Crna kula p d james

P. D. JAMES

CRNA KULA Prevela s engleskog: NEDELJKA PARAVIĆ

Naslov originala P.D. James THE BLACK TOWER

Primjedba Nadam se da će mi ljubitelji Dorseta oprostiti što sam samovoljno promijenila topografiju te pre-krasne grofovije, a posebno zbog drskosti što sam Dorset nagrdila dvjema izmišljenim gradevinama — Toynton Grangeom i crnom kulom na obali kod Purbecka. Premda sam krajolik posudila, njegovi ljubitelji ipak će odahnuti kad doznaju da su likovi moja umotvorina i da nemaju nikakve sličnosti s bilo kojom mrtvom ili živom osobom.

I OSUĐEN NA ŽIVOT Trebala je to biti posljednja vizita, ali Dalgliesh je znao da ni liječnik ni on neće tugovati zbog toga, jer ni arogancija i snishodljivost s jedne strane niti slabost, zahvalnost i ovisnost s druge nisu osnova za zdrav odnos među odraslim osobama, ma kako privremen bio. Specijalist je ušao u Dalglieshovu malu bolničku sobu — ispred njega medicinska sestra, iza njega svita asistenata — već odjeven za otmjenu svadbu što ju je trebao počastiti svojom prisutnošću kasnije tog prijepodneva. Da u zapučku nije ponosito nosio crvenu ružu umjesto uobičajenog karanfila, čovjek bi pomislio da je on mladoženja. I on i cvijet doimali su se dotjerano do neprirodnog savršenstva, poput dara u nevidljivoj foliji za zaštitu od slučajnog vjetra, mraza i grubih prstiju, koji bi mogli upropastiti tako osjetljivo savršenstvo.

Osim toga, i on i cvijet bili su poprskani skupim mirisom, najvjerojatnije brijaćim losionom. Dalgliesh ga je nanjušio kroz bolnički zadah kupusa i etera, na koji se njegov nos već toliko navikao u toku proteklih nekoliko tjedana da ga je jedva registrirao. Studenti medicine sakupili su se oko kreveta, dugokosi i u kratkim bijelim ogrtačima, poput jata priprostih djeveruša.

Sestra je vješto i ravnodušno razodjenula Dalgliesha radi još jednog pregleda. Hladna pločica stetoskopa prolazila je njegovim grudima i leđima.

Posljednji pregled bio je formalnost, ali je liječnik, kao i uvijek, bio temeljit; ništa nije radio površno. Ako je i pogriješio u prvobitnoj dijagnozi, bio je previše samouvjeren da mu ponudi nešto više od simbolične isprike.

— Imamo najnoviji patološki nalaz — reče uspravivši se — pa sada

možemo biti sigurni da smo imali pravo. Citološki je nalaz od početka bio nejasan, a dijagnoza otežana zbog upale pluća. Međutim, nije posrijedi akutna leukemija, nijedan tip leukemije. Nasreću, oporavljate se od atipične mononukleoze. Čestitam vam, commander. Zabrinuli ste nas.

— Vi ste mene zabrinuli, a ja sam vas zainteresirao. Kada ćete me otpustiti?

Veliki se čovjek nasmije i okrene prema svojoj pratnji pozivajući ih smiješkom da kao i on budu obzirni prema još jednom nezahvalnom rekonvalescentu.

— Pretpostavljam da će vam trebati krevet — brzo doda Dalgliesh.

— Uvijek trebamo više kreveta no što ih možemo dobiti. Ali, čemu takva žurba? Pred vama je još dug put. No vidjet ćemo. Vidjet ćemo.

Kad su izišli iz sobe, pružio se na krevetu, i pogled mu je stao lutati skučenom, aseptičnom prostorijom kao da je vidi prvi put — umivaonik s pipama koje su se mogle otvarati i zatvarati laktovima, praktični noćni ormarić s prekrivenim vrčem za vodu, dvije stolice presvučene umjetnom kožom za posjetioce, slušalice na zakrivljenom nosaču iznad njegove glave, zavjese s diskretnim cvjetnim uzorkom, jedinim znakom dobrog ukusa.

Mislio je da će to biti posljednje stvari što će ih vidjeti u životu. Bijedno, bezlično mjesto za umiranje, činilo mu se. I ova je prostorija poput hotelske sobe bila namijenjena prolaznim gostima. Izlazili oni iz nje na vlastitim nogama ili pokriveni plahtom na mrtvačkim nosilima, nisu iza sebe ništa ostavljali, pa ni sjećanje na strah, patnju i nadu.

Smrtnu osudu izrekli su mu rečenicama uobičajenim u takvim slučajevima, ozbiljna izraza, s lažnom srdačnošću, savjetujući se šapatom, spominjući bezbroj laboratorijskih pretraga, i tek kad je počeo inzistirati, oklijevajući su mu saopćili dijagnozu i prognozu. Osuđujući ga na život, s manje mudrovanja, kad su prošli najkritičniji dani njegove bolesti, još su ga više povrijedili. Njegovi su liječnici, razmišljao je, vrlo neuviđavni, ako ne i nemarni, što su ga tako temeljito pripremili za smrt, a zatim se predomislili. S nelagodom se sjetio kako se brzo, gotovo ne žaleći, oprostio s radostima i brigama, jer su se s neizbježnošću gubitka pokazale onakvima kakve jesu — u najboljem slučaju samo utjeha, a u najgorem, nepotrebno rasipanje vremena i energije. Sada će ih ponovno morati prihvatiti i povjerovati da su važne, barem njemu. Sumnjao je da će ikada više biti važne drugim ljudima. S

povratkom snage sve će se nedvojbeno vratiti na svoje mjesto. S vremenom će se fizički oporaviti. Pomirit će se sa životom, jer nije imao drugog izbora, a taj nastrani napad zlovolje i apatije pripisat će jednostavno slabosti i početi vjerovati da mu je uspjelo izbjeći smrt. Njegovi kolege neće više biti zbunjeni u njegovoj prisutnosti i čestitat će mu. Smrt je sada zamijenila seks kao tabu temu sa svim svojim značajkama stidljivosti, pa bi bilo krajnje neukusno umrijeti prije nego što si počeo smetati drugima i prije nego što su ti prijatelji s pravom zapjevali litaniju o »sretnom izbavljenju«.

Međutim, zasad još nije bio siguran hoće li se moći ponovno priviknuti na posao. Budući da se pomirio s ulogom promatrača, a ubrzo i s tim da više neće biti ni promatrač, osjećao je da nije dovoljno spreman da se vrati u bučnu životnu arenu, no ako već tako mora biti, odlučio je pronaći manje nasilan kutak. O tome nije dublje razmišljao u svjesnim trenucima; nije bilo vremena. Bilo je to prije uvjerenje nego odluka. Došlo je vrijeme za promjenu kursa. Bilo mu je dosta policijskih pravila, rigor mortisa, saslušanja, razmišljanja o raspadanju leša, smrvljenim kostima i svim tim odurnim poslovima povezanima s lovom na čovjeka. Mogao je i drugačije ispuniti vrijeme. Nije znao kako, ali već će se domisliti. Pred njim su bila još dva tjedna rekonvalescencije, pa je imao vremena da donese odluku, temeljito razmisli o njoj, opravda je pred sobom i, što će biti još teže, iznađe riječi kojima će je opravdati pred komesarom. Bit će nezgodno otići sada iz Scotland Yarda. Nazvat će ga dezerterom. Doduše, bit će uvijek nezgodno otići.

Nije točno znao da li je izgubio iluzije o poslu samo zbog bolesti, tog neugodnog ali korisnog upozorenja na neumitnu smrt; možda je to bio simptom dublje depresije, onog stadija u srednjim godinama u kojem se smjenjuju bezvjetrina i nesigurni vjetrovi, kad čovjek shvati da se odgođene nade više ne mogu ispuniti, da luke u koje nije pristao neće nikada ni vidjeti, da je to putovanje, kao i druga prije njega, bilo možda pogrešno, da više ne vjeruje ni kartama ni kompasu. I sve ostalo činilo mu se banalnim i nije ga zadovoljavalo. Ležeći besano, kao zacijelo i mnogi drugi pacijenti prije njega, u toj sumornoj, bezličnoj sobi i promatrajući kako po stropu jure svjetla automobila što su prolazili ulicom, slušajući prigušenu buku noćnog života u bolnici, sastavljao je sumornu bilancu svoga života. Tuga za mrtvom ženom, tako iskrena, tako duboka u ono vrijeme — kako li mu je samo dobro došla

osobna tragedija da izbjegne nove emotivne angažmane. Njegove ljubavne veze — kao i sadašnja koja mu je tu i tamo oduzimala malo vremena i nešto više energije - bile su suzdržane, civilizirane, ugodne, neopterećene. Nije bio apsolutni gospodar svog vremena, ali osjećaji su bili samo njegovi. Te su žene bile emancipirane, slobodne. Bavile su se zanimljivim poslovima, imale zgodne stanove i zadovoljavale se onim što su mogle dobiti. Oslobodile su se i neugodnih, ropskih, razornih osjećaja koji unose zbrku u život drugih žena.

Kakve li veze s ljubavlju, pitao se, imaju ti brižljivo odmjereni susreti, na kojima se oba partnera pripremaju za užitak poput para maznih mačaka, kakve veze s neurednim spavaćim sobama, neopranim suđem, pelenama, s toplim, intimnim, klaustrofobičnim bračnim životom i obavezama. Tugu, posao, pjesme, sve je to iskoristio da bi opravdao svoju samodovoljnost.

Njegove su partnerice pokazivale mnogo više razumijevanja za njegovu poeziju nego za njegovu pokojnu ženu. Nisu posebno marile za osjećaje, ali su pretjerano cijenile umjetnost. A najgore u svemu - a možda i najbolje — bilo je to što se nije više mogao promijeniti da je i htio. Nije mu to bilo ni važno. Nimalo. U posljednjih petnaest godina nije namjerno povrijedio nijedno ljudsko biće. Odjednom mu je sinulo da bi bilo teško izreći porazniji sud o bilo kome.

Doduše, ako ništa od svega toga ne može promijeniti, može promijeniti posao, razmišljao je. Međutim, najprije će morati ispuniti jednu osobnu obavezu. Bio je neugodno svjestan činjenice da se još maloprije nadao kako će ga smrt osloboditi te dužnosti. Sada više nije imao izgovora. Nalaktivši se na jednu ruku, pružio je drugu, te iz ladice ormarića izvadio pismo oca Baddeleya i tek ga tada pažljivo pročitao. Starcu je zacijelo bilo blizu osamdeset godina; nije bio mlad ni prije trideset godina kad je došao u njihovo selo u Norfolku kao kapelan Dalglieshova oca, plašljiv, usporen, izluđujuće nesposoban, rastresen u svemu osim u bitnim načelima, no uvijek vjeran svom beskompromisnom karakteru. Bilo je to tek treće pismo što ga je Dalgliesh uopće primio od njega. Poslao ga je 11. rujna. »Dragi moj Adame, Znam da imaš mnogo posla, ali bih se silno obradovao tvom posjetu, jer je posrijedi nešto za što bi mi dobro došao tvoj stručni

savjet. Nije baš tako hitno, ali čini mi se da mi se srce izmorilo više od drugih dijelova tijela, pa se ne mogu previše nadati da ću dočekati sutrašnji dan. Ovdje me možeš naći svaki dan, ali bi tebi možda najviše odgovarao vikend. Da znaš što te čeka, moram ti reći da sam kapelan Toynton Grangea, privatnog doma za invalide i da živim ovdje u »Kući nade« na imanju zahvaljujući ljubaznosti upravitelja, Wilfreda Ansteya. Obično ručam i večeram u Grangeu, ali tebi to možda neće odgovarati, a bili bismo osim toga i manje zajedno. Stoga ću iskoristiti prvi odlazak u Wareham da se opskrbim namirnicama. Imam još jednu sobicu u koju se mogu preseliti, pa ćeš ovdje imati svoju sobu.

Molim te, obavijesti me dopisnicom kada ćeš doći.

Nemam auto, ali ako doputuješ vlakom, ni pet minuta od stanice naći ćeš agenciju za iznajmljivanje automobila Williama Deakina (kolodvorsko osoblje pokazat će ti put). Vrlo je pouzdan i nije skup.

Autobusi iz Warehama su neredoviti i voze samo do sela Toynton.

Odande do Toynton Grangea ima još više od dva kilometra hoda, i šetnja je vrlo ugodna ako je vrijeme lijepo, no možda bi je rado izbjegao poslije dugog putovanja. U svakom slučaju, nacrtao sam ti kartu na poleđini pisma.« Ta bi karta nedvojbeno zbunila svakog tko se navikao služiti uobičajenim izdanjima Državnog geodetskog zavoda, a ne pomorskim kartama s početka sedamnaestog stoljeća. Valovite linije vjerojatno su prikazivale more.

Nedostaje još samo kit koji štrca vodu, pomislio je Dalgliesh. Toyntonska autobusna stanica bila je jasno označena, ali drhtava linija iza nje krivudala je prolazeći pokraj polja, vrata, gostionica i šumaraka, koje je svećenik prikazao trokutastim, nazupčanim jelama. Gdjekad se linija i vraćala kad je otac Baddeley shvatio da je, metaforički rečeno, zalutao. Ispod sićušnog faličkog simbola na obali, koji je vjerojatno nacrtao kao orijentir, jer nije bio blizu označenog puta, pisalo je »crna kula«.

Skica se dojmila Dalgleisha baš kao što bi se prvi djetetov crtež dojmio popustljiva oca. Pitao se u kakav je to ponor slabosti i apatije zapao da nije osjetio čar tog crteža. Izvadio je iz ladice dopisnicu i napisao u nekoliko riječi da će doći autom u ponedjeljak poslije podne, prvog listopada. Tako će

mu ostati dovoljno vremena da se nakon izlaska iz bolnice vrati u svoj stan u Queenhytheu i nekoliko se dana odmori. Potpisao se samo inicijalima i odlučio dopisnicu poslati ekspresno. Zatim ju je naslonio na vrč s vodom kako ne bi zaboravio zamoliti jednu od bolničarki da je odnese na poštu. Čekala ga je još jedna sitna obaveza koju još nije bio u stanju riješiti. No, imao je vremena. Morao je posjetiti Cordeliju Gray ili joj pismeno zahvaliti na cvijeću. Nije znao kako je doznala da je bolestan, možda preko prijateija na policiji. Budući da je vodila detektivsku agenciju Bernieja Prydea - ako dosad već nije propala, što se već moralo dogoditi po svim ekonomskim zakonima - vjerojatno je bila u vezi s ponekim policajcem. Osim toga, bio je uvjeren da su u londonskim večernjim novinama usput spomenuli i njegovu neugodnu bolest izvještavajući o najnovijim gubicima među višim službenicima Scotland Yarda.

Bio je to malen buket, brižljivo aranžiran, koji je sama izabrala, izuzetan kao i sama, Cordelia, ugodna suprotnost ostalim darovima — ružama iz staklenika, prevelikim krizantemama nalik na resaste četke za prašinu, neprirodno uzgojenom proljetnom cvijeću i ružičastim gladiolama nalik na umjetno cvijeće, krutih vlaknastih peteljki sa zadahom anestetika. Zacijelo je bila u nekakvom seoskom vrtu; pitao se gdje. Zatim mu je palo na um nerazborito pitanje ima li ona dovoljno za jelo, ali je odmah odagnao tu smiješnu pomisao. Jasno se sjećao tog buketa: nekoliko srebrenki, tri grančice rumenog vrijeska, četiri ružina pupoljka narančastih i žutih latica, ne zakržljala i čvrsto zatvorena kao zimi, nego nježna i poluotvorena poput prvih ljetnih pupova, pa nekoliko krhkih krizantema, grančica narančastocrvenih bobica, jedna dalija jarke boje u sredini poput dragulja, a sve je bilo okruženo sivim dlakavim lišćem koje su u djetinjstvu nazivali zečjim ušima.

Takva dirljiva, mladenačka gesta ne bi nikada potekla od starije, rafiniranije žene. Cvijeće je stiglo samo s kratkim pisamcem. Pisala mu je da je čula za njegovu bolest i da mu želi skoro ozdravljenje. Morat će je posjetiti ili joj pisati i osobno zahvaliti. Telefonski razgovor što ga je u njegovo ime obavila jedna sestra s njezinom agencijom nije bio dovoljan.

No ta odluka i druge važnije obaveze mogle su pričekati.

Najprije mora posjetiti oca Baddeleya, ne samo iz plemenitih pobuda ili sinovske dužnosti. Premda je predviđao određene teškoće i neugodnosti, ustanovio je da se raduje što će ponovno vidjeti starog svećenika. Nije kanio

dopustiti ocu Baddeleyu da ga i nesvjesno ponovno namami na stari posao.

Ako je posrijedi doista slučaj za policiju, u što je sumnjao, može ga preuzeti dorsetska policija. Ako se pak nastavi to lijepo i sunčano ranojesensko vrijeme, Dorset će mu dobro doći za oporavak kao i svako drugo mjesto.

No kruti bijeli pravokutnik naslonjen na vrč s vodom bio je vrlo nametljiv. Ćutio je kako mu neprekidno privlači pogled poput moćnog simbola, poput napisane osuđe na život. Bilo mu je drago kad je u sobu ušla odjelna sestra i rekla mu da odlazi kući, te odnijela dopisnicu.

II SVEĆENIKOVA SMRT

1 Poslije jedanaest dana, još slab i blijed od ležanja u bolnici, ali u euforičnom raspoloženju zbog varljivog osjećaja da je prizdravio, koji obuzima svakog rekonvalescenta, Dalgliesh je u ranu zoru izišao iz svog stana u Queenhytheu, sjeverno od Temze, te se otputio iz Londona u pravcu jugozapada. Konačno i nevoljko oprostio se od svog prastarog »cooper bristola« dva mjeseca prije negoli se razbolio, pa je sada vozio »jensen healey«. Bilo mu je drago da je uhodao nova kola i da se već gotovo pomirio s promjenom. Bilo bi previše banalno da novi život simbolički počne s potpuno novim autom. Uzeo je samo jedan kovčeg, nekoliko izletničkih potrepština i vadičep, i sve to strpao u prtljažnik. U džep je stavio Hardyjeve pjesme, roman Povratak domoroca i vodič Građevine Dorseta Newmana i Pevsnera. Trebao je to biti pravi odmor rekonvalescenta: poznate knjige, kratak posjet starom prijatelju kao cilj putovanja, ruta koju će prepustiti svakodnevnom nahođenju i koja će uključivati i poznate i nepoznate krajeve.

Dobro mu je došao i taj osobni problem, premda ga je isprva smetao, da ugodi sam sebi i opravda samoću i ljenčarenje. Zbunio se kad je opazio, ogledavši se posljednji put stanom, da mu ruka poseže za kriminalističkom torbom. Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put putovao bez nje, nosio ju je i na praznike. No ostavljanje torbe kod kuće bila je prva potvrda odluke o kojoj će savjesno razmišljati u toku sljedećih četrnaest dana, premda je u dubini duše znao da ju je već donio.

Stigao je u Winchester i doručkovao u jednom hotelu u sjeni katedrale, a zatim je proveo ondje još dva sata ponovno otkrivajući ljepote tog gradića.

Naposljetku je krenuo u Dorset preko Wimborne Minstera. Odjednom je osjetio kako se nešto u njemu opire odredištu. Pošao je zaobilaznim putom, gotovo besciljno, prema sjeverozapadu i stigao u Blandford Forum gdje je kupio za ručak bocu vina, pecivo s maslacem i sirom, voće i nekoliko boca amontillada za oca Baddeleya, a zatim odlutao prema jugoistoku, te preko Winterbournea i Warehama stigao u Corfe Castle.

Veličanstvene ruševine, simbol hrabrosti, okrutnosti i izdaje, stražarile su

uz procijep na hrptu gorja Purbeck već tisuću godina. Dok je jeo u prirodi poput pustinjaka, Daiglieshov pogled neprekidno su privlačili goli kameni ostaci tvrđave, koji su se ocrtavali visoko prema nebu. Kao da mu se nije vozilo u sjeni te ruševine i kao da nije htio prekinuti samoću tog mirnog, jednostavnog dana, proveo je ondje još neko vrijeme uzalud tražeći sirištare u močvarnom šipražju, a tek tada krenuo da prevali posljednjih pet milja do odredišta.

Selo Toynton, niz kućica čiji su sivi kameni krovovi svjetlucali na poslijepodnevnom suncu, gostionica, ne baš slikovita, na kraju sela; nezanimljiv crkveni toranj. Cesta, oivičena niskim kamenim zidićem, blago se uspinjala izmedu rijetkih nasada jela, pa je Dalgliesh počeo raspoznavati orijentire na karti oca Baddeleya. Ubrzo je trebao stići na križanje od kojeg će jedna uska cesta skrenuti na zapad i ostaviti rt za sobom, a druga ga dovesti do nekakvih vrata, do Toynton Grangea i mora. Kako je i očekivao, naišao je na teška željezna vrata usađena u suhozid od plosnatog kamenja.

Zid je bio gotovo metar visok, a kamenje vješto, umjetnički složeno i vezano lišajima i mahovinom, na vrhu obraslo ustalasanom travom, tvoreći zapreku vječnu kao i rt iz kojeg kao da je izrastao. Lijevo i desno od vrata bio je natpis na drvenoj ploči. Na lijevoj je pisalo: MOLIMO DA IZ LJUBAVl PREMA BLIŽNJEMU POŠTUJETE NAŠ MIR Desni natpis bio je poučniji. Premda izblijedjele, riječi su bile nedvosmislene.

ULAZ ZABRANJEN OVO JE ZEMLJIŠTE PRIVATNI POSJED OPASNE HRIDINE! NEMA PRILAZA OBALI PARKIRANI AUTOMOBILl I KAMP-PRIKOLICE BIT ĆE UKLONJENI Ispod natpisa bio je montiran veliki poštanski sandučić.

Dalgliesh je pretpostavljao da će svaki vozač ostati ravnodušan na tu dobro smišljenu mješavinu molbe, upozorenja i prijetnje, ali će dobro razmisliti prije negoli stavi na kocku amortizere. S druge strane vrata put se

naglo pogoršao, i ta suprotnost razmjerno glatke prilazne ceste i kamenog puta omeđenog stijenama gotovo je simbolički odvraćala ulieze. I sama vrata, premda otključana, imala su teški zasun komplicirane konstrukcije, pa bi uljez, manipulirajuči njime, imao dovoljno vremena da se pokaje zbog svoje nepromišljenosti. Još uvijek slab, Dalgliesh je s mukom odgurnuo vratnice.

Kad je kolima prošao kroz njih i zatvorio ih, nije se mogao oteti dojmu da se upustio u nešto što mu nije bilo posve jasno, a vjerojatno i nerazborito.

Problem najvjerojatnije neće, na njegovu neugodnost, imati bilo kakve veze s njegovim zvanjem, i samo je nerealni starac — koji je već možda pomalo senilan - mogao pomisliti da ga policajac može riješiti. No, barem je pred sobom imao neposredni cilj. Premda nerado, vraćao se u svijet u kojem su ljudska bića imala probleme, radila, ljubila, mrzila, spletkarila da bi bila sretna i - budući da će se drugi i dalje baviti poslom, koji je on odlučio napustiti, usprkos njegovu bijegu - ubijala i bivala ubijana.

Prije negoli je ponovno sjeo u auto, zapela mu je za oko mala skupina nepoznatog cvijeća. Blijedoružičaste glavice izdizale su se iz mahovinastog jastučića na vrhu zida i blago podrhtavale na povjetarcu. Dalgliesh im je prišao i stao promatrati u tišini njihovu pritajenu ljepotu. Tek je tada osjetio čist i donekle varav slankasti miris mora. Topli povjetarac blago mu je milovao kožu. Iznenada je oćutio kako ga prožima sreća i — kao i uvijek u tim rijetkim, prolaznim trenucima — očarava posve fizička priroda njegove radosti. Polako je uskipjela prodirući mu kroz žile. Bila je neuhvatljiva, pa bi je bilo besmisleno analizirati. No prepoznao ju je — bio je to poslije bolesti prvi jasni nagovještaj da život može biti i lijep.

Automobil je poskakivao na putu koji se uspinjao. Kad je za dvije stotine metara stigao na vrh uspona, pomislio je da će ugledati La Manche kako se, plav i blago uzburkan, pruža prema dalekom horizontu, i ponovno je doživio ono nezaboravljeno razočaranje iz djetinjstva, kad je na praznicima, nakon tolikih lažnih nada, jedva čekao da vidi more, a ono još nije na vidiku. Pred njim se pružala plitka stjenovita dolina, ispresijecana uzduž i poprijeko neravnim puteljcima, a zdesna mu je očito bio Toynton Grange.

Bila je to solidno građena kvadratna kamena zgrada, vjerojatno iz prve polovine osamnaestog stoljeća. Vlasnik očito nije imao sreće s graditeljem.

Kuća je bila arhitektonski promašaj, pa nije zavrijedila naziv »georgijanska«.

Pročelje joj je gledalo prema unutrašnjosti — ocijenio je da je okrenuto

prema sjeveroistoku — i time je graditelj povrijedio nepisano pravilo arhitektonskog ukusa, koje je, prema Dalglieshu, trebalo glasiti da kuća na obali mora gledati na more. Iznad trijema nanizala su se dva reda prozora: veći prozori s divovskim zaglavcima, a oni iznad njih, neukrašeni i bijedne veličine, kao da su nasilu bili umetnuti ispod najupadljivije značajke na kući - golemog jonskog zabata s kipom na vrhu, kamenom gromadom neraspoznatljivom s te udaljenosti. U sredini je bio okrugli prozor, zloslutno kiklopsko oko što je žmirkalo na suncu. Zabat je veličinom zasjenjivao neugledni trijem, pa se zbog toga cijelo pročelje doimalo smanjeno i nezgrapno. Dalgliesh je smatrao da bi zgrada bolje izgledala da je pročelje uravnoteženo s dvije prostrane zatvorene verande, ali ponestalo je ili nadahnuća ili novca, pa se kuća doimala nekako nedovršeno. Iza te zastrašujuće fasade nije bilo nikakva znaka života. Možda su stanari - ako ih se tako moglo nazvati - živjeli u stražnjem dijelu. Bilo je tek pola četiri, najmirniji dio dana, kako se sjećao iz bolnice. Vjerojatno su se svi odmarali.

Ugledao je i tri kućice, dvije otprilike stotinu metara od Toynton Grangea, dok je treća stajala sama, malo poviše na rtu. Učinilo mu se da prema moru nazire i četvrti krov, ali nije bio siguran. Možda je to bio samo izdanak neke stijene. Ne znajući koja je »Kuća nade«, činilo mu se najpametnijim da se uputi do prve dvije. Dok je razmišljao što da najprije učini, na trenutak je isključio motor i tek tada začuo šum mora, neprekidno, ritmično, tiho udaranje valova, taj tipični mrmor koji uvijek budi čežnju i uspomene. Još nije bilo nikakva znaka da je netko zamijetio njegov dolazak; sve je bilo tiho, nije bilo čuti ni ptice. Osjetio je nešto čudno i gotovo zloslutno u toj praznini i osami, i taj dojam nije moglo raspršiti ni blago poslijepodnevno sunce.

Kad se približio kućama, nijedno lice nije se pojavilo na prozoru, nijedan lik u reverendi nije se ukazao na trijemu. Bio je to par starih, spojenih prizemnica od vapnenca, čiji su stari kameni krovovi, tipični za Dorset, bili prošarani jastučićima sjajne smaragdnozelene mahovine. »Kuća nade« bila je desno, a »Kuća vjere« lijevo - imena su im bila u novije vrijeme napisana bojom. Treća, malo udaljenija, zvala se najvjerojatnije »Kuća ljubavi«, ali Dalgliesh je sumnjao da je otac Baddeley imao ikakve veze s tim imenima.

Nije morao pročitati ime na vratima da bi znao u kojoj je kućici stanovao otac Baddeley. Koliko ga se sjećao, nije mogao povezati njegovu potpunu ravnodušnost prema okolini s tim pamučnim zavjesama s cvjetnim uzorkom,

tom visećom košarom bršljana i fuksija iznad vrata »Kuće vjere«, ili s dvije jarkožute bačvice ljetnog cvijeća živih boja, simetrično postavljene s jedne i druge strane trijema. Dvije betonske gljive, po svoj prilici serijski proizvodi, krasile su ulazna vrata sa svake strane i doimale se vrlo konvencionalno, pa se Dalgliesh začudio da na njima ne sjede patuljci. »Kuća nade« izgledala je naprotiv vrlo strogo. Masivna hrastova klupa ispred prozora služila je očito za sjedenje na suncu, a u zastakljenom trijemu ugledao je gomilu štapova i jedan stari kišobran. Prozori su bili zastrti teškim, zagasitocrvenim zavjesama.

Nitko nije odgovorio na njegovo kucanje. Nije ni očekivao da će mu se netko javiti. Obje kuće bile su očito prazne. Na vratima je bio jednostavni zasun, ali bez brave. Pričekao je trenutak, a zatim digao zasun i ušao u mračnu unutrašnjost, koja ga je dočekala s poznatim, pomalo pljesnivim zadahom knjiga i odmah ga vratila trideset godina unatrag. Razmaknuo je zavjese, i svjetlo je prodrlo u kuću. Tada je prepoznao poznate predmete: okrugao stolić od palisandrovine na jednoj nozi, potamnio od prašine, u sredini sobe, rolo pisaći stol uza zid, fotelju s visokim naslonom, već tako staru da se strunjak probijao kroz izlizanu tkaninu, a sjedalo uleknulo do drvenog okvira. Nije li to onaj isti naslonjač? To iznenadno sjećanje zacijelo je bila nostalgična iluzija. No bio je tu još jedan predmet, također poznat, također star. Iza vrata visio je crni plašt oca Baddeleya, a iznad njega istrošena, mlohava francuska kapa.

Tek pogled na plašt naveo je Dalgliesha na pomisao da možda nešto nije u redu. Bilo mu je čudno da ga njegov domaćin nije dočekao i pozdravio, no bilo je i za to nekoliko objašnjenja. Možda se njegova dopisnica izgubila, možda su ga hitno pozvali u Grange, možda je otac Baddeley otišao u Wareham da nešto kupi, pa se još nije vratio jer mu je pobjegao autobus. A možda je čak potpuno zaboravio dolazak svoga gosta. No, ako je bio negdje vani, zašto nije uzeo plašt? Nije ga mogao zamisliti bez plašta ni ljeti ni zimi.

Tek tada Dalgliesh je na pisaćem stolu opazio nešto što je njegovo oko zacijelo već ugledalo ali zanemarilo — hrpicu papira s otisnutim crnim križem. Uzeo je najgornji list i prinio ga prozoru nadajući se možda da će mu jače svjetlo pokazati da se prevario. Nije se, dakako, prevario. Na listu je pisalo:

Michael Francis Baddeley, svećenik Rođen 29. listopada 1896. Umro 21. rujna 1974.

Počivao u miru Pokopan na groblju Crkve St. Michael&All Angels, Toynton, Dorset 26. rujna 1974.

Prošlo je jedanaest dana od njegove smrti i pet od sprovoda. Naravno, mogao je umrijeti tek nedavno. Kako bi inače objasnio taj osjećaj njegove prisutnosti što ju je još osjećao u kući, taj osjećaj da je on tako blizu, da će se nakon samo jednog glasnog povika njegova ruka pojaviti na zasunu?

Gledajući poznati izblijedjeli plašt s masivnom kopčom — zar ga starac doista nije zamijenio novim punih trideset godina? — iznenada je oćutio žaljenje, čak tugu, čija ga je žestina iznenadila. Starac je umro. Zacijelo prirodnom smrću; brzo su ga pokopali. Nisu nigdje objavili njegovu smrt i sprovod. No nešto mu je bilo na duši, i umro je ne povjerivši se nikome.

Dalglieshu je odjednom postalo neobično važno da se uvjeri je li otac Baddeley zaista primio njegovu dopisnicu, je li umro misleći da je njegov poziv u pomoć bio uzaludan.

Trebalo je očito najprije pogledati u ranoviktorijanski pisaći stol koji je nekada pripadao majci oca Baddeleya. Sjetio se da ga je otac Baddeley zaključavao. Nije uopće bio čovjek koji bi skrivao tajne, ali svaki je svećenik morao imati barem jedan pretinac ili pisaći stol samo za sebe kako bi se sačuvao od nezasitnih očiju čistačica ili suviše znatiželjnih župljana.

Dalgliesh se sjećao oca Baddeleya kako kopa po dubokim džepovima svoga plašta tražeći starinski ključić što ga je držao na uzici i pričvrstio starinskom kvačicom da ga lakše nađe i prepozna. Vjerojatno je još bio u jednom od džepova njegova plašta.

Posegnuo je duboko u oba džepa s osjećajem krivnje kao da pljačka mrtvog čovjeka. Ključa nije bilo. Prišao je pisaćem stolu i pokušao podići poklopac. Lako ga je otvorio. Sagnuo se da pregleda bravu, a zatim donio bateriju iz auta i ponovno je pregledao. Tragovi su bili nedvojbeni: brava je bila obijena. Dobro obavljen posao za koji nije bilo potrebno mnogo snage.

Brava je bila dekorativna ali nesolidna, namijenjena samo obrani od besposlenih znatiželjnika, ne od odlučnih obijača. Netko je dlijeto ili nož, vjerojatno oštricu džepnog nožića, ugurao između poklopca i stola i tako obio

bravu. Začudo, šteta je bila mala, ali tragovi struganja i slomljena brava rječito su pokazivali što je posrijedi.

Ali nisu otkrivali krivca. Možda je to bio sam otac Baddeley. Ako je izgubio ključ, vjerojatno ga nije mogao nadomjestiti, a tko bi u tom zabačenom mjestu i našao bravara? Obijanje pisaćeg stola nije mogao pripisati čovjeku kakav mu je ostao u sjećanju, ali ni to nije bilo nemoguće.

A možda je netko nasilno otvorio poklopac poslije smrti oca Baddeleya? Ako nisu mogli naći ključ, netko iz Toynton Grangea morao je obiti bravu. Možda su trebali nekakve dokumente i papire, zdravstvenu knjižicu, imena prijatelja koje je trebalo obavijestiti, oporuku. Otresao se nagađanja, ljutit što je već pomislio da treba navući rukavice i tražiti dalje. Zatim je brzo pregledao sadržaj ladica.

Ondje nije našao ništa zanimljivo. Oca Baddeleya očito je malo zanimao svijet. No zapelo mu je za oko nešto što je odmah prepoznao. Bile su to uredno naslagane dječje bilježnice u kvart-formatu sa svijetlozelenim uvezom. Dalgliesh je znao da je u njima dnevnik oca Baddeleya. Znači, još prodaju iste bilježnice, posvuda iste svijetlozelene bilježnice s tablicom množenja na poleđini koje su podsjećale na osnovnu školu baš kao gumica ili ravnalo umrljano tintom. Otac Baddeley oduvijek je upotrebljavao te bilježnice za svoj dnevnik, jedna bilježnica po tromjesečju. Zagledavši se u stari crni plašt što je mlohavo visio na vratima i osjećajući njegov pljesniv, crkveni zadah, Dalgliesh se sjetio, jasno kao da mu je ponovno deset godina, jednog razgovora s ocem Baddeleyem, tada srednje, ali naizgled neodredive dobi.

— To je običan dnevnik, oče? Nije o vašem duhovnom životu?

— To i jest duhovni život; ono uobičajeno što čovjek radi iz sata u sat.

— Pišete samo o onom što vi radite? Zar mene ne spominjete? — upitao je Adam s dječačkim samoljubljem.

— Ne. Samo ono što radim. Sjećaš li se u koliko se sati poslije podne sastalo Društvo majki? Danas je sastanak bio u salonu tvoje majke. Ne u uobičajeno vrijeme, čini mi se.

— U petnaest do tri umjesto u tri, oče. Arhiđakon je želio otići ranije.

Morate li zaista biti točni?

Otac Baddeley razmislio je o tom pitanju, kratko ali ozbiljno, kao da mu je to nešto novo i neočekivano zanimljivo.

— Oh, da. Mislim da moram. Inače ne bi imalo smisla.

Mladi Dalgliesh, koji ionako nije mogao shvatiti taj smisao, otišao je od njega i posvetio se zanimljivijim i neposrednijim stvarima. Duhovni život. Ta je izreka često bila na usnama očevih svjetovnijih vjernika, ali nikada ne očevim. Povremeno je pokušavao zamisliti taj tajanstveni drugi život. Jesu li ga proživljavali kao obični, propisani život koji se sastojao od ustajanja, jela, škole, praznika, ili je to bio život na nekoj drugoj razini na koju on i neupućeni nisu imali pristupa, život u koji se otac Baddeley mogao povući kad god je htio? Bilo kako bilo, sve je to svakako imalo malo veze s tim brižljivim bilježenjem svakodnevnih trivijalnosti.

Podigao je posljednju bilježnicu i prelistao je. Otac Baddeley nije promijenio metodu. Sve je bilo tu: dva dana po stranici, jedan odvojen od drugog crtom koju je uredno izvukao ravnalom. Zapisivao je vremena jutarnjeg i večernjeg bogoslužja, gdje je i koliko šetao, odlazak autobusom u Dorchester jedanput na mjesec, odlazak u Wareham jedanput na tjedan, sate što ih je proveo pomažući u Toynton Grangeu; marljivo je bilježio slučajne »izlete«, metodično opisivao kako je provodio svaki sat svog radnog dana godinu za godinom, jednom beznačajnom kao i drugom, sve dokumentirao pedantno poput knjigovođe. - To i jest duhovni život; ono uobičajeno što čovjek radi iz sata u sat. — Nije valjda sve bilo tako jednostavno...

Gdje li je bio najnoviji dnevnik, bilježnica za četvrto tromjesečje 1974?

Otac Baddeley običavao je čuvati dnevnik iz posljednje tri godine. Trebalo je biti petnaest bilježnica; bilo ih je samo četrnaest. Dnevnik je završavao potkraj lipnja 1974. Dalgliesh je gotovo grozničavo počeo pretraživati ladice pisaćeg stola. Dnevnika nije bilo. No našao je nešto drugo. Ispod tri plaćena računa za ugljen, petrolej i struju, bio je umetnut list jeftinog, vrlo tankog papira s nestručno i koso otisnutom glavom Toynton Grangea. Ispod toga netko je natipkao: »Zašto ne odeš iz te kuće, ti glupi stari licemjeru, i ne daš da u njoj stanuje netko od koga bismo ovdje doista imali koristi? Nemoj misliti da ne znamo što ti i Grace Willison radite dok je ona tobože na ispovijedi. Zar doista ne poželiš da možeš? A što je s onim dječakom iz pjevačkog zbora?

Nemoj misliti da ne znamo.« U prvom trenutku Dalgliesh se više razljutio zbog gluposti tog pisma nego zbog njegove zlonamjernosti. Bila je to djetinjasta i bezrazložna pakost,

nimalo vjerodostojna. Jadni stari sedamdesetsedmogodišnji otac Baddeley, optužen u isto vrijeme za blud, sodomiju i impotenciju! Koji bi razumni čovjek ozbiljno shvatio tu djetinjastu besmislicu i još je primio k srcu? U toku svoje karijere Dalgliesh je vidio mnogo pogrdnih pisama. Ovo je bilo razmjerno blago. Gotovo mu se činilo da se pisac nije unio u njega. »Zar doista ne poželiš da možeš?« Većina pisaca anonimnih pogrdnih pisama slikovitije bi opisala natuknutu radnju. Pa ta aluzija na dječaka iz crkvenog zbora - ni imena, ni datuma. Očito nije imala veze s konkretnim činjenicama.

Je li otac Baddeley doista bio tako zabrinut da je pozvao profesionalnog detektiva, koga nije vidio gotovo trideset godina, samo zato da čuje njegov savjet ili da ga zamoli da istraži tu beznačajnu pakost? Možda. Možda to nije bilo jedino pismo. Ako je to bila endemska boljka u Toynton Grangeu, onda je situacija ozbiljnija. Pisac pogrdnih pisama u zatvorenoj zajednici mogao bi izazvati stvarne teškoće i nevolje, jer takav čovjek može katkada biti i ubojica. Ako je otac Baddeley sumnjao da su i drugi dobili slična pisma, tada je mogao potražiti stručnu pomoć. Ili je netko htio — a to je bilo još zanimljivije — da Dalgliesh povjeruje upravo u tu mogućnost? Nije li mu netko namjerno podmetnuo to pismo? Svakako je bilo čudno što ga poslije smrti oca Baddeleya nitko nije našao i uništio. Netko iz Toynton Grangea zacijelo je pretražio njegove papire. Bilo bi teško povjerovati da je netko ostavio to pismo kako bi ga drugi mogli pročitati.

Presavio ga je i stavio u novčanik, a zatim stao obilaziti kuću. Župnikova soba bila je upravo onakva kakvu je očekivao. Malen prozor s otrcanim kretonskim zavjesama, krevet, još namješten, pokrivač napet preko mekanog jastuka, dva zida obložena knjigama, malen noćni ormarić i na njemu jeftina svjetiljka, Biblija, nezgrapna. i kričava porculanska pepeljara s reklamom za pivo. Lula oca Baddeleya još je visjela na svom držaču, a pokraj nje Dalgliesh je ugledao šibice u presavijenoj kartonskoj ambalaži kakve se dijele u restoranima i barovima. Na ovima je bila otisnuta reklama za Ye Olde Tudor Barn blizu Warehama. Pola je šibica nedostajalo. U pepeljari je bila samo jedna izgorjela šibica, raščehana sve do glavice. Dalgliesh se nasmiješio. Zadržao je i tu naviku više od trideset godina. Sjetio se njegovih kratkih prstiju, kao u vjeverice, kako čehaju tanki karton u komadiće kao da žele potući vlastiti rekord. Dalgliesh je podigao šibicu i nasmiješio se: šest dijelova. Otac Baddeley nadmašio je sama sebe.

Ušao je u kuhinju. Mali staromodni plinski štednjak doimao se poput predmeta što će ga uskoro izložiti u zavičajnom muzeju. Na kameni sudoper ispod prozora bila je pričvršćena izguljena drvena ocjedna ploha koja je zaudarala na ustajalu mast i kiseli sapun. Izblijedjele kretonske zavjese s gotovo neprepoznatljivim uzorkom neskladno isprepletenih ocvalih ruža i sunovrata bile su razmaknute i omogućavale pogled na udaljene brežuljke Purbeck. Prorijeđeni poput dima iz cigarete, oblaci su hitali i rasplinjavali se beskrajnim plavim nebom, a na udaljenim pašnjacima polegle su ovce poput bijelih puževa.

Pretražio je smočnicu. Barem je u njoj bilo dokaza da ga je otac Baddeley očekivao. Doista je kupio više hrane, uglavnom konzerve, bijedne svjedoke onoga što je otac Baddeley smatrao odgovarajućom prehranom.

Jadni starac očito je kupio hranu za dvije osobe, uvjeren da će jedna od njih imati veći apetit. Od svega je imao po dvije konzerve, jednu veliku i jednu malu: bijeli grah, tunjevina, pirjana govedina na irski način, špageti, nabujak od riže.

Dalgliesh se vratio u dnevnu sobu. Bio je svjestan svoje iscrpljenosti. Put ga je izmorio više no što je očekivao. Masivni zidni sat u kućištu od hrastovine iznad kamina, koji je još kucao, pokazivao je da još nije ni četiri sata, ali njegovo se tijelo pobunilo dajući mu na znanje da je dan već predug za njega. Ćeznuo je za čajem. U smočnici je našao limenku s čajem, ali mlijeka nije bilo. Pitao se ima li još plina.

A tada je pred vratima začuo korake, zveket zasuna. Na pragu se ukazao ženski lik obasjan poslijepodnevnim suncem. Čuo je dubok, hrapav, ali vrlo ženstven glas s laganim irskim naglaskom.

— Zaboga! Ljudsko biće, a k tome i muškarac! Što radite ovdje?

Ušla je u sobu ne zatvorivši za sobom vrata, i sada ju je jasno vidio.

Moglo joj je biti trideset pet godina. Bila je snažna, dugih nogu i guste plave kose, vidljivo tamnije pri korijenu, sve do ramena, koja je uokvirivala četvrtasto lice, uske oči debelih kapaka i široka usta. Na sebi je imala smeđe hlače lošeg kroja s gumenom vrpcom ispod stopala, bijele tenisice zamrljane travom i bijelu pamučnu majicu bez rukava s dubokim izrezom, koji je otkrivao smeđ pjegav trokut preplanule kože. Nije imala grudnjak, pa su joj pune, teške grudi lelujale ispod tanke pamučne tkanine. Tri drvene narukvice zveckale su joj na lijevoj ruci. Sve u svemu, odisala je nametljivom, ali ne i

neprivlačnom seksualnošću, i premda se nije namirisala parfemom, soba se ispunila njezinim posebnim, ženstvenim mirisom.

— Zovem se Adam Dalgliesh - reče. - Došao sam u posjet ocu Baddeleyu. Ćini mi se da je to sada nemoguće.

— Tako nekako. Zakasnili ste točno jedanaest dana. Došli ste jedanaest dana prekasno za posjet i pet dana prekasno za sprovod. Tko ste vi, njegov prijatelj? Nismo znali da ih je imao. Doduše, mnogo toga nismo znali o našem velečasnom. Bio je tajanstven čovječuljak. U svakom slučaju, zatajio vas je.

— Sastali smo se samo nakratko nekoliko puta od mog djetinjstva, a tek dan prije njegove smrti napisao sam mu da dolazim.

— Adam. Sviđa mi se to ime. Danas se mnoga djeca tako zovu. Ponovo je u modi. No sigurno vam je malo smetalo u školi. Ipak, pristaje vam. Ne znam ni sama zašto. Ne čini mi se baš da su vas stvorili iz praha, ne? Sada znam zašto ste ovdje. Došli ste po knjige.

— Po knjige?

— Po one koje vam je Michael oporučno ostavio. Adamu Dalglieshu, jedinom sinu pokojnog kanonika Alexandera Dalgliesha, da preuzme sve moje knjige ili da raspolaže njima po najboljem nahođenju. Točno se sjećam, jer su mi ta imena bila vrlo neobična. Niste baš gubili vrijeme, zar ne? Ćudim se da su vam odvjetnici već stigli pisati. Bob Loder obično nije tako revan.

No ne bi se uzbuđivala da sam na vašem mjestu. Nisu mi baš izgledale osobito vrijedne. Hrpa suhoparnih teoloških svezaka. Usput rečeno, niste valjda očekivali da će vam ostaviti dio svog novca? Ako jeste, imam neke novosti za vas.

— Nisam znao da je otac Baddeley imao novaca.

— Nismo ni mi. I to je bila jedna od njegovih malih tajni. Ostavio je 19.000 funti. Nije baš neko bogatstvo, ali dobro dođe. Sve je ostavio Wilfredu u korist Toynton Grangea. Koliko mi je poznato, novac je stigao u pravom trenutku. Grace Willison je jedina druga nasljednica. Dobila je stari pisaći stol. Barem će ga dobiti onda kad se Wilfred potrudi da ga preseli.

Smjestila se u naslonjač ispred kamina, zabacila glavu i položila je na naslon te raširila noge. Dalgliesh je privukao jedan od naslonjača i sjeo joj sučelice.

— Jeste li dobro poznavali oca Baddeleya?

— Ovdje se svi dobro poznajemo, otuda barem polovica naših problema.

Kanite li se zadržati ovdje?

— Možda dan-dva. No čini mi se da sada neću moći ovdje...

— Ne vidim zašto ne biste ostali ako želite. Kuća je prazna, barem dotle dok Wilfred ne nađe novu žrtvu... stanara, htjela sam reći. Mislim da ne bi imao ništa protiv. Osim toga, morat ćete razvrstati knjige, nije li tako?

Wilfred će ih htjeti iseliti prije negoli useli novi duhovnik.

— Znači, Wilfred Anstey je vlasnik kuće?

— On je vlasnik Toynton Grangea i svih kuća osim kuće Juliusa Courta.

Ona je malo dalje na rtu, jedina s pogledom na more. Wilfred je vlasnik svega ostalog na posjedu, pa i nas.

Odmjerila ga je pogledom.

— Nemate nikakvo praktično zanimanje, zar ne? Hoću reći, niste ni fizioterapeut, ni bolničar ili doktor, ni knjigovođa? Barem mi tako ne izgledate. No, ako jeste, savjetujem vam da se klonite Wilfreda prije no što on zaključi da ste i suviše korisni da bi vas pustio otići.

— Mislim da mu moje znanje i iskustvo ne bi mnogo koristili.

— Tada bih ostala da sam na vašem mjestu, ako vam odgovara. No da vam najprije opišem situaciju. Možda ćete se predomisliti.

— Počinite od sebe — reče Dalgliesh. — Niste mi se predstavili.

— Zaboga, i nisam! Oprostite. Ja sam Maggie Hewson. Moj je muž liječnik u Grangeu. Doduše, živi sa mnom u kući koju nam je odredio Wilfred i prikladno je nazvao »Kuća ljubavi«, ali većinu vremena provodi u Toynton Grangeu. Pitat ćete se što li ga ondje još privlači kad je ostalo samo pet pacijenata. Što kažete na to? Što mislite, Adam Dalgliesh, što ga ondje tako privlači?

— Je li vaš muž liječio oca Baddeleya?

— Zovite ga Michael. Svi smo ga tako zvali osim Grace Willison. Da, Eric se brinuo o njemu dok je bio živ i potpisao je prijavu smrti kad je Michael umro. Ne bi je mogao potpisati prije šest mjeseci, ali sad kad su mu milostivo vratili dozvolu za rad, može se potpisati na taj komadić papira i potvrditi da ste propisno i zakonski umrli. Bože, krasne li povlastice!

Nasmijala se, stala prekapati po džepu hlača, te izvukla kutiju cigareta i pripalila jednu. Pružila je kutiju Dalglieshu. Odmahnuo je glavom. Slegnula je ramenima i otpuhnula dim prema njemu.

— Od čega je umro otac Baddeley? — upitao je.

— Srce mu je prestalo kucati. Ne, ne želim se praviti duhovitom. Bio je star i srce mu se umorilo, pa je 21. rujna stalo. Akutni infarkt miokarda zakompliciran blagim dijabetesom, ako vam je do liječničkog žargona.

— Je li bio sam?

— Mislim da jest. Umro je u noći, barem ga je Grace Willison posljednji put vidjela živog u tričetvrt osam na večer kad mu se ispovjedila. Čini mi se da je umro od dosade. Ne, već vidim da to nisam smjela reći. Neukusno, Maggie. Ona kaže da joj je izgledao kao uvijek, malo umoran, naravno, ali tek tog jutra bio je otpušten iz bolnice. Došla sam ovamo idućeg dana u devet sati da ga pitam treba li što iz Warehama... Kanila sam poći autobusom u jedanaest, jer Wilfred ne dopušta privatne automobile - a kad tamo, bio je mrtav.

— U krevetu?

— Ne, u naslonjaču u kojem sada sjedite, klonuo, otvorenih usta i sklopljenih očiju. Na sebi je imao reverendu i ono ljubičasto oko vrata. Sve po propisu. Ali, nedvojbeno mrtav.

— Dakle, vi ste prvi našli tijelo?

— Ako prije mene nije došla Millicent iz susjedstva, pa se tiho iskrala i vratila kući kad joj se nije svidio njegov izgled. Ako vas zanima, ona je Wilfredova sestra. Udovica je. Zapravo, prilično je čudno da nije došla jer je znala da je bolestan i sam.

— Zacijelo vas je zaprepastila njegova smrt.

— I nije. Bila sam bolničarka prije udaje. Tko bi se sjetio koliko sam mrtvaca vidjela. A on je bio vrlo star. Pogodi vas smrt mladih ljudi, pogotovo djece. Bože, baš sam sretna što više nemam veze s tim prljavim poslom.

— Ma nemojte! Zar ne radite u Toynton Grangeu?

Digla se i stala uz kamin prije negoli mu je odgovorila. Otpuhnula je oblak dima u zrcalo iznad kamina, a zatim mu približila lice kao da proučava njegov odraz.

— Ne radim, ako to ikako mogu izbjeći. Bog mi je svjedok da ga poštopoto nastojim izbjeći. Zašto vam to ne bih rekla? Iako sam član te zajednice, zanemarujem svoje dužnosti, ne surađujem, otpadnik sam i heretik. Ne sijem, pa i ne žanjem. Ne diraju me čari dragog Wilfreda. Začepim uši na krikove bolesnika. Ne klečim pred tim svetištem.

Okrenula se prema njemu gledajući ga poluizazovno, poluzamišljeno.

Dalglieshu se činilo da taj izljev nije baš bio spontan, da je takav protestni govor održala već i prije. Njezine su riječi zvučale poput obrednog opravdanja, i slutio je da joj je netko pomogao sastaviti scenarij.

— Pričajte mi o Wilfredu Ansteyu — potakne je on.

— Nije li vas Michael upozorio? Nije, pretpostavljam da ne bi. Čudna je to priča, ali nastojat ću je skratiti. Wilfredov pradjed sagradio je Toynton Grange. Njegov djed ostavio ga je oporučno kao zakladu čiji su korisnici bili Wilfred i njegova sestra Millicent u jednakim dijelovima. Wilfred je otkupio njezin dio kad je počeo graditi ovaj dom. Prije osam godina Wilfred se razbolio od multiple skleroze. Bolest se razvijala vrlo brzo; za nekoliko mjeseci bio je osuden na bolesnička kolica. Zatim je otišao na hodočašće u Lourdes i izliječio se. Očito se nagodio s Bogom. Ti ćeš me izliječiti, a ja ću posvetiti Toynton Grange i sav svoj novac službi invalida. Bog mu je napravio uslugu, i sada se Wilfred svojski trudi da ispuni svoj dio nagodbe.

Vjerojatno se boji da će se bolest vratiti ne bude li se držao nagodbe. Ne krivim ga zbog toga. Možda bih i sama tako osjećala. U duši smo svi praznovjerni, pogotovu kad je posrijedi bolest.

— Mislite li da bi se htio izvući?

— Ne bih rekla. Dom mu daje osjećaj moći. Okružen je zahvalnim pacijentima, žene ga obožavaju kao da je nekakvo božanstvo, a Dot Moxon takozvana glavna sestra - tetoši ga poput stare kvočke. Wilfred je potpuno sretan.

— Kada se točno dogodilo to čudo?

— Kad su ga uronili u vrelo, tvrdi on. Prema njegovim riječima, najprije je osjetio šok od velike hladnoće, odmah zatim trnce od topline koja mu je prožela cijelo tijelo, a nakon toga oćutio je veliku sreću i mir. Upravo tako osjećam se i ja poslije trećeg viskija. Ako Wilfred može u sebi izazvati taj osjećaj kupajući se u ledenoj vodi punoj bakterija, mogu samo reći da je vraški sretan. Kad se vratio u Samostansko prenoćište, stao je na vlastite noge prvi put nakon šest mjeseci. Poslije tri tjedna skakutao je uokolo poput mladog jarca. Nije se ni potrudio da ponovno ode u Bolnicu sv. Spasa u Londonu, u kojoj se liječio, da bi registrirali čudesno izlječenje na njegovu kartonu. Bilo bi zapravo šaljivo da je to učinio.

Zastala je kao da se sprema još nešto reći, ali je samo dodala: —

Dirljivo, ne?

— Zanimljivo. Odakle mu novac da ispuni svoj dio nagodbe?

— Pacijenti plaćaju prema svojim mogućnostima, a liječenje nekih pacijenata plaća lokalna uprava. Osim toga, naravno. iskoristio je vlastiti kapital. No situacija je postala očajna, barem tako on tvrdi. Nasljedstvo oca Baddeleya stiglo je u pravo vrijeme. Wilfred, dakako, slabo plaća osoblje.

Ne plaća Ericu onoliko koliko se plaća za taj posao. Philby, Wilfredov domar, bivši je kažnjenik i vjerojatno ne bi nigdje dobio posao, a Dot Moxon, glavna sestra, ne bi baš lako našla mjesto poslije istrage zbog okrutnosti prema pacijentima u bolnici u kojoj je prije radila. Mora biti zahvalna Wilfredu što ju je zaposlio. Naravno, svi smo neizmjerno, neizmjerno zahvalni dragom Wilfredu.

— Morao bih otići u Grange i predstaviti se — reče Dalgliesh. — Kažete da je ostalo samo pet pacijenata...

— Ne smijete ih zvati pacijentima, premda ne znam kako bi ih, po Wilfredovu mišljenju, trebalo zvati. Izraz »štićenici« previše podsjeća na popravni dom, premda bi i on bio prikladan. Ostalo ih je samo pet. Ne prima nikoga s liste čekanja sve dok ne donese odluku o budućnosti doma. Zaklada Ridgewell pokušava ga se dočepati, i Wilfred razmišlja ne bi li im predao cijeli kompleks, i to besplatno. Zapravo, bilo je šest pacijenata prije nekih četrnaest dana, ali bilo je to prije no što se Victor Holroyd bacio s klisure i smrskao na stijenama.

— Hoćete li reći da se ubio?

— Pa, sjedio je u invalidskim kolicima tri metra od ruba klisure i tada je ili sam otpustio kočnice, pa su se kolica survala na obalu, ili ga je gurnuo Dennis Lerner, bolničar, koji je bio s njim. Kako Dennis nema hrabrosti ni da ubije pile, a kamoli čovjeka, svi smatraju da se Victor sam ubio. No budući da ta predodžba pogađa osjećaje dragog Wilfreda svi se marljivo pretvaramo da je to bio nesretni slučaj. Nedostaje mi Victor, voljela sam ga. Bio je jedina osoba s kojom sam mogla razgovarati. Ostali su ga mrzili. A sada, naravno, sve peče savjest i pitaju se nisu li pogrešno sudili o njemu. Ništa ne može toliko dovesti ljude u nepriliku koliko smrt. Hoću reći, ako čovjek neprekidno govori da ne vrijedi živjeti, mislite da samo govori ono što je očito. Kad tu izjavu potkrijepi djelom, počinjete se pitati nije li on bio odlučniji no što ste mislili.

Zvuk automobila spasio ga je odgovora. Maggie, koja je očito imala izoštren sluh kao i on, skočila je iz naslonjača te istrčala van. Veliki crni »mercedes« približavao se raskršću.

— Julius - objasni mu Maggie i stane bjesomučno mahati rukama.

Auto je na trenutak stao, a zatim skrenuo prema »Kući nade«. Čim je usporio, Maggie je stala trčati uz njega poput nametljive djevojčice i bujicom riječi nešto mu objašnjavati kroz otvoren prozor. Auto se napokon zaustavio, i iz njega je ležerno izišao Julius Court, visok mladić vitkih udova.

Na sebi je imao hlače i zeleni pulover s kožnatim zakrpama na ramenima i laktovima. Svijetlosmeđa, kratko podšišana kosa uokvirivala je njegovu glavu poput svjetlucave kacige. Lice mu je bilo autoritativno, samouvjereno, ali izraziti podočnjaci pod opreznim očima i hirovita, mala usta iznad čvrste brade pokazivali su da se rado prepušta užicima. U srednjim godinama bit će možda debeo, pa i tust, pomisli Dalgliesh. No na prvi pogled ostavljao je dojam mladića pomalo arogantnog i svjesnog svoje privlačnosti, koju je prije naglašavao nego narušavao bijeli trokutasti ožiljak iznad desne obrve, nalik na vodeni žig.

— Žao mi je što ste zakasnili na sprovod - rekao je pruživši Dalglieshu ruku.

Izustio je te riječi takvim tonom kao da mu je žao što je Dalgliesh zakasnio na vlak.

— Ali dragi - uplete se Maggie plačljivim glasom. — Ne razumiješ! Nije došao na sprovod. Gospodin Dalgliesh nije ni znao da je starac umro.

Court se zagledao u Dalgliesha s malo više zanimanja.

— Oh, oprostite. Možda bi bilo bolje da odete u Grange. Wilfred Anstey moći će vam ispričati više o ocu Baddeleyu od mene. Ja sam bio u svom stanu u Londonu kad je starac umro. Uđite oboje u kola. Imam straga neke knjige iz Londonske knjižnice za Henryja Carwardinea, pa ću mu ih usput predati.

Maggie Hewson smatrala je da je propustila dolično upoznati dvojicu muškaraca, pa je to učinila s malim zakašnjenjem.

— Julius Court. Adam Dalgliesh. Vjerojatno se niste susreli nigdje u Londonu. Julius je prije bio diplomat, ili se možda kaže diplomata?

— Ni jedan ni drugi naziv ne odgovara razmjerno niskom položaju što sam ga postigao u toj službi — reče Court opušteno kad su sjeli u kola. - A

London je velik. Ali ne brini, Maggie, poput one pametne žene u kvizu »Pogodi što sam«, čini mi se da sam otkrio čime se gospodin Dalgliesh bavi da bi zaslužio kruh.

Kavalirski joj je otvorio vrata, a zatim je »mercedes« polagano krenuo prema Toynton Grangeu.

2 Georgie Allan digao je pogled sa svog visokog, uskog kreveta u stacionaru. Usta su mu počela groteskno podrhtavati. Vratni mišići su mu iskočili, tvrdi i napeti, kad je pokušao podići glavu s jastuka.

— Valjda ću moći na hodočašće u Lourdes? Neće me ostaviti ovdje, što vi mislite?

Riječi su mu nahrupile iz usta poput graktave, disonantne jadikovke.

Helen Rainer nadigla je rub madraca, te izravnala plahtu i čvrsto je podvukla, točno po bolničkim propisima.

— Povest će te, naravno — žustro mu je odgovorila. — Bit ćeš glavni pacijent na hodočašću. A sada budi dobar, prestani se uzrujavati i pokušaj mirovati do čaja.

Ohrabrila ga je bezličnim, profesionalnim smiješkom školovane bolničarke. Zatim se okrenula prema Ericu Hewsonu i dala mu mig. Zajedno su prišli prozoru.

— Koliko ćemo još moći izlaziti s njim nakraj? — upitala je tiho.

— Još mjesec-dva. Strašno bi ga uzrujalo kad bi morao sada otići. I Wilfreda. Za nekoliko mjeseci obojica će biti spremniji da prihvate neizbježno. Osim toga, toliko mu je stalo do putovanja u Lourdes. Kad budemo sljedeći put išli, sumnjam da će biti živ. Svakako ga ovdje neće biti.

— On je sada doista bolnički slučaj. Mi nismo registrirani kao bolnica.

Mi smo samo dom za kronične bolesnike i invalide. Imamo ugovor s lokalnom upravom, ne sa socijalnim osiguranjem. Ne pretvaramo se da dajemo potpunu medicinsku njegu. I ne smijemo. Vrijeme je da Wilfred od svega digne ruke ili odluči čime će se ovdje baviti.

— Znam. — Dobro je znao, oboje su znali. Nije to bio novi problem.

Zašto se, pitao se, većina njihovih razgovora pretvara u dosadno ponavljanje očitih činjenica. Bilo mu je pomalo dosta i Helenina visokog, didaktičkog

glasa.

Zajedno su se zagledali u malo, popločeno unutarnje dvorište oko kojeg su se uzdizala dva nova jednokatna krila s bolničkim sobama i dnevnim boravcima. Na njemu se sakupila grupica preostalih pacijenata da bi uživala u posljednjim sunčevim zrakama prije užine. Četvora bolesnička kolica bila su pažljivo razmaknuta i okrenuta od kuće. S prozora su mogli vidjeti samo zatiljke pacijenata. Nepomično su sjedili i netremice zurili prema rtu: Grace Willison sijede, neuredne kose koju je mrsio povjetarac; Jennie Pegram, vrata utonula između ramena, dok se aureola njezine plave kose rasprostrla preko naslona bolesničkih kolica kao da je bijeli na suncu; mala okrugla glava Ursule Hollis na tankom vratu, uzdignuta i nepokretna, poput lubanje nataknute na štap, tamna glava Henryja Carwardinea na iskrivljenu vratu, obješena kao u slomljene marionete. Svi su oni i bili marionete. Doktoru Hewsonu ukazala se na trenutak u mislima suluda slika: vidio je sebe kako juri na dvorište i nevidljivim koncima pokreće njihove glave, drmajući ih i njišući, dok zrakom odjekuju njihovi glasni, disonantni krikovi.

— Što im je? — upita on iznenada. — Nešto nije u redu.

— Više nego obično?

— Da. Zar nisi zamijetila?

— Možda im nedostaje Michael. Bog zna zašto. Nije se baš trudio. Ako Wilfred kani zadržati dom, moći će sada bolje iskoristiti »Kuću nade«.

Zapravo, htio sam mu predložiti da je dade meni. Bilo bi nam lakše.

Pomisao ga je zaprepastila. Znači, to je planirala. Obuzela ga je već poznata tjeskoba, teška poput olovna tereta. Dvije odlučne, nezadovoljne žene tražile su od njega nešto što im on nije mogao dati. Nastojao je suzbiti strah u glasu.

— Ne bi išlo. Tebe trebaju ovdje. A ne bih mogao ni dolaziti k tebi u »Kuću nade«, ne s Millicent u susjedstvu.

— Ne čuje ništa kad uključi televizor. To znamo. A postoje i stražnja vrata budeš li morao brzo pobjeći. Bolje išta nego ništa.

— Ali Maggie bi posumnjala.

— Sumnja i sada. A jednoga dana morat će i doznati.

— Razgovarat ćemo o tome drugom prilikom. Nije baš pogodan čas da time opterećujemo Wilfreda. Svi smo napeti otkako je Victor umro.

Victorova smrt. Pitao se zbog kakvog je mazohističkog poriva spomenuo

Victora. To ga je podsjetilo na studentske dane kad je s olakšanjem razotkrivao gnojne rane, jer ga je pogled na krv, upaljeno tkivo i gnoj kudikamo manje plašio od predodžbe onoga što se skrivalo ispod mekane gaze. Da, navikao se na krv. I na smrt. Možda će se jednoga dana naviknuti i na to da je liječnik.

Zajedno su pošli u malu ordinaciju u prednjem dijelu zgrade. Prišao je umivaoniku i stao temeljito prati šake i podlaktice kao da je kratki pregled malog Georgieja bio prljav kirurški zahvat poslije kojeg treba dobro oprati ruke. Iza leđa čuo je zveckanje instrumenata. Helen je nepotrebno još jednom čistila ormar za instrumente. Malodušno je shvatio da će morati s njom razgovarati. Ali još ne. Još ne. Znao je što će ona reći. Sve je to već prije čuo, stare, uporno ponavljane argumente, izgovorene samouvjerenim vojničkim tonom. — Ovdje propadaš. Ti si liječnik, a ne apotekar. Moraš se osloboditi, osloboditi se od Maggie i Wilfreda. Odanost Wilfredu ne smije ti biti preča od tvog poziva. - Njegov poziv! Te je riječi i njegova majka uvijek upotrebljavala. Jedva se obuzdao da ne prasne u histeričan smijeh.

Okrenuo je pipu na puni mlaz, i voda je zašištala, zaklokotala umivaonikom, ispunjajući mu uši zvukom nalik na šum nadolazeće plime.

Kako li je Victor osjetio taj pad u zaborav? Jesu li ta nespretna kolica, u zaletu od vlastite inercije, otplovila u prostor poput onih smiješnih letećih naprava što ih je vidio u jednom filmu o Jamesu Bondu u kojem je nekakav čovječuljak, svezan među instrumentima, samo trebao povući jednu polugu i poletjeti? Ili su se kovitlala i strmoglavo padala kroz zrak odskakajući od stijena, dok je Victor, zarobljen u platnenom i metalnom lijesu, nemoćno mlatio rukama, dok su se njegovi krikovi miješali s krikovima galebova? Je li se njegovo teško tijelo na pola puta oslobodilo sigurnosnih pojasova ili ga je to platno držalo sve do konačnog razornog pada na plosnate stijene tvrde poput željeza, sve do prvog pohlepnog vala nemilosrdnog i bezdušnog mora koja ga je progutalo? Što li je tada osjećao? Ekstazu ili očaj, strah ili blaženo ništavilo? Jesu li čisti zrak i more sve isprali, bol, ogorčenje, pakost?

Victorova pakost izišla je potpuno na vidjelo u dodatku oporuke tek poslije njegove smrti. Za života se trudio da drugim pacijentima dade na znanje kako ima novaca, da plaća sve troškove u Toynton Grangeu, mada nisu bili pretjerani, i da ne ovisi poput svih ostalih, osim Henrya Carwardinea, o dobrohotnosti lokalne uprave. Nije im nikada otkrio porijeklo

svoga bogatstva — napokon, bio je srednjoškolski profesor, a oni su slabo plaćeni - i nisu ga ni do danas znali. Možda je rekao Maggie, naravno. Mnogo je toga mogao ispričati Maggie. No ona je o tome neobjašnjivo šutjela.

Eric Hewson nije vjerovao da se Maggie zanima za Victora samo zbog novca. Napokon, imali su nešto zajedničko. Nisu uopće tajili da mrze Toynton Grange, da su ondje samo zato što tu moraju biti, a ne po vlastitom izboru, da preziru društvo u kojem su se našli. Vjerojatno se Maggie sviđala njegova strahovita pakost. Svakako su proveli zajedno mnogo vremena.

Wilfredu je njihovo druženje, čini se, odgovaralo, kao da je smatrao kako se Maggie napokon snašla u Toyntonu. I ona je ponekad vozila Victora u teškim kolicima na njegovo omiljeno mjesto. Smirivao ga je pogled na more. Maggie i on znali bi provesti sate zajedno na rubu klisure, daleko od pogleda iz kuće.

No to ga nije smetalo. Znao je — nitko bolje od njega - da Maggie ne bi nikada mogla voljeti čovjeka koji je fizički ne bi mogao zadovoljiti. Njihovo mu je prijateljstvo odgovaralo. Barem joj je ispunjavalo vrijeme, smirivalo je.

Nije se mogao točno sjetiti kada ju je počeo uzbuđivati novac. Zacijelo joj je Victor nešto rekao. Maggie se gotovo prekonoć promijenila. Postala je živahna, gotovo vesela. Bila je okružena nekakvom aurom grozničava i suspregnuta uzbuđenja. A tada je Victor iznenada zatražio da ga odvezu u London na pregled u Bolnicu Sv. Spasa i na razgovor s odvjetnikom. Maggie mu je upravo tada natuknula nešto o oporuci. I njega je pomalo zarazila svojim uzbuđenjem. Pitao se čemu se svatko od njih nadao. Je li u novcu vidjela samo spas od Toynton Grangea ili i od njega? Bilo kako bilo, oboje bi se spasili. Zamisao nije bila glupa. Znalo se da Victor nema rodbine osim jedne sestre u Novom Zelandu kojoj nikada nije pisao. Ne, pomislio je pružajući ruku za ručnikom da obriše ruke, nije to bio apsurdni san; bio je manje apsurdan od zbilje.

Sjetio se povratka iz Londona, toplog, zatvorenog svijeta u »mercedesu«, Juliusa koji je ležerno držao volan, ceste nalik na srebrnu vrpcu istočkanu zvijezdama, koja je beskonačno nestajala pod automobilom, prometnih znakova što su iskakali iz tame da bi išarali crnoplavo nebo, malih i nakostriješenih, od straha skamenjenih životinja, načas osvijetljenih reflektorima, blijedožuta odsjaja jarkih svjetala na bankinama. Victor je sjedio straga s Maggie, omotan pletenim, kockastim ogrtačem, i smiješio se,

samo se smiješio. A atmosfera je bila nabijena tajnama, podijeljenim i nepodijeljenim.

Victor je doista promijenio svoju oporuku. Dodatkom oporuke ostavio je sav imetak svojoj sestri, i to je bio posljednji dokaz njegove uskogrudnosti i pakosti. Grace Willison ostavio je toaletni sapun, Henryju Carwardineu toaletnu vodu za ispiranje usta, Ursuli Hollis deozodorans, a Jennie Pegram čačkalicu.

Ericu se činilo da je Maggie dobro primila novosti. Zaista vrlo dobro, ako se njezin divlji, zvonki, neobuzdani smijeh mogao tako protumačiti. Sjetio se kako se nemoćno previjala od histerije u njihovu malom dnevnom boravku, zabacujući glavu i štekćući od smijeha koji je oštro odjekivao od zidova, kao u menažeriji, odzvanjajući sve do obale, pa se bojao da će ga čuti sve do Toynton Grangea.

Helen je stajala pokraj prozora.

— Vidim jedan auto ispred »Kuće nade« — reče ona prodornim glasom.

Prišao joj je. Pogledali su zajedno kroz prozor, a tada su im se pogledi polako susreli. Uzela ga je za ruku, a glas joj se odjednom raznježio, onakav kakav je bio kad su prvi put vodili ljubav.

— Ne moraš se uopće zabrinjavati, dragi. To znaš, zar ne? Nemaš se zbog čega zabrinjavati.

3 Ursula Hollis zatvorila je knjigu iz knjižnice, sklopila oči da se zaštiti od poslijepodnevnog sunca i predala se sanjarenju. Znala je da se ne bi smjela odati takvom užitku u tih kratkih petnaest minuta prije čaja, a budući da se ubrzo, kao i uvijek, osjetila krivom zbog tog nedopustivog zadovoljstva, najprije se uplašila da čarolija neće djelovati. Obično bi pričekala da navečer legne u krevet, pričekala čak da san smiri krkljanje Grace Willison s druge strane pregrade, pa bi se tek onda predala mislima o Steveu i stanu u Bell Streetu. Taj se obred s vremenom pretvorio u svjesni napor. Ležala bi, ne usuđujući se gotovo ni disati, jer su slike, ma kako ih jasno vidjela u mislima, bile vrlo krhke i lako bi se raspršile. No danas je sve prekrasno počelo. Usredotočila se na amorfne oblike i nestalne šare gledajući kako se stapaju u sliku, jasnu kao na razvijenom negativu, udešavajući uši na zvukove iz svog doma.

Vidjela je na suprotnoj strani zid kuće iz devetnaestog stoljeća. Jutarnje je sunce obasjavalo inače neugledno pročelje, pa se svaka opeka posebno isticala u šarenilu svjetla i boje. Skučeni dvosobni stanić iznad trgovine delikatesnom robom gospodina Polanskog, ulica, ta prenapučena i šarolika kvadratna milja Londona između Edgware Roada i stanice Marylebone, potpuno su je zaokupili i očarali. U mislima je ponovno bila ondje šetajući sa Steveom sajmištem u Church Streetu prije podne u subotu, najsretnijim danom u tjednu. Vidjela je žene u kutama s cvjetnim uzorkom i šarenim vunenim papučama, njihove glomazne vjenčane prstene usječene u kvrgave, izrađene prste, njihove blistave oči na bezobličnim licima, vidjela ih je kako sjede ogovarajući pokraj svojih kolica s rabljenom odjećom; mlade ljude u šarenoj odjeći kako čuče na rubniku ispred štandova sa starudijom; turiste, čas vedre i odlučne, čas oprezne i razborite, kako se dogovaraju na što će potrošiti dolare ili kako pokazuju neobično blago što su ga kupili. Ulica je

odisala mirisom voća, cvijeća i začinskog bilja, ali osjećao se i vonj uznojenih tijela, jeftina vina i starih knjiga. Vidjela je crnkinje izbočenih stražnjica i čula njihove odsječne povišene glasove, njihov iznenadni grlati smijeh dok su se skupljale oko štanda s golemim nezrelim bananama i plodovima manga velikim poput nogometne lopte. Prstiju nježno isprepletenih sa Steveovima, u mislima je, nevidljiva poput duha, pošla dalje poznatim putovima.

Osamnaest mjeseci braka prošlo je u velikoj, ali i nesigurnoj sreći, nesigurnoj zato što nije nikada imala osjećaj da se ta sreća temelji na stvarnosti. Kao da je postala druga osoba. Prije je zadovoljstvo nazivala srećom. Poslije je shvatila da postoji svijet iskustva, osjećaja, pa i misli, koji je dočekala nespremna i nakon prvih dvadeset godina života u predgrađu Middlesbrougha i dvije i pol godine provedene u domu Kršćanske zajednice mladih žena u Londonu. Samo je nešto kvarilo njezinu sreću - strah, koji nije nikada uspjela potpuno potisnuti, da se sve to događa krivoj osobi, da je njezina radost varka.

Nije mogla zamisliti što je na njoj tako iznenada privuklo Stevea već prvi put kad je došao u općinu, na šalter za informacije, da pita za porez na nekretnine. Je li zbog te njezine osobitosti, koju je smatrala gotovo manom, da joj je jedno oko plavo a drugo smeđe? Ta ga je neobičnost nedvojbeno privukla i svidjela mu se, pa je zbog nje, kako je i sama zamijetila, bila još privlačnija u njegovim očima. Promijenio joj je izgled nagovorivši je da pusti kosu do ramena, đonoseći joj kući duge šarene suknje od indijskog pamuka što ih je kupovao na uličnim sajmovima ili u trgovinama oko Edgware Roada.

Kad bi ponekad ugledala svoj odraz u staklu nekog izloga i vidjela kako se čudesno promijenila, ponovno bi se upitala što li ga je to ponukalo da izabere nju, koje li je mogućnosti, nepoznate i njoj i drugima, vidio u njoj. Neka njezina osobina privukla je njegov ekscentrični ukus, baš kao i osebujni predmeti na štandu za prodaju drangulija u Bell Streetu. Obično bi mu oko zapelo za neki predmet koji prolaznici nisu zamjećivali, a zatim bi ga na dlanu okretao prema svjetlu u svim pravcima, sav opčinjen. Povremeno bi mu pokušala prigovoriti.

— Ali, dragi, nije li odvratan?

— O, ne, zgodan je. Sviđa mi se. I Moggu će se svidjeti. Hajde da ga kupimo Moggu.

Mogg, njegov najbolji i, kako joj se katkada činilo, jedini prijatelj, zvao se zapravo Morgan Evans, ali je više volio svoj nadimak smatrajući ga prikladnijim za pjesnika narodne borbe. Sam se nije baš borio; zapravo, Ursula još nikada nije upoznala nekoga tko je tako obilno jeo i pio na tuđi račun. Svoje smušene stihove s bojnim pokličima anarhiji i mržnji verglao je u lokalnim pubovima u kojima su ga njegovi čupavi sljedbenici tužnih očiju šutke slušali i grčevitim pokretima lupali pivskim čašama po stolu odobravajuči mu groktavim glasovima. No Moggov prozni stil bio je razumljiviji. Pročitala je njegovo pismo samo jedanput prije negoli ga je vratila u džep Steveovih traperica, ali sjećala se svake riječi. Gdjekad se pitala nije li ga hotimice ostavio u hlačama da ga ona nađe, nije li slučajno zaboravio isprazniti džepove traperica baš one večeri kad bi ona nosila prljave stvari u praonicu. Bilo je to tri tjedna nakon što je u bolnici doznala definitivnu dijagnozu. »Rekao bih da sam te već upozorio, ali zakleo sam se da ovaj tjedan neću govoriti banalnosti. Prorekao sam ti nesreću, ali ne takvu. Moj jadni i bespomoćni Steve! Zar ne možeš dobiti razvod?

Zacijelo je imala nekakve simptome te bolesti i prije negoli se udala za tebe. Možeš - ili bi mogao - dobiti razvod ako je u vrijeme sklapanja braka već postajala venerična bolest. A što je triper prema toj bolesti? Zaprepaštava me neodgovornost takozvanog establishmenta kad je posrijedi brak. Trube o svetosti braka, propovijedaju da ga treba štititi kao temelj društva, a tada te puštaju da se vjenčaš sa ženom koja je prošla manje pregleda nego polovni auto. U svakom slučaju, valjda ti je jasno da se moraš osloboditi.

Nastradat ćeš ako to ne učiniš. I ne traži utočište u kukavnom saželjenju. Možeš li doista zamisliti kako je guraš u kolicima i brišeš joj stražnjicu? Znam da to neki muškarci čine. No nisi baš nikada uživao u mazohizmu, nije li tako? Osim toga, muževi koji to mogu raditi znaju što je ljubav, ali se ni ti, dragi moj Steve, ne bi usudio tvrditi da je ljubiš. Usput, nije li ona katolikinja? Budući da ste se vjenčali kod matičara, sumnjam da se ona smatra udatom u pravom smislu. To bi ti mogao biti izlaz. U svakom slučaju, vidjet

ćemo se u Paviours Armsu, u srijedu u 8 navečer. Proslavit ću tvoju nesreću novom pjesmom i pintom piva.« Nije ni očekivala od njega da je gura u kolicima. Nije htjela da je služi, ni da joj pravi najjednostavnije usluge, a kamoli one intimne. U samom početku braka zapazila je da mu je odvratna svaka bolest, pa i prolazna prehlada ili mučnina, i da ga sve to plaši. No nadala se da će se bolest razvijati polako i da će se barem nekoliko dragocjenih godina moći sama brinuti za sebe.

