorima rijeke Cetine i oplemenjujućoj šetnji do drevne crkve Sv. Spasa. Drugi izlet je virtualan i intelektualan iako se rodio iz sasvim konkretnog kratkog puta u Zadar. Riječ je o susretu s likom srednjovjekovnog šibenskog plemića Stjepana Tobolovića i njegovim djelom koje me je natjeralo na drukčija razmišljanja o smislu i biti života te ponudilo neočekivane formule za rješavanje nekih teških povijesnih pitanja i dvojbi koje se roje već na sam spomen crkve Sv. Spasa na vrilu Cetine.

U svemu i potpuno Sve to znam, ali nekako mi ne ide. Muze su me napustile i svaka rečenica koja mi padne na pamet čini mi se neprirodna, melodramatična, nezgrapna, nije ono što želim i ne izriče ono što osjećam. U tom očaju mislim: što je meni ovo trebalo? Mogao sam zauvijek ostati samo čitatelj i ne hvatati se u koštac s pisanjem. Naivno sam vjerovao da je pisati lako, ali vidim da sam pogriješio. A možda je problem u briljantnoj jednostavnosti pitke rečenice kojom je moj novi poznanik Tobolović započeo svoj tekst: Naime, svijet naš samo je jedan veliki skup odnosa. U svemu i potpuno. Takva stilska elegancija frustrira, ali i nadahnjuje. Dakle, neću odustati. Imam želju i potrebu izreći, napisati što mislim. Treba mi samo prva rečenica. Samo jedna dobra, jednostavna, lijepa prva rečenica, a klupko priče samo će se odmotati. Prošli su već pusti sati otkad sam stavio točku iza riječi odmotati, a rečenice, te prve zaglavne, presudne, nema, pa nema. Kao da je u zemlju propala. Razne su dolazile. Neke su bile uistinu lijepe, zavodljive, ali svakoj je nešto manjkalo. Nijedna nije bila Ona, ona prava, od koje sve počinje. Je li se tako mučio i Tobolović? Ne znam, ali znam da mi je čekanje inspiracije uzaludno pa je najbolje da jednostavno izbacim iz sebe ono što mi je na umu pa kako ispadne. Evo o čemu sam vam htio pričati. O blagdanu Spasova. To je kršćanski blagdan koji slavi spomen na Kristovo uzašašće na Nebo. Zovu ga još i Križevo. Pada na četrdeseti dan od Uskrsa, uvijek u četvrtak. Uskrsnućem i uzašašćem na Nebo Krist je pobijedio smrt i ispunio svoje poslanje spasitelja čovječanstva. Zbog toga crkve posvećene Kristu, tom njegovom atributu spasitelja, nose naziv Sveti Spas ili Sveti Križ. Upravo to me ponukalo da napišem nešto o crkvi Svetog Spasa na vrilu Cetine. Ta crkva i groblje sa stećcima

oko nje zasigurno su najznačajniji starohrvatski povijesno-arheološki spomenik na području naše županije i vrijedi ga posjetiti. Područje na kojem se nalazi danas je zabit, slabo naseljena pustopoljina, ali u vrijeme kada je građena tu je bilo srce hrvatske kneževine. Kada su Hrvati u sedmom stoljeću, negdje iz Zakarpatja, došli u ove krajeve, zadržali su se upravo na tim područjima koja su najviše sličila njihovoj staroj pradomovini. Nenaviknuti na more i obale nastanili su plodna krška polja omeđena visokim planinama, ispresijecana rijekama jer im je taj krajolik unutrašnjosti omogućavao život na koji su svikli. Trebale su proći generacije prije nego su se Hrvati približili moru i postali pomorski narod. Kako se sve mijenja! Odavno su već ti krajevi naše Dalmacije opustjeli i svi teže obalama. Sve je izgledno da će za nekoliko desetaka godina, kad nestane i posljednji od generacije koja voli zemlju, naša unutrašnjost, naša Zagora, uz iznimku ponekog uspavanog gradića, biti potpuno pusta, bez ljudi i blaga, bez dima s ognjišta. Moći ćeš satima, ako ne i danima, hodati da ne sretneš nikog. Razmišljao sam rastužuje li me to, a zapravo sam se pitao jesu li takve mijene neumitne.

Ukazanje Stjepana pl. Tobolovića Odgovore sam našao tamo gdje ih nisam tražio. Stjecajem okolnosti, kako to obično biva u ovakvim traganjima, nedugo prije polaska na izlet do vrila Cetine i crkve Svetog Spasa imao sam prigodu u Državnom arhivu u Zadru proučavati prevedene prijepise nekih prastarih spisa, sadržajem svojevrsnu autobiografiju šibenskog plemića Stjepana plemenitog Tobolovića, čiji je otac Ivan bio jedan od prokuratora šibenske katedrale. Tobolović je bio liječnik, studije je završio u Italiji, u Salernu, a po intelektualnom i duhovnom nagnuću zaključujem da je bio pitagorejac, stoik i mistik. Bavio se alkemijom i proricanjem, kao neki šibenski Nostradamus, i očito je imao nekakva neobjašnjiva parapsihološka, izvantjelesna iskustva. Kao mogući odgovor na

ŠIBENIK

SCRIBENS TABERNUS

pitanja koja su iskrsnula u priči o crkvi Sv. Spasa nametnuo mi se znakovit pasus iz njegovog djela. Tobolović kaže ovako: Naime, svijet naš samo je jedan veliki skup odnosa. U svemu i potpuno. Odnos između visokih i niskih tonova; odnos između toplog i hladnog; odnos između dobra i zla, ljubavi i mržnje. Ove sam naveo samo kao primjere nebrojenih drugih. Jedino kroz njih spoznajemo sebe i ovaj svijet u kojem prebivamo jer je suštinski određen odnosima i bez njih ne bi mogao ovakav postojati. Sposobnost poimanja tih odnosa kod čovjeka nije ni u uhu, ni u oku, ni kojem drugom tjelesnom osjetu, već u njegovoj neobjašnjivoj sposobnosti da matematičkim, misaonim, bestjelesnim simbolima raščlanjuje sve te bezbrojne odnose. Aljabra (algebra), kako je u knjizi Kitab aljabr wa al-muqabalah, koju sam u latinskom prijevodu imao prigode proučiti, dok sam pohađao studije u Salernu, naziva veliki bagdadski astrolog Muhamed ibn Musa al-Kvarizmi, i sposobnost ljudskog razuma da ju spoznaje kao temelj našeg svijeta, pa i onda kad toga uopće nije ni svjestan, čini nas upravo njegovim obitavaocima, a ne obitavaocima nekog drugog od inih, prividnih, koji uz naš, također prividni, istovremeno postoje i ne postoje.

Predivan, a porazan Konačan zaključak, koji sada, pri kraju svog puta, držim potpuno istinitim, istovremeno je predivan i porazan. Predivnost je u tome što naš svijet upravo stoga nije besmisleni kaos, već idealna svrhovitost i potpuna određenost matematičkog jednačenja svih njegovih bezbrojnih odnosa. Zbog toga je nužan, omeđen uzrokom i posljedicom, i neizbježno predvidljiv. Poraznost, bar za mene, ležala je u istovremenoj spoznaji da ga je njegov Stvoritelj stvorio s tom istom matematičkom nužnošću. Stvorio ga je opisujući ga činom stvaranja poput nekakvog sitničavog račundžije, bez nadahnuća i bez samilosti. Stvorio ga je jer je mogao, a ne jer je želio, a valjda i sam nezadovoljan svojim djelom, stvorio je potom i sve druge svjetove, po bezbrojno različitim principima svojih svemogućih sposobnosti.

ŠIBENIK

Stoga sada u meni više nema čuđenja ni za jednu stvar ovog našeg svijeta. Nema u meni više ni bijesa ni srdžbe, ni nadanja ni razočaranja. Prihvaćam ga u ukupnosti svih njegovoj dobrih i zlih stvari, istom onom smirenom lakoćom kojom drugi prihvaćaju da su dva i dva četiri. Ovaj pasus i njegov, za mene utješan, matematički aksiom o prirodi našeg svijeta i svih stvari u njemu nije samo mogući odgovor na moje pitanje, već mi na neki način pomaže da razumijem i prihvatim mnoge naoko čudne proturječnosti i neočekivane posljedice zamršenih povijesnih zbivanja našeg svijeta. I ne samo povijesnih zbivanja, već i drugih. Svega što nas okružuje, ljudskih odnosa, ljudskih postupaka, nebrojenih događaja, sretnih ili nesretnih, bilo da ih zovemo sudbinom ili slučajem, svega, ama baš svega.

Povijesna jednadžba I ova crkva Svetog Spasa na vrilu Cetine, i groblje oko nje, jedna je od takvih stvari koje izazivaju čuđenje. Crkva je sagrađena krajem devetog stoljeća, za vrijeme vladavine hrvatskog kneza Branimira. Danas znamo sigurno, zahvaljujući arheološkim i znanstvenim istraživanjima, da ju je u to vrijeme dao sagraditi jedan hrvatski velikodostojnik, župan kninske županije, tada najvažnije hrvatske županije, i da ju je posvetio spasitelju Isusu Kristu, otkud joj i naziv Sveti Spas. Oko crkve je veliko groblje. Ali to je pravoslavno groblje, i to je jedini slučaj, bar koliko je meni poznato, da se oko katoličke, hrvatske crkve nalazi pravoslavno groblje, na kojem se od davnine, a i danas, vrše ukopi. Nije uobičajeno da hrvatska, katolička crkva, makar se u njoj odavno i ne vrše obredi, ima oko sebe pravoslavno groblje i to može u prvi mah čuditi, ali kad znaš svu kompleksnost povijesnih zbivanja, povijest crkvenih raskola, povijest bezbrojnih ratova i s njima neizbježno povezanih seoba naroda, kad ti je koliko-toliko poznato sve što se od davnog devetog stoljeća do danas množilo, dijelilo, zbrajalo i oduzimalo u ovim našim krajevima, onda te takav rezultat te svojevrsne povijesne jednadžbe nimalo ne čudi. Bio je matematički predvidljiv i neizbježan. Zanimljivo je i to što se svega nekoliko stotina metara dalje, na uzvisini iznad samog izvora Cetine, prekrasnog Milaševog jezera, nalazi i pravoslavna crkva, hram Vaznesenja Gospodnjeg, Sveti Spas. Ta pravoslavna crkva puno je , puno mlađa. Sagrađena je 1940. godine kao zadužbina Marka Četnika i supruge mu Jelene, a da ne bude nekakve zabune, radi se o prezimenu, u tom kraju i ne tako rijetkom. U nedalekim gudurama Dinare postoji i selo Četnici. Dvije crkve Svetog Spasa na izvoru Cetine. Jedna katolička i jedna pravoslavna. Spasovo je, da tako kažem, temeljni kršćanski blagdan, poput Božića ili Uskrsa, i jednako ga slave i Katolička i Pravoslavna crkva iako ne u isti kalendarski dan, mada se ponekad dogodi. Tako će na primjer sljedeće godine pasti na isti dan. Toliko je zajedničkih poveznica, a opet toliko povijesno nagomilanih različitosti i sukoba. I da nemam poduku plemenitog Šibenčanina Tobolovića, opet bi me čudilo što je povod tom konačLISTOPAD/STUDENI 2013.

nom razlazu, crkvenom raskolu, bio više nego banalan. Beskvasan ili kvasan kruh u euharistijskom slavlju!? I od tada, evo već skoro tisuću godina, sve se dijeli, razdvaja, udaljava, iako je Bog jedan za sve isti, a sin njegov nepristrani spasitelj svim ljudima bez razlike. I ostatci ove crkve Svetog Spasa bili su razlog više manje tihog, ali ponekad i otvorenog prijepora između Pravoslavne i Katoličke crkve, između Hrvata i Srba s tog područja. Bilo je tu svega i svačega. Na ulaze u crkvu postavljana su željezna vrata s ključevima, koja još i danas o tome svjedoče. Na pilastru unutrašnjeg zida razbijao se uzidani starohrvatski pleter da se poništi dokaz o povijesnom vlasništvu, a dugo godina nakon toga na njegovo mjesto postavljena je replika. Sva arheološka otkrića i nalazi, ma koliko bili objektivni i nepobitni, a koja su potvrđivala starohrvatsko izvorište crkve, proglašavana su podvalama. I opet u tome ima nešto začuđujuće, ali srećom s dobrom posljedicom, a sve u duhu Tobolovićevog poučka. Upravo zbog toga, zbog tog sukoba, svojatanja i prisvajanja, ostatci te starohrvatske crkve na Cetini, potpuno netaknuti preživjeli su Domovinski rat, iako su se nalazili duboko u okupiranom području, jer je i njima ona bila njihova.

Župan Gostiha Približio se kraj članka, treba završavati, i odjednom me muči drugačija muka pisanja. Mučio sam se započeti pisanje, a sad me obuzela skribomanija i ne mogu se zaustaviti. Raspisao sam se o svemu i svačemu, a o samoj crkvi ponajmanje i vidim da neću ni približno stići kazati sve što bih o tome želio i što taj značajni arheološki spomenik zaslužuje. Već više od stotinu godina, od samih početaka hrvatske arheologije, traju povremena arheološka istraživanja tog lokaliteta. Napisane su stranice i stranice stručnih disertacija o crkvi i o groblju sa stećcima oko nje. Literatura o ovom lokalitetu uistinu je impozantna i kako da u tom moru podataka odaberem one najbitnije i čitaocima najzanimljivije? Trebao bih neizostavno spomenuti pokojnog arheologa Stjepana Gunjaču, najmarljivijeg istraživača ovog lokaliteta, koji je sustavno, u dva duža razdoblja, odmah poslije Drugog svjetskog rata, provodio arheološka iskapanja, kako na samoj crkvi, tako i na groblju oko nje, gdje je istražio preko tisuću ranosrednjovjekovnih grobova s mnoštvom zanimljivih nalaza. Kako da preskočim njegov najznačajniji nalaz većeg dijela arhitrava oltarne pregrade, na kojem je uklesan natpis iz kojeg se iščitalo da je ovu crkvu, u slavu Gospodina Isusa Krista, sagradio župan Gostiha, podižući je kako u svoje ime, tako i u ime svoje majke Nemire i svojih sinova? Time je akademik Gunjača nepobitno dokazao da se radi o starohrvatskoj crkvi, a tim nalazom potvrđen je i titular crkve i njen tradicijski naziv, Sv. Spas.

Elementi i konstrukcije Možda bi bilo zanimljivo i poučno nešto kazati o samoj arhitektonici crkve? Pričati o njena četiri temeljna arhitektonska elementa zbog kojih se i datira upravo u deveto stoljeće i neraskidivo po-

vezuje sa starohrvatskom sakralnom gradnjom. O njenom trikonhalnom svetištu, o westwerku na zapadu, o zvoniku na pročelju u središnjoj osi crkve, i kao najznačajnijem za starohrvatsku crkvenu arhitekturu, o masivnim, oblim kontraforima na vanjskom, zidnom plaštu crkve. A kako bih mogao izostaviti groblje oko crkve!? Na samom početku osamnaestog stoljeća splitski nadbiskup Stjepan II. Cupilli, kada je vršio vizitaciju župa svoje nadbiskupije, nabrojio je 726 većih i manjih stećaka. Od tada do danas mnogi su uništeni, odneseni, upotrijebljeni za neke druge gradnje, ali još ih i danas ima nekoliko monumentalnih od kojih zastaje dah. Zapitaš se tko ih je i kad i otkud donio i jesu li to uistinu bili nadgrobnjaci, kako tvrdi oficijelna znanost, ili imaju neko sasvim drugo porijeklo i svrhu, neku sasvim drugu priču, koja uključuje čak i mitsku Atlantidu?

