Biskup na prvoj crti

Vlado Košić

Biskup na prvoj crti

BIBLIOTEK A UČITELJSK A SLUŽBA PISMA I REAGIRANJA

357

VLADO KOŠIĆ

Biskup na prvoj crti

SISAČKA BISKUPIJA

Biskup na prvoj crti Vlado Košić BIBLIOTEKA

Učiteljska služba IZDAVAČ

SISAČKA BISKUPIJA Trg bana Josipa Jelačića 9 44 000 Sisak www.biskupija-sisak.hr ZA IZDAVAČA

mons. Marko Cvitkušić NAKLADNIK

Nakladnička kuća Tonimir Varaždinske Toplice, V. Nazora 6 Tel.:+385 (42) 633 430; fax: +385 (42) 633 480 www.tonimir.hr; e-mail: info@tonimir.hr ZA NAKLADNIKA

Stjepan Juranić UREDNIK

Stjepan Vego LEKTURA

Ivan Sklizović GRAFIČKO OBLIKOVANJE

Tanja Mosler, Mosler dizajn, Petrinja TISAK

Tiskara Tonimir, Varaždinske Toplice NAKLADA

1000 primjeraka ISBN

978-953-7610-94-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne

i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 863243 Tiskano u studenom 2013.

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

SADRŽAJ HOMILIJE Misa za žrtve Bleiburga i Križnog puta ...........................................................13 (Bleiburg, 15. svibnja 2010.)

Misa za alkare ..........................................................................................................22 (Sinj, 8. kolovoza 2010.)

Misa zadušnica za žrtve totalitarnih režima .................................................26 (Sisačka katedrala, 23. kolovoza 2010.)

Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata ......................................................30 (Crkva Sv. Lovre u Petrinji, 21. rujna 2010.)

Misa za poginule i nestale pripadnike MUP-a RH ........................................35 (Sisačka katedrala, 27. rujna 2010.)

20. godišnjica mučeničke smrti Antuna Grahovara ...................................39 (Crkva Pohoda BDM u Sisku, 9. studenoga 2010.)

Misno slavlje u spomen branitelja Gvozdanskog .......................................43 (Gvozdansko, 16. siječnja 2011.)

Misa za Domovinu .................................................................................................49 (Sisačka katedrala, 8. travnja 2011.)

20. godišnjica ustrojavanja SJP OSA ..............................................................54 (Sisačka katedrala, 9. travnja 2011.)

Misa nakon presude hrvatskim generalima u Haagu ...............................58 (Sisačka katedrala, 15. travnja 2011.)

Misa i blagoslov spomenika Vilimu Cecelji ...................................................61 (Crkva Sv. Bartola u Hrastovici, 17. travnja 2011.)

Blagdan svetog Josipa Radnika .......................................................................66 (Crkva Sv. Josipa Radnika u Sisku, 1. svibnja 2011.)

20. obljetnica napada na policijsku postaju u Glini ..................................70 (Crkva Sv. Ivana Nepomuka u Glini, 26. lipnja 2011.)

Proslava blagdana sv. Nikole Tavelića ...........................................................74 (Tomislavgrad, BiH, 10. srpnja 2011.)

Misa zadušnica za generala Đuru Brodarca .................................................80 (Crkva Pohoda BDM u Sisku, 15. srpnja 2011.)

4

Dan spomena žrtvama totalitarnih i autorititarnih režima 20. stoljeća ............................................................................................................... 84 (Sisačka katedrala, 23. kolovoza 2011.)

Međunarodni dan nestalih i zatočenih ......................................................... 90 (Crkva Svetog Lovre u Petrinji, 30. kolovoza 2011.)

Dan branitelja Grada Siska .................................................................................93 (Sisačka katedrala, 3. rujna 2012.)

Godišnjica stradanja Zrina ................................................................................ 96 (Zrin, 11. rujna 2011.)

Dan neovisnosti Republike Hrvatske ........................................................... 101 (Crkva Sv. Bartola u Hrastovici, 8. listopada 2011.)

Misa zadušnica za pok. Brunu Bušića .......................................................... 105 (Crkva Sv. Marka u Zagrebu, 16. listopada 2011.)

Stepinčevo ............................................................................................................ 110 (Crkva Bl. Alojzija Stepinca, Budaševo i crkva Bl. Alojzija Stepinca u Kutinskoj Slatini, 10. veljače 2012.)

Blagdan sv. Ilije proroka ................................................................................... 115 (Crkva Sv. Ilije proroka u Donjim Kukuruzarima, 20. srpnja 2012.)

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti ..................................................... 119 (Kapela Sv. Duha u Lekeničkoj Poljani, 5. kolovoza 2012.)

Proglašenje biskupijskim svetištem župne crkve BDM u Kloštru Ivaniću.............................................................. 124 (Crkva Uznesenja BDM u Kloštru Ivaniću, 15. kolovoza 2012.)

Dan branitelja Grada Siska .............................................................................. 129 (Sisačka katedrala, 3.rujna 2012.)

Misa za stradale Zrinjane ................................................................................ 133 (Zrin, 9. rujna 2012.)

Dan branitelja Grada Petrinje ......................................................................... 138 (Crkva Sv. Lovre u Petrinji, 16. rujna 2012.)

Dan branitelja Sisačko-moslavačke županije ........................................... 143 (Sisačka katedrala, 18. listopada 2012.)

Misa u Gvozdu ...................................................................................................... 147 (Crkva Sv. Petra i Pavla u Gvozdu, 28. listopada 2012.)

Misa zahvalnica za oslobađajuću presudu hrvatskim generalima ... 151 (Sisačka katedrala, 16. studenoga 2012.)

Proslava 3. obljetnice ponovne uspostave Sisačke biskupije ............ 154 (Sisačka katedrala, 5. prosinca 2012.)

5

13. godišnjica smrti dr. Franje Tuđmana .................................................... 160 (Sisačka katedrala, 10. prosinca 2012.)

Misa u Gvozdu ...................................................................................................... 164 (Crkva Sv. Petra i Pavla u Gvozdu, 23. prosinca 2012.)

Stepinčevo ............................................................................................................ 167 (Crkva Bl. Alojzija Stepinca, Budaševo i crkva Bl. Alojzija Stepinca u Kutinskoj Slatini, 10. veljače 2013.)

Cvjetnica ................................................................................................................ 173 (Sisačka katedrala, 24. ožujka 2013.)

Misa zahvalnica za uspješno obranjen Grad Sisak od poplava .......... 177 (Sisačka katedrala, 21. travnja 2013.)

Blagdan sv. Josipa Radnika ............................................................................ 183 (Crkva Sv. Josipa Radnika u Sisku, 1. svibnja 2013.)

Misa za braću Antuna i Stjepana Radića .................................................... 189 (Crkva Sv. Martina u Martinskoj Vesi, 11. lipnja 2013.)

Misa za sve hrvatske žrtve povodom održavanja 6. kongresa HŽD-a ................................................... 193 (Sisačka katedrala, 16. lipnja 2013.)

Misa za poginule branitelje povodom 20. godišnjice UHDDR-a SMŽ .. 199 (Crkva Pohoda BDM u Sisku, 20. lipnja 2013.)

Misa zadušnica za žrtve Jazovke ................................................................... 204 (Jazovka, 22. lipnja 2013.)

Proglašenje Svetištem crkve Uznesenja BDM u Gori ............................. 211 (Gora, 15. kolovoza 2013.)

Misa zadušnica za žrtve svih totalitarnih režima ..................................... 217 (Sisačka katedrala, 23. kolovoza 2013.)

Obilježavanje 70. obljetnice stradanja stanovnika Zrina ..................... 223 (Zrin, 15. rujna 2013.)

Misa zadušnica za ubijene i nestale žrtve iz „Borovo Commerca” ... 231 (Crkva Gospe Lurdske u Vukovaru, 19. studenoga 2013.)

GOVORI Predstavljanje knjige „Sunčica - svjedočanstvo zlostavljanih žena u Domovinskom ratu“ .......................................................................................... 239 (Velika dvorana Pastoralnog centra katedralne župe u Sisku, 1. prosinca 2011.)

6

Predstavljanje knjige „Gvozdansko - Hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora“ autora Damira Borovčaka ............................................. 241 (Zagreb, 12. siječnja i Sisak, 13. siječnja 2012.) „Duhovni temelji za budućnost Hrvatske“ - okrugli stol Udruge za hrvatski identitet i prosperitet (HIP) ............................................................ 245 (Zagreb, hotel Sheraton, 14. svibnja 2012.)

Tribina “Dižemo glas do neba – oslobodite hrvatske generale!” ...... 249 (Muzej Mimara u Zagrebu, 10. studenoga 2012.) „Srce i riječ za Vukovar“ – Svečana akademija u povodu sjećanja na žrtvu Vukovara i kao znak zahvalnosti svim hrvatskim braniteljima . 253 (Nadbiskupski pastoralni institut u Zagrebu, 20. studenoga 2012.) „Vjernički pogled na Domovinski rat“ – predavanje u nizu Hrvatski martirologij .......................................................................................................... 257 (Sisak, Veliki Kaptol, 12. prosinca 2012.)

Predstavljanje knjige Ante Kovačevića „Čovjek i njegova sjena“ ...... 268 (Sisak, Veliki Kaptol, 30. siječnja 2013.)

Tematska sjednica Odbora za ljudska prava i nacionalnih manjina 272 (Hrvatski sabor, 6. veljače 2013.)

Predstavljanje knjige „Rasizam domaćih slugu“ akademika Josipa Pečarića ................................................................................................................. 275 (Sisak, Veliki Kaptol, 14. veljače 2013.)

Predstavljanje knjige „Memoari“ prof. Zdravka Tomca .........................279 (Zagreb, NPI, 3. prosinca 2012. i Sisak, Veliki Kaptol, 21. veljače 2013.)

Predstavljanje knjige Damira Borovčaka „Zrin 70 godina poslije komunističkog genocida ili zločinački ‘antifašizam’ protiv hrvatskog pučanstva“ ............................................................................................................ 286 (Sisak, Veliki Kaptol, 8. studenoga 2013.; Osijek 19. studenoga 2013.; Drenje 20. studenoga i Zagreb 26. studenoga 2013.)

PISMA I REAGIRANJA Poziv na molitvu za pravednu presudu hrvatskim generalima na sudu u Haagu .................................................................................................................. 293 (5. studenoga 2012.)

Inicijativa za slobodnu nedjelju u Sisačkoj biskupiji ............................. 295 (13. veljače 2013.)

Poziv na molitvu i post za haške uznike iz BiH ......................................... 298 (5. ožujka 2013.)

7

Osnivanje zaklade za gradnju župne Crkve Našašća Svetog Križa u Zrinu ........................................................................................................................ 299 (19. ožujka 2013.)

Intervju za mrežne stranice Sisačke biskupije ......................................... 301 (30. travnja 2013.)

Reagiranje na članak Branimira Pofuka „Papa Franjo jako živcira velike katolike baš kao i Gotovina velike Hrvate“ objavljen u Večernjem listu 11. kolovoza 2013. ....................................... 318 (14. kolovoza 2013.)

Reagiranje na članak Branimira Pofuka pod nazivom „Domoljublje je osobna vrlina, a nacionalizam tinjajuće žarište mržnje“ objavljen u Večernjem listu 18. kolovoza 2013. ...................... 319 (18. kolovoza 2013.)

Podrška Stožeru za obranu Hrvatskog Vukovara .................................... 320 (3. rujna 2013.)

Priopćenje povodom optužbi gosp. Milovana Bojčetića izrečenih na obilježavanju 72. obljetnice polaganja prve partizanske zakletve ... 322 (Sisak, 30. rujna 2013.)

Intervju za varaždinski list „Regionalni tjednik“ .................................... 324 (Sisak, listopad 2013.)

Pismo povodom referenduma o braku 1. prosinca 2013. .................... 330 (Sisak, 11. studenog 2013.)

Reagiranje na otvoreno pismo papi Franji građanskih inicijativa i organizacijama koje su se okupile u kampanji “Za Hrvatsku svih nas” usmjerenu protiv nadolazećeg referenduma o braku ........................... 332 (17. studenog 2013.)

Reagiranje na članak Davora Butkovića pod nazivom „Pravo pitanje je želimo li crkvenu ili građansku državu?“, objavljen u Jutarnjem listu 22. studenog 2013. ...................................... 337 (22. studenog 2013.)

NAPISALI SU O KNJIZI Akademik Josip Pečarić ....................................................................................341 Dr. Josip Stjepandić ............................................................................................347

BILJEŠKA O AUTORU ......................................................................................... 353 8

Predgovor

Želim reći da je neposredni poticaj za objavljivanje u jednoj knjizi upravo ovog izbora mojih javnih nastupa kao sisačkog biskupa došao od gosp. Josipa Stjepandića. K tome valja reći da razlog, da to što mi je gospodin Stjepandić sugerirao i učinim, jest moje uvjerenje kako vjera mora biti društveno angažirana u traženju istine i uspostavi pravednosti.

U tom smislu želim se pozvati na nauk i primjer Pape Franje koji neprestano poziva Crkvu da iziđe u susret običnom čovjeku, da se angažira u borbi za ljudska pojedinačna i zajednička prava, u borbi protiv siromaštva te materijalne i duhovne bijede, da nauk Isusa Krista treba konkretizirati u praksi, i to u zauzimanju za zajedničko dobro, a ne samo u svom osobnom, privatnom životu. «Upravo zahvaljujući svojoj povezanosti s ljubavlju svjetlo vjere stavlja se u konkretnu službu pravednosti, prava i mira... Vjera nas ne odvraća od svijeta i konkretna zalaganja naših suvremenika ne drži nevažnima... Vjera nam pomaže izgrađivati naša društva na takav način da mogu kročiti prema budućnosti u znaku nade.» (Papa Franjo, Lumen fidei, br. 51) Činjenica, što ju sugerira naslov knjige, jest da na žalost naša borba nije završila pobjedom u Domovinskom ratu, nego da mi kršćani i danas, mirnim putem ali hrabro, moramo nastaviti 9

braniti istinu i boriti se protiv laži i nepravdi koje mogu razoriti ono za što su poginuli toliki naši hrabri ljudi, muškarci i žene, mladići i djevojke, branitelji i domoljubi.

Ako je riječ o borbi (na prvoj, drugoj ili bilo kojoj crti), tada bih to definirao prije svega pozitivno. Riječ je o borbi za istinske vrijednosti, kao što su: pravednost, istinoljubivost, pravo na dostojanstvo pojedinca, obitelji i naroda. Također to je: borba za vizije, to je djelotvorna ljubav prema bližnjima koji su u potrebi – Caritas, što smo mi u Sisačkoj biskupiji započeli osnivanjem i radom pučke kuhinje, zatim zaklade „Fra Bonifacije Ivan Pavletić“ za stipendiranje studenata, kao i Zaklade za gradnju crkve u Zrinu. Kada bih to međutim izrekao negativno, tada je to: borba protiv još uvijek u našem društvu prisutnog komunističkog mentaliteta, protiv laži o nedavnoj i bližoj povijesti, protiv raznih prijetnja žrtvama branitelja u Domovinskom ratu, protiv korupcije, siromaštva. Sve to našlo je mjesta u ovoj knjizi.

Bolno je što je naša današnja Hrvatska duboko podijeljena, jer ona vapi za jedinstvom koje ju jedino može održati. Podjele u Hrvatskoj i uopće u hrvatskom nacionalnom korpusu nisu, za mene, podjele na lijeve i desne, crvene i crne, nego te kobne podjele su: s jedne strane, na one koji traže i čine dobro i s druge strane, na one koji zataškavaju zlo i čine zlo; na istinoljubive i na one koji su željni laži. To je sadržaj i nakana i ove knjige: pokazati dobro i pozvati sve da ga prihvate, osvijetliti istinu i pozvati sve da odbace tamu laži.

Angažirano kršćanstvo, a onda i svećenička odnosno biskupska služba propovjednika upravo je u tome: da se vječne poruke Evanđelja oprimjere u našu konkretnu zbilju i da budu kompas i putokaz da se pronađe dobar put i stigne na jedini pravi cilj. +Vlado Košić U Sisku, na blagdan sv. Franje Asiškoga 2013.

10

HOMILIJE

Misa za žrtve Bleiburga i Križnoga puta BLEIBURG, 15. SVIBNJA 2010.

Dragi poštovatelji Bleiburške tragedije, predstavnici Hrvatskoga sabora i drugih visokih ustanova hrvatske države, Hrvatske vojske, poštovani članovi Počasnog bleiburškog voda, dragi hodočasnici iz Hrvatske i svijeta, draga braćo i sestre u vjeri! „Polje bijelih ljiljana u svibanjske bijele zore bolno pokošeno.

Polje plavih ljubica u svibanjske plave noći suzom orošeno.

Nevino je janje vođeno na klanje.

Kud je Hrvat prošo, makovi su rujni po poljima cvali.”

Tako je opjevao ovo Bleiburško polje hrvatski pjesnik Vinko Nikolić.

A Bruno Bušić, koji je pao kao mučenik za slobodu Hrvatske, napisao je još kao petnaestogodišnji mladić pripovijetku „Starac i život”. U njoj je opisao starca koji je imao četiri sina, „ko četiri briga“, a oni su mu poginuli u drugom svjetskom ratu – trojica u jednoj vojsci, a jedan u drugoj, na suprotnoj strani. Na HOMILIJE

13

pitanje kojega mu je sina najžalije, starac je odgovorio: „Mene srce boli za sva četiri jednako, sva četiri su bila moja“. Pričajući to, Anđelko Mijatović dodaje: „Nije li i u toj rečenici, već onda, pisac petnaestogodišnjak, iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske političke podvojenosti u II. svjetskom ratu i potrebu općega hrvatskog pomirenja?“ (A. Mijatović, B. Bušić, ŠK, Zagreb, 2010., str. 20).