Zamislila je kako će sve to ostvariti. Ustajat će rano, pa ga neće smetati njezina sporost i nespretnost. Premjestit će pokućstvo samo nekoliko centimetara — on vjerojatno neće ništa ni opaziti — kako bi dobila neupadljive podupirače da ne mora tako brzo prijeći na štapove i Thomasove udlage. Možda bi mogli naći prikladniji stan, u prizemlju. S rampom do ulaznih vrata mogla bi danju sama ići u kupovinu. A ostale bi im i zajedničke noći. Valjda njih ne bi ništa promijenilo?

Međutim, ubrzo se pokazalo da se bolest, koja je nemilosrdno izjedala njezine živce poput grabežljivca, širila svojim tempom, a, ne njezinim. Njezini planovi - da će ležati nepomično pokraj njega, daleko od njega na širokom bračnom krevetu, nadajući se da ga grčenje mišića neće smetati — sve su se više udaljavali od stvarnosti. Gledajući je kako se svojski trudi, nastojao je biti obziran i ljubazan. Nije joj prigovarao, samo se povukao od nje, osuđivao njezinu sve izrazitiju slabost, samo je pokazivao da njemu nedostaje snage. U svojim ružnim snovima tonula je; mlatarajući rukama i gušeći se u beskrajnom moru, grabila je plutajuću granu, ali je osjetila kako tone pod njezinim rukama, meka poput spužve i trula. Osjetila je, sva utučena, da poprima pomirljiv izgled invalida s usnama vječno razvučenim u glupi osmijeh. Bilo joj je teško ponašati se prirodno prema njemu, a još teže razgovarati. Sjetila se kako ju je znao promatrati, opružen na sofi, dok je čitaia ili šivala, plod svog izbora i stvaranja, biće odjeveno u ekscentrične haijine koje joj je on odabrao i u kojima je uživao. Sada se bojao da im se pogledi ne susretnu.

Sjetila se kako joj je objavio neugodnu vijest da je razgovarao sa socijalnim radnikom u bolnici i da bi ubrzo moglo biti mjesta u Toynton Grangeu.

— To je na moru, draga. Oduvijek si voljela more. Posve mala zajednica,

ne kao te goleme bezlične institucije. Upravitelj je vrlo ugledan čovjek, a Toynton Grange je zapravo vjerska zaklada. Sam Anstey nije katolik, ali svi ipak redovito odlaze u Lourdes. To će ti biti drago, hoću reći... oduvijek te je zanimala vjera. Znam da se zapravo nismo slagali u tom pogledu. Vjerojatno nisam shvaćao tvoje potrebe onako kako ih je trebalo shvatiti.

Sada je mogao sebi dopustiti da bude popustljiv prema toj njezinoj slabosti. Zaboravio je da ju je naučio da može i bez Boga. Oduzeo joj je vjeru, obezvrijedivši je svojom površnošću i nerazumijevanjem. Doduše, vjera joj doista nije bila važna, samo utješna zamjena za seks, za ljubav. Nije se mogla pretvarati da se posebno odupirala gubitku svih ohrabrujućih iluzija, o kojima je učila u osnovnoj školi St. Matthew, što ih je upila iza nabranih terilenskih zavjesa u salonu tetkine kuće u Middlesbroughu, uz svete slike, fotografiju pape Ivana, uokvireni papinski blagoslov povodom vjenčanja njezine tetke i tetka. Sve je to bio dio njezina djetinjstva lišenog roditelja, spokojnog, ali ne i nesretnog, koje je sada bilo maglovito kao i daleka strana obala viđena samo jednom. Nije se mogla vratiti jer više nije znala puta.

Naposljetku joj se ipak svidjela pomisao da će otići u Toynton Grange, da će ondje naći utočište. Zamišljala je sebe kako s drugim pacijentima sjedi u kolicima na suncu i gleda more; more, nestalno ali vječno, ohrabrujuće a ipak zastrašujuće, koje joj svojim neprekidnim ritmom govori da zapravo ništa nije važno, da je ljudska bijeda beznačajna i da sve s vremenom prolazi.

Napokon, Toynton Grange i nije bio trajno rješenje. Steve se namjeravao uz pomoć općinske socijalne službe preseliti u novi, prikladniji stan; bili su samo privremeno odvojeni.

No ta je privremenost trajala već osam mjeseci, osam mjeseci u kojima se njezina invalidnost sve više povećavala, a ona bivala sve nesretnija.

Pokušavala je to sakriti, jer je nezadovoljstvo u Toynton Grangeu bilo grijeh protiv Svetog Duha, grijeh protiv Wilfreda. Mislila je da joj je varka uglavnom polazila za rukom. Imala je malo dodirnih točaka s ostalim pacijentima. Grace Willison, dosadna, srednjih godina, pobožna.

Osamnaestogodišnji Georgie Allan, prostački bučan, odahnula je kad od bolesti više nije mogao napustiti krevet. Henry Carwardine, nepristupačan, sarkastičan, postupao je s njom kao da mu je podređena. Jennie Pegram, koja se stalno češljala i smješkala glupim, tajanstvenim smiješkom. I Victor Holroyd, strašni Victor koji je mrzio i nju i svakoga u Toynton Grangeu.

Victor, koji nezadovoljstvo nije smatrao grijehom, koji je često izjavljivao da bi ljudi, koji su se posvetili propovijedanju ljubavi prema bližnjemu, trebali imati nekoga kome će i dokazati tu ljubav.

Bila je uvjerena da je Victor natipkao ono pogrdno anonimno pismo.

Pogodilo ju je kao i ono Moggovo što ga je našla u Steveovim hlačama.

Potražila ga je i sada, duboko u džepu svoje suknje. Još je bio ondje, list jeftina papira, zgužvan od čestog dodirivanja. No nije ga trebala čitati. Znala ga je napamet, čak i prvi odlomak. Pročitala ga je jedanput, a zatim presavila taj dio da ne mora više gledati te riječi. Obrazi bi joj se zažarili kad bi samo pomislila na njih. Kako li je mogao znati - vjerojatno ga je napisao muškarac - kako su ona i Steve vodili ljubav? Kako bi to bilo tko mogao znati? Zar je možda vikala u snu, stenjući odavala potrebu i čežnju? Mogla ju je čuti samo Grace Willison iz susjedne sobe, ali kako je mogla razabrati što govori?

Sjetila se da je negdje pročitala kako opscena pisma obično pišu žene, osobito usidjelice. Možda ga i nije napisao Victor Holroyd. Grace Willison, dosadna, suzdržana, religiozna Grace. No kako je mogla pogoditi ono što Ursula nije ni sama sebi priznala? »Zacijelo si znala da si bolesna kad si se udavala za njega. Zar se ne sjećaš trzanja, slabostl u nogama, nespretnih kretnji ujutro? Znala si da si bolesna, nije li tako? Prevarila si ga. Nije čudno što ti rijetko piše, što te nikada ne posjećuje. On ne živi sam, znaš. Valjda ne očekuješ da će ti ostati vjeran.« I tu se pismo prekidalo. Činilo joj se da je ostalo nedovršeno, da je pisac zamislio dramatičniji kraj. No možda ga je netko prekinuo, možda je netko iznenada ušao u kancelariju. Pismo je bilo natipkano na jeftinom papiru Toynton Grangea, koji je upijao tintu, i na starom »remingtonu«. Gotovo svi pacijenti su povremeno nešto tipkali. Koliko se mogla sjetiti, osobno je viđala većinu pacijenata kako se služe tim starim pisaćim strojem. Naravno, bio je to Gracein stroj; smatrali su ga zapravo njezinim; pisala je njime matrice za tromjesečni bilten. Često je radila sama u kancelariji kad su ostali pacijenti već završili radni dan. A tada nije bilo teško pobrinuti se da pismo stigne u prave ruke.

Bilo je najsigurnije staviti ga u knjigu iz knjižnice. Znalo se tko čita koje knjige, a kako i ne bi? Knjige su ležale na stolovima, stolicama, svakome pristupačne. I osoblje i pacijenti zacijelo su znali da ona čita najnoviju knjigu

Iris Murdock. I začudo, pismo je našla baš na onom mjestu do kojeg je došla.

Isprva joj je bilo posve razumljivo da je pismo samo još jedan primjer Victorove sposobnosti da povrijedi i ponizi. Tek poslije njegove smrti u njoj su se pobudile sumnje, pa je kradomice zagledala lica drugih bolesnika, pitajući se, bojeći se. Ne, bilo je besmisleno nagađati. Nepotrebno se mučila.

Pismo je zacijelo napisao Victor. Ako ga je doista on napisao, više neće biti pisama. No kako je i on mogao znati toliko toga o njoj i Steveu? Victor je, začudo, mnogo toga znao. Sjetila se razgovora što su ga ona i Grace vodile s njim sjedeći upravo ovdje, na dvorištu. Sunčajući lice i razvlačeći usne u uobičajeni, priglupi, blagi osmijeh, Grace je počela pričati o svojoj sreći, o idućem hodočašću u Lourdes.

— Vaša je radost euforična — grubo ju je prekinuo Victor. — To je karakteristika vaše bolesti. Ljudi koji boluju od multiple skleroze uvijek su nerazborito ispunjeni srećom i nadom. Čitajte udžbenike. To je poznati simptom, a ne vrlina. Time samo nama drugima idete na živce, dovraga.

Sjetila se kako je Gracein glas drhtao od boli koju joj je zadao.

— Nisam tvrdila da je sreća vrlina. No da i jest samo simptom, ipak osjećam zahvalnost; to je neka vrsta milosti.

— Samo vi zahvaljujte, ali nemojte očekivati da ćemo vam se i mi pridružiti. Zahvalite Bogu što niste nimalo korisni ni sebi ni drugima. I kad ste već pri tome, zahvalite mu i na drugim blagodatima što nam ih je podario - na milijunima koji se kinje da zarade kruh na neplodnoj zemlji, poplavljenoj ili spaljenoj od suše, na djeci podbuhlih trbuha, na izmučenim zarobljenicima, na svoj toj prokletoj, bemislenoj nevolji.

Susprežući prve suze, Grace mu se tiho usprotivila: — Kako možete tako govoriti, Victor? Patnja nije sve u životu; valjda ne mislite da Bog ne haje za nas. Pođite s nama u Lourdes.

— Poći ću, naravno. To mi je jedina prilika da se izvučem iz ovog mučnog, idiotskog kažnjeničkog doma. Volim promjenu, volim putovati, uživat ću gledajući sunce kako sja nad Pirenejima, uživat ću u bojama.

Uživam čak i u neukusnoj komercijalizaciji svega toga, u tisućama svojih bližnjih koji se zavaravaju više od mene.

— Ali, to je bogohulno!

— Doista? Eto, ja uživam i u tome.

— Kad biste barem porazgovarali s ocem Baddeleyem, Victor — uporno

je nastavila Grace. — Uvjerena sam da bi vam pomogao. Ili možda s Wilfredom. Zašto ne razgovarate s Wilfredom?

Prasnuo je u razuzdan smijeh iz kojeg je, uza svu ironiju i zastrašujuću notu, izviralo iskreno zadovoljstvo.

— Da razgovaram s Wilfredom! Zaboga, nasmijali biste se kad bih vam rekao što sve znam o našem svetom Wilfredu, a jednoga dana, ako me pošteno razljuti, vjerojatno ću vam i reći. Da razgovaram s Wilfredom!

Učinilo joj se da još čuje daleku jeku tog smijeha. »Kad bih vam rekao što sve znam.. « Samo što im nije rekao i nikada neće. Razmišljala je o Victorovoj smrti. Što li ga je navelo da se baš onog poslijepodneva usprotivi sudbini? Bio je to zacijelo nekakav poriv: srijedom nije običavao izlaziti, i Dennis ga nije htio izvesti u kolicima. Točno se sjećala scene na dvorištu.

Victor, nesnosan, uporan, upotrijebio je svu snagu da provede svoju volju.

Dennis, zajapuren, mrzovoljan poput prkošljiva djeteta, naposljetku je popustio, ali nerado. Izišli su zajedno na tu posljednju šetnju, i ona ga više nije vidjela. O čemu je razmišljao kad je otpustio kočnice i bacio se s kolicima u propast? Da, bio je to zacijelo trenutačni poriv. Nitko ne bi izabrao tako groznu i spektakularnu smrt ako postoje bezbolniji načini. A bezbolnijih načina svakako je bilo; gdjekad bi uhvatila samu sebe kako razmišlja o njima, o ta dva najnovija smrtna slučaja — o Victoru i o ocu Baddeleyu. Otac Baddeley, blag, nesposoban, otišao je kao da ga nikada i nije bilo; njegovo ime nije se gotovo ni spominjalo. Kao da je samo Victor još bio među njima. Nad Toynton Grangeom još je lebdio Victorov jetki, nemirni duh. Ponekad, osobito u sumrak, nije se usudila svrnuti pogled na kolica do sebe da ne bi u njima ugledala Victorov glomazni lik omotan debelim vunenim kockastim pokrivačem, njegovo tamnoputo, ironično lice s ukočenim grčevitim smiješkom. Ursula je iznenada zadrhtala usprkos toplini poslijepodnevnog sunca. Otpustivši kočnice na bolesničkim kolicima, okrenula se i odvezla prema kući.

4 Ulazna vrata Toynton Grangea bila su otvorena, i Julius Court uveo ih je u četvrtasto predvorje s visokim stropom. Zidovi su bili obloženi hrastovom oplatom, a pod opločen crnim i bijelim mramornim kockama. Iz unutrašnjosti kuće prodirala je vrućina, kao da prolaze kroz nevidljivu zavjesu vrelog zraka. Predvorjem se širio čudan miris; nije to bio uobičajeni bolnički zadah tijela, hrane i laštila za pokućstvo, prekriven mirisom antiseptika, nego slatkast i ezgotičan, kao da je netko palio tamjan. U prostoriji je vladao polumrak kao u crkvi. Taj dojam naglašavala su dva prerafaelitska vitraja na prozorima s jedne i druge strane ulaznih vrata. Lijevi je prikazivao izgon iz zemaljskog raja, a desni Izakovo žrtvovanje. Dalgliesh se pitao čija je nastrana mašta smislila tog feminiziranog anđela bujne plave kose pod šljemom ukrašenim perjem ili taj mač, uljepšan tamnocrvenim, svijetloplavim i narančastim rombovima, kojim je anđeo bezuspješno sprečavao prekršiteljima ulazak u edenski voćnjak. Na licu Adama i Eve, čiji su ružičasti udovi bili taktično ali i neuvjerljivo isprepleteni lovorom, čitao se izraz lažne duhovnosti i kajanja. Desno se isti anđeo poput supermena obarao na Izakovo sputano tijelo, dok ga je iz guštika promatrao vrlo čupavi i očito prestravljeni ovan.

U predvorju su stajale tri stolice, nezgrapne tvorevine od obojena drveta presvučenog plastikom, i same deformirane. Jedna je bila neobično visoka, a druge dvije vrlo niske. Sklopljena bolnička kolica bila su naslonjena na suprotni zid. Na oplatu je u visini pasa bio vijcima pričvršćen drveni rukohvat. Kroz otvorena vrata zdesna nazirala se prostorija koja je mogla biti kancelarija ili garderoba. Dalgliesh je zapazio nabore kockastog vunenog plašta koji je visio na zidu, dasku s kukama za ključeve i rub masivnog pisaćeg stola. Lijevo od vrata stajao je rezbareni stol, a na njemu mjedeni poslužavnik s pismima pritisnutima golemim vatrogasnim zvonom.

Julius ih je poveo kroz stražnja vrata u središnji trijem iz kojeg se uzdizalo rezbareno stubište. Ograda je bila odrezana na polovici da bi se napravilo mjesta za metalni kavez prostranog modernog dizala. Kad su prišli trećim vratima, Julius ih je teatralno otvorio i najavio; — Posjetilac mrtvima. Adam Dalgliesh.

Zajedno su ušli u sobu. Hodajući između svojih pokrovitelja, Dalgliesh je osjetio nelagodu kao da je pod pratnjom. Nakon polutame u predvorju i središnjem trijemu blagovaonica ga je zaslijepila svjetlošću. Kroz visoke dvokrilne prozore prodiralo je malo prirodnog svjetla, ali prostorija je bila jarko osvijetljena dvjema fluorescentnim cijevima kojima su unakazili reljefni strop. Slike kao da su se stopile, a zatim razdvojile i izoštrile, pa je jasno, kao na grupnom portretu, ugledao stanovnike Toynton Grangea oko hrastovog refektorijskog stola uz čaj.

Njegov dolazak kao da ih je na trenutak iznenadio i natjerao na šutnju. Četvero ih je bilo u bolesničkim kolicima, tri žene i jedan muškarac. Ostale dvije žene očito su pripadale osoblju; jedna je bila odjevena kao glavna sestra, ali bez uobičajenog amblema na kapi. Bez njega se doimala nekako krnje. Druga, mlađa, plavokosa žena imala je na sebi crne hlače i bijelu kutu, ali se usprkos toj neuobičajenoj odjeći doimala strogo i sposobno. Za stolom su sjedila i trojica zdravih muškaraca u tamnosmeđim redovničkim haljama.

Nakon kratke šutnje muškarac na čelu stola digao se i prišao im, sporo i svečano kao na nekom obredu, pružajući mu ruke.

— Dobro došli u Toynton Grange, Adam Dalgliesh. Ja sam Wilfred Anstey.

Dalglieshu je na prvi pogled nalikovao na epizodnog glumca koji s uvježbanom uvjerljivošću igra ulogu asketskog biskupa. Smeđa redovnička halja tako mu je dobro pristajala da bi ga bilo nemoguće zamisliti u drugoj odjeći. Bio je visok i mršav, a ručni zglobovi, koji su stršali iz širokih vunenih rukava, bili su smeđi i krhki poput jesenskih grančica. Kosa mu je bila sijeda, ali čvrsta i vrlo kratka, otkrivajući zakrivljenost lubanje. Mršavo duguljasto lice bilo je išarano smeđim mrljama, kao da je ljetna preplanulost nejednoliko nestajala. Dvije sjajnobijele mrlje na lijevoj sljepoočici ukazivale su na moguću kožnu bolest. Bilo je teško odrediti njegove godine.

Možda pedeset. Blagim, radoznalim i mladolikim očima, vrlo bistrih plavih šarenica i bjeloočnica mutnih kao mlijeko, kao da je htio pokazati da smjerno

podnosi patnje drugih ljudi. Rastegnuo je usta u neobično privlačan smiješak, ali su dojam pokvarili nepravilni, požutjeli zubi. Dalgliesh se pitao zašto filantropi tako često zanemaruju odlaske zubaru.

Dalgliesh mu pruži ruku i osjeti kako ju je Anstey zarobio izmedu svojih dlanova. Morao se svjesno svladati da se ne lecne od tog dodira ljepljiva, vlažna mesa.

— Nadao sam se - reče Dalgliesh - da ću provesti nekoliko dana u posjetu kod oca Baddeleya. Mi smo stari prijatelji. Sve do dolaska ovamo nisam znao da je mrtav.

— Mrtav i kremiran. Njegov je pepeo pokopan prošle srijede na groblju Crkve Sv. Michael u Toyntonu. Znali smo da bi on htio da ga pokopamo u posvećenoj zemlji. Nismo objavili njegovu smrt u novinama jer nismo znali da ima prijatelja.

— Osim nas ovdje - ispravila ga je blago ali odlučno jedna pacijentica.

Bila je starija od ostalih bolesnika, sijeda i ukočena poput nizozemske lutke.

Mirno i zainteresirano pogledala je Dalgliesha svojim toplim očima.

— Naravno - reče Anstey. - Osim nas ovdje. Mislim da je Grace bila bliskija Michaelu od bilo koga drugog. Blla je s njim one večeri kad je umro.

— Kaže mi gospoda Hewson - reče Dalgliesh - da je umro sam.

— Nažalost, tako je. Zapravo, svatko umire sam. Nadam se da ćete s nama popiti čaj. I ti, Julius, i Maggie, naravno. Nadali ste se da ćete odsjesti kod Michaela, zar ne? U tom slučaju, morate svakako ovdje prenoćiti. Okrenuo se prema glavnoj sestri. - U Victorovoj sobi, Dot. Kako bi bilo da je poslije čaja spremiš za našeg gosta?

— Vrlo ste ljubazni — odgovori Dalgliesh — ali ne bih vam htio smetati.

Bi li vas smetalo ako ostanem nekoliko dana u kući oca Baddeleya? Doznao sam od gospođe Hewson da mi je otac Baddeley ostavio svoju biblioteku.

Rado bih sortirao i spakirao knjige, kad sam već ovdje.

Je li mu se samo učinilo da mu se njegov prijedlog nije baš svidio? No Anstey je oklijevao samo trenutak prije no što mu je odgovorio: — Svakako, ako vam više odgovara. Dopustite da vas najprije upoznam sa svojom obitelji.

Uslijedio je službeni obred upoznavanja. Niz ruku - suhih, hladnih, vlažnih, suzdržanih, čvrstih - stisnulo je njegovu. Grace Willison, usidjelica srednjih godina, studija u sivom; sve se na njoj doimalo pomalo prljavo —

koža, kosa, haljina, čarape — pa je izgledala poput staromodne, ukočene lutke koju su predugo zanemarivali u prašnom ormaru. Ursula Hollis, visoka, pjegava, mlada žena u dugoj suknji od indijskog pamuka, koja mu se osmjehnula i nevoljko mu pružila ruku. Lijeva joj je ruka mlitavo ležala na krilu, kao da se umorila od težine glomazna vjenčanog prstena. Nešto mu je bilo čudno na njezinu licu, ali tek kad se udaljio od nje, shvatio je da joj je jedno oko plavo, drugo smeđe. Jennie Pegram, najmlađa pacijentica, ali vjerojatno starija no što je izgledala, blijeda lica oštrih crta i blagih očiju nalik na oči lemura. Vrat joj je bio vrlo kratak, pa je izgledala kao da se zgrbila u bolesničkim kolicima. Zlatnožuta kosa, razdijeljena u sredini, visjela je poput zgužvanih zavjesa oko njezina patuljastog tijela. Na dodir njegove ruke ustuknula je kao da se ispričava i bolećivo mu se nasmiješila prošaptavši »drago mi je«. Henry Carwardine, lijepa autoritativnog lica, ali izbrazdana dubokim borama od bolesti, kljunasta nosa i velikih usta. Bolest mu je iskrivila glavu, pa se doimao poput ohole ptice grabljivice. Nije prihvatio Dalglieshovu pruženu ruku, već je samo promrsio »drago mi je« s prizvukom dosade koja je graničila s neuljudnošću. Dorothy Moxon, glavna sestra, mrka, gojazna, sumornih očiju pod tamnim šiškama. Helen Rainer, visoka, pomalo izbuljenih zelenih očiju pod kapcima tankim poput kožica na grožđu, lijepe građe koju nije mogla prikriti ni široka kuta. Bila bi možda privlačna, pomislio je, da joj se od nezadovoljstva nisu objesili obrazi kao u hrčka. Odlučno je stisnula Dalglieshovu ruku i prijeteći ga pogledala kao da pozdravlja novog pacijenta od kojeg očekuje nevolje. Doktor Eric Hewson, plavokos, zgodan muškarac s izrazom lica kao u dječaka kojemu je potrebna zaštita, svijetlosmeđih očiju obrubljenih upadljivo dugim trepavicama.

Dennis Lerner, mršav, ispijena lica, nervoznih, žmirkavih očiju iza naočala u čeličnom okviru, stisak vlažnih ruku. Misleći valjda da je za Lernera potrebno dodatno objašnjenje, Anstey je primijetio da je Dennis bolničar, — Preostala dva člana naše obitelji, Alberta Philbyja, domara, i moju sestru Millicent Hammitt vjerojatno ćete upoznati kasnije. Naravno, ne smijem zaboraviti ni Jeoffreya. — Kad je mačak, koji je drijemao na prozorskoj klupčici, čuo svoje ime, protegnuo se, spustio nezgrapno na pod i stao se šepiriti između njih, uzdignuta repa.

— Nazvali smo ga po mačku Christophera Smarta. Nadam se da se sjećate te pjesme.

»Jer cijenim svog mačka Jeoffreya.

Jer on je sluga živoga Boga, i vjerno mu svagda služi, Jer odbija sile tame svojim električnim krznom i plamenim očima, Jer odbija Đavla, koji je smrt, radujući se životu.« Dalgliesh mu je rekao da poznaje tu pjesmu. Mogao je dodati i da Anstey, ako je namijenio tom mačku duhovničku ulogu, nije bio sretne ruke pri izboru legla. Jeoffrey je nalikovao na šarenu bačvicu s lisičjim repom, i bilo je očito da život posvećuje zadovoljenju mačjih strasti, a ne službi svom stvoritelju. Pogledao je Ansteva nezadovoljnim pogledom koji je održavao dugotrajnu patnju i odbojnost, te lako i proračunato skočio Carwardineu na krilo, gdje je bio dočekan s negodovanjem. Ne obazirući se na Carwardineovu očitu mrzovolju, mačak je marljivo preo i tapkao na krilu sve dok se nije smjestio i udostojio sklopiti oči.

Julius Court i Maggie Hewson sjeli su za drugi kraj dugog stola, a tada je Julius iznenada uzviknuo: — Pazite što govorite pred gospodinom Dalglieshom, jer bi se to moglo zapisati i upotrijebiti kao dokaz. Voli putovati inkognito, ali on je zapravo commander Adam Dalgliesh iz New Scotland Yarda. Njegov je posao da lovi ubojice. Šalica Henryja Carwardinea počela je zveckati na tanjuriću. Bezuspješno ju je pokušavao smiriti lijevom rukom. Nitko ga nije ni pogledao. Jennie Pegram zinula je od zaprepaštenja, a zatim samozadovoljnim pogledom obuhvatila sve za stolom kao da je učinila nešto pametno.

— Odakle znate? - oštrim glasom upita Helen Rainer.

— Živim među ljudima, dragi moji, i povremeno čitam novine. Lani je riješio jedan zloglasni slučaj, što je privuklo pažnju javnosti. — Zatim se obratio Dalglieshu: — Poslije večere Henry i ja popit ćemo čašu vina i slušati glazbu. Hoćete li nam se pridružiti? Mogli biste ga dovesti k meni.

Wilfred će vas ispričati, uvjeren sam.

Poziv nije bio osobito ljubazan, jer je isključivao sve prisutne osim dvojice i svojatao pravo na pridošlicu uz simboličnu ispriku domaćinu. No čini se da to nikoga nije smetalo. Možda su njih dvojica običavali zajedno nešto popiti kad je Court bio kod kuće. Napokon, zašto bi pacijenti morali

dijeliti svoje prijatelje sa svima drugima ili pozivati svakoga? Osim toga, Dalgliesh je očito bio pozvan kao pratnja bolesniku. Kratko je zahvalio na pozivu i sjeo za stol između Ursule Hollis i Henryja Carwardinea.

Bio je to skroman, internatski čaj. Stolnjaka nije bilo. Na izguljenu hrastovom stolu, izbrazdanom ogorjelinama, stajala su dva velika smeđa čajnika, iz kojih je Dorothy Moxon točila čaj, dva tanjura debelo narezanih kriški kruha, tanko premazanih margarinom — barem se Dalglieshu tako činilo — staklenka meda i džema, te zdjela domaćeg peciva s crnim ribizom.

U jednoj zdjeli bilo je i jabuka. Izgledale su kao da ih je netko pobrao ispod stabla. Svi su pili iz smeđih zemljanih šalica. Helen Rainer prišla je ormaru za posuđe ispod prozora i donijela posjetiocima tri slične šalice s odgovarajućim tanjurićima.

Bila je to neobična čajanka. Carwardine nije ni gledao gosta, samo mu je dogurao tanjur kruha s maslacem. Ni s Ursulom Hollis Dalgliesh se isprva nije pomakao ni koraka. Njezino blijedo, napeto lice bilo je neprekidno okrenuto prema njemu, a dva nejednaka oka netremice su ga promatrala. S nelagodom je osjetio da ona nešto traži od njega i očajnički se nada da će u njemu pobuditi nekakvo zanimanje, čak sklonost, koju on nije shvatio niti mogao pružiti. A tada je, nasreću slučajno spomenuo London. Lice joj se razvedrilo, upitala ga je poznaje li Marylebone, sajmište u Bell Streetu.

Zatekao se u živom, gotovo opsesivnom razgovoru o londonskim uličnim sajmištima. Živnula je, gotovo se proljepšala i, začudo, taj razgovor kao da ju je donekle utješio.

Iznenada se Jennie Pegram nagnula prema njemu i prezirno izjavila, hineći gađenje: - Čudno zvanje - hvatanje ubojica i vješanje. Ne znam kako vam se to može sviđati.

— Ne uživamo u tome, a danas više ne vješaju ubojice.

— No dobro, ali ih doživotno zatvaraju. Mislim da je to gore. No kladim se da su neke, koje ste uhvatili, objesili dok ste bili mlađi.

U njezinim je očima otkrio uživanje, gotovo lascivan sjaj. Nije mu bio nov.

— Petoricu - mirno je odgovorio. - Zanimljivo je da ljude privlače baš oni.

Anstey se blago nasmiješi. — Pa nije valja posrijedi samo kazna, Jennie izusti glasom pravednika. - Ne zaboravi zastrašivanje, potrebu da se u

ljudima pobudi gnušanje prema nasilju i zločinu, nadu da će se zločinci popraviti i rehabilitirati. Osim toga, dakako, treba se osigurati da zločinac ne ponovi krivično djelo.

Anstey je Dalgliesha podsjetio na antipatičnog nastavnika koji je iz dužnosti često poticao otvorene razgovore, ali bi svima pokroviteljski dao do znanja da dopušta nekonvencionalna mišljenja samo do neke granice, uz uvjet da učenici unutar određenog vremena shvate ispravnost njegova mišljenja, jedinog pravog mišljenja. Međutim, Dalgliesh danas više nije morao sudjelovati u toj igri, a i nije joj bio sklon. Stoga je, kad je Jennie prostodušno zaključila da nitko ne može ponovno počiniti zločin ako ga objese, jednostavno upao djevojci u riječ: — Znam, to je zanimljiva i važna tema, ali oprostite mi ako je osobno ne smatram privlačnom. Na odmoru sam... zapravo, oporavljam se Od bolesti... pa nastojim zaboraviti svoj posao.

— Bili ste bolesni? — Canvardine je vrlo pažljivo, poput djeteta koje još ne zna što može, pružio ruku i poslužio se medom. - Nadam se da niste ni podsvjesno došli ovamo radi samog sebe. Niste se valjda došli zanimati za slobodno mjesto u budućnosti? Nemate nekakvu progresivnu neizlječivu bolest?

— Svi mi bolujemo od progresivne neizlječive bolesti. Zove se život primijeti Anstey.

Carwardine se nasmiješi kao da čestita sam sebi na poenu u igri koja je samo njemu bila poznata. Dalglieshu se sve više činilo da je upao među luđake, ali ipak nije mogao utvrditi je li Ansteyeva primjedba lažno dubokoumna ili samo glupa. Bio je samo siguran da ju je Anstey već upotrijebio. Nakon kratke i neugodne tišine Anstey se ponovno javio: — Michael nas nije obavijestio da vas očekuje. - Te su riječi zvučale kao blagi prijekor.

— Možda nije primio moju dopisnicu. Trebala je stići na dan njegove smrti. Nisam je našao u njegovu pisaćem stolu.

Anstey je počeo guliti jabuku, i žuta se kora omatala oko njegovih tankih prstiju. Napeto se posvetio svom poslu dok mu je odgovarao: — Kući su ga dovezla kola hitne pomoći. Tog jutra nije mi bilo zgodno da odem po njega. Koliko mi je poznato, kola su stala kod poštanskog sandučića, vjerojatno na Michaelovu molbu da pokupi pisma. Poslije je dao

pismo meni i sestri, pa je morao primiti i vašu kartu. U svakom slučaju, nisam u pisaćem stolu našao nikakvu dopisnicu kad sam tražio njegovu oporuku ili eventualne pismene upute. Bilo je to rano ujutro poslije njegove smrti. Naravno, možda mi je promakla.

— Onda bi bila tamo - odvrati Dalgliesh mirno. - Vjerojatno ju je otac Baddeley bacio. Šteta je što ste morali obiti pisaći stol.

— Obiti? - U Ansteyevu glasu osjetila se samo uljudna, nehajna znatiželja.

— Brava je bila obijena.

— Ma nemojte! Michael je po svoj prilici izgubio ključ pa je bio prisiljen na tu krajnost. Stol je bio otvoren kad sam tražio njegove dokumente. Žao mi je, ali nisam se sjetio da pogledam bravu. Je li to važno?

— Možda će biti važno gospođici Willison. Čuo sam da je pisaći stol sada njezin.

— Oštećena brava svakako mu smanjuje vrijednost. No vidjet ćete da u Toynton Grangeu polažemo malo važnosti na materijalna dobra.

Ponovno je smiješkom dao znak da ne želi više razgovarati o toj sitnici, pa se okrenuo prema Dorothy Moxon. Grace Willison usredotočila je pažnju na tanjur i nije dizala glavu.

— Vjerojatno je glupo što to pitam — reče Dalgliesh — ali volio bih znati da li me otac Baddeley očekivao. Mislio sam da je možda ugurao moju dopisnicu u svoj dnevnik, ali posljednje bilježnice nema u pisaćem stolu.

Anstey je ovaj put podigao glavu. Plave oči susrele su se s tamnosmeđima, nevine, uljudne, bezbrižne.

— Da, opazio sam. Po svoj prilici odustao je od pisanja dnevnika potkraj lipnja. Zapravo, čudno je da ga je uopće i vodio, a ne da je odustao od te navike. Naposljetku čovjeku ipak dosadi samoljublje zbog kojeg bilježi banalnosti kao da imaju trajnu vrijednost.

— Svakako je neobično da ga je nakon toliko vremena prekinuo usred godine.

— Upravo se bio vratio iz bolnice poslije teške bolesti, i vjerojatno mu je prognoza bila jasna. Možda je odlučio da uništi dnevnike znajući da smrt nije daleko.

— I počeo sa zadnjim dijelom?

— Uništavanje dnevnika vjerojatno je jednako uništavanju uspomena.

Tada se počinje s godinama koje se najlakše prebole. Stare uspomene ne zaboravljaju se lako. Stoga je najprije spalio posljednju bilježnicu.

— Nije je spalio, Wilfred — ponovno ga blago ali odlučno ispravi Grace.

- Otac Baddeley se koristio električnom pećnicom nakon povratka iz bolnice.

Pod rešetkom kamina je nekakva posuda s osušenim travama.

Dalgliesh se prisjetio dnevne sobe u »Kući nade«. Imala je, dakako, pravo. Sjetio se starinskog sivog kamenog ćupa i zgužvanog svežnja suhog lišća i trave što je stršao između šipki u uskom kaminu. Vjerojatno ih nitko nije dirao veći dio godine. Živahni razgovor za drugim krajem stola iznenada je zamuknuo, kao i uvijek kad ljudi naslute da se govori o nečem zanimljivom što treba čuti.

Maggie Hewson sjedila je posve blizu Juliusa Courta, pa se Dalgliesh pitao ima li on dovoljno mjesta da popije čaj. Dok su pili čaj, otvoreno je očijukala s njime — no bilo je teško reći ponaša li se tako da napakosti mužu ili da ugodi Courtu. Kad god bi ih Eric Hewson pogledao, postidio bi se poput zbunjena školarca. Savršeno opušten, Court je poklanjao jednaku pažnju svim prisutnim ženama osim Grace Willison.

Odjednom ih je Maggie sve pogledala i prasnula: - Što je? Što je rekla?

Nitko joj nije odgovorio.

Julius je prekinuo iznenadnu i neobjašnjivo napetu tišinu.

— Zaboravio sam vam nešto reći. Vaš gost nije ovdje samo u jednom svojstvu. Ne lovi samo ubojice, nego objavljuje i stihove. On je Adam Dalgliesh, pjesnik.

Svi su primili tu obavijest zbunjeno i s tihim odobravanjem. Dalgliesh je u žamoru razabrao Jennienu primjedbu »baš lijepo« koja mu se činila posebno neumjesnom.

— Naravno - ohrabrujuće se nasmiješio Wilfred i dodao: — Vrlo smo počašćeni. Adam Dalgliesh dolazi u pravo vrijeme. U četvrtak se održava naša mjesečna obiteljska društvena večer. Smijemo li se nadati da će nam naš gost recitirati svoje pjesme?

Mogao mu je odgovoriti na više načina, ali ni jedan ne bi bio ljubazan ni umjestan s obzirom na stanje njegovih slušatelja.

— Žao mi je, ali ne nosim sa sobom svoje knjige — reče Dalgliesh.

Anstey se nasmiješi.

— Nema problema. Henry ima vaše dvije posljednje knjige. Uvjeren sam

da će vam ih posuditi.

— Budući da pravo na privatni život ovdje očito ne postoji — tiho će Carwardine ne dižući glavu s tanjura — nedvojbeno znaš napamet što sve imam u svojoj biblioteci. No kako dosad nisi pokazao nikakvo zanimanje za Dalglieshova djela, ne kanim posuđivati svoje knjige kako bi mogao prisiliti gosta da ti glumi poput majmuna u kavezu!

Wilfred se malo zacrveni i pogne glavu nad tanjur.

Time je sve bilo rečeno. Nakon kratke šutnje, razgovor se nastavio, bezazlen, svagdašnji. Nitko nije više spomenuo ni oca Baddeleya ni njegov dnevnik.

5 Ansteya očito nije uznemirila Dalglieshova želja da poslije čaja nasamo porazgovara s gospođicom Willison. Vjerojatno je taj zahtjev shvatio samo kao znak uljudnosti i poštovanja. Rekao je da je Graceina dužnost hraniti koke i sakupljati jaja prije mraka. Možda bi joj Adam mogao pomoći?

Na dva veća kotača bolesničkih kolica bila su montirana još dva unutarnja, kromirana kotača kojima se invalid mogao sam pokretati prema naprijed. Grace Willison čvrsto ih je uhvatila i polako krenula asfaltnim puteljkom. Njezino se krhko tijelo trzalo poput marionete. Dalgliesh je opazio da joj je lijeva šaka deformirana i da u njoj nema dovoljno snage, pa su se kolica zanosila i sporo odmicala. Prišao joj je slijeva i, hodajući uz nju, nenametljivo je spustio ruku na naslon kolica i stao ih polako gurati. Nadao se da će prihvatiti tu gestu. Gospođica Willison mogla mu je zamjeriti i na taktičnosti i na neizrečenoj sućuti. Učinilo mu se da je osjetila njegovu zbunjenost i odlučila da je ne pojačava ni zahvalnim smiješkom.

Prateći kolica, pažljivo ju je promatrao i registrirao sve detalje na njezinu tijelu kao da je ona mlada i poželjna žena, a on gotovo zaljubljen u nju.

Promatrao je njezine oštre ramene kosti kako se ritmički trzaju ispod tanke, sive pamučne haljine; ljubičasti pritoci vena iskočili su joj poput konopca na gotovo prozirnoj koži lijeve šake, tako krhke i sitne u usporedbi s lijevom.

No i lijeva je ruka, kojom je hvatala kotač energično poput muškarca, izgledala deformirano jer je bila neusporedivo veća i snažnija. Njezine noge u zgužvanim vunenim čarapama bile su tanke kao štapići; stopala u sandalama, očito prevelika za tako slabe potpornje, bila su kao zalijepljena na metalnom podnožniku. Sijeda kosa s mjestimice vidljivim prhutom bila je upletena u dugu debelu pletenicu, te smotana na tjemenu i pričvršćena bijelim, plastičnim i ne osobito čistim češljem. Potiljak joj se doimao prljavo, ili zbog izblijedjele preplanulosti ili zbog nedovoljne higijene. Gledajući je odozgo,

vidio je kako se bore na njezinu čelu produbljuju u brazde od napora potrebnog za pokretanje vozila, a oči grčevito žmirkaju iza naočala tankih okvira.

Kokošinjac je bio velik, rasklimani kavez od labave žice pričvršćene na stupove premazane kreozotom. Očito je bio konstruiran tako da se njime mogu koristiti invalidi. Ulazilo se kroz dvoja vrata, pa je Grace Willison mogla ući kolicima kroz prva, zatvoriti ih, otvoriti druga i ući u glavni kavez.

Glatka asfaltna staza, široka toliko koliko i kolica, prolazila je s jedne i druge strane ispred pretinaca za gnijezda. Polica od grubo tesana drveta bila je pričvršćena na potpornom stupu iza prvih vrata. Na njoj je stajala zdjela s pripravljenom hranom, plastična kanta s vodom i drvena žlica na dugom dršku, očito za sakupljanje jaja. Grace Willison spustila ih je s mukom na krilo, te pružila ruku da otvori i druga vrata. Kokoši, koje su se tko zna zašto stisnule u drugom kutu kaveza poput preplašenih djevica, podigle su kuglaste glavice pakosnih očiju i nahrupile prema njoj kokodačući kao da se spremaju na krvavu žrtvu. Grace Willison lagano se trgnula, a tada počela pred njih bacati pregršti hrane poput neofita koji želi umilostiviti furije. Kokoši su počele uzbuđeno kljucati i gutati.

— Kad bih ih barem mogla više voljeti, ili one mene - rekla je obrisavši ruku o rub zdjele — bilo bi nam svima lakše. Mislila sam da životinje zavole ruku koja ih hrani, ali čini se da se to ne odnosi na kokoši. Ne znam zašto i bi. Temeljito ih iskorištavamo: najprije im uzimamo jaja, a kad prestanu nesti, zakrenemo im vratom, pa s njima u lonac.

— Nadam se da im ne morate zakretati vratom.

— Oh, ne. Albert Philby obavlja taj neugodni posao; mislim da mu baš i nije neugodan. No pojedem svoj dio kuhane peradi.

— Slažem se s vama - reče Dalgliesh. — Odrastao sam u Norfolku, u župnom dvoru, i moja je majka uvijek držala kokoši. Voljela ih je, a čini mi se da su i one voljele nju. Otac i ja smatrali smo da je to gnjavaža, ali smo ipak voljeli svježa jaja.

— Znate, sram me je što vam moram reći da doista ne mogu razlikovati ova jaja od kupovnih. Wilfredu je važno da jedemo samo prirodnu hranu.

Prezire industrijaliziranu poljoprivredu i, dakako, ima pravo. Njemu bi se zapravo više sviđalo da smo svi vegetarijanci, ali dobavljanje hrane bilo bi tada još teže no što je sada. Julius je pravio neke računice i dokazao mu da

nas ova jaja stoje dva i pol puta više od kupovnih, ne ubrajajući u to, naravno, moj rad. Ta nas je računica obeshrabrila.

— Znači li to da Julius Court vidi knjigovodstvo Toynton Grangea? upita Dalgliesh.

— Ah, ne! Ne vodi on pravo računovodstvo, ono koje uključuje godišnju bilancu. Za to Wilfred ima pravog računovođu. No Julius se razumije u financije, i znam da ga Wilfred često pita za savjet. Obično su ti savjeti nažalost obeshrabrujući, jer radimo s ograničenim sredstvima. Nasljedstvo oca Baddeleya došlo je kao pravi blagoslov. I Julius je vrlo velikodušan.

Lani je kombi, koji smo unajmili da nas na povratku iz Lourdesa odveze iz luke u Toynton Grange, imao prometnu nesreću. Bili smo svi vrlo potreseni.

Kolica su bila straga i dvoja su se slomila. Telefonska poruka koju su ovdje primili bila je prilično alarmantna, ali situacija ipak nije bila tako strašna kako je Wilfred isprva mislio. Julius je tada otišao ravno u bolnicu u koju su nas odvezli na pregled, unajmio drugi kombi i za sve se pobrinuo. A zatim nam je kupio posebno adaptirani autobus, kojim se sada služimo, pa ni o kome ne ovisimo. Dennis i Wilfred mogu se smjenjivati u vožnji sve do Lourdesa. Julius nikada ne ide s nama, naravno, ali uvijek je ovdje da nam organizira zabavu za dobrodošlicu nakon povratka iz Lourdesa.

Ta nesebična dobrota razlikovala se od mišljenja što ga je Dalgliesh stvorio o Courtu, premda ga je tek maloprije upoznao.

— Oprostite mi ako vam moje pitanje bude zvučalo nepristojno - oprezno upita Dalgliesh - ali što Julius Court ima od toga, od tog zanimanja za Toynton?

— Znate, katkada se i sama to pitam. No čini mi se da je takvo pitanje zapravo neumjesno kad je očito što Toynton Grange dobiva od njega. Kad dođe iz Londona, kao da sa sobom donese dah vanjskog svijeta. Sve nas razvedri. No znam da želite razgovarati o svom prijatelju. Da najprije pokupimo jaja pa nađemo neki mirni kutak?

Prijatelj. Ta jednostavna riječ izgovorena tihim glasom zvučala mu je poput prijekora. Napunili su posudice vodom i stali sakupljati jaja.

Gospođica Willson grabila ih je vrlo spretno drvenom žlicom zahvaljujući dugoj praksi. Našli su ih samo osam. Cijeli taj posao, koji bi zdrava osoba obavila za deset minuta, bio je zamoran, dug i ne naročito produktivan.

Dalgliesh nije cijenio posao samo radi posla, pa se pitao što li ta žena doista

misli o radu koji je očito bio zamišljen - usprkos svim ekonomskim računicama — da u njoj stvori iluziju kako je korisna.

Krenuli su natrag, u malo dvorište iza kuće. Ondje je sjedio samo Henry Carwardine s knjigom na krilu, ali njegove su oči netremice gledale prema nevidljivom moru. Grace Willison dobacila mu je zabrinut pogled i već se spremala nešto izustiti, ali ipak nije ništa rekla sve dok se nisu smjestili tridesetak metara od nijemog lika - Dalgliesh na jedan kraj drvene kupe, a ona do njega.

— Nisam se nikada mogla naviknuti da budem tako blizu mora, a da ga ipak ne vidim. Jasno ga čujete, katkada tako kao mi sada. More nas je gotovo opkolilo, pa ponekad osjećamo njegov miris i čujemo ga, a opet kao da smo stotinu milja od njega.

Glas joj je bio ispunjen čežnjom, ali ne i gorčinom. Neko su vrijeme sjedili šuteći. Dalgliesh je doista čuo more, dugo uzmicanje i struganje plimnog vala po šljunku, koje mu je donosio povjetarac s obale. Taj neprekidni šum zacijelo je budio u zatočenicima Toynton Grangea predodžbu primamljivo bliske ali nedokučive slobode, širokih plavih horizonata, oblaka nošenih vjetrom, bijelih krila što se obrušavaju i sunovraćuju u zračnim strujama. Bilo mu je jasno kako potreba da se sve to vidi može prerasti u opsesiju.

— Gospodin Holroyd uspio je privoljeti nekoga da ga odvozi do mjesta s kojeg je mogao promatrati more — rekao je namjerno.

Bilo mu je važno da vidi njezinu reakciju, i odmah je opazio da njegovu primjedbu smatra vrlo netaktičnom. Bila je duboko potresena i potištena.

Desnom je rukom stisnula naslon kolica, a lice joj je najprije preplavilo ružno crvenilo koje je ubrzo zamijenilo mrtvačko bljedilo. Načas je poželio da nije ništa rekao. No žaljenje je bilo prolazno. Ironično je ustanovio kako mu se, uza sav trud da to spriječi, vraća profesionalna želja da istraži činjenice.

Koliko god se one naposljetku pokazale važnima ili nevažnima, rijetko bi ih otkrio bez određene cijene, premda je on obično nije plaćao. Prenuo ga je njen tihi glas, pa je morao sagnuti glavu da bi je razumio.

— Victor je osjećao posebnu potrebu da pobjegne, da bude sam. Mi smo ga shvaćali.

— Zacijelo je bilo teško gurati takva kolica neravnom livadom i uz brdo do ruba litice.

— Njegova su bolesnička kolica bila nalik na ova, ali veća i jača. Bila su njegovo vlasništvo. I nije ih bilo potrebno gurati strminom rta. Postoji i puteljak, podalje od obale, koji vodi, čini mi se, do uske utonule staze. I tim se putem može doći do ruba litice. Doduše, Dennisu je i to bilo teško. Svaki dan morao se pola sata mučiti gurajući kolica tamo i natrag. Ali vi ste htjeli razgovarati o ocu Baddeleyu.

— Ako vam nije teško. Rekli su mi da ste ga posljednji vidjeli živog.

Zacijelo je umro ubrzo nakon vašeg odlaska iz njegove kuće, jer je na sebi još imao stolu kad je idućeg jutra gospođa Hewson našla njegovo tijelo.

Inače bi je sigurno skinuo ubrzo nakon ispovijedi. Šutjela je kao da mora nešto odlučiti.

— Skinuo ju je, kao i obično, čim me odriješio od grijeha — rekla je naposljetku. — Složio ju je i prebacio preko naslona stolice.

U dugim i teškim danima u bolnici mislio je da ni taj osjećaj neće više nikada doživjeti: uzavrelost krvi kad čovjek shvati da je rečeno nešto vrlo važno, da plijen postoji iako ga još nema na vidiku niti se može otkriti njegov trag. Pokušao se osloboditi te nemile navale napetosti, ali bila je tako elementarna i nesvjesna kao osjećaj straha.

— Ali, to znači da je otac Baddeley ponovno stavio stolu poslije vašeg odlaska - reče Dalgliesh. - Zašto bi to učinio?

Ili ju je stavio netko drugi na njega. Međutim, nije glasno izrekao tu misao, jer je pravo značenje te pretpostavke trebalo još pričekati.

— Vjerojatno ga je posjetio još jedan grešnik — tiho je odgovorila. — To je očito objašnjenje.

— Ne bi je odjenuo za večernju molitvu?

Dalgliesh se pokušavao sjetiti običaja svoga oca u onim vrlo rijetkim prigodama kad nije čitao molitvu u crkvi; no uspio je dozvati u sjećanje samo nejasnu sliku iz djetinjstva kad su njih dvojica, zatečeni snježnom mećavom u Cairngormsu, potražili utočište u jednoj kolibi. Vidio je sama sebe kako promatra, napola s dosadom, napola sa zanimanjem, šare što ih je uzvitlani snijeg ocrtavao na prozorima, dok je njegov otac u gamašama, vjetrovci i vunenoj kapi tiho čitao iz svog malog crnog molitvenika. Tada svakako nije na sebi imao stolu.

— Oh, ne bi! — reče gospođica Willison. - Nosio bi je samo kad bi dijelio sakrament. Osim toga, molio se kad sam stigla, pa sam mu se

pridružila u posljednjoj molitvi.

— Ako vas je netko slijedio, niste ga vi posljednji vidjeli živog. Jeste li ikome napomenuli tu činjenicu kad su vas obavijestili o njegovoj smrti?

— Jesam li to morala učiniti? Mislim da nisam. Ako je ta osoba odlučila da šuti, zašto bih se upuštala u nagađanja? Dakako, da je itko osim vas shvatio važnost stole, nagađanja se ne bi mogla izbjeći. Ali nitko to nije uočio. Ako i jest, nije ništa rekao. Previše tračamo u Toyntonu, gospodine Dalgliesh. Možda je to neizbježno, ali nije... hm... moralno zdravo. Ako je te večeri još netko osim mene išao na ispovijed, onda se to tiče samo te osobe i oca Baddeleya.

— Ali otac Baddeley imao je i idućeg jutra stolu na sebi - uporno je nastavio Dalgliesh. — To pokazuje da je možda umro dok je njegov posjetilac bio još kod njega. Ako je tako, prva bi reakcija bila, koliko god ta prigoda bila tajna, pozvati liječnika, zar ne?

— Posjetilac je možda bi uvjeren da je otac Baddeley umro, pa je smatrao da mu liječnik ne može pomoći. U tom slučaju, možda je došao u iskušenje da ga ostavi u njegovu naslonjaču i iskrade se. Mislim da to otac Baddeley ne bi nazvao grijehom, a ni vi zločinom. Možda vam se takav postupak čini bešćutnim, no je li doista takav? Možda je to dokaz ravnodušnosti s obzirom na ustaljena pravila ponašanja, ali to ipak nije isto, nije li tako?

A možda i dokaz, pomislio je Dalgliesh, da je posjetilac bio liječnik ili sestra. Je li gospođica Willison aludirala na to? Nestručna osoba svakako bi najprije potražila pomoć ili se barem potrudila da pronađe nekoga tko može potvrditi da je smrt zaista nastupila. Ako, dakako, posjetilac nije bio čvrsto uvjeren da je Baddeley mrtav. No ta zloslutna mogućnost nije, čini se, pala na um gospođici Willison. A zašto zapravo i bi? Otac Baddeley bio je star, bolestan, očekivalo se da će umrijeti, pa je i umro. Zašto bi itko posumnjao u prirodno i neizbježno? Spomenuo je vrijeme njegove smrti, a ona mu je blago ali nepopustljivo odgovorila: — U vašem poslu vjerojatno je uvijek važno točno vrijeme smrti, pa ste se i usredotočili na tu činjenicu. No je li to važno u stvarnom životu? Važno je umrijeti u milosti Božjoj.

Na trenutak mu se u mislima ukazala bezbožna slika njegova narednika kako pokušava pedantno odrediti i registrirati tu bitnu informaciju o žrtvi u

službenom kriminalističkom izvještaju. Ta ga je razlika, koju je gospođica Willison tako lijepo izložila, između policijskog posla i stvarnog života zapravo korisno upozorila na mišljenje što ga drugi imaju o njegovu poslu.

Već se veselio kako će to ispričati šefu, a tada se sjetio da se zacijelo neće upuštati u takav ležerni razgovor prilikom tog posljednjeg poluslužbenog i neizbježno neugodnog dijaloga koji će označiti kraj njegove kriminalističke karijere.

Nažalost, gospodica Willison nedvojbeno je pripadala kategoriji neobično poštenih svjedoka s kakvima je oduvijek teško izlazio nakraj. Koliko god to bilo paradoksalno, bilo je teže hvatati se u koštac s takvom čestitošću i savjesnošću nego s okolišanjima, izgovorima ili bombastičnim lažima kakve je svakodnevno slušao. Bio bi je rado upitao tko je iz Toynton Grangea mogao posjetiti oca Baddeleya radi ispovijedi, ali je shvatio da bi to pitanje samo narušilo njihovo međusobno povjerenje i da ne bi dobio odgovor. Bio je to zacijelo netko od zdravih. Nitko drugi nije mogao potajno doći i otići, osim ako nije imao ortaka. Bio je sklon isključiti ortaka. Netko bi putem svakako vidio kolica i u njima bolesnika, gurao ih netko ili vozi autom.

Nadajući se da se ne doima strogo poput istražitelja usred saslušanja, Dalgliesh je upitao: — Što je radio kad ste odlazili od njega?

— Samo je mirno sjedio u naslonjaču ispred kamina. Nisam htjela da se diže. Wilfred me bio dovezao malim kombijem k ocu Baddeleyu. Rekao je da će posjetiti sestru u »Kući vjere« dok sam kod oca Baddeleya i da će me čekati vani za pola sata, ako prije toga ne pokucam na zid.

— Znači, zvukovi se čuju kroza zid između te dvije kuće? Pitam vas zato što mi je palo na um da je otac Baddeley mogao pokucati na zid i dozvati gospođu Hammitt ako mu je pozlilo nakon vašeg odlaska.

— Rekla je da nije kucao, ali ga vjerojatno ne bi ni čula ako je pojačala ton na televizoru. Te su kućice vrlo solidno građene, ali zvukovi se čuju kroza zid, pogotovu ako netko govori povišenim glasom.

— Hoćete li reći da ste mogli čuti razgovor gospodina Ansteya sa sestrom?

Grace Willison kao da se pokajala što je pretjerala, pa je brzo rekla: — Samo povremeno. Jednom sam morala upotrijebiti snagu volje kako me to ne bi smetalo. Poželjela sam da govore tiše, a tada se zastidjela što sam

dopustila da mi nešto tako lako skrene pažnju. Bilo je lijepo od Wilfreda što me dovezao. Inače je otac Baddeley dolazio u našu zgradu da me posjeti, pa bismo sjeli u takozvanu mirnu sobu pokraj kancelarije, tik do ulaznih vrata.

No oca Baddeleya otpustili su iz bolnice tek toga jutra, i ne bi bilo u redu zahtijevati od njega da izlazi iz kuće. Mogla sam odgoditi svoj posjet dok on ojača, ali mi je još iz bolnice pisao kako se nada da ću ga posjetiti i naveo mi je točno vrijeme kada da dođem. Znao je koliko mi to znači.

— Je li bio dovoljno jak da bude sam? Čini mi se da nije.

— Eric i Dot... to je sestra Moxon... htjeli su da dođe ovamo i da se brinu za njega barem prvu noć, ali on je uporno tražio da ode ravno kući.

Tada je Wilfred predložio da netko spava u gostinskoj sobi ako mu u toku noći zatreba pomoć. Nije ni na to pristao. Uporno je zahtijevao da te noći ostane sam; bio je vrlo autoritativan, sve onako miran i tih. Mislim da je Wilfred poslije zamjerio sebi što nije bio uporniji. No što je mogao? Nije ga mogao silom dovući ovamo.

Naravno, za sve njih bilo bi jednostavnije da je otac Baddeley pristao da u Toynton Grangeu provede barem prvu noć nakon izlaska iz bolnice. Zašto je tako uporno, čak bezobzirno, što nije bilo nimalo nalik na njega, odbijao njihov prijedlog? Je li očekivao još jednog posjetioca? Je li se možda htio s nekim hitno i nasamo sastati, s nekim kome je, kao i gospođici Willison, napisao da dođe u točno određeno vrijeme? Ako je bilo tako, ta je osoba došla zacijelo sama, bez ičije pomoći, bez obzira na razlog posjeta. Upitao je gospođicu Willison jesu li Wilfred i otac Baddeley razgovarali prije negoli je ona izišla iz kuće.

— Nisu. Pošto sam provela kod oca Baddeleya trideset minuta, pokucao je žaračem na zid, i ubrzo zatim Wilfred je zatrubio. Domanevrirala sam kolicima do vrata kad je došao Wilfred da ih otvori. Otac Baddeley još je sjedio u svom naslonjaču. Wilfred mu je doviknuo »laku noć«, ali mislim da mu nije odgovorio. Čini mi se da se Wilfredu žurilo da što prije dođe kući.

Millicent je izišla iz kuće da mu pomogne ugurati moja kolica u stražnji dio kombija.

Znači, ni Wilfred ni njegova sestra nisu se obratili Michaelu prije odlaska te večeri, nitko od njih nije ga vidio izbliza. Bacivši pogled na snažnu desnicu gospođice Willison, Dalgliesh se na trenutak upitao nije li Michael već tada bio mrtav. No, predodžba je bila psihološki nevjerojatna, štoviše besmislena.

Grace Willison nije mogla biti sigurna da Wilfred neće ući u Michaelovu kuću. Doduše, bilo je zapravo čudno što nije ušao. Michael se tek tog jutra vratio iz bolnice. Bilo bi svakako prirodno da je ušao unutra i raspitao se za njegovo zdravlje, da je s njim proveo nekoliko minuta. Međutim, razmišljao je Dalgliesh, Wilfred Anstey naglo je otišao, i nitko nije izjavio da je posjetio oca Baddeleya poslije tričetvrt osam. Baš zanimljivo.

— Kakvo je osvjetljenje bilo u kući - upitao je - dok ste bili kod oca Baddeleya? - Ako ju je to pitanje i iznenadilo, nije pokazala.

— Bila je upaljena samo mala stolna svjetiljka na pisaćem stolu iza njegova naslonjača. Pitala sam se može li uopće čitati iz molitvenika, no molitve su mu, dakako, bile poznate.

— A svjetiljka je bila isključena idućeg jutra?

— O, da. Maggie je rekla da je kuća bila u tami.

— Prilično je čudno — reče Dalgliesh — što nitko nije kasnije te večeri navratio da pita oca Baddeleya kako mu je ili da mu pomogne leći.

— Eric Hewson je mislio - žustro je odgovorila - da će ga Millicent posjetiti prije spavanja, a ona je tko zna zašto shvatila da će to učiniti Eric i Helen... sestra Rainer, znate. Svi su oni sutradan ujutro okrivljavali sebe. No, kako nam je objasnio Eric, s medicinskog gledišta ne bi se ništa promijenilo.

Otac Baddeley izdahnuo je u miru Božjem ubrzo nakon mog odlaska.

Sjedili su šutke nekoliko trenutaka. Dalgliesh se pitao je li došlo pravo vrijeme da je pita za pogrdno anonimno pismo. Sjetivši se kako ju je potreslo pitanje o Victoru Holrovdu, nije ju htio još više zbunjivati. Ipak, morao je to doznati. Gledajući iskosa njezino usko lice, spokojno ali i odlučno, Dalgliesh je rekao: - Ubrzo nakon svog dolaska pogledao sam u pisaći stol oca Baddeleya ne bih li našao nekakvu poruku ili neposlano pismo adresirano na mene. Našao sam prilično neugodno anonimno pismo ispod starih priznanica, Zanima me je li ikome o tome govorio, je li još netko iz Toynton Grangea primio takvo pismo.

Pitanje ju je potreslo još više nego što je očekivao. Na trenutak nije mogla izustiti ni riječi. Zurio je ravno preda se sve dok joj nije začuo glas.

No kad mu je naposljetku odgovorila, bila je već pribrana.

— I ja sam dobila takvo pismo tri-četiri dana prije Victorove smrti. Bilo je... bilo je opsceno. Razderala sam ga u sitne komadiće i bacila u zahod.

— Najbolje mjesto za takva pisma - odgovorio joj je vedro i energično.

— Ali, kao istražitelju, uvijek mi je žao kad se uništi dokazni materijal.

— Dokazni materijal?

— Slanje anonimnih pisama je kažnjivo; štoviše može uzrokovati mnoge nesreće. Vjerojatno je najbolje uvijek obavijestiti policiju, pa prepustiti njima da nađu krivca.

— Policiju! O, ne! Nismo to mogli učiniti. Policija ne bi mogla pomoći u takvim slučajevima.

— Nismo tako bešćutni kako Ijudi katkada misle. Ne moramo krivca uvijek sudski goniti. No važno je prekinuti takvu vrstu dosađivanja, a policija ima za to najbolje mogućnosti. Takvo pismo možemo poslati na ispitivanje vještaku za dokumente u kriminalističkom laboratoriju.

— No za to bi morali imati dokument, a ono pismo nisam mogla nikome pokazati.

Znači, bilo je prilično oštro, pomisli Dalgliesh i upita: —Hoćete li mi reći, ako vam nije teško, kakvo je to pismo bilo? Je li bilo pisano rukom, strojem, na kakvom papiru?

— Natipkano na papiru Toynton Grangea, s dvostrukim proredom, na našoj staroj »imperijalki«. Gotovo svi smo naučili strojopis. Jedan od načina da se pokušamo uzdržavati sami. Nije bilo pravopisnih grešaka. Ništa mi drugo nije zapelo za oko. Ne znam tko ga je natipkao, ali mislim da je autor seksualno iskusan.

Znači, razmišljala je o problemu, premda joj je bio mučan.

— Samo ograničen broj ljudi ima pristupa pisaćem stroju — reče on. — Policiji taj slučaj ne bi bio pretežak.

— Policija je već bila ovdje zbog Victorove smrti — nepopustljivo je nastavila blagim glasom. — Bili su vrlo ljubazni, vrlo obzirni, ali smo se užasno uzrujali. Wilfredu je to bilo grozno, a i svima nama. Mislim da to ne bismo još jednom podnijeli. Wilfred sigurno ne bi. Znam da se policajci trude da budu taktični, ali ipak moraju neprekidno postavljati pitanja sve dok ne riješe slučaj, nije li tako? Nema ih smisla zvati i očekivati od njih da zbog naše osjetljivosti zanemare dužnost.

Bila je to nepobitna istina, i Dalgliesh joj nije imao što prigovoriti. Upitao ju je da li je još nešto učinila osim što je uvredljivo pismo bacila u zahod.

— Rekla sam Dorothy Moxon. Činilo mi se da je to najpametnije. Nisam o tome mogla razgovarati s muškarcem. Dorothy mi je rekla da ga nisam

smjela uništiti, da nitko ne može ništa učiniti bez dokaza. Ipak, složila se da neko vrijeme nikome ništa ne govorimo. Wilfred je bio prilično zabrinut zbog novca, pa nije htjela da mu se još nešto svali na leđa. Znala je da bi ga to prilično uzrujalo. Osim toga, čini mi se da je nagađala tko je krivac. Ako je imala pravo, više nećemo dobivati anonimna pisma.

Znači, Dorothy Moxon bila je uvjerena, ili se samo pretvarala da je uvjerena, da je Victor Holroyd pisao pisma. Ako je pravi autor dovoljno pametan i pribran da prekine pisanje, nitko neće moći bez dokaza pobiti tu zgodnu teoriju.

Pitao ju je da li je još netko primio slično pismo. Nitko, koliko je njoj bilo poznato. Nitko drugi nije pitao za savjet Dorothy Moxon. Ta mogućnost kao da ju je uzrujala. Dalglieshu je bilo jasno da je smatrala pismo bezrazložnom pakosti namijenjenoj samo njoj. Saznanje da je i otac Baddeley primio anonimno pismo uzrujalo ju je gotovo isto kao i prvo pismo. Budući da je iz iskustva znao kakav je mogao biti sadržaj tog pisma, rekao joj je blagim glasom: — Ne bih se previše zabrinjavao zbog pisma upućenog ocu Baddeleyu. Ne bih rekao da ga je uzrujalo. Bilo je zapravo bezazleno, samo pakosna poruka da nije baš pomogao Toynton Grangeu i da bi u toj kući mogao stanovati netko drugi i korisniji. Bio je suviše skroman i razborit da bi se obazirao na takvu glupost. Mislim da ga je sačuvao samo zato što se htio posavjetovati sa mnom, pretpostavljajući da možda nije jedina žrtva.

Razboriti ljudi bacaju takve gadarije u zahodsku školjku. No ne možemo uvijek biti razboriti. U svakom slučaju, ako primite još jedno takvo pismo, hoćete li mi obećati da ćete mi ga pokazati?

Lagano je odmahnula glavom, ali je šutjela. No Dalgliesh je vidio da je zadovoljnija. Pružila je smežuranu lijevu ruku, načas je spustila na njegovu i lagano je stisnula. Taj mu je dodir bio neugodan, ruka joj je bila suha i hladna, a kosti klimave pod kožom. No ta je gesta bila i ponizna i dostojanstvena.

U dvorištu je zahladnjelo i smračilo se, Henry Carwardine već je ušao u kuću. Bilo je vrijeme da i ona uđe.

— Nije važno — reče Dalgliesh brzo razmislivši — i molim vas, nemojte misliti da živim s poslom kamo god pošao. No pomogli biste mi kad biste se u toku sljedećih nekoliko dana sjetili kako je otac Baddeley proveo posljednjih desetak dana prije odlaska u bolnicu. Nemojte nikoga pitati.

Samo me obavijestite o tome što je po vašem sjećanju radio, koliko je puta došao u Toynton Grange, gdje je još mogao provoditi vrijeme. Htio bih sebi stvoriti predodžbu o posljednjih deset dana njegova života.

— Znam da je u srijedu, prije negoli se razbolio, otišao u Wareham odgovori ona. - Rekao je da mora nešto kupiti i s nekim se službeno sastati.

Sjećam se toga, jer mi je u utorak objasnio da sljedećeg jutra neće kao i obično doći u Grange.

Dakle, bilo je to onoga dana, zaključio je Dalgliesh, kad je kupio namirnice, uvjeren da nije uzalud pisao pismo. Imao je i pravo.

Još su neko vrijeme sjedili bez riječi. Pitao se što li ona misli o njegovoj neobičnoj molbi. Kao da se nije iznenadila. Možda je tu želju za predodžbom o posljednjim prijateljevim danima na zemlji smatrala savršeno prirodnom. A tada ga je iznenada spopao strah, pa je postao oprezan. Nije li možda trebao naglasiti da je njegova molba posve privatna? Ne, nipošto. Rekao joj je da nikoga ne pita. Nije smio pretjerivati jer bi samo pobudio sumnju. Zar je to možda bilo opasno? Sa čime je uopće mogao početi? Sa slomljenom bravom, nestalim dnevnikom, stolom na mrtvom ocu Baddeleyu? Nije bilo stvarnog dokaznog materijala. Jedva se oslobodio neobjašnjive strepnje i zloslutna nagovještaja. Sumorno se sjetio onih dugih noći u bolnici kad se nemirno i polusvjesno borio protiv iracionalnog straha, nejasne strepnje. No iracionalnost se vratila, i trebalo joj se ponovno razumno oduprijeti, u obliku tog smiješnog uvjerenja da njegova jednostavna, gotovo usput nabačena molba, od koje nije mogao mnogo očekivati, zvuči vrlo jasno poput smrtne osude.

III NEZVANI GOST

1 Prije večere Anstey je predložio Dalglieshu da s Dennisom Lernerom razgleda zgradu. Ispričao se što mu neće osobno biti vodičem, jer mora hitno napisati jedno pismo. Pošta se predaje i sakuplja odmah poslije devet ujutro iz poštanskog sandučića pokraj vrata koja su vodila na imanje. Bude li Adam imao pisma, neka ih samo ostavi na stolu u predvorju, pa će ih Albert Philby pokupiti s drugim pismima iz Toynton Grangea i odnijeti u poštanski sandučić. Dalgliesh mu je zahvalio. I on je morao napisati hitno pismo, Billu Moriartyju u Scotland Yard, ali ga je namjeravao osobno poslati kasnije istoga dana iz Warehama. Nije ga nipošto htio izložiti znatiželji ili nagadanjima Ansteya i njegova osoblja.

Prijedlog za razgledanje Grangea imao je snagu zapovijedi. Helen Rainer pomagala je pacijentima da se operu prije večere, a Dot Moxon nestala je s Ansteyem, pa su mu jedini pratioci bili Lerner i Julius Court. Dalglieshu bi bilo najdraže da je razgledanje završilo ili, još bolje, da ga je mogao izbjeći ne uvrijedivši nikoga. S nelagodom se sjetio kako je na Božić kao dječak posjetio s ocem jednu gerijatrijsku bolnicu, sjetio se uljudnosti s kojom su pacijenti dočekali još jedan prodor u svoju intimu, javne izložbe boli i nakaznosti, otužne revnosti osoblja da pokaže svoje sitne pobjede. Kao i onda, osjetio je da je bolesno osjetljiv i na najmanji trag odbojnosti u svom glasu. Štoviše, pomislio je da je u njemu otkrio nešto još uvredljivije — prizvuk pokroviteljske srdačnosti. Činilo se da Dennis Lerner ništa ne zamjećuje, a Julius je živahno hodao uz njih ogledajući se radoznalo kao da mu je tu sve novo.

Dalgliesh se pitao je li pošao s njima da pripazi na Lernera ili na samog Dalgliesha.

Dok su išli iz prostorije u prostoriju, Lerner se oslobodio prvobitne sumnjičavosti, pa je postao povjerljiv, gotovo brbljav. Bilo je nečeg dirljivog

u njegovu naivnom ponosu onim što je Anstey pokušavao postići. Anstey je nedvojbeno pokazao domišljatost u adaptaciji zgrade. Sam Grange sa svojim prostranim sobama visokih stropova i hladnih mramornih podova, s deprimantnom tamnom hrastovom oplatom na zidovima i dvokrilnim prozorima s križnom rešetkom bio je posve neprikladan za invalide. Osim blagovaonice i salona u stražnjem dijelu zgrade, koji je zapravo postao zajednička dnevna soba i soba za gledanje televizije, Ansteyu je zgrada uglavnom služila za vlastiti smještaj i smještaj osoblja, pa ju je straga proširio i sagradio jednu kamenu jednokatnicu kako bi dobio deset jednokrevetnih bolesničkih soba u prizemlju te ambulantu i još nekoliko soba na prvom katu.

Prigrađena jednokatnica bila je povezana s nekadašnjim stajama, koje su s njom bile pod pravim kutom i tvorile zaštićeno unutrašnje dvorište za pacijente. Same staje bile su adaptirane u garaže, jednu radionicu i nekoliko prostorija u kojima su se pacijenti mogli baviti stolarijom i modeliranjem.

Ovdje su također proizvodili i pakirali kremu za ruke i puder na radnom stolu iza prozirne plastične pregrade, vjerojatno zato da pokažu kako poštuju pravila laboratorijske čistoće. Te su proizvode prodavali da novčano potpomognu dom. Zadržavši se ispred te pregrade, Dalgliesh je ugledao bijele sjene zaštitnih odijela.

— Victor Holroyd bio je nastavnik kemije - objasni mu Lerner — pa nam je dao recept za kremu i puder. Krema se zapravo sastoji samo od lanolina, bademovog ulja i glicerina, ali je vrlo djelotvorna i čini se da je ljudi vole.

Dobro se prodaje. A ovaj kut radionice namijenjen je modeliranju.

Dalgliesh je već gotovo iscrpio repertoar pohvala, ali sada je doista bio iskreno impresioniran. Na sredini radnog stola, na malom drvenom stalku, stajala je glava Wilfreda Ansteya, modelirana u glini. Vrat, izdužen i snažan, izdizao se kao u kornjače iz nabora kukuljice. Glava je bila nagnuta naprijed i malo desno. Bila je to gotovo karikatura, ali je ipak u sebi imala izuzetnu snagu. Kako li je kipar samo uspio, pitao se Dalgliesh, prenijeti blagost i upornost koju je Anstey izražavao tim jedinstvenim smiješkom, oblikovati sućut i svesti je istovremeno na samozavaravanje, prikazati poniznost odjevenu u rednovničku halju, a ipak izraziti bahatost i snagu zla. Grude i smoci gline, umotani u plastiku i porazbacani na radnom stolu, samo su naglašavali snagu i savršenstvo tog jedinog završenog djela.

— Henry je modelirao glavu — objasni Lerner. — Mislim da su usta malo iskrivljena. Wilfredu je svejedno, ali svi ostali smatraju da rad nije vjeran.

Julius je nakrenuo glavu i napućio usne karikirajući kritičara.

— Ne bih rekao. Ne bih rekao. Što vi o tome mislite, Dalgliesh?

— Mislim da je izvanredan. Da li se Carwardine bavio modeliranjem prije negoli je došao ovamo?

— Mislim da uopće nije — odgovori Lerner. — Bio je viši državni činovnik prije negoli se razbolio. Ovu je glavu modelirao prije nekoliko mjeseci, ali Wilfred mu nije uopće pozirao. Sasvim dobro za prvi pokušaj, zar ne?

— Zanima me da li je to napravio svjesno - primijeti Julius. — Ako jest, onda ima i previše talenta da bi ga ovdje rasipao. Ili su pak njegovi prsti samo slušali podsvijest? U tom slučaju, ovo djelo moglo bi potaknuti zanimljiva nagađanja o porijeklu takve kreativnosti, a još zanimljivija o Henryjevoj podsvijesti.

— Ja mislim da mu je slučajno tako ispala - javi se Lerner. Gledao je tu glavu sa zagonetnim strahopoštovanjem jasno pokazujući da ne vidi u njoj ništa što bi pobudilo zanimanje ili tražilo objašnjenje.

Naposljetku su ušli u jednu od malih soba na kraju dograđene zgrade.

Bila je namještena kao ured i opremljena s dva drvena pisaća stola umrljana tintom, nalik na otpad iz državne kancelarije. Za jednim je Grace Willison tipkala imena i adrese na perforiranom bloku naljepnica. Donekle iznenađen, Dalgliesh je zamijetio da za drugim stolom Carwardine nešto tipka, vjerojatno privatno pismo. Oba pisaća stroja bila su vrlo stara. Henry je pisao na »imperialu« a Grace na »remingtonu«. Dalgliesh je stao i preko njezina ramena pogledao popis imena i adresa. Uočio je da bilten šalju na mnoge adrese. Osim u obližnje župne urede i domove za kronične bolesnike, biltene su slali na mnoge adrese u Londonu, dva čak u Sjedinjene Države, a jedan u okolicu Marseillea. Zbunjena njegovom znatiželjom, Grace je nespretno trgnula laktom, pa je uvezani popis, iz kojeg je prepisivala imena i adrese, pao na pod. No Dalgliesh je dovoljno vidio; malo slovo »e« koje je ispadalo iz reda, umrljano slovo »o«, blijedo, gotovo nečitko veliko slovo »w«. Nije bilo dvojbe. Anonimno pismo ocu Baddeleyu bilo je napisano na tom stroju.

Podigao je adresar i pružio ga gospođici Willison.

— Hvala vam, ali ne moram zapravo ni gledati u njega - rekla je odmahujući glavom i ne pogledavši ga. - Znam svih šezdeset osam adresa napamet. Već dugo to radim, znate. Mogu zamisliti jude već i po njihovim imenima i po imenima njihovih kuća. Oduvijek sam dobro pamtila imena i adrese. To mi je koristilo dok sam radila u dobrotvornim organizacijama za pomoć otpuštenim zatvorenicima, pa sam morala tipkati mnoge popise. Ovaj je vrlo kratak, naravno. Hoćete li da i vama šaljemo naš kvartalni bilten?

Stoji samo deset penija. Nažalost, uz takvu visoku poštarinu moramo zaračunati više no što bismo željeli.

— U ovom tromjesečju — javi se Henry Carwardine podigavši glavu imat ćemo, čini mi se, pjesmu Jennie Pegram koja počinje: »Jesen mi je najdraže doba, volim njegove jarke boje.« — Rekao bih, Dalgliesh, da vam se isplati dati deset penija i vidjeti kako se bori s rimom.

Grace Willison zadovoljno se nasmiješi.

— Znam, to je amaterski rad, ali ipak je Liga prijatelja Toynton Grangea obaviještena o tome što se ovdje događa, a i naši osobni prijatelji, naravno.

— Moji nisu — reče Henry. — Znaju da se ne mogu služiti svojim udovima, ali ne želim pokazati da se ne mogu služiti mozgom. U najboljem slučaju, taj bilten dostiže književnu razinu župnog časopisa; u najgorem, tri broja od četiri nepodnošljivo su nezrela.

Grace Willison pocrveni, i usne joj zadrhte.

— Stavite i mene na popis — brzo će Dalgliesh. — Da vam odmah platim za cijelu godinu?

— Baš ste ljubazni! Možda bi šest mjeseci bilo sigurnije. Ako Wilfred ipak odluči da Toynton Grange prenese na Fondaciju Ridgwell, možda će oni imati drukčije planove s biltenom. Nažalost, budućnost je zasad vrlo nesigurna za sve nas. Hoćete li ovdje napisati svoju adresu? Queenhythe. To je nedaleko od Temze, zar ne? Baš vam je lijepo. Vjerojatno vam ne treba krema za ruke ili puder, premda puder šaljemo i dvojici-trojici muških mušterija. Doduše, to je zapravo Dennisov posao. On se brine za slanje i uglavnom pakira sam. Nažalost, naše drhtave ruke ne bi mu mnogo pomogle.

No uvjerena sam da će za vas odvojiti malo pudera.

Zvuk gonga oslobodio je Dalgliesha potrebe da odgovori na njezin sjetni upit.

— Upozoravaju nas — objasni Julius. — Još jedan signal, i večera je na stolu. Vratit ću se kući da vidim što mi je ostavila moja nenadoknadiva gospođa Reynolds. Usput, jeste li upozorili commandera da se u Toynton Grangeu večera u tišini prema propisima trapističkog reda? Ne bismo htjeli da prekrši pravilo neumjesnim pitanjima o Michaelovoj oporuci ili o mogućim razlozima zbog kojih se jedan pacijent u ovom prebivalištu ljubavi bacio s litice.

Brzo se izgubio kao da će ga netko, ako se zadrži, pozvati na večeru.

Grace Willison vidljivo je odahnula kad je otišao, ali se ipak hrabro nasmiješila Dalglieshu.

— Ovdje doista vrijedi pravilo da se ne priča za večerom. Nadam se da vam to neće biti neugodno. Svake večeri smjenjujemo se u čitanju nečega što sami izaberemo. Večeras je red na Wilfređu, pa ćemo slušati jednu Donneovu propovijed. Naravno, Donneove su propovijedi vrlo lijepe, otac Baddeley uživao je u njima, znam, ali meni su prilično teške. Osim toga, mislim da ne idu s kuhanom ovčetinom.

2 Henry Carwardine odvezao se na kolicima do dizala, s mukom povukao čeličnu rešetku, tresnuo vratima i pritisnuo dugme za gomji kat. Inzistirao je na sobi u glavnoj zgradi. odlučno odbijajući oskudne, škrto dimenzionirane ćelije u dogradnji, i Wilfred je nevoljko pristao usprkos opsesivnom i, po Henryjevu mišljenju, paranoidnom strahu da bi se u slučaju požara našao u klopci. Henry se očito definitivno odlučio za Toynton Grange jer je iz svog stana u Westminstem preselio nekoliko komada biranog namještaja i praktički sve knjige. Soba je bila prostrana, s visokim stropom, a s dva prozora pružao se širok pogled na jugozapadni dio rta. Do nje je bio nužnik i kupaonica s tušem koju je dijelio samo s pacijentima na njezi u stacionaru. Znao je bez imalo grižnje savjesti da ima najudobniji smještaj u zgradi. Sve češće povlačio se u svoj uredni svijet samoće, zatvarajući teška rezbarena vrata da ga nitko ne smeta, podmićujući Philbyja da mu povremeno donosi jelo u sobu, da mu u Dorchesteru kupuje specijalne sireve, vina, paštete i voće kako bi pojačao bolničku hranu koju je naizmjence pripravljalo osoblje u Grangeu. No Wilfred mu nije prigovarao zbog te sitne neposlušnosti, tog kršenja zakona o zajedništvu.

