Boris VRGA
PETRINJSKA LIKOVNA MODERNA
Đuro Tiljak: Bik, ulje na platnu, 76 x 99,5 cm, 1925., Gradski muzej Varaždin
Naslovnica: Đuro Tiljak: Park / Lipe, ulje na platnu, 54 x 68,3 cm, 1925., Moderna galerija Zagreb
POU Hrvatski dom Petrinja
Boris VRGA
PETRINJSKA LIKOVNA MODERNA (1882. - 1950.)
Galerija „Krsto Hegedušić” Petrinja, 2013.
Nakladnik:
POU Hrvatski dom Petrinja Galerija „Krsto Hegedušić“ Za nakladnika:
Mirica Zukanović Urednik:
Zvonimir Martinović Autor studije i koncepcije izložbe:
Boris Vrga
fotografije:
Likovni postav izložbe:
Miroslav Šantek Cobra Fototeka Borisa Vrge
Zvonimir Martinović Boris Vrga Tehnički postav izložbe:
Grafička priprema:
Mosler dizajn, Petrinja
Vlado Pavelić Đuro Hajčić
Tisak:
Znak galerije:
isbn:
Ana Lipovac Naklada:
200 primjeraka
Mtg – topgraf d.o.o, Velika Gorica 978-953-99032-6-6
cip zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 842243
Izložba Petrinjska likovna moderna uvrštena je u program javnih potreba u kulturi za 2013. godinu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Županije sisačko – moslavačke i Grada Petrinje, a organizirana je pod pokroviteljstvom Grada Petrinje u povodu Međunarodnog dana Muzeja.
PETRINJSKA LIKOVNA MODERNA ( SLIKARSTVO I KIPARSTVO ) I. Poznata kao zbir onih umjetničkih praksi koje u hrvatskom nacionalnom prostoru participiraju u kronološkom slijedu od prijelaza 19. u 20. stoljeće do kraja Drugog svjetskog rata, hrvatska likovna Moderna1 svoja je stvaralačka nastojanja bazirala na antitradicionalizmu i tzv. čistoj, od narativnih i povijesnih zadaća emancipiranoj likovnosti, te posljedično tome, individualizaciji umjetničkog izraza i osamostaljenju likovnih artefakata od nelikovnih i neestetičkih sastojina. Ukoliko bih pak morao (koliko god da to bilo kompleksno, pa na stanovit način i simplificirajuće), nakon ove vremenske, suvislo etablirati i kontekstualnu definiciju hrvatske (slikarske i kiparske) Moderne, smatram kako je to najbolje učiniti po kronološkom nizu s apostrofiranjem onih (mikro)cjelina koje predstavljaju njene temeljne stilske, nerijetko i međusobno suprotstavljene entitete. Pritom mi se kao najlogičnija periodizacija spomenutoga modernističkog korpusa, učinila ona koja njezin cjelokupan, poprilično heterogen kontekst dijeli na sljedeće vremensko - morfološke odsječke: Ostavština XIX. stoljeća, Odjeci Beča i Münchena, Grupa „Medulić“ i „šarena zagrebačka škola“, „Proljetni salon“ i zenitizam, „Zemljaško“ i drugo slikarstvo “nacionalnog izraza“, među koje svakako valja ubrojiti Grupu trojice s predvodničkom ulogom Ljube Babića te naposljetku Umjetnost socijalističkog realizma. Mada je ova razdioba uvjetna, bilo zbog toga što u spomenutom kronološkom tijeku egzistiraju umjetnici čiji su individualni doprinosi teže uklopivi u strogo definirane stilske cjeline ili pak oni koji anticipiraju u dvije pa i više navedenih opcija, ona ipak može zadovoljiti moju temeljnu nakanu da se građa označena naslovom ovog teksta, pregledno sistematizira te stilski, poetički i estetski strukturira. Tim više, što držim, kako su upravo oni autori koji nisu u punoj mjeri uklopivi u referencijalne okvire pojedinih „stilskih“ 1 Što je zapravo Moderna i što sve čini njezin pluralistički potencijal, a pogotovo koje vremensko razdoblje zauzima, nije potpuno usuglašeno. Ponajčešće, za početak hrvatske Moderne, uzima se 1898. godina, kada je u Zagrebu održana reprezentativna izložba Hrvatski Salon, na kojoj su izlagali najznačajniji tadašnji mladi hrvatski umjetnici predvođeni Vlahom Bukovcem. Pojedini autori, ključnu točku njezina početka pomiču u 1896., kada je