Neželjeni ostatak dijeljenja Jednostavno ne mogu sve stići, a toliko toga bih još želio kazati. Opet ću vam ostati dužan. Gomilam neispričane dugove, ali što mogu, snage su mi slabašne, misli zbrkane, trudim se koliko mogu, pa mi nemojte zamjeriti i vjerujte da ću vam sve jednom ispričati. A vi do tada, ako uzmognete i put vas nanese preko Vrlike, siđite u tu predivnu dolinu u podnožju planine Dinare. Svratite do Svetog Spasa i izvora Cetine i budite sigurni da nećete požaliti. Ostat ćete zadivljeni ljepotom krajolika i same crkve, a to je najvažnije jer, kako je na jednom mjestu u svojim listinama u pitagorejskom duhu napisao Stjepan pl. Tobolović: Čovjeka je Stvoritelj u ovaj svijet ideja umetnuo ni zbog čega drugog doli da se divi ljepoti Njegova stvaranja i onog trenutka kad se iz bilo kojeg razloga više ne uspijeva tomu diviti, u toj velebnoj kozmičkoj jednadžbi postaje suvišan, postaje smetnja, klica razdora i izvor sumnje k’o neželjeni ostatak dijeljenja. ■ ŠIBENIK

Kako upoznati Krku u 30000 koraka i 1000 skala? R

ijeka Krka ne teče samo svojim sedamdesetak kilometara dugim kanjonom, ona teče i venama svih žitelja Šibensko – kninske županije. Oni su je prepoznavali i doživljavali kao zajedničko blago koje treba čuvati i sačuvati za buduće naraštaje puno prije izuma institucije nacionalnih parkova. Krajem 19. stoljeća graditelji prve hidroelektrane na Skradinskom buku morali su se krajnje odgovorno i s poštovanjem odnositi ne samo prema njenim vodama, nego i prema tlu, zraku te biljnoj i životinjskoj zajednici koja ovisi o njoj. Slične je obveze imala i vlastelinska obitelj Boreli koja je osim Skradinskog buka posjedovala Vransko jezero i Kornate. Prvi prijedlog da se Krka proglasi nacionalnim parkom podnijela je šibenska općina Banovini Hrvatskoj još 1941. godine ali je izbio rat pa to nije moglo biti ostvareno. Ipak 1948. godine Krka je od Bilušića buka do Skradinskog mosta proglašena zaštićenom prirodnom rijetkošću, ali se na utemeljenje nacionalnog parka Krka moralo čekati sve do 1985. godine. Za sve to vrijeme domaći puk, kao i tu44

ŠIBENIK

risti, o Krki je puno znao ali je nije i upoznao. Posjetiti se moglo samo Skradinski buk, Visovac i Roški slap, a sve ostalo bilo je nedostupno. Više nije tako. Zahvaljujući uređenju staza i vidikovaca na čemu Javna ustanova Nacionalni park Krka već godinama sustavno radi sada je moguće vidjeti i upoznati gotovo sve najljepše i najvrjednije toka i kanjona rijeke Krke. Te staze i vidikovci nude odmor, rekreaciju i nezaboravne doživljaje, a neke od njih su toliko zanimljive da ih se bezuvjetno mora vidjeti i doživjeti. Staze su duge oko 15,5 kilometara što znači da ih je moguće proći u 30 000 koraka ne računajući još oko 1000 skala uz koje se treba uspeti da bi užitak bio potpun.

Staza Skradinski buk Šetnja kružnom stazom Skradinski buk omogućava razgledavanje cijelog Skradinskog buka i svih njegovih prirodnih vrijednosti. Šetnju oko Skradinskog buka može se započeti iz njegovog podnožja ili prilaza iznad slapova. Ova lijepa šetnica s nekoliko atraktivnih vidikovaca ima obilježja biološko-geološke staze. Duga je 1900 metara, dijelom je postojala prije proglašenja nacionalnog parka, a završena je 2010. godine. Rekreativna šetnja stazom Skradinski buk traje oko jedan sat. Posjetitelji koji žele vidjeti i razgledati sve što ona nudi mogu na Skradinskom buku provesti cijeli dan. Osobito su zanimljivi izborni i do najsitnijih pojedinosti rekonstruirani predindustrijski vodeni pogoni vodenice, mlinovi, stupe, koševi za pratnje sukna zatim kovačnica i vrijedna etnografska zbirka, a tu su i ostaci znamenite hidroelektrane Krka. Ljeti je moguće okupati se ispod slapa, ali na vlastitu odgovornost a duž staze su ugostiteljski objekti i suvenirnice.

Staza Skradin Staza Skradin službeno počinje kod Skradinskog mosta, a završava u podnožju Skradinskog buka gdje se nadovezuje na stazu Skradinski buk. Duga je 3400 metara, međutim, za većinu posjetitelja parka koji se odluče prošetati do Skradinskog buka ona počinje u Skradinu gdje postoje uređena parkirališta za vozila.To znači da posjetitelji koji se namjeravaju u Skradin vratiti brodom JU NP Krka trebaju računati na šetnju dugu oko četiri kilometra a, posjetitelji koji se odluče pješačiti nazad do Skradina na šetnju dugu osam kilometara. Ova laka ravna staza namijenjena je pješacima, rekreativcima i biciklistima. Treba uzeti u obzir da duž nje nema nikakvih objekata što je čini posebno lijepom i privlačnom, ali je zbog njene dužine uputno ponijeti sa sobom vodu ili napitke posebno ako su u šetnju pošla i djeca. ŠIBENIK

NACIONALNI PARK KRKA

Staza Roški slap Ova spektakularna staza, koja se službeno zove Staza Stinice – Roški Slap – Oziđana pećina, svojom ljepotom i atraktivnošću nema dostojnu konkurenciju u Hrvatskoj. Duga je čak osam i pol kilometara, ali je dobra vijest da je oni koji nemaju kondicije i ozbiljnijeg pješačkog staža mogu savladati u nekoliko navrata jer ima dovoljan broj prilaza, ulaza i izlaza. Poput staze Skradinski buk to je biološko-geološka poučno-pješačka staza. Proteže se od Stinice iznad tjesnaca Među gredama do Oziđane pećine iznad Roškog slapa i vodi oko cijelog Roškog slapa. Njen središnji dio je biološko-geološka kružna staza oko Roškog slapa duga 1360 metara. Dovršena je 2006. godine kada je izgrađen drveni most preko najljepšeg dijela Roškog slapa – njegovih bisernih ogrlica. Najzanimljiviji dio staze Roški slap su stepenice sa 700 skala! Stotinu ih je u močvarnom

Pozdrav prirodi - godišnja ulaznica u Nacionalni park Krka Javna ustanova Nacionalni park Krka od svibnju omogućila je svim žiteljima Šibensko – kninske županije kupnju godišnjih ulaznica koje omogućavaju neograničeni broj ulazaka u park i posjećivanje svih njegovih dijelova. Ova inovacija u ponudi JU NP Krka nazvana je Pozdrav prirodi, a njena svrha je da žiteljima Šibensko-kninske županije omogući posjećivanje cijelog zaštićenog područja toka rijeke Krke i donjeg dijela

toka i kanjona rijeke Čikole kako ne bi bili uskraćeni za uživanje u najljepšem dijelu svog kraja, a djeca i učenici zakinuti pri upoznavanju s ljepotama te prirodnom i kulturno-povijesnom baštinom zavičaja. Cijena godišnje ulaznice je 99 kuna za odrasle i 40 kuna za djecu od sedam do četrnaest godina koja će Park posjećivati u pratnji roditelja.Godišnja ulaznica glasi na ime vlasnika i vrijedi za kalendarsku godinu, a omogućava neograničen broj ulaza u Park uz obvezno predočenje osobne iskaznice. Prijavnica za godišnju ulaznicu može se ispuniti u Upravi JU NP Krka u Šibeniku, Ispostavama JU NP Krka u Skradinu, Drnišu i Kninu te na svim ulaznim recepcijama. Prijavnica se može preuzeti i sa službene internetske stranice www.npkrka. hr, ulaznice se, uz predočenje osobne iskaznice, preuzimaju u Upravi ili Ispostavama JU NP Krka. Ukoliko vlasnik izgubi godišnju ulaznicu dužan je to prijaviti JU NP Krka ali ne mora čekati izdavanje nove jer može odmah koristiti privremenu godišnju ulaznicu koju je dobio pri upisu svojih podataka u pristupnicu. JU NP Krka će osobne podatke vlasnika izgubljene godišnje ulaznice povezati s novom karticom.

Informacije o godišnjoj ulaznici u NP Krka: 022 201 777 • info@npk.hr 46

ŠIBENIK

LISTOPAD/STUDENI 2013.

dijelu, daljnjih 550 okomito vodi do Oziđane pećine te još 50 do parkirališta iznad Oziđane pećine. Staza je izgrađena 2012. godine i treba je vidjeti ako zbog ničeg drugog onda barem zbog toga što je riječ o građevinskom poduhvatu kakav se rijetko viđa. Uspon uz skale naporan je ali vrijedan truda. Oni koji nemaju daha za penjanje uz 700 skala mogu im pristupiti s miljevačke brine gdje je uređeno parkiralište za vozila pa se lako i bez napora spustiti do Roškog slapa uživajući u fantastičnim vidicima ali se moraju pobrinuti za povratak do svog vozila jer će se inače morati uspeti skalama nazad ili pješačiti dugim i strmim zaobilaznim prilaznim putom.

Staza Manojlovac Biološko-geološka i poučno-pješačka staza u Nacionalnom parku Krka je staza Manojlovac duga je samo 360 metara, ali vodi do vidikovca

s kojeg se pruža nezaboravni pogled na najviši hrvatski slap Manojlovac. Ova staza suviše je kratka da bi bila rekreativna ali zahvaljujući brižno uređenom i dobro opremljenom vidikovcu nad manojlovačkim slapovima idealno je mjesto za predah i odmor u prirodi. Kome je 360 metara malo može od vidikovca iznad Manojlovca za desetak minuta doći do rimskog vojnog amfiteatra i arheološkog lokaliteta Burnum, a u blizini je i vidikovac Brljan s kojeg se pruža pogled na slap Brljan i Brljansko jezero.

Staza Bilušića buk Bilušića buk prvi slap na rijeci Krki nizvodno od njenog izvora gotovo je izgubljen u bujnoj vegetaciji zbog koje se razlikuje od svih ostalih slapova na toj rijeci. Stječe se dojam da Krka tu nije ona kraška rijeka koju poznajemo i volimo već neki rukavac Amazone koji ključa u gustom sočnom raslinju. Biološko-geološka staza Bilušića buk sa svojih 300 metara najkraća je staza u NP Krka, ali je se ne smije podcijeniti. Silazak tom stazom do prekrasnog sjenovitog odmorišta iznad slapa, a zatim drvenim stubama do jezerca ispod slapa lak je i ugodan jer se hoda starom zavojitom cestom na desnoj obali Krke usječenom u okomite stijene kojom su nekada težaci silazili do mlinica na Bilušića buku. Povratak može biti naporan, ali se trud isplati jer sličnog ambijenta nema sve do Plitvičkih jezera i Radmanovih mlinova na Cetini iznad Omiša.

Staza Brnjica Završnim dijelom staze Brnjica dugim oko 500 metara posjetitelji NP Krka mogu se spustiti do korita rijeke Čikole nakon što su uživali u čudesnoj panorami ušća Čikole u rijeku Krku, s dijelom njihovog sutoka, jezerskim vrelom Torkom i tvrđavom Ključicom. Od sela Brnjice do tog vidikovca na lijevoj obali Čikole visoko iznad Torka, kroz polje vodi oko 1500 metara duga staza idealna za ugodnu šetnju. Nagrada je puno veća od uloženog truda. Tko želi još više može se spustiti sve do korita Čikole, ali mora sačuvati snagu za dosta naporan povratak. ■ ŠIBENIK

HOTEL VRATA KRKE

ako mu samo ime kaže, hotel „Vrata Krke“ smjestio se na ulazu u Nacionalni park Krka koji sa svojih sedam sedrenih slapova čini prirodni krški fenomen, te je udaljen svega 4 km od autoceste A1 te 10 km od Šibenika i mora. Hotel „Vrata Krke“ je obiteljski hotel koji gostima pruža odmor i opuštanje u novoopremljenim sobama i apartmanima visokog standarda i kvalitete, a u duhu starih dalmatinskih kuća s modernim pogodnostima.

H O T E L

Vrata

U hotelu možete pronaći i bogatu gastronomsku ponudu koja će razveseliti svačije nepce, a ljubazno i stručno osoblje upotpunit će doživljaj Dalmacije iznoseći na vašu trpezu pomno birana jela spravljena po starim domaćim recepturama. Hotel „Vrata Krke“ pobrinut će se da njihovi gosti provedu zanimljivo i kvalitetno vrijeme tijekom posjeta te će im omogućiti posjet prekrasnim vidikovcima duž rijeke Krke, jašući na jednom od konja iz “Konjičkog kluba Krka“ Za sve one koji su samo u prolazu, nudimo kratki predah u caffe baru, pizzeriji ili restoranu hotela. Kako biste ugodne trenutke provedene u “Vratima Krke” zauvijek pamtili, ne zaboravite odabrati jedan od suvenira iz naše suvenirnice.

ŠIBENIK

Hotel Vrata Krke Šibenik, Lozovac bb 22 2021 Lozovac Tel: +385 22 778 092 Fax: +385 778 091 info@vrata-krke.hr www.vrata-krke.hr

LISTOPAD/STUDENI 2013.

Krke

ŠIBENIK

GRADSKI PARKING

Na usluzi građanima

Pomoć u svakoj prilici T

eško da je među brojnim festivalima i drugim manifestacijama koje su ovog ljeta održane u Šibeniku bilo ijednog značajnijeg događaja koji nije, kroz donacije ili tehničku potporu, pomogla tvrtka Gradski parking. Među njima su i one najpoznatije i najuspješnije festivalske priredbe poput Večer dalmatinske

ci Gradskog parkinga danonoćno su na njemu dežurali, a radili su u otežanim uvjetima. Danju su morali izdržati naporan rad po velikoj vrućini i na jakom suncu, a noću su, između ostaloga, morali paziti čak i na red i mir na tom prostoru.

Lijepo je činiti nešto dobro i korisno za svoj grad -Drago nam je što smo uključeni u tu lijepu ljetnu priču koja na tako dobar način promiče naš grad i njegove vrijednosti. Ponosni smo što smo mogli biti na usluzi Šibenčanima, Šibeniku i dobri domaćini gostima našeg grada. Posebno priznanje zaslužili su naši djelatnici koji su besprijekorno obavili sve te zahtjevne i odgovorne poslove koji nisu bili dio njihovih redovnih radnih obveza. Morali su raditi duže, uložiti dodatne napore pa i odreći se dijela svog slobodnog vremena, ali se nitko na to nije požalio jer su svi bili svjesni da čine nešto dobro i korisno za svoj grad, - kaže Lovorka Bujas, direktorica Gradskog parkinga. Gradski parking nije pomagao samo organizatorima festivala. Bez njega i njegovih djelatnika nije moglo proći niti jedno događanje na šiben-

šansone, Martinske fešte, Jazz & blues festival, festivala crtanog filma Supertoon, Salsa festival ili regionalnog kulturno – zabavnog festivala Regius festival. Gradski parking je sve te manifestacije podržavao u okvirima svojim mogućnosti, a Regius festivalu je pomogao tako što je posjetitelje te priredbe od Šibenika do Jadrije gdje je ona održana po popularnim cijenama, tek da se pokriju troškovi, prevozio jedan od brodova tog poduzeća koji inače povezuje otok Krapanj s kopnom.

2500 parkirališnih mjesta za Terraneo Gradski parking se posebno trudio, pa i izložio dodatnim troškovima, da na vrijeme i u skladu s renomeom tog festivala u bivšoj vojarni Bribirskih knezova uredi 2500 parkirališnih mjesta za potrebe Terranea bez kojih taj popularni festival ne bi mogao biti održati. Bio je to veliki posao jer je za to parkiralište bilo nužno najprije pripremiti teren, zatim ga posuti jalovinom, postaviti instalacije kako bi bio primjereno osvijetljen te postaviti ogradu. Osim toga, djelatni50

ŠIBENIK

LISTOPAD/STUDENI 2013.

skoj rivi ili u Docu. Da bi ih uopće bilo moguće održati trebalo je premještati vozila čiji vlasnici nisu čuli ili su se oglušili na poziv da ih sami trebaju ukloniti. Vozilo za premještanje vozila, popularni pauk, i djelatnici koji ga opslužuju za trajanja priredbi na rivi i u Docu morali su stalno biti u pripravnosti jednako kao ekipe Hitne pomoći i vatrogasaca sa svojim vozilima.

Potpora stvaranju pozitivnog imidža Šibenika Ruku pomoći Gradski parking je, osim toga, pružio mjesnom odboru Vrpolje pri organizaciji proslave blagdana Velike Gospe. I organizatori i hodočasnici bili su zadovoljni načinom na koji su djelatnici Gradskog parkinga organizirali promet i parkiranje rijeke od nekoliko tisuća vozila koja se tog dana slila prema Vrpolju. Parkiranje se plaćalo, ali se Gradski parking odrekao prihoda i sve što je ostalo nakon pokrića osnovnih troškova darovao Kulturno-umjetničkom društvu Vrpolje jer su Uprava i svi djelatnici te uspješne gradske tvrtke svjesni su da su dio lokalne zajednice i da moraju na različite načine, a ne samo obavljajući svoju osnovnu redovnu djelatnost, pridonositi njezinom razvoju, zadovoljstvu građana i turista te pridonositi njihovom boljitku i unapređenju kakvoće života. Za Šibenik je dobro što ima stabilnu tvrtku koja je spremna i sposobna obavljati takve zadaće i podupirati sve manifestacije koje pozitivno utječu na njegov imidž. (a.d.v.) ■

ŠIBENIK

10. GODINA DJEČJEG VRTIĆA ŽIŽULA

Uvijek treba ići korak dalje i uspeti se stepenicu više

ŠIBENIK

LISTOPAD/STUDENI 2013.