Pitao se što li ga je potaklo da se tako pakosno okomi na bezazlenu, jadnu Grace Willison. Već je nekoliko puta poslije Holroydove smrti zamijetio da se ponaša kao Victor. Ta ga je pojava zainteresirala i potakla da ponovno razmišlja o onom drugom životu kojeg se prerano i odlučno odrekao. Već je i prije, na sastancima raznih komisija, kojima je predsjedao, zapažao kako svatko igra svoju ulogu, gotovo kao da mu je unaprijed dodijeljena: jastreb, golubica, prevrtljivac, autoritativni stariji državnik, nepredvidiv nekonformist. Kako bi brzo, ako je netko bio odsutan, neki kolega preuzeo njegove stavove, pa čak vješto promijenio i glas i držanje da popuni prazninu. Tako je očito i on preuzeo ulogu Holroyda. Ironično je

zaključio da mu se ona zapravo sviđa. Zašto ne? Tko bi u Toynton Grangeu bolje odigrao tu odbojnu, nekonformističku ulogu?

Bio je jedan od najmlađih državnih podsekretara u povijesti. U kuloarima su ga spominjali kao budućeg ministra. I on se zanosio tom mišlju. A tada je bolest, zahvativši živce i mišiće, razorila njegovo samopouzdanje i sve brižljivo smišljene planove. Diktiranje osobnoj tajnici postalo je neugodno i za nju i za njega, pa su od njega strahovali i izbjegavali ga. Svaki telefonski razgovor bio je prava muka; već prvi dugi signal, nabijen strepnjom, bio je dovoljan da mu se zatrese ruka. Sastanci, u kojima je uvijek uživao i kojima je predsjedavao mirno i vješto, premda i strogo, pretvorili su se u nepredvidive borbe uma i neposlušnog tijela. Postao je nesiguran tamo gdje je bio najsigurniji.

Nije bio sam u toj nesreći. Viđao je i druge, neke od njih u vlastitom ministarstvu, kojima su pomagali da iziđu iz grotesknih, ružnih invalidskih automobila i sjednu u bolesnička kolica, koji su prihvaćali niži rang i lakše poslove ili prelazili u odjele koji su sebi mogli priuštiti nepokretne službenike. Ministarstvo bi pomirilo ekspeditivnost i javni interes s odgovarajućim obzirom i suosjećanjem. Zadržali bi ga i kad bi im prestao biti koristan. Mogao je i umrijeti, kako je vidio i druge da umiru, na poslu, poslu oterećenom i prilagođenom njegovim krhkim ramenima, ali ipak poslu.

Shvaćao je da i za to treba hrabrosti. No on je nije imao.

Konačnu odluku donio je na sastanku dvaju ministarstava, kojemu je predsjedavao. Još se jasno, sa stidom i grozom, sjećao tog užasnog prizora.

Još se u mislima vidio kako nemoćno tapka, kako štapom bubnja po podu dok se mučio da zakorači prema stolici, sjećao se kako mu je još za pozdravnog govora slina navrla na usta i poprskala papire čovjeka koji je do njega sjedio. Sjetio se kruga očiju oko stola, životinjskih, budnih, grabežljivih, zbunjenih očiju koje se nisu usudile susresti s njegovima. Samo je jedan zgodni mladić, šef jedne službe u Ministarstvu financija, netremice gledao predsjedavajućeg, ne sućutno nego gotovo liječnički zainteresirano kao da za neku buduću priliku registrira još jedan primjer ljudskog ponašanja pod stresom. Napokon je ipak normalno progovorio. Nekako je izdržao do kraja. No za njega je to bio kraj. Čuo je za Toynton Grange, kako se to obično dozna, od jednog kolege čija je žena primala tromjesečni bilten tog doma i financijski ga pomagala.

Činilo mu se da je pronašao rješenje. Bio je neženja, bez obitelji. Nije se mogao nadati da će se unedogled moći brinuti o sebi, niti da će od invalidske penzije moći plaćati stalnu bolničarku. Osim toga, morao se maknuti iz Londona. Kad već nije mogao uspjeti, htio je potpuno nestati, povući se u zaborav, daleko od neugodne sućuti svojih kolega, daleko od buke i zagušljivog zraka, od opasnosti i smetnji agresivnog svijeta prilagođenog zdravima i sposobnima. Napisat će knjigu o donošenju odluka u javnoj upravi što ju je kanio pisati kad ode u mirovinu, obnoviti znanje grčkog, ponovno pročitati cijelog Hardyja.

Prvih šest mjeseci bio je uglavnom zadovoljan. Bilo je nedostataka što ih začudo nije očekivao ili ih nije uzeo u obzir: nemaštovita, uvijek ista jela, prisilno zajedništvo s potpuno različitim ljudima, kašnjenje pošiljaka knjiga i vina, nedostatak pametnih razgovora, egocentričnost bolesnika, njihova zaokupljenost simptomima i tjelesnim funkcijama, strašna djetinjastost i lažna vedrina života u takvoj instituciji. No sve je bilo nekako podnošljivo, pa nije htio priznati promašaj, jer su sve druge mogućnosti bile gore. A tada je stigao Peter.

Došao je u Toynton Grange prije nešto više od godinu dana. Bio je žrtva dječje paralize. Imao je sedamnaest godina i bio je jedini sin udovice jednog prijevoznika iz industrijskog Midlandsa. Triput je posjetila Grange i nametljivo se raspitivala prije negoli je izračunala može li sebi priuštiti da prihvati slobodno mjesto u domu za sina. Henry je slutio da je ona, u strahu od osamljenosti i prvih sumornih mjeseci udovištva, već tražila drugog muža i shvatila da joj je njezin sedamnaestogodišnji bolesni sin zapreka koju će mogući ženidbeni kandidat pažljivo odmjeravati i usporedivati s novcem njezina pokojnog muža, njezinim godinama i očajničkom seksualnošću.

Slušajući bujicu ginekoloških i bračnih intimnosti što je navirala iz nje, Henry je ponovno shvatio da invalide smatraju drukčijim sojem. Nisu nikome prijetili, ni seksualno ni na bilo koji drugi način, nisu nikome konkurirali. U društvu su bili korisni kao i životinje, jer se pred njima slobodno moglo pričati doslovce o svemu. Naposljetku je Grange zadovoljio Dolores Bonnington, i Peter je došao u dom. U početku ga se dječak nije posebno dojmio. No postupno je počeo cijeniti njegove umne sposobnosti. Petera su već kod kuće njegovale patronažne sestre. Kad mu je zdravstveno stanje dopuštalo, vozili su ga u lokalnu opću srednju školu. Ondje nije imao sreće.

Nitko, a najmanje njegova majka, nije otkrio koliko je inteligentan. Henry Carwardine je i sumnjao da bi ona to bila u stanju, ali je zato više okrivljavao školu. Uza sve teškoće, nedovoljan broj nastavnika i prevelike razrede, te neizbježne logističke probleme goleme gradske srednje škole, netko je od osoblja te loše organizirane i opremom pretrpane menažerije morao prepoznati Peterov veliki potencijal. Upravo je od Henryja potekla ideja da se Peteru omogući obrazovanje koje je izgubio, kako bi se na vrijeme upisao na fakultet i sam počeo zarađivati svoj kruh.

Na Henryjevo iznenađenje, Peterove pripreme za niži stupanj završnog ispita zaokupile su sve stanovnike Toynton Grangea u kojem je odjednom zavladao duh jedinstva i zajedništva kakav Wilfred nije uspio postići nijednim svojim eksperimentom. Pomogao im je čak i Victor Holroyd.

— Čini mi se da mali nije glup. Dakako, potpuno je neobrazovan.

Njegovi nastavnici, ti bijedni seronje, bili su vjerojatno previše zaokupljeni odnosima među rasama, seksualnim odgojem i drugim suvremenim dodacima nastavnom programu, kao i čuvanjem škole od barbara, pa nisu imali vremena za nekog doista pametnog.

— Trebao bi polagati matematiku, Victor, i barem još jednu prirodnu znanost koja dolazi u obzir za završni ispit. Kad bi nam ti mogao pomoći...

— Bez laboratorija?

— Imamo ambulantu. Ondje bi mogao nešto urediti. Valjda neće uzeti znanost kao glavni predmet na višem stupnju završnog ispita?

— Neće, naravno. Jasno mi je da su moje discipline uključene samo zato da bi se stvorio privid ravnoteže predmeta. Ipak, dječaka treba naučiti da znanstveno misli. Znam gdje možemo nabaviti opremu. Vjerojatno bih mogao nešto i sam improvizirati.

— Ja ću platiti, naravno.

— U redu. I ja bih mogao sebi priuštiti taj trošak, ali čvrsto sam uvjeren da ljudi trebaju sami plaćati svoje zadovoljstvo.

— Možda će Jennie i Ursula htjeti učiti s njim.

Prijedlog je zapanjio i samog Henryja. Naklonost — još nije mogao upotrijebiti riječ ljubav - učinila ga je plemenitim.

— Bože sačuvaj! Ne mislim otvarati dječji vrtić. No radit ću s dečkom matematiku i prirodne znanosti.

Holroyd mu je davao satove triput na tjedan, brižljivo se držeći vremena.

No nije bilo sumnje u kvalitetu njegove nastave.

Oca Baddeleya privoljeli su da podučava Petera latinski. Sam Henry preuzeo je na sebe englesku književnost i organizaciju nastave. Ustanovio je da Grace Willison govori francuski bolje od bilo koga u Toynton Grangeu. U početku se kolebala, a zatim pristala na satove konverzacije dvaput na tjedan. Wilfred je strpljivo pratio pripreme, ne sudjelujući aktivno u njima, ali i ne prigovarajući. Svi su odjednom bili zaposleni i sretni.

Peter je sve prihvaćao mirno, premda ne i požrtvovno. No bio je nevjerojatno marljiv, njihov zajednički entuzijazam možda ga je donekle i zabavljao, ali je pokazao da može sačuvati koncentraciju, što je bio znak njegova intelektualnog potencijala. Uvjerili su se da ga je gotovo nemoguće premoriti radom. Bio je zahvalan, poslušan, ali rezerviran. Gledajući njegovo staloženo, pomalo ženstveno lice, Henryja bi katkada svladao neugodan osjećaj da su nastavnici sedamnaestogodišnjaci, a da je sam dječak opterećen tužnim cinizmom zrelosti.

Henry je znao da nikada neće zaboraviti onaj trenutak kad mu je dječak naposljetku radosno priznao ljubav. Bilo je to jednog toplog dana početkom proljeća; zar je to doista bilo prije samo šest mjeseci? Sjedili su zajedno na ovom istom mjestu, obasjani ranim poslijepodnevnim suncem, s knjigama na krilu, spremajući se da u pola tri počnu sat povijesti. Peter je imao na sebi košulju, ali je zasukao rukave da osjeti prvu bockavu sunčevu toplinu na dlačicama podlaktica. Sjedili su u tišini, baš kao i on sada. A tada je Peter, ne okrenuvši glavu da ga pogleđa, pružio ruku, te donjom, mekanom stranom podlaktice prekrio Henryjevu ruku, oprezno kao da je svaki pokret dio nekakva obreda ili potvrde, isprepleo prste s njegovima, pa su im se dlanovi spojili, meso na meso. Henry je zapamtio taj trenutak i pamtit će ga sve do smrti. Doživio je ekstazu, iznenada spoznao radost, buđenje čiste, nepomućene sreće, koja je, usprkos valovima uzbuđenja, bila paradoksalno čvrsto povezana s ispunjenjem i smirenjem. U tom trenutku kao da je sve što se dogodilo u njegovu životu — posao, bolest, dolazak u Toynton Grange neizbježno vodilo k toj ljubavi. Sve je vodilo k njoj - uspjeh, neuspjeh, bol, razočaranje - i ona je sve opravdavala. Još nikada nije bio toliko svjestan drugog tijela, bila na tankom ručnom zglobu, labirinta plavih vena, tik do njega, krvi što je kolala u skladu s njegovom, nježne, nevjerojatno meke kože podlaktice, kostiju dječačkih prstiju što su tako povjerljivo dodirivali

njegove. U usporedbi s intimnošću tog prvog dodira svi njegovi dotadašnji puteni doživljaji postali su lažni. Sjedili su u tišini, neizmjerno dugo, sve dok se nisu pogledali u oči, najprije ozbiljno, a zatim smiješeći se.

Sada se pitao kako je mogao tako potcijeniti Wilfreda. Sretan i siguran u ljubav, priznatu i uzvraćenu, primao je Wilfredove aluzije i opomene — kad bi mu doprle do svijesti — sa sućutnim prezirom smatrajući ih nevažnim i neopasnim poput brbljarija plašljiva, nesposobna nastavnika koji opsesivno upozorava dječake na neprirodne poroke.

— Lijepo je od tebe što Peteru posvećuješ toliko vremena, ali ne smijemo zaboraviti da smo mi u Toynton Grangeu jedna obitelj. I drugi bi htjeli da i njima posvetiš malo pažnje. Nije možda ni plemenito ni mudro pokazivati pretjeranu sklonost prema jednoj osobi. Čini mi se da se Ursula i Jennie, pa i jadni Georgie, katkada osjećaju zanemareni.

Henry ga gotovo i nije slušao, a nije se ni potrudio da mu odgovori.

— Henry, Dot mi kaže da zaključavaš vrata kad daješ Peteru satove.

Volio bih da to ne činiš. Jedno od naših pravila jest da se vrata nikada ne zaključavaju. Kad bi nekome od vas iznenada zatrebala liječnička pomoć, bilo bi vrlo opasno.

Henry je nastavio zaključavati vrata i uvijek je nosio ključ sa sobom. On i Peter kao da su bili jedini ljudi u Toynton Grangeu. Ležeći noću u krevetu, počeo je snovati planove i sanjati, najprije oprezno, a zatim s euforičnom nadom. Predao se i suviše rano, i suviše lako. Pred njim je još bila nekakva budućnost. Majka nije gotovo ni posjećivala Petera, a rijetko je i pisala.

Zašto njih dvojica ne bi napustili Toynton Grange i živjeli zajedno? Imao je mirovinu i nešto kapitala. Mogao bi kupiti kućicu, možda u Oxfordu ili Cambridgeu, te je adaptirati za invalidska kolica. Kad se Peter upiše na fakultet, trebat će mu dom. Pravio je kalkulacije, pisao direktoru svoje banke, planirao organizaciju zajedničkog života kako bi mogao predočiti Peteru konačni plan u svoj njegovoj razboritosti i ljepoti. Bio je svjestan i opasnosti. Njegovo će se stanje pogoršati, a Peterovo, bude li imao sreće, moglo se čak malo poboljšati. Neće smjeti dopustiti da padne malome na teret. Otac Baddeley spomenuo mu je Petera samo jedanput. Donio je u Toynton Grange knjigu iz koje je Henry kanio odabrati odlomak za vježbanje kratkog sastava.

Na odlasku mu je rekao, blago i, kao i uvijek, ne plašeći se istine: -

Tvoja je bolest progresivna, Peterova nije. Jednoga dana morat će se snaći bez tebe. Zapamti to, sinko. — U redu, zapamtit će.

Početkom kolovoza gospođa Bonnington došla je po sina da ga odvede kući na četrnaest dana. Rekla je da ga vodi na praznike.

— Nemoj pisati - rekao mu je Henry. - Nikada ne očekujem ništa dobro u pismu. Ponovno ću te vidjeti za dva tjedna.

Ali Peter se nije vratio. Jedne večeri, uoči dana kad se Peter trebao vratiti, Wilfred je objavio novost, brižljivo izbjegavajući Henryjev pogled.

— Bit će vam drago zbog Petera kad čujete da mu je gospođa Bonnington našla mjesto bliže svom domu, pa se Peter više neće vratiti k nama. Nada se da će se ubrzo ponovno udati. Ona i njezin budući muž žele češće posjećivati Petera. Povremeno će moći dolaziti k njima na vikende. U novom domu pobrinut će se da Peter nastavi školovanje. Svi ste s njim marljivo radili.

Znam da će vam biti drago kad čujete da vaš trud nije bio uzaludan.

Morao je Wilfredu priznati da je sve vrlo mudro isplanirao. Zacijelo je bilo diskretnih telefonskih poziva i pisama majci, pregovora s novim domom.

Peter je zacijelo tjednima bio na listi čekanja, možda i mjesecima. Henry je mogao zamisliti riječi što ih je Wilfred upotrijebio: — Nezdravi interesi, neprirodna skonost, pretjerani rad, duševni i psihički pritisak.

Gotovo nitko u Toynton Grange nije poslije razgovarao s njim o Peterovu premještaju. Nisu se htjeli zaraziti njegovom boli.

— Svima će nam nedostajati - rekla je Grace Willison, skupivši se od pogleda njegovih ljutih očiju. — Ali njegova majka... Prirodno je da ga želi u svojoj blizini.

— Naravno. Moramo se svakako pokoriti svetim pravima majčinstva.

Za tjedan dana zaboravili su Petera i vratili se svojim starim zanimanjima, ležerno poput djece kad odbace neželjene igračke što su ih dobili za Božić.

Holroyd je demontirao svoje aparate i nekamo ih otpremio.

— Neka ti to bude dobra pouka, dragi moj Henry. Nemoj imati povjerenja u lijepe dječake. Ta nisu ga silom odvukli u novi dom.

— Možda i jesu.

— Ma hajde! Dječak je praktički punoljetan. Ima i glavu i jezik. Može pisati. Moramo se suočiti s činjenicom da ga naše društvo nije očaralo onako kako smo zamišljali. Peter je poslušan. Nije se bunio kad su ga ovdje istovarili, a uvjeren sam da nije prigovarao ni kad su ga odvukli odavde.

Henry je nagonski uhvatio za ruku oca Baddeleya koji je upravo prolazio.

— Jeste li i vi doprinijeli toj pobjedi morala i majčinstva?

Otac Baddeley samo je odmahnuo glavom. Bila je to gotovo nezamjetljiva gesta. Zaustio je kao da kani nešto reći, a zatim je samo stisnuo Henryjevo rame i produžio, iznimno u neprilici, bez riječi utjehe. No Henry je osjetio kako u njemu kipi bijes i raste mržnja prema Michaelu kao prema nikom drugom u Toynton Grangeu. Prema Michaelu koji se mogao služiti svojim nogama i glasom, kojega srdžba nije preobrazila u drhtavu, slinavu budalu, koji je nedvojbeno mogao spriječiti tu strahotu da ga nije zakočila plašljivost, strah i odbojnost prema puti, kojemu nije bilo mjesta u Toynton Grangeu jer nije mogao afirmirati ljubav.

Nije dobio nikakvo pismo. Ponižavao se podmićujući Philbyja koji se brinuo za poštu. Opsjednut paranojom, počeo je vjerovati da Wilfred presreće njegova pisma. Sam nije pisao nikakva pisma, premda se cijelog dana pitao bi li pisao Peteru ili ne bi. Međutim, šest tjedana poslije Peterova odlaska gospođa Bonnington javila je Wilfredu da je Peter umro od upale pluća. Henry je znao da se to moglo dogoditi bilo gdje i bilo kada. To nije moralo značiti da je medicinska njega u novom domu bila slabija nego u Toynton Grangeu. Peter je uvijek bio posebno izložen takvim opasnostima, No u dubini duše Henry je znao da je on mogao spasiti Petera. Podmuklo premjestivši Petera u novi dom, Wilfred ga je ubio.

No Peterov ubojica i dalje se mirno bavio svojim poslom, samozadovoljno se smješkao, prenemagao se i omatao ogrtačem kako bi se sačuvao od zaraze ljudskim osjećajima, samodopadno razgledao uništene objekte svog dobročinstva. Je li se Henryju činilo da ga se Wilfred počeo bojati? Sada su rijetko razgovarali. Po prirodi usamljenik, Henry je postao još mrzovoljniji poslije Peterove smrti. Uglavnom je izlazio iz sobe samo u doba obroka. Ostalo vrijeme provodio je gledajući pusti rt, mučen smrtnom dosadom. Nije ništa radio ni čitao. Znao je da mrzi više iz principa nego emotivno. Ljubav, radost, gnjev, pa i tuga bili su prejaki osjećaji za njegovu oslabljenu ličnost. Mogao je osjećati još samo blijede sjenke tih emocija. No mržnja je poput latentne groznice drijemala u njegovoj krvi, a katkada bi se razbuktala do delirija. Upravo ga je u takvom raspoloženju jednom u dvorištu zatekao Holroyd. Dovezao se i stao tik do Henryja da mu nešto prišapne.

Holroydova usta, ružičasta i izrazita poput djevojačkih, pomalo nalik na ranu

među glomaznim plavim čeljustima, stegnula su se da izbace otrov. Još je u nosnicama osjećao Holroydov kiselkasti dah.

— Čuo sam nešto zanimljivo o našem dragom Wilfredu. Saznat ćeš sve jednog dana, a u međuvremenu mi oprosti što ću još malo sam uživati u toj tajni. Otkrit ću ti je u pravom trenutku. Čovjek uvijek teži za najdramatičnijim učinkom. - Zar ih je na to svela mržnja i dosada, pitao se Henry, da poput dva đačića jedan drugome došaptavaju tajne i sitničavo kuju osvetu i izdaju.

Pogledao je kroz visok, zakrivljeni prozor prema zapadu, prema hrptu rta.

Spuštao se mrak. Negdje daleko nemirna plima ispirala je stijene, stijene zauvijek oprane od Holroydove krvi. Nije ostalo ni krpice njegove odjeće za koju bi se mogao prilijepiti lupar. Holroydove mrtve ruke, nalik na lelujavu morsku travu, tromo su se gibale na valovima plime, oči pune pijeska okrenute prema gore, prma galebovima koji su se obrušavali. Kako li se zvala ona pjesma Walta Whitmana što ju je Holroyd pročitao za večerom uoči dana svoje smrti? »Priđi moćna spasiteljice, Kada je tako, kad si ih uzela, ja radosno pjevam mrtvima, Izgubljenim u ljubljenom uzbibanom oceanu tvom, Oplakanim u poplavi blaženstva tvog, o smrti.

Noć u tišini pod zvijezdama mnogim, Obala oceana i promukli šapat vala čije glasove poznajem, A duša okrenuta tebi, o silna i dobro zastrta smrti, Dok tijelo se zahvalno privija uz tebe.« Zašto je odabrao baš tu pjesmu, tako sentimentalno rezigniranu, tako stranu Holroydovu borbenom, nepopustljivom duhu, a ipak tako proročanski primjerenu? Je li im htio podsvjesno reći da zna što se mora dogoditi, da to prihvaća i pozdravlja? Peter i Holroyd. Holroyd i Baddeley. A sada je iz

Baddeleyeve prošlosti došao taj njegov prijatelj policajac. Zašto i zbog čega?

Možda će nešto doznati kad poslije večere odu k Juliusu na piće. A i Dalgliesh, naravno. »Nema te vještine da s lica nekom duša se pročita.« No Duncan nije imao pravo. Bilo je vještine, itekako, a commander Londonske policije bio je u tom pogledu iskusniji od njih. Pa ako je zato došao, mogao bi početi već poslije večere. Večeras će on, Henry, večerati u svojoj sobi. Philby će mu na poziv donijeti poslužavnik s večerom i tresnuti ga gunđajući na stol ispred njega. Od Philbyja nije mogao kupiti uljudnost, ali je mogao kupiti gotovo sve ostalo, pomislio je likujući.

3 »Moje tijelo je moj zatvor; i poštivat ću zakon, pa nikada neću pobjeći iz zatvora; neću požurivati svoju smrt trapljenjem ovoga tijela i gladovanjem.

No sprže li taj zatvor neprekidne groznice, ili ga smrve neprekidne tuge, hoće li itko ljubiti tlo na kojem je stajao taj zatvor i poželjeti da ostane na njemu umjesto da pođe kući?« Donne bi se još nekako mogao podnijeti uz ovčetinu, razmišljao je Dalgliesh, ali domaće vino nipošto. Ni jelo ni vino nisu bili neukusni. Pirjana s crvenim lukom, krumpirom i mrkvom, začinjena travama, ovčetina je bila neočekivano ukusna, premda malo masna. Bazgovo vino nostalgično ga je podsjetilo na službene posjete gostoljubivim bolesnim župljanima, u koje je išao s ocem. Međutim, jedno s drugim bilo je neprobavljivo. Posegnuo je za vrčem vode.

Nasuprot njemu sjedila je Millicent Hammitt, četvrtasta plosnata lica ublažena svjetlom svijeće. Prodoran miris laka koji je prodirao do njega iz krute, nakovrčane prosijede kose objašnjavao je njezinu popodnevnu odsutnost. Svi su bili prisutni osim Hewsonovih, koji su vjerojatno večerali u svojoj kući, te Henryja Carwardinea. Za drugim krajem stola, malo podalje od ostalih, sjedio je Albert Philby, kaliban u smeđoj redovničkoj haljini, napola zgrbljen nad svojim jelom. Glasno je mljackao, kidao kruh u komadiće i njima žustro mazao tanjur. Svim pacijentima pomagali su pri jelu.

Susprežući gadljivost, Dalgliesh se nastojao oglušiti o prigušeno slinjenje, odsječno zveckanje žlica po tanjurima, iznenadno povraćanje koje su pokušavali nenametljivo obuzdati. »Ako se u miru digneš od ovoga stola, možeš u miru napustiti ovaj svijet.

I mir će vladati za ovim stolom ako vaše želje budu pobožne, a duh zadovoljan...« Wilfred je stajao pred pultom za čitanje na čelu stola. S jedne i druge

strane gorjela je po jedna svijeća u metalnom svijećnjaku. Jeoffrey se naduo od jela i udobno se smotao do njegovih nogu. Wilfred je imao ugodan glas i znao se njime koristiti. Promašeni glumac? Ili glumac koji je pronašao svoju pozornicu i igra na njoj, pa od opijenosti ne zapaža sve malobrojniju publiku, ne osjeća da sve dublje ponire u san? Opsesivni neurotičar? Ili čovjek savršeno uravnotežen i siguran u sebe?

Svijeće na stolu odjednom su zatreperile i zapištale. Dalgliesh je začuo tiho cviljenje kotača, lagani udarac metala o drvo. Vrata su se polako otvorila. Wilfred je zapeo, a zatim zanijemio. Jedna je žlica zazveketala na tanjuru. Iz sjene su se pojavila kolica i u njima čovjek pognute glave, omotan debelim vunenim ogrtačem. Gospođica Willison tiho je zastenjala i prekrižila se. Ursula Hollis glasno je uzdahnula. Nitko nije rekao ni riječi. Jennie Pegram je odjednom vrisnula prodornim glasom nalik na zvuk limene zviždaljke. Taj je zvuk bio tako nestvaran da je Dot Moxon naglo okrenula glavu kao da ne zna točno odakle taj zvuk dolazi. Vrisak je prešao u hihot, a tada je djevojka dlanom prekrila usta.

— Mislila sam da je to Victor! - rekla je. — To je Victorov ogrtač.

Nitko se drugi nije ni pomakao ni progovorio. Dalgliesh je pogledom preletio stol i oči mu se zamišljeno zaustaviše na Dennisu Lerneru. Lice mu se preobrazilo u masku strave koja se polako pretvorila u olakšanje, a zatim kao da se objesilo i izobličilo, te poprimilo izgled amorfne i zamrljane slike.

Carwardine se dovezao u kolicima do stola. S mukom je pokušavao progovoriti. Kapljica sline na njegovoj bradi zasvjetlucala je poput žutog dragulja na svjetlu svijeće.

— Mislio sam da bih vam se mogao priključiti uz kavu - izustio je napokon visokim, jedva razumljivim glasom. — Bilo bi nepristojno da se isključim jz društva već prve večeri boravka našeg gosta.

— I baš u tom ogrtaču?— oštro će Dot Moxon.

— Visio je u kancelariji, a bilo mi je hladno. Budući da toliko toga dijelimo, moramo li isključiti mrtve?

— Smijem li vas podsjetiti na naša pravila? — obrati im se Wilfred.

Okrenuli su se prema njemu poput poslušne djece. Pričekao je da ponovno počnu jesti. Ruke kojima je uhvatio za pult bile su mirne, a lijepi glas savršeno obuzdan. »Kad si usidren i u bezvjetrini, kad ti je Bog dahom života produžio put

ili te izdahom smrti doveo u luku, možeš otići u miru...«

4 Poslije pola devet Dalgliesh se uputio prema kući Juliusa Courta gurajući u kolicima Henryja Carwardinea, nimalo lak zadatak za čovjeka koji se tek počeo oporavljati poslije bolesti. Premda mršav, Carwardine je začudo bio vrlo težak, a krivudava kamenita staza prilično strma. Dalgliesh mu nije htio predložiti da ga poveze autom, jer bi unošenje kroz uska vrata moglo biti još bolnije i ponižavajuće za njegova suputnika nego invalidska kolica na koja se navikao. Anstey je prolazio predvorjem kad su odlazili. Pridržao im je vrata i savjetovao Dalglieshu kako će spustiti kolica niz rampu, ali mu nije ni pokušao pomoći, niti mu je ponudio da preveze Carwardinea kombijem za bolesnike. Dalgliesh se pitao nije li mu se samo učinilo da je u Ansteyevu pozdravu otkrio prizvuk neodobravanja.

Prvi dio puta nisu razgovarali. Carwardine je među koljena smjestio tešku džepnu svjetiljku i pokušao usmjeriti snop svjetla na puteljak. U svjetlosnom krugu, koji se vrtio i trzao ispred njih kad god bi kolica poskočila, jasno se razabirao tajanstveni noćni svijet, džbunje uz puteljak i životinje što bi u trenu nestale u tami. Donekle ošamućen od umora, Dalgliesh se osjećao kao odrezan od fizičke okoline. Dvije debele gumene ručke bile su klizave i labave te su se okretale pod njegovim rukama, kao da nemaju nikakve veze s kolicima, i to mu je išlo na živce. Kotači su neprekidno poskakivali na kamenju i pukotinama. Noć je bila tiha i topla za jesen, a zrak je bio prožet teškim mirisom trave i kasnog ljetnog cvijeća. Niski oblaci zastrli su zvijezde, pa su odmicali u gotovo potpunoj tami prema sve glasnijem mrmoru mora i četiri osvijetljena pravokutnika »Kuće Toynton«. Kad su se dovoljno približili, te u najvećem pravokutniku raspoznali stražnja kućna vrata, Dalgliesh je rekao, prepustivši se trenutačnom porivu: — Našao sam prilično neugodno anonimno pismo u pisaćem stolu oca Baddeleya. Netko iz Toynton Grangea očito ga nije volio. Pitam se da li je

pisac bio osobno kivan na njega i da li je možda još netko primio slično pismo.

Carwardine ga iskosa pogleda. Gledano odozgo, lice mu je izgledalo nekako neobično skraćeno, nos nalik na koštani izbojak, a čeljust obješena kao u marionete ispod bezobličnih usta.

— Ja sam ga dobio prije desetak mjeseci. Našao sam ga u knjizi iz biblioteke. Odonda više nisam dobio ni jedno, a ne znam da li ga je još netko dobio. O takvim se stvarima ne priča, iako mislim da bi se vijest o tome proširila kad bi problem poprimio endemske razmjere. Moje je pismo bilo uobičajeno smeće. Anonimni pisac predlagao mi je nekakve akrobatske metode seksualnog samozadovoljavanja pretpostavljajući da sam fizički još dovoljno jak da ih primijenim. Smatrao je želju za zadovoljavanjem gotovom činjenicom.

— Znači, bilo je prije opsceno nego uvredljivo?

— Da, opsceno u smislu da je htio prije pobuditi gađenje nego zavesti i pokvariti.

— Imate li pojma tko je to mogao biti?

— Bilo je natipkano na papiru s glavom Toynton Grangea i na staroj »remingtonki«, kojom se uglavnom koristi Grace Willison kad šalje tromjesečni bilten. Ona mi se čini najvjerojatnijim kandidatom. Ursula Hollis nije; ona je došla tek dva mjeseca kasnije. A ne šalju li obično takva pisma poštovane ostarije usidjelice?

— U ovom slučaju sumnjam.

— U redu... priznajem da ste mnogo iskusniji kad je posrijedi opscenost.

— Jeste li ikome to ispričali?

— Samo Juliusu. Savjetovao mi je da nikome ništa ne kažem i predložio da poderem pismo i bacim ga u WC. Budući da se taj savjet podudarao s mojom željom, prihvatio sam ga. Kako rekoh, nisam više primio nijedno takvo pismo. Vjerojatno takva zabava gubi čar ako žrtva ni jednim znakom ne pokaže da je to uzrujava.

— Je li to mogao biti Holroyd?

— Nije to zapravo bio njegov stil. Victor je znao biti ujedljiv, ali ne baš na takav način, rekao bih. Njegovo je oružje bila riječ, ali ne pisana. Nisam mu osobno toliko zamjerao koliko drugi. Prije bi se moglo reći da je zadavao udarce poput nesretna djeteta. U njemu je bilo više osobne gorčine nego

prave pakosti. Doduše, tjedan dana prije smrti dodao je ponešto djetinjast kodicil svojoj oporuci; svjedoci su bili Philby i Juliusova domaćica, gospođa Reynolds. No dodao ga je vjerojatno zato što je odlučio umrijeti, pa nas je želio rasteretiti obaveze da ga zadržimo u lijepom sjećanju.

— Vi, znači, smatrate da se ubio?

— Naravno. Kao i svi ostali. Kako bi se to inače moglo dogoditi? To je najvjerojatnija pretpostavka. Ili je bilo samoubojstvo ili ubojstvo.

Bilo je to prvi put da je netko iz Toynton Grangea spomenuo tu zloslutnu riječ. Izgovorena Carwardineovim afektiranim, prilično visokim glasom, doimala se nedolično poput bogohuljenja na usnama opatice.

— Ili su kočnice na kolicima bile neispravne - reče Dalgliesh.

— S obzirom na okolnosti, to bi za mene bilo isto što i ubojstvo.

Na trenutak su zašutjeli. Kolica su naglo poskočila prelazeći preko jednog kamena, i snop svjetla je u širokom luku zaparao nebo poput minijaturnog reflektora. Carwardine je smirio svjetiljku i rekao: - Philby je podmazao i pregledao kočnice u osam i pedeset, večer prije Holroydove smrti. Bio sam u to vrijeme u radionici i zabavljao se glinom za modeliranje.

Vidio sam ga. Ubrzo zatim izišao je iz radionice, a ja sam se ondje zadržao otprilike do deset sati.

— Jeste li to ispričali policiji?

— Jesam, jer su me pitali. Raspitivali su se, bezuspješno se trudeći da budu taktični, gdje sam proveo tu večer i jesam li dirao Holroydova kolica poslije Philbyjeva odlaska. Naivno pitanje, jer ne bih priznao tu činjenicu da sam ih i dirao. Ispitivali su i Philbyja, ali ne u mojoj prisutnosti. Siguran sam da je potvrdio moju priču. Imam ambivalentan stav prema policiji; ograničavam se striktno samo na odgovore na njihova pitanja, ali polazim od pretpostavke da, općenito govoreći, imaju pravo na istinu.

Stigli su na odredište. Svjetlo je prodiralo kroz stražnja vrata, i Julius Court, tamna silueta, izišao je da ih dočeka. Preuzeo je kolica od Dalgliesha i stao ih gurati kamenim hodnikom koji je vodio u dnevni boravak. Dalgliesh je u prolazu stigao baciti pogled kroz otvorena vrata i vidjeti zidove obložene borovinom, crvene pločice na podu i blistavi krom Juliusove kuhinje, kuhinje odveć nalik na njegovu, u kojoj je njegova domaćica, koju je previše plaćao i premalo iskorištavao da bi ublažio osjećaj krivnje što ju je uopće zaposlio, povremeno pokušavala zadovoljiti njegov pretjerano izbirljiv ukus.

Dnevni boravak zauzimao je cijelo prizemlje u prednjem dijelu kuće.

Očito su tu prvobitno bile dvije kuće. Vatra od naplavljenog drvlja pucketala je u otvorenom kaminu, premda su oba prozora bila širom otvorena. Kameni zidovi vibrirali su od udaraca valova. Dalgliesh je osjećao da je rub litice blizu, ali nije znao točno koliko blizu, i ta ga je pomisao smetala.

— Udaljeni smo šest metara — reče Julius kao da mu čita misli - od litice koja se ruši četrnaest metara do stijena na obali. Ispred kuće je kameno dvorište s niskom zidanom ogradom, pa možemo kasnije sjesti tamo ako ne bude hladno. Što želite popiti, nešto žestoko ili vino? Znam da Henry rado pije crno vino.

— Crno, molim.

Dalgliesh nije požalio izbor kad je ugledao etikete na tri boce što su stajale na niskom stoliću ispred kamina. Dvije su već bile otvorene. Začudio se što Court nudi vino takve kvalitete slučajnim gostima. Dok je domaćin donosio čaše, Dalgliesh je prošetao sobom. Bilo je tu predmeta na kojima bi mogao pozavidjeti Juliusu da mu je bilo do procjenjivanja osobne imovine.

Oči su mu zasjale dok je promatrao prekrasni sunderlandski keramički vrč s prizorima trafalgarske bitke, tri rane staffordshirske figurice na kamenom okviru kamina, nekoliko zgodnih marina na najduljem zidu. Iznad vrata, koja su vodila na rub litice, bio je montiran prekrasno izrezbaren hrastov lik, ukras s pramca broda; dva kerubina podupirala su galion sa štitom na kljunu povezan sa dva komplicirana mornarska čvora.

— Izradio ga je otprilike 1660. Grinling Gibbons — dobaci Julius zapazivši njegovo zanimanje — navodno za Jacoba Courta, ovdašnjeg krijumčara. Koliko sam mogao ustanoviti, uopće nije moj predak. Šteta. Ovo je vjerojatno najstariji poznati ukras trgovačkog broda. U muzeju u Greenwichu smatraju da imaju stariji ukras, ali ja mislim da je moj primjerak ipak nekoliko godina stariji.

U drugom kraju sobe svjetlucalo je na postolju mramorno poprsje krilatog djeteta koje je u debeloj ručici držalo kitu ružinih pupoljaka i đurđica.

Mramor je bio boje bijele kave osim svijetloružičastih kapaka sklopljenih očiju. Ruke bez žila držale su cvijeće u okomitom položaju, u prirodnoj pozi svakog djeteta; dječakove usne bile su malo rastavljene u mirnom i tajanstvenom osmijehu. Dalgliesh je pružio prst i nježno ga pogladio po obrazu; kao da je osjetio toplinu pod dodirom. Julius mu je prišao noseći

čaše.

— Sviđa vam ss moja mramorna bista? - upita Julius.

— To je spomenik, naravno, iz sedamnaestog ili s početka osamnaestog stoljeća u Berninijevu stilu. Henryju bi se vjerojatno više svidio da je originalni Bernini.

— Ne bi mi se više svidio — uzvikne Henry. - Rekao sam da bih ga bio spreman više platiti.

Dalgliesh i Court vratili su se do kamina i sjeli. Noć je očito bila određena za dugu sjedjeljku uz piće. Dalglieshov pogled lutao je sobom. Nije bilo nikakvih upadljivih predmeta, nikakve svjesne želje za postizanjem originalnosti ili efekta. A ipak je tu bilo uloženo mnogo truda; svaka je stvar bila na mjestu. Julius ih je kupio, pomislio je, zato što su mu se sviđale, a ne zato da smišljeno uloži novac ili iz opsesivne potrebe da poveća zbirku. No Dalgliesh je slutio da ti predmeti nisu slučajno otkriveni i jeftino kupljeni. I pokućstvo je odavalo bogatstvo. Kožnata sofa i dva kožnata naslonjača s visokim naslonom bili su možda odveć raskošni za dimenzije i osnovnu jednostavnost te prostorije, ali Julius ih je očito odabrao radi udobnosti. No Dalglieshu se - premda je prekorio sama sebe zbog puritanizma — ipak više sviđao topli, oskudno namješteni i otrcani dnevni boravak oca Baddelya.

Carwardine, koji je sjedio u kolicima i zurio u vatru iznad ruba čaše, iznenada je upitao: — Je li vas Baddeley upozorio na bizarnije manifestacije Wilfredova čovjekoljublja, ili ste došli ovamo bez određene namjere?

Dalgliesh je očekivao to pitanje. Naslutio je da obojicu više no slučajno zanima njegov odgovor.

— Otac Baddeley napisao mi je da bi me rado vidio. Došao sam ovamo prepustivši se trenutačnom porivu. Bio sam neko vrijeme u bolnici, pa sam mislio kako bi bilo zgodno da se nekoliko dana oporavljam kod njega.

— Znam pogodnija mjesta za oporavak od »Kuće nade« — odvrati Carwardine — ako je iznutra onakva kakva je izvana. Jeste li ga dugo poznavali?

— Od djetinjstva; bio je kapelan moga oca. No posljednji put vidjeli smo se, samo nakratko, dok sam još bio student.

— A sada ste, posve prirodno, pošto već cijelo desetljeće, a možda i dulje, niste komunicirali, ucviljeni što je umro u krivom trenutku.

— I više nego što sam mislio — odgovori mirno Dalgliesh ne obazirući

se na provokaciju. - Rijetko smo se dopisivali. Samo smo slali jedan drugome čestike za Božić, ali on je, čini se, bio češće u mojim mislima od nekih ljudi koje sam svakodnevno viđao. Ne znam zašto nisam nikada stupio s njim u vezu. Čovjek često traži izgovor u poslu. No, koliko ga se sjećam, nije mi posve jasno kako se uklopio u ovu sredinu.

— I nije se uklopio. Wilfred ga je zaposlio u jednoj od svojih ortodoksnijih faza, vjerojatno je htio Toynton Grangeu pridati vjerski ugled.

No posljednjih mjeseci osjetio sam da se njihov odnos ohladio. A ti, Henry?

Otac Baddeley vjerojatno više nije znao hoće li Wilfred svećenika ili gurua.

Wilfred napabirči malo filozofije, metafizike i religije, oduševi se time i sagradi svoje carstvo snova u tehnikoloru. A zbog svega toga, kako ćete se i sami uvjeriti ako ostanete dulje, ovdje nedostaje jedinstvenog duha. Ništa ne može više nauditi uspjehu. Uzmite moj klub u Londonu koji se posvetio samo uživanju u dobrim jelima i pićima i isključivaju gnjavatora i pedera. To nigdje ne piše, ali svi znamo na čemu smo. Ciljevi su jednostavni i razumljivi, a stoga i ostvarljivi. Ovdje ti jadnici ne znaju jesu li u domu, sanatoriju, komuni, hotelu, samostanu ili posebno otkačenoj ludnici.

Povremeno čak organiziraju meditacije. Ćini mi se da je Wilfreda zgrabio zen.

— Smušen je — upadne Carwardine — ali tko od nas nije? U osnovi je dobar, dobronamjeran, potrošio je vlastito bogatstvo na Toynton Grange.

Barem mu se to može priznati u današnje vrijeme nametljivog i sebičnog isticanja vlastitih interesa u kojem svatko izbjegava odgovomost i bilo kakvu osobnu žrtvu.

— On vam se sviđa? - upita Dalgliesh.

Henry Carwardine odgovorio je iznenađujuće osorno: — Budući da me je spasio od najstrašnije sudbine, zatočeništva u bolnici, i dao mi privatnu sobu po cijeni koju mogu platiti, dužnost mi je, da ga smatram simpatičnim.

Nastala je kratka, neugodna šutnja. Osjetivši je, Carwardine je dodao: Najlošije u Toyntonu jest hrana, ali i tome se može doskočiti, makar se ponekad osjećam kao proždrljivi školarac koji se gosti sam u sobi. No, barem ne moram slušati ostale supatnike kako čitaju svoje omiljene, popularne teološke bljuvotine i drugorazrednu englesku poeziju.

— Zacijelo je teško s osobljem — reče Dalgliesh. — Prema riječima gospode Hewson, Anstey se uglavnom oslanja na bivšeg kažnjenika i glavnu

sestru koja bi inače bila nezaposlena.

Julius Court posegnuo je za bocom i ponovno im napunio čaše.

— Draga Maggie, diskretna kao i uvijek - reče on. - Istina je da Philby, domar, nema čistu prošlost. Nije baš reklama za Toynton, ali netko mora prati posteljinu, klati piliće, čistiti zahode i obavljati sve druge poslove od kojih naš osjetljivi Wilfred zazire. Osim toga, strastveno je odan Dot Moxon, što nju nedvojbeno čini sretnom. Budući da vam je Maggie već toliko toga izbrbljala, zašto ne biste doznali istinu i o Dot. Možda se sjećate tog slučaja... Dot je ona ozloglašena medicinska sestra iz Gerijatrijske bolnice u Nettingfieldu. Prije četiri godine udarila je jednu pacijenticu. Bio je to lagan udarac, ali je starica pala udarivši glavom o noćni ormarić i zamalo umrla. U izvještaju o istrazi moglo se između redaka pročitati da je ta starica bila sebična, teška ženetina pogana jezika, koja bi izazvala i sveticu. Njezina obitelj nije htjela imati veze s njom — nisu je čak ni posjećivali — sve dok nisu otkrili da bi pravednim gnjevom mogli postati popularni. Vrlo ispravno, nedvojbeno. Koliko god bili neugodni, pacijenti su nedodirljivi, i u našem je interesu da poštujemo to divno pravilo. Taj je događaj potaknuo ljude da napišu gomilu žalbi na tu bolnicu. Uslijedila je temeljita istraga o upravi, medicinskim uslugama, hrani, njezi, o svemu. Stoga nije bilo čudno što su otkrili mnogo toga što je trebalo istražiti. Poslije toga otpustili su dva bolničara, a Dot je otišla na vlastiti zahtjev. Istražna komisija izrazila je žaljenje što je Dot izgubila vlast nad sobom, ali ju je oslobodila sumnje da je bila namjerno okrutna. No više se ništa nije dalo ispraviti; nijedna je bolnica nije htjela. Osim sumnje da nije potpuno pouzdana u stresnim uvjetima rada, okrivljavali su je da je potaknula istragu koja nikome nije donijela dobro, nego je i dvojicu bolničara stajala radnog mjesta. Poslije je Wilfred pokušao stupiti s njom u vezu; pročitavši u novinama o istrazi, zaključio je da su bili nepravedni prema toj ženi. Trebalo mu je vremena da joj uđe u trag, ali je naposljetku uspio i pozvao je da ovdje radi kao nekakva vrsta glavne sestre.

Zapravo, kao i ostalo osoblje ona radi sve što je potrebno — od njege bolesnika do kuhanja. Njegovi motivi nisu bili potpuno nesebični. Nikada nije lako pronaći osoblje za takvu zabačenu specijalnu ustanovu kakva je ova, da ne govorimo o Wilfredovim neuobičajenim metodama. Kad bi izgubio Dorothy Moxon, ne bi joj lako našao zamjenu.

— Sjećam se tog slučaja, ali ne i njezina lica — reče Dalgliesh. - No

poznata mi je ona mlada plavokosa djevojka. Jennie Pegram, nije li tako?

Carwardine se zadovoljno i pomalo prezrivo nasmiješi.

— Pretpostavljao sam da ćete pitati za nju. Wilfred bi trebao pronaći način da je iskoristi za prikupljanje novaca, to bi joj se svidjelo. Ne poznajem nikoga tko tako dobro kao ona znade poprimiti izraz sjetne i zbunjene, ali moralno čvrste patnice. Vrijedila bi Toynton Grangeu zlata kad bi se njezine sposobnosti pametno iskoristile.

Julius se nasmije.

— Kao što vidite, Henry je ne voli. Ako vam je poznata, vjerojatno ste je vidjeli na televiziji prije nekih osamnaest mjeseci. Mediji su se tog mjeseca okomili na britansku savjest zbog mladih kroničnih bolesnika, pa je producent poslao svoja potrčkala da potraže povoljnu žrtvu. Pronašli su Jennie. Već je bila dvanaest godina na njezi, na izvrsnoj njezi, na gerijatrijskom odjelu zato što, čini mi se, nije bilo povoljnijeg mjesta za nju ili zato što joj se sviđalo da bude maza i pacijenata i posjetilaca, a možda i zato što je ta bolnica imala grupnu psihoterapiju i prostorije za radnu terapiju, pa je Jennie mogla iskoristiti i te pogodnosti. Kako i sami možete pretpostaviti, televizija je debelo iskoristila njezin slučaj. »Nesretna dvadesetpetogodišnja djevojka zatočena među starcima i samrtnicima; odvojena od zajednice, bespomoćna, u beznadnoj situaciji.« Pred kamerom su je okružili najsenilnijim pacijenticama, i Jennie je veličanstveno odigrala svoju ulogu. Voditelji emisije oštro su osudili Ministarstvo zdravlja, regionalnu bolničku upravu i upravu bolnice zbog nehumanosti. Kako se moglo i pretpostaviti, sljedećeg dana došlo je u javnosti do provale negodovanja koje je trajalo sve do idućeg protestnog programa. Suosjećajna britanska javnost zahtijevala je da se za Jennie nađe pogodniji smještaj. Wilfred joj je pismeno ponudio mjesto u ovom domu, Jennie ga je prihvatila i stigla prije četrnaest mjeseci. Nitko zapravo ne zna što ona o nama misli. Što bih sve dao da joj mogu zaviriti u glavu!

Dalgliesh se začudio da Juiius tako dobro poznaje pacijente u Toynton Grangeu, ali nije više ništa pitao. Neprimjetno se povukao u sebe i pijuckao vino, slušajući s pola uha tih, nevezan razgovor dvojice muškaraca koji su imali zajedničke znance i interese, koji su jedan o drugome znali upravo onoliko koliko je bilo potrebno za stvaranje iluzije prijateljstva. Nije osjećao nikakvu želju da im se pridruži. Vino je bilo vrijedno šutnje. Bilo je to prvo

kvalitetno vino što ga je okusio otkako se razbolio. Ohrabrila ga je činjenica da u životu još ima užitaka koji čovjeka mogu obodriti. Trebala mu je cijela minuta da shvati kako mu Julius nešto govori.

— Oprostite što sam im spomenuo da pišete pjesme. No nije mi baš krivo, jer taj slučaj dokazuje nešto što ćete i sami zapaziti. Iskorištavaju vas.

Ne čine to namjerno, ali ne mogu se tome oduprijeti. Govore kako žele da se s njima postupa kao s običnim ljudima, ali postavljaju takve zahtjeve kakve obični ljudi ne bi ni u snu postavili, i ne možete ih, dakako, odbiti. Stoga nemojte preoštro suditi o nama koji nismo toliko oduševljeni Toyntonom.

— Nama?

— Mislim na malu skupinu zdravih, ili barem tjelesno zdravih, što ih je Toynton Grange zarobio.

— Ubrajate li se i vi među njih?

— Oh, da! Tu i tamo pobjegnem u London ili u inozemstvo, pa se malo otrgnem od čari. No zamislite Millicent, zarobljenu u toj kući zato što joj Wilfred ne naplaćuje stanarinu. Ona se samo želi vratiti k stolovima za bridž i cheltenhamskim kolačima. Zašto se ne vrati? Pa Maggie. Maggie bi rekla da želi samo malo života. Kao da to svi ne žele, malo života. Wilfred ju je pokušao zainteresirati za promatranje ptica. Sjećam se njezina odgovora. »Budem li morala gledati kako ti prokleti galebovi seru po toyntonskim stijena, skočit ću vrišteći u more.« Draga Maggie. Vrlo mi je draga kad je trijezna. A Eric? Pa i on bi pobjegao kad bi imao hrabrosti. Briga za pet pacijenata i nadziranje proizvodnje kreme za ruke i pudera nije baš posao dostojan liječnika opće medicine, a kamoli nekog s nesretnom sklonošću prema djevojčicama. Tu je i Helen Rainer. Doduše, rekao bih da naša zagonetna Helen ima elementarniji i opipljiviji razlog da ne ode. Ali, svi su oni žrtve dosade. A sada i ja vama dosađujem. Hoćete li slušati malo glazbe?

Kad je Henry ovdje, obično slušamo ploče.

Dalglieshu bi bilo dovoljno crno vino bez glazbene ili govorne pratnje, ali je zamijetio da Henry jedva čeka glazbu, kao što je i Julius vjerojatno jedva čekao da se pohvali vrhunskom kvalitetom svog stereouređaja. Julius je prepustio Dalglieshu izbor, i on se odlučio za Vivaldija. Dok je ploča svirala, izišao je u mrak. Julius je pošao za njim. Stali su bez riječi do niskog kamenog zida blizu ruba litice. Ispod njih prostiralo se more, svjetlucavo, sablasno obasjano raspršenim, hladnim zvijezdama visoko na nebu.

Pretpostavljao je da je oseka, ali more mu se činilo vrlo blizu dok je skladno udaralo o stjenovitu obalu, poput basa koji prati visoke, milozvučne kontrapunkte dalekih violina. Dalgliesh je bio gotovo uvjeren da osjeća pjenu na čelu, ali kad ga je opipao, shvatio je da je to samo varka zbog osvježavajućeg povjetarca.

Posrijedi su dva pisca anonimnih pisama, zaključio je, od kojih se samo jedan iskreno pozabavio opscenim sadržajima. Sudeći po zbunjenosti Grace Willison i Carwardineovu zgražanju, bilo je očito da su oni primili posve drugačija pisma od onoga što ga je pronašao u »Kući nade«, Bilo je teško vjerovati da bi dva pisca anonimnih pisama mogla u isto vrijeme biti na djelu u takvoj maloj zajednici. Vjerojatno je pismo upućeno ocu Baddeleyu bilo podmetnuto u pisaći stol poslije njegove smrti kako bi ga on, Dalgliesh, pronašao. Ako je njegova pretpostavka bila točna, onda ga je tamo stavio netko tko je znao barem za jedno od anonimnih pisama, tko je čuo da je bilo natipkano strojem i na papiru iz Toynton Grangea, premda ga zapravo nije vidio. Pismo upućeno Grace Willison bilo je natipkano na »imperijalki«, i Grace se povjerila samo Dot Moxon. Carwardineovo kao i Michaelovo pismo bilo je natipkano na »remingtonki«, a Henry se povjerio Juliusu Courtu. Zaključak je bio jasan. No zar je čovjek Courtove inteligencije mogao očekivati da će takvim djetinjastim lukavstvom uspjeti prevariti profesionalnog detektiva ili čak oduševljenog amatera? S druge strane, je li to doista bilo lukavstvo? Dalgliesh je dopisnicu što ju je poslao ocu Baddeleyu potpisao samo inicijalima. Ako ju je našao netko nečiste savjesti dok je grozničavo pretraživao pisaći stol, ta mu dopisnica nije mogla ništa reći osim činjenice da otac Baddeley prvog listopada poslije podne očekuje posjetioca, vjerojatno bezazlenog poput svećenika ili starog župljanina. Ali, ako je otac Baddeley nekome povjerio da ima nešto na duši, taj netko je možda smatrao da bi trebalo izmisliti i podmetnuti lažni trag. Pismo je gotovo sigurno bilo podmetnuto u svećenikov pisaći stol neposredno prije Dalglieshova dolaska.

Ako je Anstey govorio istinu izjavivši da je pregledao njegove dokumente ujutro poslije njegove smrti, nije mu moglo promaknuti anonimno pismo.

Usprkos svim tim složenim pretpostavkama i mogućnosti da je otac Baddeley doista primio anonimno pismo, Dalgliesh je sada bio uvjeren da ga svećenik nije pozvao zbog toga. Otac Baddeley bi lako i sam otkrio pošiljaoca i riješio slučaj. Nije bio vičan svjetovnim problemima, ali nije bio

ni naivan. Za razliku od Daigliesha, vjerojatno se u svom zvanju manje susretao sa spektakularnijim grijesima, ali to nije značilo da ih on ne shvaća ili da ne suosjeća s njihovim počiniteljima. U svakom slučaju, pitanje je da li su takvi grijesi najštetniji. Poput svih župnika, otac Baddeley imao je nedvojbeno posla s obiljem jetkijih, sitnijih, podlijih prijestupa u svoj njihovoj tužnoj ali ograničenoj raznovrsnosti. Imao je i spremne odgovore, suosjećajne ali nepopustljive, izgovorene, sjećao se Dalgliesh s ironijom, s mirnom arogancijom apsolutne sigurnosti. Ne, kad je otac Baddeley napisao da želi njegov stručni savjet, on je upravo to i mislio: savjet koji je mogao dobiti samo od policijskog službenika, jer je smatrao da ne može sam riješiti problem koji ga je mučio. A to svakako nije imalo veze s otkrivanjem zlobnog ali ne i osobito opakog pisca anonimnog pisma u maloj zajednici čije je sve članove nedvojbeno vrlo dobro poznavao.

Pomisao da bi trebalo pokušati otkriti istinu ispunila je Dalgliesha dubokom potištenošću. Došao je u Toynton Grange u posjet, kao privatno lice. Nije imao nikakvih službenih ovlaštenja, pa ni opreme. Mogao je razvući sortiranje knjiga oca Baddeleya na tjedan dana, možda i više. A kakav bi izgovor da ostane mogao naći poslije? Nije otkrio ništa što bi opravdalo pozivanje lokalne policije. Zar su neodređene sumnje ili slutnje nešto značile? Starac koji umire od srčane bolesti mirno doživljava konačni i očekivani napad u naslonjaču ispred kamina, poseže možda u posljednjem trenutku svijesti za stolom, želi je opipati, stavlja je posljednji put preko sebe, tko zna zašto; možda mu ni samom nisu bili posve jasni razlozi - zbog utjehe, ohrabrenja, simbolike ili samo zbog potvrde svećeništva ili vjere.

Svakome je moglo pasti na um desetak objašnjenja, jednostavnijih i uvjerljivijih od tajnog posjeta tobožnjeg grešnika i ubojice. Pa nestali dnevnik — tko bi ikada mogao dokazati da ga otac Baddeley nije sam uništio prije odlaska u bolnicu? Obijena brava — ništa nije nedostajalo osim dnevnika i, koliko mu je bilo poznato, ništa vrijedno nije bilo ukradeno. U nedostatku drugih dokaza, kako bi mogao opravdati službenu istragu zbog zametnutog ključa i slomljene brave?

Ipak, otac Baddeley ga je zamolio da dode. Nešto mu je ležalo na duši.

Uspije li - bez prevelikog angažmana, neugodnosti ili teškoća - za tjedan ili deset dana otkriti što je mučilo svećenika, onda će se prihvatiti tog posla.

Barem je to dugovao starcu. Ali, tu će i stati. Sutra će službeno posjetiti

policiju i odvjetnika oca Baddeleya. Ako išta izađe na vidjelo, policija to može srediti. On je završio policijski posao, i profesionalno i amaterski, i samo ga je nešto mnogo ozbiljnije od smrti jednog starog svećenika moglo natjerati da se predomisli.

5 Kad su se vratili u Toynton Grange odmah nakon ponoći, Carwardine je osorno procijedio: — Nažalost, od vas se očekuje da mi pomognete leći.

Lerner me obično vozi u »Kuću Toynton« i dolazi po mene u ponoć, ali budući da ste vi ovdje... Mi smo veliki izrabljivači u Toynton Grangeu, kako je rekao Julius. Morao bih se i istuširati. Dennis je sutra ujutro slobodan, a Philbyja ne podnosim. Moja je soba na prvom katu. Idemo dizalom.

Henry je znao da mu glas zvuči neljubazno, ali nagađao je da će takav ton njegovu šutljivom pratiocu biti prihvatljiviji od poniznog ili samosažalnog.

Zamijetio je da i Dalgliesh loše izgleda. Možda je njegova bolest bila teža no što su mislili.

— Da smo popili još pola boce - mirno odgovori Daigliesh — vjerojatno bismo obojica trebali pomoć. No učinit ću sve što budem mogao. Pripišite moju nespretnost neiskustvu i vinu.

No bio je začudo vrlo obziran i spretan, pa je brzo razodjenuo Henryja, pomogao mu da ode do nužnika i naposljetku ga odgurao na kolicima pod tuš. Nije mu trebalo mnogo vremena da prouči napravu za dizanje i ostalu opremu i pametno ih iskoristi. Kad nije znao što treba učiniti, upitao bi Henryja. Izgovorili su samo tih nekoliko kratkih, potrebnih rečenica. Henryju se činilo da mu već dugo nitko nije pomogao s toliko obzira i pažnje. A tada, zamijetivši u kupaonskom zrcalu odraz zabrinutog, umornog lica svoga pratioca, njegove tajanstvene tamne oči i upale obraze, iznenada je poželio da ga nije zamolio za pomoć, da se samo neopran i odjeven skljokao na krevet, da nije morao osjetiti ponižavajući dodir tih spretnih ruku. Usprkos Dalglieshovoj mirnoći, slutio je da mu svaki dodir njegova golog tijela predstavlja samo neugodnu dužnost. Sam se pak iznenadio nelogičnom strahu što bi ga osjetio na svaki Dalglieshov dodir. Najradije bi bio zavikao: — Što radite ovdje? Odlazite; ne uplećite se, ostavite nas na miru. - Poriv je bio

snažan, pa je gotovo povjerovao da je glasno izgovorio te riječi. A kad ga je njegov privremeni bolničar udobno smjestio u krevet, naglo mu zaželio laku noć i odmah izišao ne progovorivši više ni riječi, Henry je znao da je Dalgliesh tako postupio zato što ne bi mogao podnijeti ni najmanju riječ zahvalnosti.

IV ZLOKOBNA OBALA

1 Probudili su ga nešto prije sedam neugodni, poznati zvukovi — klokotanje u odvodnim cijevima, lupanje aparata, cviljenje invalidskih kolica, iznenadni užurbani koraci, izvještačeno vedri glasovi. Sav omamljen, govoreći sam sebi kako su kupaonice sada potrebne pacijentima, odlučno je zaklopio oči da ne gleda sumornu, bezličnu sobu i prisilio se da ponovno zaspi. Kad se jedan sat kasnije probudio iz nemirna sna, u dograđenoj zgradi vladala je tišina. Kao kroz maglu sjetio se lika u smeđoj redovničkoj halji, koji mu je bio stavio šalicu čaja na noćni ormarić. Bio je hladan, sivkast, prošaran mlijekom. Navukao je kućni ogrtač i pošao u potragu za kupaonicom.

Kako je i očekivao, doručak su servirali u zajedničkoj blagovaonici. No osam i trideset bilo je ili prerano ili prekasno za većinu stanovnika Toynton Grangea. Kad je ušao, samo je Ursula Hollis doručkovala. Plaho mu je poželjela dobro jutro, a zatim ponovno spustila oči na knjigu, nesigurno naslonjenu na staklenku meda. Doručak je bio jednostavan, ali dostatan: zdjelica pekmeza od jabuka, domaći müsli koji se uglavnom sastojao od zobenih pahuljica, mekinja i ribanih jabuka, crni kruh i margarin, red kuhanih jaja, označenih imenom, svako u svojoj šalici. Ostala su još dva, hladna.

Vjerojatno su sva bila skuhana ranije, a oni koji su htjeli topla jaja, morali su se potruditi da dođu na vrijeme. Dalgliesh je uzeo jaje na kojem je olovkom bilo napisano njegovo ime. Na vrhu je bilo želatinozno, a pri dnu tvrdo. Bilo je zacijelo potrebno perverzno kulinarsko umijeće, pomislio je, da bi se to postiglo.

Poslije doručka pošao je u potragu za Ansteyem da mu zahvali na gostoprimstvu te da ga upita treba li mu što iz Warehama. Odlučio je da dio poslijepodneva posveti kupovini kako bi se udobno smjestio u Michaelovoj kućici. Premda se činilo da u zgradi nema nikoga, Dalgliesh je ubrzo našao

Ansteya s Dorothy Moxon u kancelariji. Sjedili su za stolom s otvorenom knjigom pred sobom. Kad je pokucao i ušao, oboje su u isto vrijeme podigli glave kao da ih je otkrio u zavjeri. Čini se da im je trebalo nekoliko sekundi da shvate tko je. Ansteyev smiješak, kad se naposljetku ukazao, bio je umiljat kao i uvijek, ali oči su mu bile zabrinute, a pitanja u vezi s udobnosti gosta samo formalnost. Dalgliesh je osjetio da Anstey ne bi žalio za njegovim odlaskom. Anstey je sebe možda rado vidio u ulozi gostoljubiva srednjovjekovnog opata, koji uvijek rado dijeli kruh i pivo, ali zapravo čezne za gostoljubivošću bez gostiju. Rekao je da ne treba ništa iz Warehama i upitao Dalgliesha koliko kani ostati u »Kući nade«. Naravno, dodao je, nema nikakve žurbe. Njihov gost ne smije ni pomisliti da nekome smeta. Kad je Dalgliesh odgovorio da će ostati samo dok složi i spakuje knjige oca Baddelya, bilo mu je teško sakriti olakšanje. Predložio je da mu pošalje Philbyja s ambalažom, sanducima za pakiranje. Dorothy Moxon je šutjela. I dalje je netremice promatrala Dalgliesha kao da je odlučila da nijednim treptajem sumornih očiju ne pokaže da je njegova prisutnost smeta i da se želi ponovno posvetiti glavnoj knjizi.

Odahnuo je kad se vratio u »Kuću nade«, kad je ponovno oćutio poznati crkveni miris, i već se radovao dugoj istraživačkoj šetnji strmom obalom prije odlaska u Wareham. No nije još stigao ni izvaditi stvari iz kovčega i obuti čvrste cipele za pješačenje kad je začuo da se ispred zgrade zaustavio autobus za pacijente. Prišavši prozoru, ugledao je Philbyja kako istovaruje obećanu ambalažu. Podigao je sanduk na ramena i žustrim se koracima uspeo kratkim puteljkom, pa nogom otvorio vrata, unoseći sa sobom jak zadah ustajala znoja.

— Ima ih još straga - primijetio je otresito, spustivši sanduk Dalglieshu pred noge.

Bio je to očito poziv da mu ih pomogne istovariti, i Dalgliesh ga je prihvatio. Sada je prvi put vidio domara pri punom svjetlu, i slika mu se nije nimalo svidjela. Štoviše, u životu je upoznao malo ljudi koji su bili toliko fizički odbojni. Philby je bio jedva nešto viši od metar i pedeset, zdepast, kratkih i debelih ruku i nogu, blijedih i bezobličnih poput zguljenih debala.

Glava mu je bila okrugla, a koža, premda je uglavnom bio na suncu i zraku, ružičasta, sjajna i posve glatka poput napuhnutog balona. Njegove oči bile bi mnogo izrazitije na privlačnijem licu. Bile su malo kose s velikim crnoplavim

šarenicama. Rijetka crna kosa bila je začešljana preko zaobljene lubanje i završavala je neurednim, masnim čupercima. Na nogama je imao sandale, desnu svezanu uzicom, a na tijelu prljave bijele hlačice, gotovo nedolično kratke, te potkošulju zamrljanu znojem. Preko svega toga prebacio je smeđu redovničku halju, rastvorenu, koju je pridržavao samo konop oko pasa. Bez te neobične odjeće izgledao bi prljavo i sumnjivo, a u njoj se svakako doimao mračno.

Budući da se nije pomakao da ode kad su istovarili sve sanduke, Dalgliesh je zaključio da očekuje napojnicu. Pruženi novčići kliznuli su u džep habita s prokušanom prefriganošću, ali bez riječi zahvale. Dalgliesh je sa zanimanjem ustanovio da usprkos skupom eksperimentu s domaćim jajima nisu izumrli svi ekonomski zakoni u tom utočištu bratske ljubavi, daleko od svijeta. Philby je za oproštaj pakosno udario tri sanduka nogom kao da želi pokazati da su kvalitetni i da je zaslužio napojnicu. Kad su na njegovo razočaranje ostali čitavi, još ih je jednom kiselo pogledao i otišao. Dalgliesh se pitao gdje li je Anstey pronašao taj osebujni dodatak svom osoblju. Philby je bio slika i prilika klasičnog silovatelja na uvjetnoj slobodi, ali možda je to bilo pretjerano i za jednog Wilfreda Ansteya.

I drugi pokušaj da se makne od kuće spriječio je posjetitelj. Ovaj put bila je to Helen Rainer koja je kratki put od Toynton Grangea do »Kuće nade« prevalila biciklom, natovarenim njegovom posteljinom. Wilfred se bojao, objasnila mu je, da posteljina u »Kući riade« nije prozračena. Dalgliesh se začudio što nije iskoristila priliku da dođe s Philbyjem autobusom. No možda joj se gadila njegova blizina, što bi bilo razumljivo. Ušla je tiho ali žustro ne dajući mu previše do znanja da joj smeta, no jasno mu je pokazala kako nije došla da s njim razgovara jer je čekaju važnije dužnosti. Zajedno su stali namještati krevet. Sestra Rainer spretno je i stručno navlačila i preklapala plahte, pa se Dalgliesh, zaostajući sekundu-dvije iza nje, osjećao sporim i nespretnim. Najprije su radili u tišini. Nije bio siguran je li došao pravi trenutak da je taktično upita kako je nastao nesporazum zbog kojeg nitko nije došao posjetiti oca Baddeleya posljednje večeri njegova života.

Boravak u bolnici zacijelo ga je zastrašio.

— Vjerojatno sam preosjetljiv — reče Dalgliesh upotrijebivši snagu volje - ali žao mi je što nitko nije bio s ocem Baddeleyem kad je umro ili ga barem posjetio kasnije te večeri da vidi je li s njim sve u redu.

S pravom bi mu mogla odgovoriti, pomislio je, da ta kritika, premda posredna, nije umjesna jer dolazi od čovjeka koji gotovo trideset godina nije pokazao da mari za tog starca. Međutim, odgovorila mu je bez gorčine, gotovo nestrpljivo: — Da, to nije bilo u redu. Medicinski se ne bi ništa promijenilo, ali do tog nesporazuma nije smjelo doći, netko od nas morao ga je posjetiti. Hoćete li i treći pokrivač? Ako ga nećete, vratit ću ga u Toynton Grange, jer je naš.

— Dva će mi biti dosta. Što se zapravo dogodilo?

— Ocu Baddeleyu? Umro je od akutnog miokarditisa.

— Htio sam pitati kako je došlo do tog nesporazuma?

— Kad je stigao iz bolnice, servirala sam mu za ručak hladno pile i salatu, a zatim mu pomogla da prilegne poslije ručka. Počinak mu je bio potreban. Dot mu je poslije podne donijela čaj i pomogla mu da se opere.

Odjenula mu je pidžamu. Tražio je da preko nje stavi reverendu. Nešto poslije pola sedam pripravila sam mu kajganu. Uporno je zahtijevao da ga te večeri više nitko ne posjećuje osim, dakako, Grace Willison, ali ja sam mu rekla da će netko navratiti oko deset. To ga je, izgleda, potpuno zadovoljilo.

Rekao je da će žaračem pokucati na zid ako mu ne bude dobro. Zatim sam otišla u susjedstvo i zamolila Millicent da pripazi na njegov eventualni signal.

Rekla je da će ga pogledati prije spavanja. Barem sam je tako razumjela.

Očito je mislila da ćemo doći Eric ili ja. Kako rekoh, to se nije smjelo dogoditi. Ja sam kriva. Eric nije kriv. Kao njegova bolničarka, morala sam se pobrinuti za njega i spremiti ga na spavanje.

— Kad je inzistirao na tome da bude sam — nastavio je Dalgliesh - jeste li dobili dojam da očekuje nekog posjetioca?

— A koga bi drugog mogao očekivati osim jadne Grace? Mislim da mu je bilo dosta ljudi dok je bio u bolnici, pa je samo htio malo mira.

— A te večeri svi ste bili u Toynton Grangeu?

— Svi osim Henryja koji se još nije bio vratio iz Londona. A gdje bismo drugdje bili?

— Tko mu je raspakirao kovčeg?

— Ja. Primili su ga u bolnicu kao hitni slučaj, pa je imao malo stvari, samo one koje smo našli pokraj njegova kreveta.

— Njegovu Bibliju, molitvenik, njegov dnevnik?

Bezizražajno ga je pogledala, a zatim se ponovno sagnula da poravna

pokrivač.

— Da. — Što ste učinili s tim stvarima?

— Ostavila sam ih na stoliću pokraj njegova naslonjača. Možda ih je kasnije spremio.

Znači, dnevnik je bio s ocem Baddeleyem u bolnici, pa je sve ažurno zapisao. Ako Anstey nije lagao izjavivši da dnevnika nije bilo idućeg jutra, netko ga je uklonio u neko doba u tih dvanaest sati.

Pitao se kako da formulira iduće pitanje a da u njoj ne pobudi sumnju.

— Možda ste ga zanemarili u životu — reče Dalgliesh naizgled nehajno ali ste se temeljito pobrinuli za njega poslije njegove smrti. Najprije kremiranje, a zatim ukop. Nije li to bilo malo pretjerano?

Na njegovo iznenađenje, iz nje je provalila bujica riječi kao da ju je potaknuo da podijeli s njim opravdano ogorčenje: - Pa naravno da je bilo pretjerano! I smiješno! Millicent je kriva. Ispričala je Wilfredu kako joj je Michael često govorio da bi htio biti kremiran. Ne znam ni kada ni zašto.

Premda su bili susjedi, nisu bili baš tako prisni. Ali, tako ona kaže. Wilfred je pak bio uvjeren da Michael želi pravi kršćanski sprovod, pa je jadnik dobio jedno i drugo. Zbog toga je bilo dodatnih teškoća i troškova, a prijavu smrti morao je uz Erica potpisati i doktor McKeith iz Warehama. A sva ta gužva samo zato što je Wilfreda pekla savjest.

— Pekla savjest? Zbog čega?

— Ah, ni zbog čega. Samo mi se činilo da Wilfred smatra kako je Michael na neki način bio zanemaren... uobičajena grižnja savjesti ožalošćenih. Hoće li vam ovaj jastuk biti dobar? Prilićno je kvrgav, a sudeći po vašem izgledu, mislim da vam ne bi škodio zdrav noćni san. Samo dođite gore u Grange ako vam nešto zatreba. Mlijeko nam ostavljaju kod vrata na granici imanja. Naručila sam za vas pola litre mlijeka na dan. Ako vam je to previše, u Grangeu ga uvijek možemo upotrijebiti. Imate li sve što vam treba? .

Ne želeći se opirati njezinoj strogoj disciplini, Dalgliesh je samo pokorno potvrdio. Odrješitost sestre Rainer, njezina samouvjerenost i usredotočenost na posao kojim se bavila, pa i njezin ohrabrujući osmijeh na odlasku — sve ga je to svelo na status pacijenta. Kad je odgurala bicikl puteljkom i ponovno se popela na njega, Dalgliesh je imao osjećaj da ga je posjetila patronažna

sestra. No gledao ju je s više poštovanja. Kao da mu nije zamjerila na pitanjima i bila je svakako vrlo susretljiva. Zašto, pitao se.

2 Jutro je bilo toplo i maglovito, a nebo zastrto niskim oblacima. Kad je prešao dolinu i stao se s mukom uspinjati stjenovitim puteljkom, iz oblaka su se počele spuštati prve krupne kapi kiše. More je bilo mliječnoplavo, mutno i tromo, a valovi istočkani kapima kiše i načičkani promjenljivim šarama plutajuće pjene. Osjećao se dah jeseni kao da netko u daljini spaljuje lišće ne odajući se ni oblačićem dima. Uski puteljak uspinjao se uz rub litice, čas tako blizu da je Dalgliesh na trenutak osjetio vrtoglavu opasnost, čas krivudajući prema unutrašnjosti između vjetrom raščerupanih nakupina brončano-smeđe paprati i niskog grmlja kupine čije su crne bobe bile tvrde i suhe za razliku od sočnih plodova podalje od obale. Rt je bio ispresijecan niskim i polusrušenim suhozidovima te išaran malim vapnenim stijenama.

Neke su od njih, poluzakopane, nesigurno stršale iz zemlje, kao da će se svaki čas srušiti, nalik na ostatke porazbacanih nadgrobnih spomenika.

Dalgliesh je oprezno hodao. Bila mu je to prva šetnja u prirodi poslije bolesti. Zbog zahtjevnosti njegova posla šetnja mu je uvijek bila rijedak i posebni užitak. U početku se kretao malo nesigurno, opreznim koracima rekonvalescenta, ali ubrzo su osjetila i mišići ponovno otkrili poznate užitke, ne prihvaćajući ih neobuzdano i veselo, nego blago i spokojno kao stare znance: kratak metalni i hrapav pjev crnogrlih batića što su živahno lepršali oko kupina; osamljeni crnoglavi galeb na izboju stijene, nepomičan poput izrezbarenog lika na pramcu broda; buseni petrovaca sa svojim grimiznim štitastim cvatovima-, maslačci, jarkožuti vršci na izblijedjeloj jesenskoj travi.

Nakon deset minuta hoda puteljak se počeo blago spuštati sve dok se naposljetku nije ukrstio s uskim putom koji je vodio od ruba litice prema unutrašnjosti. Pet-šest metara pred morem prešao je na blago nagnutu visoravan obraslu jarkozelenom travom i mahovinom. Potaknut sjećanjem, Dalgliesh je stao kao ukopan. Ovo je najvjerojatnije mjesto, pomislio je, na

kojem je Victor Holroyd rado sjedio, s kojeg se bacio u smrt. Načas je zažalio što mu se našlo na putu. Pomisao na nasilnu smrt iznenada se neugodno nametnula njegovu euforičnom raspoloženju. No mjesto je nedvojbeno bilo privlačno, osamljeno i zaštićeno od vjetra, prožeto osjećajem mira, nesigurnog mira za čovjeka prikovanog na invalidska kolica, jer je samo snaga kočnica održavala ravnotežu između života i smrti. No možda je i to bio dio privlačnosti. Možda je samo u toj ravnoteži, visoko iznad mora, na tom samotnom potezu mahovine, frustrirani Holroyd, prikovan na kolica, mogao steći privid slobode, privid vlasti nad svojom sudbinom. Možda je oduvijek kanio na tom mjestu potražiti konačni spas, pa je mjesec za mjesecom uporno tražio da ga doguraju tamo i čekao povoljnu priliku pazeći da nitko u Toynton Grangeu ne posumnja u njegovu pravu namjeru. Dalgliesh je nagonski stao istraživati tlo. Prošlo je više od tri tjedna od Holroydove smrti, ali mu se činilo da još razabire u travi neznatna udubljenja od kotača pa i manje izrazite tragove što su ih ostavili policajci gazeći uokolo.

Prišao je rubu litice i pogleđao dolje. Ostao je bez daha od tog veličanstvenog i zastrašujućeg pogleda. Stijene su se promijenile, i vapnenac je ustupio mjesto gotovo okomitom zidu crnkaste gline prošarane vapnenastim kamenom. Gotovo pedeset metara niže litica se spajala sa širokim prirodnim nasipom od razlomljenih gromada, ploča i bezobličnih plavocrnih stijena koje su izgledale tako kao da ih je obalom bijesno razbacala nečija divovska ruka. Bila je oseka, i kosa linija pjene tromo se micala među najudaljenijim stijenama. Dok je promatrao tu kaotičnu i tjeskobnu kamenu i vodenu pustoš te pokušavao zamisliti kako je završio Holroydov pad, sunce se na mahove promaljalo iza oblaka, pa se suncem obasjani pojas pomicao rtom — osjećao je njegovu toplinu na zatiljku poput dodira ruke - pozlaćujući paprat, marmorirajući razbacano stijenje. No obala je ostala u sjeni, sablasna i neprijazna. Dalgliesh je načas povjerovao da gleda nekakvu prokletu, zlokobnu obalu na kojoj nikada ne sja sunce.

Dalgliesh se bio uputio prema crnoj kuli označenoj na crtežu oca Baddeleya, ne toliko iz znatiželje koliko iz potrebe da odredi cilj svoje šetnje. Još obuzet mislima o Hoiroydovoj smrti, stigao je do kule gotovo neočekivano. Bila je to nezgrapna, zastrašujuća, apsurdna građevina, kružna do dvije trećine visine, pokrivena osmerokutnom kupolom, nalik na soljenku, s osam uskih prozora s čijih se stakala odražavalo svjetlo na sve strane

svijeta, pa je kula donekle podsjećala na svjetionik. Sa zanimanjem ju je obišao dotičući crni zid. Bila je sagrađena od vapnenastih blokova obloženih crnim škriljevcem koji se na suncu presijavao poput ulaštenog crnog jantara.

Mjestimice se škriljevac odljuštio, pa je površina na tim mjestima bila šarena; crne sedefaste ljuske bile su razasute uz podnožje zida i svjetlucale u travi. Na sjevernoj strani, zaklonjenoj od mora, izrastao je splet biljaka, kao da je netko jednom pokušao na tom mjestu uzgojiti mali vrt. Od njega nije ostalo ništa osim nepravilnih skupina miholjskih zvjezdana, samozasijanih zjevalica, nevena i potočarki te jedna jedina požutjela ruža s dva bijela, osušena pupoljka, čija se stabljika savila prema kamenu kao da, pomirena sa sudbinom, čeka prvi mraz.