priređena Milenijska izložba u Budimpešti i željezna konstrukcija, za tu priliku sagrađenog umjetničkog paviljona po njezinu završetku prenesena u Zagreb. Svjestan specifičnosti petrinjskog umjetničkog lokusa, sadržanih – između ostaloga - u likovnoj afirmaciji narodnosnih elemenata (toga važnoga i simptomatičnog obilježja modernizma, programski započetog s dolaskom u Petrinju Dragana Melkusa), u svom sam se prikazu, ograničio na vremensko razdoblje od 1882. do 1950. godine i na one umjetnike koji su u to vrijeme rođeni ili kreativno djelovali u Petrinji. Susljedno tome, iz njega sam izostavio one autore koji su svoja prva značajna djela realizirali tek nakon 1950. (Milena Zlotogorska, Božidar Jelenić, Ivan Kožarić i Lovro Findrik) te one autore koji su u to vrijeme živjeli u Petrinji, ali su tragovi njihova likovna djelovanja neznatni ili naprosto nepostojeći (Ivan Klug, Ljubica Trbojević – Servatzy, Ivan Palčić i Cvijeto Job). 3
dionica, posebice zanimljivi, budući da svojim likovnom iskaznošću doprinose individualističkom, ništa manje važnom modalitetu moderne.
II. Malo je hrvatskih gradova koji su dosada temeljito inventarizirali i javno predstavili (primjerenim izložbenim postavima, bogatim katalozima s kvalitetnim reprodukcijama i popratnim kritičkim tekstovima) svoju likovnu Modernu. Koliko je autoru ovog teksta poznato, to je učinio samo Dubrovnik, dok su Osijek i Rijeka svoju modernu likovnu umjetnost izložili u kontekstu cjelokupne hrvatske Moderne i to izborom najkvalitetnijih djela iz vlastita fundusa.2 Tom prilikom, javnost je imala mogućnost upoznati visoku razinu onih, nerijetko nepoznatih, još neotkrivenih ili čak zagubljenih umjetničkih djela koja su nastajala u spomenutim gradovima, a koja su ove lokalne sredine osmišljenim izlagačkim akcijama (no, nažalost, još uvijek ne i stalnim postavima) kontekstualizirale u matičnu modernističku baštinu, čineći je još vrijednijom i kompleksnijom. Mada nije imala intenzivnu likovnu prošlost, poput ovih gradova, Petrinja je ipak imala svoju modernu umjetnost. Nju su stvarali umjetnici koji su rođeni ili kreativno djelovali u ovom gradu i koji su svojim učincima doprinosili njegovoj likovnoj kulturi. Kruti militaristički sustav Vojne krajine, kojemu je Petrinja, kao administrativno središte Druge banske pukovnije dugo vremena pripadala, nije pogodovao razvoju likovne umjetnosti, tako da se je ista počela intenzivnije i kontinuiranije razvijati tek njenim definitivnim ukinućem i razvojačenjem 1881. godine. Taj razvitak posljedica je njezinog pripojenja civilnoj Hrvatskoj, razvoja gospodarstva i uspostave onog građanskog sloja koji je sve više participirao u civilnom društvenom poretku, između ostaloga, i nabavkom umjetničkih djela. Zamjernoj koncentraciji likovnih umjetnika u Petrinji uvelike je doprinosila duga tradicija školstva i postojanje značajnih školskih ustanova npr. realne gimnazije (od 1860.) i nadaleko čuvene učiteljske škole (od 1862.). Njihovi profesori prostorukog risanja, uglavnom po europskim umjetničkim središtima (Beč, München, Budimpešta, Prag, Pariz, Krakov i dr.) obrazovani likovni umjetnici, odigrali su značajnu ulogu u razvoju likovne kulture i umjetničkog života u Petrinji. Uz to što su i sami kreativno djelovali i stvorenim umjetničkim djelima zadovoljavali reprezentativne i statusne potrebe javnih ustanova i novoga građanskog sloja, oni su među učenicima otkrivali likovne talente i stimulirali ih na bavljenje umjetnošću. Na taj su način otkriveni i likovno stasali Petar Pjer Križanić, Stanoje Jovanović i Blanka Dužanec, umjetnici koji su svoj značaj proširili i izvan petrinjskog kulturnog ambijenta. 2 Riječ je o izložbama: Sto godina moderne umjetnosti u Dubrovniku (Dubrovnik, 1978.), Hrvatska moderna 1892. - 1953., izbor iz fundusa Galerije likovnih umjetnosti Osijek (Zagreb, 1993; Osijek, 2001; Rijeka 2003. i Pecs, 2005.) i Hrvatska moderna - izložba djela iz fundusa Moderne galerije 1881. – 1943. (Rijeka, 1992.). 4