Draga braćo i sestre, mi danas stojimo ovdje na Bleiburškom polju koje je postalo simbolom najveće tragedije hrvatskoga naroda, budući da su na današnji dan prije točno 65 godine ovdje započele masovne likvidacije hrvatskih zarobljenika i civila, koje su nastavljene s ovog mjesta nakon što su razoružane vojnike i zajedno s njima ovamo prispjele civile primili i sramotno predali pripadnici zapadnih uglavnom britanskih vojnih sila u ruke krvnika koji su ih nemilice mučili i ubijali na tzv. križnim putovima diljem Slovenije i Hrvatske, ali i još dalje po teritoriju čitave tadanje države. Neke procjene idu i do nekoliko stotina tisuća, a sa sigurnošću se može reći da je broj stradalih bio veći od stotinu tisuća. To je tako velika tragedija da moramo reći kako se radi o najvećem stradanju Hrvata u našoj ukupnoj 14-stoljetnoj povijesti.

Ova je tragedija slična pogibiji preko 20 tisuća poljskih časnika u Katynskoj šumi. U nedavno prikazanom filmu „Katyn“ mlada žena Anna uhvaćena je kako postavlja spomenik na grob svojem mužu s natpisom da je poginuo u Katynu. Odvele su ju službe komunističke policije i optužile da je stala na stranu smrti. Ona im je hrabro odgovorila: „Ne! Ja sam samo izabrala stranu ubijenih, a ne stranu ubojica!“ To smo i mi učinili danas, braćo i sestre, koji smo došli na ovo polje, u naš hrvatski Katyn, svjedočeći da smo izabrali stranu ubijenih a ne stranu ubojica. Na žalost, još uvijek ima i onih koji izabiru, i to bez srama, stranu ubojica.

Ovdje, na ovom polju opipljivo se osjeća sav besmisao takvih izbora. Jer ovdje su stradali deseci tisuća nevinih ljudi, a da se ni jednome od njih nije ni na kojem sudskom. pa ni prijekom komunističkom, procesu dokazala krivnja. Mi kršćani, njegovi učenici, pozvani smo na hrabrost. Ne misleći na sebe mi treba14

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

mo govoriti istinu. „Istina će vas osloboditi“, rekao je naš Gospodin. Istina i samo istina. Ne istina koju uljepšavaju jedni ili poružnjuju drugi, već istina kakva ona stvarno jest.

A istina je da je na ovom mjestu prije 65 godina započela najveća tragedija hrvatskoga naroda. Sudionik ove tragedije, nedavno preminuli hrvatski pjesnik Mato Marčinko, opisao je to ovako: „Pune ophodne ceste vojnika i staraca, majki i žena i djece. Smrt nas je slijedila danima, na šajkači joj trorogoj zvijezda petokraka, na rukavu mrtvačka lubanja s ukriženim kostima. Od smrti s Istoka bježali smo k bijelim anđelima Zapada, s pouzdanjem nevinih, vjerujući džentlmenskoj riječi.

Bježali smo od smrti, a smrt nas je čekala u Bleiburgu. U Dvorcu na brdu visoku. Obučena u englesku odoru, o vratu joj ogrlica viteškoga Reda podvezice... Bila je noć, gavranolika bleiburška noć. Sijevanje noževa u mraku, štektanje strojnica. Kao pokošeno snoplje na polju mrtvi redovi poklane vojske. Plaču majke za ubijenom djecom i djeca za ubijenim majkama. Glas one smrti iz bleiburškoga Dvorca, obučene u englesku odoru Albiona ohologa, odjekuje nad stratištem: Očistite palubu!...

Na mostu dravogradskomu zaori se urlik divljih goniča: ‘Padaj kišo, krv operi, kud prolaze proleteri!’“ (M. Marčinko, Pobijte ih kao pse, Zagreb, 2001., str. 21). I dok ove šume, brda i doline pamte te tragične dane, ni mi ne smijemo šutjeti. „Jer da mi zašutimo, i kamenje bi progovorilo!” Posebno danas kad se opet pokušava pisati neka nova nedogođena povijest i kad se pokušava krivotvoriti istina.

Laž je uvijek bila glasnija i htjela ugušiti istinu, ali istina – premda tiha i prividno često poražena – na kraju je uvijek pobjeđivala. Ona jednostavno nije na prodaju, istinom se ne može cjenkati. Istina nije ni predmet demokratskog glasovanja, ni referenduma. Ona je naprosto takva kakva jest. Naš odnos prema tome mi možemo mijenjati, ali ono što se stvarno dogodilo ništa i nitko ne može promijeniti, pa ne znak koliko se trudio. Dogođeno je činjenica i to nepromjenjiva. U slučaju Bleiburga to je tragična činjenica najveće pogibije našega naroda u sveukupnoj hrvatskoj povijesti. Bio bi nedostojan svaki onaj tko bi tu istinu nijekao, umanjivao ili ne bi izrazio svoju suHOMILIJE

15

ćut zbog tolikog stradanja i tolike patnje, ne samo nepravedno mučenih i pobijenih ljudi, nego i zbog desetljećima sprječavanog izražavanja ljudskog i kršćanskog žalovanja za svojim najmilijima tako da njihovi najbliži nisu mogli niti posjetiti grob niti im se pomoliti nad mrtvim zemnim ostacima, jer do dana današnjega za većinu nisu to znali i što je najgore, nisu to smjeli znati niti spominjati.

Hvala Bogu da je taj sustav koji je to učinio propao jer je morao nestati s pozornice ljudske povijesti budući da je bio utemeljen na zločinu. Nije uzalud stoga bl. Alojzije Stepinac, mučenik i uznik, žrtva tog istog zločinačkog sustava, nebrojeno puta svećenicima ponavljao: „Doći će dan kad će taj bezbožni sustav propasti, vi ćete to doživjeti“. Jednako je i vlč. Vilim Cecelja govorio na Bleiburškom polju: „Neka je neprijatelj Božji na njivi u Hrvatskoj posijao kukolj, ali je Gospodin rekao da će doći i dan žetve, pa će onda reći žeteocima, neka najprije pokupe kukolj i sažežu ga, a pšenicu neka spreme u njegovu žitnicu. S kukoljem komunizma raste u Hrvatskoj i pšenica bjelica, pa ćeš ti, hrvatska majko, po pravdi Boga velikoga i živoga doživjeti dan, u koji će se kukolj paliti, a pšenica zlatica spremati u nove hrvatske hambare.“ (Nav. dj., str. 311). Božji ljudi, proroci vidjeli su uvijek dalje od većine prestrašenih ljudi, kojima je sustavni teror utjerao strah u kosti te se nisu usuđivali niti misliti da je moguća njegova propast. Mi se međutim još uvijek pitamo, draga braćo i sestre, je li ostvarena sloboda koju su naviještali blaženi Alojzije Stepinac i vlč. Vilim Cecelja. Neće biti sreće našem rodu dok se posve ne rasvijetli istina i dok se sloboda ne udahne punim plućima u dušama svih naših ljudi.

Sloboda se ne da ničim kupiti, za nju se ne može ništa dati, ona je toliko velika i lijepa da je iznad svih drugih dobara te ju ni jedan smrtnik ne može steći, već je jednostavno darovana onima koji se Boga boje.

Molimo se ovdje, draga braćo i sestre, molimo se za duše poginulih, ubijenih, stradalih zarobljenih hrvatskih vojnika, za tolike žene, djecu i ljude koji su ovamo došli vjerujući da je Zapad Hrvatima utočište, a prevarili su se jer su bili izdani i predani u ruke svojih progonitelja, premda su važeće međunarodne kon16

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

vencije zabranjivale, da se zarobljenici izruče onima od kojih su bježali.

Zločini, naime ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, ne zastarijevaju. Još nije kasno, braćo i sestre, podignuti ponosno glave i prozvati one koji su zločine zapovijedali i izvršili, za njih znali a nisu ih spriječili, te nisu počinitelje kaznili. Po zapovjednoj odgovornosti nije moguće izuzeti vrh ondašnje vlasti koja je stvorena na leševima i krvi nedužnih ljudi. Kakva je to pravednost koja uporno nastoji abolirati počinitelje zločina, koja proglašava kako su žrtve krive ili barem djelomično krive. Žrtve se moraju sve jednako tretirati i sve suprotno tomu je nedopustivo i nedostojno naše obveze prema istini!

Neka se već jednom prestane s tim izluđivanjem našega naroda i neka se priznaju sve žrtve kao žrtve. Nitko nije smio stradati a da mu se nije sudilo. I ako za kriminalce i ubojice vrijedi načelo da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, kako se onda nabacuje krivnja na pripadnike Križnoga puta koji su bez ikakva sudskog procesa i bez mogućnosti da se brane ubijani kao da nisu ni Božja stvorenja a kamoli ljudi, po šumama i gorama kud god ih se gonilo s ovog mjesta, i to više mjeseci pa i godina nakon što je rat završio!?

Jasno je da su takav scenarij mogli izmisliti i provesti samo ljudi bolesnih umova, ali nije jasno da mi još i danas moramo slušati njihove branitelje i da se ne možemo suprotstaviti toj nepravdi koja tako nehumano dijeli ljude i prisvaja si Božje pravo suda i donošenja presude! S ovog mjesta želim reći da Crkva, i ja osobno kao katolički biskup, ne mogu prihvatiti nikoju takvu optužbu nevinih ljudi, te da Crkva žrtve Bleiburga i križnih putova ne smatra krivima, da se moli za njih i da želi da njihovi najbliži dobiju konačno zadovoljštinu barem u tome da znaju gdje su im njihovi najmiliji ubijeni, da barem znaju za njihove grobove i mogu se doći pomoliti za njih i zapaliti im svijeću. Crkva je uvijek bila i bit će na strani onih kojima su oduzeta ili ugrožena osnovna ljudska prava i obrana dostojanstva, a i mrtvi imaju svoje dostojanstvo i pravo na grob i istinu o svojem stradanju. I dok se za zločine nad drugim žrtvama dižu optužnice i progoni počinitelje, samo za počinitelje najvećeg i HOMILIJE

17

najbrojnijeg zločina nad hrvatskim ljudima nije do danas podignuta niti jedna optužnica niti je još itko odgovarao. Mnogi su bezdušnici stali na put zemaljskoj pravdi, ali neće moći stati na put Božjem sudu!

Ovo nas mjesto prosvjetljuje, na ovo bi mjesto svaki Hrvat morao hodočastiti da se pokloni žrtvama i dade poučiti istinom kako duboko može čovjek pasti. Tu padaju sve maske.

Ovo je mjesto molitve i zato se u tišini ovih dolina, šuma i bregova može naučiti puno toga, prije svega kako da se ne gazi po tuđim suzama, kako da se brani istina, ali i kako se umire u ljudskom poniženju, a ipak nikada bez nade da je Božja milosrdna ruka uvijek uz svakog čovjeka, pa snašla ga ne znam kako velika nevolja, a najgora je kad čovjek padne u ljudske bezbožne ruke.

Ponovno i ponovno podsjećamo: EU je osudila komunizam kao totalitarni režim i komunističke zločine – prvo, s Rezolucijom Parlamentarne skupštine (PS) Vijeća Europe br. 1096 „O mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima“, od 27. lipnja 1996; zatim, drugo – Rezolucijom PS VE, pod brojem 1481, a pod naslovom: „Neophodnost međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ od 25. siječnja 2006.; na što je reagirao i Hrvatski sabor s Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj, od 30. lipnja 2006. – koja je donesena neprimjetno i praktično bez ikakvih pravno-kaznenih učinaka; te na kraju treća europska osuda komunizma: Rezolucija EU, odnosno njezinog, Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.

Ova potonja rezolucija traži: — da se održava spomen, ali i da se osude autori zločina, da bi se na istini stvorilo osnovu za pomirenje, jer bez toga Europa neće postići svoje jedinstvo; — da se žrtvama komunizma oda počast kao junacima borbe za slobodu;

18

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

— Rezolucija žali da se još i 20 godina nakon pada Zida ne otvaraju arhivi, posebice političkih policija; — Rezolucija traži da EU (Komisija i Vijeće ministara) materijalno pomognu nevladinim udrugama koje istražuju i skupljaju dokumentaciju o zločinima; — da se stvori mreža “sjećanja i savjesti” te da joj se pomogne materijalno i tako stvori paneuropski dokumentacijski centar; — da se 23. kolovoza proglasi Europskim danom spomena.

Zanimljivo kako to da naša država tako lako usvaja sve što EU traži od nje, samo ove tri europske rezolucije o zločinima komunizma ne nalaze gotovo nikakva odjeka u našem hrvatskom društvu, osim u šturoj Deklaraciji koja nikoga ni na što ne obvezuje niti pravno sankcionira komunističke zločine? „O, suhe kosti, čujte riječ Gospodnju! Ovako govori Gospodin Bog ovim kostima: oživjet ćete!“ (Ez 37,4-5). Tako je prorokovao po Božjoj zapovijedi Ezekijel u dolini suhih kostiju, koje su predstavljale sav izraelski narod koji je živio poput mrtvaca bez Duha. Duh Sveti međutim kadar je oživjeti mrtva tijela i udahnuti im život.

Kako nas, braćo i sestre, ova biblijska slika o dolini suhih kostiju koje oživljuju na zapovijed Božju ovdje, na Bleiburškom polju podsjećaju na nepregledno mnoštvo razoružanih hrvatskih vojnika i velik broj civila, majki, žena i djece, koji su ovdje tog kobnog 15. svibnja 1945. godine doživjeli strašnu i okrutnu sudbinu! Bila je to pogibija – tragedija nad tragedijama našega naroda, dapače najveći pomor i zator koji se ikada dogodio hrvatskome rodu. „Zaplakala je majka hrvatska za sinovima svojim i neće se utješiti jer ih je Herod krvi žedan pogubio. Plače ljuto Matija, Anđa i Fatima za sokolima svojim. Plače i ljuto cvili, ne zato što bi bili poginuli u boju na megdanu junačkome, nego što su poginuli na izdaji tuđinca, što su bili umlaćeni na cestama, na način nedostojan junaka... Plače, ljuto plače i cvili hrvatska HOMILIJE

19

majka i neće joj rana srca nikad zacijeliti nad divnom i poletnom hrvatskom mladosti, koja je u svom cvijetu pokošena i bačena u ponore Kočevskoga roga“. (A. Lukinović, I. Pomper, Vilim Cecelja. Utjelovljena hrvatska caritas, GK, Zagreb, 2009., str. 309-310). Tako je jecao vlč. Vilim Cecelja, prvi hodočasnik na ovo polje smrti i zatora, kada je na Majčin dan 1963. ovdje održao molitvu za poginule u Bleiburgu i na križnim putovima na kojima su stradali oni koji su bili bačeni u razne Hude jame, Kočevske roge, Tezna, Jazovke i Maceljske šume.

Evanđelje po Ivanu koje smo čuli donosi nam Isusove riječi koje je on uputio svojim učenicima prije svoje muke i uskrsnuća. Gospodin govori o žalosti koju osjećaju njegovi učenici prije njegova odlaska. Normalno je žalostiti se kad gubimo nekoga tko nam je drag. Tako je i s onima koji su u Bleiburgu i na križnim putovima izgubili svoje najmilije. Neutješni su jer je njihov odlazak ostavio prazninu. Ali ne samo da su ostali sami, najteže je rodbini bilo i jest – a radi se o barem sto tisuća hrvatskih obitelji! – to da oni nisu znali niti su smjeli znati i o tome govoriti, gdje su poginuli njihovi muževi, sinovi, očevi, braća i sestre. Pa ipak, nakon žalosti – kako nam Isus danas govori u Evanđelju – dolazi radost. Nakon što žena rodi, više se ne sjeća muka ni patnji, već se veseli novom životu. I s nama je tako.

Poslije tragedije, poslije mraka boli i tuge, dolazi svjetlo, dolazi radost. Tu radost ne može nitko dati, ona je čisti dar Božji. Riječ je o Kristovu uskrsnuću jer on je uskrsnuo i zato se smijemo i mi nadati da će sve naše boli i tuge biti nadvladane, i da će zasinuti i nama svjetlo uskrsnuća i života. Velike patnje rađaju velikom milošću. Veliki križ donosi i veliki blagoslov.

Evanđelje nas i u najtežim situacijama uvijek okreće prema nadi: „Žalost će se vaša okrenuti u radost“, govori Gospodin Isus. Žalost nastupa zbog činjenice rastanka, budući da Isus ima otići, a to znači umrijeti – što on navješćuje svojim učenicima, te se njihovo srce ispunja žalošću. Ali onaj koji je otišao u smrt, vratio se u život. Bez njegova odlaska ne može doći Branitelj, koji će dokazati što je grijeh, što pravednost, što osuda.

Svijet se u svezi s tim vara jer ne razumije Božju logiku niti Kri20

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

sta. Grijeh je, međutim, kako dokazuje Duh Branitelj, nevjera u Krista i njegovu pobjedu; pravednost je u tome da Isus odlazi Ocu, a osuda nije to da je on osuđen – nego da je on osudio kneza ovoga svijeta, đavla. I nama, braćo i sestre, Duh Branitelj otvara oči da upoznamo dublju i istinitu stvarnost i da vjerujemo u Isusovu radosnu vijest, da znamo da su i naši najmiliji kod Oca i da oni koje osuđuje ovaj svijet nisu pravedno osuđeni, već često obrnuto - upravo oni koji druge osuđuju.