Na istočnoj strani bio je kićeni kameni trijem iznad hrastovih vrata sa željeznim okovima. Dalgliesh je s mukom podigao tešku kvaku i okrenuo je, ali vrata su bila zaključana. Podigavši pogled, zapazio je grubu spomenploču s urezanim natpisorm U OVOJ KULI UMRO JE WILFRED MANCROFT ANSTEY 27. LISTOPADA 1887. U 70. GODINI ŽIVOTA CONCEPTIO CULPA NASCI PENA LABOR VITA NECESSI MORI ADAM IZ ST. VICTORA AD 1129. Čudan epitaf za viktorijanskog seoskog plemića i apsurdno mjesto za umiranje. Sadašnji vlasnik Toynton Grangea naslijedio je možda dio te ekscentričnosti. CONCEPTIO CULPA: moderni čovjek odbacio je teološki nauk o istočnom grijehu s ostalim neugodnim dogmama; zacijelo je već 1887. bio zastario. NASCI PENA: anestezija se smilovala i podrila valjanost te dogmatske tvrdnje. LABOR VITA: ne, ako je čovjeku dvadesetog stoljeća mogla pomoći tehnologija. NECESSI MORI: da, u tome je problem. Smrt. Čovjek ju je mogao ignorirati, bojati je se, čak je i pozdraviti, ali je nije mogao nikada pobijediti. Ostala je, nametljiva ali i trajnija od takvih nadgrobnih spomenika. Smrt: ista jučer, danas i zauvijek. Je li Wilfred Mancroft Anstey sam odabrao i našao utjehu u tom sumornom, neobičnom mementu mori?

Nastavio je hodati rubom litice koja se uzdizala iznad šljunčane plaže u malom zaljevu. Dvadesetak metara dalje neravni se puteljak spuštao na plažu, strm i vjerojatno opasan za kišnih dana. Nastao je očito prirodnim, zahvalnim rasporedom ravnih površina stijena, ali i čovjekovim radom.

Neposredno ispod njega greben je prelazio u gotovo okomitu vapnenu stijenu. Iznenađeno je ustanovio da se već u to rano doba dana dvojica muškaraca, vezana užetom, uspinju stijenama. U prvom, gologlavnom liku odmah je prepoznao Juliusa Courta. Kad je drugi podigao glavu, Dalgliesh je na trenutak ugledao lice ispod crvenog planinarskog šljema. Courtov pratilac bio je Dennis Lerner.

Penjali su se polako ali stručno, tako stručno da se nije htio povući, ne bojeći se da će im iznenadna pojava promatrača poremetiti koncentraciju.

Očito su već i prije svladavali taj uspon. Sada su bili na posljednjoj dionici.

Promatrajući Courtove gipke, spretne pokrete, njegove udove pružene poput pijavica na površini stijene, sjetio se sličnih doživljaja iz svog djetinjstva i u mislima se uspinjao s njima i planirao svaki pojedini stadij: presjeći desno otprilike pet metara i osigurati se klinovima: zatim nagore i dalje do malog izbojka stijene; osvojiti sljedeći kuk preko stjenovite police; popeti se duž žlijeba s dva klina i omčom do vodoravne pukotine; ponovno žlijebom do male police u kutu, završni uspon s dva klina.

Deset minuta kasnije Dalgliesh je polako prišao mjestu gdje se Julius upravo penjao preko ruba litice. Uspravio se i stao, malo zadihan, do Dalgliesha. Bez riječi zabio je klin u pukotinu stijene pokraj ovećeg kamenog bloka, provukao uže kroz ušicu klina i oko pasa, pa stao povlačiti uže. S litice se začuo veseli povik. Julius se naslonio na kameni blok, s užetom oko pasa, te povikao: - Penji se kad budeš spreman — te počeo oprezno vući uže, centimetar po centimetar. Ni petnaest minuta kasnije Lerner je stao pokraj njega i počeo motati uže, a zatim žmirkajući skinuo naočale u čeličnim okvirima, obrisao tragove morske pjene ili kiše s lica i drhtavim rukama ponovno namjestio naočale.

— Jedan sat i dvadeset minuta — reče Julius pogledavši na sat. — Naš rekord. - Okrenuo se prema Dalglieshu. — Na ovom dijelu obale nema mnogo pogodnih uspona zbog škriljevca, pa pokušavamo poboljšati vrijeme.

Bavite li se i vi ovim sportom? Mogao bih vam posuditi opremu.

— Nisam mnogo planinario poslije škole, a sudeći po onome što sam vidio, nisam tako vješt kao vi.

Nije im objasnio da je poslije bolesti još preslab za bezbrižno penjanje.

Nekad bi možda smatrao potrebnim da opravda takvo odbijanje, ali već nekoliko godina nije mu bilo do toga kako će ljudi ocijeniti njegovu hrabrost.

— Wilfred se nekada penjao sa mnom — reče Julius. — No prije tri mjeseca otkrili smo da je netko namjerno iskrzao njegov konop. Slučajno smo se spremali svladati baš ovaj uspon. Nije htio tražiti krivca. Vjerojatno je netko iz Toynton Grangea na taj način izrazio svoje negodovanje. Wilfred doduše mora očekivati takve povremene nezgode. Profesionalni rizik kad glumiš boga. Nije nikada bio u pravoj opasnosti. Uvijek inzistiram na pregledu opreme prije negoli krenemo. No to ga je naljutilo, a možda i pružilo dobrodošli izgovor da se okani penjanja. Nije mu baš išlo. Sada ovisim o Dennisu i čekam da dobije slobodan dan. Kao danas.

Lerner se okrene i nasmiješi Dalglieshu. Smiješak mu je preobrazio lice, oslobodio ga napetosti. Odjednom se doimao poput dječaka.

— Uglavnom se bojim kao i Wilfred — povjerio mu se — ali učim.

Divno je, i sve mi se više sviđa. Ni kilometar odavde je blagi uspon koji počinje od stjenovite police na kojoj se gnijezde tankokljuni tučnjaci. Odande smo Julius i ja krenuli. Doista je vrlo blag. Mogli bismo ondje pokušati ako hoćete.

Njegova dječačka gorljivost i želja da i drugi podijele njegov užitak bile su Dalglieshu simpatične.

— Ne znam hoću li se toliko zadržati u Toyntonu da bi se to isplatilo.

Zapazio je hitar pogled što su ga njih dvojica razmijenili, gotovo neprimjetni susret očiju. Što li je značio? Olakšanje? Upozorenje?

Zadovoljstvo? Šutjeli su sve dok Dennis nije smotao uže. Zatim je Julius pokazao glavom prema crnoj kuli.

— Ružna je, zar ne? Wilfredov pradjed podigao ju je tek pošto je ponovno sagradio Grange na mjestu nekadašnjeg malog elizabetinskog dvorca koji je izgorio 1843. Šteta. Zacijelo je bio slikovitiji od današnje zgrade.

Pradjed nije imao oko za ljepotu oblika. Ni zgrada ni ova ludorija nisu baš uspjele, nije li tako?

— Kako to da je ovdje umro? - upita Dalgliesh. - Hotimice?

— Moglo bi se reći. Bio je jedan od onih neljubaznih i svojeglavih ekscentrika kojima je, čini se, vrvjelo viktorijansko doba. Izmislio je vlastitu religiju koja se osnivala, koliko mi je poznato, na Otkrivenju. Početkom 1887. zazidao se u kuli i gladovao sve dok nije umro. Sudeći po prilično zbrkanoj oporuci, čekao je drugi Kristov dolazak; nadam se da ga je dočekao.

— I nitko ga nije spriječio u tom naumu?

— Nitko nije ni znao da je ovdje. Stari je bio lud, ali i lukav. Ovdje je sve potajno pripremio - kamen, žbuku i ostalo — pa svima rekao da ide na zimovanje u Napulj. Našli su ga tek poslije tri mjeseca. Razgulio je prste do kosti pokušavajući se osloboditi. Nažalost, predobro je obavio zidarski posao, jadnik.

— Grozno!

— Da. Nekada, prije negoli je Wilfred zabranio pristup na imanje, mještani su izbjegavali ovo mjesto, ali i ja ga izbjegavam, otvoreno govoreći.

Otac Baddeley povremeno bi dolazio ovamo. Kako kaže Grace Willison, izmolio bi nekoliko molitvi za pradjedovu dušu, poprskao kulu svetom vodom i time je valjda dekontaminirao. Wilfred je koristi za meditacije, barem tako on tvrdi. Osobno mislim da dolazi ovamo kako bi pobjegao iz Grangea. Čini se da ga ne muče zlokobne obiteljske uspomene, premda one zapravo i nemaju s njim veze. On je posvojče. Ali, vjerojatno vam je Millicent Hammitt več sve ispričala.

— Još nije. Nisam s njom gotovo ni razgovarao.

— Ne brinite, ispričat će vam.

— Meni se sviđa crna kula — javi se Dennis na Dalglieshovo iznenađenje. - Pogotovu ljeti kad ovdje vlada mir i kad sunce obasja crni kamen. Ona je zapravo simbol, zar ne? Izgleda magično, nestvarno, kao da je sagradena da bi se djeca zabavljala. A iza svega toga krije se strava, bol, ludilo i smrt. Jedanput sam to rekao ocu Baddeleyu.

— I što je odgovorio? - upita Julius.

— Rekao je: »Ne, sinko. Iza svega toga krije se Božja ljubav.« — Ne treba mi falički simbol što ga je podigao viktorijanski ekscentrik — grubo reče Julius — da me podsjeća na ono što me čeka. Poput svih razumnih ljudi, znam se i sam braniti.

— Kako? — upita Dalgliesh.

Premda izrečeno mirnim glasom, to je pitanje i njemu samom zazvučalo poput zapovijedi. Julius se nasmiješi.

— Novcem i onim što mogu njime kupiti: odmor, prijatelje, ljepotu, putovanje. Kad sve to zakaže, a jednoga dana neizbježno hoće, kako me upozorio i vaš prijatelj otac Baddeley, kad Dennisova četiri konja Apokalipse preuzmu vlast, ostaju mi još tri metka u pištolju. — Ponovno je podigao pogled prema kuli. - U međuvremenu mi ne trebaju nikakva upozorenja. U mojim žilama kola pola irske krvi, pa sam stoga praznovjeran. Spustimo se na plažu.

Polako i oprezno spuštali su se klizavim puteljkom. Na podnožju litice bila je uredno složena smeđa redovnička halja Dennisa Lernera, pritisnuta kamenom. Odjenuo ju je, svezao konopcem oko pasa, izuo cipele i obuo sandale što ih je izvadio iz džepa, pa se tako preobražen i s planinarskim šljemom pod rukom pridružio Dalglieshu i Courtu koji su gazili po šljunku.

Bili su svi umorni, pa nitko nije progovorio ni riječi sve dok se izgled litice nije promijenio kad su se našli ispod crnog škriljevca. Obala je izbliza bila još neobičnija — široka, sjajna, glinena ravnina prošarana kamenjem, raspucana i razlomljena kao od potresa, gola, nemilosrdna. Lokve su bile plavocrne jame okićene sluzavom morskom travom; nijedno sjeverno more nije se odlikovalo takvim egzotičnim zelenilom. Čak su i uobičajeni, sveprisutni otpaci — smolaste trijeske, kartonske kutije u kojima se sakupljala prljava pjena, boce, ostaci smolom ulijepljenih konopaca, krhke izblijedjele kosti morskih ptica — nalikovali na kobne posljedice katastrofe, na tužne ostatke mrtvoga svijeta.

Kao po dogovoru, približili su se jedan drugome oprezno birajući put preko ljepljivih stijena sve do mjesta gdje je more ispiralo ravnije kamenje, pa je Dennis Lerner morao podići habit. Julius je iznenada zastao i okrenuo se prema litici. Okrenuo se i Dalgliesh, samo je Dennis netremice gledao prema moru.

— Plima je brzo nadolazila. Zacijelo je već bila doprla dovde. Spustio sam se na plažu ovim putem kojim smo sada došli. Morao sam nekoliko minuta naporno trčati, ali taj je put bio bliži, zapravo jedini. Nisam vidio ni njega ni kolica dok sam posrtao po šljunku. Kad sam stigao do crne litice, morao sam se prisiliti da ga pogledam. Isprva nisam zamijetio ništa neobično, samo more koje se pjenilo između stijena, a tada sam ugledao jedan od

kotača njegovih kolica. Ležao je nasred jedne glatke stijene, a krom i metalne šipke svjetlucali su na suncu. Izgledao je vrlo dekorativno, točno nasred stijene, pa sam čak pomislio da nije slučajno tamo dospio. No vjerojatno je odskočio od siline udarca i otkoturao se na tu stijenu. Sjećam se da sam ga podigao i bacio ga na obalu glasno se smijući. Od šoka, čini mi se. Zvuk je odjeknuo od litice.

Ne okrenuvši se, Lerner je izustio prigušenim glasom: — Sjećam se. Čuo sam te. Mislio sam da se Victor smije; kao da se Victor smijao.

— Znači, vidjeli ste nesreću? — upita Dalgliesh.

— S udaljenosti od pedesetak metara. Poslije ručka vratio sam se kući iz Londona i odlučio poći na kupanje. Bio je izuzetno topao dan za rujan. Baš kad sam se popeo na uzvisinu, vidio sam kako kolica poskakujući hitaju prema ponoru. Nisam mogao ništa učiniti, ni ja ni bilo tko drugi. Dennis je ležao na travi desetak metara od Holroyda. Skočio je na noge i potrčao za kolicima tuleći poput narikače. Zatim je stao amo-tamo trčati duž ruba litice lomatajući rukama poput velike smeđe, sulude vrane.

— Znam da se nisam baš hrabro ponio — reče Lerner stisnutih usana.

— Nije bilo ni prilike da pokažeš hrabrost, momče. Nitko ne bi od tebe tražio da se baciš s litice za njim, premda sam na trenutak pomislio da ćeš to i učiniti. - Obratio se ponovno Dalglieshu: - Ostavio sam Dennisa da potrbuške leži na travi. Mislim da je bio u šoku. Samo sam mu zaurlao da ode po pomoć u Toynton Grange, a zatim krenuo puteljkom. Dennisu je trebalo desetak minuta da se pribere i pomakne. Bilo bi razboritije da sam više pažnje obratio njemu i poveo ga dolje sa sobom da mi pomogne potražiti leš. Zamalo ga nisam našao.

— Kolica su zacijelo prilično brzo sletjela s litice ako su se zaustavila čak ovdje — primijeti Dalgliesh.

— Čudno, zar ne? Tražio sam ga bliže obali. Zatim sam pet-šest metara desno ugledao hrpu metala do koje je već dopirala plima. Naposljetku sam spazio i Holroyda. Izgledao je poput velike nasukane ribe što se valjda na pličini. Lice mu je bilo blijedio i podbuhlo, no bilo mu je takvo i za života, jadniku. Zbog steroida što mu ih je davao Eric. Izgledao je groteskno.

Zacijelo se odvojio od kolica prije udarca; u svakom slučaju, ležao je podalje od olupine. Toga je dana na sebi imao samo hlače i pamučnu košulju, ali košulju su rastrgale stijene i odvuklo more, pa sam vidio samo njegov

masivni bijeli torzo kako se okreće i nadiže na plimnom valu. Na glavi je imao duboku otvorenu ranu. Vratna arterija bila mu je prerezana. Zacijelo je iskrvario, a za ostalo se pobrinulo more. Kad sam došao do njega, pjena je oko njega još bila ružičasta, pa me podsjetila na pjenušavu kupku. Izgledao je kao da u sebi nema ni kapi krvi, kao da je već mjesecima u moru.

Beskrvno tijelo, polugolo, koje se valjalo u vodi.

Leš bez kapi krvi. Ubojstvo bez kapi krvi.

Te su riječi nehotice proletjele Dalglieshovim mislima.

— Kako ste ga uspjeli dovući na obalu? — upitao je Courta što je ravnodušnije mogao.

— Nije bilo lako. Kako rekoh, plima je brzo nadolazila. Uspio sam provući ručnik kroz njegov pojas pa sam ga pokušao izvući na jednu višu stijenu, vrlo nedostojanstveno, moram priznati, i nespretno. Bio je mnogo teži od mene, a težina mu se povećala i zbog promočenih hlača. Bojao sam se da će mu ih voda skinuti. Vjerojatno ne bi smetalo da je i ostao bez njih, ali u tom trenutku činilo mi se važnim da mu sačuvam barem nekakvo dostojanstvo. Iskoristio sam svaki val da ga odvučem bliže obali i, koliko se sjećam, uspio sam ga dovući do ove stijene. I sam sam bio promočen do kože i drhtao usprkos vrućini. Sjećam se da sam se čudio što mi se odjeća nije osušila na suncu.

Dok je Court pričao, Dalgliesh je gledao Lernerov profil. Na tankom vratu, crvenom od sunca, bilo je radilo kao pumpa.

— Nadajmo se — reče ravnodušno — da je Holroydova smrt bila manje bolna njemu nego vama.

Julius Court se nasmije.

— Ne zaboravite da nema svatko vaše profesionalno sklonosti prema takvoj zabavi. Kad sam ga dovukao do stijene, grčevito sam ga držao, kao što ribar drži svoju lovinu, sve dok nisu stigli s nosilima iz Toynton Grangea.

Došli su posrćući plažom, kraćim putem, usplahireni, padajući preko kamenja, prekrcani poput neorganiziranih izletnika.

— A kolica?

— Sjetio sam ih se tek kad smo stigli u Toynton. Bila su, dakako, otpisana. Svi smo to znali. No pomislio sam da bi ih policija htjela pregledati da provjeri jesu li kočnice bile neispravne. Mudro od mene, zar ne? Čini mi se da to nikom drugom nije palo na um. Međutim, kad su iz Grangea ponovno

otišli u potragu, pronašli su samo kotače i srednji dio. Nedostajali su bočni dijelovi i mehanizam ručne kočnice. Policija je idućeg jutra temeljitije pretražila obalu, ali bez uspjeha.

Dalgliesh bi ga bio rado upitao tko je iz Toynton Grangea išao u potragu.

No odlučio je da ne pokaže radoznalost. Uvjeravao je sama sebe da ga sve to i ne zanima. Nasilna smrt nije ga se više ticala, a ta nasilna smrt neće ga se ni službeno ticati. Ipak, bilo je čudno da nisu pronašli dva bitna dijela invalidskih kolica. A na ovoj stjenovitoj obali s dubokim usjeklinama, jamama punim vode i mnogim skrovištima mogli su se savršeno sakriti takvi ostaci. Valjda se lokalna policija toga sjetila. Bit će to vjerojatno jedno od pitanja koje će im taktično morati postaviti. Otac Baddeley pisao mu je moleći ga pomoć dan prije Holroydove smrti, ali to nije značilo da ta dva događaja nisu bila ni u kakvoj vezi.

— Je li oca Baddeleya potresla Holroydova smrt? - upitao je. — Mislim da jest.

— Prilično, kad je doznao za nju. No to je bilo tek tjedan dana kasnije.

Dotad je istraga završila i Holroyd bio pokopan. Mislio sam da vam je to Grace Willison ispričala. Imali smo pune ruke posla s Michaelom i Victorom.

Kad je Dennis dotrčao u Grange s viješću o Holroydovoj nesreći, spasioci su krenuli ovamo ne rekavši pacijentima ni riječi. Bilo je to shvatljivo, ali i nezgodno. Kad smo četrdesetak minuta kasnije uteturali u Grange s mrtvim Holroydom koji je napola visio s nosila, Grace je upravo na kolicima prolazila predvorjem. Da uzbuđenje bude veće, doživjela je šok. U svakom slučaju, Wilfred je smatrao da bi se Michael mogao konačno potruditi da zaradi svoju plaću, pa je poslao Erica u »Kuću nade«. Eric je zatekao oca Baddeleya u mukama od srčanog infarkta. Pozvali smo stoga još jedna kola hitne pomoći — mislili smo da bi Michael mogao izdahnuti bude li se morao voziti u bolnicu s Victorovim posmrtnim ostacima - pa je starac otišao u sretnom neznanju. Odjelna sestra priopćila mu je vijest o Victorovoj smrti čim su liječnici smatrali da će je moći podnijeti. Prema njezinim riječima, mirno ju je primio, ali je očito bio uzrujan. Mislim da je Wilfredu pismeno izrazio sućut. Otac Baddeley bio je već svojim zvanjem obdaren umijećem da mirno prima vijest o smrti. Osim toga, on i Holroyd nisu bili posebno prisni. Vjerojatno ga je profesionalno uzrujala pomisao na samoubojstvo.

— Osjećam se krivim jer sam odgovoran - javi se iznenada Lemer tihim

glasom.

— Ili ste gurnuli Holroyda preko litice ili niste. Ako niste, osjećaj krivnje očito vam pruža zadovoljstvo.

— Što ako sam ga gurnuo?

— Onda je to opasno zadovoljstvo.

Julius se nasmije.

— Victor je počinio samoubojstvo. Svi to znaju... ti, ja i svatko tko je poznavao Victora. Ako počneš fantazirati o njegovoj smrti, budi sretan što sam to poslijepodne odlučio poći na kupanje i što sam se u pravom trenutku pojavio na uzvisini.

Kao po dogovoru, počeli su gacati šljunkovitom obalom.

Promatrajući Lemerovo blijedo lice, trzanje mišića u kutu njegovih mlohavih usta, zabrinuto žmirkanje. Dalgliesh je zaključio da su dosta razgovarali o Holroydu. Počeo se raspitivati o stijenama. Lemer se gorljivo okrenuo prema njemu.

— Divne su, zar ne? Volim raznolikost ove obale. Isti takav škriljevac imate na zapadu, u Kimmeridgeu; ondje ga zovu kimerički ugljen.

Bituminozan je, znate, možete čak njime ložiti. Iskušali smo ga u Toynton Grangeu. Wilfredu se svidjela zamisao da ne moramo kupovati gorivo. No tako je zaudarao da smo morali odustati od toga. Praktički nas je istjerao iz kuće svojim smradom. Mislim da su ga ljudi pokušavali iskorištavati već sredinom osamnaestog stoljeća, ali još nikome nije uspjelo da mu ukloni zadah. Ugljični škriljevac inače je bez sjaja i nezanimljiv, ali ako ga uglačate pčelinjim voskom, zablistat će kao ahat. Pa vidjeli ste učinak na crnoj kuli.

Ljudi su još u rimsko doba pravili ukrase od njega. Imam knjigu o geologiji ove obale kao vas zanima, a mogao bih vam pokazati i svoju zbirku fosila.

Wilfred misli da ih ne bi više smio sakupljati kad su stijene tako ogoljele, pa to više ne činim. No imarn prilično zanimljivu zbirku. Imam i komadić jedne narukvice. Mislim da je od škriljevca, iz željeznog doba. Šljunak je škripao pod nogama Juliusa Courta koji je hodao malo ispred njih. Okrenuo se i doviknuo Lerneru: — Ne gnjavi ga svojim oduševljenjem za staro kamenje, Dennis. Sjeti se što je rekao. Neće se toliko zadržati u Toyntonu da bi mu se to isplatilo. — Nasmiješio se Dalglieshu. Njegove su riječi zazvučale poput izazova.

3 Prije odlaska u Wareham Dalgliesh je napisao pismo Billu Moriartyju u Scotland Yardu. Ukratko ga je izvijestio o svemu što je saznao o osoblju i pacijentima Toynton Grangea i zamolio ga da mu javi eventualne službene informacije. Već je zamišljao Billovu reakciju na njegovo pismo i predvidao način na koji će mu odgovoriti. Moriarty je bio prvorazredni kriminalist, ali je bio sklon - osim, na sreću, u službenim izvještajima - šaljivom, naoko vedrom stilu kad je pisao ili govorio o svojim slučajevima, kao da jedva čeka da nasilje ublaži humorom ili da pokaže profesionalnu hladnokrvnost u prisutnosti smrti. No premda se Moriartyjevu stilu moglo prigovoriti, njegove su informacije bile uvijek temeljite i točne. I brzo je reagirao, što je bilo još važnije.

Kad je na pošti u selu Toynton predao pismo, telefonirao je za svaki slučaj okružnoj policiji najavljujući svoj posjet. Stoga su očekivali njegov odlazak. Višeg inspektora neočekivano je pozvao na sastanak šef policije, pa se ispričao i ostavio upute kako da se pobrinu za posjetioca. Prije odlaska obratio se inspektoru Danielu, zaduženom da primi gosta.

— Žao mi je što se neću vidjeti s commanderom Dalglieshom. Upoznao sam ga prošle godine kad je predavao na Bramshillu. Barem on ublažava bahatost londonskih policajaca svojom uglađenošću i vjerodostojnom skromnošću. Pravo je osvježenje kad upoznaš nekoga iz Londona tko s nama ne postupa kao s provincijalcima, kao da regrutiramo ljude čučeći pred pećinama i vabeći ih komadima sirova mesa na štapu. Premda je komesarov ljubimac, Dalgliesh je dobar policajac.

— Zar on ne piše pjesme, gospodine?

— Ne bih mu se time ulagivao. Ja sastavljam križaljke iz hobija, što vjerojatno zahtijeva uglavnom isti stupanj intelektualnog umijeća, ali ne očekujem da mi ljudi zbog toga dijele komplimente. Posudio sam u knjižnici

njegovu najnoviju knjigu. Nevidljivi ožiljci. S obzirom na činjenicu da je on policajac, mislite li da je taj naslov ironičan?

— Ne bih mogao reći, gospodine, kad nisam čitao knjigu.

— Razumio sam samo jednu od tri pjesme, ali možda sebi i laskam. Je li rekao zašto nam dolazi?

— Nije, gospodine, ali odsjeo je u Toynton Grangeu, pa ga možda zanima slučaj Holroyd.

— Ne znam zašto bi ga zanimao; no bit će bolje da vam narednik Varney bude pri ruci.

— Već sam zamolio Varneya da pođe s nama na ručak, gospodine. U uobičajenu gostionicu. Je li to u redu?

— Zašto ne? Neka commander vidi kako žive siromasi.

I tako su nakon uobičajenih uvodnih rečenica pozvali Dalgliesha na ručak u Duke’s Arms, neprivlačni lokal koji se nije vidio s glavne ceste. Do njega je vodio mračni i uski prolaz između trgovine žitom i tipične provincijske prodavaonice mješovite robe u kojoj je bio izložen svakakav vrtni alat, dok su sa stropa visjele limene kante, sjedeće kade, metle, konopci, aluminijski čajnici i uzice za pse, a sve je bilo prožeto zadahom petroleja i terpentina.

Inspektora Daniela i narednika Varneya pozdravio je, ne razmećući se srdačnošću, ali ipak zadovoljno, krupni gostioničar u košulji, koji je očito mogao sebi dopustiti da u svom lokalu pozdravi lokalne policajce ne bojeći se da će time doći na zao glas. Gostionica je bila krcata, bučna i zadimljena.

Daniel ih je poveo uskim prolazom u kojem se osjećao jak zadah piva, a donekle i mokraće, a zatim su se neočekivano našli na sunčanom dvorištu, popločenom oblutkom. Nasred dvorišta rasla je trešnja, a njezino je stablo bilo okruženo drvenom klupom. Bilo je tu i pet-šest čvrstih stolova i drvenih stolica. Na dvorištu nije bilo ni žive duše. Stalni gosti vjerojatno su većinu radnog vijeka provodili pod vedrim nebom, pa su se radije družili pod krovom, u zadimljenom lokalu, dok turisti, koji bi znali cijeniti takvo ugodno utočište, najvjerojatnije nisu zalazili u Duke’s Arms.

Gostioničar im je samoinicijativno donio dvije pinte piva, tanjur peciva sa sirom, staklenku domaćeg chutneya i veliku zdjelu rajčica. Dalgliesh je naručio isto. Pivo je bilo izvrsno, sir je bio engleski cheddar, a pecivo je očito bilo pečeno u domaćoj pećnici, a ne neukusna gnjecava masa industrijske proizvodnje. Maslac je bio neslan, a rajčice su mirisale na sunce.

Jeli su u ugodnoj tišini.

Inspektor Daniel bio je flegmatičan tip, visok otprilike metar i osmadeset, guste neukrotive sijede kose i rumena, preplanula lica. Sudeći po izgledu, bližio se dobi za mirovinu. Njegove crne, nemirne oči neprekidno su prelazile s lica na lice, vedro, zadovoljno, pa i samozadovoljno, kao da se osobno smatrao odgovornim za vođenje svijeta i bio sretan što mu to polazi za rukom. Te blistave, nemirne oči potpuno su odudarale od tromih pokreta i još sporijeg seljačkog glasa.

Narednik Varney bio je malo niži, okrugla, blaga, dječačkog lica na kojem iskustvo još nije ostavilo traga. Izgledao je vrlo mlad, slika i prilika policajca čija mladenačka privlačnost potiče vječnu zamjerku sredovječnih građana da su policajci svake godine sve balaviji. Njegovo ponašanje prema pretpostavljenom bilo je prirodno, uljudno, ali ne pokorno i laskavo.

Dalgliesh je osjetio da je neobično samouvjeren i da to jedva prikriva, no kad je mladić počeo govoriti o istrazi slučaja Holroyd, Dalgliesh je shvatio razlog. Pred njim je bio inteligentan i vrlo sposoban mladi policijski službenik koji je točno znao što hoće i kako će to postići.

Dalgliesh im je vrlo oprezno i suzdržano iznio razlog svog posjeta.

— Bio sam bolestan kad mi je otac Baddeley pisao, a kad sam došao ovamo, već je bio mrtav. Ne bih rekao da me je htio pitati za savjet u vezi s nečim važnim, ali savjest mi govori da sam ga iznevjerio. Stoga sam i odlučio da s vama progovorim riječdvije i da se propitam događa li se u Toynton Grangeu nešto što ga je moglo zabrinuti. Moram vam reći da mi se to čini potpuno nevjerojatnim. Ćuo sam za smrt Victora Holroyda, naravno, ali otac Baddeley pisao mi je dan prije njegove smrti. Međutim, ipak se pitam nije li bilo nečeg što je dovelo do Holroydove smrti i zabrinulo oca Baddeleya.

— Nije bilo dokaza - odgovori narednik Varney — da je Holroydova smrt imala veze bilo s kim osim s njim samim. Kao što vjerojatno znate, poslije istrage porota je donijela odluku da je to bila smrt izazvana nesretnim slučajem. U poroti je bio i doktor Maskell, i mogu vam reći da je odahnuo kad se sve tako završilo. Gospodina Ansteya neobično cijene u ovom kraju, premda stanovnici Toynton Grangea žive potpuno odvojeno, i nitko ne želi povećati njihovu nevolju. Međutim, po mom mišljenju, gospodine, posrijedi je čisto samoubojstvo. Rekao bih da je Holroyd postupio nagonski. To nije bio dan kad su ga obično vozili u kolicima na vrh grebena, i čini se da se

iznenada odlučio da ode tamo. Imamo iskaze gospođice Grace Willison i gospode Ursule Hollis, koje su sjedile s Holroydom na dvorištu i koje tvrde da je pozvao Dennisa Lernera i gnjavio ga da ga izveze. Lerner je izjavio da je Holroyd putem bio posebno zle volje, a kad su stigli na uobičajeno mjesto na vrhu litice, počeo ga je tako vrijeđati da je Lemer uzeo knjigu i legao na travu malo dalje od kolica. Ondje ga je ugledao i gospodin Julius Court kad se popeo do vrha baš u trenutku kad su kolica jurnula niz kosinu i survala se preko litice. Kad sam idućeg jutra pregledavao tlo, zamijetio sam zgnječeno cvijeće i polegnutu travu ondje gdje je Lerner ležao. Njegova knjiga, Geologija dorsetskog primorja, još je ležala na travi. Čini mi se, gospodine, da ga je Holroyd namjerno izazivao kako bi ga udaljio od kolica i time onemogućio da mu pritekne u pomoć kad otpusti kočnice.

— Je li Lerner na sudu objasnio što mu je Holroyd doslovce rekao?

— Nije išao u detalje, gospodine, ali mi je manje-više priznao kako ga je Holroyd optuživao da je homoseksualac, da se ne pretrgava od posla u Toynton Grangeu, da samo traži lagodan život i da je grub i nesposoban bolničar.

— Ne bih baš rekao da nije išao u detalje. Koliko ima istine u svemu tome?

— Teško je reći, gospodine. Sve bi moglo biti istina uključujući i prvo, što ne znači da je Lerner bio oduševljen onim što mu je Holroyd rekao.

— On nije grub bolničar — uplete se inspektor Daniel — i to je sigurno.

Moja sestra Ella je medicinska sestra u privatnoj klinici Meadowlands kod Swanagea. Stara gospođa Lerner... sada joj je više od osamdeset godina... pacijentica je u toj klinici. Sin je redovito posjećuje i rado im pomaže kad imaju posla. Čudno je što se ne zaposli ondje, ali možda nije loše odvojiti službu od privatnog života. Možda i nemaju slobodnog mjesta za bolničara.

Osim toga, nedvojbeno je odan Wilfredu Ansteyu. Bilo kako bilo, Ella ima vrlo visoko mišljenje o Dennisu Lemeru. Dobar sin, tako ga opisuje. Sigurno mu najveći dio plaće odlazi na plaćanje troškova maminog boravka u Meadowlandsu. Kao i sve dobre klinike, ni ta nije jeftina. Ne, rekao bih da je Holroyd bio nemoguć tip. U Grangeu će svi biti mnogo sretniji bez njega.

— Čini mi se - reče Dalgliesh - da je to prilično nesiguran način samoubojstva. Znate, čudim se da mu je uspjelo pokrenuti kolica.

Narednik Varney otpije poveći gutljaj piva.

— I ja se tome čudim, gospodine. Nismo uspjeli naći sve dijelove kolica, pa nisam mogao napraviti pokus. No Holroyd je bio težak, nekoliko kila teži od mene, po mom proračunu. Napravio sam pokus s jednim starijim kolicima iz Toynton Grangea, koja su po tipu najsličnija Holroydovima. Na čvrstom tlu i s nagibom većim od trideset posto, mogao sam ih pokrenuti naglim trzajem. Julius Court izjavio je da je vidio kako se Holroydovo tijelo trgnulo i nagnulo naprijed premda, kako kaže, nije s te udaljenosti mogao vidjeti da li je netko gurnuo kolica ili je to bila Holroydova spontana reakcija, šok, kad je osjetio da se kreće. Osim toga, gospodine, treba imati na umu činjenicu da mu pri ruci nije bilo drugih metoda za samoubojstvo. Bio je gotovo potpuno nemoćan. Bilo bi lakše uzeti pilule, ali one su zaključane u ambulanti na prvom katu; bez tuđe pomoći nije se mogao domoći ničeg opasnog. Mogao se pokušati objesiti ručnikom u kupaonici, ali na vratima kupaonica i nužnika nema brava. To je, dakako, mjera opreza ako se pacijenti onesvijeste ili su preslabi da dozovu pomoć, ali to znači i da u Toynton Grangeu nitko ne može uživati u svom miru.

— Jesu li kolica možda bila defektna?

— I o tome sam razmišljao, gospodine, i spomenuo tu mogućnost na istrazi. Međutim, našli smo samo sjedalo i jedan kotač. Dvije bočne strane i poprečna šipka sa zaporima kao da su nestale.

— Upravo oni dijelovi invalidskih kolica na kojima bi kvar kočnica bio vidljiv, bez obzira na to da li je bio slučajan ili namjerno izazvan.

— Da smo barem mogli pravovremeno naći dijelove, gospodine, dok ih more nije previše uništilo. Ali, nismo ih nikada našli. Tijelo se negdje u zraku odvojilo od kolica ili je od udarca ispalo iz kolica, a Court se, naravno, usredotočio na tijelo. Valovi su ga bacakali, hlače su bile pune vode, pa je bilo preteško da ga odvuče na obalu. Stoga je provukao ručnik kroz pojas Holroydovih hlača i uspio ga je držati sve dok nije došla pomoć — gospodin Anstey, doktor Hewson, sestra Moxon i domar Albert Philby - s nosilima.

Zajednički su uspjeli smjestiti tijelo na nosila i odnijeti ga obalom u Toynton Grange. Tek su nam tada telefonirali. Čim su stigli u Grange, gospodin Court se sjetio da bi trebalo potražiti kolica radi istrage, pa je poslao Philbyja ponovno na obalu. Sestra Moxon je dobrovoljno otišla s njime. Plima se dotad povukla dvadesetak metara, pa su našli glavni dio kolica - sjedalo i naslon — i jedan kotač.

— Čudim se da je Dorothy Moxon pošla u potragu za kolicima.

Očekivao bih da će ostati s pacijentima.

— I ja, gospodine. No Anstey nije htio napustiti Toynton Grange, a doktor Hewson je očito mislio da mu je mjesto uz pokojnika. Sestra Rainer je imala slobodno poslijepodne, pa nisu imali koga poslati osim gospođe Millicent Hammitt, a mislim da nikome nije ni palo na pamet da gospođi Hammitt povjeri tu dužnost. Bilo je, čini se, važno da dva para očiju potraže kolica prije sumraka.

— A Julius Court?

— Gospodin Court i gospodin Lerner smatrali su da moraju ostati u Toynton Grangeu i dočekati nas, gospodine.

— Vrlo pravilno. A dok ste vl stigli, bilo je već i suviše mračno za uspješnu potragu.

— Tako je, gospodine. Bilo je sedam i četrdeset kada smo došli u Toynton Grange. Do jutra smo mogli samo zapisati iskaze i pobrinuti se za prijevoz tijela u mrtvačnicu. Ne znam jeste li vidjeli tu obalu za oseke, gospodine. Izgleda poput goleme crne karamele koju je nekakav snažni div smrskao gigantskim čekićem da bi se zabavio. Pretražili smo prilično temeljito veći dio obale, no ako su se metalni dijelovi zabili u procijepe između tih stijena, trebao bi nam detektor metala da ih otkrijemo — tko zna da li bismo i tada imali sreće — i čekrk da ih izvadimo. Najvjerojatnije su ih valovi zakopali pod šljunak. More je prilično uzburkano za plime.

— Je li bilo ikakvog razloga koji bi potkrijepio pretpostavku - upita Dalgliesh - da se Holroyd iznenada počeo baviti mišlju o samoubojstvu? I zašto baš u tom trenutku?

— I to sam pitao, gospodine. Tjedan dana prije, točnije petog rujna, gospodin Court, doktor Hewson i njegova supruga odvezli su ga Courtovim autom u London, jer je htio otići k svom odvjetniku i specijalistu u Bolnici Sv. Spasa. U toj klinici stažirao je i doktor Hewson. Čini mi se da Holroydu nisu dali nade da se išta može za njega učiniti. Kako kaže doktor Hewson, pregled ga nije previše rastužio. Nije ni očekivao promjenu. Doktor Hewson dao mi je manje-više do znanja da je Holroyd inzistirao na liječničkom pregledu samo zato da bi otputovao u London. Bio je uznemiren i rado je tražio izgovor da povremeno pobjegne iz Toynton Grangea. Gospodin Court ionako je putovao u London i ponudio mu je da ga odveze. Glavna sestra,

gospođa Moxon, i gospodin Anstey uporno su tvrdili da se Holroyd nije vratio iz Londona neraspoložen. Doduše, njima nije nimalo po volji pretpostavka o samoubojstvu. Pacijenti su mi ispričali posve drukčiju priču.

Zamijetili su promjenu na Holroydu poslije povratka iz Londona. Nisu rekli da je bio utučen, ali nije nipošto bilo lakše živjeti s njim. Rekli su da je bio uzbuđen. Gospođica Willison upotrijebila je riječ »ushićen«. Njoj se činilo da je Holroyd donio nekakvu odluku. Mislim da je ona gotovo uvjerena da se Holroyd ubio. Doduše, kad sam je ispitivao, zaprepastila se od te pomisli i uznemirila zbog gospodina Ansteya. Kao da isprva nije htjela u to povjerovati. No mislim da je ipak bila uvjerena da je to istina.

— A kako je prošao Holroydov posjet odvjetniku? Da nije ondje doznao nešto što ga je oneraspoložilo?

— To je stara odvjetnička firma... Holroyd i Martinson.,. u Bedford Rowu. Sada je Holroydov stariji brat glava tvrtke. Telefonirao sam mu, ali nisam mnogo doznao. Prema njegovim riječima, posjet je bio posve privatne prirode, i Victor je bio neraspoložen kao i uvijek, ni više ni manje. Nikada nisu bili bliski, ali Martin Holroyd je povremeno posjećivao brata u Toynton Grangeu, pogotovu kad je htio razgovarati s Ansteyem o njegovim poslovima.

— Hoćete li reći da su Holroyd i Martinson Ansteyevi odvjetnici?

— Koliko mi je poznato, njihova tvrtka radi za njegovu obitelj više od 150 godina. To je vrlo stara veza. Tako je Victor Holroyd i saznao za Grange.

On je bio Ansteyev prvi pacijent.

— A što je s Holroydovim kolicima? Da li ih je netko u Toynton Grangeu mogao oštetiti na dan Holroydove smrti ili večer prije toga?

— Philby je to mogao učiniti naravno. Imao je najpovoljniju priliku. No mogli su to učiniti i drugi. Holroydova teška kolica, ona što ih je koristio za takve izlete, stajala su u radionici na kraju hodnika, u dograđenoj zgradi. Ne znam da li vam je to poznato, gospodine, ali do nje se može doći i kolicima.

To je uglavnom Philbyjeva radionica. Ondje drži uobičajenu opremu te alat za stolariju i obradu metala. No radionicom se mogu koristiti i pacijenti, štoviše potiču ih da mu pomažu ili da se ondje bave vlastitim hobijima. I Holroyd se bavio jednostavnom stolarijom prije negoli mu se stanje pogoršalo. Gospodin Carwardine povremeno modelira u glini. Pacijentice obično ne odlaze u radionicu, ali nije nimalo čudno kad se tamo zateknu

muškarci.

— Carwardine mi je rekao — pripomene Dalgliesh — da je bio u radionici kad je Philby podmazao i pregledao kočnice u tričetvrt devet.

— Vama je, znači, rekao više nego meni. Prema onome što je izjavio meni, dobio sam dojam da zapravo nije vidio što Philby radi. Philby se tobože nije mogao sjetiti je li pregledao kočnice. Nisam se iznenadio. Bilo je prilično očito da im je svima bilo stalo da tu smrt prikažu kao nesretni slučaj.

Naravno, pazili su da se ne izlože prijekoru suca istražitelja zbog nehata.

Međutim, imao sam malo sreće kad sam ih ispitivao o događajima koji su se zbili ujutro na dan Holroydove smrti. Poslije doručka Philby je ponovno otišao u radionicu, malo prije devet. Zadržao se ondje samo jedan sat i zaključao ju je prije odlaska. Nešto je lijepio, pa nije htio da mu netko pokvari posao. Rekao bih da Philby smatra radionicu svojim vlasništvom i zapravo mu se ne sviđa što se pacijenti mogu njome služiti. Bilo kako bilo, spremio je ključ u džep i nije otključavao tu prostoriju sve dok Lerner, sav usplahiren, nije zatražio ključ, nešto prije četiri sata, kako bi uzeo Holroydova kolica. Pretpostavimo li da je Philby govorio istinu, jedine osobe koje nemaju alibi u vrijeme dok je radionica bila otključana rano ujutro dvanaestog rujna bile su Anstey, sam Holroyd, Carwardine, sestra Moxon i supruga doktora Hewsona. Court je bio u Londonu i vratio se kući tek malo prije no što su Lerner i Holroyd izišli. I Lerner je nevin. Bio je zauzet s pacijentima u sva kritična vremena.

Sve je to u redu, razmišljao je Dalgliesh, ali praktički ništa ne dokazuje.

Radionica je bila otključana prethodnu večer kad su Carwardine i Philby otišli, a vjerojatno i cijelu noć.

— Bili ste vrlo temeljiti, naredniče - pohvali ga Dalgliesh. — Jeste li sve to uspjeli doznati ne uznemirivši ih previše? — Mislim da jesam, gospodine. Čini mi se da ni trenutka nisu pomislili da je itko od njih kriv za Holroydovu smrt. Vjerojatno su pretpostavljali da samo provjeravam kakva se prilika mogla pružiti Holroydu da sam prčka po kolicima. Ako su hotimice bila oštećena, uvjeren sam da ih je sam oštetio. Čuo sam da je bio pakostan čovjek. Vjerojatno ga je zabavljala pomisao da će svi u Toynton Grangeu biti osumnjičeni kad pronađu u moru kolica i otkriju kvar.

— Nekako ne mogu vjerovati - reče Dalgliesh - da su obje kočnice mogle

slučajno zatajiti u isto vrijeme. Gledao sam ta kolica u Grangeu. Kočnice su vrlo jednostavne, ali djelotvome i sigurne. Isto tako, teško mogu zamisliti da bi netko namjerno izvršio sabotažu. Kako bi se ubojica mogao osloniti na to da će kočnice zatajiti u određenom trenutku? Lerner ili Holroyd mogli su ih ispitati prije polaska ili otkriti kvar kad je Holroyd zakočio na vrhu litice, pa i putem. Osim toga, očito nitko nije znao da je Holroyd inzistirao na izletu to poslijepodne. Što se zapravo dogodilo na vrhu litice? Tko je zakočio kolica?

— Holroyd, prema Lernerovom iskazu. Lerner doduše priznaje da nije ni pogledao kočnice. Samo je rekao da nije na kolicima zapazio ništa neobično.

Holroyd se nije služio kočnicama sve dok se nisu zaustavili na uobičajenom mjestu.

Na trenutak su zašutjeli. Bili su već poručali, pa je inspektor Daniel posegnuo u džep te izvadio lulu. Prešavši paicem preko glave lule prije negoli ju je napunio, tiho je upitao: - Zar vas nešto brine u vezi sa smrću starog svećenika?

— Prema dijagnozi bio je osuđen na smrt, ali mi je žao što je umro prije mog dolaska. Brine me činjenica što ga nisam posjetio na vrijeme da saznam što mu je na duši; no to je moja stvar. Kao policajca me zanima tko ga je posljednji vidio prije smrti. Službeno je to bila Grace Willison, ali slutim da ga je poslije nje još netko posjetio, možda drugi pacijent. Kad je sutradan nađen mrtav, na sebi je imao stolu. Nema mu dnevnika, a netko je provalio u njegov pisaći stol. Budući da oca Baddeleya nisam vidio više od dvadeset godina, vjerojatno je nerazborito od mene što sam toliko uvjeren da to nije bilo njegovo djelo.

Narednik Varney obrati se inspektoru.

— Što se događa, gospodine, u teološkom smislu, ako se netko ispovjedi, dobije odrješenje, a zatim ubije svećenika da ga ušutka? Bi li ispovijed vrijedila?

Varneyevo mlado lice bilo je preozbiljno za njegovu dob, pa je bilo nemoguće zaključiti je li mladić mislio ozbiljno ili se samo šalio na inspektorov račun ili je htio iz dubljih razloga saznati odgovor. Daniel je izvadio lulu iz usta.

— Zaboga, vi mladi puke ste neznalice i pravi pogani! U djetinjstvu sam na veronauku stavljao na pladanj novčiće za gladne crnčiće, koji nisu ni upola takve neznalice kakve ste vi. Vjeruj mi, mladiću, ne bi ti to koristilo ni

u teološkom ni u bilo kojem drugom smislu.

Zatim se okrene prema Dalglieshu.

— Imao je na sebi stolu, kažete. Zanimljivo.

— Doista zanimljivo.

— Zar je to tako neprirodno? Bio je sam i možda je znao da će umrijeti.

Možda se osjećao ugodnije sa stolom oko vrata. Što kažete vi, gospodine?

— Ne znam što bi otac Baddeley učinio ni kako bi se osjećao. Odakle bih i znao poslije dvadeset godina?

— A obijeni pisaći stol? Možda je odiučio da počne uništavati svoje dokumente, a nije se mogao sjetiti gdje je ostavio ključ.

— Posve moguće.

— I kremirali su ga?

— Da, na traženje gospođe Hammitt. Njegov je pepeo pokopan uz odgovarajući obred Anglikanske crkve.

Inspektor Daniel nije više rekao ni riječi. I nije imao što reći, gorko je pomislio Dalgliesh kad su se digli da odu.

4 Kancelarije odvjetničke tvrtke Loder i Wainwright, koja je zastupala oca Baddeleya, bile su smještene u jednostavnoj ali lijepoj zgradi od crvene opeke, koja je gledala na South Street i bila, po Dalglieshovu mišljenju, tipičan primjer ljepših kuća građenih poslije 1762. godine kada je grad praktički uništio požar. Otvorena vrata pridržavao je minijaturni mjedeni top čija je blistava cijev bila prijeteći uperena na ulicu. Izuzevši taj ratnički simbol, sama kuća i njezin namještaj djelovali su gostoljubivo i ostavljali dojam solidnog bogatstva, tradicije i profesionalnog poštenja. Na obijeljenom zidu predvorja visjeli su bakrorezi s prikazima Dorchestera iz osamnaestog stoljeća. Posvuda se širio miris laštila za pokućstvo. Otvorena vrata slijeva vodila su u prostranu čekaonicu s golemim okruglim stolom na rezbarenom podnožju i šest masivnih rezbarenih stolica od mahagonija s neudobnim naslonom. Na zidu je visjela slika koja je prikazivala nepoznata viktorijanskog gospodina, bradatog i brkatog, vjerojatno osnivača tvrtke, okićenog ordenima; palcem i kažiprstom držao je pečat na lancu džepnog sata kao da se boji da će ga slikar zaboraviti. Bila je to kuća u kojoj bi se svaki imućniji Hardyjev junak osjećao kao kod kuće i mogao samopouzdano razgovarati o posljedicama ukidanja zaštitnih carina na uvoz žita ili o pokvarenosti francuskih gusara. Nasuprot čekaonici bila je prostorija odijeljena pregradom, u kojoj je radila jedna mlada djevojka odjevena do pasa poput viktorijanske guvernante, s crnim čizmama i dugom suknjom, a od struka nagore kao trudna mljekarica. Nešto je tipkala tako polagano da je Dalgliesh odmah shvatio zašto se Maggie Hewson tužila na sporost te tvrtke.

Kad joj se Dalgliesh obratio, pogledala ga je kroz zavjesu ravne kose i rekla da je gospodin Robert vani, ali da će se vratiti za deset minuta. Vjerojatno ne žuri s ručkom, pomislio je Dalgliesh i pripremio se na polsatno čekanje.

Loder se vratio za dvadesetak minuta. Daligliesh ga je čuo kako veselo

ulazi u prijemni ured; čuli su se i nekakvi glasovi, a sekundu kasnije Loder se pojavio u čekaonici i pozvao posjetioca da uđe u njegovu kancelariju u stražnjem dijelu zgrade. Ni ta prostorija — tijesna, zagušljiva i neuredna — ni njezin vlasnik nisu ispunili Dalglieshova očekivanja. Nisu bili u skladu s kućom. Bob Loder bio je crnomanjast, krupan muškarac, četvrtasta lica, bubuljičav, nezdravo blijed, sitnih, malodušnih očiju. Njegova glatka kosa bila je ravnomjerno tamna - pretamna da bi bila prirodna - osim tanke srebrne linije na obrvama i zaliscima. Brkovi su mu bili uredno podrezani, a usta tako crvena i vlažna kao da će ih njih svakog časa procuriti krv. Bore u kutu očiju i mlohavi vratni mišići dali su naslutiti da nije ni tako mlad ni tako dinamičan kakvim se nastojao pokazati.

Pozdravio je Dalgliesha srdačno i veselo, što nije bilo primjereno ni njegovoj osobi ni toj prilici. Njegovo ponašanje podsjetilo je Dalgliesha na neprirodnu srdačnost nekih njegovih znanaca, bivših oficira koji se nisu prilagodili civilnom životu, a pomalo i na prodavača polovnog automobila koji ne vjeruje da će šasija i motor izdržati probnu vožnju. Dalgliesh mu je ukratko objasnio tobožnji razlog svog posjeta.

— Nisam znao da je otac Baddeley umro sve dok nisam došao u Toynton gdje sam od gospođe Hewson čuo za nasljedstvo koje mi je oporučno ostavio. To nije važno. Vjerojatno mi još niste stigli pisati. Međutim, gospodin Anstey htio bi isprazniti kuću za novog stanara, pa sam mislio da bi bilo bolje sve raščistiti s vama prije negoli uzmem knjige.

Loder je otvorio vrata i doviknuo da mu donesu fascikl s tim predmetom.

Dobio ga je začudo brzo. Preletjevši ga pogledom, rekao je: — U redu.

Savršeno u redu. Oprostite što vam nisam pisao. Ne zato što ne bih stigao, ali nisam znao vašu adresu, ne poznajemo vas. Dobri starac nije na to ni mislio.

Ime mi je, dakako, poznato. Mislite li da bih vas trebao poznavati?

— Ne bih rekao. Možda je otac Baddeley spomenuo moje ime kad vas je posjetio. Čini mi se da je bio kod vas dan-dva prije negoli se posljednji put razbolio.

— Imate pravo, bio je ovdje u srijedu, u jedanaest sati navečer. Zapravo, tada smo se tek drugi put vidjeli. Prvi put došao je po pravni savjet prije tri godine, ubrzo poslije dolaska u Toynton Grange. Zbog oporuke. Nije imao mnogo, ali nije mnogo ni trošio, pa se sakupila lijepa svotica.

— Od koga je doznao za vas?

— Ni od koga. Starac je htio sastaviti oporuku, a kako je znao da će mu trebati odvjetnik, sjeo je u autobus za Wareham i ušao u prvu odvjetničku kancelariju na koju je naišao. Slučajno sam u to vrijeme bio u kancelariji, i tako je postao moj klijent. Po njegovoj želji sastavio sam mu oporuku, a potpisala su je dva moja službenika. Moram vam reći da je stara dobričina bio najjednostavniji klijent što sam ga ikad imao.

— Zanima me je li jedanaestoga došao k vama zbog nečega što ga je zabrinjavalo. Iz posljednjeg pisma što mi ga je poslao razabrao sam da mu je nešto na duši. Ako mogu bilo što učiniti... - Dalgliesh je zastao i upitno ga pogledao.

— Pa, zapravo je i bio nekako uznemiren. Razmišljao je o promjeni oporuke, ali se još nije bio odlučio. Mislio je, čini mi se, da bih mu ja mogao čuvati novac dok se ne odluči. Rekao sam mu: »Dragi gospodine, ako večeras umrete, novac će pripasti Wilfredu Ansteyu i Toynton Grangeu. Ako ne želite da se to dogodi, morate se odlučiti, morate znati što hoćete, pa ću vam sastaviti novu oporuku. No taj novac postoji. Neće tek tako nestati. Ali, stara oporuka bit će i dalje na snazi ako je ne poništite ili ne promijenite.« — Mislite li da je bio pri zdravoj pameti?

— O, da. Bio je. Možda smušen, ali je shvatio situaciju. Odmah je znao o čemu se radi čim sam mu naglasio činjenice. Samo je načas poželio da tog problema nema. Poznat osjećaj, zar ne?

— I sljedećeg dana otišao je u bolnicu, a ni dva tjedna kasnije njegov se problem riješio.

— Da, jadnik stari. Vjerojatno bi rekao da je tako Providnost odlučila.

Providnost se očito nije dvoumila.

— Je li vam barem natuknuo što mu leži na duši? Ne želim zabadati nos u vaše profesionalne tajne, ali čvrsto sam uvjeren da se htio zbog nečega posavjetovati sa mnom. Ako je htio da nešto učinim za njega, rado bih mu udovoljio želji. Osim toga, kao policajca tjera me znatiželja da istražim što je htio i dovršim započeti posao.

— Policajca?

Nije li tračak iznenađenja i uljudnog zanimanja u tim umornim očima bio i suvlše očit da bi bio prirodan?

— Je li vas pozvao kao prijatelja ili kao policajca? — upita Loder.

— Vjerojatno i kao prijatelja i kao policajca.

— Nažalost, ne znam što ćete sada moći učiniti. Da mi je i rekao što namjerava s oporukom i da znam kome je htio ostaviti novac, sada je prekasno da bilo što učinim.

Zar Loder ozbiljno misli, pitao se Dalgliesh, da se nadam tom novcu, pa se sada raspitujem o mogućnost osporavanja opomke oca Baddeleya?

— Znam — reče Dalgliesh. — Ne bih rekao da je njegov poziv imao ikakve veze s oporukom. Ipak je čudno što mi nije pisao da mi je namijenio neku ostavštinu, a očito ni glavnog nasljednika nije obavijestio o ostavštini. Bilo je to puko nagađanje, ali i pun pogodak. Loder je oprezno birao riječi, malo preoprezno.

— Nije? Prije bih rekao da je baš ta neugodna situacija bila glavni uzrok starčeve nedoumice. Nije htio razočarati onoga komu je već nešto obećao. — Zastao je kao da razmišlja je li rekao premalo ili previše, ali je ipak dodao: — Wilfred Anstey može to ipak potvrditi. — Ponovno je zašutio kao da ga je zbunila neka gotovo nezamjetna aluzija u vlastitim riječima, pa je, očito ljut što ga je razgovor odveo na stranputicu, odlučnije izjavio: — Htio sam reći, ako Wilfred Anstey kaže kako nije znao da je glavni nasljednik, onda nije znao, a ja nemam pravo. Ostajete li dugo u Dorsetu?

— Svakako manje od tjedan dana. Upravo toliko da sortiram i spakujem knjige.

— Ah, da, knjige, naravno; možda vas je zbog njih otac Baddeley htio pitati za savjet. Možda je smatrao da će vam biblioteka teoloških djela biti samo teret, a ne prihvatljiv legat.

— Možda. - Razgovor kao da je odumirao. Nastala je kratka, neugodna stanka, a zatim se Dalgliesh digao i rekao: — Znači, koliko je vama poznato, ništa ga nije zabrinjavalo osim tog problema kako da se riješi novca. Nije se s vama savjetovao ni zbog čega drugog?

— Ne, nije. Da i jest, možda bi to bilo nešto što vam ne bih mogao reći a da, ne odam profesionalnu tajnu. No budući da nije, ne znam zašto vam to ne bih rekao. A što me je mogao i pitati, jadnik? Nije imao ni žene, ni djece, ni rodbine, koliko mi je poznato, nikakvih obiteljskih problema, nije imao ni auta, živio je besprijekornim životom. Zašto bi mu trebao odvjetnik nego da mu sastavi oporuku?

Bilo je prekasno razgovarati o profesionalnoj tajni, pomislio je Dalgliesh.

Loder mu doista nije trebao povjeriti da je otac Baddeley razmišljao o promjeni oporuke. Budući da je nije mijenjao, obzirni bi odvjetnik smatrao da takvu informaciju treba zadržati za sebe.

Dok ga je Loder pratio do vrata, Dalgliesh je nehajno primijetio: Oporuka oca Baddeleya donijela je samo zadovoljstvo, ali to se ne bi moglo reći za Holroydovu.

Umorne oči odjeđnom su živnule i poprimile gotovo zavjerenički izraz. — Znači, i to ste već čuli!

— Jesam, ali sam iznenađen da vi to znate.

— Ah, u provinciji se vijesti brzo šire, znate. Imam nekoliko prijatelja u Toyntonu. Bračni par Hewson, zapravo Maggie. Upoznali smo se zimus na balu konzervativaca. Prilično dosadan život za živahnu mladu ženu, u onoj pustoši na hridima.

— Slažem se.

— Maggie je ženska i pol. Pričala mi je o Holroydovoj oporuci. Kako sam čuo, otišao je u London da posjeti brata, pa su svi pretpostavili da je htio razgovarati o oporuci. No čini se da se starijem bratu nisu svidjeli Victorovi prijedlozi, pa mu je savjetovao da razmisli. Naposljetku je Holroyd sam sastavio dodatak oporuci. Nije mu to bilo teško. Svi u obitelji bili su pravnici, pa se i sam Holroyd spremao za advokaturu prije negoli je odlučio prijeći u nastavnike.

— Koliko mi je poznato, Holroyd i Martinson zastupaju obitelj Anstey.

— Tako je, već četiri generacije. Šteta je što se djed Anstey nije posavjetovao s njima prije no što je sastavio svoju oporuku. To samo pokazuje da nije mudro sam sebe zastupati. Pa, doviđenja, commander Dalgliesh. Žao mi je što vam nisam mogao više pomoći.

Prije negoli je skrenuo iz South Streeta, Dalgliesh se okrenuo i vidio kako Loder još gleda za njim, a sjajni mjedeni top do njegovih nogu doimao se poput igračke. Odvjetnik je nedvojbeno bio zanimljiv svat. Uz ostalo, zanimalo ga je i odakle je doznao za njegov čin.

No morao je obaviti još jednu dužnost prije kupovine. Posjetio je Christmas Close, bolnicu s početka devetnaestog stoljeća. Nije imao sreće.

Nisu ništa znali o ocu Baddeleyu; primali su samo kronične bolesnike. Ako je njegov prijatelj pretrpio srčani infarkt, najvjerojatnije su ga primili na odjel za intenzivnu njegu u okružnoj općoj bolnici bez obzira na njegove godine.

Uslužni vratar predložio mu je da se raspita u općoj bolnici u Pooleu i Blandfordu ili u bolnici Victoria u Wimborneu, pa mu ljubazno pokazao put do najbliže telefonske govornice.

Najprije je pokušao telefonirati u Poole. Imao je više sreće nego što se nadao. Službenik, koji se javio na telefon, bio je vrlo sposoban. Kad mu je Dalgliesh rekao datum otpuštanja oca Baddeleya, odmah mu je potvrdio da je velečasni bio njihov pacijent i spojio Dalgliesha s odgovarajućim odjelom.

Javila se odjelna sestra. Da, sjećala se oca Baddeleya. Ne, nisu čuli da je umro. Izrazila mu je sućut s nekoliko uobičajenih riječi koje su se čak doimale iskreno. Zatim je pozvala sestru Breagan na telefon. Sestra Breagan obično je nosila pisma pacijenata na poštu. Možda bi ona mogla pomoći commanderu Dalglieshu, rekla je.

Znao je da njegov čin ima nekakve veze s njihovom uslužnošću, ali ne samo čin. Bile su prije svega ljubazne i voljne da se potrude i za neznanca.

Objasnio je svoj problem sestri Breagan.

— Eto, nisam znao da je moj prijatelj umro sve dok jučer nisam stigao u Toynton Grange. Obećao je da će mi vratiti spise na kojima smo radili, ali ih nema među njegovim stvarima. Zanima me da li mi ih je poslao iz bolnice na moju privatnu adresu u Londonu ili na Scotland Yard.

— Znate, commander, velečasni nije baš volio pisati. Čitati da, ali ne i pisati. Doduše, odnijela sam mu na poštu dva pisma. Koliko se sjećam, oba na lokalne adrese. Znate, moram uvijek pogledati adrese kako bih ubacila pisma u odgovarajući sandučić... Datum? Ne sjećam se. No sjećam se da mi ih je oba dao u isto vrijeme.

— Jesu li to bila možda pisma za Toynton, jedno adresirano na gospodina Ansteya, drugo na gospođicu Wiliison?

— Kad razmislim, commander, čini mi se da se sjećam tih imena, ali shvatite, nisam baš sigurna.

— Čestitam vam što ste se i toliko sjetili. I sigurni ste da je poslao samo ta dva pisma?

— Potpuno. Znate, možda mu je i neka druga sestra poslala pokoje pismo, ali to će mi biti teže otkriti. Neke su otišle s odjela. No mislim da ih nije davao nikome osim meni, jer ja obično raznosim poštu. A i nije mu baš bilo do pisanja. Stoga se i sjećam samo tih dvaju pisama.

To je moglo značiti nešto, ali nije moralo. Ipak, trud mu se isplatio. Ako

je otac Baddeley s nekim ugovarao sastanak, mogao je to učiniti telefonski iz bolnice kad mu se stanje poboljšalo ili pismeno. A samo su Toynton Grange, Hewsonovi i Julius Court imali telefon. No možda mu je bilo jednostavnije pisati. Jedno pismo bilo je vjerojatno upućeno Grace Willison radi dogovora o vremenu ispovijedi. A drugo, upućeno Ansteyu, bilo je možda ono kojim mu je izrazio sućut zbog Holroydove smrti i koje mu je spomenula Grace. No možda i nije.

Prije negoli je spustio slušalicu, upitao je sestru da li je otac Baddeley nekome telefonirao iz bolnice.

— Jedanput jest, ako se dobro sjećam, kad se pridigao. Sišao je u čekaonicu za vanjske pacijente i pitao me može li ondje naći londonski telefonski imenik. Zato se i sjećam.

— U koje doba dana?

— Ujutro. Prije dvanaest. Upravo sam odlazila s posla.

Znači, otac Baddeley morao je telefonirati nekome u Londonu i potražiti njegov broj u telefonskom imeniku. I uspio je razgovarati, ne u toku večeri, nego u uredovno vrijeme. Dalgliesh je očito mogao istražiti još nešto, ali je morao pričekati. Bilo mu je jasno da još nije doznao ništa što bi opravdalo i njegovo neslužbeno upletanje. A kad bi se i upleo, kamo bi ga odvele sve sumnje, sve indicije? Samo da šačice praha na toyntonskom groblju.

5 Dalgliesh je večerao prilično rano u gostionici nedaleko od ruševina dvorca Corfe, a tek se tada uputio natrag u »Kuću nade« i počeo sortirati knjigu oca Baddeleya. No najprije je morao obaviti nekoliko malih ali potrebnih kućanskih poslova. Zamijenio je mliječnu žarulju u stolnoj svjetiljci jačom žaruljom, očistio i podesio žižak na plinskom grijaču vode iznad sudopera, ispraznio dio kuhinjskog ormara da smjesti svoje namirnice i vino, a zatim džepnom svjetiljkom pronašao u šupi pokraj kuće pocinčanu kadu i hrpu naplavljenog triješća za potpaljivanje vatre. U »Kući nade« nije bilo kupaonice. Otac Baddeley vjerojatno se kupao u Toynton Grangeu. No Dalgliesh se nakanio skinuti i oprati u kuhinji. Bio je spreman žrtvovati komfor, samo da izbjegne kupanje u Toynton Grangeu, taj zadah bolnice i raskužnih sredstava, jer sve ga je to neumoljivo podsjećalo na bolest i invalidnost. Šibicom je pripalio suhu travu u kaminu i promatrao kako se vatra odmah rasplamsala pretvarajući travu u crne igle i ispunjavajući prostoriju ugodnim mirisom. Zatim je pokušao zapaliti vatru od malo triješća i s olakšanjem ustanovio da dimnjak vuče. Uz vatru, dobro osvjetljenje, knjige, hranu i dovoljno vina nije vidio razloga da poželi boravak na drugom mjestu.

Procijenio je da bi na policama u dnevnom boravku moglo biti između dvije i tri stotine knjiga, a u spavaćoj sobi triput više, knjige su zapravo zauzele sobu, pa je bilo gotovo nemoguće prići krevetu. Izbor knjiga nije ga iznenadio. Mnoga teološka djela bila bi zanimljiva nekoj londonskoj teološkoj biblioteci, neka bi rado udomila njegova tetka, a neka je namijenio vlastitim policama. Pronašao je Grčki Stari zavjet H. B. Swetea u tri sveska, Kempisovu Imitaciju Krista, Ozbiljni poziv Williama Lawa, Život i djela uglednih duhovnika 19. stoljeća u dva sveska, prvo izdanje Newmanovih Propovijedi. No našla se tu i reprezentativna zbirka važnih engleskih

romanopisaca i pjesnika, a kako je otac Baddeley povremeno sebi priuštio i pokoji roman, kupio je i malu ali zanimljivu zbirku prvih izdanja.

U petnaest do deset začuo je korake i cviljenje automobilskih guma, a odmah zatim odlučno kucanje na vratima. U kuću je ušla Millicent Hammitt praćena ugodnim mirisom svježe skuhane kave, vukući za sobom natovaren stolić za serviranje. Na njemu je ugledao masivan vrč kave, ukrašen plavom prugom, sličan vrč vrela mlijeka, zdjelicu smeđeg šećera, dvije šalice, također ukrašene plavom prugom i tanjur keksa od neprosijanog brašna.

Dalgliesh je znao da joj ne može prigovoriti kad je s odobravanjem pogledala vatru, natočila obje šalice kave i jasno mu dala do znanja da joj se nikamo ne žuri.

Dalgliesh se dan prije na brzinu upoznao s njom prije večere, no stigli su razgovarati samo pola minute, jer je Wilfred stao ispred pulta za čitanje i nastupila je obavezna tišina. Iskoristila je priliku, pa je vještim i otvorenim pitanjima, i ne razmišljajući o finesama, doznala da je Dalgliesh doputovao sam jer je udovac i da mu je žena umrla na porođaju zajedno s djetetom. Kakve li tragedije! Nije li to neobično u današnje vrijeme? — izustila je i optužujućim pogledom preletjela stolom kao da time želi naglasiti da je netko bio neoprostivo nehajan.

Na nogama je imala vunene papuče, a uz suknju od debelog tvida odjenula je ružičasti, rupičasti, biserjem obilato ukrašeni vuneni džemper koji se nije slagao sa suknjom. Dalgliesh je slutio da je i njezina kuća sličan neskladni kompromis korisnih stvari i kiča, ali to nije namjeravao provjeriti.

Na njegovo olakšanje nije se ni pomakla da mu pomogne oko knjiga, nego se smjestila na rub stolice sa šalicom na krilu. Sjedila je raširenih nogu otkrivajući mliječnobijela nabrekla bedra prošarana venama sve do ruba čarapa. Dalgliesh se ponovno prihvatio posla spustivši šalicu do sebe na pod.

Protresao je svaku knjigu prije negoli ju je smjestio na odgovarajuću hrpu ne bi li iz nje ispala nekakva poruka. Ako ispadne, pomislio je, smetat će mu prisutnost gospođe Hamrnitt. No znao je da su te mjere opreza samo posljedica profesionalne navike da ništa ne prepusti slučaju. Za razliku od oca Baddeleya.

Gospođa Hammitt pijuckala je u međuvremenu kavu, blagoglagoljiva i povremeno indiskretna, očito uvjerena - što je Dalgliesh već prije zapazio — da čovjek koji fizički radi čuje samo polovicu onoga što mu se govori.

— Ne moram vas ni pitati kako ste spavali. Wilfredovi su kreveti na zlu glasu. Određena tvrdoća je vjerojatno dobra za invalide, ali ja volim madrac u koji mogu utonuti. Iznenađena sam da vas Julius nije pozvao da prenoćite u njegovoj kući. Doduše, on nikad ne prima goste. Valjda ne želi premarati gospođu Reynolds. Ona je udovica ovdašnjeg seoskog pozornika i radi za Juliusa kad god je on ovdje. Velikodušno je plaća, naravno. Doduše, on to sebi može priuštiti. Čula sam da ćete noćas ovdje spavati. Vidjela sam Helen Rainer kad je došla s posteljinom. Valjda vam neće biti neugodno da spavate u Michaelovu krevetu. Neće, naravno, kad ste policajac. Sigurno niste osjetljivi ili praznovjerni. Imate pravo; naša je smrt tek san i zaborav. Ili možda mislim na život? U svakom slučaju, to je Wordsworthova misao.

Nekada sam neobično voljela poeziju, kad sam bila djevojka, ali ne shvaćam te moderne pjesnike. Ipak, žao mi je što nam niste čitali svoje pjesme.

Izustila je posljednju rečenicu takvim tonom kao da smatra da bi samo ona ekscentrično uživala u njima. No Dalgliesh ju je prestao slušati.

Pronašao je prvo izdanje Dnevnika jednog nikogovića s posvetom na naslovnoj strani, napisanom dječačkim rukopisom. »Ocu Baddeleyu za rođendan, s ljubavlju od Adama. Kupio sam je od gospodina Snellinga u Nonvichu. Prodao mi ju je jeftino, zato što je na dvadesetoj strani crvena mrlja. Ispitao sam je, nije od krvi.« Nasmiješio se. Znači, ispitao ju je, bezobrazni mali klipan. Kakva li ga je tajanstvena mješavina kiselina i kristala iz kompleta za kemijske pokuse, kojeg se još sjećao, navela na tu samouvjerenu stručnu izjavu? Posveta je smanjila vrijednost knjige mnogo više od mrlje, ali on je znao da otac Baddeley nije tako mislio. Spustio ju je na hrpu knjiga koje je namjeravao zadržati i ponovno dopustio riječima Millicent Hammitt da mu prodru u svijest.

— Znate, ako se pjesnik ne može potruditi da bude jasan obrazovanom čitatelju, bolje je da ga se obrazovani čitatelj okani.

— Vjerujem vam, gospođo Hammitt.

— Zovite me Millicent. Ovdje bismo svi trebali biti sretna obitelj. Ako se već moram pomiriti s time da mi se Dennis Lemer i Maggie Hewson obraćaju imenom, pa i taj odvratni Albert Philby — nemojte misliti da mu dajem mnogo prilike za to — ne znam zašto me i vi ne biste zvali Millicent. A ja ću vas pokušati zvati Adam iako znam da mi neće biti lako. Niste osoba kojoj

bi se čovjek mogao obraćati imenom.

Dalgliesh je brižljivo obrisao prašinu s tri sveska Monumenta ritualica ecclesiae anglicanae i rekao da Victor Holroyd, po onome što je o njemu čuo, nije mnogo pridonio predodžbi sretne obitelji.

— Ah, čuli ste, znači, za Victora? Valjda se Maggie izbrbljala. Doista je bio vrlo težak čovjek, bezobziran i u životu i u smrti. No uspijevala sam s njim izaći nakraj. Mislim da me je poštovao, Bio je vrlo pametan, i od njega ste uvijek mogli doznati nešto korisno. Međutim, nitko u Grangeu nije ga podnosio. Čak je i Wilfred manje-više položio oružje i puštao ga na miru.

Maggie Hewson bila je iznimka. Čudna žena; uvijek se mora razlikovati od ostalih. Znate, uvjerena sam da je mislila kako joj je Victor zavještao novac.

Dakako, svi smo znali da on ima novaca. Svima nam je stavljao na nos da on nije pacijent koji ovisi o socijalnim službama. Vjerojatno je mislila da će se domoći barem dijela tog novca ako spretno odigra svoje adute. Jedanput mi je to natuknula. Tada je bila supijana. Jadni Eric! Dajem tom braku još najviše godinu dana. Možda je neki muškarci smatraju fizički privlačnom, valjda im se sviđa ta obojena, plava kosa, nemarnost i pretjerana seksualnost.

Dakako, njezina veza s Victorom, ako se to može nazvati vezom, bila je vrlo bestidna. Seks je za zdrave. Znam da invalidi imaju osjećaje kao i drugi ljudi, ali čovjek bi pomislio da će takve stvari izbaciti iz glave kad ih bolest prikuje za invalidska kolica. Ta mi knjiga izgleda zanimljivo. Barem je uvez dobar. Mogli biste za nju dobiti nekoliko šilinga.

Uklanjajući prvo izdanje Newmanovih Traktata izvan dosega Millicentina stopala i stavljajući ga među knjige što ih je izabrao za sebe, Dalgliesh je s gađenjem ustanovio, premda je osuđivao Millicentinu nesputanu brbljavost, da mišljenje te žene nije daleko od njegova. Kako li je čovjeku, zarobljenu u mrtvom tijelu, kad osjeti čežnju, ljubav pa i pohotu? Ili, još gore, u tijelu koje i suviše reagira na neke nagone, ali je nekoordinirano, ružno, groteskno?

Kako li je čovjeku koji reagira na ljepotu, a prisiljen je živjeti s vlastitom ružnoćom? Činilo mu se da počinje shvaćati Holroydovu gorčinu.

— Što se naposljetku dogodilo s Holroydovim novcem? - upita Dalgliesh.

— Naslijedila ga je njegova sestra u Novom Zelandu, svih šezdeset i pet tisuća funti. Tako i treba. Novac mora ostati u obitelji. No uvjerena sam da se Maggie nadala da će ga ona dobiti. Vjerojatno joj ga je Victor više-manje

obećao. On bi bio u stanju tako nešto učiniti. Znao je biti pakostan. No barem je ostavio bogatstvo onome kome pripada. Bila bih vrlo razočarana kad bi Wilfred zavještao Toynton Grange nekom dmgom, a ne meni.

— A vi biste ga htjeli?

— Pacijenti bi morali otići, naravno. Ne mogu sebe zamisliti kao upraviteljicu Toynton Grangea, barem ovakvog kakav je danas. Poštujem ono što Wilfred pokušava učiniti, ali on osjeća posebnu potrebu za takvim radom.

Vjerojatno su vam pričali kako je otišao u Lourdes i doživio čudo. U redu, nemam ništa protiv. No meni se nije dogodilo čudo, hvala Bogu, a nije mi do njega ni stalo. Osim toga, već sam dosta učinila za kronične bolesnike. Otac mi je ostavio pola Grangea, a ja sam ga prodala Wilfredu kako bi mogao otvoriti dom. Naravno, tada smo službeno procijenili kuću, ali cijena nije bila baš visoka, jer su takve kuće slabo prolazile na tržištu. Sada, dakako, vrijedi cijelo bogatstvo. Prekrasna je, zar ne?

— Arhitektonski je svakako zanimljiva.

— Baš tako. Originalne kuće u stilu regency postižu fantastične cijene.

Ne mislim time reći da bih je prodala. Napokon, tu smo proveli djetinjstvo i volim tu kuću. No vjerojatno bih se riješila zemljišta. Kad već govorimo o tome, Victor Holroyd poznavao je nekoga u mjestu tko bi ga rado kupio, nekoga tko bi ga uredio za autokamp.

— Grozne li zamisli! - nehotice uzvikne Dalgliesh.

No Millicent Hammitt nije se dala zbuniti, nego je samozadovoljno nastavila: - Ma kakvi! Vrlo sebično mišljenje, ako smijem reći. Siromašnima je potreban odmor kao i bogatima. Juliusu se to ne bi sviđalo, ali ja se ne moram obazirati na Juliusa. Vjerojatno bi prodao kuću i otišao. On posjeduje jutro i pol zemlje, ali ga ne mogu zamisliti kako prolazi auto-kampom kad god dođe iz Londona. Osim toga, ljudi bi mu više-manje prolazili mimo prozora kad bi se spuštali na plažu. To je jedina plaža dostupna za plime. Već ih vidim: očevi kvrgavih koljena u čistim kratkim hlačicama, s izletničkim torbama, a iza njih mame s treštavim tranzistorima, kričavom djecom i rasplakanom dojenčadi. Ne, ne mogu zamisliti da bi Julius ostao ovdje.

— Je li ovdje itko zna da ćete naslijediti Toynton Grange?

— Naravno; to nije tajna. Tko bi ga drugi naslijedio? Zapravo, imam pravo na cijeli posjed. Možda niste znali da Wilfred nije pravi Anstey, da je posvojče?

— Čini mi se da je to netko spomenuo — odgovorio je Dalgliesh oprezno.

— Onda možete čuti i cijelu priču. Vrlo je zanimljiva, ako se bavite pravom.

Gospođa Hammitt ponovno je napunila šalicu i, promeškoljivši se, ponovno se zavalila u naslonjač kao da se priprema za važnu raspravu.

— Moj je otac žarko želio sina. Neki su muškarci takvi, kćerke im ništa ne znače. Potpuno mi je jasno da je bio razočaran kad sam se rodila. Ako muškarac doista želi sina, pomirit će se i s kćerkom, samo ako je lijepa. A ja nisam nikada bila lijepa. Nasreću, moj muž nije time sebi razbijao glavu.

Dobro smo se slagali.

Dalgliesh je promrmljao nešto što se moglo shvatiti kao čestitanje. Što joj je drugo i mogao odgovoriti?

— Hvala vam - rekla je Millicent Hammitt kao da zahvaljuje na komplimentu, pa zadovoljno nastavila. - Bilo kako bilo, kad su liječnici rekli ocu da majka više ne može roditi, odlučio je usvojiti muško dijete. Mislim da je doveo Wilfreda iz dječjeg doma, ali meni je u to doba bilo samo šest godina i mislim da mi nikada nisu rekli kako i kada su ga našli. Dakako, bio je nezakonito dijete. Dvadesetih godina ljudi su više osuđivali takve stvari, pa je i izbor neželjene djece bio veći. Sjećam se da sam bila uzbuđena što sam dobila brata. Bila sam osamljena, a nosila sam u sebi i previše ljubavi.

U to doba nisam u Wilfredu gledala suparnika. Neobično sam ga voljela u djetinjstvu. I još ga volim. Ljudi to katkada zaboravljaju.

Dalgliesha je zanimalo što se poslije dogodilo.

— Djed je napisao oporuku. Starac nije vjerovao advokatima, pa ni Holroydu i Martinsonu koji su bili obiteljski zastupnici, pa ju je sam sastavio. Prema toj oporuci, moji su roditelji bili doživotni uživaoci zemljišta, a cijeli je posjed podijelio unucima na četiri jednaka dijela. Nametnulo se pitanje: je li u to uključen i Wilfred? Naposljetku smo zbog toga morali ići na sud. Ta je parnica uzbudila duhove u to vrijeme, pa se postavilo pitanje prava usvojene djece. Možda se sjećate tog slučaja?