III. Višestoljetna tradicija lončarskog obrta i keramičke kućne industrije, izrasle na temeljima bogatih nalazišta vrlo kvalitetne gline, važna je kulturološka odrednica petrinjskog lokusa. U pojedinim petrinjskim ulicama, npr. Lončarskoj i Dugoj cesti, živjeli su brojni, tehnički itekako dobro potkovani lončari tzv. „topari“, čiji se pojedini „majstorštuki“ čuvaju u zagrebačkom Muzeju za umjetnost obrt do današnjih dana. Kod ovih lončara učila se je modeliranju, vrtnji na kolu i tajnama pečenja u velikim keramičkim pećima „majka“ moderne hrvatske umjetničke keramike Jelena Babić, a poseban interes za bavljenje umjetničkom keramikom iskazao je za svoga boravka u Petrinji slikar Đuro Tiljak. Zahvaljujući kontaktu s petrinjskim lončarima, svoj je kiparski talent prepoznao i razvio jedan od najvećih hrvatskih kipara Robert Frangeš Mihanović. Vrlo poticajno bilo je djelovanje kiparice Mile Vod (Ludmile Wodsedalek), koja je u sklopu nastave modeliranja, organizirane poput svojevrsne keramičarske akademije, otkrila darovitost i mentorski usadila ljubav za keramiku većem broju svojih učenika, primjerice Blanki Dužanec, Milki Vukelić, Ljerki Stilinović, Antoniji Stransky, Katarini Čeak i Dragi Kodriću, među kojima je Blanka Dužanec postala nezaobilazno autorsko i pedagoško ime hrvatske umjetničke keramike.3 Visoki dometi rukotvornog tkalačko – vezilačkog pučkog umijeća u Petrinji i njenoj neposrednoj okolici rezultirali su osnutkom Ženske udruge za promicanje kućne tekstilne industrije sa sjedištem u Petrinji 1908. godine. Mada je ista utemeljena pet godina prije, no što je zalaganjem Ženke Frangeš (supruge kipara Roberta Frangeša Mihanovića) osnovana zagrebačka Ženska udruga za očuvanje i promicanje hrvatskog kućnog obrta, o njoj se, za razliku od zagrebačke, u stručnoj literaturi piše nedopustivo malo. Već samim svojim imenom u kojem je posebice važna riječ „kućna“, Udruga je eksplicitno naglasila kućnu izradu narodnih tekstilnih produkata, nastojeći time stvoriti protutežu tvorničkoj produkciji. Izlažući narodne tekstilije na brojnim izložbama, između kojih je bio i veliki broj inozemnih4, 3 Ne čudi stoga da je njen dolazak u Petrinju dočekan s javnom dobrodošlicom, kako to već zorno ilustrira tekst objavljen u lokalnom tjedniku «Jedinstvo» (19. X 1920.): Mila Vod(sedalek), poznata naša umjetnica, nastanila se je prije kratkog vremena u našem gradu. Gđa Vod kani ovdje podići lončarski obrt do jednoga umijeća. Za vrijeme svog kratkog bavljenja u našem gradu, naišla je gđa Vod na vrlo lijepe i vrlo originalne uzorke, koje su nekada radili naši lončari, a kasnije su to radi nerazumijevanja naše publike, koja tu robu nije tražila i nije našla u njoj ljepote i uživanja – napustili. Gđa Vod će to svojom čvrstom voljom opet podići do umjetnog obrta i donijeti lončarima velike koristi. Osim toga će i gđa Vod i privatno podučavati u modelovanju, a nadamo se, da će je vlada imenovati strukovnom učiteljicom i pridijeliti je učiteljskoj školi, da može što intenzivnije djelovati na odgoj naše mladeži. Već 1925. u beogradskom „Učitelju“, Mila Vod je objavila opsežan tekst naslovljen Modelovanje u službi nastave, a kako bi se stručno još više osposobila, i sama je polazila keramičarski tečaj koji je u Petrinji 1930. vodio stručni učitelj keramike na ljubljanskoj Srednjoj tehničkoj školi Fran Beran. 4 Između ostaloga u Beču, Münchenu, Berlinu, Saarbrückenu, Pragu, Plzenu, Barceloni, Kopenhagenu, Chicagu i drugdje. Za svoj nastup na Svjetskoj izložbi tekstilne industrije u Torinu 1911. dobila je prvu nagradu („Primo premio“), a na čuvenoj Izložbi dekorativne umjetnosti održanoj u Parizu 1925. nagrađena je zlatnom medaljom. 5