Zaposlenici Vrtića Žižula: Prvi red (s lijeva na desno): Ivana Mrčela, Danijela Juraga, Božena Vatavuk Marin, Ivana Rudan, Nikolina Topčić, Dina Višić, Ana Lončar, Marina Gović, Marta Bukić, Sanja Poduriljko i Antonija Matić. Drugi red: Matija Pešić, Nives Laća, Martina Macanović, Katarina Maglov, Ančica Samodol, Marija Klarendić, Mirjana Mikulandra, Jela Copić, Dragica Jelić, Biserka Pirija i Ana Pilipac. Treći red: Branka Ilić, Marina Petković, Nataša Čatlak, Diana Miličević, Josipa Vuković, Ana Miljak, Ljiljana Vujko Berić, Danijela Bobanović, Martina Anić, Jelena Ban i Krešimir Ivić. Četvrti red: Matea Samodol, Matea Lugović, Josipa Močić, Antonija Burazer Iličić, Kristina Vidačak, Dijana Dusper Topčić, Danijela Džapo, Tona Bačić, Antonija Anić, Maja Beader, Josip Širinić, Milan Cvitanović te Zorana i Ive Ivić

esetu godišnjicu postojanja Dječji vrtić Žižula obilježio je na najbolji mogući način – otvaranjem novog, suvremeno opremljenog vrtića u gradskoj četvrti Njivice s dodatnim programom Montessori pedagogije. To je veliki uspjeh, ali kruna desetogodišnjeg uspješnog organizacijskog, pedagoškog i poduzetničkog rada njegove osnivačice, vlasnice i direktorice Zorane Ivić ipak su dva iznimna priznanja koja je ove godine dobila – proglašena je najuspješnijom poduzetnicom Hrvatske u socijalnom poduzetništvu i dobila je Nagradu grada Šibenika za doprinos razvoju predškolskog odgoja i poduzetništva.

Stalno partnerstvo s Jadranskom bankom Dječji vrtić Žižula dobar je primjer uspješnog razvoja u osjetljivoj i neprofitnoj djelatnosti predškolskog odgoja koji je proizašao iz suradnje Zorane Ivić, poduzetnice s jasnom vizijom i izgrađenim poslovnim moralom, i Jadranske banke koja je od prvog dana prepoznala i poduprla tu viziju. −Jadranska banka, nije fraza niti dodvoravanje, od početka je uz nas i prati svaki naš projekt. Bez tog razumijevanja i kredita koji su nam odobreni sigurno se ne bismo mogli razviti i u deset godina otvoriti šest vrtića u kojima brinemo o 300 djece te od početnih sedam doći do sadašnjih 55 zaposlenika. Poduzetnik mora imati viziju kamo želi ići i kako do toga doći, ali mu je sve puno lakše ako ima potporu financijske institucije koja razumije te projekte i podrži ih suradničkim, a ne odnosom dominacije i pritisaka − kaže Zorana Ivić koja je, uz potporu svog supruga i djece koji sada rade u Dječjem vrtiću Žižula, prije deset godina napustila siguran posao odgojiteljice u Gradskim vrtićima i s velikom i bogatom praksom odgajateljice, ali bez imalo menadžerskog iskustva zaplovila u neizvjesne poduzetničke vode i to u vrijeme kada su takvi projekti u predškolskoj djelatnosti bili još uvijek pionirski. −Po prirodi sam tvrdoglava, ali uvijek znam što želim i kako to ostvariti i zahvaljujući tim svojim osobinama nisam se ni u jednom trenutku pokolebala ulazeći u poduzetništvo. I prije završene srednje škole znala sam da je biti odgojiteljica i raditi s djecom jedini posao koji želim raditi, a na fakultet u Zagrebu prijavila sam se tajno, bez znanja roditelja. Moj pokojni otac, koji potječe iz težačke obitelji, podcjenjivao je posao odgajatelja kao nešto što svatko može raditi, a meni je namijenio da budem pravnica ili slično. No kada sam položila prijemni, morao je odustati od svojih ambicija i prihvatiti moje. Radila sam do 2003. godine kao odgojiteljica u svim vrtićima u sklopu Gradskih vrtića Šibenik i stekla ogromno iskustvo. Jednog dana moja je kći rekla suprugu i meni: -Ja sam upisala fakultet za predškolski odgoj, a vi se sada potruŠIBENIK

JADRANSKA BANKA

dite da, dok ga završim, osnujete svoj vrtić kako bih imala gdje raditi. To je bio okidač i odlučili smo osnovati svoj prvi vrtić − prisjeća se Zorana Ivić.

Zorane Ivić je, na radost i olakšanje mnogih obitelji, bitno pridonio smanjenju lista čekanja djece za upis u predškolske ustanove što je u to vrijeme bio velik problem.

Od Šibenkinog objekta u Ražinama do Montessori vrtića u Njivicama

Prvi vrtić sa sportskim programom za mališane

Nedugo nakon što je osnovana ustanova Dječji vrtić Žižula u rujnu 2003. godine kreditom Jadranske banke kupila je od bivšeg trgovačkog poduzeća Šibenka objekt u Ražinama i ondje otvorila svoj prvi vrtić. U njemu je radilo pet mladih odgojiteljica, apsolutnih početnica, i jedna kuharica, a Zorana Ivić je obavljala sve organizacijske poslove. Godinu poslije otvoren je vrtić na Meterizama gdje su zaposlene još četiri odgojiteljice i još jedna domaćica pa su ta dva vrtića imala trinaest zaposlenika i u njima se skrbilo o 110 djece. Poduzetnički poduhvat

Iako početak nije bio lak, nije se stalo samo na otvaranju vrtića, nego se odmah išlo korak dalje. Vrtić Žižula prvi je, a u tomu je još uvijek u Šibeniku i jedini, uveo integrirani sportski program za djecu vrtićkog uzrasta. Njihov model sportskog programa postao je ogledni primjer za vrtiće svih dalmatinskih županija. Zbog tog novog programa trebalo je proširiti vrtić u Ražinama i u njemu urediti višenamjensku dvoranu što se pokazalo više nego opravdanim ulaganjem.

Iskorak u javno-privatno partnerstvo Nakon nepune tri godine rada, već 2006. godine Dječji vrtić Žižula otvorio je područni odjel u Skradinu. Primijenjen je do tada u toj djelatnosti nepoznati princip javno-privatnog partnerstva pa je, zahvaljujući tomu, Skradin prvi put dobio program ranog i predškolskog odgoja i to za čak pedesetero djece. Sportski vrtić i javno-privatno partnerstvo u programu ranog i predškolskog odgoja djece nisu bile jedine inovacije Dječjeg vrtića Žižula. Već 2007. i 2008. godine uvodi se program ranog učenja stranih jezika i počinju pripreme za uvođenje Montessori programa te programa predškole. Da bi sve to funkcioniralo kako treba, Žižula u suradnji sa stručno razvojnim centrima iz Zagreba organizira dodatnu edukaciju i obrazovanje svojih djelatnika, a uz to i dalje raste i širi se pa 2009. godinu otvara vrtiće u Dubravicama i Tribunju te 2010. godine, u suradnji s Gradom Šibenikom, Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa i Mjesnim

ŠIBENIK

LISTOPAD/STUDENI 2013.

odborom u Sitnom Donjem. U tom je naselju Žižula vlastitim sredstvima uredila 300 četvornih metara korisnog prostora u staroj školi pa je Sitno Donje dobilo prvi vrtić u svojoj povijesti. Kako su uvođenje novih sadržaja i razvoj temeljni princip filozofije poslovanja Dječjeg vrtića Žižula, nastavljaju s ulaganjima i u vrtić u Ražinama u kojem je uređena još jedna višenamjenska dvorana i vanjsko višenamjensko igralište s umjetnom travom, a otvaraju i nove ispostave.

Montessori u Njivicama Preuređenje devastiranog nedovršenog stambenog objekta, bolje rečeno u korov i draču zaraslog gradilišta, u jedan od najmodernijih i najbolje opremljenih vrtića ne samo u Šibeniku bez dvojbe je do sada najzahtjevniji pothvat Dječjeg vrtića Žižula i poduzetnice Zorane Ivić. Budući da ni tu, kao i u svim dosadašnjim projektima Žižule, nije izostala potpora Jadranske banke, bilo je moguće ruševinu u Njivicama pretvoriti u vrtić, točnije pravu dječju kuću, s vrijednim dodatnim sadržajem – Montessori programom. Program alternativne Montessori pedagogije provode educirane odgajateljice, a vrtić ima sve što je potrebno za uspješno provođenje tog programa.Marija Montessori je, kao što je poznato, autorica i začetnica metoda odgoja djece koja potiče jačanje samostalnosti i samopouzdanja kod djece. U vrtiću u Njivicama s djecom se radi prema programskoj orijentaciji odgojno obrazovnog rada i predškolskom kurikulumu, a djeci koja za to pokažu interes na raspolaganju je i pripremljena Montessori okolina s vrlo vrijednim Montessori materijalima.

se upravljanju i organizaciji, Zorana Ivić pomalo neočekivano odgovara: −Baš i ne jer se samo promijenila igra, ne radim s djecom, nego s odraslim osobama, ali principi su slični. Sve svoje zaposlenike sam, kao djecu u život, najprije trebala uvoditi u posao i biti im stručni voditelj, pomagati im da grade samopouzdanje, da budu sigurni u sebe i svoj rad, poticati ih da napreduju, da se razvijaju i, na kraju, da rade timski − ističe Zorana Ivić. Dječji vrtić Žižula djelo je poduzetničke ideje, entuzijazma i rada Zorane Ivić, ali ona je sklonija reći da Žižula nije Zorana Ivić, nego tim ljudi koji funkcioniraju zajedno. −Sve što smo do sada postigli plodovi su suradnje, međusobnog uvažavanja, toleriranja i prihvaćanja naših vrlina i mana, grešaka i propusta te svijesti o nužnosti stalnog osobnog i zajedničkog napredovanja. Samo je tako moguće uvijek ići korak dalje i uspeti se stepenicu više. a.d.v. ■

Žižula je uspješan tim stručnih ljudi Na pitanje je li joj, s obzirom na ljubav prema radu s djecom i dugogodišnji posao odgojiteljice, bilo teško taj dio posla napustiti i posvetiti ŠIBENIK

DOBRI LJUDI

ANTE DUVANČIĆ

P O R T R E T

ri dana prije završetka Drugog svjetskog rata, 6. svibnja 1945. godine, poginuo je u borbi protiv fašista i okupatora Jakov Kotarac učitelj iz Livna. Ova gotovo sedam desetljeća stara vijest, naoko nema nikakve veze sa Šibenikom, a još manje sa šibenskom košarkom. Međutim nije tako. Naprotiv. Pogibija Ja-

kova Kotarca i tragedija koja je zadesila obitelj Kotarac početak je neobičnog spleta okolnosti koje će ostaviti neizbrisiv trag u šibenskoj košarci i kolektivnom pamćenju Šibenčana. To je, naime, početak lanca sudbonosnih događaja koji će u Šibenik dovesti sportskog pedagoga, entuzijasta, vizionara i zaljubljenika u košarku Miroslava Mira Kotarca. Miro je rođen u LivLISTOPAD/STUDENI 2013.

PORTRET

MIRO KOTARAC

Ne može se odvajati stručni i pedagoški rad. S djecom se mora raditi i moraju postojati odnosi povjerenja i autoriteta. Mladim trenerima danas nedostaje edukacije, nedostaje visokog stručnog obrazovanja. Tko želi biti trener, mora završiti visoke škole. Biti trener u bilo kojem sportu je velik, težak i odgovoran posao. Kada sam pitao slavnog zadarskog košarkaša Giusppea Giergiu zašto je došao na Višu trenersku školu, on mi je kazao: -Došao sam zato da budem bolji od tebe. Ja znam sve što treba znati na terenu, u igri sve to puno bolje napraviti od tebe, ali ne mogu bolje od tebe naučiti dijete da igra košarku. Bio je pošten i shvatio je u čemu je bit. 58

ŠIBENIK

nu 1942. godine, a oca se i ne sjeća jer je imao samo jedanaest mjeseci kada je on otišao u rat. Njegova majka ostala je udovica, a on siroče bez oca u proljeće 1945. godine.

Iz Livna preko Smederava do Splita

Na prvoj pričesti u Livnu 1949. godine.

-Živio sam s majkom u Livnu do 1953. godine. Tamo sam završio prva četiri razreda osnovne škole, a preostala četiri pohađao sam u Smederevu. Živjeli smo dosta teško i oskudno pa me je k sebi u Smederevo uzeo majčin brat Mate koji je bio dobro situiran i želio joj je pomoći. Tako sam dospio u Smederevo gdje sam se u petom razredu osnovne škole počeo baviti sportom. Naravno, kao i sva djeca igrao sam nogomet, a ujak kod kojeg sam živio bio je nogometni suLISTOPAD/STUDENI 2013.

dac pa je nogomet u mom životu bio praktično neizbježan. Po završetku osnovne škole ujak je Miru ispunio želju i omogućio mu da se 1956. godine upiše u Srednju šumarsku školu u Splitu kako bi nakon srednje škole mogao studirati šumarstvo. -U Splitu sam se nastavio baviti sportom. Tada su bila drugačija vremena. Nije bilo kafića, televizije, interneta, nismo imali novaca... Jedina zabava bio nam je sport. Između 1956. i 1958. godine u Splitu sam igrao nogomet, rukomet, odbojku, stolni tenis, bavio sam se atletikom, veslanjem, bio sam član svih školskih sportskih reprezentacija i ekipa osim vaterpolske. Košarka tada nije bila popularna. U Splitu su je smatrali ženskim sportom. Sport mi je tih godina bio jako važan jer sam živio sam. Moji splitski srednjoškolski dani bili su istovremeno i moj veliki životni fakultet. Od majke sam otišao kada mi je bilo samo jedanaest godina, a od četrnaeste godine nije me imao tko pitati jesam li gladan, kamo idem, kada ću se vratiti, je li mi teško... Moja majka nije nikada bila na primanju roditelja ili roditeljskom sastanku. Kroz život sam se probijao sam, a jedino što sam imao bio je sport. Možda baš zahvaljujući sportu nikada nisam skrenuo na neki krivi životni put. Sam sam sebe odgajao, a kada sam sazreo, zarekao sam se da ću svojoj djeci omogućiti da idu na studije bez obzira hoće li ih završiti ili ne.

1. Sa školskim prijateljima tijekom školovanja kod ujaka u Smederevu. 2. Zajednička fotografija razreda Miroslava Kotarca u Smederevu pred odlazak u Srednju šumarsku školu u Splitu 1957. godine.

Prvi nastavnik tjelesnog odgoja u Lozovcu -Pedagošku sam akademiju završio 1966. godine i s diplomom u ruci počeo tražiti posao. Bilo je raznih mogućnosti između kojih sam izabrao Lozovac jer smo tamo posao mogli dobiti i ja i moja supruga Tereza, apsolventica biologije i kemije. Tako smo 1966. godine supruga i ja stigli u Lozovac. Stanovali smo u onim poznatim tvorničkim kućama. Bio sam prvi profesor tjelesnog odgoja u Lozovcu. Već 1968. godine pružila mi se prilika da radim u Šibeniku. Prešao sam u tada najveću šibensku školu koja se tada zvala Lepa Šarić, a nakon demokratskih promjena i osamostaljenja Hrvatske OŠ Tina Ujevića. Pohađalo ju je tada preko 1600 učenika. Bio je to pravi dječji mravinjak. Škola je za to vrijeme bila moderna, a k tome je imala sportsku dvoranu. Tada je to bila jedina šibenska osnovna škola koja je imala sportsku dvoranu. Uz nju u gradu su postojale još samo dvije dvorane, ona u Gimnaziji i dvorana DTO Partizan u bivšem Sokolskom domu. Radio sam u Šibeniku, ali sam i dalje stanovao u Lozovcu i svaki dan putovao na posao.