Blažena Djevice Marije, Tebe su Hrvati kroz povijest nazivali najvjernijom majkom, odvjetnicom Hrvatske, kraljicom Hrvata. Ti se moli za nas, za našu budućnost, da ju gradimo na istini o prošlosti i da oplakujemo sve naše poginule sinove i kćeri, jer svi su oni naši, te da nas kao narod ne dijele žrtve koje su pale na svim stranama, već da jednako za njima žalujemo i da naučimo da se nasiljem ništa ne postiže, da istina kad tad dolazi na vidjelo i pobjeđuje, da je Tvoj Sin kojega si mrtvoga primila u krilo zalog uskrsnuća i nada u pobjedu svima koji su stradali od ruke nasilnika. Molimo Te, nauči nas danas, ovdje u Bleiburgu i sav naš narod, da se u poniznosti borimo protiv svake ideologije i zatiranja prava čovjeka i naroda, protiv svakog totalitarizma, da se ne bojimo osuditi zločine a priznati istinu.

Presveta Bogorodice, kraljice svibnja, moli za nas i za svu našu poginulu braću i sestre i izmoli mir hrvatskome narodu.

Amen.

HOMILIJE

21

Misa za alkare SINJ, 8. KOLOVOZA 2010.

Sinjska alka je ustanovljena je 1715. godine u spomen na glasovitu pobjedu sinjskih vitezova nad turskim osvajačima. Te godine je turska vojska od 60.000 pješaka i konjanika opsjela Sinj u namjeri da ga pripoji Otomanskom carstvu. Svega 700 branitelja junački je odolijevalo petnaestodnevnoj opsadi, a konačna i junačka pobjeda Sinjana pred blagdan Velike Gospe, snažno je odjeknula tadašnjom Europom. U zahvalu Bogorodici, koja je spasila Sinj i njegove branitelje, i za sjećanje budućim pokoljenjima, Sinjani ustanoviše alkarski viteški turnir koji se u Sinju održava već gotovo tri stoljeća svake prve nedjelje u kolovozu.

Poštovani alkari – na čelu s Vašim alkarskim vojvodom i predsjednikom Alkarskog društva, poštovana braćo franjevci – na čelu s o. gvardijanom fra Božom, braćo i sestre!

Ova je 19. nedjelja kroz crkvenu godinu veoma prikladna da nas svojim biblijskim čitanjima, koja smo upravo čuli, uvede u današnje slavlje Alke i u kršćansko razmišljanje što nam ovo obilježavanje znači, koju ono poruku daje nama danas.

Prvo čitanje, iz Knjige Mudrosti govori o „noći oslobođenja“.

Znamo, bila je to noć izlaska iz Egipta, iz četiri stoljeća dugog ropstva. Bog je dakle Osloboditelj. To je bilo temeljno iskustvo židovskog naroda. „Tvoj je narod očekivao spas pravednika i propast neprijatelja“, kaže Pismo. To je i naše iskustvo, braćo i 22

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

sestre, iskustvo našega hrvatskog naroda. I nas je Bog vodio iz ropstva u slobodu, u njemu su vjekovno naši stari ali i mi danas, nalazili i nalazimo spasenje od neprijatelja i onih koji su nas neprestano htjeli pokoriti i uništiti. Bog je na strani pravednika. On donosi oslobođenja iz ropstva onima koji se u Nj pouzdaju, koji vape za pravdom i koji se bore protiv nepravde.

Nije li, braći i sestre, upravo Sinj bio te davne 1715. godine svjedok osloboditeljske Božje intervencije? Naime, prije blagdana Velike Gospe sinjski su junaci obranili grad pred daleko brojnijim turskim osvajačima. Vjerovali su da ih je čudom spasio zagovor Presv. Bogorodice. Slično je i moj Sisak već 1593. pobijedio istog zavojevača, budući da su se malobrojniji branitelji borili u ime Božje – kako napisa ban Toma Bakač Erdedi: „U Bogu pobijedih – in Deo vici“. Pa i nedavni Domovinski rat jednako je tako svjedočanstvo da se onaj koji je na pravednoj strani – usprkos slabijoj opremljenosti – može obraniti od brojnijeg i naizvan jačeg neprijatelja. Nije riječ o broju vojnika, već o veličini motiva s kojim se netko bori. Neki zaboraviše – kad su započeli nepravedni rat, želeći oteti Hrvatskoj njezinu zemlju i more – tu istinu da ne bije puška boj, već srce junaka. A junačko srce daje slabom čovjeku samo Bog, ako je čovjek na Božjoj strani, na strani pravednosti. Tako se može reći da ne pobjeđuje čovjek, nego zapravo Bog. To je bilo iskustvo i davne 1715. godine, to je iskustvo i naše iz 1995. godine, to treba biti razlog naše zahvalnosti Bogu i zagovoru Presv. Bogorodice.

Drugo čitanje govori o Abrahamu i njegovoj vjeri. On je poslušao Božji glas, premda nije razumio i premda bi po ljudsku govoreći trebao drukčije reagirati, on je pošao u nepoznato, primio obećanje – sina Izaka u dobi i od žene Sare, koja nije imala moć da rodi, ali „Bogu ništa nije nemoguće“, kako reče anđeo Gabrijel Blaženoj Djevici Mariji. To je upravo pouka ovog čitanja: Bog može sve. I zato je Abraham, koji je Bogu povjerovao „protiv svake nade“, uzor vjernika i praotac naše vjere. Vjerovati je lako kad sve ide dobro, ali treba u vjeri ustrajati i kad pođe po zlu. Znati da će Bog svoje spasiti, da neće napustiti onoga koji je sam, koji je prepušten samovolji jačega i kad se čini da će ga taj satrti.

Vjerovati da je moguće pobijediti i u neravnopravnoj borbi, ali HOMILIJE

23

snagom Božje pomoći. Poput Davida koji je izišao pred Golijata.

Stvar je izgledala bezizlaznom jer je David bio mladić, oboružan samo praćkom, a Golijat snažan i iskusan ratnik, oboružan svom ratnom opremom. Pa ipak, Bog je bio na strani Davida i on je pobijedio. Bogu ništa nije nemoguće. No, jesmo li mi Bogu zahvalni, jesmo li što naučili iz tih njegovih djela kojima nas je neprestano spašavao, kojima nam je pokazivao da mu je stalo do nas, kojima i danas stoji uz nas, ali i očekuje naš odgovor.

U Evanđelju Isus poziva na neprestanu budnost. Kaže: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene...“ Na što misli Isus kad veli: „Budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi“? Kad prije govori o kradljivcu koji dolazi prokopati kuću, kao da navješćuje neku opasnost. Trebamo li neprestano očekivati neko zlo i spremno mu se suprotstaviti ili je Isus mislio na svoj dolazak na kraju vremena? Mogli bismo odgovoriti: i jedno i drugo. Ali i još nešto: Gospodin dolazi i rješava naše probleme, a mi trebamo to moći prepoznati. Naša spremnost treba biti spremnost za borbu s neprijateljima duhovnim, s onima koji nas žele duhovno obeshrabriti. Danas više nije aktualna borba za opstanak, vođena oružjem. Danas je važnija borba duhovna, ona koja nadvladava malodušje, manjak samopouzdanja i beznađe. Za tu se borbu moramo oboružati duhovnim oružjem: strpljivošću, marljivošću, dobrotom, a nadasve – ljubavlju. Jer ljubav sve pobjeđuje. Sve drugo nestaje, a „ljubav nikad ne prestaje“. Možemo li sudjelovati u takvoj borbi? Možemo. O tome nam svjedoči naša slavna prošlost. O tome nam svjedoči i naš sadašnji čas, ova slavna Alka, viteška igra koja nas prisjeća da smo mi narod pobjednika kad smo na Božjoj strani, te da i danas možemo biti pobjednici čineći dobro.

Koja je u tome uloga Blažene Djevice Marije? Naši su stari često u velikim nevoljama zazivali Presv. Bogorodicu i osjetili su njezin moćni zagovor. Ona je bila prisutna i u muci svoga Sina, ona razumije i naše nevolje. Nju su naši pređi nazvali „Odvjetnicom Hrvatske – najvjernijom majkom /Advocata Croatiae, fidelissima mater“, „Početkom boljega svijeta – Mundi melioris origo“, „Osobitim uresom Hrvatske – Decus singularis Croatiae“, „Dušom duše hrvatske, majkom naših stradanja“, „Kraljicom 24

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

Hrvata“. Svi ti nazivi pokazuju veliko povjerenje koje je naš narod kroz povijest iskazivao Bogorodici Mariji. Ona nam je rodila Spasitelja, po njoj se i mi svome spasenju možemo lakše približiti i iskusiti ga. Marija je uz križ Isusov bila šutljiva majka, koja je razmatrala u svom srcu što se događalo s njezinim Sinom.

Ona je i nama bliska, premda bez riječi i bez posebnih zahtjeva, jednostavno ona je često supatnica u našim bolima, ona koja ima razumijevanje, koja s nama trpi. Ali već to, da baš ona koja je rodila Spasitelja, stoji uz nas, za nas je veliko ohrabrenje jer znači da i nama po trpljenju dolazi oslobođenje, da nakon patnji dolazi uskrs.

Veličina Marije je u njezinoj malenosti. Ona je sva bila u riječi kojom je sebe imenovala: „službenica Gospodnja“. Služiti Bogu i poslužiti braći ljudima i naše je poslanje. Danas, kada je to teško, kao i nekad, kad je trebalo odoljeti više puta brojnijem neprijatelju. Naš neprijatelj smo danas mi sami sebi kada ne slijedimo što nam Bog zapovijeda, kada idemo svojim putovima i kad mislimo da možemo sami odlučivati o svemu i upravljati svojim životom. Marija nam poručuje da je naš smisao u Kristu za kojega je jedinoga ona živjela i kojemu je jedinome služila. Kad tako želimo svesti svoj život na samo jednu najvažniju osobu, pitamo se: je li to moguće? Ta imamo toliko važnih osoba u našem životu, toliko važnih poslova i stvari. Kako je moguće da samo jedna osobna bude sve? Moguće je, jer je to sam Sin Božji, Bog koji je upravo po Mariji postao Emanuel – S nama Bog, bliski Bog, Bog koji je postao čovjekom.

Kažu da je čovjek vrijedan po tome što njeguje svoju memoriju, svoje sjećanje. Kad bi se odrekao svog sjećanja, ne bi bio više čovjek. I mi danas želimo Bogu zahvaliti što nas spašava, što je kroz našu tešku povijest bio s nama kao naš Osloboditelj, što je Marija majka Spasiteljeva i uz nas stajala kad smo bili poput njezina Sina na križu, u patnjama, pod nepravdama trpjeli i uzdisali, što nam je pomagala svojim zagovorom kad nam je bilo najteže i što će i dalje biti uz nas jer ona nam donosi našega Spasitelja, koji je jedini vrijedan da mu čitavim svojim bićem služimo, da On bude sav život naš, jer On živi i vlada u vijeke vjekova. Amen.

HOMILIJE

25

Misa zadušnica za žrtve totalitarnih režima: nacizma, fašizma i komunizma – Europski dan spomena SISAČKA KATEDRALA, 23. KOLOVOZA 2010.

Poštovani i dragi vjernici!

Danas ovom svetom misom zadušnicom molimo za sve žrtve totalitarnih režima u 20. stoljeću – to su žrtve nacizma, fašizma i komunizma. Naime, prošle je godine Europski parlament proglasio današnji dan, tj. 23. kolovoza Europskim danom spomena, te pozvao sve narode u Europi da se tog dana sjete svih žrtava koje su prouzročila ta „tri velika zla“ prošlog stoljeća, kako ih je nazvao Sluga Božji papa Ivan Pavao II.. Ipak, posebno je potrebno isticati žrtve komunizma, kao što to traži i Rezolucija Europskog parlamenta od 2. travnja 2009., budući da se o njima kod nas gotovo uopće javno ne govori, a čini se da se zato i prešućuje taj poziv Europskog parlamenta. Naime, naša država nije proglasila ovaj dan, koji Europa obilježava, važećim za naše područje, premda je upravo u našoj zemlji puno više žrtava komunizma negoli fašizma ili nacizma. Izgleda da je ipak istina da taj „bauk“ još uvijek vlada mnogim dušama, tako da su jedni zbog sudjelovanja u njemu zainteresirani da njegove zločine prešućuju ili barem umanjuju, odnosno drugi koji nisu poučeni te još uvijek žive u neznanju i slijepi su za istinu koju treba stoga još jače i češće govoriti.

Danas nam Riječ Božja progovara baš o temama o kojima nam valja razmišljati povodom obilježavanja Europskog dana 26

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

spomena već navedenih žrtava. Gospodin Isus u Evanđelju uopće ne govori „diplomatskim“ načinom. On otvoreno, „bez rukavica“ naziva pismoznance i farizeje – „licemjerima“, „slijepim vođama“, „budalama i slijepcima“! Tvrd govor, zar ne? Očito, Isus nije mogao podnositi laži, dvoličnosti i prijetvornosti.

Borio se odlučno protiv toga u ljudskim dušama. A mi? Kako to da mi danas podnosimo tolike laži, tolike dvoličnosti i farizejštine u našem, slobodnom hrvatskom društvu? Nisu li i naši narodni predstavnici „slijepi vođe“, nisu li i naša pravosudna tijela selektivno usmjerena na progon samo zločina fašizma i nacizma, dok zločini komunizma ostaju nedodirnuti? Kako je moguće da se i navodni zločini u pravednom obrambenom Domovinskom ratu progone i unaprijed osuđuju za njih optuženi, a da se počinitelje zločina komunizma niti ne spominje, a kamoli progoni i kazneno procesuira? Nije li u tome više negoli očita namjera da se ti zločini prikriju i počinitelji aboliraju svake odgovornosti? No, tko zločin skriva i sam u njemu sudjeluje, zar ne? Zato mi u Crkvi dižemo glas i nećemo se umoriti u prozivanju tih do neba vapijućih nepravdi i ponovnih zločina koji se vrše nad žrtvama budući da se njima ne daje nikakva satisfakcija, kao ni njihovoj rodbini koja čeka barem neku pravdu ili bar mogućnost da saznaju gdje su grobovi njihovih najmilijih.

Isusova riječ farizejima da oni Kraljevstvo nebesko zaključavaju pred ljudima, pa niti sami u nj ulaze, niti daju ući onima koji bi htjeli, odnosi se svakako najprije na zapreke koje su u vjerskom smislu postavljali „starješine narodne, pismoznanci i farizeji“ onima koji su željeli poći za Isusom, koga oni sami nisu prihvaćali niti slijedili, a branili su i onima koji su to htjeli. No, ta se riječ smije primijeniti i na sve one koji niječu ili prešućuju istinu – jer Gospodin Isus sam je sebe nazvao „Istinom, putom i životom“ (Iv 14,6) – koji su dakle time protiv Isusa koji je Istina.

U današnjem odlomku Evanđelja po Mateju Isus triput ponavlja riječi: „Jao vama!“ Odnosi li se to i na nas danas, braćo i sestre, jesmo li i mi sukrivci ako prihvaćamo laži i ne borimo se za istinu?

Sv. Pavao u odlomku iz Prve poslanice Solunjanima, čuli smo, zahvaljuje Bogu za svoje drage Solunjane kojima priznaje HOMILIJE

27

da – kako kaže - „izvanredno raste vaša vjera i množi se ljubav svakoga od vas prema drugima, tako da se mi sami po crkvama Božjim vama ponosimo“. Pavao navodi razlog svoga ponosa kada kaže: „zbog vaše postojanosti i vjere u svim progonstvima i nevoljama koje podnosite.“ Progoni i nevolje traže jake ljude, ljude hrabre i postojane u vjeri. Jesmo li i mi takvi ili se bojimo nešto podnijeti za Gospodina, za Istinu i pravdu? Apostol kaže da su ta progonstva i te nevolje „najava pravednog Suda Božjega da ćete se naći dostojni kraljevstva Božjega“. Hoće li taj pravedni Božji sud odrediti dostojnost ući u Božje kraljevstvo i nama? Hoće, ako ne posustanemo braniti istinu, ako se ne damo zastrašiti, ako ustrajemo u obrani dostojanstva onih kojima je to dostojanstvo pogaženo. A dobro je da nije zadnja instanca nikoji ljudski sud, pa bio on i ustavni i vrhovni, nego Božji, jer znamo da ljudski sudovi često griješe. Međutim, taj Božji sud mogao bi biti veoma strog za one koji Istinu ne žele čuti te zatiskuju uši srca i duše da se ne bi morali i ponašati u skladu s Istinom koja zahtijeva pravedni odnos prema svima, osobito prema žrtvama koje su stradale na svim stranama, a osobito u našem narodu od strane komunističkih vlastodržaca i njihovih slugu, što je zavilo u crno nebrojene obitelji te nanijelo ogromne patnje i duhovne rane koje još nisu zacijelile, niti mogu zacijeliti dok god se Istina neće moći posvuda jasno i otvoreno reći i s njom u skladu djelovati.

Sv. Pavao želi svojim Solunjanima da Bog dovede do punine „svako /njihovo/ nastojanje oko dobra“, te da se „proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu“ (1 Sol 1,11-12).

To je i naša želja u odnosu prema svima koji traže Istinu, jer to je „nastojanje oko dobra“.

Molimo danas, braćo i sestre, za sve žrtve koje su stradale u prošlom 20. stoljeću od raznih totalitarnih režima kojima nije bilo stalo do dobra čovjeka već samo do njihove ideologije. Kršćanstvo naprotiv nije ideologija, kršćanstvo je osobni odnos prema Isusu Kristu i zato smo dužni i odgovorni boriti se za Istinu i zagovarati pravo svakoga čovjeka, osobito žrtve da ne bude ni jedna prešućena i svima da Bog udijeli svoj mir.

28

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

Molimo također za sve žrtve u svim ratovima i kao posljedice svih zločina, ali molimo i da naša zemlja konačno prizna i sankcionira na jednak način i zločine komunizma, kao što je osudila zločine nacizma i fašizma.