Dalgliesh se doista sjećao tog slučaja, ali vrlo neodređeno.

— Je li vaš djed sastavio oporuku prije ili poslije usvojenja?

— To je upravo bio glavni dokaz. Wilfred je zakonski usvojen 3. svibnja 1921. godine, a djed je potpisao oporuku točno deset dana kasnije, 13.

svibnja. Potpisala su je još dva svjedoka, dvojica slugu, ali oni su umrli prije negoli je pitanje oporuke dospjelo na sud. Oporuka je bila jasna i ispravna, samo što u njoj nisu bila upisana imena. No Wilfredovi odvjetnici uspjeli su dokazati da je djed znao za usvojenje i da je zbog toga bio sretan. A u oporuci je doista pisalo djeca, u množini.

— Možda je pomišljao na to da će vaša majka umrijeti prva i da će se vaš otac ponovno oženiti.

— Baš ste mudri! Vidim da imate iskvarenu pravničku maštu. Isto je tvrdio i moj pravni zastupnik. No nije pomoglo. Wilfred je dobio parnicu.

Sada valjda razumijete moj odnos prema Grangeu. Da je moj djed potpisao tu oporuku prije 3. svibnja, sve bi bilo drugačije, kažem vam.

— No ipak ste dobili pola vrijednosti imanja?

— Nažalost, nije dugo potrajalo. Moj dragi muž brzo je trošio novac. Ne na žene, drago mi je što to mogu reći. Na konje. I oni su skupi, pa i nepredvidljiviji od žena, ali kao suparnici svakako su manje neugodni. Barem se veselite kad pobijede. Wilfred je uvijek govorio da je Herbert posenilio kad se demobilizirao, ali ja se nisam tužila. Više sam ga voljela takvog. Ali, novac je rasipao.

Pogledom je preletjela sobu, a zatm se nagnula prema Dalglieshu i dobacila mu lukav, zavjerenički pogled.

— Reći ću vam nešto što nitko u Toynton Grangeu ne zna osim Wilfreda.

Ako ga doista proda, dobit ću polovicu novca. Ne samo polovicu dodatne dobiti, nego pedeset posto od svega što dobije. Imam pismeno jamstvo od Wilfreda, koje je Victor propisno potpisao kao svjedok. Zapravo, to mi je Victor predložio. Smatrao je da je takav dokument zakonski valjan. Držim ga daleko od dosega Wilfredovih ruku, kod Roberta Lodera, odvjetnika u Warehamu. Wilfred je valjda bio uvjeren da nikada neće morati prodati Grange, pa nije ni mario za ono što potpisuje, ili se možda time htio oduprijeti iskušenju. Mislim da ga nikada neće prodati. Previše mu je stalo do doma. No ako se predomisli, dobro ću proći.

— Kad sam došao ovamo — hrabro će Dalgliesh - gospođa Hewson spomenula je Fondaciju Ridgewell. Ne namjerava li gospodin Anstey predati dom u njihove ruke?

Gospođa Hammitt primila je te riječi mirnije negoli se nadao.

— Glupost! — odbrusila je. — Znam da Wilfred od vremena do vremena

priča o tome, ali ne bi tako olako predao Toynton Grange. A zašto i bi?

Novaca nema, dakako, ali ionako ga nikad nema. Samo treba povećati pristojbe ili nagnati lokalnu socijalnu službu da plaća više za pacijente koje šalje. Zašto bi ih potpomagao? Ako ni tada Toynton Grange ne bude rentabilan, bit će bolje da ga proda, bilo čuda ili ne bilo.

Dalgliesh je natuknuo da je iznenađen što Anstey, s obzirom na okolnosti, nije prešao na rimokatoličku vjeru. Millicent je žestoko reagirala na njegove riječi.

— Da samo znate kako se duhovno borio u to vrijeme. — Glas joj se produbio i zadrhtao kao da opisuje kozmičke sile u borbi na život i smrt. No drago mi je da je ostao u našoj crkvi. Naš otac... - Glas joj je zagrmio od iznenadne provale prijetećeg žara, pa se Dalgliesh trgnuo ne znajući što ga očekuje — ... bio bi strašno razočaran. Bio je gorljivi anglikanac, commander Dalgliesh. Drago mi je da Wilfred nije prešao na drugu stranu.

Kao da se Wilfredu pred rijekom Jordan nije svidio ni izgled vode niti je imao povjerenja u čamac, pomisli Dalgliesh.

Dalgliesh je već pitao Juliusa Courta za Ansteyevo vjersko uvjerenje, ali je dobio drugačije i najvjerojatnije točnije objašnjenje. Sjetio se njihova razgovora na terasi, prije negoli su se ponovno pridružili Henryju, i Juliusovih ironičnih riječi: »Otac O’Malley, koji je trebao uputiti Wilfreda u tajne Katoličke crkve, otvoreno je rekao da će se njegova Crkva u budućnosti izjasniti o nizu pitanja koja je Wilfred smatrao svojim prerogativom. Dragom je Wilfredu sinulo da se zamalo priključio golemoj organizaciji koja smatra da on obraćanjem više prima nego daje. Nakon nedvojbeno korisne duševne borbe odlučio je ostati u susretljivijem stadu.« — Usprkos čudu?

— Usprkos čudu - odgovori Millicent. - Otac 0’Malley je racionalist.

Priznaje postojanje čuda, ali daje prednost dokazima koje treba dati odgovarajućoj komisiji na temeljito ispitivanje, a Crkva će u svojoj mudrosti, u dolično vrijeme, donijeti odluku. Wilfredova javna objava o primanju posebne milosti Božje miriše mu na drskost. I još gore, vjerojatno to smatra neukusnim. Otac O’Malley vrlo je savjestan. On i Wilfred zapravo se ne slažu. Mislim da je otac O’Malley kriv što je njegova crkva izgubila jednog obraćenika.

— No hodočašća u Lourdes još se nastavljaju? — upita Dalgliesh.

— Da, da. Redovito. Dvaput na godinu. Ja ne idem. Odlazila sam u početku, kad sam došla ovamo, ali me je brzo prošla volja. No obično ih dočekam s čajem i zakuskom.

Vraćajući se u mislima na sadašnjost, Dalgliesh je osjetio kako ga bole leđa. Uspravio se baš kad je sat na okviru kamina otkucao tričetvrt.

Pougljenjena klada pala je s rešetke, pa su uvis poletjele posljednje iskre. Za Millicent Hammitt bio je to znak za odlazak. Dalgliesh je htio najprije oprati šalice, pa je pošla za njim u malu kuhinju.

— Bilo mi je ugodno, commander, no sumnjam da ćemo ponoviti taj naš susret. Nisam od onih susjeda koji redovito upadaju u nečiju kuću. Hvala bogu da mogu biti sama. Vrlo sam snalažljiva, za razliku od jadne Maggie. A kad je riječ o Michaelu Baddeleyu, moram reći da je bio izuzetno diskretan.

— Sestra Rainer mi je rekla da ste ga uvjerili u prednosti kremiranja.

— Ona je to rekla? Pa, ima i pravo. Možda sam to i spomenula Michaelu.

Smatram da je šteta trošiti dobru zemlju na pokapanje trulih tijela. Koliko se sjećam, starac nije mario što će se s njim dogoditi, samo mu je bilo do toga da počiva u posvećenoj zemlji i da mu netko održi dolično pogrebno slovo.

Vrlo pametno. Potpuno se slažem s tim mišljenjem. Ni Wilfred nije imao ništa protiv kremiranja. On i Dot Moxon složili su se sa mnom. Helen se bunila zbog dodatnih problema, ali zapravo joj se nije svidjelo to što je trebalo pribaviti potpis još jednog liječnika. Valjda je mislila da će se time stvoriti loša slika o liječničkoj sposobnosti našeg dragog Erica.

— Zar je netko natuknuo da je dijagnoza doktora Hewsona bila pogrešna?

— Nije, naravno! Michael je umro od srčanog infarkta, i mislim da je čak Eric bio u stanju ustanoviti uzrok smrti. Ne, ne morate me pratiti. Imam bateriju. Ako vam bilo što zatreba možete mi u svako doba pokucati na zid.

— A hoćete li me čuti? Niste čuli oca Baddeleya.

— Nisam, naravno, jer nije ni kucao. A poslije pola deset nisam više ni pazila. Znate, mislila sam da ga je već netko posjetio i pomogao mu da legne.

Vani je vladala tama, hladna i nespokojna, crna i slatkasta maglica s mirisom mora, ne samo odsutnost svjetlosti, nego nekakva tajanstvena, gotovo opipljiva sila. Dalgliesh je oprezno pregurao stolić za serviranje preko praga. Hodajući uz Millicent kratkom stazom i upravljajući stolićem jednom rukom, upitao ju je hotimice nezainteresirano: — Onda, jeste li čuli nekoga?

— Nisam čula, ali sam vidjela. Tako mi se barem činilo. Htjela sam

popiti nešto toplo, pa sam se pitala da li bi i Michaelu prijao topli napitak.

No kad sam otvorila ulazna vrata, kao da sam spazila nekakav lik u ogrtaču kako nestaje u tami. Budući da u Michaelovoj kući nije gorjelo svjetlo prirodno je da ga nisam htjela uznemirivati. Sada znam da sam se prevarila.

Ili sam se prevarila ili sam pošizila. Ovdje ne bi bilo teško izgubiti pamet. Te ga večeri nitko nije posjetio, i sada ih sve grize savjest zbog toga. Sada mi je jasno kako sam se prevarila. Bila je ovakva večer. Puhao je povjetarac, a tama kao da se pomicala i sakupljala u nekakve oblike. Nisam ništa čula, ni korake. Vidjela sam samo na trenutak pognutu glavu pod kukuljicom i ogrtač kako vijori u tami.

— I to je bilo oko pola deset?

— Ili malo kasnije. Možda u vrijeme kad je umro. Osoba bujne mašte mogla bi se uplašiti i pomisliti da je vidjela njegov duh. To je i natuknula Jennie Pegram kad sam im u Toynton Grangeu rekla što sam vidjela. Baš je smiješna!

Kad su se približili vratima »Kuće vjere«, zastala je i obratila mu se, impulzivno i, barem se njemu tako činilo, pomalo zbunjeno.

— Čula sam da vas brine slomljena brava na Michaelovu pisaćem stolu.

Bila je ispravna večer prije negoli se vratio iz bolnice. Ponestalo mi je omotnica, a morala sam hitno napisati jedno pismo. Smatrala sam da mi neće zamjeriti ako pogledam u njegov pisaći stol. Bio je zaključan.

— A kad je vaš brat došao potražiti oporuku ubrzo nakon što su pronašli njegovo tijelo, bio je obijen.

— Tako on tvrdi, commander.

— Ali, vi nemate dokaza da ga je on obio?

— Nemam dokaza da ga je itko obio. Kuća je bila puna ljudi koji su ulazili i izlazili. Wilfred, Hewsonovi, Helen, Dot, Philby, pa i Julius kad je stigao iz Londona; u kući je bilo kao na sajmu. Samo znam da je pisaći stol bio zaključan u devet sati navečer, dan uoči Michaelove smrti. I uopće ne sumnjam da se Wilfred polakomio da vidi tu oporuku i provjeri da li je Michael sve što posjeduje ostavio Toynton Grangeu. Osim toga, uvjerena sam da Michael nije sam obio svoju bravu.

— Kako znate, gospođo Hammitt?

— Jer sam našla ključ, odmah poslije ručka, na dan njegove smrti. Ondje gdje ga je vjerojatno uvijek držao - u limenki od čaja, na drugoj polici ormara

za namirnice. Znala sam da ne bi imao ništa protiv da uzmem preostalu hranu.

Ključ sam spustila u džep da se ne izgubi kad Dot počne pospremati kuću.

Na koncu konca, taj stari pisaći stol vrlo je vrijedan, i bravu treba popraviti.

Zapravo, da ga Michael oporučno nije ostavio Grace Willison, ja bih ga preselila ovamo i propisno ga čuvala.

— Znači, još imate ključ?

— Naravno. Nitko za njega nije ni pitao osim vas. Mogu vam ga i dati kad vas već toliko zanima.

Zavukla je ruku u džep suknje, a zatim je osjetio hladnoću metala na dlanu. Otvorila je vrata svoje kuće i rukom potražila prekidač. Zatreptao je od iznenadnog blještavila, a zatim je jasno ugledao srebrni ključić, krhak poput filigrana. Bio je svezan tankom uzicom na crvenu plastičnu kvačicu, tako crvenu da je na trenutak pomislio da mu je dlan umrljan krvlju.

V PAKOSNI ČIN

1 Kad se poslije sjetio prvog tjedna boravka u Dorsetu, Dalglieshu se činilo da gleda niz prizora, toliko različitih od kasnijih slika nasilja i smrti da je gotovo povjerovao kako je Toynton doživio na dvije razine i u dva različita vremenska razdoblja. Te prve, blage slike, za razliku od kasnijih, grubih crnobijelih fotografija kao iz lošeg filma strave, obilovale su bojom, osjećajem i mirisom. Vidio je sebe kako gazi po šljunku što ga oplakuje more na obali u Chesilu, dok mu je u ušima odzvanjao ptičji pjev i prodorna grmljavina valova, koja se čula iz Portlanda čije su se tamne stijene uzdizale prema nebu. Vidio je sebe kako se penje golemim zemljanim bedemima utvrde Maiden Castle i stoji - osamljen lik na vjetrometini — ondje gdje su mnogi tragovi ljudske ruke govorili o četiri tisuće godina povijesti. Sjetio se čaja u konačištu Judge Jeffrey’s u Dorchesteru dok je blago jesensko poslijepodne pomalo tamnjelo, pa povratka autom, navečer, između spleta zlaćane paprati i visoke, nepodrezane živice što se protezala sve do gostionice ograđene kamenim zidom, koja je, osvijetljenih prozora, čekala negdje na dalekoj seoskoj livadi.

A poslije, kasno navečer, kad nije više bilo opasnosti da će ga netko iz Toynton Grangea uznemiriti svojim posjetom, odvezao bi se natrag u »Kuću nade« i vratio poznatom i gostoljubivom mirisu knjiga i vatre u kaminu.

Donekle se iznenadio kad je Millicent Hammitt održala riječ i nije ga ometala poslije prvog posjeta. Ubrzo je otkrio razlog; bila je ovisnik o televiziji. Dok je sjedio i pijuckajući vino sortirao knjige oca Baddeleya, čuo je slabe, ali ne i neugodne zvukove njezine noćne zabave — iznenadnu reklamnu pjesmicu koju je već negdje čuo, žamor raznolikih glasova, štektanje vatrenog oružja, ženske krikove, bučnu glazbenu najavu noćnog filma.

Imao je osjećaj da živi u nekakvom limbu između prijašnjeg i sadašnjeg života, oslobođen zbog rekonvalescencije od dužnosti da donosi neposredne

odluke, od bilo kakvih neugodnih napora. Pomisao na Toynton Grange i njegove stanovnike bila mu je neugodna. Učinio je sve što je mogao, a sada je pratio događaje. Kad je jednom pogledao prazan i otrcani naslonjač oca Baddeleya, sjetio se bez imalo poštovanja legendarne isprike uglednog ateističkog filozofa kojega su, na njegovo iznenađenje, doveli poslije smrti pred Boga. »Ali Gospodine, niste nam dali dovoljno dokaza.« Da je otac Baddeley htio da on nešto poduzme, pobrinuo bi se za opipljivije indicije od nestalog dnevnika i obijene brave.

Nije očekivao nikakva pisma osim odgovora Billa Moriartyja, jer je rekao domaćici da mu ne šalje pisma. Kanio je osobno uzeti Billovo pismo iz poštanskog sandučića. Stiglo je u ponedjeljak, barem dan prije no što se nadao. Jutro je proveo u kući i tek je u pola tri otišao do sandučića i usput odnio prazne boce mlijeka.

U sandučiću je našao samo jedno pismo, običnu kovertu s markom i pečatom londonske pošte; adresa je bila natipkana, ali Dalglieshov čin bio je izostavljen. Moriarty je bio oprezan. No kad je gurnuo palac pod preklop koverte, upitao se da li je i sam dovoljno oprezan. 'Nije bilo očitog znaka da je pismo otvarano; preklop je bio netaknut. No ljepilo je sumnjivo slabo držalo, i preklop se vrlo lagano, prelagano otvorio pred pritiskom palca. Inače je sandučić bio prazan. Netko je, vjerojatno Philby, već pokupio poštu za Toynton Grange. Zašto mu nije donio pismo u »Kuću nade«? Baš čudno.

Možda se trebao koristiti poste restanteom u selu Toynton ili Warehamu.

Ljutilo ga je što je bio tako nepažljiv. Istina je, razmišljao je, da ne znam što istražujem, ako uopće nešto istražujem, pa samo tu i tamo pripazim. Ne da mi se da obavim taj posao kako treba, a nemam hrabrosti dignuti ruke od njega.

Ovako neraspoloženog, Billove duhovitosti još su ga više naljutile. »Drago mi je što ponovno vidim tvoj elegantni rukopis. Ovdje smo svi odahnuli da su vijesti o tvom skorom kraju bile pretjerane. Doprinose za vijenac čuvamo za proslavu tvog ozdravljenja. No što opet njuškaš u Dorsetu među tim sumnjivim čudacima? Ako gineš za poslom, ovdje ga je i previše.

Da ne duljim, evo informacija koje te zanimaju.

Dvije osobe iz tvoje grupe već su kažnjavane. Po svoj prilici, već nešto znaš o Philbyju. Dvaput je kažnjavan zbog nanošenja teške tjelesne ozljede, 1967. i 1969, četiri puta zbog krađe 1970, kao i zbog raznih drugih prekršaja.

Jedini neobični detalj u Philbyjevoj kriminalističkoj karijeri jesu blage sudske kazne. Nisam se nimalo iznenadio kad sam pogledao njegov dosje.

Vjerojatno su smatrali da bi bilo nepravedno prestrogo kazniti čovjeka koji se bavi samo poslom za koji je fizički i psihički obdaren. Razgovarao sam s ljudima iz »Otvorenih vrata«, organizacije za pomoć bivšim kažnjenicima.

Priznaju njegove mane, ali kažu da može biti izuzetno privržen ako mu se prijateljski priđe. Pazi da ne osjeti sklonost prema tebi.

Millicent Hammitt dvaput je kažnjavana u Cheltenhamu zbog krađe po dućanima - 1966. i 1968. Prvi put poslužila se uobičajenom obranom smetnje u klimakteriju - pa je samo kažnjena novčano. Drugi put se zaista sretno izvukla. No bilo je to dva mjeseca poslije smrti njezina muža, umirovljenog majora, pa je sud pokazao sućut. Na sud je vjerojatno utjecao i Wilfred Anstey koji je zajamčio da će ona živjeti u Toynton Grangeu i biti pod njegovim okom. Odonda nije bilo problema, pa pretpostavljam da je Ansteyev nadzor bio uspješan, da su lokalni prodavači elastičniji ili da Millicent Hammitt spretnije krade.

To su službene informacije. Ostali u Toynton Grangeu su čisti, barem nemaju kriminalne prošlosti. Ako tražiš zanimljivog lopova - a ne bih rekao da bi Adam Dalgliesh uludo trošio svoje sposobnosti na Alberta Philbyja — preporučio bih ti da se pozabaviš Juliusom Courtom. Dobio sam o njemu informacije od jednog čovjeka koji radi u Foreign Officeu. Court je pametan momak, završio je klasičnu gimnaziju u Southseau. Kad je diplomirao, ušao je u diplomaciju. Imao je sve uvjete... osim novaca. Radio je u pariškoj ambasadi kad je 1970. svjedočio u poznatom procesu na kojem je Alain Michonnet optužen za ubojstvo Poitauda, automobilističkog trkača. Možda se sjećaš tog slučaja. Dali su mu velik publicitet u engleskoj štampi. Slučaj je bio prilično jasan, i francuska policija već se oblizivala pri pomisli da će ščepati Michonneta. On je sin Thea d’Estiera Michonneta, vlasnika tvornice kemijskih proizvoda blizu Marseillea, i policija već dugo prati pere et fils.

No Court je svom prijatelju pribavio alibi. Nisu bili zapravo prijatelji — Michonnet je izraziti heteroseksualac, kako su mediji nametljivo naglašavali pa se ambasadom šaptom širila grozna riječ »ucjena«. Nitko nije povjerovao u Courtovu priču, ali je nitko nije mogao ni pobiti. Moj znanac misli da Courta na to svjedočenje nije potaklo ništa mračno, samo želja da se zabavi i naljuti svoje pretpostavijene. Ako mu je to bio cilj, postigao ga je. Poslije

osam mjeseci umro je njegov kum ostavivši mu trideset tisuća funti, što je Courtu došlo kao naručeno, pa je napustio diplomatsku službu. Priča se da je pametno uložio novac. U svakom slučaju, to je gotovo, i ništa se ne može promijeniti. O njemu se ne zna ništa što bi moglo nauditi njegovu ugledu.

Samo se zna da je malo previše uslužan prema prijateljima. No ja sam ti podnio izvještaj, a ti ocijeni sam koliko vrijedi.« Dalgliesh je složio pismo i ugurao ga u džep sakoa. Pitao se koliko se toga zna u Toynton Grangeu. Julius Court nije se vjerojatno trebao zabrinjavati. Njegova prošlost bila je njegova stvar; nije ovisio o Wilfredovoj nesnosnoj vlasti. No zato je Millicent Hammitt morala biti dvostruko zahvalna Wilfredu. Tko je još osim Wilfreda znao, pitao se, za ta dva sramotna događaja? Kako bi reagirala kad bi se istina o njoj proširila Toynton Grangeom? Ponovno je zažalio što se nije poslužio poste restanteom.

Začuvši zvuk automobila, podigao je glavu i ugledao »mercedes« kako juri obalnom cestom. Julius je u posljednjem trenutku pritisnuo kočnicu, i auto se zanio, zaustavivši se, s prednjim branikom samo nekoliko centimetara od vrata. Court je izletio iz auta i počeo bjesomučno vući vrata dozivajući Dalgliesha.

— Crna kula gori! Vidio sam dim s obalne ceste. Imate li grablje u »Kući nade«?

Dalgliesh stane ramenom gurati vrata.

— Mislim da nemam. Nema vrta. No našao sam u šupi brezovu metlu.

— Bolje išta nego ništa. Hoćete li sa mnom? Možda će biti potrebna dvojica.

Dalgliesh uskoči u kola. Vrata su ostavili otvorena. Julius je vozio prema »Kući nade« ne obazirući se na amortizere ni na udobnost suvozača. Kad su stali, otvorio je prtljažnik, a Dalgliesh je potrčao u šupu. Među alatom prijašnjih stanara našao je brezovu metlu koje se sjetio, dvije prazne vreće i, začudo, stari pastirski štap. Ubacio je sve to u prostrani prtljažnik. Julius je već bio okrenuo auto i uključio motor. Dalgliesh je sjeo do njega, i »mercedes« je naglo krenuo.

— Je li netko već tamo? Anstey? — upita Dalgliesh kad su skrenuli na obalnu cestu.

— Možda. To me i brine. On je jedini koji još tamo odlazi. Ne znam kako bi inače nastao požar. Ovim putem možemo se najviše približiti kuli, ali

morat ćemo se pomučiti i pješice. Nisam ništa ni pokušao kad sam opazio vatru. Nema smisla ako nemaš ništa čime je možeš ugasiti.

Glas mu je bio napet, a rukama je tako čvrsto stezao volan da su zglavci pobijeljeli. Dalgliesh je u retrovizoru vidio da su mu šarenice velike i sjajne.

Trokutasti ožiljak iznad desnog oka, inače jedva vidljiv, produbio se i potamnio. Žila na sljepoočnici neprekidno je pulsirala. Pogledao je brzinomjer; vozili su više od stotinu dvadeset na sat, ali je »mercedes« u rukama vještog vozača dobro svladavao usku cestu. Iznenada je cesta počela krivudati i uspinjati se, pa su na trenutak ugledali kulu. Kroz razbijena stakla na uskim prozorima ispod kupole kuljao je sivkasti dim kao iz minijaturnog topa. Spuštao sa nad rt sve dok ga vjetar nije razlomio u oblačiće. Prizor je bio neobičan i slikovit, bezazlen kao u dječjoj igri. Zatim se cesta stala spuštati, pa su izgubili kulu iz vida.

Obalnu cestu, koja je bila dovoljno široka samo za jedan auto, dijelio je od mora suhozid. Julius je dobro poznavao put. Skrenuo je lijevo i prije negoli je Dalgliesh zamijetio uzak otvor, bez vrata, od kojih su ostala još samo dva natrula stupa. Auto se zanjihao i zaustavio u udolini desno od ulaza. Dalgliesh je zgrabio pastirski štap i vreće, a Julius metlu. S tom smiješnom opremom potrčali su prema kuli.

Julius je imao pravo; bio je to najbrži put. No morali su ga prijeći pješice. Da je i htio voziti neravnim i krševitim terenom, ne bi uspio. Bio je ispresijecan djelomice porušenim suhozidovima, dovoljno niskim da ih čovjek može preskočiti. Bilo je tu i mnogo otvora, ali ni jedan od njih nije bio dovoljno širok za vozilo. Teren je bio i varljiv. U jednom trenutku kula kao da je uzmakla pred njihovim očima, odvojena od njih beskrajnim preprekama od odronjena kamenja, a zatim se iznenada našla pred njima.

Jedak dim, kao od vlažna krijesa, sukljao je kroz poluotvorena vrata.

Dalgliesh ih je širom otvorio nogom i skočio ustranu kad je dim provalio van.

Vatra se smjesta rasplamsala i plameni jezici nasrnuli su na njega. Štapom je stao razgrtati goruće i još prepoznatljive ostatke smeća — visoke suhe trave i slame, komada užeta, pa nečega nalik na komade starog naslonjača - što se nagomilalo kad je teren bio javno zemljište, a crna kula, nezaključana, sklonište za pastire ili prenoćište za skitnice. Dok je razgrtao goruće, smrdljive hrpe, čuo je iza sebe Juliusa kako bjesomučno mlati po njima. U travi su se palile vatrice i njihovi su plamenovi plazili terenom poput malih

crvenih jezika.

Kad su raščistili prolaz kroz vrata, Julius je utrčao u kulu i vrećama počeo gasiti tinjajuću travu i slamu. Dalgliesh ga je vidio kako obavijen dimom tetura i kašlje. Ne okolišajući, izvukao ga je van i rekao: — Ne ulazite dok sve ne raščistim! Neću se mučiti s dvojicom!

— Ali on je unutra. Znam da jest. Sigurno. Bože! Prokleta budala!

Kad je izbacio i posljednju tinjajuću hrpu trave, Julius ga je odgurnuo i potrčao kamenim stubištem uz okrugli zid. Dalgliesh ga je slijedio. Drvena vrata, koja su vodila u srednju prostoriju, bila su odškrinuta. Ovdje nije bilo prozora, ali su u zadimljenoj tami razabrali lik koji se šćućurio uza zid na drugoj strani. Navukao je kukuljicu redovničkog ogrtača na glavu i skupio se u naborima ogrtača poput izopćenika koji se želi zaštititi od hladnoće.

Juliusove grozničave ruke izgubile su se u naborima. Dalgliesh ga je čuo kako psuje. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da otkrije Ansteyeve ruke, a zatim su ga zajedno stali vući prema vratima, te s mukom, podupirući i pridržavajući mlitavo tijelo, sišli uskim stubištem na svježi zrak.

Položili su ga potrbuške na travu. Dalgliesh je kleknuo i htio ga okrenuti da primijeni umjetno disanje. Uto je Anstey polako pružio ruke, ali je ostao ležati u toj teatralnoj i pomalo bogohulnoj pozi. Sretan što ne mora svoja usta spustiti na Ansteyeva, Dalgliesh se digao. Anstey je privukao koljena i počeo grčevito i promuklo kašljati i soptati. Okrenuo je glavu ustranu i spustio lice na zemlju. Vlažna usta, iz kojih je iskašljavao slinu i žuč, kao da su sisala travu vapeći za hranom. Dalgliesh i Court su kleknuli i podigli ga.

— Dobro mi je - rekao je slabim glasom.

— Auto nam je dolje na cesti. Možete li hodati? — upita ga Dalgliesh.

— Mogu. Kažem vam da mi je dobro. Dobro mi je.

— Ne žuri nam se. Odmorite se nekoliko minuta, pa ćemo onda krenuti.

Spustili su ga na zemlju i naslonili na jednu stijenu, pa je ondje sjedio, podalje od njih, još grčevito kašljući i gledajući prema moru. Julius je uznemireno koračao rubom litice kao da ga smeta odugovlačenje. Vjetar je raspuhao zadah vatre s pocrnjele zemlje, pa je dima nestalo poput posljednjeg vala kuge.

— Da pođemo? — upita Dalgliesh pet minuta kasnije.

Zajedno i šuteći podigli su Ansteya podupirući ga putem do auta.

2 Nitko nije progovorio ni riječi dok su se kolima vraćali u Toynton Grange. Kao i obično, pročelje je izgledalo tako kao da je kuća napuštena.

Predvorje obloženo mozaičkim pločicama bilo je prazno i neprirodno tiho. No oštre uši Dorothy Moxon zacijelo su čule auto, možda iz ambulante u prednjem dijelu kuće, jer se pojavila na vrhu stubišta gotovo u istom trenutku kad su ušli.

— Što je? Što se dogodilo?

— Sve je u redu. Wilfred je uspio potpaliti vatru u crnoj kuli dok je bio u njoj. Nije ozlijeđen, samo je u šoku. A dim mu baš nije koristio plućima.

Optužujuće je gledala čas Dalgliesha čas Juliusa kao da su oni krivi, a zatim je zagrlila Ansteya, gorljivo i zaštitnički poput majke, te ga stala nježno voditi prema stubištu, tješeći ga i gunđajući monotonim i, kako se Dalglieshu činilo, zaljubljenim glasom. Zamijetio je da se Anstey slabije drži na nogama nego ispred kule, pa su napredovali vrlo sporo. No kad im je Julius priskočio u pomoć, ustuknuo je pred pogledom Dorothy Moxon. S mukom je uvela Ansteya u njegovu malu obijeljenu sobu u stražnjem dijelu kuće i pomogla mu da legne na uski krevet. Dalgliesh je brzo u mislima registrirao inventar.

Soba je bila baš onakva kakvu je očekivao. Malen stol i stolica pod prozorom, s pogledom na dvorište u kojem su se zadržavali pacijenti, dobro opremljen ormar s knjigama, prostirač pred krevetom, raspelo iznad kreveta, noćni ormarić s jednostavnom svjetiljkom i vrčem vode. No debeli madrac na koji je Wilfred legao bio je nedvojbeno vrlo kvalitetan. Ručnik do umivaonika doimao se raskošno i mekano. Prostirač pred krevetom, s jednostavnim uzorkom, nije bio dio izlizana, odbačena saga. Kućni ogrtač od bijelog frotira s kukuljicom, koji je visio iza vrata, bio je jednostavan, gotovo strog, ali Dalgliesh je bio uvjeren da je mekan i vrlo ugodan za kožu. Možda ovo i jest ćelija, pomislio je, ali komfora ima napretek.

Wilfred otvori plave oči i zagleda se u Dorothy Moxon. Baš zanimljivo, pomisli Dalgliesh, kako jednim pogledom uspijeva izraziti i pokornost i autoritet. Anstey molećivo pruži ruku.

— Želim razgovarati s Juliusom i Adamom, draga Dot. Samo trenutak, Mogu li?

Otvorila je usta, ali ih je ponovno zatvorila i bez riječi bijesno izišla iz sobe, odlučno zatvorivši vrata za sobom. Wilfred je ponovno sklopio oči i kao da se uvukao u sebe, udaljio od događaja. Julius se zagledao u ruke.

Desni dlan bio je crven i natečen, a između lica i kažiprsta već se stvorio mjehur.

— Čudno! — iznenađeno će Julius. — Opekao sam se. Nisam ni osjetio.

Sada me paklenski boli.

— Recite gospođici Moxon da vam previje ruku - reče Dalgliesh. — A bilo bi dobro da vam je i Hewson pogleda.

Julius izvadi iz džepa presavijeni rupčić, smoči ga hladnom vodom iz umivaonika i nevješto njime omota ruku.

— Ima vremena - reče. Čini se da ga je bol razdražila. Nadvio se nad Wilfreda i ljutito rekao: — Sada kada te je netko doista napao i zamalo ti došao glave, valjda ćeš se opametiti i pozvati policiju.

— Imam ovdje policajca — reče Wilfred slabim glasom ne otvarajući oči.

— Na mene ne računajte - reče Dalgliesh. - Ne mogu provesti službenu istragu. Court ima pravo, to je stvar lokalne policije.

Wilfred odmahne glavom.

— Nemam im što reći. Otišao sam u crnu kulu jer sam morao o nečemu razmisliti u miru. To je jedino mjesto u kojem mogu biti potpuno sam. Pušio sam; znaš i sam kako se svi tužite da vam smrdi moja stara lula. Sjećam se da sam kucnuo njome po zidu da je ispraznim dok sam se uspinjao stubištem.

Duhan zacijelo još nije bio izgorio, pa su se sva ta suha trava i slama valjda od toga zapalile.

— I jesu - mrzovoljno reče Julius. - A vanjska vrata? Valjda si ih zaboravio zaključati za sobom, iako neprekidno gnjaviš da crna kula ne smije nikada ostati otvorena. Svi ste vi iz Toynton Grangea tako nemarni. Lerner zaboravi provjeriti kočnice na invalidskim kolicima, i Holroyd odleti preko

litice. Ti prazniš lulu nad podom koji je pokriven slamom, zapaljivim materijalom, ostavljaš vrata otvorena da napraviš propuh i zamalo sam sebe žrtvuješ, dovraga!

— Radije bih povjerovao da je bilo tako - reče Anstey.

— Vjerojatno postoji i drugi ključ vrata na kuli. Gdje ga držite? - upita Dalgliesh.

Wilfred otvori oči i zagleda se u prazno kao da se strpljivo ograđuje od dvojnog ispitivanja.

— Visi na klinu na ploči za ključeve u kancelariji. Bio je to Michaelov ključ, onaj koji sam ponovno donio ovamo poslije njegove smrti.

— I svi znaju gdje visi?

— Mislim da znaju. Svi ključevi stoje ondje, a ključ kule razlikuje se od ostalih.

— Koliko je ljudi u Toynton Grangeu znalo da poslijepodne kanite provesti u kuli?

— Svi. Poslije molitve rekao sam im što kanim. Uvijek to radim. Ljudi moraju znati gdje me mogu naći u hitnom slučaju. Svi su bili ondje osim Maggie i Millicent. Vaša je aluzija smiješna.

— Doista?

Prije negoli se Dalgliesh pomakao, Julius, koji je bio bliže vratima, išuljao se iz sobe. Čekali su šuteći. Vratio se tek za dvije minute i rekao, mrzovoljno likujući: — U kancelariji nema nikoga, a nema ni ključa. Tko god ga je uzeo, još mu se nije pružila prilika da ga vrati. Usput, na povratku sam svratio k Dot. Čuči u ambulanti i sterilizira hrpu instrumenata koja bi bila dostatna za veliku operaciju. Poput vještice okružene šištavom parom. Rekla mi je, prilično osorno, da je neprekidno bila u kancelariji od dva sata poslije podne sve do pet minuta prije našeg dolaska. Ne može se sjetiti je li ključ visio na ploči. Nažalost, pobudio sam u njoj sumnju, Wilfred, ali morao sam razjasniti neke činjenice.

Dalgliesh je smatrao da su se činjenice mogle utvrditi i bez neposrednog ispitivanja. Međutim, sada je bilo prekasno za diskretnije metode ispitivanja, a sve mu se to i gadilo. Nije imao ni najmanje želje da dokazuje prednosti uobičajenih metoda istraživanja nad Juliusovim oduševljenim amaterizmom, ali ga je ipak upitao: — Je li vam gospođica Moxon spomenula da je netko ulazio u kancelariju dok je ona bila ondje? Možda je netko pokušavao staviti

ključ na mjesto.

— Prema njezinim riječima, osjećala se, što nije tipično, kao na kolodvoru. Henry je ušao poslije dva i odmah izišao. Bez objašnjenja.

Millicent je navratila prije tridesetak minuta tražeći tebe, Wilfred. Dennis je došao nekoliko minuta kasnije da potraži nekakav telefonski broj. Maggie je stigla neposredno prije našeg dolaska. Ponovno, bez objašnjenja. Nije se zadržavala, ali je pitala Dot da li je vidjela Erica. Jedini sigurni zaključak jest da Henry nije mogao biti kod kule u relevantno vrijeme. Naravno, znamo da je to nemoguće. Tko god je podmetnuo požar, imao je par vrlo zdravih nogu.

On ili netko drugi, pomisli Dalgliesh i ponovno se obrati šutljivom liku na krevetu. - Jeste li vidjeli nekoga dok ste bili u kuli, prije ili poslije izbijanja požara?

Wilfred je oklijevao.

— Mislim da jesam. - Zamijetivši izraz na Juliusovu licu, brzo je nastavio: - Siguran sam da jesam, ali samo na trenutak. Kad je izbio požar, sjedio sam kod južnog prozora koji gleda na more. Osjetio sam zadah dima i spustio se u središnju prostoriju. Otvorio sam vrata koja vode u donji dio kule i vidio kako se dimi slama iz koje je iznenada suknuo plamen. Tada sam mogao izići iz kule, ali me uhvatila panika. Strašno se bojim vatre. Nije to racionalni strah, već nešto mnogo jače. Mislim da se to zove fobija. Bilo kako bilo, kukavički sam se odvukao u gornju prostoriju i stao trčkarati od prozora do prozora beznadno tražeći pomoć. I tada sam ugledao - ako nije bila halucinacija - lik u smeđem habitu, koji je šmugnuo između stijena u pravcu jugozapada.

— Odakle je mogao neprepoznat pobjeći - reče Julius - na cestu ili niza stijene na plažu. Ako je bio dovoljno vješt da se spusti strmom stazom. Je li to bio muškarac ili žena?

— Samo nekakav lik. Vidio sam ga samo na tren. Vikao sam, ali protiv vjetra, pa me očito nije čuo. Nisam ni pomislio da bi to mogla biti žena.

— Onda razmisli. Kukuljica je bila na glavi, zar ne?

— Da, bila je.

— A vani je poslije podne bilo toplo! Dobro promisli, Wilfred. Kad već o tome govorimo, u kancelariji vise tri smeđa habita. Pretražio sam im džepove ne bih li našao ključ. Zato sam ih i vidio. Tri habita. Koliko ih ukupno ima?

— Osam od lakše, ljetne tkanine. Oni uvijek stoje u kancelariji. Moj ima

drugačiju dugmad, inače su svi jednaki. Svejedno nam je koji uzimamo.

— Ti sada imaš na sebi svoj habit; Dennis i Philby vjerojatno nose svoje.

Znači da dva nedostaju.

— Možda ga i Eric nosi, znam da to katkada čini. Povremeno ga i Helen odjene ako je hladno. Čini mi se da je jedan u šivaonici na krpanju. A jedan je, mislim, nestao neposredno prije Michaelove smrti, ali nisam siguran.

Možda se u međuvremenu ponovno pojavio. Ne brojimo ih.

— Prema tome, praktički se ne može znati — reče Julius — da li koji nedostaje. Moramo odmah ustanoviti što je s njima, Dalgliesh. Ako nije imala prilike da vrati ključ, vjerojatno još ima habit.

— Nemamo dokaza da je posrijedi žena — odgovori Dalgliesh. — I čemu se gnjaviti s habitom? Svatko ga može ostaviti bilo gdje u Toynton Grangeu da ne pobudi sumnju.

Anstey se podboči na krevetu i reče neočekivano strogo: — Ne, Julius, ne dolazi u obzir! Ne želim nikakva saslušanja i ispitivanja u Toynton Grangeu. Bila je to nezgoda.

— Dobro. Bila je to nezgoda — odgovori Julius. Kao da je uživao u ulozi velikog inkvizitora. — Zaboravio si zaključati vrata. Istresao si lulu prije no što si duhan ugasio i time potpalio vatru. Lik koji si vidio bio je samo netko iz Toynton Grangea tko je onuda bezazleno šetao, malo pretoplo odjeven za ovo doba godine, i ta je osoba, mušliarac ili žena, bila toliko zaokupljena ljepotom prirode da te nije ni čula kako vičeš, ni osjetila miris vatre, ni zamijetila dim. Što se nakon toga dogodilo?

— Misliš, nakon što sam ugledao taj lik? Ništa. Shvatio sam, dakako, da ne mogu izići kroz prozor, pa sam se spustio u središnju prostoriju i otvorio vrata koja vode u donji dio kule. Posljednje čega se sjećam jest plameni zid i dim koji je sukljao prema meni i gušio me. Činilo mi se da mi plamen prži oči. Nisam imao ni vremena da ponovno zatvorim vrata jer me zahvatila panika. Valjda sam trebao zatvoriti i jedna i druga vrata i ne micati se. No nije lako donijeti razumnu odluku u paničnom strahu.

— Koliko je ljudi ovdje znalo da se abnormalno bojite vatre? - upita Dalgliesh.

— Rekao bih da većina sluti. Možda ne znaju da je taj strah kod mene opsesivan, ali znaju da se bojim vatre. Zahtijevam da svi pacijenti spavaju u prizemlju. Uvijek sam zabrinut zbog stacionara. Protivio sam se Henryjevoj

želji da ima sobu na prvom katu. No netko mora spavati u glavnom dijelu zgrade, a stacionar mora biti blizu ambulante i soba u kojima spavaju sestre ako je nekome noću hitno potrebna pomoć. Normalno je da se čovjek u ovakvoj ustanovi boji vatre. No razboritost nema nikakve veze sa strahom što ga osjećam kad vidim dim i plamen.

Rukom je prekrio oči. Opazili su da drhti. Julius se zagledao u drhtavi lik s gotovo liječničkim zanimanjem.

— Idem po gospođicu Moxon — reče Dalgliesh.

Nije još ni prišao vratima kadli je Anstey negodujući pružio ruku. Više nije drhtao. - Valjda ipak vjeruješ da je posao koji ovdje obavljam koristan? izustio je gledajući Juliusa.

Dalgliesh se pitao je li samo on zapazio da je Julius djelić sekunde oklijevao prije negoli mu je ravnodušno odgovorio: — Naravno.

— Ne kažeš to samo zato da me utješiš, nego i vjeruješ u to?

— Inače ti ne bih rekao.

— Svakako. Oprosti. I slažeš se sa mnom da je rad važniji od čovjeka?

— To je već teže. Mogao bih tvrditi da rad jest čovjek.

— Ne ovdje. Dom se afirmirao. U slučaju potrebe mogao bi i bez mene.

— Mogao bi, naravno, kad bi dobivao primjerenu novčanu pomoć i kad bi lokalna socijalna služba nastavila slati ugovorne pacijente. No dom neće morati ostati bez tebe budeš li se razumno ponašao umjesto da glumiš malodušnog junaka trećerazredne televizijske drame. To ti ne pristaje, Wilfred.

— Pokušavam se razumno ponašati, ali nisam hrabar. Znaš da nisam. To je vrlina za kojom najviše žalim. Ti si hrabar... ne, ne prigovaraj. Zavidim ti.

No, u ovoj situaciji hrabrost mi zapravo i nije potrebna. Ne mogu vjerovati da me je netko htio ubiti. — Obratio se Dalglieshu: - Objasnite mu, Adam.

Zacijelo vam je jasno što hoće reći.

— Moglo bi se reći da ni jedan ni drugi pokušaj nije bio ozbiljan — oprezno će Dalgliesh. — Izlizani planinarski konop? Nije baš sigurna metoda, a većina ovdje zacijelo zna da biste prije uspona provjerili opremu i da se sigurno ne biste penjali sami. A današnja igra? Vjerojatno vam se ne bi ništa dogodilo da ste zatvorili jedna i druga vrata i ostali u gornjoj prostoriji; bilo bi vam neugodno vruće, ali ne biste bili u pravoj opasnosti. Vatra bi se s

vremenom sama ugasila. Mogli ste nastradati jer ste otvorili srednja vrata i punim plućima udahnuli dim.

— A da je trava jače gorjela i plamen zahvatio drveni pod na prvom katu? — javi se Julius. — Cijeli bi središnji dio kule planuo u sekundi. Vatra bi zahvatila gornju prostoriju, i nitko te više ne bi mogao spasiti. Nije li tako?

— Posljednje je pitanje bilo upućeno Dalglieshu.

— Vjerojatno. Zato biste i trebali obavijestiti policiju. Treba ozbiljno shvatiti šaljivdžiju koji se upušta u takve opasne igre. A idući put možda neće biti nikoga u blizini da vas spasi.

— Mislim da se to više neče ponoviti. Čini mi se da znam tko je kriv.

Nisam baš tako glup kako izgledam. Ja ću se za to pobrinuti, obećavam.

Slutim da krivac neće više dugo biti među nama.

— Nisi besmrtan, Wilfred.

— To i sam znam, a možda se i varam. Mislim da je došlo vrijeme da razgovaram s ljudima iz Fondacije Ridgewell. Pukovnik je na putu, obilazi svoje domove u Indiji, ali vraća se osamnaestog. Upravni odbor bi htio dobiti moj odgovor do kraja listopada. Moraju planirati ulaganje kapitala u buduće projekte. Naravno, ne bih im predao dom bez suglasnosti većine obitelji, pa stoga namjeravam održati sastanak obiteljskog savjeta. No ako me netko doista pokušava strahom natjerati da raskinem zavjet, pobrinut ću se da moj trud u Grangeu nadživi sve nedaće, bio ja živ ili mrtav.

— Millicent neće biti drago ako cijeli posjed preneseš na Ridgewell — primijeti Julius.

Wilfredovo se lice ukočilo u tvrdokornu masku. Dalgliesh je sa zanimanjem promatrao kako se mijenjaju crte njegova lica. Blagi pogled postao je strog, oči se zastakliše kao da više ne žele ništa vidjeti, a usta izdužiše u krutu crtu. Usprkos tome, ostavljao je dojam mrzovoljna slabića.

— Millicent mi je dragovoljno prodala svoj dio uz pristojnu cijenu. Nema razloga da se žali. Ako me istjeraju odavde, rad će se nastaviti. Nije važno što će biti sa mnom.

Nasmiješio se Juliusu.

— Znam da nisi vjernik — nastavi Wilfred. — Stoga ću ti naći drugi autoritet. Što misliš o Shakespeareu? »Spremi se za smrt, pa će ti život i smrt biti slađi.« Dalglieshov i Courtov pogled na trenutak su se susreli iznad Wilfredove

glave. Razumjeli su se bez riječi. Julius je s mukom pokušavao obuzdati drhtanje usana.

— Dalgliesh je rekonvalescent - naposljetku reče suho.

— Gotovo je umro od napora spasavajući te. Možda se ja doimam zdravo, ali treba mi snaga za vlastite užitke. Prema tome, ako si odlučio da do kraja mjeseca predaš Toynton Grange u ruke Fondacije Ridgewell, budi dobar i nastoj se spremiti za život, barem za iduća tri tjedna.

3 Kad su izišli iz sobe, Dalgliesh upita: - Vjerujete li da mu zaista prijeti opasnost?

— Ne znam. Mislim da je ovo danas ispalo ozbiljnije no što se moglo očekivati — odgovori Julius i doda ironično, ali sa simpatijom: - Stari folirant! Da se spremi za smrt! Već sam pomislio da će prijeći na Hamleta i podsjetiti me kako je sve u spremnosti. Jedno je ipak sigumo. Ne glumi da je hrabar. Ili ne vjeruje da mu netko u Toynton Grangeu želi nauditi, ili misli da zna tko mu je neprijatelj pa smatra da se može obračunati s njim. Ili je, dakako, sam potpalio suhu travu u kuli. Pričekajte da mi previju ruku, a zatim dođite k meni na piće. Čini mi se da vam je potrebno.

No Dalgliesh je morao još nešto obaviti. Ostavio je Juliusa, koji je očito razgovorom htio rastjerati zabrinutost, na milost i nemilost Dorothy Moxon i vratio se u »Kuću nade« po džepnu svjetiljku. Bio je žedan, ali imao je vremena samo za čašu hladne vode. Prozore je bio ostavio otvorene, ali u malom dnevnom boravku, izoliranom debelim kamenim zidovima, bilo je toplo i zagušljivo kao i na dan njegova dolaska. Kad je zatvorio vrata, na njima se zanjihala reverenda oca Baddeleya, pa je ponovno osjetio pljesniv zadah koji ga je podsjetio na crkvu. Kačkani štitnici za naslon i rukohvati naslonjača bili su glatki. Nije više bilo glave i ruku oca Baddeleya da ih zgužva. Nešto od njegove ličnosti ipak se zadržalo u toj kući, premda ju je već i Dalgliesh manje osjećao. No komunikacije nije bilo. Ako je htio savjet oca Baddeleya, morao ga je potražiti na poznatim, ali davno zaboravljenim putevima na koje više nije imao pravo zakoračiti.

Bio je strahovito umoran. Hladna voda, prilično opora okusa, samo mu je razbistrila um, pa je shvatio koliko je iscrpljen. Uski krevet na gornjem katu mamio ga je gotovo neodoljivo da se baci na njegovu tvrdoću. Nije mogao vjerovati da ga je razmjerno malo napora toliko iscrpilo. Činilo mu se da je

postalo i nepodnošljivo vruće. Povukao je rukom iznad obrva i osjetio znoj, ljepljiv i hladan. Očito je imao temperaturu. Doduše, u bolnici su ga upozorili da je može ponovno dobiti. Obuzeo ga je bijes na liječnike, na Wilfreda Ansteya, na sama sebe.

Sad bi bilo lako spakirati stvari i vratiti se u London, u svoj stan. Ondje, sjevemo od Temze, u Queenhytheu, bilo bi mu svježe, bio bi neopterećen.

Nitko ga ne bi uznemiravao, jer bi svi mislili da je još u Dorsetu. Mogao bi Ansteyu ostaviti pisamce i odmah se odvesti, krenuti prema zapadu. Bilo je stotinu ljepših mjesta za oporavak od te klaustrofobične, sebične zajednice čiji je cilj da patnjom dosegne ljubav i samoispunjenje, zajednice u kojoj jedni drugima šalju anonimna pisma, zabavljaju se djetinjastim i pakosnim igrama ili se, ne želeći čekati smrt, bacaju u ništavilo. Ništa ga ne zadržava u Toyntonu, ponavljao je u sebi tvrdoglavo i uporno, naslonivši glavu na hladno četvrtasto zrcalce iznad umivaonika, koje je ocu Baddeleyu zacijelo služilo za brijanje. Vjerojatno je zbog nekakve hirovite posljedice bolesti bio i neodlučan i tvrdoglavo nesklon odlasku. Za nekoga tko je odlučio da se više nikada neće baviti kriminalistikom, bio je dobra imitacija čovjeka koji se predao svom poslu.

Nije vidio nikoga kad je izišao iz kuće i uputio se dugim i napornim putem prema litici. Dan je svjetlo još je bilo jako i vrlo intenzivno, kakvo je obično u jesen prije zalaska sunca. Zasljepljivali su ga jarkozeleni jastučići mahovine na ruševnim suhozidovima. Svaki pojedini cvijet blistao je poput dragulja titrajući na blagom povjetarcu. Kad je naposljetku stigao do kule, bljesnula je poput ebanovine. Činilo se da podrhtava na suncu i da će se, ako je dotakne, zanjihati i raspasti. Njezina duga sjena doimala se poput prijetećeg prsta.

Znao je da će mu džepna svjetiljka više koristiti za pregledavanje unutrašnjosti kule, pa je iskoristio danje svjetlo da istraži okolinu. Spaljena slama i pougljenjeni ostaci ležali su u neurednim hrpama nedaleko od natkritog ulaza, ali je povjetarac, koji se nikada nije smirivao na tom vrhu, već pomicao te nakupine i pokoju crnu vlat otpuhao do ruba litice. Stao je pregledavati tlo najprije uza zidove, a zatim u sve većim krugovima. Nije otkrio ništa sve do nakupine kamenja pedesetak metara prema jugozapadu.

Privukla ga je neobičnim oblicima, više nalik na djelo čovječjih ruku nego na prirodnu tvorevinu, kao da je graditelj kule dopremio na gradilište dvostruko

više kamena no što mu je trebalo pa se zabavljao slažući višak u obliku minijaturnog planinskog lanca. Kamenje je tvorilo polukrug dug četrdesetak metara, s vrhovima visokim od dva i pol do tri metra, međusobno povezanim nižim, ravnijim potezima. Iza tog pogodnog zaklona svatko je mogao neopazice pobjeći puteljkom do plaže ili se strminom spustiti prema sjeverozapadu odakle se za nekoliko stotina metara mogao dočepati ceste.

Upravo ondje, iza jedne veće stijene, Dalgliesh je našao ono što je i očekivao - lagani smeđi habit. Bio je čvrsto smotan i uguran u raspuklinu između dvije manje stijene. Nije pronašao ništa drugo, ni raspoznatljive otiske cipela na tvrdom, suhom tlu obraslom travom, ni limenku sa zadahom petroleja.

Očekivao je da će negdje naći limenku. Premda bi se slama i sijeno u donjem dijelu kule brzo zapalili kad bi se vatra razgorjela, sumnjao je da bi bačena šibica bila dovoljna za taj pothvat.

Gurnuo je habit pod ruku. Kad bi ovo bio lov na ubojicu, kriminalisti bi ga ispitali u potrazi za tragovima vlakana, prašinom, petrolejem, za bilo kakvom biološkom ili kemijskom vezom s Toynton Grangeom. Međutim, to nije bio lov na ubojicu, nije to bila ni službena istraga. Kad bi se na habitu i otkrila vlakna koja bi odgovarala vlaknima košulje, hlača, kaputa, pa i haljine nekoga iz Toynton Grangea, kakav bi to bio dokaz? Svi su pomoćnici očito imali pravo da odjenu tu Wilfredovu čudnu verziju radne uniforme. S obzirom na činjenicu da je habit bio ostavljen, a još k tome na takvom mjestu, moglo se zaključiti da je osoba, koja ga je ostavila, prije pobjegla puteljkom kroz stijene nego strminom do ceste. Zašto se inače ne bi i dalje oslanjala na tu kamuflažu? Naravno, ako ta osoba nije žena koja obično ne nosi habit. Bilo bi fatalno da ju je netko vidio u blizini ubrzo nakon izbijanja požara. No nitko, ni muškarac ni žena, ne bi ga nosio puteljkom prema plaži.

Bio je to brži ali teži put, pa bi habit bio opasna smetnja, a na njemu bi ostali izraziti tragovi pjeskovite zemlje ili zelene mrlje od stijena prekrivenih algama. No možda mu ga je netko podmetnuo kako bi upravo tako zaključio?

Je li taj habit, baš kao i pismo oca Baddeleya, bio podmetnut samo zato da ga on nađe, uredno i precizno stavljen baš onamo gdje bi ga on očekivao?

Zašto ga je netko uopće ostavio? Onako smotan, nije bio teret koji se ne bi mogao ponijeti niz kliski puteljak prema plaži.

Vrata kule još su bila odškrinuta. Unutra se još zadržao zadah vatre, gotovo ugodan u prvoj svježini sumraka, nostalgični jesenski miris spaljene

trave. Donji dio ograde od užeta izgorio je, pa su iz željeznih prstenova visjeli spaljeni i raščehani komadi.

Upalio je ručnu svjetiljku i počeo temeljito prekapati među pocrnjelim vlatima spaljene trave. Našao ju je za nekoliko minuta — raspucanu, čađavu limenku bez poklopca, u kojoj je možda nekoć bio kakao. Onjušio ju je.

Učinilo mu se da još miriše na petrolej.

Uputio se uz kamene stube priljubljujući se uza zid crn od vatre. U srednjem dijelu nije ništa našao, pa je zadovoljno napustio tu tamnu i klaustrofobičnu ćeliju i popeo se u gornju prostoriju. Bila je posve drugačija.

Ta mala prostorija, ispunjena svjetlom, nije bila ni dva metra široka, a rebrasti svod stvarao je privlačnu, ženstvenu, pomalo svečanu atmosferu. Na četiri od osam prozora, koji su gledali na sve strane svijeta, nije bilo stakla, i zrak je strujao unutra, svjež i prožet mirisom mora. Male dimenzije te prostorije isticale su visinu kule pa se Dalglieshu činilo kao da je stiješnjen u ukrasnoj soljenci negdje između mora i neba. Posvuda je vladala tišina, potpuni mir. Nije čuo ništa osim kucanja svoga sata i beskrajnog umirujućeg zapljuskivanja valova. Zašto, pitao se, onaj mazohistički viktorijanac Wilfred Anstey nije s jednog od tih prozora signalizirao da ga je snašla nevolja?

Možda su mu volju da izdrži slomile muke od gladi i žeđi, pa je starac bio preslab da bi se popeo stubištem? U svakom slučaju, ništa od njegova posljednjeg straha i očaja nije prodrlo u tu minijaturnu, nepristupačnu sobicu na vrhu kule. Pogledavši kroz prozor na južnoj strani, Dalgliesh je ugledao namreškano more, prošarano nebeskoplavim i ljubičastim prugama, i crveni, nepomični trokut jedra na horizontu. S ostalih prozora pružao se panoramski pogled na cijeli rt obasjan suncem; mjesto gdje se nalazio Toynton Grange moglo se odrediti samo po dimnjaku na glavnoj zgradi, jer su sama zgrada i kućice bile u dolini. Odavde se nije vidjela ni mala, četvrtasta, mahovinom obrasla ledina, na kojoj su stajala Holroydova kolica prije onog potresnog pada u smrt, ni uska staza što je vodila do nje. Iz crne kule nije se moglo vidjeti što se dogodilo onog sudbonosnog poslijepodneva.

Prostorija je bila skromno namještena: drveni stol i stolica pod prozorom koji je gledao na more, hrastov ormarić, hasura na podu, staromodni rebrasti naslonjač s nekoliko jastučića nasred sobe. Na zidu je bio pribijen drveni križ. Vrata ormarića bila su odškrinuta, a ključ je stajao u bravi. Unutra je otkrio malu nimalo poučnu zbirku džepnih knjiga pornografskog sadržaja.

Kad bi se i isključila prirodna sklonost - na koju ni sam Dalgliesh nije bio imun - omalovažavanju seksualnih ukusa drugih ljudi, ovo nije bila pornografija koju bi on odabrao. Bila je to bijedna i otužna hrpica knjiga o flagelaciji, nadraživanju i pohoti, koja nije mogla pobuditi nikakav osjećaj osim dosade i gađenja. Doduše, pronašao je i Ljubavnika lady Chatterley roman koji su, po Dalglieshovu mišljenju, literarno precjenjivali, premda ga ni sam nije smatrao pornografijom - no ostale knjige bile su ispod svakog nivoa. I nakon dvadeset godina što se nisu vidjeli Dalglieshu je bilo teško povjerovati da bi se blagi, profinjeni i izbirljivi otac Baddeley mogao zanimati za te bijedne banalnosti. Da su ga i zanimale, zašto bi ormar ostavio otključan s ključem u bravi gdje ga je Wilfred mogao naći? Očito je, zaključio je, da su knjige Ansteyeve i da je tek stigao otključati ormar kad je osjetio miris vatre. U panici je zaboravio zaključati dokaze svojih tajnih užitaka. Vjerojatno će se, usplahiren i zbunjen, vratiti ovamo čim se oporavi, čim mu se pruži povoljna prilika. Ako je Dalgliesh imao pravo, nešto se ipak moglo dokazati: Anstey nije podmetnuo požar.

Odškrinuvši vrata ormara upravo onako kako ih je našao, Dalgliesh je temeljito pretražio pod. Hasura je na nekoliko mjesta bila pokidana i prekrivena prašinom. Po tragovima na njenoj površini i smjeru pokidanih i sićušnih vlakana zaključio je da je Anstey pomakao stol od istočnog prema južnom prozoru. Otkrio je i tragove dviju vrsta duhanskog pepela — barem mu se tako činilo — ali ga je bio premalo, pa ga nije mogao sakupiti bez povećala i pincete. No malo bliže istočnom prozoru, u međuprostorima na hasuri, otkrio je nešto što se moglo prepoznati prostim okom. Bila je to jedna jedina, upotrebljena žuta šibica, posve nalik na one što ih je pronašao u presavijenoj kartonskoj ambalaži do kreveta oca Baddeleya, raščehana u pet dijelova sve do pocrnjele glavice.

4 Veža Toyntona Grangea bila je kao i obično otvorena. Dalgliesh se brzo i tiho popeo glavnim stubištem do Wilfredove sobe. Kad se približio vratima začuo je razgovor. Prepoznao je svadljiv i ratoboran glas Dot Moxon koji je dominirao nad isprekidanim mrmorom muških glasova. Ušao je bez kucanja.

Tri para očiju pogledala su ga oprezno i, kako mu se učinilo, ne baš prijateljski. Wilfred je još ležao s visoko poduprtom glavom. Dennis Lerner brzo je okrenuo glavu i zagledao se kroz prozor, ali je Dalgliesh prije toga uspio opaziti da mu je lice zamrljano kao da je plakao. Dot je nepomično sjedila na rubu kreveta poput majke koja bdi nad bolesnim djetetom.

— Wilfred mi je ispričao što se dogodilo - promrmlja Dennis kao da ga je Dalgliesh upitao za objašnjenje. — Nevjerojatno.

— Eto, dogodilo se, i bio je to nesretni slučaj — izjavi Wilfred svojeglavo, pa je time samo još više naglasio zadovoljstvo što mu nitko ne vjeruje.

— Kako je... - počne Dennis, ali ga Dalgliesh prekine spuštajući smotani habit na podnožje kreveta.

— Našao sam ga — reče Dalgliesh - među stijenama kod crne kule. Ako ga predate policiji, mogao bi im pomoći.

— Ne idem na policiju i zabranjujem svima ovdje... svima... da to učine u moje ime.

— Ne brinite — ravnodušno će Dalgliesh. — Ne kanim ih nagovarati da gube vrijeme. Budući da ste čvrsto odlučili da ih isključite iz svega toga, vjerojatno će posumnjati da ste vi podmetnuli požar. Jeste li ga podmetnuli?

Wilfred je prekinuo Dennisov uzdah nevjerice i Dotin uvrijeđeni prosvjed — Ne, Dot, posve je jasno i logično zašto Adam Dalgliesh tako misli.

Učili su ga da bude nepovjerljiv i sumnjičav... No, da vam odgovorim, nisam se pokušao spaliti. Dovoljno je jedno obiteljsko samoubojstvo u crnoj kuli.

No mislim da znam tko je podmetnuo požar i ja ću u dogledno vrijeme i na svoj način obračunati s tom osobom. U međuvremenu nitko od naše obitelji ne smije doznati što se dogodilo, nitko. Hvala Bogu, barem u jedno mogu biti siguran, nitko od njih nije upleten u to. Budući da sam uvjeren u to, znam što moram učiniti. A sada bih vas molio, budite ljubazni pa svi idite...

Dalgliesh nije čekao da vidi hoće li ga drugi poslušati. Zadovoljio se s još nekoliko riječi s vrata.

— Nemojte ni pomišljati na neku svoju osvetu, ako se time zanosite. Ako ne možete ili se ne usudite poduzeti zakonski opravdane korake, nemojte uopće ništa poduzimati.

Anstey mu je uzvratio uobičajenim blagim, iritantnim smiješkom.

— Osveta, commander? Osveta? Toj riječi nema mjesta u filozofiji Toynton Grangea.

Dalgliesh nije nikoga ni čuo ni vidio dok je prolazio predvorjem. Kuća se doimala poput prazne školjke. Nakon kratkog premišljanja žustro se uputio prema »Kući ljubavi«. Prevlaka je bila pusta, samo se jedan osamljeni lik spuštao strminom s litice. Bio je to Julius koji je u jednoj i drugoj ruci nešto nosio - boce, čini se. Visoko ih je uzdignuo u polubokserskoj poluslavljeničkoj pozi. Dalgliesh je podigao ruku i mahnuo mu, a zatim se okrenuo i nastavio se uspinjati kamenitim puteljkom prema kući Hewsonovih.

Vrata su bila otvorena. Isprva nije čuo nikakva znaka života. Pokucao je i ušao, premda mu nitko nije odgovorio. »Kuća ljubavi« bila je samostojeća i veća od druge dvije, a kameni dnevni boravak, sada okupan suncem koje je prodiralo kroz dva prozora, bio je prostran. No bio je prljav i zapušten, odražavajući svojom neurednošću Maggienu nezadovoljnu i nemirnu prirodu.

Kao da je htjela svima objaviti kako će njihov boravak ovdje biti kratak, pa se neće ni truditi da raspakuje stvari. Ni nekoliko komada namještaja kao da nitko nije pomakao s onoga mjesta gdje su tih tresnuli radnici koji su ih selili.

Prljava sofa bila je okrenuta prema velikom televizijskom ekranu koji je dominirao sobom. Ericove malobrojne medicinske knjige bile su pljoštimice naslagane na policama uz svakakvo zemljano posuđe, ukrase, gramofonske ploče i razgažene cipele. Serijskoj svjetiljci odbojnog dizajna nedostajalo je sjenilo. Na zid su licem bile naslonjene dvije slike zauzlanih i pokidanih uzica za vješanje. Sredinu sobe zauzimao je četvrtasti stol s ostacima kasnog ručka, otvorenom kutijom krekera iz koje su se prosule mrvice, komadom

sira na okrhnutom tanjuru, maslacem koji je kapao iz masnog papira i bocom kečapa bez poklopca, oko čijeg se grla skrutila rajčica. Iznad tih ostataka kružile su zujeći dvije debele muhe.

Iz kuhinje se čuo šum vode i šištanje plinskog bojlera. Eric i Maggie prali su suđe. Odjednom je netko isključio bojler, i Dalgliesh je začuo Maggien glas: - Dođavola, kakav si ti slabić! Dopuštaš im da te iskorištavaju. Ako ševiš tu drsku drolju — fućka mi se, ševio je ti ili ne — činiš to samo zato što joj ne možeš reći ne. Ni nju ne želiš ništa više od mene.

Eric joj je nešto odgovorio mrmljajući. Začuo se tresak posuđa, a zatim je Maggie ponovno povisila glas.

— Zaboga, pa ne možeš se ovdje vječno skrivati! Onaj odlazak u Bolnicu Sv. Spasa i nije bio onako strašan kako si se bojao. Nitko ti nije ništa rekao.

Ovaj put Dalgliesh je izvrsno čuo Ericov odgovor.

— Nije bilo ni potrebno. Uostalom, koga smo vidjeli? Samo specijalista fizikalne medicine i onu ženu u odjelu za medicinsku dokumentaciju. Ona je znala i dala mi je to do znanja. Uvijek će tako biti, ako ikad dobijem posao.

Neće mi dopustiti da zaboravim. Profesionalni delinkvent. Svaku pacijenticu mlađu od šesnaest godina taktično će uputiti drugom kolegi, za svaki slučaj.

Barem Wilfred postupa sa mnom kao s ljudskim bićem. I ovdje nečim dopririosim. Mogu obavljati svoj posao.

— Kakav posao, zaboga? - gotovo je zaurlala Maggie, a tada su se njihovi glasovi ponovno izgubili u šištanju bojlera i šumu vode. Kad su ti zvuci utihnuli, Dalgliesh je ponovno začuo Maggien glas, visok, prodoran.

— Dobro! Dobro! Dobro! Rekla sam da neću reći, i neću. No ako me i dalje misliš gnjaviti, možda ću se predomisliti.

Ericov odgovor mu je promakao, ali je zvučao poput tihog prosvjeda.

— Pa što ako sam to učinila? — ponovno se čula Maggie.

— Nije bio glup, znaš. Znao je da se nešto kuha. I što je u tome loše?

Mrtav je, nije li tako? Mrtav, mrtav, mrtav.

Dalglieshu je odjednom sinulo da stoji kao prikovan ćuleći uši kao da je to njegova službena istraga i kao da je svaka riječ što je načuje važna indicija. Ljutito se prenuo i vratio nekoliko koraka do vrata. Baš kad je podigao šaku da jače zakuca, Maggie se pojavila iz kuhinje noseći malen limeni poslužavnik. Eric joj je bio za leđima. Brzo se oporavila od iznenađenja i gotovo iskreno prasnula u smijeh.

— Bože dragi, nemojte mi reći da je Wilfred pozvao Scotland Yard da me podvrgne oštrom ispitivanju. Prilično je uzrujan, jadnik. Što kanite učiniti, dragi moj, upozoriti me da sve što odsad kažem ide u zapisnik i da se može upotrijebiti kao dokaz?

Na vratima se pokazala sjena, i Julius je ušao u kuću. Zacijelo je trčao, pomisli Dalgliesh, kad je stigao tako brzo. Čemu tolika žurba, pitao se.

Teško dišući, Julius spusti dvije boce viskija na stol.

— Za pomirenje!

— Tako i treba! - uzvikne koketno Maggie. Oči su joj svjetlucale pod teškim kapcima, pa je pogledavala čas Dalgliesha, čas Juliusa, kao da ne zna kome da pokloni naklonost.

— Julius me optužuje — obratila se Dalglieshu — da sam pokušala Wilfreda živa spaliti u crnoj kuli. Znam, shvaćam da to nije smiješno. No Julius je komičan kad pokušava biti ozbiljan. Pošteno govoreći, to je glupost.

Kad bih htjela napakostiti svetom Wilfredu, ne bih se šuljala oko crne kule u transvestitskoj odjeći da to učinim, nije li tako, zlato?

Suspregnula je smijeh, a pogled što ga je uputila Juliusu bio je i prijeteći i zavjerenički. No on nije reagirao.

— Nisam te optužio — odvrati naglo Julius. — Samo sam te pitao što sam taktičnije mogao gdje si bila od jedan sat.

— Na plaži, zlato. Idem tamo povremeno. Znam da to ne mogu dokazati, ali ni ti ne možeš dokazati da nisam bila ondje.

— Kakve li slučajnosti da si baš šetala plažom!

— Kakve li slučajnosti da si baš vozio obalnom cestom!

— I nisi nikoga vidjela?

— Rekla sam ti, zlato, ni žive duše. Zar sam trebala nekoga vidjeti?

Adam, na vama je red. Hoćete li šarmom izvući iz mene istinu, u skladu s ustaljenim postupcima londonske policije?

— Neću. Ovo je Courtov slučaj. Jedno od najvažnijih načela u kriminalistici glasi: ne miješaj se u istragu koju vodi netko drugi.

— Osim toga, draga moja Maggie — nastavi Julius — commandera ne zanimaju naše sitne pakosti. Koliko god to bilo čudno, njemu je svejedno. Ne pretvara se čak ni da ga zanima da li je Dennis gurnuo Victora preko litice i da li ja tajim istinu da bih ga zaštitio. Ponižavajuće, zar ne?

Maggie se nervozno nasmije i pogleda muža kao neiskusna domaćica

koja se boji da će se društvo razulariti.

— Ne budi glup, Julius. Znamo da ga ne prikrivaš. Zašto i bi? Što bi time dobio?

— Kako ti mene dobro poznaješ, Maggie! Ništa. No možda bih to učinio iz puke dobrodušnosti. - Pogledao je Dalgliesha lukavo se smješkajući i dodao: — Smatram da treba biti susretljiv prema prijateljima.

— Što ste zapravo htjeli, gospodine Dalgliesh? — neočekivano upita Eric. Glas mu je zvučao iznenađujuće autoritativno.

— Samo neke informacije. Kad sam došao u »Kuću nade«, našao sam pokraj kreveta oca Baddeleya kutiju šibica s reklamom za Ye Olde Tudor Barn blizu Warehama. Pomislio sam da bih danas mogao otići tamo na večeru. Je li često tamo odlazio?

— Zaboga, nije — nasmije se Maggie. — Rekla bih da nikada nije bio tamo. Izbjegavao je lokale. Ja sam mu dala te šibice. Sviđale su mu se takve sitnice. No Barn nije loš. Bob Loder odveo me tamo na ručak za moj rođendan, i dobro su nas poslužili.

— Opisat ću vam taj lokal — reče Julius. - Ambijent: niz žaruljica u boji oko inače originalnog i lijepog štaglja iz sedamnaestog stoljeća. Prvo jelo: juha od konzervirane rajčice s kriškom rajčice kako bi gost mislio da jede domaću juhu; zatim smrznuti račići u kupovnom umaku na uvelom listu zelene salate, pola dunje — zrele, ako imate sreće, ili domaća pašteta na način šefa kuhinje, kupljena u lokalnoj samoposluzi. Ostatak jelovnika možete zamisliti. Obično je to nekakav odrezak sa smrznutim povrćem i nečim što nazivaju pomfritom. Ako morate nešto piti, držite se crnog vina. Ne znam da li ga pravi vlasnik ili samo lijepi etikete na boce, ali je barem dobro.

Bijela vina su splačine.

Maggie se strpljivo nasmije.

— Oh, ne budi takav snob, zlato, nije baš tako loše. Bob i ja sasvim smo pristojno jeli. I bez obzira na to tko stavlja naljepnice na boce, vino ima pravi učinak.

— Možda se lokal pokvario - reče Dalgliesh. - Znate kako je. Šef kuhinje ode i restoran se gotovo prekonoć promijeni.

— U tome i jest prednost jelovnika u Olde Barnu. Šef kuhinje može se promijeniti, a i mijenja se svakih četmaest dana, ali umjetna juha je zajamčeno istog okusa.

— Od mog rođendana valjda se nije ništa promijenilo. Pa bio je tek jedanaestog rujna. Ja sam Djevica, znate, mili moji. Baš mi odgovara, zar ne?

— Ima nekoliko pristojnih restorana u koje se možete odvesti kolima.

Reći ću vam imena.

Nabrojao ih je, i Dalgliesh je poslušno zapisao njihova imena straga u rokovniku. No misli su mu registrirale važnije informacije.

Znači, Maggie je odlazila na ručkove s Bobom Loderom, razmišljao je vraćajući se u »Kuću nade«. Sa susretljivim Loderom, koji je istovremno bio spreman promijeniti oporuku oca Baddeleya — ili ga nagovoriti da je ne mijenja? - i pomoći Millicent da prevarom izvuče iz brata polovicu novca od prodaje Toynton Grangea. Naravno, ta mala zavjera bila je Holroydova zamisao. Jesu li je Holroyd i Loder zajedno zakuhali? Maggie je očito likovala dok im je pričala o odlasku na ručak. Ako ju je muž zanemario na njezin rođendan, našla je utjehu. A Loder? Da li se zanimao za Maggie samo zato da iskoristi popustljivu i nezadovoljnu ženu, ili su ga potakli mračniji razlozi, na primjer želja da dozna što se događa u Toynton Grangeu? A raščehana šibica? Dalgliesh je još nije usporedio s ostacima šibica u kutiji koja je još stajala pokraj kreveta oca Baddeleya, ali je bio siguran da će jedan od okrajaka na kartonu odgovarati otrgnutoj šibici. Nije mogao postaviti Maggie više pitanja jer bi pobudio sumnju, ali nije ni morao. Te reklamne šibice nije mogla dati ocu Baddeleyu prije jedanaestog rujna poslijepodne, dan prije Holroydove smrti. A jedanaestoga poslije podne otac Baddeley posjetio je svoga odvjetnika. Znači, mogao ih je najranije dobiti tek navečer. A to je značilo da je zacijelo bio u crnoj kuli ili idućeg jutra ili poslijepodneva. Bilo bi korisno porazgovarati s gospođicom Willison, ako mu se pruži prilika, i upitati je da li je otac Baddeley bio u Toynton Grangeu u srijedu ujutro. Prema upisima u njegovu dnevniku, obavezno je dolazio u Grange svako jutro. A to je značilo da je gotovo sigurno bio u crnoj kuli dvanaestoga poslije podne i da je možda sjedio kod istočnog prozora.

Tragovi povlačenja stolice na hasuri izgledali su mu svježi. No ni s tog prozora nije mogao vidjeti kako Holroydova kolica padaju s litice; nije mogao pratiti ni udaljene likove Lernera i Holroyda kako hitaju uskom stazom do platoa obraslog zelenom travom. Da je i mogao, što bi vrijedilo njegovo svjedočenje, iskaz starca koji je sjedio sam, čitao i vjerojatno zadrijemao na poslijepodnevnom suncu? Bilo bi svakako smiješno u tome

tražiti motiv za ubojstvo. No što ako je otac Baddeley nedvojbeno znao da nije ni čitao ni zadrijemao? Tada nije bilo posrijedi ono što je vidio, nego ono što začudo nije vidio.

VI UBOJSTVO BEZ KAPI KRVI

1 Sljedećeg dana poslije podne, posljednjeg dana u životu, Grace Willison sjedila je u dvorištu, na suncu. Njegove zrake još su joj grijale lice, ali danas su doticale njezinu uvelu kožu nježnijom, oproštajnom toplinom. Od vremena do vremena oblak bi zastro sunce, pa bi zadrhtala od prve najave zime. Zrak je već bio oštriji, i brzo se smrkavalo. Neće više biti mnogo toplih dana da bi mogla sjediti vani. I danas je bila jedina pacijentica na dvorištu. Uživala je pod toplim pokrivačem prebačenim preko koljena.

Uhvatila je sebe kako razmišlja o commanderu Dalglieshu. Bilo joj je žao što rijetko dolazi u Toynton Grange. Očito je još boravio u »Kući nade«.

Jučer je pomogao Juliusu da spasi Wilfreda iz vatre u crnoj kuli. Wilfred je hrabro, kako se i očekivalo, otpisao svoju kušnju kao nevažnu nezgodu. Bio je to samo mali požar, rekao je, a izazvao ga je isključivo svojom nepažnjom; nije ni bio u pravoj opasnosti. Svejedno, pomislila je, imao je sreću da mu je commander Dalgliesh mogao priskočiti u pomoć.

Hoće li otići iz Toyntona, pitala se, da se ne oprosti s njom? Nadala se da neće. Neobično joj se svidio u ono kratko vrijeme što su ga proveli zajedno.

Kako bi bilo ugodno kad bi sada sjedio uz nju i razgovarao s njom o ocu Baddeleyu. Nitko ga u Toynton Grangeu nije više spominjao. Naravno, nije mogla očekivati, razmišljala je, da će commander naći malo vremena za nju.

Razmišljala je o tome bez gorčine i srdžbe. Za njega doista nije bilo ničeg zanimljivog u Toynton Grangeu. A i nije ga mogla osobno pozvati. Nekoliko trenutaka prepustila se tužnim mislima o mirovini kakvoj se nekoć nadala i kakvu je planirala: mala penzija od Udruženja, sunčana kućica, vedri uzorci na prevlakama za namještaj, geraniji, predmeti što ih je naslijedila od majke i prodala prije negoli je došla u Toynton, servis za čaj ukrašen ružama, pisaći stol od palisandrovine, akvareli engleskih katedrala. Kako bi bilo lijepo kad bi mogla nekoga tko joj se sviđa pozvati u vlastiti dom na čaj. Ne na bolnički

čaj za golim samostanskim stolom, nego na pravi čaj sa zakuskom. Za svojim stolom, iz svog servisa za čaj, pri svom jelu, sa svojim gostom.

Odjednom je osjetila težinu knjige na krilu. Bila je to džepna knjiga Trollopeova Posljednja barsetska kronika. Ležala joj je na krilu cijelo poslijepodne. Zašto joj se nije čitalo, pitala se. A tada se sjetila. Tu je knjigu čitala onog strašnog poslijepodneva kad su donijeli Victorovo tijelo. Odonda je nije otvorila. Zaista smiješno. Morat će tu misao odagnati iz glave. Bilo je glupo, ne, bilo je pogrešno pokvariti knjigu koju je toliko voljela - lagodan život u jednom gradiću s katedralom, zdrav razum njihovih stanovnika, njihovu profinjenu moralnu senzibilnost, sitne spletke — slikama nasilja, mržnje i krvi.

Deformiranom lijevom rukom obuhvatila je knjigu i desnom razdvojila stranice. Stavila je kazalo na posljednju stranicu koju je pročitala, prešanu ružičastu zjevalicu u svilenom papiru. I tada joj je sinulo da je to cvijet iz kitice koju joj je otac Baddeley donio ono poslijepodne, na dan Victorove smrti. Inače nije brao poljsko cvijeće. Brao ga je samo za nju. Nije dugo trajalo, ni jedan dan. No jedan je cvijet odmah sprešala u knjizi. Zagledala se u njega ne mičući se.

Nad knjigu se nadvila sjena.

— Nešto nije u redu? - začula je glas.

Podigla je glavu i nasmiješila se.

— Sve je u redu. Samo sam se nečega sjetila. Nije li neobično da mozak odbacuje sve što ga povezuje s užasom ili velikom tugom? Commander Dalgliesh pitao me da li znam što je otac Baddeley radio nekoliko dana prije odlaska u boinicu. Znam, naravno. Znam što je radio u srijedu poslije podne.