Sudbinska 1963. -Po završetku Srednje šumarske škole predao sam dokumente za upis na Šumarski fakultet u Zagrebu, ali su ti dokumenti i dan-danas tamo. Predao sam ih nadajući se prijemu i priželjkujući studij šumarstva. Međutim trener Branko Radović i profesor Aco Gvozdenović te, za mene sudbinske 1963. godine, organizirali su sportsko prvenstvo splitskih srednjih škola.

Između ostaloga bio je organiziran i košarkaški turnir na kojem je sudjelovala i ekipa moje škole. Na tom turniru košarku je igrala generacija koja je dala prve velike zvijezde splitske i hrvatske košarke: Ratu Tvrdića, Petra Skansija i Zdenka Podruga. Na nagovor trenera Radovića te profesora Gvozdenovića i Ive Eterovića umjesto Fakultet šumarstva u Zagrebu upisao sam tjelesni odgoj na Pedagoškoj akademiji u Splitu. To je bila odlučujuća prekretnica koja je obilježila cijeli moj život i sve moje putove usmjerila prema sportu i edukaciji najmlađih.

Šibenski inkubator vrhunske košarke Miro Kotarac, učenik šestog razreda osnovne škole u Smederevu.

-Školska sportska dvorana bila je za ono vrijeme velika stvar, skoro luksuz, ali bila je mala i neopremljena pa smo se, htjeli-ne htjeli, morali ŠIBENIK

PORTRET

MIRO KOTARAC

prilagoditi njenim ograničenjima i specijalizirati se za odbojku, košarku i stolni tenis. Tada smo u školi radila nas trojica profesora tjelesnog odgoja: Tomislav Kokić, Josip Nađ i ja, a podijelili smo se prema osobnim afinitetima. Kako sam u školu došao zadnji, morao sam uzeti košarku koja tada i nije bila osobito popularna pa se njom nitko nije bavio. Usprkos svemu od početka se radilo dobro. Djeca su s veseljem prihvatila košarku, a sustavni stručni rad oplodio se za nepune dvije godine. Već 1970. naša škola postala je košarkaški prvak Dalmacije. Znakovito je da je generacija učenika OŠ Tina Ujevića koja je školi donijela prvu titulu prvaka Dalmacije bila nukleus prve velike generacije šibenskih košarkaša koju je predvodio tadašnji učenik 6. razreda Aleksandar Aco Petrović, stariji brat Dražena Petrovića. On je već kao dječak bio odličan košarkaš. Bio je nadaren za taj sport i u svim elementima jači od svog naraštaja pa je igrao s dječacima dvije godine starijima od sebe.

Uzlet košarke na krilima rada i znanja -Mi smo u toj nevelikoj i neopremljenoj školskoj dvorani i u Šibeniku počeli raditi s djecom

3. 1960. godine na splitskoj uvali Bene. 4. U Srednjoj šumarskoj školi 1959. godine. 5. Maturalni ples Srednje šumarske škole u Splitu 1963. godine.

Lista prioriteta Mira Kotarca za djecu koja počinju igrati košarku: 1. ZDRAVLJE 2. ŠKOLA 3. KOŠARKA

u osnovnim školama na umijeću i vještini igranja košarke. U Gimnaziji je sa srednjoškolcima od 1963. godine na tome radio profesor Ivica Slipčević. Dakle od 1962. godine, pa i još ranije od prvih početaka šibenske košarke 1947. godine šibenska je mladost upoznavala košarku do 1968. godine tek u srednjoj školi. Mlađu djecu, učenike osnovnih škola, prije 1968. godine malo tko je učio igrati košarku. Koliko je to bilo potrebno i važno, pokazalo se petnaest godina kasnije. Nije tu riječ o tome da se šibenska košarka do tada toliko razvila da je imala sasvim realne europske ambicije, koliko o činjenici da smo vlastitim radom i znanjem u svom, da tako kažem, dvorištu od šibenskih djevojčica i dječaka stvorili čitavu plejadu mladih košarkašica i košarkaša bez koji su nezamislivi uspjesi hrvatske i jugoslavenske košarke u njenim najboljim i najslavnijim danima. -Osvajanje titule pionirskog prvaka Dalmacije 1970. godine bio je signal kolegi, gimnazijskom profesoru Ivici Slipčeviću da me predloži za člana Izvršnog odbora upravo osnovanog Košarkaškog kluba Šibenik na čijem je čelu bio Tomislav Zorić. Tako sam imao čast biti sudionikom jednog od najvećih sportskih podviga u povijesti šibenskog i hrvatskog sporta od samih početaka. Nitko nije mogao ni sanjati da će klub koji se tada natjecao u 3. regionalnoj ligi trinaest godina kasnije postati jednim od najvećih sportskih i košarkaških čuda Hrvatske, bivše Jugoslavije i Europe i ostati neizbrisivo urezan u srca i duše svih Šibenčana.

Košarkašice – heroine šibenskog sporta -Prva samostalna trenerska zadaća koju sam dobio bila je treniranje ženske ekipe KK Šibenik. Klub je imao mušku i žensku ekipu što je tada bilo uobičajeno, a ja sam postao trener ženske ekipe zato što mi je to bilo naređeno. Tada se to radilo drukčije nego danas. Jedne večeri predsjednik Zorić me je izvijestio: -Miro, ti si od sutra trener naše ženske ekipe. I to je bilo to. Žensku je ekipu trenirao Neno Amanović, ali on je istovremeno bio i jedan od ključnih igrača 60

ŠIBENIK

LISTOPAD/STUDENI 2013.

muške ekipe Šibenika koja se izborila za ulazak u drugu ligu pa više nije mogao jednoj ekipi biti trener, a u drugoj igrač. Nije mi bilo svejedno. Ženska se ekipa natjecala u prvoj regionalnoj ligi u kojoj je bila i Slovenija. -Već 1975. godine došlo je do reorganizacije jugoslavenske ženske košarkaške lige. Do tada je bilo pet natjecateljskih regija, a mi smo igrali u hrvatsko-slovenskoj ligi. Prvakinje regionalnih liga igrale su u završnici neku vrstu play offa. Tada je odlučeno da se formira jedinstvena liga, a da u prvu ligu ulaze prva dva kluba iz druge lige i još dva koja se izbore u kvalifikacijama. Te promjene omogućile su da na svjetlo dana izađu rezultati našeg sustavnog stručnog rada i s košarkašicama. Nakon prve sezone jedinstvene druge lige KK Šibenik nije bio ni prvi ni drugi, ali je u kvalifikacijama pobijedio KK Prištinu u Prištini i KK Partizan u Beogradu pa je postao prvi klub u povijesti Šibenika koji je ušao u prvu saveznu ligu. Kasnije smo iz te lige ispali, ali smo se i dva puta vraćali, jednom kao KK Elemes, a drugi put kao KK Revija.

Šibenik bez kompleksa manje vrijednosti -Košarka je tih godina doživjela globalnu ekspanziju. Doslovno je eksplodirala i preko noći postala jednim o najpopularnijih sportova u svijetu jer je bila dinamična i uzbudljiva. Da bi se moglo napredovati trebalo je stalno usavršavati i unapređivati znanje. Te sam činjenice bio duboko svjestan pa sam 1974. godine, čim je otvorena prva Viša trenerska škola u Zagrebu, zgrabio tu priliku i upisao se. Tako sam postao jednim od polaznika prve generacije Više trenerske škole. Sa mnom su tada studirali Giuseppe Pino Giergia, Faruk Kulenović, Nikola Plećaš, Matan Rimac, Miše Gojsalić, Trpimir Lokin, brat pjevača Duška Lokina... Osim mene Visoku školu tada su upisala još če-

7. 6. Miro Kotarac bio je 1961. godine član splitskog judo kluba. 7. Miro Kotarac je tijekom školovanja u Splitu bio igrač Rukometnog kluba Split čiji je trener bio profesor Aco Gvozdenović. Njegovi suigrači bili Vinko Bajrović, braća Matošić, čuveni vaterpolisti VK Jadran i reprezentativci Jugoslavije, rukometaš Vilović i Ivica Piplović, poznati košarkaš KK Split (KK Jugoplastika), te Nikola Pilić (čuči drugi zdesna), proslavljeni hrvatski tenisač koji je u svojoj karijeri odigrao 378 profesionalnih mečeva, osvojio tri turnira i 1973. godine bio dvanaesti na ljestvici najboljih svjetskih tenisača. Na Mediteranskim igrama 1963. godine igrajući u paru s Borom Jovanovićem osvojio je zlatnu medalju. Kao trener njemačkih tenisača Borisa Beckera i Michaela Sticha 1988., 1989. i 1993. godine osvojio je Davisov kup, a bio je trener hrvatske teniske reprezentacije (Mario Ančić, Goran Ivanišević, Ivo Karlović, Ivan Ljubičić) koju je 2005. godine doveo do njenog najvećeg uspjeha, osvajanja Davisovog kupa.

tvorica Šibenčana: Tome Škarica, Neno Amanović, Šime Šoda i Tonči Slipčević. Tonči je radio u ženskoj košarci, a mi u muškoj. Radili smo uporno, stručno i dobro, a rezultati rada su se brzo pokazali. Nakon samo dvije godine nestalo je kompleksa manje vrijednosti Šibenika u odnosu na Split i Zadar. Do tada, kada su protiv Splita ili Zadra igrali naši kadeti i juniori, bilo je samo pitanje hoće li nas pobijediti s trideset ili više koševa razlike. Toliko smo za njima zaostajali. Do 1983. godine, kada je Šibenik osvojio i seniorsko i juniorsko prvenstvo Jugoslavije, zahvaljujući ustrajnom radu, imali smo već tri selekcije odličnih košarkaša.

Kad polete šibenski tići… -Uspjeh postignut 1983. godine, a govorim o osvajanju titule državnog prvaka u juniorskoj konkurenciji koju smatram čak i vrednijom od tadašnje seniorske titule prvaka države zato što su je osvojila šibenska dica bez pomoći igrača dovedenih iz drugih klubova, nije bio slučajan. Mnogima se činilo da je on bio iznenadan i slučajan, ali nije. Mi smo iz godine u godinu rasli. Najprije smo postali juniorski prvaci Dalmacije. Zatim smo otišli na prvenstvo Hrvatske u Čakovec. Tamo smo stigli gotovo neprimjetno. Tretirali su nas poput neke košarkaške Pepeljuge. Nisu znali s kim imaju posla. A onda smo u prvoj utakmici deklasirali juniore zagrebačke Cibone s dvadeset koševa razlike. Cibona je

U košarci sam aktivno od 1970. godine. Bez entuzijazma to ne bi moglo trajati. U prvih trinaest godina rada s košarkašima nisam dobio ni kune naknade, a imao sam treninge svaki dan. Putovao sam iz Lozovca u Šibenik do 1980. godine čak i tri puta dnevno. Prvu novčanu nagradu za svoj rad u košarci dobio sam 1983. godine nakon osvajanja titule juniorskih prvaka Jugoslavije. Nagrada je bila identična vrijednosti jednomjesečne plaće nastavnika u osnovnoj školi. ŠIBENIK

PORTRET

MIRO KOTARAC

BIOGRAFIJA Miroslav Miro Kotarac , 22. svibnja 1942. - Livno 1949. – 1957. osnovna škola u Livnu i Smederevu 1957. – 1961. Srednja šumarska škola, Split 1961. – 1965. Pedagoška akademija, Split 1966. prvi nastavnik tjelesnog odgoja u Lozovcu 1969. organizira gradnju rukometnog i odbojkaškog igrališta pored škole u Lozovcu. 1969. – 2010. nastavnik tjelesnog odgoja u OŠ Tina Ujevića u Šibeniku. 1970. s muškom i ženskom rukometnom ekipom OŠ Tina Ujevića osvaja titulu prvaka regije. 1971. s košarkaškom ekipom OŠ Tina Ujevića u kojoj je igrao učenik 6. razreda Aleksandar Aco Petrović osvaja prvenstvo Dalmacije. Od 1971. do 2006. godine učenici OŠ Tina Ujevića osvojili su više od trideset titula prvaka grada i županije, četiri titule prvaka Dalmacije te 1983. titulu prvaka države u ženskoj konkurenciji, a 2006. godine titulu prvaka države u muškoj konkurenciji. 1970. – 1982. voditelj je Stručnog vijeća učitelja tjelesne i zdravstvene kulture Općine Šibenik. 1971. član prvog Upravnog odbora Košarkaškog kluba Šibenik koji je te godine utemeljen. 1973. postaje trener ženske ekipe Košarkaškog kluba Šibenik. 1975. uvodi žensku ekipu KK Šibenik u jedinstvenu prvu ligu bivše Jugoslavije, kao drugi šibenski sportski klub, nakon vaterpolista Solarisa, koji je ikada zaigrao u prvoj državnoj ligi. 1975. postaje polaznik prve Više trenerske škole, a po njenom završetku uz Nenada Amanovića i Tomislava Škaricu jedan od prvih šibenskih školovanih košarkaških trenera 1976. preuzima rad s kadetskom ekipom KK Šibenka i do 1980. godine uzdiže je do ravnopravnog konkurenta etabliranim košarkaškim klubovima Splita i Zadra. 1977. na prijedlog šibenskih košarkaških entuzijasta Nene Amanovića, Tomislava Škarice, Ive Mikuličina i Mira Kotarca osnovan je KK Osvit kao filijala KK Šibenika kako bi mladi igrači u ligaškim natjecanjima stekli potrebno iskustvo za nastup u seniorskoj ekipi. Stručna komisija Košarkaškog saveza Jugoslavije prihvatila je 1983. godine šibenski KK Osvit kao referentni model za formiranje mladih igrača te on pod imenom Sistem Osvit postaje opći model za pripremu mladih, talentiranih igrača do dvadesete godine koji su prihvatili i od tada primjenjuju gotovo svi klubovi tadašnje države. 1983. kao trener juniorske ekipe KK Šibenke osvaja prvenstvo Dalmacije, Hrvatske i bivše Jugoslavije što se smatra najvećim uspjehom u povijesti omladinske šibenske košarke. 1983. – 1985. sudjeluje kao trener u pripremama kadetske i juniorske reprezentacije Jugoslavije. 1985. – 1988. uz Dušana Dudu Ivkovića obnaša dužnost pomoćnog trenera seniorske ekipe KK Šibenka. 1989. – 1990. trener zadnje juniorske reprezentacije Hrvatske prije Domovinskog rata i raspada Jugoslavije u kojoj su bila čak četvorica šibenskih košarkaša: Miro Jurić, Franko Nakić, Josip Plenča i Krešimir Baranović. 1997. predlaže, a 1998. godine u suradnji s Josipom Milakovićem Jotom, Tončijem Kandidom, Bepom Bilićem, Radovanom Lucićem, Gordanom Barakom i Josom Marinovićem osniva Košarkaški klub – školu košarke Dražen Petrović. 2005. Miro Kotarac, voditelj, i Anđelko Matov, profesionalni trener Košarkaškog kluba – škole košarke Dražen Petrović, doveli su juniore i pretkadete do titule prvaka Hrvatske, kadete do titule viceprvaka Hrvatske, a ekipe srednjoškolaca i učenika OŠ Tina Ujevića do naslova državnih prvaka što se smatra najvećim uspjehom u povijesti hrvatskog omladinskog sporta. 2006. kao zaslužni sportski djelatnik nagrađen je prestižnim državnim priznanjem Franjo Bučar. 62

ŠIBENIK

Polaznici studija tjelesnog odgoja na Pedagoškoj akademiji u Splitu 1965. godine.

bila favorit i svi su je već vidjeli u završnici juniorskog prvenstva Jugoslavije. Za nju su tada igrali juniori koji će ubrzo postati vrhunski igrači poput Franje Arapovića, Dražena Anzulovića ili Razića. Na tu su utakmicu iz Zagreba došli roditelji Ciboninih košarkaša, došli su njihovi treneri, organizirano su došla djeca koja su navijala za Cibonine juniore. Ali ništa im nije pomoglo. Deklasirali smo ih. Šibenska košarka u tim trenutcima nije imala dostojnu konkurenciju u Hrvatskoj pa ni u Jugoslaviji jer je istovremeno seniorska ekipa grabila punom parom prema osvajanju titule prvaka države.

Kako je lokalni KK Osvit postao državni Sistem Osvit -Postojao je još kamen temeljac uzleta i uspjeha šibenske košarke, a to je bio Košarkaški klub Osvit. Osamdesetih godina taj smo klub, a dali smo mu povijesno šibensko sportsko ime Osvit, osnovali treneri Neno Amanović, Tomislav Škarica, ja i tehniko Ivo Mikuličin kako bi naši nadareni juniori i kadeti koji ne igraju u prvim ekipama stjecali natjecateljsko iskustvo i znanje igrajući protiv seniorskih ekipa. Osvit je igrao u nižem rangu natjecanja, tadašnjoj regio-

Na stručnoj ekskurziji 1960. godine u Bihaću. LISTOPAD/STUDENI 2013.