Neka svi stradali počivaju u miru Božjem, a mi koji ih se sjećamo porasli u svijesti nedopustivosti i neponovljivosti bilo kojega zločina. Amen.

HOMILIJE

29

Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata CRKVA SV. LOVRE U PETRINJI, 21. RUJNA 2010.

Poštovani i dragi vjernici, dragi moji Petrinjci!

Mjesec rujan za Petrinju je mjesec obilježavanja tragičnih događaja iz 1991., budući da je tada ovaj lijepi grad doživio svoje teške dane razaranja i ubijanja. Bili su to dani – i sam se dobro sjećam – 2. rujna, zatim osobito krvav 16. rujna te na kraju 21. rujna, kada je Petrinja posve okupirana, i kada su naši građani, vjernici katolici, morali posve napustiti svoje domove, a branitelji se povući preko Kupe. Vrijeme stradanja, vrijeme suza, vrijeme tuge i velikih kušnji. Ipak, braćo i sestre, mi danas obilježavamo – i tako svake godine – ove događaje iz 1991. nakon kolovoza, kada se poslije 1995., uvijek sjećamo i slavnih dana pobjede i povratka naših ljudi u naš grad. Stoga možemo reći da je ovo sjećanje i ova molitva za poginule branitelje, za one koji su u ratu nestali – a zapravo nisu nestali, nego ih mi ne možemo naći, no bili oni živi bili mrtvi, oni su u Bogu koji ih čuva za dane vječne slave – kao i molitva za one koji su ovim događajima izgubili svoje najmilije, za roditelje ubijenih i „nestalih“, za djecu i njihove supruge – ipak dani obasjani svjetlom Uskrsa. Naše kršćansko sjećanje nije bez nade, mi smo i ovdje na zemlji doživjeli da je njihova žrtva, pa kako velika i teška bila, imala smisla jer po njoj se došlo do slobode i našeg povratka, a vjerujemo i da je istinita Isusova riječ o najvećoj ljubavi – od koje nema veće – a to je „da tko život svoj položi za svoje prija30

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

telje“ (Iv 15,13), što znači da je to „ljubav koja nikad ne prestaje“ (1 Kor 13,8), tj. ljubav božanska, vječna koja se ne gasi čak ni smrću, nego da, dapače, zavrjeđuje vječni život.

Slušamo Riječ Božju. U prvom smo čitanju iz Knjige mudrih izreka čuli važne, životne pouke koje nam Bog daje. Svi mi mislimo da smo pravedni – gledajući vlastitim očima – ali „Gospodin ispituje srca“ (Izr 21,2). Nismo mi sami sebi kriterij ispravnog djelovanja, nego to je samo i jedino – Bog. Što će on reći, to je jedino ispravno o nama. Znamo, meni je to bilo osobito teško slušati u ratu, da smo jednako i mi i naši neprijatelji govorili: Bog je s nama, u ime Božje mi se borimo... A Bog ne može biti ujedno i na strani pravde i na strani nepravde! Sjećam se kako mi je govorio jedan naš vojnik da je morao pjevati u strojnom koraku da život daje za Hrvatsku, što on nije htio.

Pitao ga njegov nadređeni, zašto ne pjeva, a on je odgovorio: „Ja se borim za Hrvatsku zato jer je ona na strani pravde, ali kad bi ona bila na strani nepravde, ja se ne bih borio za nju.“ Mudre su to bile riječi. Zapravo, uvijek kad smo na strani pravde, uvijek je to dobro i za nas i za našu Domovinu, a kada smo na strani nepravde, to je i protiv nas i protiv naše Domovine. A koja je strana pravde a koja je strana nepravde, to ne može reći naše srce, to može prosuditi samo Bog. Mi vjerujemo da je Bog doista bio na našoj strani, jer mi smo stradali, mi smo u svojoj Domovini bili napadnuti, naši su mladići, djevojke, starci i starice, djeca i nemoćni ubijani, protjerani, naše su bile kuće i crkve spaljene i srušene. Tu je sve počelo. I ako je bilo uzvraćeno poslije istom mjerom – što se nije trebalo dogoditi! – bila je posljedica nepravednog nasilja koje je tome prethodilo i koje je sve to započelo, a to je bilo osvajanje naše Petrinje, naših gradova i sela, naše zemlje Hrvatske. Zato su se svi ljudi koji su osjetili da je to nepravda podigli na obranu i premda gotovo goloruki na početku, stali su u obranu pravednosti izlažući svoje živote za Domovinu. Starozavjetni mudrac nastavlja svoje pouke riječima: „Da se vrši pravda i pravo, draže je Gospodinu nego žrtva.“ (Izr 21,3) Kako je duboka to riječ! Mnogi su bili hrabri i ponositi, mnogi su – ne mogavši gledati to što se zbivalo – bili spremni na žrtvu, bili spremni i poginuti. No, Bogu je ta žrtva mila jedino ako su bili spremni „vršiti pravdu i pravo“. A što je nepravda i zlo? Odgovara također Pismo: „Ponosite oči i HOMILIJE

31

oholo srce i svjetiljka opakih, to je grijeh.“ (Izr 21,4). Mi međutim trebamo svoje oči i svoje srce uzdizati k Bogu i tu nalaziti utočište. Naš ponos upravo je naša vjera, ne naša ljudska snaga. Zar ne kažemo kod krštenja: „To je vjera naša, to je vjera Crkve. Njome se dičimo – tj. ponosimo, nju ispovijedamo u Kristu Isusu Gospodinu našemu.“? Tko se uzda samo u ljudsku mišicu, tj. u čovjekovu snagu i moć, taj ne zavrjeđuje uspjeh i pobjedu. „Sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobjedi svijet: vjera naša“, poručuje nam sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici (1 Iv 5,4). I još nas divno uči današnje čitanje iz Knjige mudrih izreka kad kaže: „ Blago stečeno jezikom lažljivim nestalna je ispraznost onih koji traže smrt.“ (Izr 21,6). Doista, zar nije i taj rat koji smo proživjeli bio zasnovan na lažima? Zar nisu i danas neki zaluđeni i ne razumiju što se to zapravo dogodilo? Kako je teško posijano zlo okrenuti na dobro! Ali moguće je! Mi u to vjerujemo i zato smo ovdje da danas zahvalimo Bogu što nas je sačuvao, premda je kušnja bila velika, ali oni koji su lagali nisu li stekli „nestalnu ispraznost“?

Jer tražili su smrt a ne život, dok mi uvijek branimo život a ne želimo i ne smijemo nikada, baš nikada željeti smrt, niti smrt neprijatelja koji nama nanosi trpljenje, koji nas ponižava, koji nama nanosi nepravdu! Ne, ne želimo nikome zlo, nego uvijek i samo dobro, jer znamo da se samo dobrim pobjeđuje zlo! I to je naša snaga, snaga koju nam daje vjera naša, vjera u Krista pobjednika nad grijehom i zlom, pobjednikom nad smrću, vjera u Uskrsloga Gospodina. A u čemu je zlo? Pismo nas uči: „Duša opakoga želi zlo – jer – u njega nema milosti za bližnjega.“ (Izr 21,10). Nemati milosti za čovjeka, dati se voditi svojim opakim strastima mržnje i razaranja, ubijati, pljačkati, nanositi drugome zlo, ne oprostiti – to su pred Bogom gnusna djela. A suprotno je: imati milosti za bližnjega, znati i neprijatelju oprostiti, i u njemu vidjeti prevarenog i slabog čovjeka, čovjeka koji je nesiguran u sebe, koji nije osjetio ljubav pa zato nanosi drugima zlo, ali čovjeka koji jednako tako kao i svaki drugi čovjek treba toplinu i ljubav, zagrljaj i oproštenje, da bi zadobio mir duše i postao očovječeni i – ja bih rekao – pobožanstvenjeni čovjek. Mislimo na to kako i sami imamo slabosti, da ne bismo druge sudili. Gospodin naš rekao je: „Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.“ (Iv 8,7). I doista, nitko nije bez 32

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

grijeha, pa nitko nema pravo ni suditi drugoga – jer rekao je Gospodin: „Ne sudite, i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni... Jer mjerom kojom mjerite i vama će se zauzvrat mjeriti.“ (Lk 6,37-38) Zaista, koga da mi nasljedujemo ako ne našega Gospodina Isusa koji je viseći na križu molio svoga Oca: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34) Nije li on nas učio govoreći nam: „Ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i pogani?“ (Mt 6,46-47) Kad razmišljamo o pročitanom današnjem Evanđelju, moramo poželjeti slušati Kristovu Riječ, slušati i – vršiti. Jer on nazva svojom braćom i sestrama, dapače i svojom majkom one „koji riječ Božju slušaju i vrše“ (Lk 8,21). Nije Isus time htio poniziti svoju majku, dapače! Ta ona je prva bila poslušna službenica Gospodnja, koja je Riječ Božju ne samo razmatrala u svojem srcu, nego i začela i utjelovljenu rodila! On je htio svima nama poručiti kako je njegova obitelj utemeljena ne na krvnoj vezi, ne na plemenskoj, pa ni nacionalnoj nego iznad svega na vezi koju stvara pripadnost Bogu, i to po slušanju i vršenju Božje Riječi. Tako je Crkva upravo narod Božji poslušan vršitelj Riječi Božje. I to nam jedino daje pravo da se međusobno zovemo braćom i sestrama, da osjećamo kako je ta naša povezanost veća i važnija i od krvne veze, jer mi jesmo jedna obitelj, zajednica sazvana od Oca, Sina i Duha Svetoga.

Sjećam se ovdje interventa zagrebačkog nadbiskupa poslije kardinala Franje Šepera na Drugom vatikanskom saboru. On je tražio da se u dokument o Blaženoj Djevici Mariji unese – što je i učinjeno u konstituciji „Lumen gentium“ (br. 65) – da Crkva treba nasljedovati Mariju tako da „njeguje majčinske osjećaje prema svim članovima u Crkvi ali i prema svim ljudima uopće“.

Doista, mogli bismo reći da su kršćani uspjeli da se u naše civilno društvo ukorijeni svijest da su svi ljudi međusobno braća i sestre, ali još nismo uspjeli – ni među sobom, a niti u društvo – unijeti svijest da smo dužni jedni druge, ali i sve ljude, gledati s majčinskim osjećajima, tj. onako kako majka s ljubavlju gleda svoju djecu. Bdjeti nad drugima, željeti im dobro, brinuti se za svoje bližnje, moliti se za njih, opraštati ponovno i ponovno, žrtvovati se bez naknade i bezuvjetno voljeti... neka su od svojstava majčinske ljubavi. Možemo li se i mi danas uputiti HOMILIJE

33

tim putem? I to ne samo prema članovima naše Crkve, nego i prema svim ljudima!

Molimo danas, na spomendan stradanja Petrinje, dobrostivo srce, srce koje ispituje Bog, kojemu je stalo vršiti pravdu i pravo. Molimo Gospodina za oči – ne uznosite i ohole, nego – majčinske nad svim ljudima, pa i nad onima koji su nam nanijeli nepravdu, nasilje i zlo. Molimo da zacijele sve rane, u istini i pravdi za svakoga. Molimo za ucviljene, one koji oplakuju svoje najmilije jer su im stradali u nepravednom ratu, jer su ih izgubili u ovom svijetu a dobili u vječnosti. Molimo za sve poginule, branitelje i civilne žrtve Domovinskog rata, da ih Gospodin primi u svoj mir jer oni su se izložili i stradali iz ljubavi za dobro svoje Domovine. Molimo i za sve nas, braćo i sestre, da se i mi znamo žrtvovati za dobro svojih bližnjih, da imamo milosti za svoju braću i sestre, da sve ljude smatramo svojima, i da sve ljude gledamo majčinskim očima želeći svima dobro, da se na istini učvrsti mir za sve i da napreduje naša Petrinja. Amen.

34

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

PISMA I RE AGIR ANJA

SISAČKA BISKUPIJA BISKUPIJSKI ORDINARIJAT Br. 649/2012.

U Sisku, 5. studenoga 2012.

SVIM ŽUPNICIMA /UPRAVITELJIMA ŽUPA U SISAČKOJ BISKUPIJI Poštovani gospodine!

Na nedjeljnoj misi s narodom 11. studenoga 2012. u Molitvu vjernika dodajte zaziv: ZA PRAVEDNU PRESUDU HRVATSKIM GENERALIMA NA SUDU U HAAGU, MOLIMO TE! Taj zaziv ponavljajte svaki dan sljedeći tjedan, do petka 16. studenoga o. g. Pozovite u oglasima u nedjelju 11. XI. vjernike da se ovaj tjedan osobito mole na nakanu: za oslobođenje generala Ante Gotovine i Mladena Markača. U četvrtak pak, 15. studenoga – ako imate večernju Misu, tada poslije sv. Mise – organizirajte euharistijsko klanjanje na nakanu: za Domovinu te pravednu presudu hrvatskim generalima.

Pozovite vjernike i na post i druga dobra djela taj dan.

Protumačite vjernicima da ovo što se događa u Haagu nije samo suđenje našim generalima nego Hrvatskoj, a to znači svima nama i našoj budućnosti.

Ovo je vrijeme koje zahtijeva jedinstvo svega našega naroda jer živimo u doba kada se sve vrijednosti nastoje izokrenuti i nametnuti neka „istina“ koja ne postoji, ali kojom bi se mogao podjarmljivati naš narod i nametati mu volju moćnika koji ne žele dobro hrvatskome narodu ni PISMA I REAGIRANJA

293

Katoličkoj Crkvi. Naše jedinstvo u molitvi i zajedništvu može osujetiti te planove. „Mnogo može žarka molitva pravednikova.“ (Jak 5,16) Sv. Pavao nas potiče – i tome se pridružujem i ja ovim poticajom svima vama, dragi moji vjernici: „Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za sve koji su na vlasti da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti“ (1 Tim 2,1-2).

Vaš biskup

294

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

SISAČKA BISKUPIJA BISKUPIJSKI ORDINARIJAT Broj: 87/2013.

Sisak, 13. veljače 2013.

Inicijativa za slobodnu nedjelju u Sisačkoj biskupiji Poštovana braćo svećenici, redovnici, redovnice, draga braćo i sestre u vjeri!

1. Europska civilizacija temelji svoje društveno uređenje na kršćanskim temeljima. Bitni dio tog društvenog uređenja odnosi se i na raspored dana u kojem nedjelja zauzima osobito mjesto. Bez obzira koliko današnji društveni ritam radnog vremena, gramzljivi neoliberalizam i kapitalizam te problemi nezaposlenosti i siromaštva pokušavaju oduzeti nedjelji njezin smisao, ipak će se na spomen nedjelje većini ljudi u Hrvatskoj i u Europi najviše asocijacija pojaviti uz odmor, slobodu, obitelj i dan koji nije kao drugi dani.

2. Nedjelja je, dakle, dan za čovjeka! Dan kad se čovjek želi odvojiti od svakodnevice i onoga „što se mora“ te provesti slobodno vrijeme. Nedjelja je dan kojega čovjek želi provesti slobodan od rada, obveza i prisila. Na to nas upozoravaju i biblijski izvještaji o sedmom danu stvaranja svijeta (Post 2,2-3), oslobođenju izraelskog naroda iz egipatskog ropstva i slavlju Pashe tome u spomen (Izl 12). Blagdani višestruko naglašavaju odmor sedmoga dana (Lev 23), a Isusova ozdravljenja u subotu (Mt 12,1-15) proglašuju subotu danom za čovjeka (Mk 2,27) te naposljetku nedjelja postaje kruna i potvrda svega toga po Isusovom uskrsnuću (Mk 16,9) u kojem smo dobili novi život i slobodu za koju nas Krist oslobodi (Gal 5,1). Nedjelja je, dakle, dan posvećen Bogu i ljudima, koji je predviđen da ga se provede u posvećenoj molitvi Bogu, u slavlju Euharistije u zajednici Crkve, u odmoru, druženju s obitelji i prijateljima, činjenju

PISMA I REAGIRANJA

295

djela duhovnog i tjelesnog milosrđa. Tako se slavi dostojanstvo života i sloboda čovjeka.

3. Danas je ipak ta sloboda u mnogim aspektima dovedena u pitanje.

Ponajprije u radu onih koji nedjeljom moraju raditi ako žele zadržati posao ili prehraniti sebe i/ili obitelj. Istraživanje „Rad nedjeljom i kvaliteta života“ koje je prevedeno prošle godine u organizaciji Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Franjevačkog instituta za kulturu mira i Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK-a o pitanju rada trgovina nedjeljom potvrdilo je da rad nedjeljom za većinu ljudi nije željen niti prihvatljiv.

Iako je bilo mlađih ispitanika koji su naveli da im je nedjelja ista kao i svi drugi dani, ipak najveći broj sudionika smatra da „nedjelja ne treba biti radna“. Razlog koji najčešće navode je potreba za (obiteljskim i prijateljskim) druženjem koje je najlakše ostvariti nedjeljom kada je većina slobodna od radnih i školskih obveza. U tom smislu, ističu da rad nedjeljom vodi otuđenju jer „kad ste vi slobodni drugi nisu i obratno“, „ne viđamo se“, „umorni smo“, i „kad dođete kući nije vam ni do čega, upropašten vam je dan“. Ti sudionici kažu da je nedjelja „žalostan dan“ i „najteži dan u tjednu“. U ovom kontekstu ponajviše pate roditelji koji rade nedjeljom te navode da su im nedjeljom „djeca prepuštena sama sebi“, te da su oni nakon posla „polu-istrošeni“ za razgovor ili druženje, zbog čega im je „najgore raditi nedjeljom“. Posebno ih boli što se osjećaju isključeno.

Nedjelja, dan slobode i slavlja, za ove ljude je očito bitna suprotnost!