Udruga je odigrala značajnu ulogu, ne samo u gospodarskom smislu, već i u očuvanju i popularizaciji rukotvornih tekstilija te promociji nacionalnog identiteta koji se u političkom ustroju Monarhije mogao slobodno iskazivati još samo u području kulture i umjetnosti. Visoki estetski dometi ovih tekstilija, vezali su uz Udrugu brojne likovne umjetnice. Uz već spomenute Jelenu Babić, Milu Vod, Anku Bestall i Blanku Dužanec, treba spomenuti Paulu Broch i Nellu Ferdo Ćus: Dječaci i kornjače (1913.), četiri brončane figure na fontani u gradskom parku Geiger, koje izlažu s Udrugom i/ili aranžiraju njezine izložbe, te posebice Ernu Šaj koja je od 1913. do 1917. djelovala kao vrlo angažirana i strukovno osposobljena učiteljica Udruge. Kao postavljači njezinih izložaba djelovali su kipar Felix Winkler, slikar Ivo Klug i likovni pedagog Ivan Kostka. Općem kontekstu petrinjske likovne Moderne, treba pribrojiti i brončane skulpture Dječaci i kornjače, koje je za petrinjsku fontanu u gradskom parku 1913. izmodelirao rano preminuli kipar Ferdo Ćus te Spomenik Stjepanu Radiću, koji je 1929. realizirala kiparica Mila Vod, a koji je iz političkih razloga javno postavljen tek 1936. godine. Ovome valja pribrojiti i zidnu fresku Sv. Florijan, koju je 1923. u nekadašnjoj Vojničkoj ulici (danas uglovnici Supilove i Hanžekove ) naslikao Ivan Tucić. Svi ovi javni spomenici djelovali su kao galerija u otvorenom urbanom prostoru, utičući kako na likovni ukus petrinjskih građana, tako i na njihova politička i vjerska opredjeljenja.
IV. U razdoblju od 1888. do 1945. godine, uz najdugovječniji Banovac u Petrinji izlazi veći broj drugih glasila (Jedinstvo, Hrvatska banovina, Jugoslavenska sloga, Ravnopravnost, Istina). Iako ista nisu kontinuirano i stručno pratila likovna zbivanja, u njima su se s vremena na vrijeme pojavljivale novinske bilješke o djelovanju pojedinih slikara ili izlaganju poneke slike. Tijekom 1930-ih godina, u Petrinji izlazi i nekoliko humorističkih listova (Batina, Pisanica) u kojima svojim likovnim prilozima, uglavnom karikaturama, surađuju Karlo Killer, Đuro Longhino i književnik Slavko Kolar. Karikatura je našla svoje mjesto i u tjedniku Hrvatska zemlja (1942.– 1945.) na čijim ih stranicama objavljuju Karlo Killer i Božidar Jelenić.
6
Za izlaganje umjetnina korištene su prostorije „Hrvatskog doma“ te izlozi pojedinih trgovina i knjižara, pogotovo onih koje su bile pozicionirane u najprometnijoj Trgovačkoj ulici, koja je sve do današnjih dana ostala gradska žila – kucavica. Izuzmemo li spomenuta izlaganja po izlozima trgovina Koste Halagića, Josipa Sobote i Lavoslava Šajmovića te staklane Josipa Ščetinca i knjižare Slavoljuba Kostinčera i Gaše Šrama u kojima su izlagali Aleksandar Povrzanović, Felix Winkler, Stanoje Jovanović, Vilim Muha, Đuro Tiljak, Ivan Tucić, Blanka Dužanec i Marija Orbeljani, u gradu su od 1881. do 1950. godine održane svega četiri „prave“ likovne izložbe, od kojih su tri priređene u prostorijama „Hrvatskog doma“ (Stanoje Jovanović, 1913; Lazar A. Mikulić, 1922. i Ivan Tucić, 1926.), a četvrta u prostorijama hotela „Sloboda“ (Antonija Stransky i mlade petrinjske keramičarke, 1943.).