Miro Kotarac sa šibenskim rukometnim veteranima 1970. godine.

nalnoj ligi, i nadmetao se s klubovima iz Zadra, Preka, Drniša, Knina, Solina, Kaštela, Trogira, Splita, Makarske, Ploča, Dubrovnika i Metkovića. Pokazalo se da je to bio odličan potez. Naši su mladi košarkaši igrali šezdeset do sedamdeset službenih utakmica i stjecali nenadoknadivo iskustvo. Za nepune dvije godine u Šibeniku Osvit je doveo do pravog buma izvrsnih mladih košarkaša rođenih između 1962. i 1972. godine. Od kasnijih šibenskih košarkaških zvijezda samo Dražen Petrović i Ivica Žurić nisu prošli kroz Osvit. KK Osvit je formalno-pravno bio drugi klub pa Dražen, košarkaš KK Šibenik, nije mogao igrati za njega tako da u svojoj prebogatoj zbirci državnih, europskih, svjetskih i olimpijskih trofeja nema trofej juniorskog prvaka Šibenika. Mi smo dokazivali da je Osvit samo juniorski pogon Šibenke, ali sve Osvitove utakmice na kojima su zaigrali Dražen i Ivica bile su registrirane s 20:0 za protivničku ekipu. Naš pionirski projekt bio je izvrstan i to su košarkaški stručnjaci brzo uočili. Zahvaljujući inicijativi Ive Mikuličina i njegovim glasovima u košarkaškim savezima Hrvatske i Jugoslavije, a na prijedlog tadašnjeg predsjednika stručne komisije KSJ Ranka Žeravice, naša praksa je proglašena Sistemom Osvit i prihvaćena kao referentni model za formiranje mladih igrača. Od tada je bilo moguće da mladi, talentirani igrači do svoje dvadesete godine mogu igrati u nižim rangovima natjecanja i u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji. Od tada su gotovo svi klubovi u bivšoj Jugoslaviji imali svoje klubove u kojima su igrali njihovi juniori i kadeti. Veličanstveni uspjesi osvajanja titula prvaka države u seniorskoj i juniorskoj konkurenciji 1983. godine plod su sustavnog rada, ali i naših originalnih načina odgoja i formiranja mladih košarkaša. Mi smo prvi uočili i u praksi primijenili spoznaju da prave igrače, nositelje igre i tvorce pobjeda ne stvaraju tek trening, ma koliko kvalitetan bio, i

Ženska kros ekipa Osnovne škole Lepa Šarić (Tina Ujevića) 1971. godine.

poneka prijateljska utakmica, nego uporan rad i stalno napredovanje u natjecanjima.

Trijumf šibenske škole košarke

Miroslav Kotarac, nastavnik tjelesnog odgoja i zdravstvene kulture u OŠ Lepa Šarić, 1971. godine.

-Dogodilo se da je te već fabulozne 1983. godine bio red na tadašnjoj SR Hrvatskoj da bude domaćin i organizator juniorskog prvenstva Jugoslavije. Očekivalo se da će ono biti održano u Zagrebu jer je bilo nepisano pravilo da domaćin prvenstva bude grad čija ekipa osvoji titulu prvaka, no kako su prvaci Hrvatske bili juniori Šibenke, prvenstvo je održano u Šibeniku. To je, bez lažne skromnosti, bilo jedno od najbolje organiziranih juniorskih prvenstava svih vremena. Cijeli grad je podmetnuo leđa, svi su se silno trudili da Šibenik bude pravi domaćin i da pokaže ponos i dostojanstvo nakon sramote i nepravde koju je doživio dva mjeseca ranije kada je Šibenki oduzeta titula seniorskog prvaka države. Jedan od ključnih ljudi velebne organizacije bio je Neno Kužina. On je bio operativni tajnik tog prvenstva, fantastičan radnik i organizator. -Na tom juniorskom prvenstvu Jugoslavije 1983. godine igrali su košarkaši rođeni 1965. godine, a mi smo u ekipi imali trojicu dvije, pa i tri, godine mlađih igrača što je trebao biti naš hendikep, ali nije jer se radilo o izvanrednim mladim košarkašima. Nositelji igre bili su Ivica Žurić, Ivica Gulin, Branko Seper, Zoran Kalpić, Klisović, Karađole, Livljanić... Svake godine dva su naša igrača išla u kadetsku i juniorsku reprezentaciju Hrvatske. Uza sve to nije zanemarivan rad s djecom u dvorani Osnovne škole Lepa Šarić koja je te godine bila proglašena jednom od deset najsportskijih škola u Hrvatskoj. -Mi smo do 1983. godine, stalnim učenjem i ustrajnim stručnim radom pretvorili Šibenik u treći košarkaški centar u Dalmaciji i četvrti košarkaški centar u Hrvatskoj. Šibenik je od ŠIBENIK

PORTRET

MIRO KOTARAC

košarkaški anonimnog grada postao jednim od vodećih košarkaških središta bivše Jugoslavije, a to nije bilo lako jer je konkurencija bila ogromna. Među tadašnjim republikama bilo je pitanje prestiža imati jaku košarkašku ekipu. Beograd, Zagreb, Sarajevo, Ljubljana, Titograd, Skoplje, ulagali su golema sredstva u razvoj košarke. Imali su na raspolaganju gotovo neograničene resurse, novac i moć, a mi smo ih pobjeđivali.

Slom dominacije Splita i Zadra -Prevagu na našu stranu donosio je samo i isključivo ustrajan stručni rad. Dok nije stjecajem okolnosti proradio taj, da tako kažem, pogon škole košarke u dvorani škole Tina Ujevića, a kasnije i u dvorani škole koja se tada zvala Maršal Tito, u Dalmaciji su košarkom dominirali Split i Zadar. Oni su se gotovo kao stroj izmjenjivali na prvom mjestu. Jedne godine na prvenstvo Hrvatske ide Split, druge Zadar, pa opet Split pa Zadar, a onda − Šibenik od ružnog pačeta postaje labud. Odjednom na prvenstvo ne ide Split, već ide Šibenik, druge godine ne ide Zadar, ide Šibenik... Tri smo godine bili nedodirljivi košarkaški vladari Dalmacije i Hrvatske. Svi su se pitali: -Što se to događa?, a Hrvatski košarkaški savez bio je prisiljen, zbog kvalitete košarke koja se igrala u regiji, donijeti odluku da iz Dalmacije na prvenstvo Hrvatske ne idu više dvije, nego tri najbolje ekipe. -Dakle 1983. godine igrali smo finale seniorskog prvenstva Jugoslavije. Pobijedili smo, ali nam je titula oduzeta. Nema veze. Mi smo te godine bili juniorski prvaci Hrvatske i juniorski prvaci Jugoslavije. I 1984. godine igrali smo, opet s Cibonom u finalu, juniorsko prvenstvo Hrvatske, ali smo izgubili s pola koša u posljednjoj sekundi jer je Anzulović pogodio koš šutom s gotovo polovice igrališta. To je bilo ravno pobjedi. To je zapravo isto bila titula koju smo nesretno izgubili. U Šibeniku se i nakon tragične 1983. godine igrala vrhunska košarka koja je rasla iz pitara stručnog rada sa svim naraštajima. Šibenik je i nakon 1983. godine, usprkos svim 64

ŠIBENIK

8. Šibenski sportski junaci i buduće košarkaške zvijezde, juniorska ekipa KK Šibenka koja je superiornom igrom nadvisila sve protivnike i u svibnju 1983. godine osvojila titulu prvaka države dokazavši da uspjeh seniorske ekipe kojoj su političari dva mjeseca ranije oduzeli titulu državnog prvaka nije bio nimalo slučajan. Stoje: trener Neno Amanović, Slobodan Bukić, Ivica Žurić, Leon Stipaničev, Zoran Kalpić, Neven Vrančić, Stipe Karađole, Ivica Gulin i pomoćni trener Miro Kotarac. Čuče: Edi Barižon, Joško Klisović, Branko Seper, Zoran Livljanić, Josip Klisović i Nikica Bujas. 9. Ženska ekipa KK Šibenik 1973. godine odvojila se od muške ekipe i postala samostalan klub, a samo dvije godine kasnije zaigrala je u prvoj ligi. ŽKK Šibenik postao je drugi klub, nakon vaterpolista, koji se izborio za ulazak u prvu ligu. Stoje: Miro Kotarac, Davorka Rak, Katarina Lešo, Sadra Govorčin, Ljiljana Čaleta, Vendi Rogulić, Elvira Mandić i pomoćni trener Čedo Perković. Čuče: predsjednik kluba Milan Arnautović, Snježana Čičmir, Zdravka Milković, Margita Cinoti, Gordana Rak, Vlasta Relja i Marija Jajac. tenisača. Na Mediteranskim igrama 1963. godine igrajući u paru s Borom Jovanovićem osvojio je zlatnu medalju. Kao trener njemačkih tenisača Borisa Beckera i Michaela Sticha 1988., 1989. i 1993. godine osvojio je Davisov kup, a bio je trener hrvatske teniske reprezentacije (Mario Ančić, Goran Ivanišević, Ivo Karlović, Ivan Ljubičić) koju je 2005. godine doveo do njenog najvećeg uspjeha, osvajanja Davisovog kupa. 10. Košarkaška ekipa OŠ Lepa Šarić (Tina Ujevića) 1977. godine za koju su igrali Ivica Poljičak (prodekan Veleučilišta u Šibeniku, stoji treći slijeva), Branko Seper (čuči treći slijeva), jedan od istaknutih igrača KK Šibenka, i Sveto Dražić (stoji četvrti slijeva) za kojeg su sportski stručnjaci cijenili da je talentiran za košarku poput Dražena Petrovića.

udarima i nepravdama koje je doživio, ostao jednom od najvažnijih retorti za proizvodnju vrhunskih košarkaša. Sretan sam i ponosan što sam u tome sudjelovao i svemu tome dao svoj doprinos.

Nesuđeni prvaci Europe -Pitao me jednom jedan novinar zašto više nema takve košarke kakva se u Hrvatskoj igrala od početka osamdesetih godina pa sve do Domovinskog rata. Ta mi smo 1983. godine bili predodređeni za prvake Europe! Zašto u Hrvatskoj više nema vrhunske košarke? Vjerojatno su jedan od najznačajnijih faktora treneri. U trenere treba stalno ulagati, a mi to više ne činimo. Oni bi trebali stalno usvajati nova znanja i usavršavati se, ali ritam je takav da za to više nema vremena. Traže se samo rezultati, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, a zaboravlja se da u rezultate osim rada treba ulagati i znanje, a znanje se razvija i ako ga se ne prati, onda se zaostaje. To se nama sada događa ne samo u omladinskoj nego i u seniorskoj košarci. -Moji kolege i ja imali smo u svojoj trenerskoj karijeri sreću jer smo bili sudionici 26 najvećih svjetskih stručnih skupova o košarci. Na tim seminarima predavači su bili najbolji američki treneri. Tvrtka NIKE u to je vrijeme imala obvezu dovesti iz SAD-a trenere godine i najbolje trenere Europe. Imali smo vrhunske demonstratore. Učili smo kako se radi. Bio sam u SAD-u, vidio sam kako se radi u njihovim kampovima, kako se rade određene vježbe i kako izgledaju kada se idealno izvedu i koji je njihov smisao. Osim toga, bio sam jedan od suradnika u ženskoj i muškoj juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije pa sam imao prilike iz prve ruke vidjeti kako se radi s košarkašicama i košarkašima u istočnoeuropskim zemljama, čak i u Kini i Koreji. To mi je otvorilo vidike. Educirao sam se. Vidio sam svijet. Znao sam kako se i u kojem smjeru košarka razvija. To je bila velika sreća u mom košarkaškom životu. Danas trenerima nedostaje ta vrsta edukacije. LISTOPAD/STUDENI 2013.

10.

Povijesna uloga dvorane OŠ Tina Ujevića -Koliko stručni rad s djecom zaista vrijedi pokazalo se i jednom zgodom kada su mi prigovorili da je meni lako postizati takve rezultate s košarkom kada košarku sva djeca vole. Odgovorio sam im: -Dobro, ja ću svoje principe i svoje znanje primijeniti na neatraktivnu odbojku pa ćemo vidjeti. Dvije godine sam djecu u školi učio igrati odbojku i nakon te dvije godine škola Lepa Šarić postala je prvak Dalmacije u odbojci. -Ta škola sa svojom nevelikom sportskom dvoranom postala je poligon na kojem se rađala i još uvijek se rađa šibenska košarka. Prije izgradnje škole i mog dolaska u Šibeniku po školama se malo radilo na košarci jer nije bilo ljudi s afinitetom prema tom sportu. Osnovna škola Tina Ujevića je eto, pukim slučajem i stjecajem životnih okolnosti imala mene. Iako u njoj škola košarke formalno nije postojala, ona je postojala u stvarnosti. Zbog izvanrednih rezultata tako su je doživljavali pa smo je spontano tako počeli i prezentirati. Poanta je dakle u tome da je stručni rad s djecom jedini mogući put do vrhunskih rezultata u košarci i bilo kojem drugom sportu. Dodatna potvrda za ovu tezu je činjenica da škola Tina Ujevića, kada se pogleda objektivno, uopće nema osnovne tehničke preduvjete za vrhunski rad s djecom. Ta ona ima samo malenu i nefunkcionalnu dvoranu, nema vanjskih terena, nema teretanu, nema praktično ništa od potrebnih pomagala i nužnih tehničkih preduvjeta. Ipak ona je i u konkurenciji dječaka i u konkurenciji djevojčica uspješna u košarci, odbojci i stolnom tenisu. -U početku to nije bila škola košarke u nekom formalnom i organizacijskom smislu, već se, stjecajem okolnosti, u okviru školskog programa i izvanškolskih aktivnosti stručno radilo s djecom koja su bila zainteresirana za košarku. Rezultati koje smo postizali i koje još uvijek postižemo zorna su potvrda da smo radili dobro. OŠ Lepa Šarić / Tina Ujevića bila je 34 puta prvak županije i četiri puta prvak Hrvatske, a uz to je bila retorta iz koje se regrutirao najveći

11. 11. Učenicima OŠ Tina Ujevića, generacije 1967./1968., Miro Kotarac je bio razrednik. 12. KK Osvit, osnovan na inicijativu Nene Amanovića, Tomislava Škarice, Ive Mikuličina i Mira Kotarca i istomišljenika u Izvršnom odboru KK Šibenka, u nepune je dvije godine dokazao opravdanost tog projekta koji je ubrzo Košarkaški savez Jugoslavije pod imenom Sistem Osvit prihvatio kao model za školovanje i stjecanje iskustva mladih košarkaša.

12.

broj najboljih šibenskih košarkaša. Iz male i neadekvatne dvorane moje osnovne škole izašli su kao nadareni igrači, a kasnije igrači sa štovanja vrijednim karijerama Aco Petrović, Robert Jablan, Branko Seper, Josip Klisović, Miro Jurić te Dražen Petrović i Neven Spahija iako su tijekom školovanja prešli iz naše škole u novu školu Maršal Tito.

Tvornica dobrih i uspješnih ljudi -Želio bih ukazati na još jednu dimenziju vrijednosti rada s djecom na koju se često zaboravlja,

Bio sam, uz Nenu Amanovića, Tomislava Škaricu i Ivu Mikuličina, jedan od voditelja košarkaškog kampa u Skradinu. Ondje je košarku učio i Dražen Petrović. U kampu su vladala stroga pravila, a košarkaši su imali izlaz samo do ponoći. Dražen je nakon treninga izlazio u grad s Damirom Damjanićem. Jedne večeri vraćamo se malo iza ponoći Neno Amanović, Tomislav Škarica i ja u kamp kad sretnemo na ulici Dražena i Damjanića u društvu s nekim curicama. Bili su prestravljeni. Premrli su od straha. Njih dvojicu ništa ne pitam, nego se obratim curama: -Cure, kakvi su vam ovi dečki? -Odlični su. Pristojni su – cvrkuću one. -Kada je tako, ajmo, dečki, odmah u krevet! – kažem ja smrtno ozbiljan i strog. -A zašto? Zašto moraju baš odmah u krevet? – pitaju one. -A, moje djevojke, da ste rekle da nisu pristojni, onda bi im dao još koju uru, a ovako moraju u krevet. Što će vam kada su tako fini i pristojni? ŠIBENIK

PORTRET

MIRO KOTARAC

14.