(Izvor: http://www.unicath.hr/wp-unicath/rad-nedjeljom-i-kvaliteta-zivota-rezultati-istraziv) 4. Oni koji moraju raditi nedjeljom suočeni su s prisilnim ograničenjem slobode koja je rezultat borbe moći novca i čovjeka, i gdje čovjek sve više gubi tu bitku. No, osobito u ovom vremenu korizme, trebamo se i sami upitati: koliko smo slobodni – iznutra? Koliko smo slobodni od propagirane ideje potrošačkog društva, od potrebe uvijek više raditi „jer je vrijeme novac“; od želje imati uvijek više; od potrebe bijega od sebe i drugih? Mogu li nedjelju provesti odmarajući se? Ne ići u trgovinu? Ne raditi ono što ostalih 6 dana radim? Susresti se sa sobom i s drugima koje tijekom tjedna ne mogu vidjeti? Igrati se s djecom, otići na izlet – provesti vrijeme sa svojom obitelji?

5. Postoje oni koji rade nedjeljom jer su njihove djelatnosti nužne za normalno funkcioniranje društva. Njima zahvaljujemo što su prihvatili

296

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

svoje zanimanje kao vrijedno zvanje za dobrobit društva. Također, zalažemo se da njihov rad bude adekvatno plaćen kao i da im se omoguće dani odmora, uvažavajući i njima pravo na slobodnu nedjelju kad god je to moguće.

6. Nalazimo se u vremenu korizme koje nas poziva da se založimo za potlačene, siromašne i uklonimo nepravdu iz svog života (Iz 58, 7-10).

Stoga vas pozivamo da i ove godine iskažemo solidarnost s ljudima koji nas okružuju. Krenimo od sebe gradeći vlastitu slobodu i iskazujući solidarnost s onima koji moraju raditi. Nastojmo ove korizme „postiti“ od odlazaka nedjeljom u trgovinu. Bit će to vježbanje u korist naše slobode i iskaz solidarnosti s onima koji rade nedjeljom jer to je ono što možemo napraviti. Provedimo ove nedjelje koje su pred nama s onima za koje inače nemamo vremena i ponovo slavimo nedjelju! Želeći vam svima blagoslovljene i korisne dane ove korizme srdačno vas pozdravljam u Gospodinu!

Vaš biskup

PISMA I REAGIRANJA

297

SISAČKA BISKUPIJA BISKUPIJSKI ORDINARIJAT Broj: 149/2013.

Sisak, 5. ožujka 2013.

Svim župnim uredima u Sisačkoj biskupiji Prečasni/velečasni gospodine!

Molim Vas da u nedjelju, 10. ožujka pozovete vjernike na molitvu i post za naše sunarodnjake iz Bosne i Hercegovine koji su optuženi na međunarodnom sudu u Den Haagu. Oni čekaju presudu ovog proljeća. Među njima je i branitelj naše Sunje, general Slobodan Praljak. Optužnica ne tereti samo njih osobno nego i našu domovinu, Republiku Hrvatsku, stoga je važno da se ujedinimo svi u molitvi dobrom Bogu da presuda bude pravedna.

Sv. Pavao nas potiče – i tomu se pridružujem i ja ovim poticajom svima vama, dragi moji vjernici: „Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za sve koji su na vlasti da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti”. (1 Tim 2,1-2) Pozdrav i svako dobro od Gospodina.

Vaš biskup

298

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

SISAČKA BISKUPIJA BISKUPIJSKI ORDINARIJAT Broj: 168/2013.

Mons. VLADO KOŠIĆ, po milosrđu Božjem i milosti Apostolske Stolice biskup sisački Priopćujem svima kojih se to tiče da, služeći se pravom koje mi pripada prema kanonskim odredbama (kan. 393-394 ZKP) osnivam ZAKLADU ZA GRADNJU ŽUPNE CRKVE NAŠAŠĆA SVETOG KRIŽA U ZRINU sa svim pravima i obvezama koje toj Zakladi prema kanonskom i civilnom pravu pripadaju.

Budući da je župna crkva Našašća Svetog Križa u Zrinu srušena 1943., a od 1946. imovina te župe konfiscirana te do danas nije vraćena Crkvi, Sisačka biskupija odlučila je – u svrhu vraćanja sakralnog identiteta povijesnom hrvatskom mjestu i župi Zrin – na istom mjestu, gdje je stoljećima stajala župna crkva sagraditi crkvu Našašća Sv. Križa.

Preduvjet je zasigurno vraćanje u vlasništvo Crkvi spomenute parcele na kojoj će se graditi župna crkva, te dakako financijska sredstva potrebna za tu gradnju i obnovu. Uz župnu crkvu postoji potreba podići i župnu kuću, koja je tu također nekoć stajala.

Nadam se da će gradnja župne crkve biti zalog vraćanja i katoličkog puka koji je u tragičnim događajima u rujnu 1943. bio pobijen i raseljen.

PISMA I REAGIRANJA

299

Zakladu će voditi Ravnatelj te članovi Zaklade koje ću imenovati.

Zaklada će otvoriti svoj žiro račun i obznaniti ga da svi koji to žele mogu svojim darovima pomoći svrhu radi koje je osnovana ova Zaklada.

Neka Bog prati svojim blagoslovom ovo djelo da se u što skorije vrijeme izgradi župna crkva i župni stan u Zrinu te se naseli što više vjernika u ovo povijesno mjesto i župu!

Dano u Sisku, na blagdan sv. Josipa, zaštitnika domovine Hrvatske, 2013. godine + Vlado Košić, v.r.

300

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

Intervju za mrežne stranice Sisačke biskupije SISAK, 30. TRAVNJA 2013.

S našim sisačkim biskupom napravili smo ovaj intervju, a povodi su višestruki: biskup Vlado Košić ušao je u nedjelju, 28. travnja o.g. u Hrastovici u formaciju Franjevačkog svjetovnog reda te se pitamo, je li to povezano s pontifikatom novoga Pape Franje; u Sisku je nedavno slavio misu zahvalnicu za nadvladanu opasnost od poplava; predsjednik je komisije HBK „Iustitia et pax“ koja progovara o društvenim problemima i osvjetljuje ih evanđeoskim svjetlom, a naše se društvo sada nalazi u mnogim problemima, a k tomu bliže se lokalni izbori.

Također u Sisačkoj se biskupiji dogodilo nekoliko važnih događaja: završena je obnova Velikog Kaptola u koji je uselio biskupijski ordinarijat sa svojim uredima; mnoge zanima hoće li ove godine biti završena gradnja crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gori; pokrenut je projekt obnove u Drugom svjetskom ratu srušene župne crkve Našašća Svetog Križa u Zrinu; u novoosnovanim župama Preobraženja Gospodnjega i Blaženog Ivana Pavla II. u Petrinji započinje se s pripremama oko gradnji pastoralnih centara i crkvi; tu je i Biskupijski Caritas, stipendiranje studenata u Fondu fra Bonifacija Pavletića i drugo. Susret hrvatske katoličke mladeži dogodio se u Sisku prošle 2012. godine, a ova Godina vjere kao da prolazi pokraj nas, bez velikih događaja. Što će donijeti vjernicima Sisačke biskupije? Pitanja su mnoga pa da čujemo biskupa.

PISMA I REAGIRANJA

301

Portal SB: Kako Vas treba oslovljavati – „preuzvišeni“, „oče“, „gospodine biskupe“?

Biskup Košić: Meni se nikad nisu sviđala ta pretjerivanja u tituliranju. Sigurno je da svaka služba ima svoju vrijednost i treba poštovati službe i nositelje službi, kako u društvu tako i u Crkvi. Ali naš Gospodin jasno je rekao: „ni ocem ne zovite nikoga, ni učiteljem, ni vođom... svi ste vi braća“ (Mt 23,8). Ove riječi su putokaz: premda imamo različite službe i odgovornosti, svi smo mi braća i sestre, jer nam je svima otac – Bog. Zato bih želio da me se ne zove ni: „preuzvišeni“, ni „otac“, ni „gospodin“, nego jednostavno: „biskup“, odnosno „biskup Vlado“ ili još bolje „brat biskup“.

Portal SB: Jeste li Vi zato ušli u formaciju trećeg Franjevačkog svjetovnog reda jer je novi Papa – Franjo?

Biskup Vlado: Ja sam već dugo razmišljao da to učinim. Znam da su i prije mene mnogi biskupi ušli u treći franjevački red. Dakako da je to iz poštovanja prema svetom Franji Asiškome, kojega sam uvijek posebno volio i izuzetno cijenio. Od djetinjstva sam volio braću franjevce i divio se njihovoj jednostavnosti.

U Varaždinu su bili i franjevci opservanti i franjevci kapucini, koji su mi, dakako uz moje župnike – najprije Franju Cesara i potom Antuna Posavca – veoma pomogli da pronađem i svoje svećeničko zvanje i da svoju kršćansku vjeru i poziv za svećenika ostvarim u jednom, rekao bih, ozračju povjerenja prema Bogu i Crkvi. Sv. Franjo imao je veliko povjerenje i u Boga, i u ljude, ali čak i u životinje, dapače i u svu prirodu, koju je silno volio jer mu je sve govorilo o Bogu. I ja sam od malena zavolio njive, livade, polja, vinograde, šume, rijeke, brda, domaće i divlje životinje, volio sam i uživao najviše upravo u prirodi. Mislim da se zapravo svi moramo što više vratiti prirodi, da ćemo baš tu najlakše naći mir, naći Boga i njegovu nazočnost. K tomu, sv.

Franjo ljubitelj je siromaštva i skromnosti. To bismo svi trebali nasljedovati, posebno danas kad je mnogim ljudima veoma teško, kad gube posao, dobivaju male plaće, teško podižu djecu, nemaju za osnovne potrebe. Mi smo zato – i prije obnove 302

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

Velikog Kaptola – u našoj Biskupiji osnovali Caritas i obnovili zgradu u kojoj je smješten, gdje svaki dan radi javna kuhinja, gdje se naši djelatnici brinu i za čitavu Biskupiju, pomažući koliko mogu najpotrebnijima.

To što je novi Petrov nasljednik papa uzeo ime sv. Franje Asiškoga, velik je znak za čitavu Crkvu i za svijet. To je sigurno želja Svetog Oca da se čitava Crkva više okrene duhovnosti i svojim izvorima, da se još jače opredijeli za vjernost Evanđelju našega Gospodina Isusa te da se ne boji u novim izazovima svijeta svjedočiti svoje duhovno poslanje koje ima. Naša je zadaća da se svi više posvetimo svojoj duši, duhovnosti i neprolaznim temeljima svoje egzistencije. Tada će se i sve drugo, izvanjsko i prolazno, moći bolje urediti, unaprijediti. Rekao bih da će se tada i gospodarstvo, koje je sada u krizi, moći obnoviti. Jer kad je čovjek pošten, kad je ponizan, skroman, kad vidi svoje bližnje i s njima je solidaran, kad mu je važnije biti nego imati, kad se posvećuje više duhovnomu nego materijalnomu, tada je sve na svojem mjestu, prema onoj izreci: Ako je Bog na prvom mjestu, sve je na svom mjestu, no ako Bog nije na prvom mjestu, tada ništa nije na svom mjestu.

Portal SB: Što biste posebno istaknuli u Sisačkoj biskupiji u ove protekle – više od – tri godine?

Biskup Vlado: Teško je nešto izdvojiti, mene sve veseli što znači rast u vjeri, izgradnja crkvenog zajedništva, ohrabrenje u dušama koje primjećujem i želim. Svakako, od vidljivih su događaja sigurno najznačajniji: Susret hrvatske katoličke mladeži 5. i 6. svibnja 2012., a onda na kraju te prošle godine i blagoslov zgrade Velikog Kaptola u koju se potom Biskupija uselila u siječnju ove, 2013. godine. Međutim, najvažnije su pastoralne aktivnosti, imamo puno povjerenika koji u ime biskupa vode pojedina područja pastorala, a i oni koji su preuzeli vodeće službe u Biskupiji moji su odlični suradnici. To je sreća u Sisačkoj biskupiji, što imam kao biskup stvarno dobre suradnike koji vole što rade i koji s puno ljubavi i nerijetko s puno žrtve vrše svoje poslanje. Želio bih im svima, baš svima, reći veliko hvala!

PISMA I REAGIRANJA

303

Portal SB: Jedno je imenovanje u zadnje vrijeme izazvalo pitanje, bilo je to imenovanje gospođe Marijane Petir za voditeljicu Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve. A pitanje je, je li ona kao istaknuta političarka prikladna za to i koju ste poruku time željeli dati?

Biskup Vlado: Smatram da je gđa Petir veoma prikladna za tu službu jer je diplomirala upravo iz socijalnog nauka Crkve na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Ako netko misli da javne osobe, i k tomu političari, ne mogu vršiti službe koje su svojstvene laicima, tada se vara jer Drugi vatikanski sabor upravo potiče vjernike da se posvete pozivu političara, budući da tako mogu pridonositi dobru društva. Ja bih želio da što više vjernika sudjeluje u političkom životu da iz vjere pošteno vrše svoje poslanje na dobro zajednice.

Portal SB: Biskupe, što je ove godine prioritet u Biskupiji?

Biskup Vlado: Ako je prošle godine to bila, u pastoralnom smislu, organizacija Susreta hrvatske katoličke mladeži, a na području gradnje, obnova Velikog Kaptola, tada je ove godine, koja je proglašena Godinom vjere, za nas najvažnija zadaća župna kateheza i osobito nastavak rada s mladima, a na području gradnji, svakako je naš prioritet dovršetak gradnje župne crkve Uznesenja BDM u Gori. Iskreno se nadam da će se ti radovi privesti kraju, barem u bitnome, tako da mogu ove godine proglasiti tu crkvu marijanskim svetištem za to područje Biskupije.

Portal SB: Zašto još nije završena obnova te crkve, koja Vam je tako važna, kako kažete?

Biskup Vlado: Doista je važna ta crkva jer je ona već od 13. stoljeća bila središte marijanskog štovanja i okupljanja naroda oko Marije u ovom kraju. Problem je međutim u nerazumijevanju toga sa strane onih koji upravljaju našom zemljom, koji ne znaju koliko je ta crkva vrijedna, koliko je nama potrebna, i Biskupiji i župi, te uskraćuju financijsku pomoć za tu gradnju.

Mislim da na žalost mnogi ne znaju da se naša Biskupija, i to

304

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

već drugi put, zadužila kod banke da bismo pomogli štoviše upravo tu gradnju – što zapravo ne bismo trebali kada bi država funkcionirala. Naime, u četvrtom ugovoru o gospodarskim pitanjima između Republike Hrvatske i Svete Stolice (iz 1998.) naša se država obvezala da će financirati obnovu spomenika kulture, a da će pomoć koju dobiva Crkva ona koristiti, između ostaloga, na gradnje i obnove onih crkvenih objekata koji nisu spomenici kulture (čl. 6, st. 4). Toga se međutim naša država ne drži.

I ja razumijem nestrpljivost koju pokazuju mnogi i građani i vjernici s obzirom na gradnju te crkve, ali oni bi morali znati da nije krivnja na Biskupiji nego na državi što to ide tako sporo.

Kako sam ja došao za sisačkog biskupa u veljači 2010., naša Biskupija naslijedila je već započete poslove koje je Zagrebačka nadbiskupija ugovorno vodila s državom oko obnove te crkve. Upravo prije osnivanja Sisačke biskupije država je s Ministarstva kulture financijsku pomoć za tu crkvu prebacila na Ministarstvo regionalnog razvoja. Ja sam nekoliko puta molio tadanjeg ministra Biškupića da se to požuri i riješi, on je i došao u Goru, ali je prenio taj posao na tadanjeg ministra Pankretića.

No, to što je jednom dalo to ministarstvo nije bilo dovoljno za veći zamah radova koji su zapravo, što se vidljive gradnje tiče, tek započeli upravo u proljeće 2010. godine. Istina je da je to specifična obnova jer se u pripremi obnove Ministarstvo kulture odlučilo za repliku ne barokizirane crkve, koja je srušena u Domovinskom ratu, nego one gotičke iz 13. stoljeća. To je svakako zakompliciralo stvar, no mi nismo mogli tražiti promjenu tog plana, budući da su sve dozvole bile dane i svi projekti bili pripremljeni za gradnju upravo takvog objekta.

Sad su nam trebala samo sredstva pa smo mi uzeli prvi kredit da bi se to što više pokrenulo, a onda se dogodio problem da je jedna vrsta izabranog kamena te zime 2010./2011. doživjela velika oštećenja pa se tražila zamjena, što je trajalo gotovo cijelu 2011. godinu. Nakon toga se promijenila i vlast koja se nije u tome snašla, premda sam ja već u siječnju 2012. posjetio i ministra gosp. Grčića i ministricu gđu Zlatar, i premda su mi oni obećali jače financijski poduprijeti taj projekt, to se PISMA I REAGIRANJA

305

nije dogodilo – osim jednokratne financijske pomoći koju je dalo Ministarstvo regionalnog razvoja – tako da se prošle 2012. godine nije mogla završiti ta gradnja. Pregovarao sam s jednom bankom i oni su uslišali moju molbu te smo u travnju ove godine dobili novi kredit da bi se nastavila i, ja se iskreno nadam, ove godine završila gradnja ove važne crkve. Kredit ćemo otplaćivati kroz budućih 10 godina. Nadam se da će do Velike Gospe ove godine crkva u Gori doći pod krov i da ću ju tada moći proglasiti biskupijskim marijanskim svetištem. To sam želio i prošle godine, ali crkva nije bila završena. Na prijem kod gosp. ministra čekam već tri mjeseca. Zaključite sami, tko je zakazao, a tko čini sve što je moguće da se crkva u Gori završi.