Ne mislim da je to tako važno, ali rado bih mu rekla. Znam da su ovdje svi strahovito zaposleni, ali ako bi bilo...?

— Bez brige. Naći ću vremena da skočim u »Kuću nade«.

Vrijeme je da se malo pokaže i ovdje ako se kani još zadržati. No ne mislite li da bi bilo bolje da uđete u kuću? Zahladnjelo je.

Gospođica Willison nasmiješila se u znak zahvalnosti. Rado bi bila još malo ostala vani. No nije htjela navaljivati. Prijedlog je bio dobronamjeran.

Ponovno je sklopila knjigu, a njezin je ubojica snažnim rukama zgrabio kolica i odgurao je u smrt.

2 Ursula Hollis uvijek je molila sestre da joj ne navlače zavjese, i večeras, pri slabom svjetlu fosforescirajućih kazaljki budilice, razabirala je četvrtasti okvir koji je dijelio tamu izvana od tame iznutra. Bila je skoro ponoć. Na nebu nije bilo zvijezda, a noć je bila vrlo tiha. Ležala je u mrkloj noći, tako crnoj da ju je gotovo osjećala kao teret na prsima, kao gustu zavjesu koja se spuštala i oduzimala joj dah. Vani je sve utihnulo, osim malih noćnih životinja koje su jurile među krutom travom. Iz zgrade su se još čuli udaljeni glasovi; žustri koraci na hodniku; tiho zatvaranje vrata; cvilež nepodmazanih kotača dok je netko rukovao napravom za dizanje ili gurao kolica; grebanje, poput mišjeg, iz susjedne sobe kad se Grace Willison pomakla u svom krevetu; iznenadno treštanje glazbe koja je odmah zatim umuknula kad je netko otvorio i zatvorio vrata dnevnog boravka. Njezina budilica je otkucavala sekunde i slala ih u zaborav. Ukočeno je ležala, a tople suze slijevale su joj se licem u neprekidnoj bujici i prodirale, odjednom hladne i ljepljive, u njezin jastuk. Ispod jastuka bilo je Steveovo pismo. Povremeno bi s mukom prebacila desnu ruku preko prsa i gurnula prste pod jastuk da napipa rub koverte, oštar poput noža.

Mogg se uselio u stan; živjeli su zajedno. Steve joj je pismom objavio novost gotovo nehajno, kao da je to samo privremeno rješenje, zgodno i jednom i drugom, jer su dijelili troškove za stanarinu i kućne poslove. Mogg je kuhao; Mogg je preuredio dnevni boravak i montirao još nekoliko polica; Mogg mu je našao honorarni posao kod svog izdavača, ali se mogao nadati stalnom i boljem mjestu. Moggova nova knjiga pjesama trebala je izaći u proljeće. Samo se površno zanimao za Ursulino zdravlje. Nije joj čak ni neodredeno i lažno obećao, kao nekoć, da će je posjetiti. Ni jednom riječju nije spomenuo njezin povratak kući, planirani novi stan, pregovore sa socijalnom službom. Nije ni bilo potrebno. Oboje su znali da se ona nikada

neće vratiti. I Mogg je to znao.

Pismo je dobila tek poslije podne, u vrijeme čaja. Philby je stigao neobjašnjivo kasno s poštom, pa joj je uručio pismo poslije četiri sata. Bila je sretna da je sama u dnevnom boravku, da Grace Willison još nije došla s dvorišta da se spremi za čaj. Nije bilo nikoga da joj promatra lice dok ga čita, nikoga da je taktično ispituje i da se, još taktičnije, suzdrži od takvih pitanja. I dosad su je gnjev i ogorčenje održavali na životu. Ustrajala je u gnjevu pothranjujući ga sjećanjima i maštom, prisiljavajući se da pojede uobičajene dvije kriške kruha, da popije čaj i da s nekoliko otrcanih, uobičajenih rečenica sudjeluje u razgovoru. I tek kad je soptanje Grace Willison prešlo u tiho hrkanje, kad više nije bilo bojazni da bi je još prije spavanja mogle posjetiti Helen ili Dot, kad je Toynton Grange napokon utonuo u noćnu tišinu, mogla se prepustiti razočaranju i beznadnosti, predati se samosažaljenju. A suze, kad su jednom počele, nisu se mogle zaustaviti. I bol, kad se jednom razbuktala, nije se mogla ublažiti. Nije mogla obuzdati plač, ali on je više nije mogao rastužiti — nije imao nikakve veze ni s tugom ni s čežnjom. Bila je to samo tjelesna manifestacija, nehotična poput štucavice, ali tiha i gotovo utješna, neprekidna bujica.

Znala je što mora učiniti. Osluškivala je kroz ritam suza. Iz susjedne sobe nije se ništa čulo osim pravilnog hrkanja Grace Willison. Pružila je ruku i upalila svjetlo. Žarulja je bila vrlo slaba, najslabija što ju je Wilfred mogao pronaći, ali ju je ipak zaslijepila. Činilo joj se da će taj zasljepljujući svjetlosni četverokut cijelom svijetu objaviti njezine namjere. Znala je da nema nikoga tko bi ga mogao vidjeti, ali u njezinoj mašti svi su se vani odjednom ustrčali i uzvikali. Prestala je plakati, ali su njezine oči vidjele sobu kao polurazvijenu fotografiju, mutne i iskrivljene oblike koji su se pomicali i rasplinjavali, viđeni kroz bolnu zavjesu kroz koju su prodirale igle svjetlosti. Čekala je. Ništa se nije dogodilo. Iz susjedne sobe i dalje se čulo samo Graceino glasno i pravilno disanje. Idući korak bio je lagan; dvaput joj je to već uspjelo. Spustila je oba jastuka na pod i, dovukavši se do ruba kreveta, polako kliznula na njih. Premda su jastuci amortizirali njezinu težinu, činilo joj se da se cijela soba zatresla. Ponovno je pričekala. No nije čula nikakve korake iz hodnika. Uspravila se na jastucima i stala se rubom kreveta vući prema podnožju. Lako je pružila ruku i izvukla pojas iz kućnog ogrtača. A

tada je počeo mukotrpni put prema vratima.

Noge su joj bile nemoćne; samo je u rukama imala snage. Na hladnu podu njezina su se mrtva stopala doimala poput bijelih i mlitavih riba, a nožni prsti poput opscenih izraslina što se pružaju kao da uzalud traže oslonac.

Linoleum nije bio ulašten, ali je bio gladak, pa je klizila neočekivano brzo.

Sjetila se koliko se obradovala kad je otkrila što može — da se, koliko god taj trik bio smiješan i ponižavajući, doista može kretati po sobi bez invalidskih kolica.

No sad je kanila poći dalje. Nasreću, ta suvremena, lagana vrata soba u dograđenoj zgradi otvarala su se pritiskom kvake a ne okretanjem jabučice.

Svezala je pojas kućnog ogrtača u čvor i u drugom pokušaju uspjela ga prebaciti na kvaku. Povukla ga je i vrata su se tiho otvorila. Odbacila je jedan jastuk i odvukla se u tihi hodnik. Srce joj je snažno lupalo, pa je pomislila da će je odati. Ponovno je prebacila petlju na kvaku i kad se izvukla gotovo metar na hodnik, čula je kako su vrata škljocnula zatvorivši se.

U dnu hodnika uvijek je gorjela jedna jedina žarulja s velikim sjenilom, pa je lako razabrala kratko stubište što je vodilo na gornji kat — njezin cilj.

Donde je došla neočekivano lako. Linoleum u hodniku, premda ga nikada nisu laštili, kao da je bio glađi nego u sobi, ili je možda postala spretnija.

Klizila je s gotovo vedrom lakoćom.

No stubište je bilo teže. Mislila je kako će se polako uspeti uz ogradu, stubu za stubom. No trebala je ponijeti i jastuk za gornji kat. A jastuk kao da je narastao u divovsko, meko, bijelo breme. Stube su bile uske, pa je bilo teško namjestiti jastuk na njih. Dvaput joj je pao, pa je morala otpuzati po njega. No kad je svladala četiri stube, razradila je najbolji način penjanja.

Svezala je jedan kraj pojasa sa svog ogrtača oko struka, a drugi stegnula oko sredine jastuka, Zažalila je što nije odjenula ogrtač. Spriječio bi joj napredovanje, ali je bez njega drhtala.

I tako se, stubu za stubom, sopćući i znojeći se usprkos hladnoći, vukla gore, hvatajući se za ogradu objema rukama. Stube su zastrašujuće škripale.

Očekivala je da će svakog trenutka čuti zvuk bolesničkog zvona i užurbane korake Dot ili Helen.

Nije imala ni pojma koliko joj je trebalo da stigne na vrh stubišta. No naposljetku je sjedila skvrčena i drhteći na posljednjoj stubi, držeći se

objema rukama čvrsto za ogradu, stišćući je tako grčevito da se drvo treslo i zureći dolje u predvorje. A tada se pojavio lik obavijen plaštem. Nije čula korake, ni kašalj, ničije disanje, ništa što bi je upozorilo na nečiju prisutnost.

U jednom trenutku u hodniku nije bilo nikoga, a već se u drugom lik u smeđem redovničkom plaštu - pognute glave, s kukuljicom navučenom preko lica - brzo i tiho kretao ispod nje te nestao hodnikom. Čekala je sva zastrašena, ne usuđujući se gotovo ni disati, šćućurivši se što je dalje mogla da je ne vidi. Vratit će se. Znala je da će se vratiti. Poput strašnog lika smrti što ga je vidjela u starim knjigama ili isklesana na nadgrobnim spomenicima, zaustavit će se ispod nje, zbaciti kukuljicu s glave i otkriti nacerenu lubanju, očne šupljine, zariti svoje stravične prste u nju. Njezino srce, koje je u ledenom strahu nabijalo u prsnom košu, kao da joj je preraslo tijelo. To ludo kucanje svakako će je odati! Premda je prošlo manje od minute, činilo joj se da je prošla cijela vječnost kad se lik ponovno pojavio i prošao pod njezinim uplašenim očima, te tiho i brzo nestao u glavnoj zgradi.

U tom trenutku Ursula je shvatila da se neće ubiti. Bila je to samo Dot, Helen ili Wilfred. Tko drugi? No šok zbog tog nečujnog lika, koji je prošao poput sjene, vratio joj je volju za život. Ako je doista htjela umrijeti, što je radila u tom neugodnom položaju na vrhu stubišta? Pa još je imala svoj pojas. I sada ga je mogla svezati oko vrata i glatko spustiti tijelo niza stubište. Ali, neće. Zastenjala je u tjeskobnom prosvjedu od same pomisli na posljednji pad, na konopac što bi je davio i zasijecao joj se u vrat. Ne, nije se ni kanila ubiti. Nitko, pa ni Steve, nije vrijedan vječnog prokletstva. Steve možda ne vjeruje u pakao, no da li Steve uopće vjeruje u nešto važno?

Morala je završiti putovanje. Morala se domoći bočice aspirina. Znala je da aspirin drže negdje u ambulanti. Neće ih popiti, ali će ih uvijek držati pri ruci. Tada će joj sredstvo da se svega riješi biti dostupno ako joj život postane nesnosan. A možda će oni barem shvatiti da je bila nesretna ako ih proguta punu šaku i ostavi bočicu do kreveta. Samo je to htjela; samo je to oduvijek htjela. Poslali bi po Stevea. Obratili pažnju na njezin jad. Možda bi ga čak prisilili da je odvede ponovno u London. Kad se već toliko namučila da dospije dovde, mora se dokopati ambulante.

Vrata nisu bila problem. No kad se progurala kroz njih, shvatila je da je to kraj. Nije mogla upaliti svjetlo. Slaba žarulja u hodniku bacala je difuzno svjetlo, no premda su vrata ambulante bila odškrinuta, bilo je premračno da

bi pronašla prekidač. Da ga upali pojasom kućnog ogrtača, morala bi točno znati kamo će ciljati. Ispružila je ruku i stala opipavati zid. Ništa. Od pojasa je napravila petlju i stala je bacati tamo gdje je nagadala da bi mogao biti prekidač. No pogađao je u prazno. Ponovno je zaplakala, poražena, promrzla, i odjednom je shvatila da će naporni put morati ponoviti i u obrnutom smjeru i da će joj najteže i najbolnije od svega biti penjanje na krevet.

Uto se u tami iznenada pružila jedna ruka i upalila svjetlo. Ursula je tiho kriknula od straha. Podigla je glavu. U dovratniku, u smeđem habitu, sprijeda otvorenom, sa spuštenom kukuljicom, stajala je Helen Rainer. Skamenjene, nijemo su zurile jedna u drugu. Ursula je vidjela da su oči uprte u nju ispunjene stravom kao i njezine.

3 Grace Willison prenula se iza sna i odmah stala nekontrolirano drhtati kao da je neka jaka ruka trese da je osvijesti. Osluškivala je u tami, s mukom dižući glavu s jastuka, ali nije ništa čula. Buka koja ju je probudila, stvarna ili nestvarna, sada je utihnula. Uključila je svjetiljku na noćnom ormariću — gotovo ponoć. Posegnula je za knjigom. Šteta što je Trollope i u džepnom izdanju tako težak. Zbog toga je knjigu morala nasloniti na pokrivač, a budući da nije lako mogla saviti koljena kad se već pružila u uobičajenom položaju za spavanje, odizanje glave i zurenje u sitni tisak zamaralo joj je i oči i vratne mišiće. Zbog te neudobnosti povremeno se pitala da li je čitanje u krevetu doista takav užitak kakvim ga je oduvijek smatrala, još od djetinjstva kad joj je bila uskraćena noćna svjetiljka, jer je otac škrtario na struji, a majka pazila da ne napreže oči i spava osam sati.

Lijeva noga nekontrolirano joj se trzala, ali Grace je mirno i zainteresirano promatrala nepravilno poskakivanje pokrivača, kao da se nekakva životinja kreće ispod posteljine. Neočekivano i naglo buđenje iz prvog sna bilo je uvijek loš znak. Čekala ju je nemirna noć. Bojala se besanice, pa se na trenutak gotovo pomolila Bogu da je barem te noći poštedi. No već je izmolila večernje molitve, pa joj se sada činilo besmislenim da ponovno moli za milost, jer je iz iskustva znala da je neće dobiti. Zaklinjati Boga za nešto, premda joj je već odavno dao do znanja da joj to neće udijeliti, bilo bi jednako ponašanju drska, tvrdoglava djeteta. Sa zanimanjem je promatrala ludorije vlastite noge, pa ju je donekle utješio osjećaj, gotovo spontan, da je odvojena od svog neposlušnog tijela.

Spustila je knjigu i odlučila se predati drugim mislima — o hodočašću u Lourdes za dva tjedna. Već je zamišljala vedru užurbanost na odlasku — sačuvala je novi kaput za tu prigodu — vožnju kroz Francusku s društvom veselim kao na izletu, prvi pogled na sumaglicu što se kovitla oko brežuljaka

na podnožju Pireneja, vrhunce prekrivene snijegom, sam Lourdes sa svojom silnom komercijalnošću i prazničkom atmosferom. Osim dvoje rimokatolika, Ursule Hollis i Georgieja Allana, grupa iz Toynton Grangea nije bila uključena u službene engleske hodočasnike. Nisu išli ni na misu, nego bi se smjestili s doličnom skromnošću u pozadini dok su biskupi u grimiznim plaštevima polako obilazili Trg rozarija iza visoko uzdignute zlatne pokaznice. Ipak, kakva li nadahnuća, šarenila, sjaja! Svijeće i njihove svjetlosne šare, pa te boje, pjevanje, osjećaj da ponovno pripadaš vanjskom svijetu, ali svijetu u kojem poštuju bolest, u kojem je ne smatraju otuđenjem, deformacijom duha i tijela. Još samo trinaest dana. Pitala se što bi rekao njezin otac, zadrti protestant, na to njeno žaljeno iščekivanje, No pitala je oca Baddeleya za savjet, htjela je znati krši li kakva pravila odlazeći na hodočašće, a on joj je vrlo jasno odgovorio: — Drago moje dijete, uživajte u promjeni i u putovanju. Zašto ne biste išli? Valjda nitko ne vjeruje da bi mu posjet Lourdesu naškodio. Svakako pomozite Wilfredu da proslavi svoju nagodbu sa Svemogućim.

Razmišljala je o ocu Baddeleyu. Još joj je bilo teško prihvatiti činjenicu da više neće s njim razgovarati na dvorištu ili se s njim moliti u tihoj sobi.

Mrtav - pasivna, neodređena, neprivlačna riječ. Mala, beskompromisna hrpa glasova. Ista riječ za biljku, životinju i čovjeka. Zanimljive li pomisli. Kao da bi za ljudsku smrt trebalo upotrijebiti izrazitiju, dojmljiviju, značajniju riječ.

Ali zašto? Čovjek je bio samo dio istog postanka, dio univerzalnog života, ovisan o istom zraku. Mrtav. Bila se nadala da će moći osjetiti blizinu oca Baddeleya, ali to se nije dogodilo, nije obistinilo. Svi su oni nestali u svijetu svjetlosti. Otišli, zapravo. Živi ih više nisu zanimali.

Trebala bi ugasiti svjetlo; struja je skupa; ako nije namjeravala čitati, njezina je dužnost bila da leži u mraku. Osvijetli našu tamu - njezina je majka oduvijek voljela tu molitvu - i svojom velikom milošću zaštiti nas od opasnosti i pogibelji ove noći. Samo što ovdje nije bilo opasnosti, samo besanice i boli, poznate boli koju je morala podnositi, gotovo je pozdravljati kao starog znanca, jer je znala da će izdržati i najgore što joj ona može pružiti, pa i tu novu, zastrašujuću bol s kojom će uskoro morati nekome dosađivati.

Zavjese su podrhtavale na povjetarcu. Iznenada je začula nekakav škljocaj, neprirodno glasan, pa joj je srce snažno zakucalo. Čulo se struganje

metala po drvetu. Maggie nije provjerila je li prozor dobro zatvoren prije negoli joj je pomogla da legne. Sada je bilo prekasno. Njezina su kolica stajala do kreveta, ali sama nije mogla sjesti u njih. No sve će biti dobro ako ne bude oluje, pomislila je. Osim toga, nije joj prijetila opasnost, jer se nitko nije mogao popeti do prozora i ući u sobu. U Toynton Grangeu nije bilo ničeg što bi se moglo ukrasti. A iza te lepršave zavjese u bijelom nije bilo ničega osim crne praznine i tamnih stijena što su se protezale do nemirnog mora.

Zavjesa se nadula i pretvorila u bijelo jedro, svijetlu krivulju. Tiho je uskliknula od te ljepote. Svježi zrak osvježio joj je lice. Svrnula je pogled prema vratima i nasmiješila se za dobrodošlicu.

— Prozor... Budite dobri pa ga... - počela je.

No nije završila rečenicu. Ostale su joj još samo tri sekunde života na zemlji. Vidjela je lik obavijen plaštem, s kukuljicom navučenom preko lica, kako joj se brzo pribiižava nečujnim koracima poput prikaze, poznat ali strašan i drugačiji, uslužne ruke što su donosile smrt i tamu. Ne opirući se, jer joj to nije bilo u prirodi, a kako bi se i oduprla, umrla je ne mučeći se, osjetivši kroz tanku plastičnu koprenu samo još obrise jake, tople, neobične utješne ljudske ruke. Zatim se ruka pružila i oprezno, ne dodirujući drveni stalak, ugasila svjetiljku na noćnom ormariću. Dvije sekunde kasnije svjetlo se ponovno upalilo, i lik u plaštu, kao da se nečeg sjetio, posegnuo je za Trollopeom, blago protresao knjigu, našao sprešani cvijet u svilenom papiru i sve zgužvao snažnim prstima. Ruka se ponovno pružila prema svjetiljci i posljednji put ugasila svjetlo.

4 Naposljetku su ponovno došli u Ursulinu sobu. Helen je tiho i energično zatvorila vrata i na trenutak se na njih naslonila kao da je iscrpljena. Zatim je brzo prišla prozoru i u dva žustra pokreta navukla zavjese. Njezino teško disanje ispunilo je malu sobu. Putovanje je bilo naporno. Helen je Ursulu načas ostavila u ambulanti dok je dovezla njezina kolica do podnožja stubišta. Sve će biti dobro čim stignu do njih, razmišljala je. Ako ih i vide zajedno na hodniku u prizemlju, pomislit će da je Ursula pozvonila i da ju je odvezla u nužnik. No stube je bilo teško svladati. Helen ju je napola podupirala i napola nosila, pa je silaženje bilo naporno i bučno, pet dugih minuta soptanja, škripanja ograde, siktavih uputa, Ursulina poluprigušenog, bolnog stenjanja. Pravo je čudo da se nitko nije pojavio u predvorju. Bilo bi brže i lakše da su prešle u glavnu zgradu i odvezle se dizalom, ali zveket metalne rešetke i bučni stroj probudili bi pola kuće.

Naposljetku su se sretno vratile, i Helen, blijeda ali mirna, ponovno se pribrala i stala stručno i vješto spremati Ursulu za spavanje. Ni jedna ni druga nisu progovorile ni riječi sve dok posao nije bio obavljen, a Ursula, ukočena i poluzastrašena, smještena u krevet.

Helen je spustila glavu do Ursulina lica, neugodno blizu. Na svjetlu svjetiljke na noćnom ormariću vidjela je Helenine crte lica, uvećane, grube, pore nalik na sićušne kratere, dvije dlačice što su joj stršale poput bodljika u kutu usana. Dah joj je bio kiselkast. Ćudno, pomislila je, da to nisam prije zapazila. Zelene oči kao da su rasle i izbuljile se dok joj je siktala upute i strašno upozorenje.

— Kad ode slijedeći pacijent, on će morati početi uzimati pacijente s liste čekanja ili zatvoriti kuću. Ne može upravljati ovim domom ako je u njemu manje od šest bolesnika. Zavirila sam u knjige kad ih je ostavio u kancelariji, pa znam. Ili će morati sve zajedno prodati ili prenijeti dom na Fondaciju

Ridgewell. Ako želite otići odavde, ima boljih načina od samoubojstva.

Pomozite mi da ga nagovorimo na prodaju, pa se vratite u London.

— Ali kako?

Ursula je i sama počela zavjerenički šaptati.

— Održat će obiteljsko vijeće, kako ga on naziva. Uvijek to čini kad iskrsne nešto važno za cijeli dom. Svi se izjašnjavamo, zatim se povlačimo na jedan sat kako bismo o svemu razmislili, a tada svi glasamo. Nemojte nikome dopustiti da vas nagovori da glasate za Fondaciju Ridgewell. Inače ćete ovdje biti doživotno zatočeni. Lokalnoj upravi teško je naći dom za mlade kronične bolesnike. Znajući da ste zbrinuti, neće vas nikada premjestiti.

— Ako se Grange zatvori, hoće li me doista poslati kući?

— Morat će. U svakom slučaju, poslat će vas ponovno u London. Ondje je još vaše prebivalište. Za vas je odgovorna tamošnja služba, ne dorsetska.

A kad se vratite, barem ćete ga vidjeti. Mogao bi vas posjećivati, izvesti vas, mogli biste otići kući preko vikenda. Osim toga, vaša bolest još nije uznapredovala. Ne znam zašto ne biste mogli živjeti zajedno u jednom od tih stanova za invalide. Napokon, on vam je muž. I on ima odgovornosti, dužnosti.

— Nije mi do odgovornosti i dužnosti — pokušala je objasniti Ursula. — Hoću njegovu Ijubav.

Helena je prasnula u neugodan, promukao smijeh.

— Ljubav? Je li to sve? Ne želimo li svi Ijubav? Pa ne može nekoga i dalje ljubiti ako ga ne vidi, nije li tako? Muškarci to nisu u stanju. Morate mu se vratiti.

— I nećete nikome reći?

— Neću ako mi obećate,..

— Da ću glasati onako kako vi hoćete?

— I da ćete šutjeti o pokušaju samoubojstva, o svemu što se noćas ovdje dogodilo. Spomene li itko da je noćas čuo nekakvu buku, reći ćemo da ste zvonili i da sam vas odvezla u nužnik. Ako Wilfred otkrije istinu, poslat će vas u duševnu bolnicu. To ne biste htjeli, nije li tako?

Ne, to ne bi htjela. Helen je imala pravo. Morala je otići kući. Kako li je sve to bilo jednostavno! Odjednom je osjetila kako je ispunjava zadovoljstvo, pa je s mukom pružila ruke prema Helen. No Helen se odmakla. Čvrste ruke

poravnale su plahtu tresući madrac, a zatim zategnule pokrivače. Osjećala se kao u zatvoru, ali sigurna, poput djeteta čvrsto povijenog u pelene. Helen je pružila ruku da ugasi svjetlo. U tami se njezin nejasni lik udaljio prema vratima. Ursula je čula tih škljocaj brave.

Ležeći sama u tami, iscrpljena ali neobično smirena, sjetila se da nije rekla Helen za lik pod plaštom. No možda to i nije bilo važno. Vjerojatno je to bila sama Helen koja je išla k Grace na poziv zvona. Je li Helen na to mislila kad ju je upozorila da ne spominje ništa što se ovdje noćas dogodilo?

Sigurno nije. No ona i ne bi ništa rekla. Kako bi mogla o tome pričati da ne oda kako je gore sjedila na stubama? I sve će biti u redu. Sada je mogla spavati. Kakve li sreće da je Helen došla u ambulantu po aspirine protiv glavobolje i našla je ondje! U kući je vladao blaženi, neprirodni mir. Bilo je nečeg neobičnog, nečeg drugačijeg u toj tišini. A zatim se sjetila i nasmiješila se u mraku. Bilo je to zbog Grace. Kroz tanki pregradni zid nije se čuo nikakav zvuk, nikakvo teško disanje i hrkanje koje bi joj smetalo. Noćas je i Grace počivala u miru.

5 Julius Court obično bi zaspao za nekoliko minuta kad bi ugasio svjetlo na noćnom ormariću. Noćas je bio budan i nemirno se vrtio u krevetu, uznemirenih misli i živaca, nogu teških i hladnih kao da je zima. Protrljao ih je razmišljajući da li da ode po električni pokrivač. No odustao je od te namjere jer mu se nije ponovno namještao krevet. Alkohol mu se činio boljim i bržim lijekom za besanicu i hladnoću.

Prišao je prozoru i zagledao se prema rtu. Zadnju četvrtinu mjeseca zastirali su oblaci koji su jurili nebom; kroz tamu, dalje od obale, probijalo se jedno jedino svjetli, žuti pravokutnik. No dok ga je gledao, pravokutnik se načas pretvorio u kvadrat, a zatim se i on ugasio. U tami su se jedva razabirali obrisi Toynton Grangea. Posvuda je vladala tišina. Pogledao je na sat. Bilo je osamnaest minuta poslije ponoći.

6 Dalgliesh se probudio s prvim svjetlom, u hladno, mirno jutro. Navukavši kućni ogrtač, spustio se u prizemlje da skuha čaj. Pitao se da li je Millicent još u Grangeu. Njezin televizor nije radio cijelu večer. Premda se nije dizala ni rano ni bučno, Dalgliesh je zapazio da je »Kuća nade« obavijena pomalo tajanstvenom i očevidnom tišinom potpune samoće. Upalio je svjetlo u dnevnom boravku, donio šalicu na stol i raširio kartu. Danas je kanio istražiti sjeverozapadni dio grofovije i stići u Sherborne na ručak. No najprije bi morao iz pristojnosti otići u Toynton Grange i raspitati se za Wilfreda. Nije se ozbiljno ni zabrinuo, ali nije mogao razmišljati o jučerašnjoj lakrdiji a da se ne razljuti. No trebalo je još jednom pokušati nagovoriti Wilfreda da pozove policiju ili da barem napad na sebe shvati ozbiljnije. Osim toga, došlo je vrijeme da plati i nekakvu stanarinu za »Kuću nađe«. Toynton Grange nije baš bio tako bogat da mu ne bi dobro došao taktični doprinos. Sve ga to ne bi smjelo zadržati u Grangeu više od deset minuta.

Netko je pokucao, i odmah zatim u kuću je ušao Julius.

Već u rano jutro ostavljao je dojam uobičajene ležerne elegancije.

— Drago mi je da ste ustali — rekao je ravnodušno kao da vijest, koju mu se spremao saopćiti, nije gotovo ni spomena vrijedna. — Spremam se u Toynton Grange. Maloprije me nazvao Wilfred. Kako se čini, Grace Willison je umrla u snu, i Eric se sav usplahirio zbog prijave smrti. Ne znam što Wilfred misli da bih ja mogao učiniti. Otkako su mu vratili dozvolu za rad, Eric je ponovno postao arogantan kao i svi liječnici. Grace Willison nije smjela umrijeti, tvrdi on, još najmanje osamnaest mjeseci, možda i dvije godine. Stoga ne može sebi objasniti tu neposlušnost. Kao i obično, strahovito dramatiziraju cijelu situaciju. Ne bih propustio predstavu da sam na vašem mjestu.

Dalgliesh je šutke bacio pogled na susjednu kuću, a Juiius je vedro

nastavio: — Oh, ne morate se bojati da ćete probuditi Millicent; ona je već u Grangeu. Televizor joj se sinoć očito pokvario, pa je otišla u Toynton Grange da pogleda noćni program i odlučila, iz nepoznatih razloga, da ondje prenoći.

Vjerojatno je to smatrala zgodnom prilikom da uštedi na posteljini i toploj vodi.

— Vi pođite, a ja ću doći kasnije — reče Dalgliesh.

Popio je čaj, ne žureći, i potrošio tri minute na brijanje. Pitao se zašto mu se nije dalo poći s Juliusom i zašto će, ako već mora ići u Toynton Grange, radije sam otpješačiti. Također se pitao zašto ga je vijest, koju je upravo čuo, tako pogodila. Nije se htio uključiti u natezanja u Toynton Grangeu. Smrt Grace Willison nije u njemu pobudila nikakvu znatiželju. Samo je bio svjestan neobjašnjive nelagode, gotovo tuge, zbog žene koju je jedva poznavao, a i neodređene neugodnosti što mu je početak prekrasnog dana pokvarila predodžba raspadanja. Još ga je nešto mučilo: osjećaj krivnje.

Njezina smrt činila mu se nerazboritom i nepoštenom. Kao da se njome udružila s ocem Baddeleyem Sada su ga optuživala dva duha, ne jedan.

Dvostruki promašaj. Nevoljko se uputio u Toynton Grange.

Nije morao tražiti sobu Grace Willison. Čuo je povišene glasove već na ulaznim vratima u dograđenu zgradu. Kad je otvorio vrata, ugledao je Wilfreda, Erica, Millicent, Dot i Juliusa okupljene oko kreveta, rastresenih i zbunjenih lica poput neznanaca što su se slučajno našli na mjestu nesreće u koju najradije ne bi bili upleteni, ali je ne bi rado ni napustili.

Dorothy Moxon stajala je uz podnožje kreveta stežući prečke snažnim rukama, crvenim poput šunke. Na glavi je imala kapu glavne sestre. No učinak je bio groteskan i nije ni približno ulijevao profesionalno povjerenje.

Tom visokom kapom od muselina, nalik na nabranu koricu pite, kao da je na morbidan, bizaran način slavila smrt. Millicent je još bila u teškom kućnom ogrtaču, urešenom gajtanima, koji je zacijelo nekada pripadao njezinu mužu.

Za razliku od ogrtača, njezine su papuče od ružičastog krzna bile lagane i iznošene. Wilfred i Eric bili su u smeđim habitima. Na trenutak su pogledali prema vratima kad je ušao, a zatim su odmah ponovno obratili pozornost na krevet.

— U jednoj od soba u novom krilu gorjelo je svjetlo odmah poslije ponoći - reče Julius. - Nisi li rekao da je u to vrijeme nastupila smrt, Eric?

— Nekako u to vrijeme. Oslanjam se samo na hlađenje tijela i početak

rigor mortisa. Nisam stručnjak za to.

— Čudno! Mislio sam da si stručnjak upravo za smrt.

— Svjetlo je gorjelo u Ursulinoj sobi - mirno objasni Wilfred. — Pozvonila je nešto poslije ponoći, jer je morala u nužnik. Helen se za nju pobrinula, ali nije ulazila u Graceinu sobu. Nije bilo potrebno. Nije zvonila.

Nitko nije bio kod nje nakon što ju je Dot spremila u postelju. Tada se nije ni na što tužila.

— Nemaš izbora, nije li tako? — obrati se Julius ponovno Ericu Hewsonu. - Ako ne možeš reći od čega je umrla, ne možeš ni potpisati prijavu smrti. Da sam na tvom mjestu, išao bih na sigurno. Napokon, tek su ti nedavno dali dozvolu da potpisuješ prijave smrti. Bit će bolje da ne riskiraš kako ne bi pogriješio.

— Ne pleti se u to, Julius - upozori ga Eric. - Ne trebaju mi tvoji savjeti.

Ne znam zašto ti je Wilfred telefonirao.

No govorio je neuvjerljivo, poput nesigurna i zaplašena djeteta, uznemireno gledajući prema vratima kao da čeka dolazak saveznika.

— Čini mi se da ti je potreban svaki savjet koji možeš dobiti - drsko nastavi Julius. - Što te zapravo zabrinjava? Sumnjaš li da je posrijedi zločin?

Eric je pokušao pokazati autoritet.

— Ne budi smiješan! Posrijedi je očito prirodna smrt. Problem je u tome što mi nije jasno zašto se to moralo sada dogoditi. Znam da bolesnici od multiple skleroze mogu naglo umrijeti, ali nisam očekivao da će ona otići tako brzo. A Dot kaže da joj je izgledala kao obično kad ju je spremala za spavanje u deset sati. Pitam se nije li imala još neku organsku bolest koju nisam uspio dijagnosticirati.

— Policija ne sumnja u zločin — nastavi zadovoljno Julius. - Eto, ovdje imaš njihova predstavnika ako želiš stručni savjet. Pitaj commandera sumnja li on u zločin.

Okrenuli su se i pogledali Dalgliesha kao da su tek sada postali svjesni njegove prisutnosti. Zasun na prozoru uporno je zveckao. Prišao je prozoru i pogledao van. Teren uz kameni zid bio je prekopan metar i pol u širinu, kao da je netko kanio nešto posaditi. Pjeskovita zemlja bila je glatka i netaknuta.

Naravno, bila je netaknuta! Ako je tajni posjetilac htio neopazice ući u Graceinu sobu, zašto bi se penjao kroz prozor kad se vrata Toynton Grangea nisu nikada zaključavala?

Spustio je zasun na prozoru i pogledao tijelo približivši se krevetu. Lice mrtve žene nije se doimalo baš smireno, nego malo prijekorno, usta su bila poluotvorena, a sjekutići, više nalik na zečje nego u životu, zarili su se u donju usnu. Kroz gotovo sklopljene vjeđe jedva su se nazirale šarenice, pa se činilo da zuri u vlastite ruke, uredno položene na napetom pokrivaču. Snažna desna ruka osuta smeđim staračkim pjegama savila se preko usahle lijeve kao da je nagonski štiti od njegova sućutnog pogleda. Za svoj posljednji san odjenula je staromodnu bijelu spavaćicu od nabranog pamuka s dječjom mašnom, uskom plavom vrpcom svezanom pod bradom, u neskladu s njezinim godinama. Dugi rukavi završavali su nabranim volanima na ručnim zglobovima. Pet-šest centimetara od lakta razabirala se uredna zakrpa, u koju se netremice zagledao. Tko bi se danas uopće latio takva posla, pitao se.

Njezine izmučene i bolesne ruke nisu nipošto mogle napraviti takvu zamršenu šaru na zakrpi. Zašto mu je ta zakrpa bila dirljiva, potresnija, od koncentrirane mirnoće na tom mrtvom licu?

Zapazio je da su se prisutni prestali svađati i da ga gledaju nijemo i gotovo oprezno. Podigao je dvije knjige s noćnog ormarića — njezin molitvenik i Posljednju barsetsku kroniku u džepnom izdanju. Jedna stranica u molitveniku bila je označena. Vidio je da je pročitala molitvu i evanđelje za taj dan. Označila je mjesto jednom od onih sentimentalnih svetih sličica u boji, što ih vole pobožni Ijudi, s prikazom. sv. Franje s aureolom, okruženog pticama, koji je očito propovijedao šarolikoj kongregaciji životinja nacrtanih s kićenom preciznošću. Pitao se zašto nema nikakve oznake u Trollopeu.

Nije bila žena koja bi pravila »uha« na stranicama, a od te dvije knjige u potonjoj bi se lakše izgubila bez oznake. To ga je donekle zbunilo.

— Ima li bliže rodbine? — upita Dalgliesh.

— Nema — odgovori Anstey. — Pričala mi je da su njezini roditelji bili jedinci. Oboje su prešli četrdesetu kad se ona rodila i umrli su jedno za drugim prije petnaestak godina. Imala je starijeg brata, ali je poginuo u sjevernoj Africi, kod El Alameina, čini mi se.

— Ima li imovine?

— Ah, ništa, baš ništa. Poslije smrti roditelja radila je nekoliko godina u Otvorenim vratima, dobrotvornoj organizaciji za resocijalizaciju bivših zatvorenika, pa je od njih dobila malu invalidsku penziju, bijednu svoticu. S njom se, naravno, ugasila i ta mirovina. Troškove za nju plaćala je lokalna

socijalna služba.

— Otvorena vrata? Je li poznavala Philbyja prije no što si ga zaposlio?

— upita Court, iznenada zainteresiran.

Anstey se namršti kao da to nevažno pitanje smatra neumjesnim.

— Možda i jest. No nije mi to nikad spomenula. Ona je zapravo i natuknula da bi nam Otvorena vrata mogla naći domara, da bi time Toynton Grange mogao pomoći toj dobrotvornoj organizaciji. Bilo nam je neobično drago što smo dobili Alberta Philbyja. On je član naše obitelji. Nisam se pokajao što sam ga zaposlio.

— I dobio si ga jeftino, dakako — upadne Millicent. — Osim toga, nisi imao izbora, Philby ili nitko, zar ne? Nisi baš imao sreće s burzom rada kad su kandidati otkrili da nudiš pet funti tjedno, te stan i hranu. Gdjekad se pitam kako to da Philby još nije otišao.

Razgovor je prekinuo ulazak samog Philbyja. Zacijelo je već čuo za smrt Grace Willison, jer se nije iznenadio kad je vidio da je njezina soba puna ljudi. Nije objasnio svoju prisutnost, već se samo smjestio do vrata poput zbunjena i nepredvidljiva psa čuvara. Ostali su se ponašali kao da su zaključili da bi bilo najbolje pretvarati se da ga ne vide.

— Zar ne možeš postaviti dijagnozu bez obdukcije? — upita Wilfred Erica. - Mrzim već i samu pomisao da je netko reže, tu nedostojnost, oduzimanje ličnosti. Bila je tako osjetljiva na svoje tijelo, skromna na način koji nam je danas neshvatljiv. Znam da je obdukcija posljednje što bi sama poželjela.

— I posljednje što će dobiti, nije li tako? - grubo će Julius.

— Kako se usuđujete! — Dot Moxon tek je sada progovorila. Naglo se okrenula stišćući šake, iznenada svladana srdžbom, a grubo joj se lice osulo pjegama. - Kakve to veze ima s vama? Baš vas je bilo briga je li ona živa ili mrtva, ona ili bilo koji drugi pacijent. Samo iskorištavate ovaj dom za vlastite ciljeve.

— Iskorištavam? — Sive oči zatreptale su i raširile se, Dalgliesh je vidio kako mu rastu šarenice. Julius je ljutito zurio u Dot kao da ne vjeruje vlastitim ušima.

— Da, iskorištavate! Eksploatirate, ako baš hoćete. Neobično vas uzbuđuje, zar ne, dolazak u Toynton Grange kad vam dosadi London, kako biste se mogli zaštitnički ponašati prema Wilfredu, tobože mu davati savjete,

razveseljavati bolesnike kao sveti Nikola? Godi vam, jača vaš ego, kad te invalide usporedite sa svojim zdravim tijelom. No itekako se trudite da ne trošite energiju. Ljubaznost vas doista ništa ne košta. Niste nikoga pozivali u svoju kuću osim Henryja. A u svoje vrijeme Henry je bio prilično važan, nije li tako? Vas dvojica mogli ste o mnogo čemu naklapati. Vi ste ovdje jedini s pogledom na more, ali nas još nikada niste pozvali da doguramo kolica na vašu terasu. Ni slučajno! Barem ste to mogli učiniti Grace, tu i tamo je pozvati k sebi, pustiti je da mirno sjedi na terasi i gleda more. Nije bila glupa, znate. Mogli ste čak uživati u razgovoru s njom. No ona bi pokvarila izgled vaše elegantne terase, zar ne, ružna žena srednjih godina u invalidskim kolicima. Sada je mrtva, a vi dolazite ovamo da tobože dijelite Ericu savjete.

Zaboga, prekinite!

Julius se nelagodno nasmije. Činilo se da nije izgubio vlast nad sobom, ali glas mu je bio visok i prodoran.

— Ne znam što sam učinio da sam zaslužio taj izljev gnjeva. Nisam znao da sam kupnjom kuće od Wilfreda postao odgovoran za Grace Willison ili bilo koga drugoga u Toynton Grangeu, ako baš hoćete. Znam da vas je šokiralo, Dot, što ste ubrzo poslije Victora izgubili drugog pacijenta, ali zašto se iskaljujete na meni? Svi znamo da ste zaljubljeni u Wilfreda i da je to nesumnjivo vrlo nezahvalno, ali ne bih rekao da sam ja tome kriv. Možda sam malo ambivalentan u seksualnom ukusu, ali mu ne konkuriram, uvjeravam vas.

Iznenada je zateturala prema njemu i zamahnula rukom da ga pljusne, gestom koja je bila i teatralna i apsurdna. No prije negoli ga je stigla udariti, Julius je uhvati za ručni zglob. Dalgliesha je iznenadila brzina i efikasnost njegove reakcije. Njegova napeta, bijela ruka drhtala je od napora dok ju je čvrsto stiskao, pa su se doimali poput dva nejednaka natjecatelja u snažnom, dramtičnom zahvatu. Odjednom se nasmijao i pustio joj ruku. Svoju je spustio sporije, očiju još uprtih u njezino lice, a zatim stao masirati ručni zglob i iskretati ruku. Ponovno se nasmijao, a glas mu je zvučao opasno kad je tiho rekao: — Čuvajte se! Nisam nemoćni pacijent na gerijatriji, znate.

Glasno je uzdahnula i briznula u plač, pa jecajući oteturala iz sobe, nezgrapna i dirljiva, ali ne i smiješna. Philby se izvukao za njom. Ni njegov odlazak nije nikoga zanimao.

— Nisi joj to smio reći, Julius, ništa joj nisi smio reći — tiho će Wilfred.

— Znam. To je neoprostivo. Oprosti. Ispričat ću se Dot kad se svi priberemo.

Ta kratka i naizgled iskrena isprika sve ih je ušutkala.

— Čini mi se — tiho reče Dalgliesh — da bi gospođicu Willison mnogo više zaprepastilo ovo natezanje nad njezinim mrtvim tijelom nego bilo što na obdukcijskom stolu.

Njegove su riječi podsjetile Wilfreda na razlog njihova dolaska u Graceinu sobu, pa se obratio Ericu: — Nismo imali takvih problema s Michaelom. Odmah si potpisao prijavu smrti.

Dalgliesh je razabrao prvi znak zlovolje u njegovu glasu.

— Znao sam od čega je Michael umro, jer sam ga vidio još istog dana ujutro. Kod njega se radilo samo o vremenu, nakon posljednjeg infarkta. Smrt mu je kucala na vrata.

— Kao i svima nama — reče Wilfred. — Kao i svima nama.

Pobožna otrcana fraza razljutila je Millicent. — Ne budi smiješan, Wilfred. Meni sigurno ne kuca, a i sam bi se uzrujao kad bi ti netko rekao da tebi kuca. A što se tiče Grace, oduvijek mi je izgledala bolesnije no što je itko ovdje shvaćao. Možda sada i sam vidiš da najviše pažnje ne treba pokloniti onome tko diže najviše galame. — Zatim se obratila Dalglieshu: Što će se zapravo dogoditi ako Eric ne potpiše prijavu smrti? Znači li to da ćemo opet ovdje imati policiju?

— Da, netko će sigurno doći, obični policajac kojega ovlasti mrtvozornik.

On će se pobrinuti i za tijelo.

— A onda?

— Mrtvozornik će zatražiti obdukciju. Prema nalazu obdukcije izdat će prijavu smrti za matičara ili će zatražiti da se provede istraga o uzroku smrti.

— Kako je to strašno i potpuno nepotrebno — uzdahne Wilfred.

— Takav je zakon, i doktor Hewson zna da je to po zakonu.

— Što znači, takav je zakon? Grace je umrla od multiple skleroze, svi to znamo. Što ako je od još nečeg bolovala? Sada je Eric ne može liječiti, niti joj pomoći. O kakvom to zakonu govorite?

— Liječnik koji je liječio umrlu osobu od njezine posljednje bolesti objasni strpljivo Dalgliesh - dužan je potpisati prijavu smrti i predati je matičaru u propisanom obliku navodeći uzrok smrti po svom najboljem

znanju i uvjerenju. U isto vrijeme dužan je obavijestiti prijavitelja, na primjer, vlasnika kuće u kojoj je nastupila smrt, da je potpisao takvu prijavu. Liječnik po zakonu nije obavezan mrtvozorniku prijaviti smrt, ali to mora učiniti ako postoje bilo kakve sumnje. Kad liječnik prijavljuje smrt mrtvozorniku, nije oslobođen obaveze da u prijavi navede uzrok smrti, ali u bilješci na formularu moru navesti da je prijavio smrt tako da matičar zna da mora odgoditi upis sve dok ne dobije obavijest od mrtvozornika. Prema paragrafu 3 Zakona o mrtvozorstvu iz 1837. godine mrtvozornik je dužan provesti istragu kad god dobije prijavu da je u području njegove nadležnosti umrla osoba za koju postoji osnovana sumnja da je umrla nasilnom, neprirodnom ili iznenadnom smrću nepoznata uzroka ili je umrla u zatvoru ili bilo gdje drugdje ako, s obzirom na okolnosti, treba provesti istragu u skladu s tim zakonom. Budući da ste me pitali, takav je propis koji sam vam objasnio s malo dosadnim pojedinostima. Grace Willison umrla je iznenada, i doktor Hewson smatra da je uzrok smrti zasada nepoznat. Najbolje je da prijavi smrt mrtvozorniku. To znači da će se provesti obdukcija, ali ne nužno i istraga.

— Mrzim i samu pomisao da leži raskomadana na obdukcijskom stolu. Wilfred se postupno pretvarao u tvrdoglavo dijete.

— Raskomadana nije prava riječ — hladno reče Dalgliesh. - Obdukcija je organiziran, savršeno čist postupak. A sada me, molim vas, ispričajte.

Vraćam se na doručak.

Wilfred se naposljetku ipak sabrao. Uspravio se i ukrstio ruke u širokim rukavima svoga habita i na trenutak zamislio. Eric Hewson ga zbunjeno pogleda, a zatim upre oči u Dalgliesha pa u Juliusa kao da traži upute.

— Eric — napokon mu se obrati Wilfred — bit će bolje da odmah nazoveš ured mrtvozornika. Obično Dot pripremi tijelo za odar, ali to će pričekati dok nam ne kažu što moramo učiniti. Poslije toga, molim te, obavijesti sve da želim razgovarati s cijelom obitelji odmah poslije doručka.

Sada su s njima Helen i Dennis. Millicent, kako bi bilo da nađeš Dot i vidiš kako joj je. A sada bih rado porazgovarao s Juliusom i Adamom Dalglieshom.

Sklopljenih očiju zastao je uz donji dio Graceina kreveta. Dalgliesh se pitao da li moli. Zatim ih je izveo iz sobe. Dok su hodali iza njega, Julius je prošaptao jedva mičući usnama: — Ovo me neugodno podsjeća na ona vremena kad nas je školski direktor zvao u svoju sobu. Trebali smo se

najprije okrijepiti doručkom.

Kad su ušli u kancelariju, Wilfređ nije gubio vrijeme.

— Graceina smrt znači da ću morati donijeti odluku prije negoli sam se nadao. Ne možemo nastaviti raditi sa samo četiri pacijenta, a ne mogu ni početi primati bolesnike s liste čekanja ako Grange ne nastavi rad. Sazvat ću obiteljsko vijeće odmah nakon Graceina sprovoda. Mislim da je ispravno da dotad pričekam. Ne bude li komplikacija, bit će to za nepunih tjedan dana.

Volio bih da mi vas dvojica pomognete u donošenju odluke.

— Nemoguće, Wilfred — brzo reče Julius. - To me uopće ne zanima...

Hoću reći, ne zanima me ni pravno ni u smislu osiguranja. To me se ne tiče.

— Živiš ovdje. Oduvijek sam te smatrao članom naše obitelji.

— Lijepo od tebe i počašćen sam. No, to nije istina. Ne spadam u tu obitelj i uopće nemam pravo glasati o odluci s kojom zapravo nemam veze.

Ako odlučiš prodati Toynton Grange, a ne bih te krivio zbog toga, vjerojatno ću i ja glasati za tu odluku. Ništa me više neće privlačiti ovom mjestu kad se ovdje otvori autokamp. No to mi nije važno. Dobro ću prodati kuću nekom mladom i bistrom direktoru iz Midlandsa kojem se fućka za mir i tišinu, i koji će u dnevnom boravku postaviti elegantni bar i istaknuti zastavu na terasi.

Potražit ću novu kućicu, vjerojatno negdje u Dordogni, ali ću se prije toga temeljito raspitati da li je vlasnik sklopio bilo kakvu pogodbu s Bogom ili Sotonom. Žao mi je, ali moj je odgovor definitivno »ne«.

— A vaš, Adam?

— Ja imam još manje prava na mišljenje od Courta. Ovo je dom za bolesnike. Zašto bi, zaboga, o njihovoj budućnosti odlučivao, barem djelomice, glas slučajnog posjetioca?

— Zato što imam veliko povjerenje u vaše mišljenje.

— Ne znam zašto. Bilo bi bolje da imate povjerenja u svog računovođu.

— Hoćeš li pozvati Millicent na obiteljsko vijeće? - upita Julius.

— Naravno. Možda mi nije uvijek pomagala onoliko koliko sam od nje očekivao, ali ona je član obitelji.

— A Maggie Hewson?

— Ne — odreže Wilfred.

— To joj se neće svidjeti. Nije li to malo uvredljivo za Erica?

— Maloprije si mi jasno dao do znanja — autoritativno reče Wilfred - da te se to nimalo ne tiče. Stoga dopusti da ja odlučim što je za Erica

uvredljivo. A sada me, molim vas, obojica ispričajte, jer bih se htio priključiti obitelji za doručkom.

7 — Dođite k meni na doručak - spontano ga pozove Julius kad je Wilfred izišao iz sobe. - Dođite barem na piće. Ili, ako vam je rano za alkohol, dođite na kavu. Molim vas. Počeo sam dan gadeći se sam sebi, pa mi društvo sa samim sobom ne bi bilo ugodno.

Bila je to gotovo molba, pa ga Dalgliesh nije mogao odbiti.

— Pričekajte me samo pet minuta. Htio bih nekoga posjetiti. Vidjet ćemo se u predvorju.

Sjetio se sobe Jennie Pegram s prvog obilaska Toynton Grangea. Možda bi se našla i pogodnija prilika za taj susret, pomislio je, ali više je nije mogao čekati. Pokucao je i čuo njezin pomalo začudeni poziv: — Naprijed! - Sjedila je u kolicima ispred toaletnog stolića. Plava kosa rasula joj se po ramenima.

Izvadivši anonimno pismo iz novčanika, prišao joj je i spustio ga pred nju.

Oči su im se susrele u zrcalu.

— Jeste li ga vi natipkali?

Preletjela ga je pogledom ne uzimajući ga u ruke. Oči su joj zatreptale, a val crvenila počeo joj je zapljuskivati vrat. Čuo je njezin siktavi udisaj, ali glas joj je bio miran.

— A zašto bih to učinila?

— Mogao bih vam nabrojiti nekoliko razloga. Jeste li ga natipkali?

— Nisam, naravno! Nisam ga ni vidjela.

Ponovno je prezrivo pogledala pismo.

— Glupo je... djetinjasto.

— Da, traljavo. Napisano na brzinu, čini mi se. Mislio sam da vam se neće svidjeti. Nije baš tako uzbudljivo i maštovito kao druga.

— Koja druga?

— Hajde da počnemo s pismom upućenim Grace Willison. Ono vam doista služi na čast. Maštovito, mudro sastavljeno da joj pokvari užitak s

jednim pravim prijateljem što ga je ovdje imala, a dovoljno prljavo kako bi se stidjela da ga ikome pokaže. Osim policajcu, naravno. Čak ga je gospođica Willison mogla pokazati policajcu. Kad su posrijedi opscenosti, ljudi imaju u nas povjerenja gotovo kao u liječnika.

— Ne bi se usudila! Osim toga, ne znam o čemu govorite.

— Ne bi? Šteta je što je ne može pitati. Znate da je mrtva?

— To nema sa mnom veze.

— Imate sreće što i ja tako mislim. Nije bila tip samoubojice. Pitam se da li ste imali isto toliko sreće, ili nesreće, sa svojim ostalim žrtvama. Na primjer, s Victorom Holroydom.

Sada više nije mogla prikriti strah. Tanke ruke svijale su dršku četke za kosu u očajničkoj pantomimi.

— Za to nisam kriva! Nikada nisam pisala Victoru! Nisam nikada nikome pisala!

— Niste tako mudri kako mislite. Zaboravljajte otiske prstiju. Možda niste znali da ih u kriminalističkom laboratoriju mogu otkriti na pisaćem papiru. A tu je i vremenski faktor. Sva su pisma primljena poslije vašeg dolaska u Toynton Grange. Prvo je primljeno prije negoli su primili Ursulu Hollis. Henryja Carwardinea možemo također isključiti. Znam da su prestala dolaziti poslije smrti gospodina Holroyda. Možda zato što ste shvatili da ste pretjerali? Ili ste se nadali da će za njih okriviti gospodina Holroyda? No policija će otkriti da ih nije pisao muškarac. A tu je i analiza sline. Analizom sline može se odrediti krvna grupa osamdeset i pet posto ljudi. Šteta je što to niste znali prije no što ste polizali ljepljive krajeve koverte.

— Koverte... ali nije bilo...

Glasno je uzdahnula pogledavši Dalgliesha. Oči joj se raširiše od straha.

Crvenilo joj se povuklo s lica, pa je bila vrlo blijeda.

— Ne, nije bilo koverata. Pisma su bila presavijena i umetnuta u knjigu što su ih žrtve posudile ih biblioteke. No nitko o tome ništa ne zna osim primalaca i vas.

— Što ćete učiniti? — upitala je ne gledajući ga.

— Još ne znam.

I doista nije znao. Obuzeo ga je splet njemu nepoznatih, čudnih osjećaja — zbunjenosti, gnjeva i donekle stida. Bilo ju je tako lako prevariti, tako lako i podlo. Vidio je sebe kao promatrača, zdravog i jakog, kako joj strogo

poput suca izriče uobičajenu opomenu odgađajući presudu. Predodžba mu je bila odvratna. Zadala je bol Grace Willison. No barem se mogla ispričati psihičkim razlozima. Koliko se njegova gnjeva i osječaja odvratnosti temeljilo na krivnji? Što je učinio da bi posljednji dani Grace Willison bili sretniji? Ipak će nešto morati učiniti s njom, pomislio je. Zasada nije vjerovao da bi mogla nauditi još nekome u Toynton Grangeu, ali što će biti u budućnosti? Henry Carwardine imao je najvjerojatnije pravo na istinu, a i Wilfred i vlasnici Fondacije Ridgewell ako preuzmu Toynton Grange. Neki će možda tvrditi da joj je potrebna pomoć i ponuditi uobičajeno moderno rješenje - uputiti je psihijatru. Nije znao što da učini. Nije imao povjerenja u taj lijek. Možda bi to godilo njezinoj taštini i zadovoljilo njezin poriv za privlačenjem pažnje. No ako su žrtve odlučile šutjeti, pa makar samo zato da uštede Wilfredu neprilike, kakvo je on imao pravo da se ruga njihovim motivima ili otkriva njihovu tajnu? Naučio je držati se propisa. I kad bi donio neuobičajenu odluku, a to nije činio rijetko, etički razlozi — ako su se mogle upotrijebiti te riječi koje on nije nikada koristio - bili su jasni i nedvosmisleni. Bolest mu je očito isisala volju i moć rasuđivanja kao i tjelesnu snagu kad ga je svladao taj beznačajni problem. Hoće li morati Ansteyu ili njegovu nasljedniku ostaviti zapečaćeno pismo da ga otvore u slučaju novih problema? Bilo bi doista smiješno potražiti utočište u takvoj bijednoj i teatralnoj lukavštini. Zaboga, zašto se jasno ne odluči? Da je barem živ otac Baddeley. Znao je da bi takav teret mogao svaliti na njegova krhka leđa.

— Prepustit ću vama — reče naposljetku — da kažete žrtvama, svim žrtvama, da ste vi krivi i da se to više neće dogoditi. Bolje za vas da se ne dogodi. Sami razmislite o isprici. Znam da vam zacijelo nedostaje briga i pažnja što ste ih imali u bolnici u kojoj ste boravili prije dolaska ovamo. No zašto ih kompenzirate unesrećujući druge?

— Mrze me.

— Ne govorite gluposti. Vi mrzite samu sebe. Jeste li ta pisma pisali još nekome osim gospođici Willison i gospodinu Carwardineu?

Ona ga lukavo pogleda ispod kapaka.

— Ne, samo njima.

Vjerojatno laže, pomisli Dalgliesh umorno. Vjerojatno je i Ursula Hollis primila pismo. Hoće li zlo biti veće ili manje ako je upita?

Čuo je glas Jennie Pegram, sada jači i samosvjesniji. Podigla je ruku i stala četkati kosu prekrivajući pramenovima lice.

— Ovdje nikome nije stalo do mene. Svi me preziru. Nisu ni htjeli da dođem ovamo. Ni ja nisam htjela. Vi biste mi mogli pomoći, ali vas nije briga. Nećete me ni slušati.

— Recite doktoru Hewsonu da vas pošalje psihijatru, pa se njemu povjerite. Plaćen je da sluša neurotičare kako pričaju o sebi. Ja nisam.

Pokajao se zbog tih neljubaznih riječi čim je za sobom zatvorio vrata.

Znao je što ih je potaknulo — iznenadno sjećanje na skvrčeno tijelo Grace Willison u jeftinoj spavaćici. Dobro je, pomislio je gadeći se samom sebi, da napušta posao kad već sućut i gnjev tako uništavaju njegovu objektivnost. Ili je možda uništava Toynton Grange? Taj dom, pomislio je, ide mi sve više na živce.

Dok je žurio hodnikom, vrata do sobe Grace Willison otvorila su se, pa je ugledao Ursulu Hollis. Rukom ga je pozvala da uđe u njezinu sobu i maknula se kolicima s vrata da ga propusti.

— Rekli su nam da čekamo u sobama. Grace je mrtva.

— Da, znam.

— Što je? Što se dogodilo?

— Nitko još zapravo ne zna. Doktor Hewson dogovara se za obdukciju.

— Nije se valjda ubila... ili...?

— Uvjeren sam da nije. Čini se da je mirno umrla u snu.

— Mislite... kao otac Baddeley?

— Da, baš kao otac Baddeley.

Zastali su i zagledali se jedno u drugo.

— Niste sinoć ništa čuli? - upita Dalgliesh.

— Ne, ništa! Izvrsno sam spavala nakon Helenina odlaska iz moje sobe.

— Da li biste je čuli da je viknula ili da je netko ulazio u njezinu sobu?

— Da nisam spavala, čula bih. Katkada ne mogu spavati od njezina hrkanja. No nisam čula da je nekoga zvala, a išla ]e spavati prije mene.

Ugasila sam svjetlo prije pola jedan i pomislila kako je tiha.

Pošao je prema vratima, a zatim zastao ćuteći da joj nije pravo što on odlazi.

— Muči li vas nešto? - upita je.

— Ah, ne, ništa! Samo neizvjesnost zbog Grace. Svi su tako tajanstveni.

No ako će napraviti obdukciju... Hoću reći, obdukcija će nam reći od čega je umrla.

— Da — reče on neuvjerljivo kao da time smiruje i sebe i nju — obdukcija će nam reći.

8 Julius ga je čekao sam u predvorju. Izišli su iz Toynton Grangea na bistri jutarnji zrak, svaki sa svojim mislima, malo razdvojeni, očiju uprtih u stazu.

Obojica su šutjeli. Koračali su prema moru, kao upregnuti u jaram, pazeći na razmak. Dalglieshu je bilo drago što njegov pratilac šuti. Razmišljao je o Grace Willison i pokušavao shvatiti i analizirati bit svoje zabrinutosti i nemira, osjećaja koji su mu se činili nelogičnima do nastranosti. Na tijelu nije bilo vidljivih tragova, nije bilo modrica, sumnjivih pjega i podliva krvi na licu i čelu, nikakvih znakova nereda u njezinoj sobi, ničeg neobičnog osim otkvačenog prozora. Ležala je ondje kočeći se u prirodnoj smrti. Zašto ga onda muče te iracionalne sumnje? Bio je profesionalni policajac, ne vidovnjak. Radio je na temelju dokaza, a ne intuicije. Koliko je obdukcija bilo na godinu? Više od 170.000? 170.000 smrtnih slučajeva za koje je trebalo provesti barem nekakvu preliminarnu istragu. Za većinu je postojao očit motiv barem za jednu osobu. I najveći bijednici ostavljaju nešto, ma kako to bilo oskudno, ma kako neželjeno profinjenijim očima. Nema smrti koja nekome ne donosi korist, koja nekoga ne oslobađa, koja ne uklanja teret s nečijih leđa — bila ta odgovornost, bol zbog nečije patnje ili tiranija ljubavi. Svaka je smrt sumnjiva ako se misli samo na motiv, baš kao što je svaka smrt u krajnjoj liniji prirodna. To ga je naučio stari doktor Blessington, jedan od prvih i najvećih sudskih patologa. Bila je to, sjetio se, posljednja Blessingtonova obdukcija, a prva mladog kriminalista Dalgliesha. Obojici su se tresle ruke, ali iz posve drugačijih razloga, premda je starac bio siguran kao i svaki drugi kirurg poslije prvog reza.

"Na stolu je bilo tijelo četrdesetdvogodišnje, crvenokose prostitutke.

Asistent je s dva poteza ruke zaštićene rukavicom obrisao s njezina lica krv, prljavštinu, šminku i naslagu pudera, pa je ono postalo blijedo, ranjivo, anonimno. Ne smrt, nego njegova snažna, živa ruka izbrisala je s njega svu

sličnost. Stari Blessington prikazao mu je svu svoju vještinu.

— Vidite, mladiću, prvi ubod nožem, od kojeg se zaštitila rukom, pogodio joj je vrat i grlo, a zatim i desno rame. Mnogo krvi, mnogo ozljeda, ali nipošto opasno po život. Drugim ubodom, prema gore i koso, prerezao joj je dušnik. Umrla je od šoka, gubitka krvi i asfiksije, vjerojatno tim redom sudeći po izgledu timusa. Čim položimo leš na stol, nema više neprirodne smrti.

Prirodna ili neprirodna, njemu je bilo dosta. Ljutilo ga je što je, usprkos jakoj volji, morao neprekidno uvjeravati sama sebe da je s tim gotovo, da probleme treba prepustiti drugima. Napokon, čime je mogao opravdati odlazak u lokalnu policiju? Potužiti se da smrt prečesto kuca na vrata Toynton Grangea? Stari svećenik umro je od srčanog infarkta, nije imao neprijatelja, ni imovine, osim skromnog iznosa što ga je — nimalo neuobičajeno — oporučno ostavio u dobrotvorne svrhe čovjeku s kojim se sprijateljio, poznatom čovjekoljupcu besprijekorna karaktera i reputacije. A Victor Holroyd? Zar je policija mogla poduzeti još nešto osim onoga što je već vrlo stručno učinila u vezi sa smrću toga čovjeka? Činjenice su istražene, istražna komisija objavila je rezultate. Holroyd je pokopan, otac Baddeley kremiran. Na toyntonskom groblju ostao je samo lijes sa slomljenim kostima i trulim mesom i šaka sivog, grubog praha; još dvije tajne pridružile su se tajnama pokopanima u toj posvećenoj zemlji. Nijedno ljudsko biće nije ih više moglo riješiti.

A sada i ta treća smrt koju su svi u Toynton Grangeu vjerojatno praznovjerno čekali, robovi magičnog vjerovanja da smrt uvijek dolazi triput zaredom. Sada su se mogli opustiti. I on se mogao opustiti. Mrtvozornik će odrediti obdukciju, ali Dalgliesh gotovo i nije sumnjao u rezultat. Ako su Michael i Grace Willison bili ubijeni, ubojica je bio dovoljno pametan da ne ostavi tragove. A zašto i bi? Kad je posrijedi krhka, bolesna, izmučena žena, sve je bilo vrlo jednostavno — snažnom rukom trebalo joj je samo začepiti nos i usta. Ništa ne bi moglo opravdati njegovo upletanje. Ne bi mogao reći: mene, Adama Dalgliesha, ponovno je obuzela jedna od mojih famoznih slutnji, pa se ne slažem ni s mrtvozornikom ni s patologom, ni s lokalnom policijom, ni s činjenicama. Zbog tog novog smrtnog slučaja tražim da spaljene kosti oca Baddeleya uskrsnu i da ih se natjera da odaju svoju tajnu.

Stigli su do »Kuće Toynton«. Dalgliesh je pošao za Juliusom oko kuće

prema vratima s nadstrešnicom, koja su vodila s kamene terase ravno u dnevni boravak. Julius nije bio zaključao vrata. Odgurnuo ih je i otvorio, zatim se maknuo ustranu kako bi Dalgliesh prvi ušao u sobu, a tada su obojica stali kao ukopani. Netko je prije njih bio u toj sobi. Mramorno poprsje nasmijanog djeteta bilo je smrskano.

Još šuteći oprezno su prešli preko saga. Glava, smrskana do anonimnosti, ležala je na groblju mramornih komadića. Tamnosivi sag osuo se svjetlucavim krhotinama nalik na dragulje. Široke trake svjetla, koje su prodirale kroz prozore i otvorena vrata, rasule su se po sobi, obasjavajući nazubljene komadiće što su svjetlucali poput nebrojenih, beskonačno malenih zvijezda. Činilo se da je uništavanje počelo sistematski. Oba uha bila su uredno odlomljena i ležala su jedno do drugoga, dva opscena predmeta iz kojih samo što nije potekla krv, dok kita cvijeća, isklesanog tako delikatno da su đurđice gotovo podrhtavale od života, ležala kao odbačena malo podalje od ruke. Minijaturni mramorni bodež stajao je okomito na sofi — mikrokozmos nasilja.

U sobi je bilo vrlo tiho; red i udobnost sobe, odmjereno kucanje starinskog sata na okviru kamina, neprekidno udaranje valova — sve je to još više naglašavalo nasilnički čin, surovost uništenja i mržnje.

Julius je kleknuo i podigao bezoblični komad mramora koji je jednom bio dječja glava. Odmah zatim polako ga je ispustio iz ruke. Nespretno se otkotrljao dijagonalno po podu i zaustavio pokraj sofe. Nijemo je pružio ruku i podigao kiticu cvijeća i blago je obuhvatio rukama. Dalgliesh je zamijetio da se Julius trese; bio je vrlo blijed, a njegovo čelo, nagnuto nad isklesani mramor, sjalo se od znoja. Izgledao je kao da je u šoku.

Dalgliesh priđe stoliću na kojem je stajala boca od brušena stakla i natoči obilnu količinu viskija, pa bez riječi pruži Juliusu čašu. Zabrinula ga je Courtova šutnja i strahovita drhtavica. Sve bi bilo bolje, pomisli Dalgliesh, žestina, provala bijesa, bujica psovki, od te neprirodne šutnje. No kad je Julius naposljetku progovorio, glas mu je bio savršeno miran. Odmahnuo je glavom na ponuđeni viski.

— Ne, hvala. Ne treba mi piće. Želim znati što osjećam u utrobi, ne samo u glavi. Neću da mi bilo što otupi gnjev i, tako mi svega, ne moram ga poticati! Zamislite, Dalgliesh. Taj nježni dječak umro je prije tri stotine godina. Poprsje je zacijelo bilo isklesano nedugo nakon njegove smrti. Tri

stotine godina nitko od njega nije imao nikakve praktične koristi, pružao nam je samo utjehu i zadovoljstvo podsjećajući nas na to da smo od praha. Tri stotine godine. Tri stotine godina rata, revolucija, nasilja, pohlepe. A ono je preživjelo. Preživjelo sve do ovoga ljeta Gospodnjega. Popijte sami taj viski, Dalgliesh. Podignite čašu i nazdravite barbarskom vremenu. Nije mogao znati da je poprsje ovdje, osim ako nije zavirivao i njuškao dok me nije bilo.

Uništio bi sve što god je moje. Mogao je bilo što uništiti, no kad je ugledao poprsje, nije mogao odoljeti. Ništa ga nije moglo tako strastveno uzbuditi kao razbijanje tog mramora. Znate, nije to samo zbog mržnje prema meni. Tko god je to učinio, mrzio je i tu umjetninu. Mrzio ju je zato što je stvorena s određenom namjerom, jer je pružala užitak; nije to bila samo obična gruda gline bačena u zid, boja razmazana na platnu, komad kamena isklesan u beznačajne obline. Ima težinu i cjelovitost. Plod je privilegija i tradicije, njihov sastavni dio. Bože, bio sam lud što sam je donio među te barbare!

Dalgliesh klekne do njega, podigne dva komadića podlaktice i spoji ih kao da slaže mozaik.

— Vjerojatno ćemo moći gotovo na minutu odrediti kad se to dogodilo.

Znamo da je bila potrebna snaga i da je on, ili ona, upotrijebio čekić. Mora biti nekakvih tragova. I ne bi imao dovoljno vremena da dopješači ovamo i vrati se u Toynton Grange. Ili je pobjegao vašim puteljkom na obalu ili se dovezao kombijem, a zatim otišao po poštu. Ne bi trebalo biti teško pronaći krivca.

— Zaboga, Dalgliesh, baš imate pravu policijsku dušu. Jeste li izrekli te misli da me utješite?

— Mene bi utješile. No možda je to ipak, kako vi kažete, pitanje duše.

— Neću pozvati policiju, ako ste mi to htjeli predložiti. Ne treba mi lokalna murija da mi kaže tko je to učinio. Ja znam, a znate i vi, zar ne?

— Ne znam, ali bih vam mogao dati popis osumnjičenika poredanih po vjerojatnoći, a to nije isto.

— Nemojte se ni truditi. Ja znam tko je to učinio, pa ću obračunati s njim na svoj način.

— I priuštiti mu dodatno zadovoljstvo da vas vidi na sudu optuženog zbog tvornog napada ili teške tjelesne povrede.

— Ne biste baš suosjećali sa mnom, zar ne, a ni mjesni sud. Osveta je moja, reče mirovno vijeće Njezina Veličanstva. Zločest, destruktivan,

društeno zapostavljen! Pet funti globe i uvjetna kazna zatvora. Oh, ne brinite!

Neću se prenagliti. Ja sam polagan, ali dostižan. Vaši lokalni kolege neka se ne pletu u to. Nisu se baš proslavili istražujući Holroydovu smrt, nije li tako?

Neka ti nespretnjakovići ne zabadaju nos u moje probleme. - Digao se i dodao mrzovoljno i tvrdoglavo: — Osim toga, ne želim nikakvu gnjavažu neposredno poslije smrti Grace Willison. Wilfred ima već dosta toga na vratu. Počistit ću ostatke i reći Henryju da sam poprsje odnio u London.

Hvala bogu, nitko iz Grangea ne dolazi ovamo, pa neću morati slušati njihovu uobičajenu neiskrenu sućut.

— Baš je zanimljiva ta vaša briga za Wilfredov duševni mir - primijeti Dalgliesh.

— Znao sam. Ja sam za vas sebično đubre. Imate fotorobot sebične đubradi, ali se ja potpuno ne uklapam. Ergo, nađite razlog. Mora postojati nekakav uzrok.

— Uvijek postoji.

— Koji? Jesam li možda na Wilfredovoj platnoj listi? Friziram li njegove knjige? Ima li me on u šaci? Ima li možda istine u sumnjama Moxonove? Da nisam možda Wilfredov nezakoniti sin?

— Ćak bi i zakoniti sin smatrao da bi vrijedilo donekle uzrujati Wilfreda kad bi time otkrio tko je ovo učinio. Niste li preobzirni? Wilfred mora znati da ga je netko iz Toynton Grangea, vjerojatno jedan od njegovih štićenika, zamalo ubio, možda namjerno. Mislim da će gubitak vaše skulpture primiti prilično mirno.

— Ne mora ga nikako primiti. Neće ni znati. Ne mogu vam objasniti nešto što ni sam ne razumijem. No obavezan sam Wilfredu. Tako je ranjiv i osjetljiv. I sve je to potpuno beznadno! Ako baš morate znati, on me donekle podsjeća na moje roditelje. Imali su malu trgovinu mješovitom robom u Southseau. Kad sam navršio četrnaestu, u susjedstvu su otvorili samoposlugu, jednu u lancu takvih trgovina. To je bio njihov kraj. Sve su pokušali, nisu se predavali. Prodavali su robu na kredit, nudili je po sniženim cijenama kad im se marža praktički spustila na nulu. Poslije zatvaranja dućana proveli bi sate i sate uređujući izlog. Djeci su besplatno dijelili balone. No ništa nije pomoglo. Sve je bilo potpuno besmisleno i uzaludno.

Nisu mogli uspjeti. Mislim da bih još nekako podnio njihov neuspjeh, ali nisam mogao podnijeti njihovu nadu.

Dalgliesh ga je barem djelomice shvaćao. Znao je što Julius hoće reći.

Evo me mladog, bogatog, zdravog. Znam kako se postiže sreća, kad bi samo svijet doista bio onakav kakav želim. Kad samo drugi ljudi ne bi bili bolesni, deformirani, zabrinuti, nemoćni, poraženi, razočarani. Ili kad bih barem malo bio sebičniji da ne marim za to. Kad samo ne bi bilo crne kule.

— Ne brinite za mene — prekine Julius njegove misli. — Ja sam ožalošćena i oštećena stranka, zapamtite. Ne kaže li se da ožalošćeni moraju radom svladati bol? Pravi je lijek suzdržana sućut i mnogo dobre i jednostavne hrane, Bit će bolje da sada doručkujemo.

— Ako nećete pozvati policiju, mogli bismo počistiti sobu od krhotina — mirno predloži Dalgliesh.

— Donijet ću četke i lopaticu za smeće. Ne mogu podnijeti zvuk usisača.

Nestao je u besprijekorno urednoj, moderno opremljenoj, pretrpanoj kuhinji i vratio se s lopaticom za smeće i dvije četke. Združeni neobičnim okolnostima, obojica su kleknuli i prihvatili se posla. No četke su bile premekane za uklanjanje mramornih krhotina, pa su ih naposljetku morali kupiti jednu po jednu.

9 Sudski je patolog bio stariji bolnički liječnik, trenutno u zamjeni, i ako je očekivao da će mu trotjedni posao u lijepoj jugozapadnoj Engleskoj biti manje naporan od njegova posla u Londonu, razoračao se. Kad je telefon tog jutra zazvonio deseti put, skinuo je rukavice trudeći se da ne razmišlja o petnaest golih leševa što su ga čekali u pretincima frižidera, pa je rezignirano podigao slušalicu. Ako se zanemari provincijska intonacija, samouvjereni muški glas mogao je biti glas bilo kojeg londonskog policajca. A i riječi su mu već bile poznate.

— Vi ste, doktore? Našli smo leš na polju, tri milje sjeverno od Biandforda, i nimalo nam se ne sviđa. Možete li doći na mjesto događaja?

Pozivi su se rijetko razlikovali. Uvijek su imali nekakav leš koji im se nije sviđao — u jarku, na polju, na cesti, pod zgnječenim limom smrskana automobila. Uzeo je blok, postavio uobičajena pitanja, saslušao očekivane odgovore.

— Bert — obratio se asistentu — možete je sada sašiti. — Nije za nas.

Obavijestite mrtvozorničku službu da mogu izdati potvrdu o prirodnoj smrti.

Ja odlazim na teren. Priredite mi sljedeća dva leša, molim vas.

Bacio je još jedan pogled na mršavo tijelo na stolu. Nije bilo ničeg problematičnog na tijelu Grace Miriam Willison, neudate, stare 57 godina.

Nikakvih vanjskih znakova nasilja, nikakvih internih nalaza ko]i bi opravdali slanje pojedinih organa na analizu. Ako se mjesni liječnici opće prakse kane obraćati preopterećenim sudskim patolozima da bi potvrdili svoje diferencijalne dijagnoze, promrmljao je mrzovoljno asistentu, bit će najbolje da zatvore dućan. No slutnja njezina liječnika bila je ispravna. Nešto mu je promaklo — uznapredovali karcinom u gomjem dijelu želuca. No što mu sad koristi to saznanje? Ubilo ju je ili to, ili multipla skleroza ili srce.

Nije Bog, pa je odabrao jedno. Ili je možda sama zaključila da joj je

dosta pa se okrenula prema zidu. U njezinu stanju trebalo je objasniti tajnu nastavka života, a ne smrti. Počeo je razmišljati o tome kako večina bolesnika umire kad zaključe da im je došlo vrijeme. No to se, naravno, nije moglo napisati na dokumentu.

Načrčkao je završnu primjedbu na obdukcijskom zapisniku o Grace Willison, dao asistentu posljednje upute, zatim gurnuo okretna vrata i krenuo ususret novoj smrti, novom lešu i, kako je pomislio s olakšanjem, svom pravom poslu.

VII MAGLA NA RTU

1 Crkva Svih svetih u Toyntonu bila je nezanimljiva viktorijanska kopija starije zgrade, a groblje travnati trokut između zapadnog zida, ceste i niza prilično bezličnih kuća. Julius mu je pokazao grob Victora Holroyda, četvrtasti humak prekriven grubo nabacanim kvadratima zakorovljene trave.

Jednostavni drveni križ pokraj njega označavao je grob u kojem je pokopan pepeo oca Baddeleya. Grace Willison trebala je počivati do njega. Pogrebu su prisustvovali svi iz Toynton Grangea osim Helen Rainer, koja je ostala da se pobrine za Georgieja Allana, te Maggie Hewson čiju su odsutnost očito prihvatili bez riječi kao posve razumljivu. No kad je sam došao na groblje, Dalgliesh se iznenadio ugledavši Juliusov »mercedes« parkiran nasuprot natkrivenom ulazu u groblje, pokraj autobusa Toynton Grangea.

Groblje je bilo skučeno, a staza izmedu pojedinih nadgrobnih spomenika uska i obrasla, pa je trebalo vremena da se troja invalidska kolica smjeste oko otvorene rake.

Mjesni župnik otišao je na odmor, a njegov zamjenik, koji očito nije ništa znao o Toynton Grangeu, bio je vidljivo iznenađen kad je među osobama koje su došle ispratiti pokojnicu opazio četiri lika u smeđim redovničkim haljama.

Upitao ih je da li su anglikanski franjevci, pa je Jennie Pegram nervozno zahihotala. Ansteyev odgovor, koji Dalgliesh nije čuo, očito nije bio uvjerljiv, pa je svećenik, zbunjen i nezadovoljan, obavio obred pažljivo obuzdavajući brzinu kao da jedva čeka da što prije spasi groblje od opasnosti da ga te varalice ne ukaljaju. Mala je skupina, na Wilfredov prijedlog, otpjevala Graceinu omiljenu crkvenu pjesmu »Vi sveti anđeli...«. Ta je pjesma, smatrao je opravdano Dalgliesh, bila osobito nepogodna za amatere bez pratnje, pa su njihovi nesigurni i disonantni glasovi resko pištali na oštrom jesenskom zraku.

Nije bilo cvijeća. Odsutnost cvijeća, prodoran zadah tek prekopane

zemlje, blago jesensko sunce, posvudašnji miris spaljenog drveta, pa i naslućivanje nevidljivih i znatiželjnih očiju kako morbidno zure kroz grmlje probudili su u njemu bolno sjećanje na jedan drugi sprovod.

Tada je još bio četrnaestogodišnji đak i došao je kući za praznike.