13.

a koja je važnija od toga jeste li na nekom natjecanju bili prvi, drugi ili peti... Sva djeca koja su otišla iz naše sportske škole postala su dobri ljudi, nadprosječan broj ih je završio fakultete, oni koji su ostali u sportu postigli su zavidne rezultate i izrasli u vrhunske sportaše. Mi smo dokazali da sport može usmjeriti djecu i mladež na pravi životni put i ukazati im na prave životne vrijednosti, ali treba voditi računa kako se to čini. Djeca moraju vidjeti da znanje, trud i rad donose rezultate. Ako netko, a ima takvih puno, dovede na natjecanje školsku ekipu koja nije spremna, pa ta djeca od nas izgube sa 100 razlike, onda su ona ponižena, frustrirana i, što je najgore, nisu ništa u sportu naučila o životu. Teško je očekivati da će takva djeca sutra biti dobri đaci, uspješni studenti, sportaši ili gospodarstvenici. To je nepošteno prema djeci koja dobro razumiju životnu igru uzroka i posljedica. Ona odmah znaju da su znanje i rad posljedica uspjeha u sportu. Bilo kojem sportu. Treba raditi pa kada nešto napraviš, onda ideš na natjecanje provjeriti koliko je to što si napravio dobro ili nije dovoljno dobro. Zbog toga je dovođenje djece na natjecanja za koja nisu pripremljena u najmanju ruku nepošteno i nehumano.

Veliki, ponosni i dostojanstveni Šibenik -Juniorsko prvenstvo Jugoslavije koje je 1983. godine održano u Šibeniku bio je veličanstven sportski događaj koji je nepravedno i nezasluženo ostao u sjeni skandaloznog oduzimanja titule prvaka Šibenki nakon zadnje utakmice doigravanja seniorskog prvenstva Jugoslavije. Šibenik je baš na tom prvenstvu pokazao koliko je velik i ponosan. Kada se danas gledaju fotografije navijača i cijela ta urnebesna atmosfera na prvenstvenim utakmicama seniora Šibenke i utakmicama juniorskog prvenstva Jugoslavije, 66

ŠIBENIK

13. Beogradski tisak je 1983. godine puno prije završetka prvenstva priznavao Šibeniku da je prijestolnica jugoslavenske pa i europske košarke. 14. Kadeti i kadetkinje Šibenke već su 1980. godine najavili da dolazi vrijeme dominacije šibenske košarkaške škole u Dalmaciji, Hrvatskoj i Jugoslaviji. 15. Šibenska sportska senzacija, nakon osvajanja titule seniorskog prvaka Jugoslavije, prvaci države dva mjeseca kasnije postali su i juniori KK Šibenka . 16. Od 1983. do 1985. godine Miro Kotarac bio je pomoćni trener ženske košarkaške reprezentacije Jugoslavije.

koje je igrano u istoj dvorani dva mjeseca kasnije, teško je, gotovo nemoguće, razlučiti koja od njih pripada jednom, a koja drugom nadmetanju. Juniore Šibenke u dvorani na Baldekinu bodrili su 3500 vatrenih navijača i dvije glazbe. Šibenčani su osjetili veličinu i značaj tog juniorskog prvenstva. Koliko god je finale seniorskog prvenstva bilo napeto, dramatično i koliko god je vrhunske košarke donijelo, juniorsko prvenstvo 1983. godine bilo je nešto posebno jer se na parketu Baldekina pojavio novi naraštaj vrhunskih košarkaša koji će u narednih sedam godina pokoriti košarkašku Europu i izdignuti se do neslućenih vrhunaca tadašnje svjetske amaterske košarke i početi dahtati za vratom profesionalcima iz američke NBA lige.

Kako je tada lijepo bilo biti Šibenčanin

U godini kada su seniori i juniori Šibenke osvojili titule prvaka države u košarkaškom kampu na Jadriji već je bio spreman novi naraštaj šibenskih košarkaša koji će hrvatskom i jugoslavenskom košarkom vladati sve do Domovinskog rata.

-U Šibeniku se pojavila cijela plejada vrhunskih mladih košarkaša iz najboljih klubova tadašnje Jugoslavije. Igrala se vrhunska košarka, a na parketu su bili dječaci rođeni 1965. godine: Prelević, Milićević, Paspalj, Pavićević, Radonjić, Delibegović… Bilo je to izvrsno prvenstvo. Titogradska Budućnost i beogradska Crvena zvezda bili su favoriti. Jaki Partizan nije se uopće uspio kvalificirati u završnicu. Šibenku su, kao juniorskog prvaka Hrvatske, svi respektirali, ali nitko nije pouzdano znao kakvu mi mladu ekipu zapravo imamo. Sjećam se, igrali smo protiv Budućnosti. Igramo i gubimo. U jednom trenutku uvedem u igru klinca Zorana Kalpića, igrača tri godine mlađeg od najmlađeg u protivničkoj ekipi. On uđe i sruši Budućnost. Pogađa za redom iz svih pozicija. Trener Budućnosti mi u onoj paklenoj navijačkoj atmosferi prilazi i viče u uho: -Kotarac, bre, odakle si ovog izvadio?! Oni su znali našu ekipu, ali Kalpića nisu nikada vidjeli. On je bio premlad da bi bilo što o njemu znali. Budućnost se od šoka nije oporavila do kraja utakmice pa nije bilo očekivanog finala Budućnost – Crvena zvezda, već se dogodilo finale Šibenka – Crvena zvezda. Dobili smo moćnu Zvezdu s dvanaest koševa razlike! Dvorana LISTOPAD/STUDENI 2013.

15.

je eksplodirala. Raspoloženje je bilo delirično. Takvo se slavlje ne pamti. Bila je to veličanstvena pobjeda, ali i golema satisfakcija Šibeniku i Šibenčanima nakon nepravedno i nepošteno oduzete titule seniorskog prvaka Jugoslavije dva mjeseca ranije. Tada je u Šibeniku vladala nevjerojatna atmosfera. Košarka je bila predmet obožavanja. U to su vrijeme dvije ulaznice za košarku bile bolje mito od bilo kakvih novaca. To je bila relikvija. Tada je bilo lijepo biti Šibenčanin. Dvorana ori i gori. Pjeva se. Navija. Publika navija, ali ne vrijeđa i ne ponižava protivničke igrače. Tada je u dvorani među publikom bilo puno žena. Dolazak na utakmicu bio je obiteljski blagdan. Muškaraca je bilo možda tek trideset posto. Ostalo su bile njihove supruge i djeca, njihove djevojke. Čuveni trener Ranko Žeravica govorio je da još nikada nije vidio bolju publiku.

1983. - prvi šibenski dream team -Klinci Žurić, Seper, Livljanić, Gulin, Kalipić, Stipaničev, dva Klisovića, Bujas, Bukić, Barižon, Vrančić − to je bio istinski šibenski dream team. Ne treba smetnuti s uma da je u seniorskoj ekipi Šibenke koja je 1983. godine osvojila titulu prvaka države bilo dosta igrača koji su dovedeni iz drugih klubova, a da su u njenoj juniorskoj ekipi koja je osvojila istu titulu bila sve sama šibenska dica. Bio je to veliki uspjeh šibenskog sporta i šibenske, pa i hrvatske, košarke. Ne mogu reći da na taj uspjeh, kao trener, nisam ponosan, ali svojim najvećih uspjehom smatram činjenicu da je od te ekipe čak pet košarkaša završilo fakultet. To je moj uspjeh, to je moj ponos i moje bogatstvo. Napravili smo pravu stvar. Stvorili smo prave ljude i prave sportaše.

Prigovor savjesti -Postoji još jedan sasvim konkretan razlog mog ponosa na činjenicu da su četvorica košarkaša iz jedne od najboljih mladih ekipa koja se ikada pojavila na ovim prostorima završila fakultete. Naime, u to je vrijeme Mirko Novosel, jedan

16.

Dražena su cure obožavale puno prije nego što je postao slavan. Čini se da su one prve shvatile tko je Dražen i što će od njega postati. To je valjda taj fini neuhvatljivi, ali nepogrešivi ženski instinkt. Još dok je kao dječak trenirao u dvorani škole Tina Ujevića i kasnije u Partizanu, dolazile su ga cure gledati. Stajale bi pred vratima, vrpoljile se i čekale da netko naiđe pa bi molile: - Ajme, pustite nas unutra samo malo da ga vidimo.

od najuspješnijih trenera u bivšoj državi i danas priznati stručnjak s ogromnim znanjem i iskustvom, na jednom stručnom predavanju o selektiranju mladih košarkaša kazao kako mladi igrači koji sustavno treniraju i pripremaju se za profesionalno bavljenje košarkom ne mogu redovito pohađati srednju školu. Nisam se složio s takvim razmišljanjem o mladima i sportu te sam javno istupio protiv toga zagovarajući suprotan stav da mladi igrači moraju obavezno ići u srednju školu i završiti srednjoškolsko obrazovanje. Naravno nije lako školovati se i graditi sportsku karijeru. Ja to dobro znam. Istina je i da sam pomagao košarkašima koji su se trudili uz angažman u klubu završiti škole, a zbog obveza nisu stizali učiti i polagati ispite, ali oni su ipak učili, studirali, trudili se i nastojali steći znanje, obrazovanje i zvanje koje će im sutra jamčiti sigurnu egzistenciju nakon što odu iz košarke iz bilo kojih razloga.

Poučak: Dražen Petrović -Mirku Novoselu i njegovoj tezi da profesionalni košarkaš ne može ići u školu usprotivio sam se i primjerom Dražena Petrovića. On nije izostao ni jedan jedini dan iz škole. Bio je nevjerojatno odgovoran i vrijedan. Trenirao je od 6 do 7 sati, onda bi se istuširao pa od 7 do 7,45 imao repeticije iz matematike da ne bi imao trojku i nakon toga na vrijeme stizao na redovnu nastavu. To je Dražen! Zato je razlika između njega i nekih drugih košarkaša bila svemirskih razmjera. Draženov razrednik bio je Paško Bubalo, a poznavao sam i sve ostale njegove profesore, ali nikada nisam morao intervenirati ili urgirati da Dražen dobije neku povlasticu. Lažem! Morao sam jednom urgirati i to kod Draženovog profesora tjelesnog odgoja! Bio je to pravedni, dosljedni i nepopustljivi profesor Miljenko Mrša koji Draženu nije želio progledati kroz prste jer, navodno, nije zbog obveza prema klubu i reprezentaciji ispunio testove motoričkih sposobnosti. Morao sam urgirati. Otišao sam k profesoru Mrši i pokušao ga uvjeriti da u Draženovom slučaju baš ne tjera mak na konac: ŠIBENIK

PORTRET

MIRO KOTARAC

17.

-Ali, Miljenko, to je najbolji sportaš na svijetu! Zar to ne vidiš? -Vidim i znam, ali ne može dobiti potpis ako ne dođe na ispit spreman. Povlastica nema ni za koga pa ni za njega. Danas, sjećajući se te epizode, i profesoru Mrši i Draženu klanjam se do poda. Dražen se bez pogovora pripremio i odradio test iz tjelesnog odgoja. A bilo je to samo pet dana prije one traumatične finalne utakmice protiv Bosne! Dražen je radio zgibove i sve ostalo što je trebalo kao i svi drugi đaci. Dobio je takvu upalu mišića da smo ga morali voditi u Solaris na masažu i u saunu kako bismo ga osposobili za utakmicu, ali on se nije žalio niti je izrekao jednu jedinu riječ prijekora za profesora Mršu. Kakvu je ocjenu dobio iz tjelesnog odgoja? Nikakvu. Tada se dobivao tek profesorov potpis kao dokaz da je učenik uspješno pohađao program nastave tjelesnog odgoja.

18.

17. Od 1985. do 1988. godine Miro je bio pomoćni trener seniorske ekipe Šibenke koju je tada vodio glavni trener Dušan Duda Ivanović. Na ovoj slici su Ivanović i Kotarac s dijelom prve ekipe. Stoje: Šarić, Jablan, Drobnjak, Matov, Matić i Slavica. Čuče: Raca, Zorkić, Dabić, Kalpić i Karađole. Nedostaju Špoljarić i Pilarović. 18. Nastavnički kolektiv OŠ Lepa Šarić prije Domovinskog rata. 19. Miro Kotarac je pasionirani lovac i dugogodišnji lovački dužnosnik. Na ovoj je slici s lovcima koji su polagali lovački ispit u Unešiću. 20. Predah u zbornici OŠ Tina Ujevića 1996. godine.

Nema talenta koji se može zatomiti, ali ni uspjeha bez rada i upornosti -S Draženom se puno radilo, a on je bio zahvalan učenik koji se silno trudio sve ono čemu smo ga učili dovesti do savršenstva. No govoriti da smo mi stvorili Dražena nije realno. Kada bi to bilo moguće, mi bismo stvorili barem još pet Dražena. Točno bi bilo reći da je on uz našu pomoć stvorio sam sebe. Nikada nisam kazao: -Ja sam stvorio tog košarkaša ili košarkašicu. Ja sam s tom djecom radio i pokušao ih osposobiti da iz sebe izvuku najviše što mogu. Bitno je svakome dati šansu da dođe do svog tjelesnog ili umnog maksimuma. -Dražen je počeo igrati se košarke sa sedamosam godina u dvorani škole Tina Ujevića uz svoga brata Acu. Dolazio je s njim i dok je on trenirao, Dražen se sa strane igrao košarke i odrađivao neki svoj program. Već se tada vidjelo da fanatično voli košarku, no bio je malešan, a mi smo tada počinjali sustavno raditi s dječacima i djevojčicama tek kada bi napunili dvanaest godina. Kada sam preuzeo dužnost trenera ženske ekipe KK Šibenik, Dražen je počeo dolaziti 68

ŠIBENIK

2006. godine Miro Kotarac dobio je kao zaslužni sportski djelatnik prestižno državno priznanje Franjo Bučar.

Terezija i Miro Kotarac prvo su zaposlenje po završetku studija dobili 1966. godine u Lozovcu.

u sportsku dvoranu na Baldekinu. Doveo bi ga otac, a on se presvukao u prvom redu gledališta i onda radio s nama. Bilo nam je jasno da će to dijete biti vrhunski košarkaš. Talent se ne može zatomiti. Pitanje je samo sreće da se nadarene sportaše na vrijeme uoči, prepozna i da im se u pravom trenutku pruži priliku da se dokažu. Međutim sve je to uzalud ako talent ne prate rad i upornost. Bez ustrajnog rada i odricanja svaki veliki talent ostaje samo neostvareni san.

Škola košarke Dražen Petrović -Kada već govorim o Draženu, mislim da smo predugo čekali da nekoj šibenskoj sportskoj instituciji damo njegovo ime. Budući da je Zagreb svom košarkaškom centru dao ime Dražena Petrovića, a da je nekako u isto vrijeme Trogir otvorio školu košarke i dao joj ime Dražena Petrovića, ja sam 1996. godine na sjednici Izvršnog odbora KK Šibenka postavio pitanje zašto se Šibenik kao grad u kojem je Dražen Petrović rođen i u kojem je kao sportaš stasao nije ni na koji način odužio svom najboljem sportašu i zašto u Šibeniku ni jedna sportska institucija ne nosi Draženovo ime. Ta moja ideja naišla je na otpor među pojedincima u Šibenki koji su smatrali da je Dražen pobjegao iz Šibenika i da Šibeniku kao košarkaš nije dao dovoljno. Mislio sam da je Dražen otišao iz Šibenika u trenutku kada je već uvelike prerastao svoju Šibenku i u Šibeniku ne bi mogao napredovati. Ustrajao sam na prijedlogu da se Draženu moramo odužiti i predložio da se osnuje Škola košarke Dražen Petrović koja će biti omladinski pogon KK Šibenke. Nekima nije bilo baš jasno kako će to organizacijski funkcionirati. Mislili su da predlažem osnivanje nekog paralelnog kluba. U prvi mah taj je prijedlog bio odbijen. Nakon nekoliko mjeseci to sam pitanje ponovno stavio na dnevni red. Ovog puta sam se pripremio, raspitao se, konzultirao i propise i struku. Škola košarke Dražen Petrović i KK Šibenka dvije su pravne osobe povezane ugovorom. KK Šibenka ne može igrati prvenstvo ako nema juniorsku i kadetsku ekipu, a samo pretkadeti, dakle najLISTOPAD/STUDENI 2013.

prvu novu generaciju vrhunskih šibenskih košarkaša: Mira Bilana, Luku Petkovića, Luku Drezgu, Filipa Vukičevića, Marka Sandrića... Imali smo u jednom trenutku čak osam igrača u kadetskoj i juniorskoj reprezentaciji Hrvatske. Dvije godine kasnije bili smo prvaci Hrvatske u juniorskoj i predkadetskoj konkurenciji te u konkurenciji srednjih i osnovnih škola. To je možda neponovljiv rezultat. 19.

mlađi košarkaši, naša djeca mogu se natjecati pod imenom Škole košarke Dražen Petrović. Kada smo konačno dobili zeleno svjetlo, skupio sam desetak osnivača da bismo mogli donijeti statut i konstituirati se. Tako smo ipak 1997. godine osnovali prvu pravu školu košarke u Šibeniku i dali joj ime Dražena Petrovića. Bio sam prvi trener i voditelj škole. Uz mene je tada radio Toni Marušić, a Josip Klisović je vodio juniorsku ekipu. U Izvršni odbor Škole košarke uključili smo sve ravnatelje osnovnih škola pa smo već 1998. godine umjesto dva sata dnevno u dvorani OŠ Tina Ujevića imali na raspolaganju čak trideset sati tjedno za dvoranski rad jer smo ušli u sve školske dvorane. -Čim je KK Dražen Petrović službeno registriran, Uprava se prihvatila posla i vrlo brzo klub materijalno i financijski konsolidirala. Puno su tome pridonijeli njegovi dosadašnji predsjednici: Tonči Kandido, Jakov Terzanović, Gordan Baraka, Rade Lucić i Vjeko Žaja, a nemjerljiv je doprinos Josipa Milakovića Jote i Jose Marinovića. Jota je operativac, genij za pronalaženje materijalnih i financijskih sredstava, a Joso neumoran mrav koji održava sve dvorane u gradu i postavlja ploče s koševima u svim školama i na svim igralištima i to ne samo u Šibeniku. Bez njih dvojice KK Dražen Petrović sigurno ne bi postigao tako vrijedne rezultate niti bi imao ugled koji, kao škola košarke, uživa u Hrvatskoj pa i šire.