Vidite, mi smo još u dugovima za Veliki Kaptol jer je ta obnova stajala više negoli smo imali sredstava, a zahvaljujući izvođaču gosp. Vrbaneku, obnova je privedena kraju. Mi smo također još u postupku vraćanja duga za crkvu Svete Marije, Kraljice mira u Sisku, a ipak smo podigli kredit za Goru jer nam je ta crkva jako važna.

Portal SB: Zašto se država tako ponaša prema vjerskim potrebama?

Biskup Vlado: Ne znam, oni stalno govore da nemaju novaca, a novac se nemilice troši na nevažne stvari. Recimo, zašto je Predsjednik države morao za Europski parlament raspisati posebne izbore, a ne ih povezati s lokalnih izborima koji su za mjesec dana, pri čemu je potrošeno 85 milijuna kuna državnog novca? Nije li to bačen novac? A za potrebe obnove sakralnih spomenika kulture, koje se država čak obvezala financirati međunarodnim ugovorom, ne nalazi sluha! To ne razumijem.

Osim, ako se ne radi o tome da su na čelo države zasjeli ljudi kojima nije stalo do gradnje vjerskih objekata, pa bili to i višestoljetni spomenici kulture nulte kategorije, kao što je to naša crkva Uznesenja BDM u Gori. Time se ova vlast zapravo delegitimira jer upravlja onime što pripada čitavom narodu, a protiv većine tog istog naroda. Veoma me čudi kada netko govori o tome da vlast Crkvi daje novce, da mi dobivamo neke darove. To nije točno! Novac u državnom proračunu je naš no-

306

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

vac, novac koji pripada svim građanima Republike Hrvatske i ne pripada vlasti nego narodu. A taj narod je većinski, preko 85% katolički. Dakle, katolici pune državnu blagajnu iz koje se troši za sve javne poslove i namjene, također i za druge vjerske zajednice, pa onda i nešto za Katoličku Crkvu. No, velika je zabluda, koju je uspjela „progurati“ u javnost Crkvi nesklona politika u sprezi s medijima, da je Crkva bogata. Kad bi bilo tako, zašto ja onda obilazim Njemačku, pišem molbe u Italiju, molim Ameriku i – nemam za osnovno. Drugo je pitanje, što je to osnovno: no, kad Biskupija nije imala ni svoju zgradu u kojoj bi se moglo živjeti i raditi, kako se može govoriti o zadovoljenim osnovnim potrebama? Ili kad više naših župa još uvijek nema ni svoje župne crkve, kako onda možemo reći da je osnovno zadovoljeno? A tu vlast nema sluha za naše potrebe, na žalost to moram reći.

Portal SB: Jesu li i na drugim područjima oni koji su na vlasti neosjetljivi na potrebe Crkve i naroda?

Biskup Vlado: Na žalost, puno je takvih područja. Kada je Hrvatski sabor odustao od pokroviteljstva nad obilježavanjem najveće povijesne tragedije našega narodu u Bleiburgu, rekao sam da je to znak odnarođenosti ove vlasti. Ne mogu naime shvatiti kako to da su žrtve jedne strane svetinja, a druge, daleko veće, ne žele se ni vidjeti, kamoli istražiti i dati im dužni pijetet. A sve su to bili naši ljudi koji su često bez krivnje izgubili živote. Barem im se za grob mora saznati i obilježiti. I u drugim se stvarima ova vladajuća garnitura delegitimirala. Uzmimo samo ukidanje Ureda za istraživanje žrtava komunističkih zločina. To je mogla učiniti samo vlast koja te zločine namjerno zataškava i umanjuje, a oni su stravični. Ta jednostranost – ili jednostranačnost – je za mene sramotna i zastrašujuća. Možda Europa, kad uskoro uđemo u nju, prisili našu državu da se naši predstavnici odgovornije počnu ponašati s obzirom na te povijesne činjenice. Pogledajte samo kako su se ponijeli s obzirom na prigovore roditelja, koji su bili posve isključeni iz procesa uvođenja tzv. zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole! A

PISMA I REAGIRANJA

307

radi se o odgoju, pa premda je odgoj po svim i međunarodnim pravnim aktima i po našem Ustavu isključivo i prvo pravo roditelja, njih se ništa ne pita! S Crkvom naši vladajući, kažu, ne žele razgovarati, ministar znanosti, obrazovanja i športa kaže da ne želi s Crkvom gubiti ni minute! Pa zar je to dijalog, koji kaže promovira ova vlast? Nije li nadalje krajnje neukusno bilo držanje predstavnika naše vlasti u slučaju oslobađajućih presuda našim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču? Pa oni su se ispričavali za nešto što je međunarodni sud u Haagu proglasio nepostojećim! Neviđeno! U normalnim bi državama takvi vlastodršci koji su protiv vlastitog naroda isti čas morali sići s vlasti. Kod nas im se ništa ne događa, dapače i dalje šire svoje neutemeljene stavove u odnosu na Domovinski rat i u odnosu na branitelje. Neviđeno u povijesti svijeta!

Portal SB: Vi ste zastupali nevinost generala Gotovine i Markača, dok su ih mnogi unaprijed proglašavali zločincima. Jesu li naši branitelji danas u Hrvatskoj ugroženi i što može učiniti Crkva za njih?

Biskup Vlado: Na žalost u našoj zemlji političari i mediji šire posve krivu sliku o Domovinskom ratu. Možda to mogu govoriti nekomu tko ne zna što se u to vrijeme događalo, ali meni ne mogu. Ja sam 1990. bio župnik u Hrastovici i 1991. sa svojim narodom doživio sam agresiju, ubijanja, rušenja i progon. Meni doista nitko ne može govoriti nešto što se nije dogodilo jer sam sam proživio sve te strahote i sudjelovao u tim događajima u Hrastovici, Petrinji i Mošćenici. Kada bi recimo u nekoj drugoj zemlji državni predstavnici zastupali nešto protivno svome narodu, bili bi isti čas smijenjeni. Ne bi mogli vršiti tu službu. No, kod nas je moguće da upravo oni koji su protiv vlastitog naroda obnašaju najviše službe u tom istom narodu. Komu dakle oni služe ako ne nekim stranim interesima? Recimo, nitko ne postavlja pitanje ratne odštete koju je Hrvatskoj dužna platiti Srbija. Kako to? A radi se – prema procjenama koje sam ja čuo i čitao od kompetentnih ljudi – o preko 250 milijardi USD! Kada bi samo pola od toga Srbija isplatila Hrvatskoj, mi ne bismo imali problema s vanjskim državnim dugom, zar ne? Ali naši

308

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

političari to uopće ne spominju, dapače kažu da će povući i tužbu za genocid protiv Srbije, što je još zadnji element nacionalnog ponosa, čime bi se barem pred svijetom dokazala istina o agresiji Srbije na Hrvatsku u Domovinskom ratu. Ili recimo promjena imena Gvozd u našoj Biskupiji. Kako je moguće da se nameće ta promjena i to stanovnicima Hrvatima koji su u tom mjestu većina, a da ih se niti ne pita o tome? Kao da su se vratila vremena da se opet nazivi politički diktiraju, pa se samo pitam, hoće li se netko sjetiti i tražiti da se u Hrvatskoj vrati ime Kardeljevo ili čak i Titova Korenica? Apsurd! A da o ćirilici u Vukovaru i ne govorim! Pa to je znak potpune odsutnosti nacionalnog osjećaja onih koji to nasilje provode, i to nad gradom koji je simbol herojske i krvave obrane od velikosrpske agresije, koja je upravo ćirilicu imala kao jedan od svojih simbola.

Kažu, ali to je po zakonu. No, ja bih upitao sve takve: čemu služi parlament, zašto postoji Hrvatski sabor? Pa nije taj zakon od vijeka, niti treba biti dovijeka. Donijela ga je jedna nesposobna politička garnitura, koja nije štitila nacionalne interese nego svoje, i taj zakon treba ukinuti i donijeti normalan zakon kakav ima većina zemalja slobodnog zapadnog svijeta. Dakle, nisam za nepoštivanje zakona, nego za njegovu promjenu. To uostalom Hrvatski sabor i radi – neprestano donosi zakone, mijenja stare i izglasava nove. Posebno mi je žalostan odnos prema generalima Gotovini i Markaču. Pa u našoj se javnosti oni više niti ne spominju, a zavrijedili su da ih svaki dan s najvećim poštovanjem spominje čitava Hrvatska! Kako se jadno ponašaju naši odnarođeni predstavnici i mediji! Kao da naši generali niti nisu oslobođeni, neviđeno!

Portal SB: Nedavno su održani izbori za hrvatske predstavnike u Parlamentu Europe. Približavaju nam se i izbori za lokalne jedinice vlasti. Kakve biste Vi političare željeli na vlasti u našoj domovini?

Biskup Vlado: Rekao bih da su izbori za EU-parlament pokazali kako je gđa Ruža Tomašić utjelovila svijest naroda da ova vlast radi protiv njega. Njezin je izbor poruka vladajućima, naime da se ne mogu ponašati kao da je narod sluga njima, već

PISMA I REAGIRANJA

309

obratno: oni moraju štititi interese svoga naroda. To međutim ne čine, i zato su tako prošli. A kad pitate o tome, kakve bih ja političare želio, odgovaram jednom riječju: poštene. No to, na žalost, možemo slobodno reći, od smrti predsjednika Franje Tuđmana, nije slučaj. Kao da su se smjenjivale garniture na vlasti od kojih je svaka nova bila gora od prethodne. Ne zna se dovoljno u javnosti da se za vrijeme predsjednika Tuđmana u pretvorbi i privatizaciji privatiziralo samo 10%. A hajka se dizala i diže najviše na njega, međutim on je najveći – i ostat će to sigurno u povijesti – jer je prvi predsjednik koji je poveo narod u ostvarenje samostalne države Hrvatske i pod čijim je vodstvom naša domovina obranjena. To su njegove vječne zasluge. Ostali su dolazili kao branitelji vlastitih interesa, što nije dobro. Papa bl. Ivan Pavao II. u Dubrovniku je upozorio da političari moraju poštovati načelo ispisano na Kneževu dvoru: „Obliti privatorum, publica curate – Ostavite privatno, brinite se za zajedničko!“ Portal SB: Vi ste često i kao predsjednik komisije HBK „Iustitia et pax“ i kao sisački biskup kritičar vlasti. Ima li to uopće kakve svrhe? I kakvi su Vaši odnosi s ljudima na vlasti u Sisku?

Biskup Vlado: Ne znam koliko mi u Crkvi možemo direktno utjecati na političke procese u zemlji, ali mislim da indirektno možemo, a kad su u pitanju ljudska prava, dostojanstvo ljudi koji nemaju pravo javnosti – kao npr. radnika i radnica zaposlenih u velikim robnim kućama, koji moraju raditi i petkom i svetkom, tj. i radnim danom i nedjeljom – mi to moramo! Naša je dužnost kao članova Crkve biti uz narod, osobito uz ugrožene pojedince i one koje se ponižava i obespravljuje. Mi se možemo moliti za vlast, i to činimo, te na taj način senzibiliziramo i naše vjernike i sveukupnu javnost za neke vrijednosti koje su bitne, a koje se zanemaruju u društvu. Moramo se boriti za ljude, za njihova pogažena prava, za njihovo dostojanstvo. To je naša obveza. Koliko ploda u toj borbi možemo polučiti, to ne ovisi o nama, ali naš se stav mora čuti, mora se znati što zastupa i brani Crkva. Moji odnosi sa sisačkim političarima su

310

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

dobri, posebno s Gradom Siskom. Boli me što u Županiji nisam našao bolje sugovornike koji bi razumjeli naše potrebe. Posebno mi je žao što je gđa. županica blokirala, da se moje kritike na račun državne politike, koje sam uputio pred svećenicima i predstavnicima vjerskih zajednica na primanju u hotelu Panoniji 10. prosinca prošle, 2012., godine, ni u jednom mediju nisu mogle čuti. To je znak da su naši mediji dirigirani, da su pod kontrolom jedne, vladajuće opcije, što drugim riječima znači da nisu demokratski. To se nije događalo čak ni u komunističko vrijeme, kada se znalo što Crkva misli i u čemu se razlikuje od vladajućih struktura. To me je veoma iznenadilo i razočaralo.

Portal SB: Što ima Crkva reći o teškom gospodarskom stanju u našoj zemlji? Nikad nije bila veća nezaposlenost, ljudi gube perspektivu i smisao. Što učiniti?

Biskup Vlado: Crkva ne može rješavati pitanja koja pripadaju državi. Može samo davati sugestije, a što je najvažnije, može svojim pristupom problemima stvarati ozračje nade, podizati optimizam i pomoći da se ljudi pokrenu i bore s problemima vjerujući da je moguće pobijediti svaku nevolju i teškoću. To je trenutno ova gospodarska kriza, velika nezaposlenost koja se posebno osjeća u našem Sisku i našoj Biskupiji. Sigurno da su tomu mnogi uzroci, ali na nama je sada da učinimo što više da se problemi rješavaju i stvore što bolji uvjeti koji bi otklonili u budućnosti slično stanje. Sigurno je važan duh i pristup radu uopće, a posebno prema radnicima i onima koji rade u bilo kojem području odgovornosti. Za sve je važno da promiču svojim ponašanjem etiku rada, da se rad poštuje, da se poštuje radnike da svi mogu imati dostojan život na temelju svojega rada. To je međutim uništio prošli komunistički sustav, koji je ukinuo privatno vlasništvo i ugušio poduzetničku inicijativu.

Sada se još uvijek previše očekuje od države. No, država mora stvoriti dobar okvir da svi mogu živjeti od svoga rada, da zakonima zaštiti najugroženije. To se kod nas još ne događa. Npr. u trgovinama se nije reguliralo slobodno vrijeme radnicima, jer je državna vlast potpuno liberalizirala to pitanje čime je poka-

PISMA I REAGIRANJA

311

zala da je stala na stranu krupnog kapitala, a da ju nije briga za malog čovjeka radnika. Nama se u Crkvi stalno podmetalo to što se mi javljamo u javnosti oko ovog pitanja samo zato jer smo zainteresirani da ti radnici mogu ići na nedjeljnu misu.

Međutim, radi se o osnovnim pravima koje jamči i naš Ustav, da naime, radnik ima pravo na jedan dan odmora u tjednu, dok Zakon o radu baš definira da je to nedjelja. Zašto je onda toliko važno za naš turizam da se u nedjelju otvore sve trgovine? Kako to da u drugim zemljama, u kojima se daleko više zarađuje od turizma, mogu biti trgovine u nedjelju zatvorene? I zašto moraju trgovci, a najviše su to žene, dežurati nedjeljama da bi se trgovačkim centrima šetali oni koji zapravo sve manje kupuju, a onemogućuju radnicima njihovo pravo na neradni dan? Kad bi se riješilo barem jedno pitanje, moglo bi se steći pouzdanje u društvo da ono može riješiti i druga, teža pitanja na području rada. Blizu je međunarodni Dan rada, što je za Katoličku Crkvu blagdan sv. Josipa Radnika. I mi vjernici smo radnici, i nas tište nepravde, nezaposlenost i obezvrjeđivanje čovjeka i njegova rada. Molimo Gospodina i zagovor sv. Josipa da odgovorni odustanu od svojih interesa i da zastupaju prava i potrebe svoga naroda, svih ljudi, a osobito radnika.

Portal SB: Najavljena je inicijativa udruge „U ime obitelji“ da će se potpisivati peticija za raspisivanje referenduma o obitelji. Koji je Vaš stav?

Biskup Vlado: Potpuno podupirem tu inicijativu, dapače i svećenike i vjernike potičem da daju svoj što veći doprinos da se prikupi dovoljan broj potpisa u toj peticiji, kako bi se vlast prisilila da raspiše referendum o obitelji. Nositelji te inicijative predlažu da se referendumom u Ustav unese definicija kako je brak zajednica muškarca i žene. Došli smo naime u takve neobične uvjete u društvu da se to dovodi u pitanje, da se izokreću i tako očite prirodne norme kao što je naravni odnos muškarca i žene koji tvori brak, što je temelj zdrave obitelji. Očito, treba razoriti sve što vrijedi u ovom društvu, pa se sad ustalo i na obitelj. Stanimo kao brana pred te navale i kao kršćani, koji iz vjere djeluju i žive, zaustavimo nasilnike i obranimo teme-

312

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

lje našega društva. Već se uvođenjem tzv. spolnog odgoja, pa i elementima tzv. antidiskriminacijskog zakona uvelo u naše društvo nešto što može dovesti u pitanje svetost braka i obitelji. Važno je zaštiti i braniti obitelj kao Božju ustanovu, kao prirodnu kolijevku života i odgoja djece, kao temelj društva i zdravog naroda. Zato potičem svećenike da omoguće članovima spomenute udruge da poslije nedjeljnih svetih misa 12., 19. i 26. svibnja pred crkvama skupljaju potpise za raspisivanje tog referenduma.

Portal SB: Koje planove imate, biskupe, za budućnost? Što želite još učiniti?

Biskup Vlado: Planova imamo puno. Recimo, želio bih da svaki grad u našoj Biskupiji, a ne samo Sisak, ima Caritasovu javnu kuhinju. Želio bih da Biskupija otvori barem jednu katoličku školu, odnosno školski centar gdje bi djeca imala jutarnju nastavu i ostala na ručku i dnevnom boravku, do dolaska njihovih roditelja s posla po njih. Želio bih na području visokog školstva da braća iz Družbe Sinova Bezgrješne otvore što prije fakultet za medicinsko sestrinstvo, a sanjam da bi u Sisku moglo zaživjeti i katoličko sveučilište. Već sam s nekim potencijalnim suradnicima u visokom školstvu razgovarao, i smatram da Sisak i naša Biskupija imaju puno mogućnosti, samo nam treba ljudi, vremena i, dakako, sredstava. Volio bih da se sagrade ne samo crkve koje smo započeli graditi: u Gori, u Petrinji (nove župe – Preobraženja Gospodnjega i bl. Ivana Pavla II.), nego prije svega i u Zrinu, Hrvatskoj Kostajnici i Maloj Solini, gdje nedostaju župne crkve koje su porušene u ratu. Ni župa Odra nema adekvatnu crkvu – sadašnja je zapravo kapela, tako da bih želio da se i tu sagradi jednog dana lijepa crkva. Ali ni sam Sisak nije dovoljno „pokriven“ crkvama.