Roditelji su mu otišli u Italiju, a župu je preuzeo otac Baddeley. Sin mjesnog farmera, plah, nježan, vrlo savjestan osamnaestogodišnjak, student prve godine, došao je kući na vikend, uzeo očevu pušku, te ubio roditelje i petnaestogodišnju sestru, a zatim i sebe. Svi su se neobično voljeli. Za mladog Dalgliesha, koji je bio zaljubljen u djevojčicu, bila je to strahota koja će zasjeniti sve kasnije strahote u njegovu životu. Neobjašnjena i neizreciva tragedija isprva je zaprepastila selo. No tugu je ubrzo nadomjestio val praznovjernog gnjeva, straha i odbojnosti. Uz ostalo, smatrali su da bi bilo nezamislivo pokopati mladića u posvećenoj zemlji. Medutim, otac Baddeley je blago, ali i nepopustljivo inzistirao na tome da se cijela obitelj pokopa u jednom grobu, pa se privremeno morao pomiriti s ulogom izopćenika. I taj sprovod, koji su stanovnici sela bojkotirali, održao se istog takvog dana. Ti ljudi nisu imali bliske rodbine, pa su sprovodu prisustvovali samo otac Baddeley, grobar i Adam Dalgliesh. Četrnaestogodišnji dječak, ukočen od neshvatljive tuge, usredotočio se na responzorij, prisiljavajući se da odijeli nepodnošljivo snažne riječi od njihova smisla, da ih gleda samo kao crne simbole bez značenja u molitveniku, da ih izgovara odlučno, pa i ravnodušno nad otvorenom rakom. I kad je sada taj nepoznati svećenik podigao ruku da posljednji put blagoslovi tijelo Grace Willison, Dalgliesh je u njemu vidio krhki, uspravni lik oca Baddeleya kojemu je vjetar mrsio kosu. Kad su prvi grumeni zemlje pali na lijes, okrenuo se i oćutio se poput izdajnika. Sjećanje na tu prigodu, kad se otac Baddeley nije uzalud oslonio na njegovu pomoć, samo je pojačalo osjećaj neuspjeha koji ga je nagrizao.

Vjerojatno se zbog toga otresao na Wilfreda kad mu je ovaj prišao i rekao: — Sada odlazimo na ručak. Obiteljsko vijeće počinje u pola tri.

Druga je sjednica oko četiri. Jeste li potpuno sigurni da nam ne možete pomoći?

Dalgliesh je otvorio vrata svog automobila. - Možete li mi navesti barem jedan razlog zbog čega bi bilo u redu da to učinim? — Wilfred se okrenuo i ovaj put bio je gotovo zbunjen.

Dalgliesh je začuo Juliusov tihi smijeh.

— Stara budala! Zar doista misli kako mi ne znamo da ne bi ni bilo obiteljskog vijeća kad on ne bi bio siguran da će odlučiti onako kako on hoće? Kakvi su vam današnji planovi?

Dalgliesh mu je odgovorio da još ne zna točno. Zapravo, odlučio je da otpješači obalnom stazom do Weymoutha i natrag ne bi li se riješio gađenja prema samom sebi. No nije mu bilo do Juliusova društva.

Zaustavio je auto pred obližnjim pubom, pojeo sira i popio pivo, a zatim se brzo vratio u »Kuću nade«, presvukao se u udobnije hlače, odjenuo vjetrovku i uputio se stazom na klisuri prema istoku. Sve se promijenilo od one jutarnje šetnje dan nakon njegova dolaska u Toynton Grange kad su sva njegova probuđena osjetila upijala zvuk, boju i miris. Sada je hodao čvrstim korakom, duboko zamišljen, očiju uprtih u stazu, gotovo nesvjestan upornog šištanja vjetra što je dopirao s mora. Ubrzo će morati odlučiti što će s poslom, no to je moglo pričekati još nekoliko tjedana. Čekale su ga važnije, ako ne i mučnije odluke. Koliko će još morati ostati u Toyntonu? Gotovo nije imao isprike da produži boravak. Knjige je sortirao, sanduke pripremio za otpremu. No nije napredovao u rješavanju problema koji ga je zadržao u »Kući nade«. Sada je bilo malo nade da će otkriti tajnu poziva oca Baddeleya. Boraveći u njegovoj kući, spavajući u njegovu krevetu, Dalgliesh kao da je poprimio nešto od njegove ličnosti. Gotovo je povjerovao da osjeća prisutnost zla, ali je odbio takvu mogućnost koja mu je bila strana i u koju gotovo nije vjerovao. No taj je osjećaj bivao sve jači. Već je bio uvjeren da je svećenik ubijen. No kad je kao policajac odlučno pogledao činjenicama u oči, sumnje su se raspršile poput dima.

Iznenadila ga je magla, možda zato što se zadubio u jalove misli.

Prodirala je s mora, iznenadna navala bijele gotovo opipljive i ljepljive mase koja je uništavala sve ispred sebe. U jednom trenutku hodao je na blagom svjetlu poslijepodnevnog sunca osjećajući bockanje povjetarca na dlačicama vrata i ruku, a već u idućem nestalo je sunca, boje i mirisa, pa je stao kao ukopan rastjerujući maglu kao da se bori protiv neke strane sile. Objesila mu se na kosu, hvatala ga za grlo i ocrtavala groteskne šare iznad rta. Promatrao ju je, vijugavu prozirnu koprenu, kako prelazi preko kupina i paprati, prolazi kroz njih, povećavajući se i mijenjajući oblik, zastirući stazu. S maglom je došla i neočekivana tišina. Samo je znao da je još maloprije čuo ptice koje su sada zanijemile. Tišina je bila sablasna. No zvuci s mora bivali su sve jači,

prodorniji, kaotičniji, prijeteći mu sa svih strana. More mu se činilo poput životinje na lancu, koja čas zavija u neprijatnom zarobljeništvu, čas se nastoji osloboditi bacajući se uz urlike nemoćna bijesa na visoke stijene.

Krenuo je natrag prema Toyntonu. Nije znao dokle je hodao ali je znao da će povratak biti težak. Nije imao osjećaj kojim smjerom ide, ali je zemlja pod njegovim nogama bila tvrda i utabana. No smatrao je da gotovo nema opasnosti bude li hodao polako. Staza se jedva razabirala, ali je veći dio puta bila oivičena grmovima kupina, dobrodošlom ali bodljikavom zaprekom što je osjetio na vlastitoj koži kad je, izgubivši na trenutak orijentaciju, skrenuo s puta. Jednom se magla malo digla, pa mu se činilo da korača sigurnije. No prevario se. U posljednjem trenutku zaustavio se na rubu široke raspukline posred staze i zapazio da je ono što je smatrao uzlaznim zidom magle bila pjena na stijenama petnaestak metara ispod njega.

Crna kula iznikla je iz magle tako neočekivano da je, kako bi se uvjerio u njezinu prisutnost, najprije nagonski pruženim dlanovima dotakao grubu, trošnu i hladnu površinu. Magla se iznenada razrijedila, pa je ugledao vrh kule. Donji dio još je bio obavijen uskovitlanom, bijelom i vlažnom masom, ali osmerokutna kupola sa svoja tri vidljiva otvora kao da je lebdjela iznad posljednjih vijugavih pramenova magle, nepokretna u prostom, uzbudljiva, prijeteći čvrsta, a ipak nestvarna poput sna. Gibala se s maglom poput nepostojane prikaze, čas se spuštajući tako nisko da je gotovo povjerovao da je može dotaknuti, čas se dižući, tajnovita i nedostižna, visoko iznad zahuktalog mora. Kao da nije imala nikakve veze s hladnim kamenom na kojem su počivali njegovi dlanovi ili čvrstom zemljom pod njegovim nogama.

Da bi uspostavio ravnotežu, spustio je glavu na kulu i osjetio na čelu zbilju, krutu i neumoljivu. Napokon barem jedan orijentir! Odavde će se valjda sjetiti, pomislio je, glavnih zavoja i zaokreta na stazi.

A tada ga je čuo; jezivo grebenje, kao da krajevi kosti grebu po kamenu.

Zvuk je dopirao iz unutrašnjosti kule. Razum je nadvladao praznovjerje vrlo brzo, pa njegov mozak gotovo i nije imao vremena da registrira strah. Samo su mu bolno lupanje srca u prsnom košu i krv koja mu se iznenada sledila u žilama govorili da je na trenutak prešao granicu nepoznatoga. U jednoj sekundi, možda i kraće, suočio se s davno potisnutim morama iz djetinjstva.

A tada je straha nestalo. Stao je pažljivije osluškivati, zatim istraživati. Ubrzo je identificirao zvuk. Skriven u kutu između ulaza i zaobljenog zida, rastao je

s morske strane snažan grm kupine. Vjetar je prelomio jednu granu, i dva šiljasta kraja grebla su po kamenu. Akustičkom varkom zvuk se iskrivio, pa se činilo kao da dopire iz kule. Zbog takvih slučajnosti, pomislio je mrko se smješkajući, isprele su se priče o duhovima i legende.

Ni dvadeset minuta kasnije stajao je na uzvisini iznad doline u kojoj se smjestio Toynton Grange. Magla se prorijedila, ali je ipak jedva razabirao glavnu zgradu — golemu, tamnu sjenu s mrljama svjetla koje su označavale prozore. Na njegovu satu bilo je osam minuta poslije tri. Vjerojatno su se svi povukli na meditaciju čekajući da ih pozovu u četiri sata kako bi objavili za što glasaju. Zanimalo ga kako zapravo provode vrijeme. No u rezultat nije ni sumnjao. Dalgliesh je kao i Court smatrao da Wilfred ne bi sazvao obiteljsko vijeće kad ne bi bio siguran da će se glasati onako kako njemu odgovara najvjerojatnije za Fondaciju Ridgewell. Dalgliesh je nagađao kako će tko glasati. Wilfred je najvjerojatnije od Ridgewella dobio obećanje da nitko neće izgubiti radno mjesto.

S takvim jamstvom Dot Moxon, Eric Hewson i Dennis Lerner najvjerojatnije će glasati za to da upravu preuzme Fondacija Ridgewell. Jadni Georgie Allan neće baš imati izbora. Dalgliesh nije znao što drugi pacijenti misle, ali činilo mu se da bi Canvardine rado ostao, pogotovu ako komfor bude veći a njega bolja kad sve preuzme Fondacija Ridgewell. Millicent će, dakako, htjeti sve prodati, a naći će saveznika u Maggie Hewson, bude li Maggie smjela glasati.

Gledajući dolje u dolinu, vidio je i dva kvadrata svjetla s prozora »Kuće ljubavi«, u kojoj je Maggie, odvojena od svih, čekala Ericov povratak. Jače svjetlo dopiralo je s ruba litice. Kad je bio kod kuće, Julius se razbacivao s energijom.

Premda bi ih magla dižući se i spuštajući povremeno zastirala, svjetla su mu bila dobar putokaz. Gotovo je potrčao niz obronak. A zatim se svjetlo u kući Hewsonovih triput ugasilo i upalilo - kao za signal.

Bio je posve uvjeren da netko zove u pomoć, pa je morao podsjetiti sama sebe na zbilju. Ona nije mogla znati da je on, ili bilo tko drugi, na tom obronku. A u Toynton Grangeu, u kojem su se svi predali mislima o odluci, netko je mogao samo slučajno opaziti taj signal. Osim toga, bolesničke sobe bile su uglavnom u stražnjem dijelu kuće. Vjerojatno je palila i gasila svjetlo zato što možda ni sama nije znala hoće li gledati televiziju pri svjetlu ili u

mraku.

No ta dva jednaka žuta svjetla, sada jača jer se magla razrijedila, privlačila su ga kući Hewsonovih, ni trista metara od njega. Bila je ondje sama. Mogao bi navratiti, pa makar se izložio opasnosti da ga uvuče u supijanu litaniju pritužbi i negodovanja.

Vrata su bila otključana. Kad nitko nije reagirao na njegovo kucanje, otvorio je vrata i ušao. U prljavom i neurednom dnevnom boravku, s atmosferom nemara tipičnom za privremeni boravak, nije bilo nikoga. Sve tri spirale električne pećnice bile su jarkocrvene, i u sobi je bilo vruće.

Televizor je bio isključen. Jedna jedina nezasjenjena žarulja nasred stropa obasjavala je kričavim svjetlom četvrtasti stol i na njemu otvorenu i gotovo praznu bocu viskija, prevrnutu čašu, list pisaćeg papira s nekakvom porukom načrčkanom crnom kemijskom olovkom, isprva razmjerno sigurnom, a zatim sve nesigurnijom rukom sve dok se slova nisu pretvorila u nešto što je nalikovalo na tragove nekakva kukca na bijeloj površini. Telefon je bio premješten na stol s uobičajenog mjesta na ormaru s knjigama, pa je gajtan bio napet, a slušalica visjela s ruba stola.

Nije zastao da pročita poruku. Vrata koja su vodila u hodnik u stražnjem dijelu kuće bila su odškrinuta, pa ih je odgurnuo. Znao je sa sigurnošću i osjećajem mučnine što će otkriti. Hodnik je bio vrlo uzak, i vrata su je udarila u noge. Tijelo se obrnulo, pa se zajapureno lice okrenulo prema njemu, gledajući ga odozgo prijekorno i pomalo sjetno, pomalo pokajnički iznenađeno što se našla u takvoj neprilici. Hodnik je bio osvijetljen jednom jedinom jarkom žaruljom, koja je obasjavala izdužen obješeni lik nalik na šarenu lutku u izlogu. Grimizne, pripijene hlače, bijela satenska bluza, lakirani nokti na rukama i nogama te razjapljena usta iste boje izgledali su strašno, ali i nestvarno. Jedan ubod nožem, pomislio je, i piljevina će se prosuti iz krpene lutke i složiti u piramidu do njegovih nogu.

Planinarski konop, usukan od crvenih i svijetlosmeđih niti, vedar poput konopca za zvonce, izdržao bi i težinu muškarca. Nije iznevjerio ni Maggie.

Upotrijebila ga je jednostavno. Udvostručila ga je, oba kraja provukla kroz petlju i napravila omču, a zatim ga pričvrstila, nespretno ali svrsishodno, na ogradu stubišta na gornjem katu. Višak konopa bio je smotan na gornjem odmorištu.

Visoki kuhinjski stolac s dvije prečke prevrnuo se na stranu ispriječivši

se na hodniku kao da ga je odgurnula nogom. Dalgliesh ga je smjestio pod tijelo i, spustivši joj koljena na pojastučenu plastiku, popeo se na stolac i skinuo joj omču preko glave. Njezino mlitavo tijelo spuznulo je na njega svom težinom. Spustio ga je na pod, a zatim ga prenio u dnevni boravak.

Položivši je na sag ispred kamina, pritisnuo je usta na njezina i počeo joj davati umjetno disanje.

Iz njezinih usta bazdio je viski. Pod jezikom je osjećao njezin sladunjavi ruž. Njegova košulja, mokra od znoja, lijepila se na njezinu bluzu sjedinjavajući njegova uzdahtala prsa s njezinim još toplim ali nepomičnim tijelom. Upumpavao je dah u nju boreći se protiv iskonskog gađenja. Činilo mu se da siluje mrtvu ženu. Osjećao je da joj srce ne kuca, i to ga je pogodilo poput boli u vlastitim prsima.

Znao je da su se vrata otvorila samo zato što je oćutio iznenadnu hladnu struju zraka. Ugledao je par nogu pokraj tijela, a zatim začuo Juliusov glas.

— Zaboga! Je li mrtva? Što se dogodilo?

Iznenadio ga je prizvuk straha u Juliusovu glasu. Podigao je glavu i načas pogledao Courtovo užasnuto lice. Nadvilo se nad njega poput bestjelesne maske, blijedo i izobličeno od strave. Borio se da se pribere. Tijelo mu se treslo. Očajnički se trudeći da održi ritam reanimacije, Dalgliesh je isprekidanim glasom stao izricati naredbe oštrim, nepovezanim rečenicama.

— Idite po Hewsona. Smjesta. Požurite.

— Ne mogu - promrmlja Julius jednoličnim, visokim glasom. — Ne tražite to od mene. Nisam za to. Nisam mu ni simpatičan. Nikada nismo bili prisni. Idite vi. Radije ću ostati ovdje, nego se suočiti s Ericom.

— Onda mu telefonirajte. Pozovite i policiju. Omotajte slušalicu rupčićem. Možda ima otisaka.

— Oni se neće javiti! Nikada se ne javljaju kad meditiraju.

— Zaboga, onda ga dovedite ovamo!

— Ali, njezino lice! Puno je krvi!

— Od ruža. Razmazao se. Telefonirajte Hewsonu.

Julius se nije ni pomaknuo. — Pokušat ću — reče naposljetku. — Valjda su već prestali meditirati. Upravo su četiri sata. Možda će se netko javiti.

Okrenuo se prema telefonu. Dalgliesh je ispod oka gledao slušalicu u njegovim drhtavim rukama i bijelu maramicu kojom ju je Julius omatao tako nespretno kao da povija ranu što ju je sam sebi zadao. Poslije dvije duge

minute netko je odgovorio na poziv. Nije znao tko, niti se poslije sjetio što mu je Julius rekao.

— Rekao sam im. Dolaze.

— A sada policiju.

— Što da im kažem?

— Istinu. Oni će već znati što treba učiniti.

— Ne bismo li pričekali? Možda dođe k sebi.

Dalgliesh se uspravi. Znao je da se već pet minuta mučio s mrtvim tijelom.

— Mislim da neće doći k sebi — reče Dalgliesh.

Odmah se ponovno prihvatio posla i čvrsto pritisnuo usne na njezine priljubivši dlan desne ruke na njezin prsni koš ne bi li osjetio prve otkucaje života u nijemom srcu. Žarulja što je na žici visjela sa stropa polako se njihala na propuhu, pa se preko mrtva lica micala sjena poput zavjese. Bio je svjestan suprotnosti mlitava mesa, hladnih i ravnodušnih usana što ih je ozlijedio svojima i njezine zajapurenosti, izgleda žene potpuno zaokupljene ljubavnim činom. Grimizni ožiljci od konopa doimali su se poput dvostruke ogrlice što je čvrsto prianjala uz mlitavi vrat. Ostaci hladne magle prikradali su se kroz vrata i obavijali noge stola i stolica, na kojima se zapekla prašina.

Magla ga je bockala u nosu kao anestetik, a u ustima je ćutio kiselkasti okus viskija.

Odjednom je začuo užurbane korake, i soba se ispunila ljudima i glasovima. Eric Hewson ga odgurne i klekne do svoje žene; iza njega Helen Rainer rastvori liječničku torbu i pruži mu stetoskop. Strgnuo je ženi bluzu.

Pažljivo i vješto Helen je podigla Maggienu lijevu dojku kako bi joj on mogao poslušati srce. Skinuo je stetoskop i odbacio ga te pružio ruku. Tada mu je bez riječi pružila špricu.

— Što kanite učiniti? - poviče Julius histeričnim glasom.

Hewson pogleda Dalgliesha. Bio je smrtno blijed, a šarenice neobično proširene.

— To je samo digitalis - reče.

Kao da ih je tim tihim glasom zaklinjao da ga ohrabre, da mu pruže nadu.

No u tom glasu bilo je i molbe, odricanja odgovornosti. Dalgliesh mu kimne.

Ako je to bio digitalis, možda će pomoći. Valjda ne bi bio tako glup da joj uštrca nešto smrtonosno? Možda bi je doista ubio kad bi ga sada zaustavio.

Da li bi bilo bolje da je nastavio primjenjivati umjetno disanje? Vjerojatno ne bi. U svakom slučaju, takvu odluku trebao bi donijeti liječnik. A tu je bio liječnik. No u dubini duše Dalgliesh je znao da su njegove dvojbe beskorisne. Nitko joj više nije mogao ni nauditi ni pomoći.

Sada je Helen Rainer baterijom osvijetlila Maggiena prsa. Pore na koži između obješenih dojki bile su izrazite, nalik na minijaturne kratere začepljene puderom i znojem. Hewsonova ruka stala se tresti.

— Ja ću — iznenada reče ona.

Dao joj je špricu. Dalgliesh je čuo nepovjerljiv usklik Juliusa Courta: — Ah, ne! Ne! - a zatim stao promatrati iglu kako čisto i sigurno ulazi u prsni koš kao coup de grace.

Vitke ruke nisu zadrhtale kad su izvukle iglu pa komadićem vate pritisnule mjesto uboda i nijemo pružile Dalglieshu špricu.

Julius Court je iznenada oteturao iz sobe. Ubrzo se vratio držeći čašu u ruci. Prije negoli ga je itko uspio zaustaviti, zgrabio je bocu viskija za grlo i istočio iz nje ostatak tekućine. Izvukavši jednu stolicu ispod stola, s mukom je sjeo, nagnuo se nad stol i rukama obuhvatio bocu.

— Ali, Julius... — prekori ga Wilfred. - Ništa se ne smije dirati dok ne dođe policija!

Julius izvuče rupčić i obriše lice.

— Trebalo mi je. I što smeta, dođavola! Moji otisci nemaju veze s njezinima. A ona je imala uže oko vrata. Zar niste vidjeli? Što mislite, od čega je umrla... od alkoholizma?

Ostali su okružili tijelo kao na grupnom portretu. Hewson je još klečao do svoje žene, a Helen joj je držala glavu na krilu. Wilfred je stajao s jedne strane, a Dennis s druge dok su nabori njihovih halja mirovali na nepomičnom zraku. Izgledaju, pomisli Dalgliesh, poput skupine odasvud pokupljenih glumaca koji poziraju za suvremeni diptih, očiju oprezno uprtih u blistavo tijelo svete mučenice.

Pet minuta kasnije Hewson se digao.

— Nema reakcije. Premjestite je na sofu. Ne možemo je ostaviti na podu.

Julius se digao sa stolice, pa su on i Dalgliesh podigli mlitavo tijelo i smjestili ga na sofu. Bila je premalena, pa su stopala sa skrletno nalakiranim noktima, koja su izgledala i groteskno i vrlo ranjivo, ukočeno stršala preko ruba. Dalgliesh je iza sebe čuo tihe uzdahe kao da su zadovoljili neku

mračnu potrebu smjestivši tijelo na udobno mjesto. Julius se uzalud ogledao tražeći nešto čime bi pokrio tijelo. Na njegovo iznenađenje, Dennis Lerner izvukao je veliki bijeli rupčić, stresao ga da se rastvori, te svečanom i preciznom kretnjom pokrio Maggieno lice. Svi su ga netremice promatrali kao da čekaju da se platno pomakne od prvog nesigurnog daha.

— Čudan mi je taj običaj da se mrtvacima prekriva lice — primijeti Wilfred. - Možda zato što smatramo da su u gorem položaju, ovako bespomoćno izloženi našim kritičkim pogledima? Ili zato što ih se bojimo?

Mislim da je posrijedi potonje.

Ne osvrćući se na njegove riječi, Eric Hewson obrati se Dalglieshu: Gdje...?

— Ondje, u hodniku.

Hewson priđe vratima i stane bez riječi pregledavati konop što je visio s ograde, te jarkožutu i kromiranu kuhinjsku stolicu. Okrenuo se prema krugu napetih, sućutnih lica.

— Odakle joj konop?

— Možda je moj. - Wilfredov glas odavao je zanimanje i samopouzdanje kad se obratio Dalglieshu. — Čini mi se da je noviji od Juliusova. Kupio sam ga čim smo otkrili da je stari oštećen. Držim ga na kuki u svojoj kancelariji. Možda ste ga opazili. Sigurno je ondje visio kad smo jutros odlazili na Gracein sprovod. Sjećaš li se, Dot? Dorothy Moxon izišla je iz sjene u koju se sklonila na drugom kraju prostorije. Dotad nije progovorila ni riječi. Svi su se okrenuli prema njoj kao da su iznenađeni što je s njima. Glas joj je bio neprirodan, visok, grub, nesiguran.

— Da, opazila sam ga. Hoću reći, sigurno bih opazila da ga nije bilo. Da, sjećam se. Konop je bio ondje.

— A kad ste se vratili sa sprovoda? - upita Dalgliesh.

— Ušao sam sam u kancelariju da objesim plašt. Mislim da ga tada više nije bilo. Gotovo sam uvjeren u to.

— Zar te to nije zabrinulo? - upita Julius.

— Nije, a i zašto bi me zabrinulo? Ne znam točno da li sam svjesno zapazio da konopa tada nije bilo. Tek sam sada, kad sam dobro razmislio, potpuno uvjeren da ga nije bilo. Odsutnost konopa ne bi me posebno zabrinula ni da sam je odmah registrirao. Pretpostavio bih da ga je Albert

zbog nečega posudio. No nije ga, dakako, mogao uzeti jer je bio s nama na sprovodu, ušao je u autobus prije mene.

— Jeste li obavijestili policiju? — iznenada upita Lerner.

— Naravno - reče Julius. - Ja sam im telefonirao.

— Što ste radili ovdje? — Strogo pitanje Dorothy Moxon doimalo se poput optužbe, ali je Julius, koji se naizgled pribrao, odgovorio prilično hladno: - Prije smrti triput je ugasila i upalila svjetlo. Slučajno sam to zamijetio kroz maglu s prozora svoje kupaonice. Nisam mislio da je to važno ili da je Maggie doista u nevolji. Zatim sam se ipak uznemirio i odlučio doći ovamo. Dalgliesh je već bio ovdje.

— I ja sam vidio signal - reče Dalgliesh. - Ni ja se nisam posebno uzbuđivao, ali mi se činilo da bi bilo zgodno da navratim.

Lerner priđe stolu i reče: — Ostavila je pismo.

— Ne dirajte ga! — oštro mu naredi Dalgliesh.

Lerner povuče ruku kao da ga je nešto ubolo. Sakupili su se oko stola.

Pismo je bilo napisano crnom kemijskom olovkom na prvom listu bloka pisaćeg papira u kvart-formatu. U sebi su pročitali: »Dragi Eric, dosta sam ti često govorila da ne mogu više izdržati u toj rupetini. Mislio si da su to samo puste riječi. Bio si sav zaokupljen svojim ljubljenim pacijentima, i mogla sam umrijeti od dosade da ti ne primijetiš. Oprosti ako sam uprskala tvoje sitne planove.

Ne utvaram si da ću ti nedostajati.

Sad je možeš imati. I želim vam sreću, tako mi svega. I mi smo imali lijepih trenutaka. Sjeti ih se. Potrudi se da me ne zaboraviš.

Bolje je da me nema.

Oprosti, Wilfred. Zbog crne kule.« Prvih osam redaka bilo je napisano jasno, sigurnim potezima, a posljednjih šest gotovo nečitljivo.

— Njezin rukopis? - upita Anstey.

— Da, njezin — odgovorio je Hewson vrlo tihim glasom, pa su ga jedva razumjeli.

— Slušaj, posve je jasno kako se to dogodilo - obrati se Julius Ericu

neočekivano odlučnim glasom. — Maggie nije ni pomišljala na samoubojstvo. Ne bi se mogla ubiti, nije taj tip. Zaboga, zašto bi se ubila?

Bila je još mlada, zdrava. Ako joj se ovdje nije sviđalo, mogla je otići. Ona je kvalificirana medicinska sestra. Mogla se zaposliti. Sve je to učinila samo da te uplaši. Pokušala je telefonirati u Toynton Grange da te namami ovamo naravno, na vrijeme. Kad se nitko nije javio, signalizirala je svjetlom. No dotad je već bila tako pijana da nije ni znala što zapravo radi, pa se sve pretvorilo u strašnu zbilju. Pogledajte to pismo! Pišu li tako samoubojice?

— Pišu, što se mene tiče - reče Anstey. - A čini mi se da će se i istražni sudac složiti sa mnom.

— Ja pak mislim da to nije pismo samoubojice. Mogla bi to biti i poruka žene koja kani otići.

— Samo što nije kanila otići - mirno će Helen Rainer. - Ne bi otišla iz Toyntona samo u bluzi i hlačama. I gdje joj je prtljaga? Nijedna žena ne bi napustila dom bez šminke i spavaćice.

Uz nogu stola stajala je prostrana crna torba. Julius je podigne i stane prekapati po njoj.

— Ovdje nema ničega, ni spavaćice ni nesesera.

Nastavio je pregledavati torbu, a zatim pogledao Erica pa Dalgliesha. Na licu se smjenjivalo iznenađenje s nelagodom i zanimanjem. Zatvorio je torbu i spustio je na stol.

— Wilfred ima pravo. Ništa se ne smije dirati prije dolaska policije.

Svi su šutjeli.

— Policiju će nedvojbeno zanimati — javi se Anstey — gdje je svatko od nas bio danas poslije podne. Takva pitanja postavljaju čak kad je posrijedi i očito samoubojstvo. Zacijelo je umrla potkraj našeg sata meditacije. To, dakako, znači da nitko od nas nema alibi. U takvim okolnostima možda je sreća što je Maggie odlučila ostaviti pismo.

— Eric i ja bili smo cijeli taj sat zajedno u mojoj sobi - pribrano izjavi Helen Rainer.

Wilfred se zbunjeno zagleda u nju. Otkako je ušao u kuću, kao da je tek sada bio u neprilici.

— Ali imali smo obiteljsko vijeće! — primijeti on. — Pravilo je da meditiramo sami i u tišini.

— Nismo meditirali i nismo baš šutjeli. No bili smo sami, samo nas

dvoje. - Zagledala se mimo njega u Ericove oči, prkosno, gotovo likujući.

Njegov je pogled bio uplašen.

Dennis Lerner prišao je Dot Moxon do vrata, kao da ne želi imati ikakve veze s tom prepirkom.

— Čini mi se da čujem automobile - reče tihim glasom.

— Zacijelo dolazi policija.

Magla je prigušila zvuk automobila. Dalgliesh je čuo lupanje automobilskih vrata još dok je Lerner govorio. Eric je spontano kleknuo do sofe kao da želi zaštititi Maggieno tijelo od pogleda s vrata. Zatim se s mukom digao kao da se boji da će ga netko otkriti u kompromitirajućem položaju. Dot je, ne okrećući se, pomakla svoje snažno tijelo s ulaza.

Mala soba začas se prepunila, poput zaklona s nadstrešnicom na autobusnoj stanici u kišnoj noći, i prožela mirisom magle i vlažnih kabanica.

No nije bilo zbrke. Pridošlice su ušli u sobu čvrstim i mirnim koracima noseći pribor i krećući se s određenim ciljem poput glazbenika koji s instrumentima odlaze na svoja mjesta u orkestru. Skupina iz Toynton Grangea povukla se i oprezno ih promatrala. Svi su šutjeli. Zatim je polagan glas inspektora Daniela prekinuo tišinu.

— Pa, da čujemo tko je našao sirotu gospođu?

— Ja — reče Dalgliesh. — Court je došao desetak minuta kasnije.

— Onda ću najprije razgovarati s gospodinom Dalglieshom, gospodinom Courtom i doktorom Hewsonom. Dosta za početak.

— Radije bih ostao ovdje, ako nemate ništa protiv — reče Wilfred.

— Znate, gospodine... Anstey, ako se ne varam... ne možemo činiti uvijek ono što bismo željeli. Sada vas molim da se svi vratite u Grange. Otpratit će vas naš Burroughs, pa možete njemu reći sve što vam padne na um. Kasnije ću vam se i sam priključiti.

Ne rekavši ni riječi, Wilfred ih je poveo iz kuće.

— Eto, gospodine — obrati se Dalglieshu inspektor Daniel — čini se da na Toynton Headu nema za vas oporavka od smrti.

2 Kad je predao špricu i opisao kako je našao tijelo, Dalgliesh nije više htio pratiti rad uviđajne ekipe. Nije htio da pomisle kako kritičkim okom prati postupak inspektora Daniela. Mrzio je ulogu promatrača, pa je s nelagodom pomislio da im smeta. Nitko od prisutnih nije nikome smetao.

Kretali su se sigurno u skučenom prostoru — svatko stručnjak za svoje područje, a ipak cjelovita ekipa. Fotograf je spretno ugurao svoje svjetiljke u uski hodnik. Stručnjak za daktiloskopiju u civilu otvorio je torbu i izložio uredno poslagani pribor, zatim se smjestio za stol, podigao četkicu i stao sistematski nanositi prašak na bocu viskija. Policijski liječnik je pažljivo kleknuo pokraj leša, kritički ga promatrajući, a zatim stao štipati Maggienu pjegavu kožu kao da se nada da će je time oživiti. Inspektor Daniel se sagnuo prema njemu, pa su se nešto savjetovali. Izgledaju, pomislio je Dalgliesh, poput dvojice peradara koji stručno ocjenjuju kvalitetu kokoši. Sa zanimanjem je zapazio da je Daniel doveo policijskog liječnika, a ne sudskog patologa. Zašto ne? Službeni patolozi Ministarstva unutrašnjih poslova rijetko stižu odmah na lice mjesta, jer uglavnom moraju pokrivati golema područja.

Osim toga, za prvi liječnički pregled nije bilo očitih problema. Nije imalo smisla pretjerivati s kapacitetima. Pitao se bi li Daniel osobno došao da u Toynton Grangeu nije bio prisutan visoki kriminalistički službenik londonske Metropolitanske policije.

Dalgliesh je službeno zatražio od Daniela dozvolu da se vrati u »Kuću nade«. Eric Hewson već je otišao. Daniel mu je bio postavio samo nekoliko potrebnih i obzirnih pitanja, pa mu rekao da se priključi ostalima u Toynton Grangeu. Dalgliesh je osjetio da su svi odahnuli kad je Eric otišao. Čak su se i ti hladnokrvni stručnjaci kretali slobodnije kad više nisu morali gledati tužna lica koja su ih sputavala. Inspektor se potrudio da se s Dalglieshom ne pozdravi samo odrješitim kimanjem glave.

— Hvala vam, gospodine. Svratio bih k vama na riječ-dvije prije negoli odem, ako smijem — reče i ponovno se sagne i nastavi pregledavati tijelo.

Kad se spremao otići u Toynton, Dalgliesh se ni u snu nije nadao da će ondje naići na staru, poznatu, uobičajenu proceduru povodom nasilne smrti.

Pokušao ju je načas zamisliti očima Juliusa Courta — ezoterični obred prizivanja duhova što su ga vršili ti neugledni likovi, u tišini ili gunđajući i mrmljajući kratke riječi kao da bajaju ili služe tajnu zadušnicu. Julius je nedvojbeno bio opčinjen tim postupkom. Nije ni pomišljao da ode, nego je stao s jedne strane vrata i otvorio ih Dalglieshu ne skidajući fasciniran pogled s inspektora Daniela. Inspektor mu nije rekao da i on mora otići, ali Dalgliesh nije vjerovao da je inspektor zaboravio njegovu prisutnost.

Inspektorov auto zaustavio se ispred »Kuće nade« tek tri sata kasnije.

Daniel je došao sam; narednik Varney i ostali, objasnio je, već su otišli. S njim su poput ektoplazme ušli i tragovi magle i hladni, vlažni zrak. Kosa mu je bila posuta kapljicama vlage, nalik na dragulje, a njegovo duguljasto, rumeno lice bilo je zažareno kao da se vratio s duge šetnje na suncu. Na Dalglieshovu molbu skinuo je kabanicu i sjeo u fotelju s visokim naslonom ispred kamina u kojem su gorjela drva. Njegove crne živahne oči lutale su kućom upijajući pogledom prljavi sag, bijedni kamin, otrcane tapete.

— Znači, tu je živio stari gospodin — primijeti Daniel.

— I umro. Jeste li za viski? Ima i kave, ako biste radije kavu.

— Hvala, viski, gospodine Dalgliesh. Anstey mu nije baš omogućio ugodan život, zar ne? Vjerojatno sav novac troši na pacijente, s pravom, nedvojbeno.

Dio i na sebe, pomisli Dalgliesh sjetivši se sibaritske ćelije — Wilfredove spavaće sobe.

— Nije tako strašno kako izgleda — reče Dalgliesh. — Naravno, moji paketi ne doprinose udobnosti. No sumnjam da je otac Baddeley obraćao pažnju na bijedu ove kuće; ako i jest, nije mario.

— Barem je toplo. Ova morska magla kao da vam prodire u kosti. No u unutrašnjosti je nema toliko, nestaje već iza sela Toynton. Stoga smo i mogli doći tako brzo.

Zadovoljno je pijuckao viski. Nakon minute šutnje nastavio je: — Ovo večeras, gospodine Dalgliesh, čini mi se prilično jednostavno. Njezini otisci i Courtovi na boci viskija, njezini i Hewsonovi na telefonu. Nema nade da

ćemo naći ikakvih tragova na prekidaču svjetla, naravno, a ni oni na kemijskoj olovci ne govore nam ništa. Našli smo nekoliko uzoraka njezinog rukopisa. Grafolozi ih mogu analizirati, ali meni je jasno, kao uostalom i Hewsonu, da je ona napisala to pismo. Tipične osobine ženskog rukopisa.

— Osim posljednjih nekoliko redaka.

— Zbog aluzije na crnu kulu? Već je bila prilično pijana kad ih je dopisala. Usput, gospodin Anstey smatra da je time priznala da je potpalila vatru koja ga je zamalo ubila. A to nije bio prvi pokušaj, prema njegovim riječima. Nedvojbeno ste čuli za izlizano planinarsko uže. Opširno mi je opisao događaj u crnoj kuli, pa i to da ste našli smeđi habit.

— Doista? Nedavno mu je bilo prilično stalo da to prešuti policiji. A sad su to lijepo prišili Maggie Hewson.

— Oduvijek me čudilo, premda više ne bi smjelo, kako nasilna smrt razveže jezik. On tvrdi da mu je bila sumnjiva od samog početka, da nije tajila kako mrzi Toynton Grange, osobito njega.

— I nije — reče Dalgliesh. — Iznenadio bih se kad bi žena, koja je tako nesputano pokazivala svoje osjećaje, imala potrebu za drugim odušcima.

Vatra, oštećeno planinarsko uže, — sve je to za mene ili promišljena taktika ili izraz mržnje frustrirane osobe. Maggie Hewson je bila vrlo iskrena u svojoj antipatiji prema Ansteyu.

— Anstey smatra vatru promišljenom taktikom. Prema njegovim riječima, ona ga je pokušavala zastrašiti kako bi prodao Toynton Grange. Očajnički je željela izvući muža odavde.

— Onda je krivo procijenila svoju žrtvu. Nešto mi govori da Anstey neće prodati Toynton Grange. Sutra će odlučiti da ga preda Fondaciji Ridgewell.

— On već sada odlučuje, gospodine Dalgliesh. Po svemu sudeći, smrt gospođe Hewson prekinula je donošenje konačne odluke. Bilo mu je neobično stalo do toga da što prije porazgovara sa svim stanovnicima Toynton Grangea kako bi se oni mogli prihvatiti posla. Naravno, nije mi dugo trebalo da doznam osnovne činjenice. Nitko nije viđen da izlazi iz Toynton Grangea poslije dolaska sa sprovoda. Osim doktora Hewsona i sestre Rainer, koji su priznali da su sat meditacije proveli zajedno u njezinoj sobi, svi ostali tvrde da su bili sami. Bolesničke su sobe, kako nesumnjivo znate, u stražnjem dijelu. Svatko je mogao izići iz zgrade... naravno, ako nije invalid... ali nemamo nikakvih dokaza.

— Da je netko i izišao — doda Dalgliesh — ova bi ga magla uspješno zaštitila. Svatko je mogao hodati ovuda da ga nitko ne vidi. Usput, jeste li uvjereni da je Maggie Hewson podmetnula vatru?

— Ne istražujem podmetanje požara ni pokušaj ubojstva, gospodine Dalgliesh. Gospodin Anstey rekao mi je u povjerenju što je učinio i da bi najradije sve zaboravio. Ona je mogla podmetnuti požar, ali nema konkretnih dokaza. Možda ga je i sam podmetnuo.

— Sumnjam. No pitao sam se nije li Henry Carwardine imao prste u tome. Naravno, sam nije mogao podmetnuti vatru, ali je mogao platiti suučesnika. Mislim da ne voli Ansteya ali to ne bi mogao biti motiv. On ne mora ostati u Toynton Grangeu. No vrlo je inteligentan i pedantan, rekao bih.

Teško je zamisliti da bi se upustio u takve djetinjarije.

— Ah, ali on se ne koristi svojom inteligencijom, nije li tako, gospodine Dalgliesh? U tome i jest nevolja. Predao se vrlo lako i vrlo brzo. A tko može znati istinu o motivu? Katkada mislim da je ni zločinac ne zna. Rekao bih da takvom čovjeku nije lako živjeti u sputanoj zajednici kao što je Toynton Grange, uvijek ovisan o drugima, uvijek obavezno zahvalan gospodinu Ansteyu. Naravno, on je nedvojbeno zahvalan gospodinu Ansteyu, svi su mu zahvalni. No zahvalnost je gdjekad sam đavo, pogotovu ako moraš biti zahvalan za usluge kojih bi se radije odrekao.

— Vjerojatno imate pravo. Slabo poznajem Carwardineove osjećaje i osjećaje ostalih stanovnika Toynton Grangea. Dobro sam se toga čuvao. Je li blizina nasilne smrti navela nekoga od njih da otkrije svoje male tajne?

— Gospođa Hollis nam je malo pomogla. Ne znam što je mislila da time dokazuje, ni zašto je smatrala da je to vrijedno spomena. No možda se i ona htjela osjetiti važnom, barem na trenutak. I ona mala plavokosa pacijentica... gospođica Pegram, nije li tako? Neprekidno je aludirala na to da su doktor Hewson i sestra Rainer ljubavnici. Nema, naravno, stvarnih dokaza. Sušta uobraženost. Imam određeno mišljenje o tim dvjema ženama, ali prije no što počnem razmišljati o eventualnom udruživanju radi ubojstva, htio bih nakupiti više dokaza od onoga što sam večeras čuo. Priča gospođe Hollis ne odnosi se ni na smrt Maggie Hewson. Rekla je da je one noći kad je umrla Grace Willison na trenutak ugledala gospođu Hewson kako prolazi hodnikom njihove zgrade, u smeđem habitu i s kukuljicom preko glave. Gospoda Hollis očito ima običaj da se iskrade noću iz kreveta i da se po sobi odgurava na

jastuku. Kaže da je to vježba, da pokušava biti pokretljivija i samostalnija.

Bilo kako bilo, te noći uspjela je odškrinuti vrata — nedvojbeno zato da se malo odskliže hodnikom - pa je vidjela taj zakukuljeni lik. Poslije je pomislila da je to zacijelo bila Maggie Hewson. Ako je netko išao za poslom — bilo tko od osoblja - ne bi se skrivao pod kukuljicom.

— Ako je netko zaista išao za poslom. Kada je to točno bilo?

— Malo poslije ponoći, kaže ona. Ponovno je zatvorila vrata i uz malo truda vratila se u krevet. Nije više ništa ni vidjela ni čula.

— Premda sam je vidio samo nakratko — reče Dalgliesh zamišljeno — iznenađen sam da se mogla vratiti u krevet bez ičije pomoći. Ustajanje je jedno, a dovlačenje natrag do kreveta drugo i mnogo teže. Ne bih rekao da je ta njena gimnastika vrijedna truda.

Na trenutak su zašutjeli, a tada je inspektor Daniel prekinuo šutnju upirući crne oči u Dalgliesha.

— Zašto je doktor Hewson prijavio taj smrtni slučaj mrtvozorniku, gospodine? Ako nije bio siguran u dijagnozu, zašto nije zatražio obdukciju od bolničkog patologa ili od nekog prijatelja u mjestu?

— Zato što sam ga ja na to prisilio i nisam mu omogućio alternativu. Nije mogao odbiti prijavu da ne pobudi sumnju. A mislim da u mjestu nema prijatelja. Njegovi odnosi s kolegama nisu baš prijateljski. Tko vam je to rekao?

— Hewson. Kad sam saslušao priču Ursule Hollis, porazgovarao sam i s njim. No čini se da je smrt gospođice Willison jasna.

— O, da. Baš kao i ovo samoubojstvo. Baš kao i smrt oca Baddeleya.

Sve sami jasni slučajevi. Ona je umrla od raka na želucu. Vratimo se na današnji slučaj. Jeste li otkrili nešto u vezi s konopom?

— Zaboravio sam to spomenuti, gospodine Dalgliesh. Konop je sve riješio. Sestra Rainer vidjela je gospođu Hewson kako ga uzima iz kancelarije jutros oko pola dvanaest. Sestra Rainer ostala je u zgradi da se pobrine za onog pacijenta koji je prikovan na krevet — zove se Georgie Allan, zar ne? — dok su svi ostali bili na sprovodu gospođice Willison.

Ispisivala je bolesnički list, pa joj je zatrebao novi list papira. Papir drže u kancelarijskom ormaru. Skup je, i gospodin Anstey ga nerado daje u velikim količinama. Boji se da će ga trošiti za nepotrebne črčkarije. Kad je sestra Rainer izišla na hodnik, ugledala je gospođu Hewson kako se iskrada iz

kancelarije noseći konop preko ruke.

— Kako je Maggie to objasnila?

— Sestra Rainer kaže da je samo rekla: »Bez brige, neću ga oštetiti.

Naprotiv. Bit će kao nov kad ga ponovno dobijete, pa makar ne od mene.« — Helen Rainer nije posebno žurila da nas o tome obavijesti — reče Dalgliesh — kad smo našli tijelo. No ako pretpostavimo da ne laže, vaš je slučaj doista riješen.

— Mislim da ne laže, gospodine Dalgliesh. No pogledao sam Georgiejev bolesnički list. Sestra Rainer počela je danas poslije podne ispisivati novu stranicu. I, po svemu sudeći, konop je visio u kancelariji kad su gospodin Anstey i sestra Moxon otišli na sprovod. Tko ga je drugi mogao uzeti? Svi su bili na sprovodu osim sestre Rainer, tog bolesnog momka i gospođe Hammitt.

— Zaboravio sam gospođu Hamitt - reče Dalgliesh. - Opazio sam da su gotovo svi iz Toynton Grangea bili na groblju. Nije mi ni palo na um da nje nije bilo.

— Ona kaže da se protivi sprovodima. Ljude treba kremirati u doličnom miru, kako ga ona naziva. Tvrdi da je provela jutro čisteći plinski štednjak.

Bilo kako bilo, štednjak je očišćen.

— A što je radila poslije podne?

— Meditirala je u Toynton Grangeu, kao i ostali. Svi su trebali biti odvojeni i sami. Gospodin Anstey dao joj je na raspolaganje malu dvoranu za sastanke. Gospođa Hammitt tvrdi da nije izlazila iz te prostorije sve dok ih njezin brat zvonom nije pozvao malo prije četiri sata. Ubrzo poslije toga telefonirao je gospodin Court. Gospođa Hewson umrla je u toku tog sata meditacije. Nedvojbeno. A policijski liječnik smatra da je smrt nastupila prije u četiri nego u tri.

Je li Millicent bila dovoljno snažna, pitao se Dalgliesh, da objesi teško Maggieno tijelo? Možda, uz pomoć kuhinjskog stolca. A kad se Maggie napila, bilo ju je lako zadaviti. Nečujni pokret iza stolca, prebacivanje omče u rukavicama preko klonule glave, nagli trzaj prema gore kad se konop zarezao u meso. Svatko je to mogao učiniti, svatko se mogao kriomice odšuljati kroz maglenu zavjesu prema svjetlu koje je označavalo Hewsonovu kuću. Helen Rainer bila je najsnažnija, ali je kao bolničarka bila vješta dizanju teških ljudi. A Helen Rainer možda i nije bila sama.

— Dat ćemo analizirati sredstvo u šprici — reče Daniel — i zamoliti

tehničare u laboratoriju da još jednom ispitaju viski. No ta dva poslića ne bi smjela zavući istragu. Gospodinu Ansteyu stalo je da sve što prije završi kako bi dvadeset i trećeg neometano mogao otići na hodočašće u Lourdes. Čini se da se nitko ne uzrujava zbog pokopa. Za to ima vremena kad se vrate.

Ne vidim razloga da ne odu ako u laboratoriju brzo obave analize. Već znamo da je s viskijem uglavnom sve u redu; Courtu se nije ništa dogodilo, izgleda zdrav. Pitao sam se, gospodine Dalgliesh, zašto ga je pio. Uostalom, on joj je dao taj viski — šest boca za njezin rođendan, jedanaestog rujna. Velikodušan gospodin.

— Pomišljao sam da je on možda opskrbljuje viskijem - reče Dalgliesh.

— No mislim da ga Court nije pio zato da bi prištedio trud momcima iz kriminalističkog laboratorija. Trebao mu je.

Daniel se zamišljeno zagledao u polupraznu čašu.

— Court i dalje uporno tvrdi da se nije namjeravala ubiti, da je sve bila samo gluma, očajničko traženje pažnje. Možda joj se upravo taj trenutak činio najpogodnijim. Svi su bili u Grangeu i vijećali o nečem važnom, odlučivali i o njezinoj budućnosti, a ipak su nju isključili. Možda on ima pravo; porota bi to mogla povjerovati. No to je slaba utjeha za njezinog muža.

Hewson će najvjerojatnije, pomisli Dalgliesh, potražiti utjehu na drugom mjestu. — Nije u skladu s njezinim karakterom — reče. — Ne bih se čudio da je napravila nešto dramatično, pa makar samo zato da razbije monotoniju.

No ne mogu zamisliti da bi kao promašeni samoubojica i dalje ostala u Toyntonu pobuđujući sućutni prezir što ga ljudi osjećaju prema onima koji se nisu u stanju ni ubiti. Teškoća je u tome što ona nije ni tip osobe koja bi ozbiljno razmišljala o samoubojstvu.

— Možda nije ni očekivala da će morati ostati u Toyntonu — primijeti Daniel. - Možda je samo htjela uvjeriti muža da će se ubiti ako on ne nađe drugi posao. Nema mnogo muškaraca koji bi se upustili u takav rizik. No ona se ipak ubila, gospodine Dalgliesh, hotimice ili nehotice. Ovaj se slučaj temelji na dva dokaza, na iskazu sestre Rainer u vezi s konopcem i na oproštajnom pismu. Ako Rainerova uvjeri porotu da je gospođa Hewson napisala to pismo, a vještak to potvrdi, ne bih ni u jednom trenutku sumnjao u rezultat istrage. Ne možete pobjeći od dokaza, bilo to u skladu s njezinim karakterom ili ne bilo.

Ima i drugih dokaza, pomisli Dalgliesh, koji nisu tako čvrsti ali su ipak zanimljivi.

— Kao da je htjela nekamo otići — reče Dalgliesh — ili je možda očekivala nečiji posjet. Tek se bila okupala, pore su joj bile začepljene puderom. Bila je našminkana, nalakirala je i nokte. I nije bila odjevena tako kao da će večer provesti sama kod kuće.

— To kaže i njezin muž. I meni se činilo da je bila dotjerana. Ta činjenica mogla bi potkrijepiti teoriju da je fingirala samoubojstvo. Ako želiš biti u centru pažnje, možeš se i dotjerati za predstavu. Nema dokaza da ju je itko posjetio, premda eventualnog posjetioca nitko ionako ne bi vidio u magli.

Sumnjam da bi se i snašao kad bi skrenuo s puta. Ako je pak namjeravala otići iz Toyntona, netko je morao doći po nju. Hewsonovi nemaju auto, a gospodin Anstey ne dopušta korištenje bolničkog auta u privatne svrhe.

Danas autobus ne vozi, a raspitali smo se i kod iznajmljivača automobila.

— Niste gubili vrijeme.

— Bilo je dovoljno nekoliko telefonskih razgovora, gospodine Dalgliesh.

Volim riješiti takve pojedinosti dok ih pamtim.

— Ne mogu zamisliti Maggie kako mirno sjedi kod kuće dok ostali odlučuju o njezinoj budućnosti. Sprijateljila se s jednim odvjetnikom iz Warehama, s Robertom Loderom. Da nije on došao po nju?

Daniel pomakne svoje teško tijelo prema naprijed i ubaci još jednu kladu u vatru. Vatra je lijeno gorjela kao da je magla začepila dimnjak.

— Veza s ovdašnjim čovjekom. Niste jedini koji ste to natuknuli, gospodine Dalgliesh. Pomislio sam da ne bi bilo naodmet telefonirati tom gospodinu i porazgovarati s njim. No gospodin Loder je u bolnici u Pooleu radi operacije hemoroida. Primljen je jučer, a otpustit će ga za tjedan dana.

Bolna tegoba. Teško da bi se u takvim okolnostima upustio u bijeg s tuđom ženom.

— A što je s jedinom osobom u Toyntonu koja ima vlastiti auto? S Courtom?

— Već sam ga pitao, gospodine Dalgliesh. Dobio sam vrlo jasan odgovor, premda nije bio baš kavalirski. Rekao je da bi mnogo učinio za dragu Maggie, ali da je samoodržanje osnovni zakon u prirodi i da ona slučajno nije po njegovom ukusu. Doduše, sklon je vjerovati da je namjeravala otići iz Toyntona. Zapravo, on mi je to dao do znanja, premda se ta pretpostavka ne

slaže s njegovim prethodnim mišljenjem da je gospođa Hewson fingirala samoubojstvo. Obje teorije ne mogu biti istinite.

— Što je našao u njezinoj torbi? Kontraceptivno sredstvo?

— Znači, i vi ste to opazili. Da, dijafragmu. Po svemu sudeći, nije uzimala pilule. Court je pokušao biti taktičan, ali sam mu rekao da čovjek ne smije biti taktičan kad je u pitanju nasilna smrt. U takvim okolnostima bonton ne pomaže. To je najočitiji znak da je možda ipak htjela otići, to i pasoš. I jedno i drugo bilo je u torbi. Moglo bi se reći da je bila opremljena za sve mogućnosti.

— Opskrbila se onim što ne bi mogia nabaviti u prvoj ljekarni — reče Dalgliesh. - Recimo da je bilo logično držati pasoš u ručnoj torbi. Ali dijafragmu?

— Tko zna otkad je bila u torbi. A žene i drže svoje stvari na čudnim mjestima. Bolje je ne razmišljati o tome. I nema razloga za pretpostavku da su se njih dvoje, ona i Hewson, namjeravali odseliti. Mislim da je on ovisan o Ansteyu isto toliko koliko i svi pacijenti Toynton Grangea, jadnik Valjda znate priču o njemu.

— Zapravo i ne znam. Dobro sam pazio, kako rekoh, da se ne pletem u njihov život.

— Moj nekadašnji narednik podsjeća me na Hewsona. Ni njega žene nisu puštale na miru. Valjda ih privlače takvi bespomoćni muškarci nalik na izgubljene dječake. Zvao se Purkiss. Jadnik. Nije mogao sa ženama, a ni bez njih. To ga je stajalo karijere. Čujem da sada vodi automehaničku radionicu, negdje blizu Market Harborougha. A Hewsonu je još gore. On ne vodi ni svoj posao. Na medicinu ga je vjerojatno prisilila ambiciozna majka, udovica, koja je odlučila da njezino janješce mora postati liječnik. Vjerojatno je to smatrala doličnim. Suvremeni ekvivalent svećeničkog poziva, zar ne? Pričao mi je da mu studij nije bio težak. Ima izvrsno pamćenje i može naučiti što god hoće, ali ne može preuzeti odgovornost. No toga nema mnogo u Toynton Grangeu. Bolesnici su neizlječivi, pa nitko od njega i ne traži da nešto učini.

Gospodin Anstey mu je pisao i zaposlio ga, valjda onda kad su mu oduzeli radnu dozvolu. Upustio se u intimnu vezu s jednom pacijenticom, šesnaestogodišnjom djevojkom. Pričalo se da to traje više od godinu dana, ali imao je sreću. Djevojka je ostala pri svojoj priči. Naravno, u Toynton Grangeu nije smio propisivati opasne lijekove niti potpisivati prijave smrti

sve dok mu prije šest mjeseci nisu vratili dozvolu. No, nisu mu mogli oduzeti medicinsko znanje, i gospodin Anstey ga je nedvojbeno smatrao korisnim.

— I jeftinim.

— Pa i to, naravno. A sada ne želi otići. Možda je i ubio svoju ženu kako bi ga prestala gnjaviti da odu, ali osobno ne vjerujem u to, neće vjerovati ni porota. Takvi muškarci iskorištavaju žene da umjesto njih obavljaju prljave poslove.

— Helen Rainer?

— To bi bilo glupo, nije li tako, gospodine Dalgliesh? A gdje su nam dokazi?

Dalgliesh se sjetio razgovora između Maggie i njezina muža što ga je načuo poslije požara; da ga ispriča Danielu? No odagnao je tu pomisao.

Hewson bi ga porekao ili nekako objasnio. Toynton Grange je vjerojatno krio najmanje desetak sitnih tajni. Daniel bi smatrao svojom dužnošću da ga ispita, naravno, no ta bi mu dužnost bila neugodna, jer bi mu je nametnuo prekomjerno sumnjičav i revan uljez iz Metropolitanske policije, koji je odlučio da jednostavne činjenice iskrene u splet kompliciranih pretpostavki. I što bi se moglo promijeniti? Daniel je imao pravo. Ako je Helen ostala pri izjavi da je vidjela Maggie kako uzima konop, ako je vještak potvrdio da je Maggie napisala oproštajno pismo, slučaj je riješen. Već je znao rezultat istrage, kao što je znao da obdukcija Grace Wilison neće pokazati ništa sumnjivo. Ponovno je, kao u ružnom snu, pratio kako se neumoljivo gomilaju činjenice i pretpostavke, ali nije mogao ništa učiniti. Valjda mu je bolest podrovala i inteligenciju i volju.

Komad naplavljenog drveta, sada već pretvoren u pougljenjeno koplje, polako se srušio i ugasio. Dalgliesh je osjećao da je u sobi prilično hladno i da je gladan. Večer kao da se produžila u vječnost, možda zbog guste magle koja je progutala sumrak. Pitao se bi li Daniela ponudio večerom. Možda bi rado pojeo omlet. No činilo mu se da ne bi podnio ni napor kuhanja.

Iznenada se problem sam riješio. Daniel se polako digao i posegnuo za kaputom.

— Hvala za viski, gospodine Dalgliesh. Moram poći. Vidjet ćemo se na istrazi, naravno. To znači da ćete morati još neko vrijeme ostati ovdje. No nastojat ćemo što prije okončati taj slučaj.

Rukovali su se. Dalgliesh se gotovo trgnuo od jačine njegova stiska. Na

vratima je Daniel zastao da odjene kaput.

— Bio sam nasamu s doktorom Hewsonom u onoj maloj dvorani za sastanke, kojom se, kako čujem, često koristio otac Baddeley. Ako vas baš zanima, čini mi se da bi bolje prošao sa svećenikom. Nije ga bilo teško navesti na razgovor. Teško ga je bilo zaustaviti. Zatim se rasplakao, pa je iz njega sve provalilo. Kako će živjeti bez nje, kukao je. Nikada je nije prestao voljeti, čeznuo je za njom. Čudno, što su im osjećaji jači, neuvjerljivije se doimaju. No vi ste to zacijelo opazili. Tada me je pogledao, a lice mu je bilo umrljano od suza. »Nije lagala zbog mene zato što joj je bilo stalo«, rekao mi je. »Za nju je to bila obična igra. Nije se nikad pretvarala da me voli. Samo je smatrala da su članovi komisije u Zboru liječnika napuhani stari gnjavatori koji je preziru, pa im nije htjela priuštiti zadovoljstvo da gledaju kako me odvode u zatvor. Stoga je lagala.« — Znate, gospodine Dalgliesh, tek tada sam shvatio da on ne govori o svojoj ženi. Nije ni razmišljao o njoj. Ni o sestri Rainer. Jadnik! Ah, baš se bavimo čudnim poslom.

Ponovno se rukovao s Dalglieshom kao da je zaboravio da mu je maloprije gotovo zgnječio ruku. Još je jednom oštrim okom preletio sobu kao da se želi uvjeriti da je još sve na svom mjestu, a zatim se izgubio u magli.

3 Dot Moxon stajala je s Ansteyem pred prozorom kancelarije gledajući maglenu zavjesu od koje se sve smračilo.

— Fondacija neće ni tebe ni mene, shvaćaš li? — reče gorko. - Možda će nazvati dom po tebi, ali ti neće dati da ovdje ostaneš kao upravitelj, a i mene će se riješiti.

Spustio joj je ruku na rame. Pitala se kako je ikad mogla poželjeti taj dodir, kako ju je mogao utješiti.

— Obećali su mi - reče on suzdržano poput roditelja koji tješi svojeglavo i tupavo dijete - da nitko neće izgubiti posao. I da će svi dobiti povišicu.

Odsad ćete svi biti plaćeni prema tarifama zdravstvenog osiguranja. Osim toga, obećali su i dodatno mirovinsko osiguranje, a to je velika prednost. To vam nikada nisam mogao ponuditi.

— A što će biti s Albertom Philbyjem? Jesu li ti obećali da će Fondacija Ridgewell, ta ugledna i afirmirana dobrotvorna ustanova, zadržati i njega?

— Znam, s Philbyjem će biti problema. No oni će imati razumijevanja.

— Imat će razumijevanja! Svi znamo što to znači. To su mi govorili i na mom bivšem poslu prije nego što su me prisilili da odem! Ovo je njegov dom! On ima povjerenja u nas. Navikli smo ga na to! I odgovorni smo za njega!

— Više nismo, Dot. — Znači, izdat ćemo Alberta i zamijeniti ono što si ovdje pokušao ostvariti za plaće po tarifnom pravilniku i mirovine! A što je s mojim položajem? Oh, znam, neće me otpustiti, ali će biti promjena. Helen će unaprijediti u glavnu sestru. I ona to zna. Zašto bi inače glasala za Fondaciju?

— Zato što je znala da je Maggie mrtva — mirno joj je odgovorio.

Dot se nasmijala i ogorčeno izustila: — Za nju je sve dobro ispalo, zar ne? Za oboje.

— Draga moja Dot, ti i ja moramo prihvatiti činjenicu da ne možemo birati način na koji smo dužni služiti drugima. Čudila se što nije prije zapazila taj neugodni prizvuk neiskrenog prijekora u njegovu glasu. Naglo se okrenula. Njegova ruka pala je s njezina ramena.

Odjednom je znala na što je podsjeća, na figuricu od šećera što je visjela s prve božićne jelke koje se sjećala, na slatkiš za kojim je čeznula svim srcem.

A tada je zagrizla... No ispod slatkaste površine krila se šupljina.

Ursula Hollis i Jennie Pegram sjedile su zajedno u Jennienoj sobi - dvoja kolica jedna do drugih ispred toaletnog stolića. Ursula se nagnula i četkala Jennienu kosu. Nije znala kako je došla ovamo i zašto se bavi tim neobičnim poslom. Jennie je nikada prije nije pozivala. No večeras, dok su čekale Helen da ih spremi u krevet, Helen, koja još nikada nije toliko kasnila, bilo joj je ugodno da nije sama sa svojim mislima, čak je osjetila neobično smirenje gledajući kako se kosa boje kukuruza diže sa svakim potezom četke, a zatim polako pada poput nježne, blistave koprene na pogrbljena ramena. Prisno su šaputale poput učenica koje se potajno nešto dogovaraju.

— Što misliš, što će se sada dogoditi? - upita Ursula.

— S Toynton Grangeom? Fondacija će preuzeti upravu, a Wilfred će vjerojatno otići. Nemam ništa protiv. Barem će biti više pacijenata. Ovdje je dosadno kad nas je tako malo. Wilfred mi je rekao da kane sagraditi solarij na stijenama. To mi se sviđa. Imat ćemo više zabave, izleta i tako dalje. Toga baš nismo imali mnogo u posljednje vrijeme. Zapravo, već sam pomišljala na odlazak. Neprekidno mi pišu iz moje bivše bolnice i žele da im se vratim.

Ursula je znala da joj nisu pisali. No nije bilo važno. I ona se zanosila maštarijama.

— I ja sam razmišljala o odlasku. Steve bi svakako htio da budem bliže Londonu da me može posjećivati. Dok ne nađe pogodniji stan za nas, naravno.

— Fondacija Ridgewell ima dom i u Londonu, nije li tako? Mogu te tamo premjestiti.

Zašto joj to Helen nije rekla?

— Čudim se što je Helen glasala za Fondaciju — primijeti Ursula šapćući. — Nije li htjela da Wilfred sve proda?

— Vjerojatno, sve dok nije čula da je Maggie mrtva. No sada se riješila Maggie, pa valjda smatra da može i dalje ostati. Sada nema zapreka, nije li

tako?

Riješila se Maggie. Nije li se Maggie sama...? Osim toga, Helen nije mogla znati da će Maggie umrijeti. Još prije šest dana nagovarala je Ursulu da glasa za prodaju. Tada nije mogla znati za Maggie. Štoviše, na preliminarnom sastanku obiteljskog vijeća, prije no što su se svi razišli na meditaciju, jasno je svima dala do znanja što hoće, a tada se već u toku tog sata predomislila. Ne, Helen nije mogla znati da će Maggie umrijeti. Ta je pomisao smirila Ursulu. Sve će biti u redu. Ispričala je inspektoru Danielu o zakukuljenom liku što ga je vidjela one noći kad je umrla Grace. Nije mu rekla cijelu istinu, naravno, ali dovoljno da se riješi tereta iracionalne zabrinutosti što ju je nagrizala. Nije smatrao njezine riječi važnima. Osjetila je to po njegovu držanju dok ju je slušao, po njegovim kratkim pitanjima.

Naravno, imao je pravo. I nije bilo važno. Pitala se kako je uopće mogla ležati budna, mučena neobjašnjivom tjeskobom, dok su je progonile zakukuljene predodžbe zla i smrti, prikaze koje su se šuljale hodnicima. A to je zacijelo bila Maggie. Kad je doznala za Maggienu smrt, odjednom je bila uvjerena u to. Nije mogla otkriti razlog, ali je znala da je taj lik izgledao nekako teatralno i lažno, poput stranca u redovničkoj halji, i da ničim nije odavao onu poznatu neurednost kojom se odlikovalo osoblje Toynton Grangea. No sve je to ispričala inspektoru. Nije se više morala zabrinjavati.

Sve će biti u redu. Ipak neće zatvoriti Toynton Grange. No ni to nije bilo važno. Premjestit će je u londonski dom, možda će je zamijeniti s nekim.

Valjda će netko htjeti doći na more... Prenuo ju je Jennien visoki dječji glas.

— Otkrit ću ti jednu tajnu o Maggie ako se zakuneš da nećeš nikome reći. Zakuni se.

— Kunem se.

— Pisala je anonimna pisma. Jedno je i meni poslala.

Ursulino je srce poskočilo.

— Kako znaš? — brzo upita.

— Zato što je moje bilo napisano strojem Grace Willison, a večer prije vidjela sam Maggie kako tipka na njemu. Vrata su bila odškrinuta. Nije znala da je promatram.

— O čemu je pisala?

— Sve o muškarcu koji je u mene zaljubljen. On je televizijski producent. Htio se razvesti i otići sa mnom. Zbog toga se svojevremeno u

bolnici digla velika prašina. Bilo je i ljubomornih scena. Uz ostalo, i zato sam morala otići. Zapravo, još bih mogla otići k njemu ako se odlučim.

— A odakle je to Maggie znala?

— Bila je bolničarka, zar ne? Mislim da je poznavala jednu od odjelnih sestara u mojoj nekadašnjoj bolnici. Maggie je znala otkriti tajne. Mislim da je znala nešto i o Victoru Holroydu, ali nije rekla što. Drago mi je da je mrtva. Ako si primila takvo pismo, više ih neće biti. Maggie je mrtva, i pisma više neće dolaziti. Četkaj malo snažnije, Ursula, više desno. Taaako, to je divno. Moramo biti prijateljice, ti i ja. Kad počnu stizati novi pacijenti, moramo se držati zajedno. Ako odlučim ostati, naravno.

Podigavši četku, Ursula je u zrcalu ugledala odraz Jenniena lukavog, samozadovoljnog smiješka.

5 Ubrzo poslije deset sati, nakon večere, Dalgliesh je izišao u mrak. Magla se neobjašnjivo digla kao što se neobjašnjivo i bila spustila, i svježi zrak s mirisom trave okupane kišom hladio mu je zažarano lice. Stojeći u apsolutnoj tišini, razabirao je piskav šapat mora.

Svjetlo baterije, nestalno poput lutajućeg plamena, micalo se amo-tamo prilazeći mu iz pravca Grangea. Iz tame se pojavila nezgrapna sjena i napokon poprimila oblik. Millicent Hammitt vratila se kući. Zastala je na ulazu u »Kuću vjere« i doviknula: — Laku noć, commander. Znači, vaši su prijatelji otišli?

Glas joj je bio visok, gotovo izazovan.

— Da, inspektor je otišao.

— Možda ste zapazili da nisam htjela sudjelovati u Maggienoj loše zamišljenoj komediji. Nemam smisla za takva uzbuđenja. Eric je odlučio da noćas prespava u Grangeu. Za njega je to nedvojbeno najbolje rješenje. No, kako čujem, policajci su otpremili tijelo, pa se nije morao pretvarati da je tako osjetljiv. Usput, glasali smo za Fondaciju Ridgewell. Jedno s drugim večer je bila vrlo uzbudljiva.

Okrenula se da otvori vrata. Zatim je zastala i ponovno uzviknula: — Rekli su mi da je imala lakirane nokte na rukama.

— Da, gospodo Hammitt.

— I na nogama.

Nije joj odgovorio.

— Baš neobična žena! - odjednom je ljutito uskliknula. Čuo ju je kako zatvara vrata. Sekundu kasnije svjetlo je prodrlo kroz zavjese. Ušao je u kuću. Bio je preumoran da se popne u spavaću sobu, pa se pružio u naslonjaču oca Baddeleya i zagledao u kamin u kojem se vatra ugasila. Dok ga je promatrao, sivi se pepeo pomaknuo, i pocrnjeli komad

naplavljenog drveta ponovno se rasplamsao. Te je noći prvi put u dimnjaku čuo poznato i umirujuće zavijanje vjetra. A zatim je kroza zid začuo i drugi poznati zvuk — vedru sinkopiranu pjesmu. Millicent Hammitt uključila je televizor.

VIII CRNA KULA

1 Idućeg jutra Dalgliesh je otišao pješice u Toynton Grange da objasni Wilfredu kako mora ostatiu »Kući nade« do svršetka istrage. Osim toga, htio mu je platiti i simboličnu stanarinu. Našao je Wilfreda samog u kancelariji.

Začudo, nije bilo ni traga Dot Moxon. Wilfred je proučavao kartu Francuske, rasprostrtu na pisaćem stolu. Svežanj pasoša, pričvršćen gumicom, pridržavao je jedan kraj karte. Kao da nije dobro čuo što mu je posjetilac rekao. - Istraga... Ah, da - odgovorio je kao da je posrijedi zaboravljeni dogovor za ručak, a zatim se ponovno nagnuo nad kartu. Nije spomenuo Maggienu smrt, a Dalglieshove službene izraze sućuti primio je hladno kao da su neukusne. Riješivši se Toynton Grangea kao da se riješio i odgovornosti, pa i skrbi. Ostale su mu još samo dvije opsesije — čudo što ga je doživio i hodočašće u Lourdes.

Inspektor Daniel i kriminalistički laboratorij brzo su radili. Istragu su zakazali točno tjedan dana nakon Maggiene smrti, i u toku tog tjedna stanovnici Toynton Grangea kao da su čvrsto odlučili da se klone Dalglieshu s puta, baš kao što je i Dalgliesh odlučio da izbjegava njih. Nitko, pa ni Julius, nije pokazao zanimanje da porazgovara o Maggienoj smrti. Kao da su sada u njemu gleduli samo policijskog službenika, nezvana i nedokučiva uljeza, mogućeg špijuna. Rano ujutro odvezao bi se iz Toynton Heada i tiho se vraćao navečer. Nisu ga se ticale ni aktivnosti policije ni život u Toynton Grangeu. Nastavio je sa svakodnevnim, prisilnim istraživanjem Dorseta, poput zatvorenika na uvjetnoj slobodi koji se veseli istrazi kao danu kada će ga konačno pustiti.

Napokon je došao i dan istrage. Nije joj prisustvovao nijedan pacijent iz Toynton Grangea osim Henryja Carwardinea, što je bilo čudno, jer ga nisu pozvali kao svjedoka. Dok su ljudi sa strahopoštovanjem šaputali u grupicama ispred sudnice, u dezorganiziranom vakuumu, kakav obično slijedi

nakon sudjelovanja na sumornijim javnim obredima, dovezao se snažnim zamasima ruku do mjesta na kojem je stajao Dalgiiesh. I njegov izgled i glas odavali su euforiju.

— Jasno mi je da vam taj obred sređivanja pravnih nejasnoća nije nov kao meni. No ovaj je slučaj zanimljiv, rekao bih. Možda u kriminalitičkom i medicinskom smislu nije toliko fascinantan koliko Holroydov slučaj, ali pobuđuje više ljudskog zanimanja.

— Govorite kao da ste poznavalac ovakvih službenih zgoda.

— Ako ovako nastavimo, uskoro ću postati stručnjak. Danas je Helen Rainer doista zablistala, zar ne? Taj izvanredni kostim i šešir što ih je odabrala za današnji dan vjerojatno su dio paradne uniforme kvalificirane medicinske sestre. Mudar izbor! Podignuta kosa, tek naznaka šminke, opći dojam predanosti poslu. »Gospoda Hewson možda je vjerovala da postoji veza između mene i njezinog muža. Imala je mnogo vremena za razmišljanje.

Doktor Hewson i ja morali smo neposredno surađivati, naravno. Neobično ga cijenim zbog njegove plemenitosti i stručnosti, ali među nama nije nikada bilo ničeg nedoličnog! Doktor Hewson bio je vjeran svojoj ženi.« Ničeg nedoličnog! Nisam znao da ljudi zaista upotrebljavaju taj izraz.

— Na istrazi ga upotrebljavaju — reče Dalgliesh. — Mislite li da joj je porota povjerovala?

— Oh, da, mislim da jest. A vi? Teško je zamisliti našu FIorence Nightingale, odjevenu kao danas popodne, u sivom gabardenu, tajanstvenu, divnu, kako razuzdano skakuće po krevetu. Mislim da je mudro postupila priznavši da su ona i Hewson proveli sat meditacije zajedno u njezinoj sobi, zato što su već donijeli odluku, kako je objasnila, pa nisu htjeli gubiti cijeli sat na razmišljanje, to više što su morali raspravljati o mnogim stručnim pitanjima.

— Morali su se odlučiti između alibija, bio on koristan ili ne bio, i dobrog glasa. Sve u svemu, pametno su odlučili.

Henry je živahno, agresivno okrenuo kolica.

— I time nadmudrili poštene dorsetske porotnike. Mogli ste im s lica pročitati misli. Zašto su se zajedno zatvorili u sobu ako nisu ljubavnici? No ako su bili zajedno, Hewson nije mogao ubiti svoju ženu. Ako pak nisu ljubavnici, ne bi imao motiva da je ubije. Ali, ako je imao takav motiv, čemu priznanje da su bili zajedno? Očito zato da bi mu priskrbila alibi. No alibi mu

ne bi trebao ako nije imao uobičajeni motiv. Ako je pak imao takav motiv, ne bi bio s djevojkom. Vrlo zapleteno.

— Što mislite o Hewsonovu nastupu? - upita Dalgliesh kojega je taj razgovor pomalo zabavljao.

— I on je bio dobar. Nije nastupio profesionalno sigurno i distancirano kao vi, dragi commander, ali bio je miran, otvoren, s ponešto prave tuge koju je hrabro obuzdavao. Pametno od njega što je priznao da je Maggie očajnički željela da on ode iz Toynton Grangea, ali se osjećao obaveznim prema Wilfredu »koji me zaposlio kad mi nije bilo lako naći posao«. Ni spomena, dakako, da su mu bili oduzeli dozvolu za rad, a nitko nije bio tako netaktičan da iznese tu činjenicu.

— I nitko tako netaktičan — doda Dalgliesh — da napomene kako su on i Helen lagali da nisu ljubavnici.

— A što ste drugo očekivali? Ono što ljudi znaju i ono što mogu pravno dokazati — ili žele izjaviti u sudnici — dvije su posve različite stvari. Osim toga, moramo pošto-poto zaštititi našeg dragog Wilfreda da ga ne zatruje istina. Ne, mislim da je sve izvrsno prošlo. Samoubojstvo u trenutku duševne neuravnoteženosti itd, itd. Jadna Maggie! Obilježena kao sebična, neuredna drolja sklona užicima, ovisna o alkoholu, bez razumijevanja za plemenito zvanje svoga muža, nesposobna da mu pruži ugodan dom. Porotnici nisu prihvatili mogućnost, koju im je iznio Court, da je posrijedi možda nesretni slučaj, da je samo glumila pa izgubila kontrolu. Usvojili su mišljenje da je žena, koja je popila gotovo cijelu bocu viskija, posudila konop i napisala oproštajno pismo, ipak pretjerala u glumi, ako je posrijedi bila gluma, pa su polaskali Maggie povjerovavši da je doista namjeravala učiniti ono što je učinila. Mislim da je sudski vještak vrlo jasno iznio svoje mišljenje s obzirom na to da je vještačenje dokumenata i pisama uglavnom subjektivno. Čini se da je Maggie doista napisala to oproštajno pismo.

— Prva četiri reda. Vještak je smatrao da može dati stručno mišljenje samo za taj dio pisma. Što mislite o presudi?

— Oh, slažem se s Juliusom. Zamislila je da će je na vrijeme osloboditi konopa kad se svi strče. No s gotovo cijelom bocom viskija u sebi nije mogla inscenirati ni vlastito uskrsnuće. Usput, Julius mi je slikovito opisao dramu u »Kući ljubavi« uključujući Helenin impresivni debi u ulozi lady Macbeth:

»Daj tu iglu!

Onaj tko spava, ili tko je mrtav, Samo je slika; jedino se djeca Naslikana boje đavla.« Dalgliesh nije reagirao na njegove riječi ni izrazom lica ni glasom. - Kako li se vas dvojica dobro zabavljate! Šteta što Court onda nije bio tako hladnokrvan. Mogao mi je pomoći umjesto da se ponaša kao histerični peder.

Henry se nasmiješio, zadovoljan što je izazvao željenu reakciju.

— Znači, on vam se ne sviđa. Mislim da se nije sviđao ni vašem zaređenom prijatelju.

— Znam da me se to ne tiče — nagonski reče Dalgliesh — no nije li došlo vrijeme da odete iz Toynton Grangea?

— Da odem? Što mi predlažete?

— Valjda ima još domova.

— Svijet ih je pun. Što mislite, što bih mogao raditi ili biti u nekom drugom domu? Čemu bih se mogao nadati? Jednom sam doista kanio otići.

Bio je to izrazito glup san. Ne, ostat ću i dalje u Grangeu. Fondacija Ridgewell ima i stručnjake i iskustva, onoga što Anstey nema. Mogao bih proći i gore. Osim toga, i sam Wilfred će ostati, a ja sam još Wilfredov dužnik. U međuvremenu, dok se sve formalnosti riješe, svi se možemo opustiti i sutra u miru otputovati u Lourdes. Trebali biste poći s nama, Dalgliesh. Već se dugo motate ovdje, pa slutim da prilično uživate u našem društvu. Osim toga, čini mi se da se niste uspjeli pošteno oporaviti. Zašto ne podete u Lourdes da ustanovite kako će vam prijati miris tamjana i promjena mjesta?

Autobus Toynton Grangea, s Philbyjem za volanom, zaustavio se pokraj njih, pa su iz stražnjeg dijela spustili rampu. Dalgliesh je šutke promatrao kako se Eric i Helen odvajaju od Wilfreda, istovremeno spuštaju ruke na ručke i žustro guraju Henryjeva kolica u autobus. Podigli su rampu, Wilfred je sjeo sprijeda do Philbyja, i autobus je nestao iz vida.

Pukovnik Ridgewell i članovi upravnog odbora stigli su poslije ručka.

Dalgliesh je gledao kako se auto zaustavlja i ljudi u tamnim odijelima nestaju u zgradi. Kasnije su izišli i odšetali s Wilfredom preko rta do mora. Dalgliesh se malo iznenadio kad je zapazio da su s njima Eric i Helen, a ne Dorothy Moxon. Vidio je kako se pukovnikova sijeda kosa diže na povjetarcu kad je

stao i širokim zamasima štapom nešto objašnjavao ili razgovarao s malom skupinom ljudi, koja ga je brzo okružila. Nesumnjivo žele pregledati kuće, pomisli Dalgliesh. Pa, »Kuća nade« bila je spremna. Police za knjige bile su prazne, prašina obrisana, sanduci s knjigama svezani konopcem, s adresom za otpremnika. Spakirao je i kovčeg, spremio je sve osim nekoliko stvari koje su mu bile potrebne za posljednju noć. No nije mu bilo do upoznavanja ni do ispraznog razgovora s tim ljudima.

Kad su se naposljetku okrenuli i uputili prema »Kući ljubavi«, sjeo je u kola i odvezao se, bez određenog pravca i cilja.

2 Idućeg jutra bilo je sparno i mirno, vrijeme od kojeg je boljela glava, a nebo, nalik na šareni platneni šator, zastrlo se teškim kišnim oblacima, iz kojih samo što se nije izlila kiša. Hodočasnici su trebali krenuti u devet sati, a u pola osam Millicent Hammitt uletjela je u kuću, ne pokucavši, da se oprosti. Na sebi je imala loše skrojeni plavosivi kostim od tvida s kratkom, dvorednom jaknom i bluzu kričave plave boje, koja se nije slagala s kostimom, s upadljivim brošem na ovratniku. Na nogama je imala sportske cipele, a na glavi sivi pusteni šešir koji je navukla preko ušiju. Tresnula je prepunu putnu torbu i torbicu što ju je nosila preko ramena na pod, do nogu, navukla svijetlosmeđe pamučne rukavice i pružila mu ruku. Dalgliesh je spustio šalicu kave na stol. Zgrabila mu je desnu ruku i snažno je stisnula.