20.

Prijatelji i suradnici – Miro Kotarac i Milivoj Mita Boranić, jedan od prvih uspješnih šibenskih košarkaša nakon Drugog svjetskog rata i veslački stručnjak svjetske reputacije.

Zauvijek volonter -Radio sam sa seniorima i juniorima Šibenke, s košarkašicama Elemesa, sa ženskom omladinskom reprezentacijom Hrvatske te ženskim juniorskim i kadetskim reprezentacijama Jugoslavije… Sve sam to radio u svoje slobodno vrijeme i nikada nisam napustio posao nastavnika tjelesnog odgoja u svojoj školi Tina Ujevića. -Ljubav prema djeci i radu s djecom jedan je od glavnih razloga zašto se košarkom nikada nisam bavio profesionalno i zašto sam odbijao sve ponude da postanem profesionalni trener. Taj moj stav znaju svi u šibenskoj i hrvatskoj košarci. Bezbroj puta sam ga manifestirao i ostajao dosljedan svojim principima. Recimo, bio sam član Izvršnog odbora, šef struke u prvoj ekipi i šef omladinskog pogona KK Šibenke kada je odlučeno da se za prvog čovjeka omladinskog pogona uzme profesionalni trener. To mjesto je zanimalo Mladena Šestana, ali je on prije nego što se javio na natječaj došao k meni i pitao me slažem li se s tim. Kazao sam mu: -Da sam želio biti profesionalni trener, ja bih to bio. Podržao sam ga i on je postao profesionalni trener omladinskog pogona Šibenke. Zašto se nisam želio profesionalizirati? Jednostavno, ja sam bio obiteljski čovjek. Imao sam dobar brak, dvoje djece, na skrbi majku koja je živjela s nama, ali i sigurnu egzistenciju zahvaljujući radu u prosvjeti. Imao sam životnu sigurnost. Košarka me nije hranila. Meni je to bio hobi i ostat će dok mi to bude užitak.

2003. - drugi šibenski dream team

Neću se košarkom baviti profesionalno, nego samo iz ljubavi

Nakon prve godine rada iznajmili smo autobus i s četiri ekipe otputovali u Split da se ogledamo s odgovarajućim ekipama KK Jugoplastike i tako provjerimo što smo postigli. Sve utakmice smo izgubili s više od pedeset koševa razlike. Samo je generacija 1985. godine s kojom smo počeli raditi 1997. godine prošla malo bolje i izgubila s manje od trideset koševa razlike. Ta provjera uklapala se u program rada škole i procjenu da će prvi rezultati sustavnog rada biti vidljivi za šest godina, dakle 2003. godine. Tako je i bilo, nakon šest godina rada imali smo

-Ne mogu reći da nije bilo kolebanja. Izazovi su bili veliki. Plaća je bila puno veća nego u školi. Tu je i društveni prestiž pa i beneficije koje sport sobom donosi. Ipak, kad god mi je bilo ponuđeno da napustim školu i profesionalno se bavim košarkom, rekao sam: -Ne. Nisam želio da egzistencija moje obitelji ovisi o tome hoću li dobiti plaću zato što sam nekome simpatičan. Čvrsto sam odlučio: ostat ću u Šibeniku i neću se košarkom baviti profesionalno, nego samo iz ljubavi. Kada mi to postane teret, onda ću reći: -Dosta! Više ne mogu. ■

FOTOGRAFIJE: ANTE BARANIĆ, VILSON POLIĆ, RADOVAN GOGER, STANKO FERIĆ I PRIVATNE FOTOGRAFIJE OBITELJI KOTARAC

ŠIBENIK

CULINARIA ŠIBENIK

C U L I N A R I A

Š I B E N I K

Boje i čari babljeg ljeta Šibenske boje jeseni SASTOJCI (PO OSOBI): 220 grama junetine (bok, koljenica…) ili miješanog mesa (junetina, teletina, janjetina…) 100 - 120 grama mrkve pola kilograma pomidora list svježe zelene salate list svježeg radiča dvije žličice senfa žlica šećera žličica hrena tri krumpira veličine šake na 8 prosječnih mrkava stručak lišća petrusimena korijen petrusimena korijen selena jedna kapula jedan korijen đumbira prstohvat petrusimena sol i papar po ukusu dvije-tri žlice maslinova ulja desetak zrna crnog papra PRIPREMA: 1.LEŠANJE MESA U nezasoljenoj vodi najprije se prokuha začinsko bilje i korjenasto povrće pa se u vruću povrtnu juhu dodaje meso i kuha na laganoj vatri dva i po sata. Kada je meso kuhano, izvadi ga se iz vode i još vrućeg izreže na sitne komade kako bi ga se dok je još toplo moglo začiniti senfom, paprom, nagratanim hrenom i maslinovim uljem te posoliti po ukusu. Začinjeno

ŠIBENIK

kuhano meso pažljivo se miješa rukama i utisne u kalup ili posudu kako bi dobilo lijep oblik, pritisne nekim teretom i ostavi da se ohladi. 2.PRIPREMA PIREA OD MRKVE U slanu se vodu najprije stavi kuhati krumpir izrezan na kocke, a kada malo omekša, dodaje se mrkva. Povrće se kuha na laganoj vatri dok krumpir ne bude dobro kuhan, a mrkva malo čvršća. Kada su krumpir i mrkva gotovi, treba ih procijediti pa još malo prevrnuti u teči nad vatrom tek da ispari sva tekućina. Nakon toga se krumpir i mrkva posole, začine paprom i po ukusu curryjem te

na uobičajeni način pretvore u pire. 3.ŠALŠA OD POMIDORA Svježe pomidore treba na minutu-dvije baciti u kipuću slanu vodu pa im oguliti kožicu, narezati ih i pirjati sa sitno narezanom kapulom na maslinovu ulju. Kada pomidore omekšaju, može ih se pasirati da se odvoje sjemenke. U principu šalšu od pomidora ne treba soliti, već je bolje umjesto soli dodati malo šećera. PRIJE IZNOŠENJA NA STOL Na pijat se najprije stavi pire od mrkve i oblikuje u kružnicu. Oko njega se napravi nova kružnica od šalše od

pomidora, u sredinu se položi lešo meso izvađeno iz kalupa i ukrasi listovima zelene salate i radiča, a po ukusu i jednom crnom ili zelenom maslinom iz salamure. VINO Uz ovo koloritno jelo prijaju razna vina, osobito bijela, a mi smo ga uspjeli idealno sljubiti s vinom neobična imena Moja M. Riječ je o maceliranoj maraštini, Šibenčani bi rekli žutini, iz vinarije Duboković s otoka Hvara. Uputno je da vino ne bude previše hladno kako bi do izražaja mogle doći sve njegove vrline.

LISTOPAD/STUDENI 2013.

oznajete li bilo koga, počevši od sebe, tko i bijele (sijede), nazivaju bapske vlasi. U pučkoj će zanijekati da je bablje ljeto najljepši dio predaji može se naći priča da su te niti zapravo godine? Babljim ljetom nazivamo razdoblje vlasi zlobnih i zločestih mladih djevojaka koje ugodnog toplog, nježnog i suhog vremena koje nas se početkom jeseni pretvaraju u vještice. Postoji ponekada obraduje i obgrli finom sjetnom nostali ljepša pučka priča po kojoj su te niti predivo vigijom nedugo nakon kalendarskog početka jeseni. lenjaka i patuljaka od kojeg oni tkaju platno za Na sjevernoj Zemljinoj polutki bablje ljeto obično svoje ruho. U Dalmaciji postoji vjerovanje da će traje od kraja rujna do sredine studenoga, a naše se djevojka kojoj se paučina zaplete u kosu uskokrajeve blagoslovi svojom vilinskom ljepotom i ro udati, da će ponijeti mladenkin veo. Kako god blagošću najčešće oko sredine listopada. Nazivabilo, nitko ne poriče da je bablje ljeto vrijeme finih ju ga još i miholjskim ljetom prema blagdanu sv. Portret Rudolfa Štefana snimio: Davor Šarić užitaka, vrijeme kupanja u blagim zrakama sunca, Mihovila koji pada na 29. rujna. U kontinentalnim dijelovima Hrvatda su to dani kada je čovjeku ugodno osjećati se živim i prepuštati se ske ponegdje ga nazivaju i martinjskim ljetom, a na žalost nije neka paletama pastelnih boja koje oslikavaju njegove obzore. U takvom lirnaša autohtona privilegija jer ga poznaju i vole u većem dijelu Europe. skom ozračju treba u rano popodne sjesti negdje na balkon ili teracu pa Zašto se pitoma oaza ljeta u srcu jeseni zove baš bablje ljeto? Prema uz suptilnu spizu i gutljaj finog vina dočekati rumeni zalaz Sunca. Za te jednoj od teorija, a ona nam se čini najzanimljivijom, ime te, u naravi trenutke babljeg ljeta naš je Rudi Štefan kreirao dva, bojama i okusima meteorološke, pojave potječe od niti paučine na kojima mladi pauci u osobita, jela. Birajući pastelne boje, donio nam je na pijatu smirenost i harmoniju. ■ ranu jesen jedre kroz zrak. Te niti slavenski narodi, zato što su tanke

Tartar od tunjevine Mikoljsko ljeto SASTOJCI (ZA ČETIRI OSOBE) 200 grama svježe tunjevine 150 grama graška 400 grama dehidriranih crnih maslina četiri žlice ikre od pastrve stručak salikorije, biljke koja raste u solanama i po vrlo slanim kamenjarima uz more, jede se sirova ili ovlaš prokuhana, u Dalmaciji je dosta rijetka, ali izdašno uspijeva oko bivših solana u Zablaću. Ako nema salikorije, dobro će poslužiti štir ili, u sezoni, šparoge. grančica koromača dva-tri prstohvata cvijeta soli maslino ulje papar PRIPREMA: Priprema ovog slasnog jela je jednostavna. Grašak treba kratko prokuhati u slanoj vodi. Salikoriju ili štir (ako je sezona odlične su i šparoge) također treba prokuhati u slanoj vodi tek da ne bude sirova (da se osjeti pod zubom), a tunjevinu treba samo sitno izrezati. Grašak i sitno sjeckanu svježu tunjevinu treba pažljivo pomiješati, začiniti cvijetom soli i paprom te smjesi dodati malo maslinova ulja pa staviti u kalup da dobije lijep oblik.

PRIJE IZNOŠENJA NA STOL Tartar od tunjevine prožet zrnima graška stavi se na pijat i pokapa s nekoliko kapi maslinova ulja. Na njega se stavi žlica ikre od pastrve pa se sve ukrasi zelenom grančicom koromača. Uz to se kao mali prilog poslužuju dva-tri pinjura salikorije poprskane maslinovim uljem i (tko voli) poprskane s nekoliko kapi domaće kvasine. VINO Ovo jelo je usko povezano sa solju. Tartar je začinjen cvijetom soli, a uz njega se servira prilog od biljke koja raste oko solana ili po jako zasoljenom stijenju uz more. Takvo treba biti i vino pa je izbor sužen na sorte grožđa koje uspijevaju na kamenu, u blizini mora. U toj je kategoriji gotovo bez konkurencije naš autohtoni babić. Babić je malo ćudljiv i ne uspijeva ga baš svaki vinar pretočiti u vrsno vino. Među malim proizvođačima babića u zadnje se vrijeme ističe vinarija Suha punta Lea Gracina, naravno, iz Primoštena pa ne bi bilo loše uz ovo suptilno jelo ukazati povjerenje njegovom babiću koji trži pod imenom Tirada.

ŠIBENIK

ZAVICˇAJNI PUTOPIS

DUŽ OTOKA KORNATA OD OPATA DO PROVERSE

Z A V I Č A J N I

P U T O P I S

Daleko putovanje nepoznata

NAPISAO I SNIMIO: JOSO GRACIN

LISTOPAD/STUDENI 2013.

Ĺ etnja pored i oko ĹĄetnice na obali Kanala sv. Ante

u prostranstva blizine

ZAVICˇAJNI PUTOPIS

ŠIBENIK

SMARAGDNE OČI HRVATSKE

LISTOPAD/STUDENI 2013.

oj Kanal sv.Ante nije dugačak niti tri kilometra, a svojom ljepotom svakome tko ga ugleda raširi zjenice i uzdahom divljenja ispuni dušu. Moja duša tom je ljepotom trajno ispunjena i zarobljena zagrljajem uzajamne ljubavi iz kojeg se više ne može ni otrgnuti, ni izvući. S terase ispred svoje kuće, iz moje osobne zelene sjene borova, vidim njegov najljepši dio. Slika je uvijek ista, ali su boje i prizori uvijek drukčiji, neuhvatljivi i neponovljivi. Svakog jutra, svakog dana i u svaki suton uvijek im se iznova divim. To je trajni nepresušni izvor na kojem gasim žeđ znatiželje i iz kojeg crpim eliksir inspiracije za svoja putovanja s kojih se vraćam sretno umoran, željan slatkog sna da bih se probuđen s prvim zrakama sunca opet napio nektara ljepote kojom sam okružen.

Zov blizine Zimi je Kanal sv. Ante tih i dostojanstven, uzvišen poput katedrale. Uhvatim ponekada sebe i prijatelje koji navrate kako razgovaramo tiho, gotovo šaptom kao u crkvi. Ljeti je slika drukčija. Kanal se pjeni od života. Bruji kao napeta žica na gitari, a ja dvadesetak metara iznad te bujice pijem mirno svoj mirisni čaj i razmišljam kamo da krenem, kuda bih mogao poći. Zovu me mnoge daljine, ali ovoga puta bio je jači zov - blizine. Poći ću čak tamo, tako blizu, a tako daleko - na drugu obalu svog kanala. Gledam ja tu dugu obalu, tu blizinu od kada znam za sebe, ali nisam siguran čega sve ima tamo prijeko iako sam nekoliko puta tijekom prošle i ove godine odrađivao neke poslove na uređivanju i opremanju turističke šetnice sv. Ante za koju je Šibenik dobio pozamašnu pomoć od Europske unije. Neću nikada ni otkriti sve tajne druge obale ako ne odem onamo, a zanima me i kako je ispala šetnica. Istina, dobro je poznajem, ali nije isto raditi na njenoj izgradnji i šetati njom bez obveza.