Mila Vod: Spomenik Stjepanu Radiću (1936.), lociran na Radićevom trgu
V. Najpoznatiji petrinjski kolekcionar u razdoblju Moderne, bio je Konstantin Halagić, pasionirani bibliofil i sabirač antikviteta. Njemu možemo pribrojiti pravnika dr. Rudolfa Vukelića Erbena, koji se specijalizirao isključivo za sakupljanje narodnog rukotvornog blaga. Njih su dvojica nastavili tradiciju petrinjskog kolekcionarstva koju su inicirali pravnik, pisac, slikar i kaligraf Mijat Novak te državni odvjetnik Aleksander Shauff. Za razliku od Novakove i Shauffove zbirke, koje su uglavnom završile u depoima nacionalnih ustanova (Narodni zemaljski muzej, JAZU), Halagićeva ljubomorno čuvana, i izvan Petrinje poznata zbirka starina (o kojoj su s respektom izvještavali Vladimir Tkalčić i Milovan Gavazzi, istaknute ličnosti hrvatske etnologije i muzeologije i za čije se inventariziranje te otkup zalagao časopis Narodna starina), tek je manjim dijelom završila kao darovnica novoosnovanom petrinjskom Gradskom muzeju (1937.), dok je njezin najveći dio nakon sabiračeve smrti razdijeljen među nasljednicima ili uništen. Možemo žaliti što je petrinjski Gradski muzej djelovao samo kratko vrijeme (1937. - 1941.), tim više što vjerujemo da bi se njegov fundus tijekom vremena popunio umjetninama nastalim u vrijeme Moderne i da bi muzej tijekom vremena uspio, u okvirima svoje sakupljačke djelatnosti, otkupima i donacijama formirati zasebnu galerijsku zbirku. U sklopu prostora za stanovanje, egzistirale su ambijentalne zbirke pojedinih petrinjskih obitelji: Žyborski, Herceg, Boltek, Peternek, Gener – Topljak, Križanić i drugih u kojima su se mogla pronaći kvalitetna djela petrinjskih likovnih stvaratelja. Petrinjac dr. Vilim Panac imao je vrijednu zbirku 7
Karlo KILLER: Ulica ugljen na papiru, 50 x 65 cm, 1927./30.
Karlo KILLER: Crkva ugljen na papiru, 47 x 37 cm, 1927.
Krsto HEGEDUŠIĆ: Reštanti tuš, pero, karton, 71 x 50,5 cm, 1934.
Zlatko ŠULENTIĆ: Žena iz Jamnice i patuljak Marko Jelen iz Petrinje; ulje na papiru, 50 x 34 cm, oko 1950. 54
Fedor VAIĆ: Vrtuljak ulje na panelu, 36 x 43 cm, 1934.
Đuro LONGHINO: Predproljetni pejsaž ulje na platnu, kaširano na lesonit, 37,5 x 48,5 cm 1930./35.
Petar JAVOR: Petrinja (slobodna kompozicija) ulje na platnu, 68 x 80 cm, 1929.
Petar SALOPEK: Pogled iz atelijera / Srnakova ulica ulje na platnu, 23 x 33 cm, oko 1950. 55
Đuro Tiljak: Zimski pejsaž ulje na platnu, 80 x 60 cm, 1935./40.
Nikola MARAKOVIĆ: Uspomena na petrinjski interijer akvarel, 39 x 31,5 cm, 1992.
Iva SIMONOVIĆ DESPIĆ: Cvijeće u vazi ulje na lesonitu, 53 x 43 cm, oko 1930.
Petar SALOPEK: Vaza s cvijećem ulje na lesonitu, 56 x 45 cm, 1953.
Zvonko Markovinović: Marijan Mikac, foto - kolaž, 25 x 19 cm, 1923., Narodni muzej Beograd
Zadnja korica: Zlatko Šulentić: Čovjek s crvenom bradom, ulje na platnu, 100,5 x 70 cm, 1916., Moderna galerija Zagreb