Portal SB: A što je s bivšim kinom Slobodom? Znamo da ste osnovali Dijecezanski muzej. Kada će se obnoviti ta zgrada i useliti muzej u nju?

Biskup Vlado: Volio bih da to bude što prije, ali objektivno to nije moguće ostvariti prije nego u jednom petogodišnjem plaPISMA I REAGIRANJA

313

nu. To će postati mjesto kulturnih događaja za našu Biskupiju i grad Sisak. Tu će se izlagati umjetnička djela, održavati koncerti i veći skupovi sudionika pojedinih konferencija i predavanja.

Portal SB: Pokrenuli ste gradnju župne crkve Našašća Sv. Križa. Zašto?

Ta u Zrinu nema ni jednog katolika.

Biskup Vlado: To mjesto, Zrin, je od neobične važnosti za našu povijest, ali i za našu sadašnjost i budućnost. Točno prije 70 godina partizani i četnici zajedno su uništili hrvatsko mjesto Zrin, koje je tada brojilo gotovo 900 stanovnika, te su samo tog 9. rujna 1943. pobili gotovo 300 ljudi! Kako to da se o tome još uvijek u javnim medijima gotovo ništa ne govori, pa stoga niti ne zna? A to je kolijevka obitelji Zrinskih, tu je 1508. rođen znameniti i slavni hrvatski ban, branitelj Sigeta, grof Nikola Šubić Zrinski. Tom mjestu treba vratiti dignitet. Možete zamisliti da su komunisti 1946. svim stanovnici Zrina oduzeli svu pokretnu i nepokretnu imovinu jer su ih proglasili „neprijateljima naroda“?! No, što je još gore: ni danas, u slobodnoj državi Hrvatskoj još uvijek nikome od potomaka stradalih Zrinjana nije vraćen ni jedan kvadratni metar otete zemlje! Obnova ove crkve značit će povratak u Zrin i njegovu revitalizaciju. Već se godinama, premda daleko presporo, obnavlja stari grad Zrin i grobljanska kapela sv. Marije Magdalene, no župna crkva je mjesto gdje se svake godine o obljetnici stradanja tog mjesta okupljaju potomci prognanih Zrinjana i mnogi vjernici, tako da bismo crkvu trebali i za sasvim konkretne potrebe, a tu bi trebalo sagraditi i neki spomen-dom, gdje bi posjetitelji i izletnici, a posebno djeca i mladi, mogli puno naučiti o našoj slavnoj ali i tragičnoj povijesti. Tu je i susjedno mjesto Gvozdansko, koje je postalo mjesto hodočašćenja u nedjelju oko 13. siječnja, budući da su na taj dan 1578. tu izginuli svi hrabri branitelji Gvozdanskog, pred navalom Turaka.

314

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

Portal SB: Kakvo je stanje na području ekumenizma i međureligijskog dijaloga u Sisačkoj biskupiji? Znamo da ste Vi i predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog.

Biskup Vlado: Mi katolici imamo doista dobre odnose sa svima, kako s kršćanskim vjernicima, prije svega sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, evangeličkom i reformiranom Crkvom, tako i s muslimanima i židovima. Premda je rat donio nove probleme u našim odnosima, mi kršćani smo dužni neprestano raditi na opraštanju i pomirenju. Ti se odnosi trebaju temeljiti na vjeri, a ne na razlikama koje su bilo nacionalne, bilo političke.

Svake godine u siječnju održava se molitvena osmina za jedinstvo i to je veoma važno pitanje, osobito u ovim našim krajevima gdje su nazočni i drugi kršćani, i drugi vjernici. U mnogim pitanjima možemo si međusobno pomagati, pogotovo pred naletom sve jačeg sekularizma. Tako npr. u obrani obitelji svi imamo jedinstven stav, ne želeći da se ona ugrozi.

Portal SB: Jesu li u porastu duhovna zvanja, imate li dovoljno svećenika? Kakav je odnos Biskupije prema redovnicima, te koji status imaju vjernici laici u Crkvi?

Biskup Vlado: Bogu hvala, duhovna zvanja su u porastu, premda blagom. U tri godine ja sam zaredio sedam mladih svećenika za našu Biskupiju. U mirovinu su otišla dva svećenika. Imamo trenutno 75 svećenika, tri stalna đakona, sedam bogoslova i devet sjemeništaraca. Nadamo se da će taj broj rasti. Što se tiče redovnika, imali smo ih 11 prije tri godine, a sad na području Sisačke biskupije djeluje 20 redovnika. Imamo mogućnost dobiti još jednoga. I redovnice su nazočne u Biskupiji. Pa i u Biskupijskom ordinarijatu, na čemu zahvaljujem Družbi Kćeri Božje ljubavi. Imamo sedam redovničkih kuća, s više od 80 redovnica. Svi oni daju dragocjeni doprinos životu i bogatstvu evanđeoskog svjedočenja. Bogu sam zahvalan za sva duhovna zvanja. A vjernici laici dakako imaju važno mjesto u Crkvi. Tu su različite službe u Crkvi koje laici vrše, kao što su naši vjeroučitelji, kojih imamo više od stotinu,

PISMA I REAGIRANJA

315

pa nositelji različitih odgovornosti na razini Biskupije: voditelji pojedinih ureda, članovi raznih odbora i vijeća. Na prvom su mjestu ipak naše obitelji.

Portal SB: A Hrvatski martirologij? Imamo li tu nekih pomaka? Znam da ste odredili da se popišu sve žrtve katolika u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Biskup Vlado: Da, ove godine uzeli smo to kao glavnu zadaću po našim župama. Povjerenik za tu djelatnost je dr. Mile Marinčić, a njemu pomaže iz svake župe u Biskupiji po jedan vjernik laik, te, dakako, svećenici. Čujem da to dobro napreduje jer je prevažno saznati pouzdana imena i okolnosti stradanja svih naših ljudi, kako u Drugom svjetskom ratu, tako i u Domovinskom ratu. Najprije smo počeli s ovim prvim razdobljem, iz kojega imamo, na žalost, najviše žrtava. Moglo bi se reći da je naša Biskupija natopljena krvlju mučenika i stradalnika, od sv.

Kvirina pa do naših dana, kad je u Sisku ubijen župnik Antun Grahovar i toliki nevini ljudi! No, najtamnije i najmanje istraženo je razdoblje Drugog svjetskog rata. Očito, dobro su to sakrili počinitelji zločina. Samo u ovoj županiji je zabilježeno, kako je to izvijestila policijska uprava naše županije, čak 119 masovnih gubilišta. Najveće je u Čemernici, a ne zaostaju ni stratišta u Brezovici i u okolici Siska. Sada, kad sam obilazio Veliko Svinjičko koje se branilo od poplava, ljudi su mi ispričali da su na jednom nasipu kosti žrtava iz tog razdoblja.

To treba istražiti i na svaku grobnicu staviti križ i spomenploču. To je još veliki zadatak koji je pred nama, pred čitavim našim narodom, a, dakako, posebno pred našim državnim predstavnicima. Za njih, međutim, treba reći da se ne ponašaju odgovorno, što se ove teme tiče. Očito je još previše onih koji su povezani s počiniteljima tih zločina pa te žrtve skrivaju ne želeći da itko, pa bilo to i samo moralno, odgovara. Žalosno je da se u našoj domovini još uvijek nalaze imena ulica i trgova te spomenici koji nose bilo ime, bilo simbol komunističkog totalitarnog sustava. To bi već jednom zauvijek trebalo odbaciti i staviti doista u povijest, kao što to traži Rezolucija Parlamenta 316

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

EU iz 2009. U tom smislu dajem punu potporu inicijativi Krug za trg koja već godinama zahtijeva da se zločinačko ime maršala Tita ukloni s jednog od najljepših trgova našega glavnog grada. Samo istina će nas osloboditi!

PISMA I REAGIRANJA

317

Reagiranje na članak Branimira Pofuka „Papa Franjo jako živcira velike katolike baš kao i Gotovina velike Hrvate“ objavljen u Večernjem listu, 11. kolovoza 2013.

FACEBOOK STRANICE BISKUPA KOŠIĆA, 14. KOLOVOZA 2013.

POSLANO BRANIMIRU POFUKU – ŽELIM I OVDJE OBJAVITI: Poštovani Branimire, napisao si dobar članak o Papi, velikim katolicima, Gotovini i velikim Hrvatima. Čestitam! Ipak, ima tu jedan problem, i to veliki. Meni se čini da ga i Ti vidiš, ali i da ga ne želiš vidjeti, dapače da ga namjerno previđaš. Riječ je o tome da se ovakvim pohvalnim pisanjem o Papi i njegovom proročkom načinu kojim on vrši svoju službu Petrova nasljednika ipak manipulira čitateljima. Recimo, Ti nisi mogao a da ne napadneš hrvatske biskupe, s posebnim spominjanjem biskupa Ante Ivasa – kojega dvaput apostrofiraš. A stvar nije tako crno-bijela. Dapače. Čak bih iz Tvog izvoda papinih riječi mogao argumentirati da domoljublje biskupa Ivasa nije u suprotnosti nego upravo u suglasju s papinim riječima. On u Tvom citatu kaže i ovo: “Nagrada na onome svijetu ne oslobađa čovjeka obveze da se bori za osobna društvena, etička prava, za domovinu, za čovječanstvo”. Biskup Ivas je upravo pokazao zavidnu domoljubnu svijest, kada je napisao sjajnu pjesmu Maranatha koju je uglazbio Marko Perković Thompson. Ja razumijem da se Tvoj ukus glazbe ne mora podudarati s Thompsonovim, ali ovdje je prvenstveno riječ o domoljublju, što zapravo napadaš, a što iz papinih zauzimanja nije moguće. Tako je jedan dobar tekst ipak, na žalost, opet postao dobrodošla batina da se udari po hrvatskim biskupima.

318

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

Reagiranje na članak Branimira Pofuka pod nazivom „Domoljublje je osobna vrlina, a nacionalizam tinjajuće žarište mržnje“ objavljen u Večernjem listu, 18. kolovoza 2013.

FACEBOOK STRANICE BISKUPA KOŠIĆA, 18. KOLOVOZA 2013.

Branimire, pročitao sam Tvoju novu kolumnu u kojoj polemiziraš sa mnom. Nemam ništa protiv toga da drukčije shvaćaš neke pojmove, no želim Ti samo postaviti dva pitanja: prvo, ne misliš li da i sam možeš pridonositi idejnoj zbrci u poimanju domoljublja – jer po čemu baš Tvoje poimanje ima monopol nad istinom? I drugo, što me posebno zanima, jest pitanje: zar u Tvom shvaćanju domoljublja ima mjesta za te negativce koje nabraja biskup Ivas, odnosno zar se Tebi sviđaju “krivi proroci, izdajice, krivokletnici”? Priznajem, čudno poimanje domoljublja. Nego zar nisi bio za kavu na kojoj bismo popričali o svim tim prijeporima ili Ti radije preko novina razgovaraš sa mnom?

Pozdrav!

PISMA I REAGIRANJA

319

Podrška Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara FACEBOOK STRANICE BISKUPA KOŠIĆA, 3. RUJNA 2013.

MALO PRIJE POSLAO SAM GOSPODINU AKADEMIKU PEČARIĆU I GĐI PERNAR SLJEDEĆE: Poštovani Akademiče, Sve same tužne vijesti: smrt Zvonka Bušića i postavljanje ćiriličnih natpisa u Vukovaru. Gospođa Renata Pernar mi piše da „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara vapi za mojom riječju“.

Ne znam što bih drugo mogao reći nego da im dajem svesrdnu podršku i da sam zgrožen brutalnošću vlasti koja pokazuje toliki raskorak od osjećaja svoga naroda. Po ovom vukovarskom bih događaju sad mogao slobodno reći da ova vlast nije samo „odnarođena“, kako sam ju nazvao kad je ukinula pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom tragedije u Bleiburgu, nego što više – ova je vlast očito protunarodna! Ona naime ide direktno protiv našeg, hrvatskog naroda, gazi ga i ne poštuje nikakve primjedbe niti opravdane zahtjeve. Svakako, ako postoji i mala opravdana sumnja da podaci o trećini građana grada Vukovara kao pripadnicima srpske manjine nisu točni, nije se smjelo ići s tim. Drugo, zar Vukovar ništa ne znači ovim našim vlastodršcima, zar su oni na pozicijama srpskih osvajača? To je nečuveno u svijetu, toga nigdje nema. Nije čudo da Zvonko Bušić nije mogao više živjeti u takvoj Hrvatskoj, koja postaje

320

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

– kako rekoh prije godinu dana u Gvozdu – Protuhrvatska! A ne samo Zvonko, toliko branitelja koji su podigli ruke na sebe, kažu više od 1.700. Tko za njih pita? Daj nam, Bože, samo snage da se sve ovo dobro završi, da nitko ne strada i da ova protunarodna vlast već jednom ili prizna svoje pogreške – kao u slučaju lex Perković – i promijeni svoje djelovanje ili odstupi.

Pozdrav! +Vlado Košić

PISMA I REAGIRANJA

321

SISAČKA BISKUPIJA BISKUPIJSKI ORDINARIJAT

Sisak, 30. rujna 2013.

Predmet: Priopćenje povodom optužbi gosp. Milovana Bojčetića izrečenih na obilježavanju 72. obljetnice polaganja prve partizanske zakletve Na obilježavanju 72. obljetnice polaganja prve partizanske zakletve, u subotu 28. rujna 2013. godine na Čavić brdu na Šamarici, gospodin Milovan Bojčetić, savjetnik sisačko-moslavačke Županice kao njen izaslanik, a kao što su objavila javna glasila toga dana: Večernji List, Portal53, i druga, optužio je izrijekom sisačkog biskupa Vladu Košića kao nekog vođu desnice koja se bori protiv antifašista.

Biskup Vlado Košić, više je puta u svojim propovijedima i javnim nastupima osudio sve totalitarizme i autoritativne režime 20. stoljeća, tj. i fašizam i nacizam i komunizam, te isticao kako su svi su zločini zločini bez obzira tko ih učinio. Spomenuti citat da su partizani bili ubojice i činili zločine sisački je biskup izgovorio u mjestu Zrinu koje su 9. rujna 1943. godine uništili upravo partizani. S pravom se pitamo kako to da dotični govornik nije ni spomenuo tu činjenicu, da je Biskup to rekao u uništenom Zrinu? Tamo, gdje su partizani srušili ne samo župnu crkvu Našašća svetoga Križa i sve društvene i obiteljske kuće, nego su pobili više od 200 ljudi, gotovo trećinu stanovnika Zrina, koji su bili civili i samo željeli živjeti u svom mjestu, ali su

322

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

bili krivi zato što su bili katolici i Hrvati. To su povijesne dokazane činjenice o kojima svjedoče preživjeli svjedoci i o tome je govorio Biskup.

Da su partizani, pod vodstvom komunista, počinili i puno više zločina govore, na žalost , brojna još uvijek neistražena skrivena grobišta – od Bleiburga, preko Macelja i Jazovke, pa sve do masovnih stratišta u Sisačko-moslavačkoj županiji kojih, prema izvješću PU sisačko-moslavačke, ima čak 119. Nisu li i nedavno pronađene kosti uz Zagrebačku ulicu u Sisku, koja se uređuje, indicij da je i među antifašistima bilo zločinaca, koji međutim za ta zlodjela nisu odgovarali jer ih je jugoslavenski i sam zločinački komunistički režim štitio? Sad nam je nada EU koja jednako tretira sve zločince pa će, premda kasno, ipak možda i komunistički zločinci morati polagati račune o svojim djelima. Što se, pak, tiče organizacije manifestacije „Keltska noć“, biskup Košić ni na koji način niti je utjecao niti može izravno utjecati na njezin sadržaj. Ipak, kao svaki građanin, i on ima pravo izraziti svoje slaganje odnosno neslaganje s pojedinim njezinim dijelovima.

Biskupijski ordinarijat

PISMA I REAGIRANJA

323

Intervju za varaždinski list „Regionalni tjednik“ SISAK, LISTOPAD 2013.

Koje sve dužnosti u Crkvi obnašate?

Biskup Košić: Sisački sam biskup, a na razini HBK predsjednik sam komisije “Iustitia et pax” te predsjednik Vijeća za ekumenizam i međureligijski dijalog.

Zašto ste početkom rujna uputili otvoreno pismo u kojem ste se suprotstavili postavljanju dvojezičnih ploča u Vukovaru?

Biskup Košić: Nije to bilo otvoreno pismo već pismo potpore upućeno Stožeru za obranu hrvatskog grada Vukovara. To sam učinio jer sam od jedne gospođe dobio poruku da branitelji u Stožeru žele moju riječ potpore i ja sam napisao što sam osjećao i mislio, a to i sada mislim.

Je ste li već onda slutili da će „stvari poći neželjenim tijekom“ i eskalirati kao upravo ovih dana?

Biskup Košić: Da, bojim se da to nasilno nametanje “zakona” što ga provodi naša Vlada, a čemu se protive branitelji i svi domoljubi u ovoj zemlji koji poštuju žrtve koje su pale u Domovinskom ratu, a posebno u herojskom gradu Vukovaru, samo dijeli i sukobljava naše ljude, a ne dovodi ni do kakvog poboljšanja međuljudskih i međunacionalnih odnosa u našoj zemlji.

324

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

Treba li Vukovar biti proglašen „gradom od posebnog pijeteta“?