Hitlerove oči Pola sata kasnije već sam u kaiću, oduševljeno plovim ravno prema drugoj obali i odmah upadam ravno u nevolje! Ploviti kaićem preko kanala pogibeljno je najmanje kao pretrčavanje autoceste prvog dana vikenda kada se njom u suprotnim smjerovima valjaju bujice automobila turista koji odlaze kućama i turista koji hitaju k obali da bi se odmarali i uživali u moru i suncu. Gliseri, brodovi, jedrenjaci, remorkeri napadaju me sa svih strana. Krivudam poput ptice trkačice iz crtanih filmova da me ne pregaze. Osjećam se pomalo glupo zbog ovog nepromišljenog pretrčavanja kanala po najvećoj gužvi. Ipak, sretno sam se dokopao druge obale i uplovio u mir, debelu hladovinu i svježinu svoŠIBENIK

ZAVICˇAJNI PUTOPIS

ŠETNJA PORED I OKO ŠETNICE NA OBALI KANALA SV. ANTE

je stare sigurne luke, ravno u Hitlerove oči. U taj prokop koji svi zovu Hitlerove oči, iako nitko ne zna ni tko im je ni kada ni zašto dao to ime, uplovljavam po navici, a i sviđa mi se laki ulazak duboko u utrobu stijene. Privlači me taj mistični tunel. Uživam u njegovom mirisu i svježem povjetarcu što me poput hladnog vlažnog pasjeg jezika blago liže po licu i rukama.

Početak šetnje oko šetnice Kaić sam ostavio u zjenici Hitlerovih očiju jer će tu biti dobro zaštićen od udara valova dok ja budem šetao od vile Moj mir do tvrđave sv. Nikole i istraživao unutrašnjost zablaćkog poluotoka tamo negdje do jezera Velike soline prema jugu i ceste Mandalina – Zablaće na istoku. Nabacim ranac na leđa pa kroz tunel koji spaja oči s malim pristaništem podno pustinjačke špilje sv. Ante izbijem na jarko svjetlo dana. Ispred mene ukaže se minijaturno žalo, taman za dvije, tri osobe. Maleno je ali je najljepše u cijelom kanalu. Sada je ovdje sve drukčije nego prošle godine jer je tu izgrađeno elegantno kameno pristanište s kojeg se otvara pogled na donji dio kanala, prostrani ulaz u uvalu Čapljinu, rtove Košćinovo i Debeli na zapadnoj obali kanala te rt sv.Ante na ovoj strani. Prvi put ne svraćam u špilju sv. Ante da se poklonim

ŠIBENIK

sjenama davnih pustinjaka i pomolim za duše umrlih, nego se odmah laka koraka uspnem uz liticu do nove šetnice i vidikovca s kojeg puca impresivni pogled na cijeli kanal, Jadriju, Srimu, Martinsku i Šibenik.

Zipp - line Proveo sam neko vrijeme vremena radeći kao član ekipe HPK Sveti Mihovil na opremanju nekih njenih dijelova atrakcijama kakvih do sada nije bilo na šibenskom području. Čistili smo krošnje borova od gnijezda borovog prelca, a na litici iznad Hitlerovih očiju čeličnim smo sajlama učvrstili veliki kameni blok težak nekih pet-šest tona da se ne surva u dubinu. Pronašli smo stijenu pogodnu za slobodno penjanje te na njoj odredili i postavili dva smjera za penjače. Radili smo brzo pritisnuti kratkim rokovima, ali smo, sada to vidim, posao zbilja dobro obavili. Postavili smo i osobno isprobali prvi zipp-line u našoj županiji. Ništa mudro i opasno, ali je jako zabavno. Riječ je o klizanju niz uže s vrha stijene sa završnim skokom u more. Taj prvi zipp-line postavili smo između borova na vrhu stijene iznad pustinjačke špilje sv.Ante i malog rta što dijeli veliki tunel Hitlerovih očiju od žala. Visinska razlika od 20 metara daje lijepo ubrzanje i pumpa doze adrenalina taman onoliko ko-

LISTOPAD/STUDENI 2013.

liko treba da bi to bilo privlačno turistima koji žele malo začiniti odmor i napraviti atraktivne fotografije svog pothvata.

Lobor S vrha brda Lobora, najviše točke na obje obale kanala, vidim svoju kuću na drugoj strani. Tu, 65 metara iznad mora i stotinjak metara iznad dna kanala projektant šetnice, arhitekt Niko Bašić smjestio je glavni vidikovac. Znao je što radi, a vidi se da dobro poznaje Kanal sv. Ante kroz koji je kao dječak često plovio sa svojim ocem kada su gajetom na jedra i vesla dolazili iz Murtera u Šibenik. Čini se da postoji neka zabuna s brdom Loborom. Naime u starim knjigama tim je imenom označeno brdo koje se nalazi nešto južnije od brda u kojem su iskopane Hitlerove oči, ali to nije tema koja me sada zanima. Možda ću se time pozabaviti ove zime kada se može putovati i lutati samo po knjigama i starim spisima. Bit će vremena i za provjeru zanimljive priče da su u davnini baš s ove uzvisine izvidnici pratili kretanje brodova i javljali šibenskim gusarima koji su vrebali skriveni u uvali Sićenici.

Paklina Ne zadržavam se dugo na vidikovcu. Idem dalje prema vili Moj mir koja kao da je izgradnjom šetnice izgubila dio svog mira u kojem je ekskluzivno uživala stotinjak godina. Nakon rta Južnog Turna uz zaglušno brujanje milijuna cvrčaka skrećem sa staze kroz šumu prema moru. Brzo napredujući kroz hladovinu borova stižem do mjesta na kojem osjetih miris paljevine. Dan mi se na mah pretvorio u noć i prekrio me tamom davne prošlosti. Jednostavno nisam mogao otjerati iz glave prikaze ljude u prljavoj otrcanoj odjeći kako lože velike vatre i u njih bacaju ljudska tjelesa što u trenu nestaju u žaru i pepelu. Zrak oko mene ispunio se kiselkastim smradom i dimom koji štipa za oči i dušu. Među grmljem na drugoj strani plitke uvale ugledah spodobu prekrivenu crnim plaštem i kapuljačom s kosom među košćatim prstima i poželim što prije nestati s tog mjesta. Otvorih oči i u trenu se nađoh daleko od vizija smrti i užasa, ali na istom mjestu - u uvali Paklenoj obasjanoj ljetnim suncem i ogrnutom blagim mirisom boćatog mora. Ipak u nosnicama i dalje osjećam paljevinu. Negdje sa sjeverozapada vjetar donosi miris dalekog požara. Čini se da sam previše čitao i slušao priče o tome kako je uvala Paklena dobila to ime jer su u srednjem vijeku kada je Šibenikom harala smrtonosna kuge tu spaljivana trupla umrlih. To je zaista bio pravi pakao nadomak grada. Postoji, međutim, i druga priča o Paklenoj i njenom imenu. Tu su stari Šibenčani ŠIBENIK

ZAVICˇAJNI PUTOPIS

ŠETNJA PORED I OKO ŠETNICE NA OBALI KANALA SV. ANTE

navodno skupljali smolu koja se upotrebljavala u tadašnjoj brodogradnji, a nazivali su je paklinom. Ni od jedne ni od druge priče nema danas nikakvog materijalnog traga. Tu su tek ostatci nekakvog mula i velike hrpe smeća koje su na žalo izbacili valovi bure koja se od Crnice i Doca svom silinom obrušava upravo na tu uvalu.

Nove vedute stare Mandaline Idem dalje i nakon nekoliko koraka kao kroz vremenski prolaz u znanstveno-fantastičnim filmovima skočim iz srednjeg vijeka na kraj drugog milenija nakon Krista. Preskočim porušenu ogradu od bodljikave žice i nađem se među pustim ruševnim objektima nekadašnje vojarne bivše Jugoslavenske narodne armije, a odatle makadamskom cestom produžim do uzvišenja na kojem stoji ogromna bijela ploča vidljiva iz svih dijelova grada. To je takozvani reflektor za usmjeravanje radijskih signala. Bez njega se u Šibeniku ne bi mogao čuti program glavnih nacionalnih radijskih postaja. Brdo na kojem je reflektor izdaleka ne djeluje osobito zanimljivo, ali vrijedi se na njega popeti jer se odatle pruža najljepši pogled na Šibenik, poluotok Mandalinu i šibensku luku. Iznenadio me izgled Mandaline. Tek odavde se dobro vidi kolike su se na njoj promjene dogodile. To više nije neugledan i nedostupan poluotok kakav je bio tijekom najmanje jednog i po stoljeća. Umjesto nekadašnjeg vojno-remontnog zavoda i sivih ratnih brodova JNA, što su bili naslagani jedan do drugog cijelom dužinom jugozapadne obale poluotoka, sad sve bliješti od sjaja luksuznih bijelih jahti što su popunile vezove u velikoj modernoj marini.

Žal za izgubljenom prošlošću Vedute Mandaline sada su mnogo ljepše, ali nešto ipak nedostaje. Nema više zgrada pomorske dočasničke škole na Kulinama po kojoj je Mandalina bila izdaleka prepoznatljiva. Gledao sam kada je zgrada bila srušena eksplozivom. Pala je za nepune dvije sekunde. Bilo mi je pomalo žao što je Šibenik izgubio jedan od svojih simbola i dio svoje prošlosti. Kažu da će na njezinom mjestu biti izgrađen veliki luksuzni hotel. To je dobra vijest, ali ipak je šteta što smo se tako olako u nepovrat odrekli dijela šibenske povijesti i baštine. Zar baš nitko nije mogao spasiti tu lijepu zgradu? Nije bilo teško zamisliti u njoj, ako ne visoku pomorsku školu, onda muzej duge, bogate i slavne pomorske povijesti Šibenika. Gledajući s brda, želio sam umjesto prazne šume i ožiljka na punti vidjeti staru zgradu na Kulinama u svoj njenoj ljepoti, ispred nje usidrenu legendarnu dizalicu Veli Jože, oko nje slavne topove s otoka Žirja, na 78

ŠIBENIK

LISTOPAD/STUDENI 2013.

vezu raketnu topovnjaču Petar Krešimir IV., a unutra raskoš svega onoga što je obilježilo pomorsku povijest Šibenika. Predivna prilika koja je zauvijek propuštena. Tužan okrećem leđa Mandalini i spuštam se prema Perišićima i Jurkovićima napuštenim i zaboravljenim zaseocima o kojima se ne zna gotovo ništa. Kako iz pravca kojim sam krenuo do njih nema prohodnog puta, zaputim prema uzvišenjima južno od njih s namjerom da među avetinjski prazne kuće zađem kasnije.

Potkop Velikog medvjeda Uzvišenja se doimaju sasvim običnima jer se izdaleka ne vidi da se na svakom od njih nalaze potkopi i bunkeri iz kojih su nekada vojske nadzirale prostor prema Velikim solinama i Zablaću pa sve tamo od Podsolarskog do Kanala sv.Ante. Prošle godine sam s kolegicom Tatjanom iz speleološkog odsjeka HPK Sv.Mihovil istražio ta dva speleološka objekta. Ujedno smo ih topografski snimili i napravili njihove nacrte. Tatjana je jedan od njih nazvala Anin potkop, a drugom je dala ime Potkop Velikog medvjeda. Dugi su oko 120 metara, a svaki od njih ima dva ulaza i dva kanala osigurana željeznim vratima iza kojih su stepenice za podzemne kanale koji završavaju betonskim bunkerima s puškarnicama otvorenim prema jugozapadu. Unutar svakoga potkopa nalazi se i jedna dobro izolirana

prostorija koja je vjerojatno služila za smještaj vojne posade.

Kormovi Gazim po prašini stare makadamske ceste vraćajući se prema pustim i grobno tihim Jurkovićima. Prolazim iznad Perišića, ali ne skrećem dolje. Privlače me ti Perišići. Nisam nikada svratio među njihove napuštene kuće. Gore s brda, od ulaza u prvi potkop primijetio sam da postoji i poneka renovirana kuća ili novosagrađena na temeljima stare, no ne znam živi li tamo netko. Bila bi prava šteta da tu nema više nikoga jer su oba zaseoka smještena na gotovo idealnom mjestu. Seoska je to idila u neposrednoj blizini grada i mora uronjena u potpuni mir i prelijepu prirodu. Predivno. Ulazim u Jurkoviće u kojima svaka pusta kuća kao da želi ispričati svoju priču koja je trajala, koliko znam, do sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad su otišli njegovi zadnji stanovnici. Ime sela Jurkovići iz novijih je vremena. Staro, izvorno ime tog naselja bilo je Kormovi. Čudno ime koje potječe iz magle davnina povezano je, kažu povjesničari, s vodom i izvorima pitke vode koji se tu nalaze. Štoviše, postoje vjerodostojni zapisi da čitavi teren oko Jurkovića obiluje snažnim podzemnim vodama. Čak i danas nakon velikih kiša kada se podigne razina vode u obližnjem jezeru Velikoj solini, sva se okolna polja pretvore u jezera za

ZAVICˇAJNI PUTOPIS

ŠETNJA PORED I OKO ŠETNICE NA OBALI KANALA SV. ANTE

koja mještani Zablaća koriste izraz site. Dokaz da na zablaćkom poluotoku postoji golem sustav spilja i jama kojima teku podzemne vode nalazi se jugoistočno od Kormova pored ceste Mandalina – Zablaće, unutar žice nekadašnje vojarne Knezova bribirskih. Tamo je velika špilja unutar koje se nalazi pravo jezero slatke i pitke vode. Po toj špilji cijeli prostor nekadašnje vojarne nazivao se Pećine.

Prostranstava zaboravljene prošlosti Na odlasku iz Jurkovića – Kormova iza velike bunje na kraju sela uskom stazom već skrivenom u gustom raslinju idem prema jezeru Velikoj solini koje nazivaju još i Veliko blato. Desno od mene uzvišenje je koje se zove Glavica, a lijevo Kita. Prije četiri godine mi, pripadnici Gorske službe spašavanja, tu smo tražili nestalog starca iz Šibenika. Nakon tri tjedna intenzivne potrage po cijeloj okolici grada, pronašli smo ga, upravo tu pored staze od Kormova prema Velikoj solini, nažalost mrtvog. Dok smo ga tražili, nije bilo vremena razmišljati o prirodnim ljepotama i zanimljivostima ovog kraja pa sam sada bio zatečen svim onim što sam oko sebe vidio. Ah, koliko tu ima posla za istraživače! Samo jezero Velika solina sa svojim solanama i pričama o soli, tom bijelom zlatu, koje je podiglo Šibenik i izgradilo sve njegove znamenitosti izazov je veći od znatiželje običnog šetača. Uznemiri me pomisao da je ljudski život previše kratak da bi se ispričale sve priče koje se nude i otvaraju dok se šeće pored šetnice u Kanalu sv. Ante pa ubrzam korak i, kao da bježim od nepreglednih prostranstava zaboravljene i nepoznate prošlosti tog neznatnog prostora, kroz gustu borovu šumu skoro bez daha izbijem u uvalu Škar.

ŠIBENIK

Labirinti zaborava Kao da sam u sadašnjost izbačen iz jurećeg vremeplova. Ovdje je sve pitomo i poznato. Bruje brodski motori, žamore kupači, u krošnjama stabala šumi maestral, žubore bijeli valići na žalu… Učini mi se da sam spašen, ali me u novi vrtlog prošlosti baci već sam pogled na tvrđavu sv. Nikole. Gorko se kajući što sam u šetnju svojom blizinom krenuo nespreman i nepripremljen, kao da se spuštam u nepoznatu jamu bez konopa, klinova i svjetla, gotovo da sam pokušavao pobjeći od samog sebe ne bih li što prije došao u sigurnost svog doma na suprotnoj obali kanala. Nova šetnica po kojoj sam brzao čista je nepatvorena ljepota. To je remek-djelo genija i vizionara Nike Bašića. Ona otvara moj predivni Kanal sv. Ante pogledu, duši i srcu. Stvorena je za uživanje i divljenje. S nje se, kao i s mog balkona, u ovom zlatnom okviru od stijenja i vode uvijek se vidi ista slika, ali su boje i prizori uvijek drukčiji i neponovljiv. Njom treba šetati s ljubavlju i radošću dok se kamenje kojim je popločana ne pretvori u prah, ali pogleda uvijek prikovana za kanal. Onima koji nešto znaju o bliskoj, davnoj prošlosti i pradavnoj prošlosti ne preporučujem obzirati se prema Kormovima, Solini, sitama… Tamo, uz nepresušne izvore pitke vode, vlada neutaživa žeđ za spoznajama o prošlosti, životu i smrti, o rađanju i nestajanju, o smislu života izgubljenog u labirintima zaborava. Na kraju puta uđem u pustinjačku špilju sv. Ante i tu se, u srcu duše prošlosti moje blizine, pomolim u svetoj tišini za sve moje sadašnje i bivše. Dolje u polutami Hitlerovih očiju čekao me je kaić. Struže bokom o betonski zid i kao da me zabrinuto pita: Ma, di si ti više? ■

LISTOPAD/STUDENI 2013.

ŠIBENIK, VODIČKA 1, KALELARGA, 022 212 621

ADHARA

OAZA ODJEĆE ZA ŽENE KOJE ZNAJU