Biskup Košić: Osobno za mene on to jest, ali nekako ga treba zaštiti od onih koji ga takvim ne smatraju i ne poštuju. Zapravo nije riječ o tome da se samo Vukovar izuzme iz provođenja ustavnog zakona o manjinama, nego bi po meni trebalo promijeniti taj zakon jer ovdje se ne radi o pravu manjina nego o simbolu srpske agresije koji u Hrvatskoj, koja još u svim segmentima života osjeća tragične posljedice te agresije, Hrvati sigurno ne mogu prihvatiti. A Hrvatski sabor upravo zato i postoji da donosi nove zakone i mijenja stare koji ne valjaju. A nije valjda ovaj zakon “sveto pismo”?

Kako komentirate izjavu biskupa Mile Bogovića koji je kazao „da se osobno zauzima za ćirilicu kao kulturno dobro, ali ne na način da bude sredstvo agresije na Hrvatsku“?!

Biskup Košić: To je, čini mi se isto ovo, što i ja kažem. Naime, ne radi se tu o nekom neutralnom pismu, nego je ono simbol nečega što očito iritira ljude koji su žrtve onoga što to predstavlja. Recimo i slovo U je samo jedno obično slovo latinske abecede, ali ima svoju totalitarnu simboliku i zato nije prihvatljivo u javnoj komunikaciji. Tako nije ni ćirilica u Hrvatskoj, osobito tamo gdje je doista bila sredstvo agresije. Vi se možda ne sjećate, ali ja sam u Domovinskom ratu bio župnik razorene Petrinje i Hrastovice i dobro pamtim natpise na ćirilici kojima su agresori slali poruke da je za njih hrvatska zemlja – Srbija, što hvala Bogu nije postala jer su ju naši branitelji svojom krvlju obranili.

Kako, pak, komentirate skidanje ploče ispisane na ćirilici na društvu Prosvjeta u Zagrebu?

Biskup Košić: Ne znam zašto to pitate, to nema veze s ovim o čemu sada razgovaramo. Jedno su prava na njegovanje kulturne baštine svakog naroda i nacionalnih manjina, a drugo je zazivanje agresije i velikosrpskih apetita te otimanja hrvatskih prostora proglašavajući ih srpskima.

PISMA I REAGIRANJA

325

Može li doista pismo poput ćirilice biti izvor sukoba između naroda koji žive na ovom području? Dakle, većinskog, hrvatskog, naroda i manjinskog, srpskog, naroda koji na našem tlu živi već nekoliko stoljeća?

Biskup Košić: Oprostite, ali čini mi se da Vi to pitate kao da Hrvatsku promatrate iz neke svemirske neutralne točke. A ona je moja domovina, i vaša, i domovina hrvatskih građana srpskih, talijanskih, čeških i inih korijena. Ako živiš u ovoj zemlji, onda ju trebaš poštivati, dapače voljeti. A Hrvatska se voli i njegovanjem hrvatske kulture, pisma i čitavog civilizacijskog nasljeđa. I to bez obzira na osobno nacionalno pripadanje jer riječ je o državnom pripadanju, a to svima koji ovdje žive mora biti svetinja. U tom smislu ne razumijem neko nadnacionalno gledanje na Hrvatsku ili bolje reći odsutnost identifikacije s hrvatskom državom. Za mene takvi građani koji ne vole hrvatsku kulturu, njezin jezik i službeno pismo i oni koji bi ju radije razarali negoli čuvali, ne bi trebali u njoj niti živjeti.

Koliku ova Vlada snosi po Vašem mišljenju odgovornost za ovu situaciju?

Biskup Košić: Veliku, tj. ona je prva odgovorna za sve te nerede. Jer je krenula, štono se veli, đonom na svježe rane i to veoma nasilno, i ne može očekivati razumijevanje onih koji vole ovu zemlju i koji poštuju rane onih koji su najzaslužniji za slobodu naše Domovine.

Kako komentirate pozive premijera Milanovića na dijalog sa braniteljima? I njihove reakcije?

Biskup Košić: Na žalost, to je za mene ružna igra mačke i miša, s time da je Vlada u ulozi mačke jer ima silu koju bez milosti primjenjuje. Međutim, zaboravlja da se protiv naroda ne može. Nisu uspjeli pokoriti ovaj narod nikakvi nasilnici kroz njegovu dugu povijest pa neće ni ovo nasilje, samo je žalosno da to sada naš narod doživljava od vlastitog državnog vrha koji se očito ponaša posve bezosjećajno i protunarodno. Nije li čudno to da se recimo zakoni o progonu ratnih zločinaca, i to baš u Vukovaru, veoma slabo provode, a ovaj zakon o dva pisma provodi se sa svom silinom i bez obzira na sve opravdane primjedbe.

326

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

Kako tumačite izjavu predsjednika RH dr. Josipovića „danas se skidaju ploče, a što će se sutra skidati? Glave?!“?

Biskup Košić: Ne sviđa mi se ta usporedba, premda i sam dijelim predsjednikovu bojazan da ne dođe u toj suprotstavljenosti i do fizičkih sukoba pa da netko ne strada. U tom smislu ga razumijem. Međutim, zašto je ovoj vlasti toliko stalo da se taj zakon, u ovakvoj interpretaciji pošto-poto, pa i uz cijenu nasilja, provede, nije mi jasno. Mislim da je to indicij da treba mijenjati onaj zakon koji vrijeđa velik broj ljudi. A za to, da se, naime, ne bi smjela ovakvom brutalnošću i nasiljem nametati provedba ovog zakona, odgovornost snosi također i predsjednik Republike.

Vi ste odali počast žrtvama Jazovke? Koji je Vaš motiv održavanja mise nad Jazovkom?

Biskup Košić: Bio sam pozvan na tu misu od krašićkog župnika koji već godinama organizira tu misu i poziva svake godine drugog biskupa. Moj je motiv sudjelovanja na toj misi bio da se pomolim za nevine žrtve koje su tu ubijene i bačene u tu jamu.

Ubili su ih partizani u Drugom svjetskom ratu, naime, ratne zarobljenike, te nakon rata civile, dovodeći ih iz nekoliko bolnica.

Dakle, to su žrtve ratnog zločina koje zaslužuju pijetet i molitvu. Molio sam se i za ubojice i njihovo obraćenje.

Osobno kao svećenik osuđujete sve totalitarizme na ovim ili bilo kojim drugim područjima! Je li to doista relativizacija zločina kako se može čuti i od nekadašnjeg predsjednika RH Stjepana Mesića, ili...? Je li doista svaka žrtva – žrtva? I zašto se bije „žestoka i iracionalna bitka“ oko „crvene i crne ideologije i njihove krivice“? Odnosno, zašto nismo unatrag 20 godina odradili kao narod „zločine počinjene u ime komunističke ideologije nakon II. svjetskog rata“?

Biskup Košić: Ne znam pravi odgovor na to pitanje, ali je činjenica da se žrtve fašizma oplakuju i da na godišnjice njihova stradanja na ta mjesta, gdje su spomenici i popisi ubijenih, dolazi najviši državni vrh, dok u Bleiburg i na Jazovku ne dolazi nitko, a i na bezbroj drugih prikrivenih grobišta, od kojih većina nisu ni obilježena ne dolazi nitko od državnih predstavnika.

PISMA I REAGIRANJA

327

Dolazi samo velik broj naroda i upravo zato Crkva treba biti uz narod i isticati da su sve žrtve žrtve i da zaslužuju jednaki pijetet.

Treba li srpska nacionalna manjina imati pravo na natpise na ćirilici na javnim ustanovama u Hrvatskoj?

Biskup Košić: Postoji zakon koji to regulira, i prema kojemu za to treba u nekom mjestu biti trećina stanovništva pripadnika neke nacionalne manjine. Ako postoji sumnja da neki podaci o tome nisu točni, to treba provjeriti. Npr. u Vukovaru je navodno pet tisuća više stanovnika na popisu negoli ih stvarno tamo živi. Ali ja postavljam i sam taj zakon u pitanje i držim da nije u redu da se nakon tako krvavog rata to pismo kojim se služio agresor koristi u Hrvatskoj. Kažu da Židovi poslije Drugog svjetskog rata nisu željeli govoriti njemački premda je nekima to bio materinji jezik. I nitko ne osuđuje tu normalnu reakciju naroda koji je doživio takav strašan holokaust, dok se kod nas očekuje da silovane žene, roditelji koji su izgubili sinove i kćeri te toliki branitelji i stradalnici rata mirno, kao u nekoj akademskoj raspravi, bez subjektivnog odnosa, prihvate to nasilno nametanje pisma koje njih boli jer ih podsjeća na strašne patnje i nezacijeljene rane.

Jasenovac, logor smrti iz NDH je na području Sisačke županije. Biste li Vi osobno otišli služiti misu i tako odati počast svim žrtvama logora smrti u Jasenovcu? I što biste kazali?

Biskup Košić: Granice županije nisu iste s granicama biskupije, tako da Jasenovac nije u Sisačkoj nego u Požeškoj biskupiji.

I tamo svake godine odlazi požeški biskup, u petak prije Cvjetnice. I ja sam bio više puta u Jasenovcu i na hodočašću svećenika Zagrebačke nadbiskupije, koje je vodio kardinal Bozanić, te s njim slavio i misu u župnoj crkvi u Jasenovcu. Posjetili smo naravno i spomen područje Jasenovac i pomolili se za žrtve tog užasnog logora smrti. Sigurno treba osuditi taj zločin koji se tu dogodio, oplakati svaku žrtvu i pomoliti se za njih, ali to treba učiniti prema svima koji su stradali bilo od fašističke ili nacističke, bilo od komunističke zločinačke ideologije.

328

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

Jer sve su te tri ideologije, kako je to govorio i bl. Papa Ivan Pavao II., bile totalitarne i počinile bezbrojne zločine. Međutim, to začuđuje u našem hrvatskom društvu, što se zločini fašizma osuđuju, a zločini komunizma se još uvijek brane i skrivaju.

Govorite o komunističkom recidivu koji se javlja s ovom Vladom. Što pod time podrazumijevate?

Biskup Košić: Pogledajte, je li to slučajno da je ova vlast ukinula pokroviteljstvo Hrvatskog sabora na Bleiburgu, da je ukinula Ured za istraživanje žrtava komunizma, da je donijela zadnji čas prije ulaska u EU tzv. lex Perković? Kad vidimo da se zbog tzv. antifašizma pokušavaju minorizirati puno brojnije žrtve komunizma, da se gotovo ništa ne čini da se i njihovi grobovi obilježe i da se njima dade dužna počast, čovjek ne može ne upitati se čini li se to s namjerom i sustavno? I zašto, ako je zločin zločin i ako ratni zločin nikada ne zastarijeva? Što biste Vi predložili ovoj Vladi kako riješiti ovaj problem koji se svakim danom sve više rasplamsava, jer su „rane iz ovog rata“ još uvijek svježe?

Biskup Košić: Predložio bih im da se suzdrže od brutalnosti i nasilja, da razgovaraju s braniteljima i žrtvama rata, da ne inzistiraju na onome što vrijeđa najranjivije članove hrvatskoga društva.

PISMA I REAGIRANJA

329

SISAČKA BISKUPIJA BISKUPIJSKI ORDINARIJAT Broj: 478/2013.

Sisak, 11. studenoga 2013.

SVIM ŽUPNICIMA /UPRAVITELJIMA ŽUPA, REKTORIMA SAMOSTALNIH KAPELA, SVIM SAMOSTANIMA U SISAČKOJ BISKUPIJI Predmet: REFERENDUM O BRAKU, 1. PROSINCA 2013.

Poštovani, Na svim nedjeljnim misama s narodom svih ovih nedjelja koje su pred nama obavijestite vjernike da će se 1. prosinca ove godine održati važan referendum o braku, te ih potaknite da U ŠTO VEĆEM BROJU IZAĐU NA BIRALIŠTA i na referendumsko pitanje: „Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?“ zaokruže odgovor ZA. Brak kao zajednica žene i muškarca najbolje je mjesto za primanje i podizanje djece, osnova obitelji koja je temeljna jedinica svakog društva. To je u skladu s Božjom voljom, i ne samo da nije u suprotnosti s našom vjerom, nego to upravo naša kršćanska vjera jasno zahtjeva!

Radi se o referendumu koji je od izuzetne važnosti za Hrvatsku, što pokazuje i neviđena hajka u medijima, u koju su se na žalost uključili i mnogi od političara koji imaju poziciju moći koju koriste za kampanju protiv referenduma. Ne podlegnite

330

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

pritisku onih koji ne vole život ni čovjeka ni Boga te iskrivljuju činjenice i smisao ovog referenduma.

Premda je velik broj – gotovo 750 tisuća – stavilo potpis tražeći da se referendum održi, time još nije stvar riješena. Tek izlaskom na referendum i izričitim opredjeljenjem Za, izvojevat ćemo zaštitu za brak i obitelj u našoj Domovini.

Pokažimo svoju odgovornost, iziđimo na referendum i glasujmo Za, jer time ćemo zaštititi najslabije u našem društvu, a to su djeca koja trebaju zdravu obitelj za svoje odrastanje, a ona se temelji na braku koji je po Božjoj volji naravna zajednica muškarca i žene.

S poštovanjem vas pozdravljam i zazivam na vas i osobito na sve naše obitelji Božji blagoslov!

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

PISMA I REAGIRANJA

331

Reagiranje na otvoreno pismo papi Franji građanskih inicijativa i organizacijama koje su se okupile u kampanji “Za Hrvatsku svih nas” usmjerenu protiv nadolazećeg referenduma o braku FACEBOOK STRANICE BISKUPA KOŠIĆA, 17. STUDENOG 2013.

Pismo građanskih inicijativa i organizacija papi Franji 15.11.2013. uputile su sljedeće udruge i organizacije: 1. B.a.B.e.

2. Centar za mirovne studije 3. Centar za građanske inicijative Poreč 4. Centar za zdravo odrastanje, Mali Lošinj 5. Cenzura Plus Split 6. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću 7. Delfin Pakrac 8. GONG 9. Građanski odbor za ljudska prava 10. Hrvatsko debatno društvo 11. Kuća ljudskih prava Zagreb 12. LUČ za dijalog i nenasilje, Berak 13. Miramida centar Grožnjan 14. Nansen dijalog centar 15. Oaza Beli Manastir 16. Odbor za ljudska prava Karlovac 17. RODA – Roditelji u akciji 18. RAND – Regionalna adresa za nenasilno djelovanje 19. Srpski demokratski forum 20. Srpsko narodno vijeće Karlovac

332

Vlado Košić BISKUP NA PRVOJ CRTI

21.

22.

23.

24.

25.

26.

Socijalna politika i uključivanje SPUK Udruga za samozastupanje Udruga za promicanje inkluzije Udruga Delta Rijeka Volonterski centar Osijek Volonterski centar Zagreb

Ovih 26 udruga, predvođenih udrugom B.a.B.e. ovim činom predstavili su se kao tužibabe. Koga oni tuže? Hrvatske biskupe. Koga izrijekom spominju? Kardinala Josipa Bozanića i mene, Vladu Košića. Što žele? Žele da papa Franjo napiše pismo – kojim bi dao packe zločestim biskupima u Hrvatskoj jer ga, navodno, ovi ne slijede i ne slušaju. A tko to vidi i zna? Svih ovih 26 tužibaba, oni su i tužitelji i suci, oni su ne samo tužili biskupe, nego im i presudili, po onoj: Kadija te tuži, kadija te sudi.

Oni dakle očekuju da je papa, kao poglavar Katoličke Crkve, spreman na ovu tužbu reagirati tako da ukori biskupe koji nisu po volji – ali komu, zar Papi? Ne, oni nisu po volji ovim tužibabama. A čime se to ovi bave, tko su oni, što rade, kakve stavove dijele da bi mogli ovako s pozicije tužitelja i s pozicije suca dijeliti pravdu u Katoličkoj Crkvi?

To je zanimljivo pitanje, to je veoma važno i presudno pitanje. Kao što, recimo, premijer – koji je deklarirani nevjernik, naime, on to sam za sebe kaže, da je ateist – rado docira vjernicima, pa je npr. za referendum o braku kao zajednici muškarca i žene ustvrdio da je to protiv kršćanstva, a tako i ovi.

A možda i premijera i ove (misli se na „tužibabe“) smeta što su se 12. studenog u Zagrebu našli predstavnici 8 vjerskih zajednica, koji usput budi rečeno predstavljaju 92% populacije u RH (tako barem proizlazi iz popisa stanovništva, kojemu ove tužibabe vjeruju), koji su dali potporu referendumu, odnosno definiciji braka kao zajednici žene i muškarca. Time su predstavnici ne samo kršćana (iz 6 vjerskih zajednica u RH) nego i muslimana i Židova (Židovska općina Zagreb se nije uključila, dapače distancirala se), dakle 8 vjerskih zajednica u RH rekli

PISMA I REAGIRANJA

333

„Kada je po završetku Domovinskog rata biskup Vlado Košić napisao knjigu Župnik na prvoj crti, MH Petrinja – Tonimir, Varaždinske Toplice, 1999. vjerojatno su mnogi mislili da će on odahnuti i neće više biti na prvoj crti. Siguran sam da je i on bio svjestan, kao i mnogi od nas, da je to bio kraj samo onog vojnog dijela agresije na našu domovinu i da će morati nastaviti svoju borbu.

I doista tu biskupovu borbu za Hrvatsku opisuje knjiga koja je pred nama – Biskup na prvoj crti“.

Akademik Josip Pečarić

Knjiga „Biskup na prvoj crti“ donosi ponajprije svjedočanstvo jednog vremena, potom nauk vjere u kriznim vremenima, te konačno pouku za budućnost, služeći istini i pravdi.

Dr. Josip Stjepandić