— Onda, zbogom, commander. Nikako se ne mogu naviknuti da vas zovem po imenu. Čujem da vas više neće biti kad se vratimo...

— Da, vraćam se u London još prije podne.

— Nadam se da ste uživali u boravku ovdje. Barem se svašta događalo.

Jedno samoubojstvo, jedna prirodna smrt i kraj Toynton Grangea kao samostalne ustanove. Nije vam moglo biti dosadno.

— I jedan pokušaj ubojstva.

— Wiifred u gorućoj kuli? Zvuči kao naslov avangardne drame. Oduvijek mi je bio sumnjiv taj incident. Ako pitate mene, Wilfred je sam sebi podmetnuo požar da opravda predaju odgovornosti. Uvjerena sam da je i vama palo na um to objašnjenje.

— Palo mi je na um nekoliko objašnjenja, ali sva su besmislena.

— U Toynton Grangeu malo toga ima smisla. Oduvijek je bilo tako. Stari se red mijenja i prepušta mjesto drugome. Takva je Božja volja, barem se nadajmo.

Upitao ju je ima li kakvih planova za budućnost.

— Ostat ću i dalje u svojoj kućici. Wilfred je ugovorno sredio s Fondacijom da mogu doživotno ostati ovdje, a uvjeravam vas da sam čvrsto nakanila umrijeti tamo gdje mi se sviđa. Naravno, mnogo će se toga promijeniti kad nepoznati ljudi preuzrnu Grange.

— Što vaš brat misli o predaji uprave?

— Odahnuo je. Doduše, to je i zamislio, zar ne? Ne zna što je sebi nakopao na vrat, naravno. Usput, ovu kuću nije dao Fondaciji. Ona će ostati njegova. Uselit će se čim je pretvori u civiliziraniju i ugodniju nastambu.

Također je ponudio pomoć Toynton Grangeu u svemu u čemu ga Fondacija može iskoristiti. Ako misli da će ga oni zadržati kao upravitelja, grdno će se zaprepastiti. Oni imaju svoje planove za Grange, i sumnjam da su u njih uključili Wilfreda, iako su pristali da zadovolje njegovu taštinu i nazovu dom njegovim imenom. Wilfred vjerojatno misli da će mu se svi klanjati kao dobročinitelju i prijašnjem vlasniku. Uvjeravam vas da neće. Sad kad je darovnica — ili kako se to već zove - potpisana i kad je Fondacija legalni vlasnik, Wilfred vrijedi onoliko koliko i Philby, možda još i manje. Sam je kriv. Trebao je sve prodati.

— Ne bi li time prekršio zavjet?

— Praznovjerne budalaštine! Ako Wilfred želi nositi redovničku halju i ponašati se kao srednjovjekovni opat, neka napiše molbu da ga prime u samostan. Anglikanski bi bio najpogodniji. Naravno, nastavit će odlaziti na hodočašće dvaput na godinu. To je jedan od Wilfredovih uvjeta. Šteta što ne idete s nama, commander. Odsjedamo u zgodnom malom pansionu, doista vrlo jeftinom, a hrana je odlična. Lourdes je vedro mjestašce. Prava atmosfera! Ne kažem da mi se ne bi više sviđalo da je Wilfred doživio čudo u Cannesu, ali moglo je biti i gore. Mogao se izliječiti i u Blackpoolu.

Zastala je kod vrata, a zatim se ponovno okrenula i nastavila: — Autobus će se najvjerojatnije zaustaviti ovdje tako da se i drugi mogu pozdraviti s vama. — Izrekla je to takvim tonom kao da će mu time iskazati posebnu čast. Dalgliesh je rekao da će poći s njom u Toynton Grange i ondje se s njima oprostiti. Našao je na polici jednu knjigu Henryja Carwardinea, rekao je, pa bi je htio vratiti. Morao je vratiti i posteljinu i odnijeti nekoliko konzervi koje su mu ostale, a koje će vjerojatno moći iskoristiti u Toynton Grangeu.

— Ja ću poslije odnijeti konzerve. Samo ih ostavite. A posteljinu možete

vratiti kad god hoćete. Grange se nikada ne zaključava. Philby će se ionako kasnije vratiti. Vozi nas samo do luke i prati na brod, a zatim se vraća da čuva dom i hrani Jeoffreya. I kokoši, naravno. Nema Grace da se brine za kokoši, premda su svi mislili da nije činila ništa korisno dok je bila živa. I ne samo za kokoši. Nitko ne može naći njezin adresar, popis prijatelja Toynton Grangea. Zapravo, Wilfred je htio da ovaj put Dennis ostane kod kuće. Ima migrenu i izgleda kao smrt. No tko će odgovoriti Dennisa da odustane od hodočašća?

Stigli su do Grangea. Autobus je stajao ispred ulaznih vrata i pacijenti su već bili utovareni. U krnjoj i otužnoj skupini vladao je duh bizarne i lažne vedrine. Bili su različito odjeveni, pa je Dalglieshov prvi dojam bio da se namjeravaju baviti poslovima koji nisu bili međusobno povezani. Henry Carwardine, u kaputu od tvida s pojasom i lovačkom šeširu, izgledao je poput edvardijanskog plemića koji se sprema u lov na lještarke. Philby, neuobičajeno svečano odjeven u tamnom odijelu s visokim ovratnikom i crnom kravatom, doimao se poput pogrebnika koji utovaruje mrtvačka kola.

Ursula Hollis bila je odjevena poput doseljenice iz Pakistana u svečanoj haljini, čiji je jedini ustupak engleskoj klimi bila loše skrojena jakna od imitacije krzna. Jennie Pegram stavila je na glavu dugi šal, očito pokušavajući igrati ulogu svete Bernadette. Helen Rainer, u istoj odjeći kao na istrazi, nalikovala je na upraviteljicu zatvora odgovornu za skupinu nepredvidivih prijestupnika. Već je sjedila do uzglavlja Georgiejevih nosila.

Dječakove su se oči zažarile, i Dalgliesh ga je čuo kako frenetično priča.

Oko vrata je imao prugasti, bijelo-plavi vuneni šal, a u rukama je stiskao golemog »medu« sa svijetloplavom vrpcom oko vrata, ukrašenom — tako se barem činilo zaprepaštenom Dalglieshu — hodočasničkom medaljom. Mogao ih je zamisliti kao neskladnu skupinu navijača koji odlaze na nogometnu utakmicu svoga kluba, ali ne očekuju da će njihova momčad pobijediti.

Wilfred se rastreseno motao oko ostatka prtljage. On, Eric Hewson i Dennis Lerner bili su u habitima. Dennis je izgledao vrlo loše, lice mu je bilo napeto od boli, a oči polusklopljene kao da ne može podnijeti ni slabo jutarnje svjetlo.

— Zaboga, Dennis — čuo je kako mu šapće Eric — ostani kod kuće. S dvoja kolica manje snaći ćemo se bez problema.

— Bit će mi dobro. Znate i sami da ne traje nikad dulje od dvadeset i

četiri sata. Ostavite me na miru, zaboga! — Lernerov visoki glas bio je na rubu histerije.

Naposljetku su ukrcali i pažljivo omotanu medicinsku opremu, podigli rampu, zalupili stražnja vrata i krenuli. Dalgliesh im je mašući odgovarao na bjesomučno lamatanje rukama i promatrao kako se autobus živih boja polako spušta padinom, sve nestvarniji i krhkiji, poput dječje igračke, što se više udaljavao. Premda je pazio da se emotivno ne veže za te ljude, iznenadio se i snuždio što toliko suosjeća s njima i žali ih. Ostao je gledati za njima sve dok se autobus truckao padinom i dok se naposljetku nije izgubio iz vida.

Sve je sada bilo pusto, a Toynton Grange i njegove kućice ostale su neosvijetljene i prazne pod teškim oblacima. Smračilo se u posljednjih pola sata. Slutio je da će još prije podneva početi oluja. Glava ga je već boljela pri pomisli na grmljavinu. Nad krajolikom se nadvila sablasna tišina bojišta koje očekuje vojsku. Jedva je čuo gruvanje mora - više vibraciju zgusnuta zraka nego šum - nalik na sumornu prijetnju udaljenih topova.

Nervozno je ustanovio da mu se odjednom ne odlazi, sad kad je napokon mogao otići, pa se otputio prema granici imanja po novine i eventualnu poštu.

Autobus se vjerojatno zaustavio pokraj poštanskog sandučića, jer u njemu nije bilo ničega osim Timesa, žućkaste, službene koverte za Juliusa Courta i bijele koverte adresirane na oca Baddeleya. Gurnuvši novine pod ruku, razderao je rub debele, platnom podložene koverte i krenuo natrag čitajući.

Pismo je bilo napisano čvrstom, jakom muškom rukom, adresa pošiljaoca, dekanata iz Midlandsa, bila je ispisana štampanim slovima. Autor se ispričavao što nije prije odgovorio na pismo oca Baddeleya, jer su mu ga poslali u Italiju gdje je bio na zamjeni u toku ljeta. Nakon uobičajenih pitanja, metodičnog izvještaja o obitelji i biskupiji, te površnih i predvidivih primjedbi o lokalnoj situaciji Dalgliesh je dobio odgovor na tajnu poziva oca Baddeleya. »Odmah sam posjetio Vašeg mladog prijatelja Petera Bonningtona, ali već je, naravno, bio mrtav nekoliko mjeseci. Neobično mi je žao. U tim okolnostima činilo mi se da možda nema smisla raspitivati se je li bio sretan u novom domu i jeli doista htio otići iz Dorseta. Nadam se da ga je njegov prijatelj iz Tojmton Grangea uspio posjetiti prije no što je umro. Što se tiče Vašeg drugog problema, mislim da vam neću moći pomoći. Naša se biskupija, kako znate, bavi uglavnom mladim prijestupnicima, a smještaj

bivših zatvorenika u dom ili sličnu samostalnu ustanovu kakvu zamišljate zahtijevao bi više kapitala no što ga imate na raspolaganju. Vjerojatno biste mogli kupiti manju kuću i uz današnje cijene, ali biste za početak trebali barem dva iskusna pomoćnika. Morali biste također financijski potpomagati tu ustanovu sve dok se ne uhoda. No ima mnogo organizacija i domova koji bi vrlo rado prihvatili vašu pomoć. Ne biste mogli pametnije uložiti novac ako ste već odlučili, a očito jeste, da ga ne ostavljate Toynton Grangeu.

Mislim da ste pametno učinili što ste pozvali svoga prijatelja policajca.

Uvjeren sam da će vam on dati najbolji savjet.« Dalgliesh se gotovo nasmijao. Eto ironičnog i odgovarajućeg kraja neuspješnog pothvata! Znači, tako je to počelo! Nije bilo ničeg zloslutnog u pismu oca Baddeleya, nikakve sumnje u zločin, zavjeru, skriveno ubojstvo.

Jadni, naivni starac htio je samo stručni savjet kako da kupi, opremi i vodi dom za bivše mlade prijestupnike, sve za 19.000 funti. S obzirom na trenutačno stanje na tržištu nekretnina i stupanj inflacije, bio bi mu potreban financijski genij. No on je pisao policajcu, vjerojatno jedinom što ga je poznavao. Pisao je stručnjaku za nasilnu smrt. Uostalom, zašto ne? Ocu Baddeleyu svi su policajci bili uglavnom jednaki, svi su imali iskustva sa zločinom, svi su poznavali zločince... i svi su se posvetili sprečavanju i otkrivanju zločina. A ja, pomislio je Dalgliesh, nisam učinio ni jedno ni drugo. Otac Baddeley tražio je stručni savjet, a ne savjet o tome kako da se bori protiv zla. Za to je otac Baddeley imao svoje nepogrešive metode, tu je bio kod kuće. Iz nekih razloga, gotovo sigurno povezanih s premještajem tog mladog, nepoznatog pacijenta, Petera Bonningtona, svećenik se razočarao u Toynton Grangeu. Tražio je savjet kako da drugačije iskoristi svoj novac. A ja sam, pomisli Dalgliesh, prepotentno pretpostavio da me treba za nešto važnije.

Strpao je pismo u džep i produžio bacivši pogled na preklopljene novine.

Jedan oglas zapeo mu je za oko kao da ga je netko označio. »Toynton Grange. Obavještamo sve prijatelje da ćemo s danom svog povratka s listopadskog hodočašća postati dio veće obitelji Fondacije Ridgewell.

Molimo vas da nas se i dalje sjećate u svojim molitvama.

Budući da smo nažalost zagubili adresar prijatelja Toynton

Grangea, molimo sve one koji žele s nama ostati u vezi da mi se hitno jave.

Wilfred Anstey, upravitelj« Naravno! Popis prijatelja Toynton Grangea što je neobjašnjivo nestao poslije smrti Grace Willison, tih šezdeset i osam imena što je Grace znala napamet. Stao je kao ukopan pod prijetećim nebom i ponovno pročitao oglas.

Obuzelo ga je uzbuđenje, žestoko poput grča u želucu. Krv mu je navrla u glavu. Ovaj put bio je čvrsto uvjeren da se klupko počelo odmotavati, i srce mu je brže zakucalo. Treba samo potegnuti pravu nit, i sve će se glatko odmotati.

Ako je netko ubio Grace Willison — a on je u to uporno vjerovao bez obzira na rezultat obdukcije - učinio je to zato što je nešto znala. Bila je to zacijelo vrlo važna informacija, nešto što je samo ona znala. Nitko je ne bi ubio samo zbog zanimljivih, ali i očito beskorisnih nagađanja o tome gdje je otac Baddeley proveo poslijepodne na dan Holroydove smrti. Bio je u crnoj kuli. Dalgliesh je to znao i mogao dokazati. Možda je to znala i Grace Willison. No raščehana šibica i Graceina izjava ne bi mogle ništa dokazati.

Otac Baddeley bio je mrtav, pa su se mogli samo čuditi što stari svećenik nije spomenuo da je vidio Courta kako hoda na rtu. Dalgliesh je već zamišljao Juliusov prezriv, sarkastičan smiješak. Bolesni, umorni starac koji sjedi s knjigom u ruci ispred istočnog prozora. Tko bi sada mogao tvrditi da nije prespavao tih nekoliko sati prije no što se ponovno uputio u Toynton Grange, dok su se spasioci na plaži, odozgo nevidljivi, mučili sa svojim teretom? Otac Baddeley bio je mrtav, ušutkan kao svjedok, i nijedna policija na svijetu ne bi ponovno pokrenula istragu na osnovi tih klimavih dokaza.

Grace je mogla sebi najviše nauditi izjavom da Dalgliesh nije došao u Toynton samo na oporavak, da i on nešto sumnja. Možda je ta izjava prevagnula u odluci o njezinoj smrti, jer bi živa bila preopasna. Ne zato što je znala da je 12. rujna poslije podne otac Baddeley bio u crnoj kuli, nego zato što je imala konkretniju, dragocjeniju informaciju. Postojao je samo jedan popis prijatelja Toynton Grangea, a ona ga je mogla natipkati napamet. Julius je bio prisutan kad je to izjavila. Adresar je svatko mogao poderati, spaliti, potpuno uništiti. No postojao je samo jedan način da se tih šezdeset i osam imena izbriše iz svijesti jedne krhke žene.

Ubrzao je korak, pa gotovo potrčao niz padinu. Glavobolja je začudo nestala usprkos jačem pritisku u zraku, sve bližoj oluji. U ovom poslu nije bila najvažnija posljednja, najlakša kockica u slaganju mozaika. Ne, bio je to zanemareni, nezanimljivi mali segment koji je iznenada, umetnut na pravo mjesto, osmislio mnoge druge odbačene komadiće. Varljive boje, amorfni i neodređeni oblici sada su se spojili u prve prepoznatljive obrise gotove slike.

S tim segmentom na mjestu, došlo je vrijeme da se pomaknu i drugi.

Zasad je trebalo zaboraviti dokaze, obdukcijske nalaze i formalnopravnu nepobitnost rezultata istrage; trebalo je zaboraviti ponos, strah od podsmijeha, averziju prema upletanju u tuđi život. Trebalo se vratiti prvom načelu kojeg se drži i najniži kriminalist kad nanjuši zločin u svom resoru. Cui bono? Tko je živio iznad svojih mogućnosti? Tko bi teško mogao opravdati odakle mu toliko novaca? Dvije osobe iz Toynton Grangea, obje povezane s Holroydovom smrću. Julius Court i Dennis Lerner. Julius i njegov odgovor na crnu kulu, novac i ono što može njime kupiti — ljepotu, odmor, prijatelje, putovanja. Kako mu je nasljedstvo od 30.000 funti, koliko god bilo pametno uloženo, moglo omogućiti život kakvim živi? Julius koji je pomagao Wilfredu u knjigovodstvu i koji je bolje od ikoga znao nesigurnu financijsku situaciju Toynton Grangea. Julius koji nije nikada išao u Lourdes jer mu to nije ležalo, ali je itekako pazio da bude kod kuće i pripremi hodočasnicima zabavu za dobrodošlicu. Julius koji je bio tako neobično susretljiv kad je kombi s hodočasnicima doživio nesreću, jer se odmah odvezao na mjesto nesreće, za sve se pobrinuo, kupio novi autobus posebno podešen za invalide tako da su mogli sami ići na hodočašće. Julius koji je Dennisa Lernera oslobodio sumnje da je ubio Holroyda.

Dot je optužila Juliusa da iskorištava Toynton Grange. Dalgliesh se sjetio scene pokraj Graceine smrtne postelje, Dotina gnjeva, Juliusove prvotne nevjerice i brze pakosne reakcije. No što ako je Grange iskorištavao u neku drugu, konkretniju svrhu, a ne samo da bi jeftino uživao u pokroviteljstvu i lakomislenoj darežljivosti. Ako je iskorištavao hodočašće. Ako je htio očuvati i jedno i drugo, jer su mu oba bila bitna.

A Dennis Lerner? Dennis koji je ostao u Toynton Grangeu usprkos nižoj plaći, a ipak mogao uzdržavati majku u skupom sanatoriju. Dennis koji je odlučno svladavao strah kako bi se mogao s Juliusom penjati po stijenama.

Ima li bolje prilike za razgovor u apsolutnoj samoći bez pobuđivanja sumnje?

I kako se samo zgodno Wilfred uplašio oštećena konopa pa je odustao od penjanja. Dennis koji ne bi mogao podnijeti ni pomisao da ne ode na hodočašće, pa i kad ga je, kao danas, mučila neizdrživa migrena. Dennis koji je bio zadužen za otpremu kreme za ruke i pudera i koji ih je uglavnom sam pakirao.

Odjednom mu je postala jasna i smrt oca Baddeleya. Dalgliesh nije nikada ni pomislio da mu je prijatelj ubijen kako ne bi odao da je vidio Juliusa gdje se mota oko kule onog poslijepodneva kad je umro Holroyd. Bez čvrstih dokaza da starac nije zadrijemao kod prozora, makar i na trenutak, tvrdnja da je Julius lagao bila bi možda neugodna, ali ne i opasna. No što ako je Holroydova smrt bila dio veće i kobnije zavjere? Onda bi bilo kudikamo potrebnije ukloniti — a to je zaista bilo jednostavno! - tvrdoglavog, inteligentnog i sveprisutnog promatrača kojega se nipošto nije moglo ušutkati čim je nanjušio prisutnost zla. Oca Baddeleya odvezli su u bolnicu prije no što je doznao za Holroydovu smrt. No kad je doznao za nju, zacijelo mu je sinulo da mu je začudo promaklo nešto važno. I da bi trebao nešto poduzeti. Što je i učinio. Telefonirao je u London, pozvao broj što ga je morao potražiti u telefonskoj knjizi i ugovorio sastanak sa svojim ubojicom.

Prošao je hitrim koracima mimo »Kuće nade« i uputio se, gotovo nesvjesno, prema Toynton Grangeu. Teška ulazna vrata otvorila su se na njegov dodir. Ponovno je osjetio onaj pomalo zastrašujući oštar miris koji je prekrivao zloslutnije, neugodnije zadahe. Bilo je vrlo mračno, pa je morao odmah upaliti svjetlo. Predvorje je zablistalo pod jarkim svjetlom poput praznog filmskog studija. Zaslijepilo ga je svjetlo što se održavalo s kockastog crnobijelog poda, nalik na golemu šahovsku ploču na koju je trebalo samo poslagati figure.

Koračao je praznim prostorijama paleći svjetla i rasvjetljavajući sobu za sobom. U prolazu je kuckao po stolovima i stolicama kao da je drvo talisman, napeto se ogledajući i budno prateći očima sve oko sebe, poput putnika koji se vraća u napušteni dom i ne nalazi nikoga da mu zaželi dobrodošlicu. U mislima je nastavio slagati mozaik. Napad na Ansteya, posljednji i najopasniji pokušaj u crnoj kuli. Anstey je sam povjerovao da je to bio posljednji pokušaj zastrašivanja kako bi sve prodao. No možda je razlog bio drugi, možda je nekome bilo stalo da se Toynton Grange ne zatvori, da se osigura njegova budućnost? S obzirom na Ansteyeva sve

oskudnija sredstva, nije bilo drugog izlaza nego predati dom financijski solidnoj i uhodanoj organizaciji. I Anstey se nije upustio u prodaju.

Zadovoljan što taj posljednji, najopasniji napad na njega nije mogao biti djelo pacijenta i sretan što nitko nije uspio uništiti njegovu viziju, poklonio je svoje nasljedstvo. Toynton Grange će i dalje živjeti. Hodoćašća će se nastaviti.

Nije li to netko oduvijek planirao i namjeravao, netko tko je znao za nesigurnu financijsku situaciju u kojoj se dom našao?

Holroydov odlazak u London. Očito je ondje doznao nešto zbog čega se vratio u Toynton Grange uzbuđen i ushićen. Nije li zbog informacije koju je doznao i on postao preopasan? Dalgliesh je pretpostavio da mu je njegov odvjetnik nešto rekao, možda nešto o njegovim financijama ili o financijama obitelji Anstey. No odlazak odvjetniku nije bio jedini cilj tog putovanja.

Holroyd i Hewsonovi otišli su i u Bolnicu Sv. Spasa, u kojoj su nekoć liječili Ansteya. Posjetili su specijalista za fizikalnu medicinu, ali zadržali su se i u odjelu za medicinsku dokumentaciju. Nije li Maggie, kad se upoznala s Dalglieshom, rekla: - Nije više nikada otišao u Bolnicu Sv. Spasa da bi registrirali čudesno izlječenje na njegovu kartonu. Bilo bi zapravo šaljivo da je to učinio. - Možda je Holroyd nešto doznao u Londonu, ne izravno nego preko Maggie Hewson, možda za vrijeme njihovih samotnih izleta na vrh litice. Sjetio se Maggienih riječi: - Rekla sam da neću reći. No ako me i dalje misliš gnjaviti, možda ću se predomisliti. - A zatim: - Pa što ako sam to učinila? Nije bio glup, znaš. Znao je da se nešto kuha. A sada je mrtav, mrtav, mrtav! — Otac Baddeley bio je mrtav. A i Holroyd. I Maggie. Zašto je Maggie morala umrijeti, i to baš tada?

No previše je hitao. Sve su to još bile samo slutnje, nagađanja. Naravno, bila je to jedina pretpostavka u koju su se uklapale sve činjenice, ali nije bilo dokaza. Još nije imao dokaza da je bilo koja smrt u Toynton Grangeu bila ubojstvo. Jedna je činjenica bila točna. Ako je Maggie bila ubijena, netko ju je uspio uvjeriti da nesvjesno pristane na svoju smrt. Čuo je tihi zvuk ključanja i osjetio prodorni zadah masti i vrele sapunice iz kuhinje. Sama kuhinja zaudarala je poput praonice rublja u viktorijanskom sirotištu. Na staromodnom plinskom štednjaku kuhali su se u kablu stolnjaci.

U žurbi na odlasku Dot Moxon zacijelo je zaboravila ugasiti plin. Sivo platno nadimalo se iznad tamnih, smrdljivih mjehurića, a metalna ploča bila je poprskana nakupinama spužvaste, osušene pjene. Ugasio je plin, i stolnjaci

su utonuli u prljavu kupku. Kad se plamen s praskom ugasio, u prostoriji je zavladala još intenzivnija tišina, kao da je isključio posljednji dokaz ljudskog života.

Prešao je u radionicu. Radne površine bile su prekrivene zaštitnim prevlakama. Nazirao je obrise poredanih plastičnih boca i limenki pudera koji je trebalo prosijati i zapakirati. Ansteyevo poprsje, djelo Henryja Carwardinea, još je stajalo na drvenom postolju. Bilo je prekriveno bijelom plastičnom vrećicom, zavezanom oko vrata nečim nalik na staru Canvardineovu kravatu. Efekt je bio izrazito snažan i sablastan: nejasne crte lica pod prozirnim pokrovom, prazne očne šupljine, šiljast nos koji je nadigao tanku plastiku - kao da gleda odrezanu glavu.

U kancelariji na kraju dograđene zgrade pisaći stol Grace Willison još je stajao pod pravim kutem prema sjevernom prozoru, a na njemu pisaći stroj pod sivom navlakom. Izvukao je ladice. Kako je i očekivao, bile su besprijekorno čiste. Sve je bilo uredno složeno — hrpa pisaćeg papira s glavom Toynton Grangea, koverte razvrstane po veličini, vrpce za pisaći stroj, olovke, gumice, karbon-papir, još u kutiji, perforirani blok naljepnica na kojima je pisala imena i adrese prijatelja Toynton Grangea. Nedostajao je samo uvezani adresar, popis šezdeset i osam adresa, od kojih je jedna bila u Marseilleu. U tom adresaru i u pamćenju gospođice Willison nalazila se bitna karika u lancu pohlepe i smrti.

Heroin je morao dugo putovati da bi ga u Toynton Grangeu smjestili na dno limenke s puderom. Dalgliesh je u mislima mogao zamisliti svaku etapu tog putovanja, jasno kao da ju je sam prešao. Polja opijumskog maka na anatolskoj visoravni, nabrekle glavice iz kojih curi mliječni sok. Tajno pretvaranje sirovog opijuma u morfij još u brdima. Dugo putovanje na mazgama, vlakom, cestom ili avionom u Marseille, jednu od najvažnijih luka za distribuciju droge. Rafiniranje u čisti heroin u jednom od desetak tajnih laboratorija. A zatim ugovoreni sastanak među mnoštvom u Lourdesu, možda na misi, paketić koji žustro klizne u pruženu ruku. Sjetio se kako je gurao Henryja Carwardinea prve večeri boravka u Toyntonu, debeiih gumenih ručki što su mu se svijale pod rukama. Bilo je zaista lako odvrtjeti ručku, ugurati plastičnu vrećicu u šuplju cijev i pričvrstiti je ljepljivom trakom na metal.

Cijela operacija nije mogla trajati više od minute. A prilika je bilo mnogo.

Philby nije odlazio na hodočašća. Vjerojatno je Dennis Lerner bio zadužen za

invalidska kolica. Kao član poznate i poštovanja dostojne hodočasničke grupe krijumčar droge mogao je zaista mirno proći kroz carinu. Sigurnijeg načina nije bilo. I sljedeće radnje bile su prava igrarija. Dobavljači su morali unaprijed znati datum svakog hodočašća, baš kao što su kupci i preprodavači morali znati kada stiže sljedeća pošiljka. To se najlakše obavljalo bezazlenim biltenom ugledne dobrotvorne ustanove, biltenom što ga je svakog tromjesečja savjesno odašiljala Grace Willison, ništa ne sluteći.

Pa Juliusovo svjedočenje na francuskom sudu, alibi za ubojicu. Nije li to bio avans za buduće usluge, a ne nevoljko popuštanje ucjeni ili naplata za obavljene usluge? Ili je možda Julius, kako je napomenula Moriartyjeva veza, ipak dao Michonnetu alibi samo zato da bi perverzno uživao u tome što je pomrsio račune francuskoj policiji, nepozvan zadužio moćnu obitelj i uvalio svoje šefove u vrlo neugodnu situaciju? Možda. Možda nije ni očekivao ni htio drugu nagradu. No ako su mu je ponudili...? Ako su mu taktično ponudili da će mu dobavljati određenu robu u strogo ograničenim količinama ako uspije pronaći način da je prokrijumčari u Englesku? Zar je poslije mogao odoljeti iskušenju Toynton Grangea i hodočašća svakih šest mjeseci?

A sve je bilo vrlo lako, vrlo jednostavno, prava igrarija. I nevjerojatno unosno. Koliko je heroin sada vrijedio na tržištu? Otprilike stotinu i četrdeset funti po gramu. Julius nije morao plasirati velike količine niti komplicirati raspačavanje s više od dva povjerljiva posrednika da bi se doživotno osigurao. Prebacujući po tri stotine grama mogao je kupiti svu ljepotu i užitak što ih je čovjek mogao poželjeti. A budućnost mu je bila osigurana pošto je Fondacija Ridgewell preuzela imanje. Dennis Lerner zadržat će posao. Hodočašća će se nastaviti. Moći će iskoristiti i druge domove, i druga hodočašća za svoje ciljeve. Lerner je bio potpuno u njegovoj vlasti.

Premda više nisu slali bilten i premda dom više nije morao pakirati i prodavati kremu za ruke i puder, heroin će i dalje stizati. Obavještavanje i raspačavanje bila su manje važna logistička pitanja u usporedbi s osnovnim problemom, a to je sigurno, pouzdano i redovito prenošenje kroz carinu.

Još nije imao dokaza. No s malo sreće, ako je imao pravo, imat će ga za tri dana. Mogao je već sada telefonirati lokalnoj policiji i njima prepustiti da se povežu s centralnim odjelom za droge, Ili, još bolje, mogao bi telefonirati inspektoru Danielu i dogovoriti se s njim da ga posjeti na povratku u London.

Tajnost je sada bila najvažnija. Nije smio pobuditi sumnju. Bio bi dovoljan

samo jedan telefonski poziv u Lourdes da Court odgodi slanje pošiljke, pa ponovno ne bi imao ništa u ruci osim smušenog spleta nejasnih sumnji, koincidencija i neosnovanih optužbi.

Sjetio se da je najbliži telefon u blagovaonici. Imao je vanjsku liniju koja je, kako je zamijetio, bila spojena s centralom. No kad je dignuo slušalicu, iz nje se nije ništa čulo. Na trenutak se, kao i obično, razljutio što je aparat, koji bi trebao uvijek raditi, sveden na smiješnu i beskorisnu hrpu plastike i metala. Činilo mu se da je kuća s »mrtvim« telefonom još udaljenija od svijeta od kuće bez telefona. Bilo je zanimljivo, a možda i značajno, da je linija bila mrtva. No nije bilo važno. Sjest će u auto i otići inspektoru Danielu. Valjda će ga naći u centrali. U ovom stadiju, kad se njegova teorija tek neznatno odmakla od slutnje, nije mu se o tome razgovaralo ni s kim drugim. Spustio je slušalicu.

— Imate li problema, commander? — začuo je glas s vrata.

Julius Court očito se uvukao u kuću tiho poput mačke. Stajao je oslonivši se jednim ramenom na dovratnik, s objema rukama duboko u džepovima sakoa. No njegova je opuštenost bila varljiva. Njegovo se tijelo, oslonjeno na nožne prste kao da će skočiti, ukočilo od napetosti. Lice iznad visoka previnutog ovratnika na puloveru bilo je koščato i izrazito kao da je izrezbareno, a mišići napeti pod zajapurenom kožom. Netremice se zagledao neprirodno blistavim očima u Dalgliesha, zamišljeno i napeto poput kockara koji prati skakutanje kuglice na ruleti.

— Očito je u kvaru — mirno odgovori Dalgliesh. — Nije važno. Moja domaćica ionako nikad ne zna kad mi se može nadati.

— Lutate li uvijek tuđim kućama radi privatnih telefonskih razgovora?

Glavni priključak je u kancelariji. Zar niste znali?

— Sumnjam da ću imati više sreće.

Gledali su se, šuteći u sve većoj tišini. Promatrajući svog protivnika na drugom kraju prostorije, Dalgliesh je mogao pročitati njegove misli i slijediti njihov tok, jasno kao da ih registrira nekakav instrument na grafikonu, pratiti nevidljivu crnu iglu kako ispisuje krivulju odluke. Nije bilo borbe. Bilo je to jednostavno odmjeravanje mogućnosti.

Kad je Julius naposljetku polako izvukao jednu ruku iz džepa, Dalgliesh je gotovo s olakšanjem ugledao usta »lugera«. Kocka je bila bačena. Sad više nije bilo uzmaka, pretvaranja, neizvjesnosti.

— Ne mičite se - mirno mu zaprijeti Julius. - Izvrsno gađam. Sjednite za stol. Ruke na stol. A sada mi recite kako ste me otkrili. Slutim da ste me otkrili. Ako niste, onda sam pogriješio. Umrijet ćete, a ja ću se naći u velikoj neprilici i neugodnosti, pa ćemo obojica sa žaljenjem zaključiti da to uopće nije bilo potrebno.

Lijevom rukom Dalgliesh je iz džepa izvadio pismo upućeno ocu Baddeleyu i gurnuo mu ga po stolu.

— Zanimat će vas. Adresirano je na oca Baddeleya. Jutros je stiglo.

Pogled sivih očiju nije silazio s Dalgliesha.

— Žao mi je. Uvjeren sam da je vrlo zanimljivo, ali sada mi se glavom motaju druge stvari. Pročitajte mi ga.

— U njemu je objašnjenje zašto me je htio vidjeti. Niste se morali truditi da smišljate anonimno pismo ili uništavate njegov dnevnik. Njegov problem nije imao nikakve veze s vama. Zašto ste ga zapravo ubili? Bio je u kuli kad je Holroyd umro, znao je vrlo dobro da nije zaspao, da niste bili na rtu. Jeste li ga zato morali ukloniti? Zar vam je to bilo tako opasno?

— Bilo je, kad je posrijedi otac Baddeley. Starac je nagonski osjećao zlo, da upotrijebim njegov izraz. To znači da je nagonski sumnjao u mene, pogotovu kad je vidio kako utječem na Dennisa. Odigrali smo svoju privatnu komediju na onoj razini kojoj, čini mi se, Metropolitanska policija nije dorasla. Mogla je imati samo jedan završetak. Telefonirao mi je iz bolnice u London tri dana prije negoli su ga otpustili i zamolio me da ga posjetim 26. rujna poslije devet sati. Pripremio sam se za taj sastanak. Dovezao sam se iz Londona i ostavio »mercedes« u udolini iza kamenog zida nedaleko od obalne ceste. Iz kancelarije sam uzeo jedan habit dok su svi bili za večerom.

Zatim sam otišao pješice u »Kuću nade«. Da me je itko od njih vidio, morao bih promijeniti plan. Ali nitko me nije vidio. Sjedio je sam ispred zamrle vatre u kaminu i čekao me. Mislim da je već dvije minute nakon mog dolaska znao da ću ga ubiti. Nije ni trepnuo od iznenađenja kad sam mu na lice pritisnuo plastiku. Plastiku, ne zaboravite. Ne ostavlja izdajnička vlakna u nosnicama i dušniku. Hewson ih ionako ne bi otkrio, jadna budala.

Baddeleyev dnevnik bio je na stolu. Ponio sam ga sa sobom samo zato da se u njemu ne bi našlo nešto što bi me moglo teretiti. I dobro sam učinio. Imao je, kako sam ustanovio, nezgodnu naviku da točno zapisuje gdje je bio i kada. Međutim, ja nisam obio pisaći stol. Nisam ni morao. Taj mali grijeh

možete pripisati Wilfredu. Zacijelo je poludio od želje da zaviri u starčevu oporuku. Usput, vašu dopisnicu nisam nikada našao, a sumnjam da je Wilfred ponovno pogledao u pisaći stol pošto je našao oporuku. Vjerojatno ju je starac poderao. Nije volio čuvati tričarije. Poslije sam prespavao u autu.

Nisam baš proveo ugodnu noć. Idućeg jutra vratio sam se na londonsku cestu i stigao ovamo kad je već sve uzbuđenje zamrlo. U dnevniku sam pročitao da je pozvao nekakvog A.D. u posjet i da ga očekuje prvog listopada. Bilo mi je to nekako čudno. Starcu nitko nije dolazio u posjet. Stoga sam mu večer prije toga podmetnuo anonimno pismo. Nisam znao da li je Baddeley očekivanom posjetiocu javio da mu nešto leži na duši. Moram priznati da mi je bilo donekle neugodno kad sam otkrio da ste vi taj tajanstveni A. D., dragi moj commander. Da sam to znao, možda bih bio malo rafiniraniji.

— A stola? Imao je stolu na sebi.

— Trebao sam mu je skinuti, ali čovjek ne misli na sve. Vidite, nije mi vjerovao da štitim Dennisa zato da bih Wilfredu uštedio jad niti zato što mi je Dennis simpatičan. Predobro me je poznavao. Kad me je optužio da kvarim Dennisa, da iskorištavam Toynton Grange u privatne svrhe, rekao sam mu da ću mu kazati istinu, da se želim ispovjediti. U dubini duše zacijeio je znao da mu se približava smrt, da se samo zabavljam. No nije smio riskirati. Znao je da bi njegov cijeli život bio laž ako me ozbiljno ne shvati. Oklijevao je samo dvije sekunde, a zatim stavio stolu oko vrata.

— Zar vam nije priuštio zadovoljstvo ni iskricom straha?

— Ma kakvi! A zašto i bi? U nečem smo bili isti. Ni on ni ja nismo se bojali smrti. Ne znam što je očekivao kad je tom posljednjom, arhaičnom gestom pokazao privrženost svojoj vjeri, ali očito nije vidio ništa čega bi se trebao bojati. Ni ja se ne bojim. Samo znam sigurno, kao što je i on znao, što je smrt. Uništenje. Bilo bi nerazborito bojati se toga. Nisam tako nerazborit.

Kad se zaista prestanete bojati smrti, sve su bojazni ništavne. Ništa vas ne može dirnuti. Samo treba imati sredstvo za smrt pri ruci. Tada je čovjek neranjiv. Ispričavam vam se što to mora biti revolver. Jasno mi je da sam u ovom trenutku melodramtičan, smiješan. No ne bih se mogao ubiti na drugi način. Da se utopim? Ta navala vode što guši sa svih strana? Tablete? Neka bi me budaia mogla vratiti u život. Osim toga, doista se bojim ta maglovite granice između života i smrti. Nož? Prljavo i nesigurno. U revolveru su tri metka, Dalgliesh. Jedan za vas i dva, bude li potrebno, za mene.

— Ako netko trguje sa Smrću kao vi, nedvojbeno se s njom nagodio.

— Svi koji uzimaju opasne droge žele umrijeti. Vi to dobro znate kao i ja.

A droge su jedini način na koji to oni mogu postići ne dovodeći okolinu u nepriliku, omogućavajući drugima da se obogate i pružajući sebi toliki užitak, barem u početku.

— A Lerner? Vjerojatno ste vi plaćali troškove sanatorija za njegovu majku. Koliki su, nekih dvjesta funti mjesečno? Dobili ste ga jeftino. Ipak je morao znati što prenosi.

— Što će prenijeti, za tri dana. I ubuduće. Rekao sam mu da je to hašiš, prilično bezazlena droga, koju je isuviše oprezna vlada zabranila, ali moji su prijatelji u Londonu slučajno njome oduševljeni pa su je spremni skupo platiti. Odlučio je da mi povjeruje. Zna istinu, ali je ne želi sam sebi priznati.

To je razborito, pametno, potrebno samozavaravanje. Tako svi uspijevamo živjeti. Zacijelo znate da je i vaš posao prljav, da lopovi hvataju lopove i da u tom poslu uludo trošite inteligenciju. No priznanje te činjenice ne bi baš doprinijelo vašem duševnom miru. I sigurno je nećete navesti kao razlog ako ikada napustite taj posao. Da vas usput pitam, da li ga napuštate? Dobio sam dojam da ste to nakanili, ne znam ni sam kako.

— Imate dobar dar zapažanja. Doista sam o tome razmišljao, ali više ne razmišljam.

Odluka o nastavku rada — Dalgliesh ni sam nije znao kada i zašto je tako odlučio - činila mu se besmislenom kao i odluka o prestanku rada. Nije to bila pobjeda. Bio je to štoviše nekakav poraz. No ako ostane živ, imat će dovoljno vremena da razmisli o sudbonosnom obratu u tom osobnom konfliktu. Čovjek živi i umire onako kako mora, poput oca Baddeleya.

— Šteta — začuo je Juliusov ironični glas. — No kako će to po svoj prilici biti vaš posljednji slučaj, zašto mi ne biste ispričali kako ste me otkrili?

— Imamo li vremena? Ne bih rado proveo posljednjih pet minuta u svom životu pričajući vam nadugo i naširoko o svojim profesionalnim promašajima. Ne bih se time usrećio, a ne znam i zašto bih zadovoljio vašu znatiželju.

— Imate pravo. No to je u vašem interesu, ne u mojem. Ne biste li se morali potruditi da dobijete na vremenu? Osim toga, ako je priča zanimljiva, mogla bi mi popustiti pozornost, pa bi vam se pružila prilika da me

napadnete, bacite na mene stolac ili učinite ono što su vas učili u takvoj situaciji. Mogao bi netko i doći, a mogao bih se čak predomisliti.

— Hoćete li se predomisliti?

— Ne. — Onda vi zadovoljite moju znatiželju. Slutim kako je završila Grace Willison. Ubili ste je na isti način kao oca Baddeleya čim ste zaključili da postajem opasno sumnjičav, zato što je znala napamet natipkati adrese prijatelja, popis vaših preprodavača. No zašto je Maggie Hewson morala umrijeti?

— Zbog nečeg što je znala. Zar niste pogodili? Precijenio sam vas. Znala je da je Wilfredovo čudesno ozdravljenje prevara. Odvezao sam Hewsonove i Victora u London, jer je Victor išao na pregled u Bolnicu Sv. Spasa. Eric i Maggie otišli su u odjel za medicinsku dokumentaciju da pogledaju Wilfredov karton. Vjerojatno su htjeli zadovoljiti profesionalnu znatiželju kad su već bili ondje. Otkrili su da nije nikada bolovao od multiple skleroze i da je posljednja pretraga pokazala da je dijagnoza bila pogrešna. Njegova paraliza bila je puka histerija. No zacijelo vas zaprepaštavam, commander.

Kao i svi pseudoznanstvenici, zacijelo teško prihvaćate činjenicu da medicinska tehnologija može pogriješiti.

— Varate se. Ja vjerujem da liječnik može postaviti pogrešnu dijagnozu.

— Wilfred se ne bi složio s vašom zdravom skepsom. Nije se nikada više pojavio u bolnici na kontrolnom pregledu, pa se nitko nije ni potrudio da ga pismeno obavijesti o toj sitnoj pogrešci. Zašto bi mu i pisali? No Hewsonovi nisu mogli zadržati tu informaciju za sebe. Ispričali su sve meni, a poslije je to Maggie zacijelo povjerila Holroydu. Vjerojatno je naslutio da se nešto dogodilo već prilikom povratka u Toynton. Pokušao sam je podmititi viskijem da šuti - zapravo je vjerovala da sam zabrinut za dragog Wilfreda - i sve je bilo dobro dok je Wilfred nije isključio iz kruga koji je odlučivao o budućnosti doma. Bila je bijesna. Rekla mi je da će upasti na sjednicu poslije meditacije i svima objaviti istinu. Nisam smio riskirati. Jedino bi ga ta činjenica mogla natjerati da sve proda, pa Fondacija Ridgewell ne bi mogla preuzeti upravu. A Toynton Grange i hodočašće moraju preživjeti. Nije se zapravo veselila gužvi koja bi nastala kad bi objavila istinu, pa sam ja lako nagovorio da se našali na račun društva u Toynton Grangeu, a zatim pobjegne sa mnom u London. Naime, predložio sam joj da ostavi namjerno

dvosmisleno pismo koje bi se moglo shvatiti kao prijetnja samoubojstvom, te da se zatim vrati u Toynton i provjeri, ako joj je stalo, kako Eric reagira kao tobožnji udovac. Ta ju je predstava neobično zainteresirala. Pružala joj je mogućnost da se izvuče iz nezgodne situacije, priredi Wiifredu i Ericu velike neugodnosti, a sebi omogući besplatni provod u mom stanu u Londonu i izglede za veliko uzbuđenje ako se ikada odluči vratiti. Čak je sama otišla po konop. Sjedili smo ondje i pili. Ostala je dovoljno trijezna da napiše pismo, ali ne toliko da bi posumnjala u mene. Onih posljednjih nekoliko redaka crnoj kuli dodao sam, dakako, ja.

— Znači, zato se okupala i dotjerala.

— Naravno. Nakinđurila se radi što efektnijeg nastupa u Toynton Grangeu i da bi mene impresionirala. Polaskalo mi je što je smatrala da zaslužujem čisto rublje i nalakirane nokte na nogama. Ne znam što je mislila o mojim namjerama kad dođemo u London. Draga Maggie nije baš bila čvrsto na zemlji. Bila je možda više optimistična nego oprezna kad je spremila dijafragmu. Možda je imala i vlastite planove. Bila je svakako izvan sebe pri pomisli da odlazi iz Toyntona. Umrla je sretna, uvjeravam vas.

— A prije izlaska iz njihove kuće dali ste svjetlosni signal.

— Morao sam naći izgovor da se pojavim i otkrijem tijelo. Smatrao sam da situacija mora biti vjerodostojna. Netko je mogao pogledati kroz prozor i potvrditi moju priču. Nisam očekivao da ćete to biti vi. Prestrašio sam se kad sam vas pronašao ovdje i vidio kako marljivo istražujete. I kako se ne mičete od tijela.

Zacijelo se isto tako prestrašio, pomislio je Dalgliesh, kad je naišao na polumrtvog Wilfreda. Bio je istinski prestravljen i onda i poslije Maggiene smrti.

— Da nije i Holroyd odletio u provaliju iz istog razloga, da ga se ušutka?

Julius se nasmije.

— Ah, to će vas nasmijati, izvrsna ironija. Nisam ni znao da se Maggie povjerila Holroydu sve dok je nisam prisilio da mi to prizna poslije njegove smrti. No Dennis Lerner nije ništa znao. Holroyd je počeo izazivati Dennisa, kao i obično. Dennis se više-manje navikao na to i samo se sa svojom knjigom malo udaljio od njega. Tada ga je Holroyd počeo ozbiljnije mučiti i vikati na njega. Glasno se pitao što bi Wilfred rekao kad bi doznao da su njegova ljubljena hodočašća obična prevara, da se Toynton Grange temelji na

laži. Rekao je Dennisu da što bolje iskoristi iduće hodočašće, jer će sigurno biti posljednje. Dennisa je zahvatila panika; mislio je da je Holroyd otkrio krijumčarenje droge. Nije se ni upitao kako je to Holroyd mogao doznati.

Poslije mi je ispričao da ni sam ne zna kako se digao, otpustio kočnice i odgurnuo kolica. Ipak je to učinio. Nitko drugi to nije mogao učiniti. Nisu mogla pasti tamo gdje su pala da nisu bila odgurnuta prilično snažno. Bio sam na plaži ispod njih kad je Holroyd odletio preko ruba litice. U vezi s tim ubojstvom najviše me ljuti to što nitko nije suosjećao sa mnom zbog tog traumatskog doživljaja kad se Holroyd slupao samo dvadeset metara od mene. Nadam se da ćete vi sada suosjećati sa mnom.

Ubojstvo je zapravo dvostruko pogodovalo Juliusu, pomisli Dalgliesh.

Riješio se Holroyda i njegovih opasnih informacija, a Dennisa je konačno imao u šakama.

— I dok je Lerner išao po pomoć — reče Dalgliesh — vi ste se pobrinuli da nestanu bočne strane kolica.

— Smjestio sam ih u duboki rascjep između dvije stijene pedesetak metara dalje. Tada mi se činilo da bi bilo dobro zakomplicirati istragu. Bez kočnica nitko nije mogao tvrditi da to nije bio nesretni slučaj. Kad razmislim, ne bih to ponovno učinio, nego bih sve ostavio u uvjerenju da se Holroyd ubio. U osnovi i jest. Uvjerio sam u to i Dennisa.

— Što ćete sada učiniti? - upita Dalgliesh.

— Metkom vam prosvirati glavu, sakriti vaš leš u vaš auto, pa se riješiti i jednog i drugog. Otrcan način ubojstva, znam, ali i djelotvoran.

Dalgliesh se nasmije. I sam se iznenadio spontanosti tog zvuka.

— Kanite li se voziti stotinjak kilometara u lako prepoznatljivom autu s tijelom vrlo visokog službenika Metropolitanske policije u prtljažniku? Znam da bi se mnogi muškarci u najčuvanijem dijelu Parkhursta i Durhama divili vašoj hrabrosti, premda se ne bi baš veselili vašem društvu. Svadljivi su i necivilizirani. Mislim da s njima nećete naći mnogo zajedničkog.

— Možda ću biti ugrožen, ali vi ćete biti mrtvi.

— Naravno. I vi ćete zapravo biti mrtvi čim metak uđe u moje tijelo, ako doživotnu robiju ne smatrate životom. Znat će da sam ubijen ako ih i pokušate zavarati mojim otiscima prstiju na okidaču. Nisam tip samoubojice, niti bih se odvezao kolima duboko u šumu ili u zabačeni kamenolom da bih pucao sebi u glavu. A naši će vještaci naći i previše dokaza.

— Ako nađu vaš leš. Kad će vas najranije početi tražiti? Za tri tjedna?

— Tražit će me, bez brige. Ako vi možete smisliti pogodno mjesto da se riješite auta i mene, mogu i oni smisliti način da me nađu. Mislite li da policija ne zna čitati topografske karte? A kako se kanite vratiti ovamo?

Vlakom iz Bournemoutha ili Winchestera? Autostopom, unajmljenim biciklom, ili možda pješke noću? Ne možete produžiti vlakom do Londona i pretvarati se da ste se ukrcali u Warehamu. To je mala stanica i ondje vas poznaju. Zapamtit će vas na odlasku ili na povratku.

— Imate pravo, naravno — zamišljeno će Julius. — Onda preko litice.

Morat će vas izvući iz mora.

— S metkom u glavi? Ili možda očekujete da ću se baciti s litice kako bih vam ugodio? Naravno, mogli biste se poslužiti fizičkom snagom, ali biste mi se tada morali opasno približiti, približiti se dovoljno da se potučemo.

Jednako smo jaki. Valjda ne želite da vas povučem za sobom? Čim nađu moje tijelo i taj metak, gotovi ste. Zapamtite, trag počinje odavde. Posljednji put vidjeli su me živog kad je odlazio autobus Toynton Grangea, a ovdje nije ostao nitko osim nas dvojice.

U tom trenutku začuli su lupanje ulaznih vrata. Nakon tog zvuka, oštrog poput pucnja, čuli su se iz predvorja koraci, teški i odlučni.

3 — Ako viknete - brzo reče Julius - ubit ću vas obojicu. Stanite lijevo od vrata.

Koraci u predvorju odjekivali su neprirodno glasno u sablasnoj tišini.

Obojica su zadržali dah.

Philby je zastao na pragu. Odmah je vidio revolver. Razrogačio je oči, a zatim stao brzo žmirkati. Pogledao je jednog pa drugog muškarca. Glas mu je bio promukao, kao da se ispričava, kad je progovorio. Obratio se Dalglieshu poput djeteta koje se opravdava zbog nekakva nestašluka.

— Wilfred me poslao kući ranije. Dot misli da je zaboravila ugasiti plin.

Ponovno je svrnuo pogled na Juliusa. Njegov je strah bio nedvojben. — Oh, ne! — prostenjao je. Gotovo u isto vrijeme Julius je opalio. Premda je Dalgliesh očekivao prasak, ipak se u nevjerici trgnuo kad je odjeknuo.

Philbyjevo se tijelo ukočilo, zanjihalo, a zatim palo kao pokošeno, i cijela se prostorija zatresla. Metak je prošao točno između očiju. Dalgliesh je znao da ga je Julius i namjeravao tamo pogoditi, da je morao ubiti tog čovjeka kako bi mu pokazao da zna kako se puca. Kao na gađanju.

— Priđite mu! — reče hladnokrvno Julius, upirući revolver u Dalgliesha.

Dalgliesh se nagnuo nad mrtvog čovjeka. U očima mu se još zadržao izraz strave i iznenađenja. Rana na niskom čelu bila je uska, a tek malo krvi.

Mogla je poslužiti za balističku demonstraciju učinka metka ispaljenog s udaljenosti od dva metra. Nije bilo tragova baruta, pa ni krvi, samo je koža bila malo oštećena od vrtnje metka. Bila je to precizna, gotovo dekorativna mrlja, bez znakova razornog djelovanja u unutrašnjosti.

— Sad smo sredili račune za moju razbijenu mramornu skulpturu — reče Julius. - Ima li izlazne rane?

Dalgliesh polako okrene Philbyjevu tešku glavu.

— Nema. Zacijelo ste pogodili u kost.

— To sam i htio. Ostala su još dva metka. No ovo mi je došlo kao naručeno, commander. Prevarili ste se kad ste rekli da sam vas ja posljednji vidio živog. Odvest ću se odavde da bih se pobrinuo za alibi, a osoba koja vas je posljednja vidjela živog, barem za policiju, bit će Philby, kriminalac sklon nasilju. Dva tijela u moru s ranama od metka. Iz pištolja, za koji imam dozvolu, ukradenog iz ladice mog noćnog ormarića. Neka policija smisli kako će to objasniti. Ima li krvi?

— Još nema, ali bit će je, premda ne mnogo.

— Imat ću to na umu. Neće je biti teško obrisati s linoleuma. Donesite plastični pokrov s Wilfredova poprsja što ga je izradio Carwardine, navucite mu ga preko glave i svežite njegovom kravatom. I požurite. Bit ću šest koraka iza vas. Ako me napusti strpljenje, možda ću prije obaviti svoj posao.

S plastičnom kukuljicom preko glave i ranom kao trećim okom, Philby se preobrazio u mlitavo strašilo. Njegovo je naduto tijelo bilo groteskno ugurano u uredno, ali premaleno odijelo, s nakrivljenom kravatom pod klaunskim licem.

— Uzmite lakša kolica - doda Julius.

Dao je Dalglieshu znak da krene u radionicu, a zatim pošao za njim, pazeći da bude uvijek šest koraka iza njega. Troja sklopljena kolica stajala su uza zid. Dalgliesh je jedna rasklopio i dogurao ih do leša. Ovdje će biti otisaka, pomislio je. No što su dokazivali? Ovo bi mogla biti i kolica u kojima je vozio Grace Willison.

— A sada ga smjestite u njih.

Kad je vidio da Dalgliesh oklijeva, rekao je obuzdavajući nestrpljivost: Ne bih htio da se moram sam baktati s dva leša. No moći ću, bude li potrebno. U kupaonici je dizalica. Ako ga ne možete podići, idite po dizalicu.

Mislio sam da policajce uče takvim korisnim malim trikovima.

Dalgliesh je uspio bez dizalice. No nije mu bilo lako. Zakočeni kotači klizali su na linoleumu i trebalo mu je više od dvije minute da smjesti teško, mlohavo tijelo na platneno sjedalo. Dobio je nešto vremena, ali ga je morao i platiti — izgubio je snagu. Znao je da će ostati živ sve dok Juliusu bude koristila njegova pamet i zaliha nepresušnih iskustava koja su itekako odgovarala situaciji, sve dok je mogao iskoristiti njegovu fizičku snagu.

Juliusu bi bilo nespretno da dovuče oba tijela do ruba litice, ali ne i nemoguće. Toynton Grange bio je opskrbljen pomagalima za prijenos

nepokretnih tijela. Zasad mu je Dalgliesh više odgovarao živ nego mrtav, ali razlika se opasno smanjivala, pa je nije smio i dalje smanjivati. Optimalni trenutak za akciju već će doći, a doći će za obojicu. Obojica su ga čekali, Dalgliesh za napad, Julius za pucanj. Obojica su znali da će skupo platiti pogrešku ako krivo ocijene taj trenutak. Ostala su dva metka, i Dalgliesh je morao paziti da ni jedan od njih ne završi u njegovu tijelu. Znao je da ne može napasti Juliusa sve dok mu s određene udaljenosti prijeti revolverom.

Dalgliesh ga je morao nekako namamiti da mu se približi. Morao mu je nekako odvratiti pozornost, pa makar i na djelić sekunde.

— A sada ćemo zajedno odšetati do »Kuće Toynton« — reče Julius.

Još je pažljivo održavao udaljenost dok je Dalgliesh gurao kolica s grotesknim teretom niz kosinu ispred ulaznih vrata i prema litici. Nebo se doimalo poput teškog sivog pokrivača koji se spuštao sve niže. Zrak je imao oštar metalni okus i zaudarao je na trulu morsku travu. Šljunak na puteljku svjetlucao je u polumraku poput poludragulja. Na pola puta do Juliusove kuće Dalgliesh je začuo mrzovoljno mijaukanje i, kad se okrenuo, vidio je da ih slijedi Jeoffrey uzdignuta repa. Mačak je nečujno hodao iza Juliusa još pedesetak metara, a zatim se, nepredvidivo kao što se i pojavio, okrenuo i uputio prema kući. Julius, koji je netremice gledao u Dalglieshova leđa, kao da nije opazio ni njegov dolazak ni odlazak. Nastavili su šutke hodati.

Philbyjeva se glava objesila preko platnenog naslona koji se priljubio poput ovratnika oko njegova vrata. Kiklopska rana, zalijepljena na plastiku, zurila je u Dalgliesha kao da ga nijemo kori. Staza je bila suha. Pogledavši na tlo, Dalgliesh je zapazio da kotači ne ostavljaju gotovo nikakav trag na busenima suhe trave i prašnom, šljunkovitom putu. Iza sebe čuo je Juliusove cipele kako stružu i zatiru tragove. Ovdje neće ostati nikakvih upotrebljivih dokaza, pomislio je.

Stali su na kamenoj terasi. Činilo se da drhti pod njihovim nogama od grmljavine valova, kao da su i zemlja i more naslutili dolazak oluje. Ali počela je oseka. Između njih i ruba litice nije se dizala vodena prašina.

Dalgliesh je bio svjestan velike opasnosti. Natjerao je sebe da se glasno nasmije, pa se upitao je li taj zvuk bio isto tako neuvjerljiv u Juliusovim ušima kao i u njegovim.

— Što je tako smiješno?

— Vidim da ubijate polako i rezervirano, kao da sklapate nekakav posao.

Namjeravate nas baciti u more s vlastitih stražnjih vrata, a to bi mogao biti dovoljno značajan trag i za najglupljeg kriminalista. A glupi kriminalist neće raditi na tom zločinu. Danas dolazi vaša dvorkinja, nije li tako? A na ovom dijelu obale plaža nije preplavljena ni za plime. Mislio sam da želite odgoditi otkrivanje tijela.

— Ona neće doći ovamo. Nikada ne dolazi.

— Kako znate što ona čini kad vas ovdje nema? Možda otresa krpe za prašinu preko ruba litice. Možda se čak voli brčkati na plaži. No postupite onako kako ste zamislili. Samo vam napominjem da ćete uspjeti — premda u to ne vjerujem — samo ako odgodite otkrivanje naših leševa. Nitko neće početi tražiti Philbyja sve dok se hodočasnici ne vrate, a to će biti tek za tri dana. Ako sakrijete moj auto, počet će me tražiti još kasnije. To će vam omogućiti da se riješite ove pošiljke heroina prije no što počne hajka, ako još ostajete pri odluci da Lerner prenese drogu. Ali, ne dajte se smetati.

Juliusova ruka na revolveru nije zadrhtala.

— Imate pravo, naravno — reče Julius kao da razmišlja o prijedlogu mjesta za izlet. — Morao bih vas baciti u duboku vodu, niže niz obalu.

Najprikladnija je crna kula. Ondje more još oplakuje stijene. Moramo ga dovući do kule.

— Kako? Zacijelo ima osamdesetak kila. Ne mogu ga sam gurati strminom. Nećete mi biti ni od kakve pomoći ako budete hodali iza mene s revolverom. A što ćete s tragovima kotača?

— Kiša će ih isprati. Nećemo ići strminom. Odvest ćemo se obalnom cestom i preko stijena doći do kule, kao onda kad smo spasili Ansteya. Čim vas dvojicu strpam u prtljažnik, pratit ću dalekozorom dolazak gospođe Reynolds. Ona dolazi biciklom iz sela Toynton i uvijek je točna. Moram sve izvesti tako da se susretnem s njom ispred samih vrata na granici imanja. Stat ću i obavijestiti je da neću doći na ručak. Ta minuta ugodnog i uobičajenog razgovora dojmit će se istražnog suca ako se ikad dokopa vaših leševa. A kad taj dosadni posao bude gotov, odvest ću se u Dorchester na lagani ručak.

— S kolicima i plastičnim pokrovom u prtljažniku?

— Zaključat ću ih u prtljažnik. Imat ću alibi za cijeli dan, a u Toynton Grange vratit ću se večeras. I neću zaboraviti oprati plastični pokrov prije negoli ga stavim na mjesto, obrisati vaše otiske s kolica i odstraniti eventualne mrlje krvi na podu. Naravno, potražit ću i čahuru metka. Jeste li

mislili da će mi to promaknuti? Ne brinite, commander. Doduše, jasno mi je da ću tada već smišljati planove bez vaše dragocjene pomoći, ali zahvaljujući vama, morat ću dan-dva razmišljati o detaljima. Privlače me neke finese.

Pitam se hoću li moći iskoristiti smrskanu mramomu skulpturu. Je li ona mogla poslužiti Philbyju kao motiv da vas ubije?

— Ja bih izabrao jednostavniju varijantu.

— Možda imate pravo. Moja prva dva ubojstva bila su uzorno jednostavna, ali zbog toga nisu bila manje uspješna. A sada ga smjestite u prtljažnik »mercedesa«. Parkiran je iza kuće. Najprije otiđite u praonicu. U stroju za pranje naći ćete dvije plahte. Uzmite gornju. Ne želim tragove vlakana i cipela u autu.

— Neće li gospođa Reynolds zamijetiti da jedna nedostaje?

— Sutra pere i pegla. Drži se strogo uobičajenog reda. Večeras ću plahtu ponovno staviti u stroj. Ne gubite vrijeme.

Juliusov mozak očito registrira svaku sekundu, pomisli Dalgliesh, ali mu glas ne odaje nikakav strah. Nije nijedanput pogledao na ručni sat, ni na zidni sat u kuhinji. Upirao je pogled i cijev »lugera« u svoju žrtvu. Trebalo je nekako razbiti tu koncentraciju, a vremena je bilo sve manje. »Mercedes« je stajao ispred kamene garaže. Po Juliusovim uputama Dalgliesh je podigao nezaključani poklopac prtljažnika i rasprostro zgužvanu plahtu po podu. Nije mu bilo teško prebaciti Philbyevo tijelo s kolica u prtljažnik, a zatim je sklopio kolica i spustio ih na tijelo.

— Sada se smjestite do njega - reče Julius.

Je li to možda bila najbolja prilika, posljednja prilika da nešto poduzme?

Ovdje, ispred Juliusove garaže, s ubijenim čovjekom u njegovu autu i jasnim dokazima? Jasnim, ali komu? Ako sada skoči na Juliusa, razmišljao je, oslobodit će se razočaranja i gnjeva samo na sekundu prije negoli ga pogodi metak. Umjesto jednog Julius će odvesti dva tijela do crne kule i strmoglaviti ih u more. U mislima je već vidio Juliusa kako stoji i likuje na rubu litice, revolver kako u paraboli pada kroz zrak, poput ptice koja se obrušava, i reže ustalasanu površinu mora, ispod koje plimni val trga i vuče njihova tijela.

Julius će provesti svoj plan. Malo će se pomučiti, i trebat će mu nešto više vremena da sam odvuče leševe do ruba litice. No tko ga je u tome mogao spriječiti? Svakako ne gospođa Reynolds, premda se već otputila biciklom iz sela Toynton. A što ako nešto posumnja, razmišljao je grozničavo, pa možda

usput spomene, kad na cesti siđe s bicikla da pozdravi Juliusa, kako je čula nešto nalik na pucanj? No Julius je imao još dva metka u revolveru, a Dalgliesh više nije bio siguran da li je Julius normalan.

Ipak, mogao je barem nešto učiniti, nešto o čemu je već prije razmišljao.

Znao je da mu neće biti lako. Nadao se da će ga poklopac prtljažnika najmanje dvije sekunde zaštititi od Juliusova pogleda. No Julius je stajao neposredno iza auta, pa je mogao vidjeti Dalgliesha. Dalgliesh je ipak bio donekle u povoljnom položaju. Doduše, sive oči netremice su ga gledale, morale su ga netremice gledati. Budem li brz i spretan, pomislio je Dalgliesh, budem li imao sreće, možda ću uspjeti.

Stavio je ruke na kukove, tobože slučajno, pa napipao tanki kožnati novčanik u stražnjem džepu hlača.

— Rekao sam vam da se smjestite do njega — reče Julius opasno tihim glasom. - Ne želim riskirati dok vozim, pa se stoga držite što dalje od mene.

Dalgliesh je palcem i kažiprstom desne ruke zakrenuo dugme na džepu.

Nasreću, rupica je bila dovoljno široka.

— Onda vozite brzo ako ne želite policiji objašnjavati zašto sam se ugušio.

— Noć-dvije u moru i u vašim će plućima biti previše vode za takvu dijagnozu.

Otkopčao je dugme. Gurnuo je kažiprst i palac desne ruke polako u džep i zgrabio novčanik. Sve je sada ovisilo o tome hoće li ga uspjeti neopazice izvući i spustiti iza kotača automobila.

— Neće - usprotivi se Dalgliesh. - Na obdukciji će se jasno pokazati da sam bio mrtav prije dodira s vodom.

— Točno, s metkom u glavi. A kad to uzmu u obzir, nitko neće tražiti znakove gušenja. Ipak, hvala na upozorenju. Vozit ću brzo. A sada ulazite.

Dalgliesh je slegnuo ramenima i sagnuo se s neočekivanom odlučnošću da uđe u prtljažnik, kao da je na trenutak izgubio nadu. Spustio je lijevu ruku na blatobran. Ovdje će barem otkriti otisak dlana koji Julius neće moći lako objasniti. Tada se ponovno nečega sjetio. Već je jednom spustio ruku na blatobran kad je u prtljažnik stavljao pastirski štap, vreće i brezovu metlu.

Obuzela ga je malodušnost. Lagano je mahnuo desnom rukom, te ispustio novčanik koji je pao pod desni kotač. Nije čuo nikakvu opasnu, tihu zapovijed. Julius se nije ni micao ni govorio, a on je još bio živ. Uz malo

sreće ostat će živ sve dok ne stignu do crne kule. Kakve li ironije, gorko se nasmiješio, da se sada mora radovati daru što ga je nerado primio prije nepunih mjesec dana.

Poklopac prtljažnika zatvorio se uz tresak. Zgrčio se u potpunoj tami, potpunoj tišini. U jednom trenutku osjetio je klaustrofobični strah, neodoljivi poriv da se protegne i šakama lupa po metalu. Auto još nije krenuo. Julius je sada mogao rasporediti vrijeme. Pritiskivalo ga je Philbyjevo tijelo. Vonjao je kao da je još živ. Dalgliesh je osjećao njegov zadah — mješavinu masti, naftalina i znoja — koji je prožeo vrući zrak u prtljažniku. Na trenutak ga je svladao osjećaj krivnje što je Philby mrtav, a on živ. Je li ga mogao spasiti da ga je glasno upozorio na opasnost? Znao je da bi tada obojica bili mrtvi.

Philby bi ipak ušao, uvjeravao je sama sebe, ipak bi ušao. Čak da se okrenuo i pobjegao, Julius bi ga sustigao i ubio. Hladno i vlažno meso što ga je pritiskalo i dlačice na mlitavom ručnom zglobu, oštre poput čekinja, pekli su ga poput savjesti. Auto se lagano zanjihao i krenuo.

Nije znao da li je Julius opazio novčanik i uklonio ga. Ako nije, hoće li ga naći gospođa Revnolds? Spustio ga je na puteljak. Gotovo je sigurno da će ona sići s bicikla ispred garaže. Ako ga nađe, razmišljao je, neće mirovati dok ga ne vrati. Sjetio se svoje gospođe Mack, udovice pozornika Metropolitanske policije, koja mu je spremala stan i povremeno mu kuhala, sjetio se kako je bila gotovo opsjednuta poštenjem brinući se besprijekorno o njegovim stvarima, neprekidno mu ostavljajući pismene poruke da se nešto izgubilo u praonici rublja, da je nešto poskupjelo, da je zametnuo dugme za manšetu. Ne, gospođa Reynolds neće mirovati s tuđim novčanikom. Kad je posljednji put bio u Dorchesteru, unovčio je jedan ček, pa je u novčaniku imao tri novčanice od deset funti, gomilu kreditnih kartica i policijsku iskaznicu, pa će se nedvojbeno ozbiljno zabrinuti. Vjerojatno će izgubiti malo vremena odlazeći u »Kuću nade«. Kad ga ondje ne pronađe, što će učiniti?

Po svoj prilici nazvat će lokalnu policiju, bojeći se da bi Daigliesh mogao otkriti nestanak novčanika prije no što ona stigne prijaviti da ga je našla. A policija? Bude li imao sreće, zanimat će ih zašto je ispustio novčanik baš ondje gdje ona prolazi. Bilo im sumnjivo ili ne, najvjerojatnije će se udostojati da ga smjesta potraže. Možda će im pasti na um da nazovu Toynton Grange, jer u »Kući nade« nije bilo telefona. Tada će otkriti da je telefon u kvaru iz neobjašnjivih razloga. Možda će stoga pomisliti da bi

trebalo poslati patrolna kola u Toynton Grange. Budu li koja u blizini, mogla bi brzo stići. Po logici, nakon jedne radnje slijedi druga. Nešto ga je ipak malo utješilo. Sjetio se da je i gospođa Reynolds udovica lokalnog pozornika. Barem se neće uplašiti telefona, znat će kome se treba obratiti.

Njegov je život sada ovisio o tome da li će ona opaziti njegov novčanik.

Nekoliko kvadratnih centimetara smeđe kože na popločenom dvorištu. A sve se više mračilo pod nebom punim sivih olujnih oblaka.

Julius je vozio vrlo brzo neravnim putem. A tada je auto stao. Znao je da će Julius sada otvoriti vrata na granici imanja. Zatim je vozio još nekoliko sekundi i ponovno zakočio. Sada se zacijelo susreo s gospođom Reynolds i zadržao s njom u kratkom razgovoru. Zatim su ponovno krenuli, ovaj put glatkom cestom.

Sinulo mu je da može još nešto učiniti. Prinio je ruku ustima i ugrizao se za lijevi palac. Osjetio je topao i sladak okus krvi. Razmazao ju je po krovu prtljažnika, a zatim nadigao plahtu, pa pritisnuo palcem oblogu na podu prtljažnika. Krvna grupa AB, rezus negativan. Bila je to vrlo rijetka krvna grupa. Bude li imao sreće, Julius neće zamijetiti te sitne, ali izrazite tragove krvi. Nadao se da će policajci biti pronicljiviji.

Učinilo mu se da će se ugušiti, a u glavi mu je nabijalo. Uvjeravao je sama sebe da zraka ima dovoljno, da je pritisak što ga osjeća na prsima psihičke prirode. A tada se auto lagano zanjihao, i Dalgliesh je znao da Julius zakreće u udolinu iza kamenog zida uz cestu. Julius je dobro odabrao mjesto na kojem će stati. Kad bi ovuda i prošao drugi auto — a to je bilo nevjerojatno — vozač ne bi vidio »mercedes«. Stigli su. Sada je trebala početi posljednja dionica puta.

Još samo stotinu i pedeset metara ledine, neravne i posute kamenjem, dijelilo ih je od mjesta s kojeg se zlokobna i nezgrapna crna kula uzdizala prema prijetećem nebu. Dalgliesh je znao da bi Julius najradije obavio sve najedanput. Znao je da bi se htio što prije skloniti s ceste i zaštititi od pogleda, što prije sve obaviti da se može izgubiti. I, što je bilo još važnije, nije trebao doticati svoje žrtve. Znao je da se na njihovoj odjeći neće ništa otkriti kad njihova podbuhla tijela napokon izvuku iz mora, ali bilo bi teško bez temeljitog čišćenja izbrisati sićušne tragove kose, vlakana ili krvi s vlastite odjeće. Dosad se uspio sačuvati od dodira s njima. To mu je bio jedan od najjačih aduta. Dalgliesh je bio svjestan da ga Julius neće ubiti sve

dok ne stignu pred kulu, pa je ne žureći svezao Philbyjevo tijelo na kolica.

Poslije se načas oslonio na ručke teško dišući, pretvarajući se da je umorniji no što je bio. Premda je bilo naporno gurati kolica, uspio je nekako sačuvati snagu.

— Požurite! Oluja samo što nije počela — reče Julius tresnuvši poklopac prtljažnika.

No nije dignuo pogled prema nebu, a nije ni morao. Gotovo su osjećali miris kiše u prohladnom povjetarcu.

Premda su kotači bili dobro podmazani, sporo su odmicali. Dalglieshove ruke klizile su na gumenim ručkama. Philbyjevo tijelo, svezano poput tvrdoglava djeteta, trzalo se i poskakivalo kad bi kotači nagazili na kamenje ili busenje. Dagliesh je osjećao kako mu se znoj cijedi u oči. Tako mu se pružila prilika da skine sako. Kad dođe do posljednjeg fizičkog obračuna među njima, pomislio je, bit će u povoljnijem položaju onaj tko je najmanje opterećen. Prestao je gurati kolica i stao, sav zadihan. Stali su i koraci iza njega.

Možda je kucnuo čas, a on nije mogao ništa učiniti. Tješila ga je samo pomisao da neće ništa znati. Jedan pritisak Juliusova prsta na okidač, i njegove će se grozničave misli smiriti. Sjetio se Juliusovih riječi: - Znam što je smrt. Uništenje. Bilo bi nerazborito bojati se toga. - Kad bi barem sve bilo tako jednostavno! No Juliusu se nije žurilo.

— Onda? — progovori opasno tihi glas iza njega.

— Vruće mi je. Smijem li skinuti sako?

— Zašto ne? Prekrijte njime Philbyjeva koljena. Bacit ću ga u more za vama. Ionako bi vam ga plimni val strgnuo s tijela.

Dalgliesh polako izvuče ruke iz rukava, presavije sako i spusti ga ne Philbyeva koljena.

— Bilo bi nerazborito da mi pucate u leđa — reče Dalgliesh ne okrećući se. - Philby je bio odmah mrtav. Trebalo bi izgledati tako kao da je on najprije pucao u mene, ali me samo ranio prije no što sam mu uspio istrgnuti revolver iz ruke i ubiti ga. Jednim revolverom ne mogu se ubiti dva čovjeka u isto vrijeme, pogotovu ne tako da jedan dobije metak među oči, a drugi u zatiljak.

— Znam. Za razliku od vas, možda nemam iskustva s grubim nasiljem, ali nisam budala i doista se razumijem u vatreno oružje. A sada, krećite!

Nastavili su hodati na pažljivo odmjerenoj udaljenosti. Dalgliesh je gurao svog grotesknog putnika i slušao šuškanje koraka iza sebe. Zatekao je sama sebe kako razmišlja o Peteru Bonningtonu. A sada je on, Adam Dalgliesh, stupao prema kuli s revolverom uperenim u leđa zbog tog nepoznatog mladića, sada mrtvog, preseljenog iz Toynton Grangea. Otac Baddeley prepoznao bi u tome nekakvu zakonitost. No otac Baddeley bio je uvjeren da sve podliježe jačim zakonitostima. S obzirom na njegovo vjersko uvjerenje, sve su se ljudske nedoumice svodile na vježbe duhovne geometrije.

Odjednom je Julius progovorio. Dalgliesh je naslutio da Julius osjeća potrebu da zabavi svoju žrtvu na tom posljednjem, mučnom putu, da se možda pokuša opravdati.

— Ne mogu se vratiti u siromaštvo. Potreban mi je novac kao što mi je potreban kisik. Ne samo onoliko koliko je dovoljno, nego više od toga.

Mnogo više. Siromaštvo ubija. Ne bojim se smrti, ali bojim se onog usporenog procesa umiranja koje nagriza čovjeka. Niste mi povjerovali, zar ne? Niste povjerovali u priču o mojim roditeljima?

— Ne posve. Jesam li vam morao povjerovati?

— Barem je to bilo istinito. Mogao bih vas provesti westminsterskim pubovima — Bože, vjerojatno ih sve poznajete - i suočiti vas s onim čega se bojim, s dirljivim starim pederima koji životare od mirovine. Ili ne uspijevaju ni životariti. Ti jadnici i ne znaju što znači imati novaca. Ja znam. Ne stidim se svojih sklonosti. No ako uopće želim živjeti, moram biti bogat. Jeste li doista očekivali da ću dopustiti jednom bolesnom starom glupanu i umirućoj ženi da mi se ispriječe na putu?

Dalgliesh mu nije odgovorio, ali je primijetio: - Vjerojatno ste došli ovim putem kad ste u kuli podmetnuli požar.

— Naravno. Baš kao i danas, dovezao sam se do udoline i produžio pješice. Znao sam kada će Wilfred najvjerojatnije biti u kuli, jer je bio žrtva navike, pa sam ga dalekozorom pratio kako se penje dovde. Da se to nije dogodilo onoga dana, dogodilo bi se nekog drugog. Nije mi bilo teško domoći se ključa i habita. Pobrinuo sam se za to dan prije. Tko god poznaje Toynton Grange, može se onuda neopazice kretati. Da me je netko i vidio, ne bih morao objašnjavati svoju prisutnost. Kako Wilfred kaže, ja sam član obitelji. Stoga mi nije bilo teško ubiti ni Grace Willison. Bio sam kod kuće i već u krevetu ubrzo poslije ponoći, bez većih posljedica osim hladnih nogu i

kratke besanice. Ako ste možda nešto posumnjali, moram vam usput reći da Wilfred ne zna ništa o krijumčarenju.

Ako ja umrem, a vi ostanete živi umjesto obratno, možete objaviti tu informaciju. Obje informacije: da je njegovo čudo zabluda, a njegovo utočište ljubavi posljednja postaja na putu u smrt. Ne znam što bih dao da mu vidim lice.

Ostalo im je još samo nekoliko koraka do crne kule. Naizgled ne mijenjajući smjer, Dalgliesh je gurao kolica što je bliže mogao natkrivenom ulazu u crnu kulu. Vjetar se dizao i sve jače zavijao. No na toj vjetrometini, na uzvisini iznad mora, krševitoj i obrasloj rijetkom travom, uvijek je puhalo.

Iznenada je stao. Držao je kolica lijevom rukom, napola okrenut prema Juliusu, pazeći da ne izgubi ravnotežu. Sada. Sada ili nikada.

— Onda, što se dogodilo? — oštro upita Julius.

Vrijeme je stalo. Sekunda se zavukla u vječnost. U toj kratkoj, bezvremenskoj praznini Dalgliesh se odjednom oslobodio napetosti i straha. Činilo mu se da je odvojen od prošlosti i budućnosti, da je odjednom postao svjestan i sebe i svog protivnika, zvuka, mirisa i boje neba, litice i mora.

Zatomljen gnjev zbog smrti oca Baddeleya, razočaranje i neodlučnost u posljednjih nekoliko tjedana, obuzdavana napetost proteklog sata - sve se to stišalo u njemu prije konačne provale. Progovorio je visokim, promuklim glasom, hineći strah, premda mu je i samome zvučao užasno stvarno.

— Kula! Netko je u kuli!

I tada se ponovno začuo onaj zvuk, baš onakav kakav je priželjkivao zvuk struganja kostiju po nepopustljivom kamenu. Više je osjetio negoli čuo oštro šištanje u Juliusovim prsima dok je zaustavljao dah. A tada se vrijeme pomaknulo, i u toj sekundi Dalgliesh je skočio.

Kad su pali, Juliusovo se tijelo našlo pod njegovim, i Dalgliesh je osjetio udarac, kao da ga je netko čekićem udario po desnom ramenu, iznenadnu omamljenost, ljepljivu toplinu, umirujuću poput melema, koja mu je natapala košulju. Hitac je odjeknuo od crne kule, i priroda je oživjela. Sa stijene se uzdiglo kreštavo jato galebova. Buka lomatavih krila odzvanjala je s neba i stijena. A tada, kao da su olovnoteški oblaci jedva dočekali taj signal, nebo se rastvorilo, i kiša se spustila.

Borili su se poput izgladnjelih zvijeri što kandžama deru plijen, nespretno, pogleda zamagljenih od kiše, opsjednuti neumoljivom mržnjom.

Premda je svojom težinom pritiskivao Juliusovo tijelo, Dalgliesh je osjećao kako mu snaga popušta. Morat će to biti sada, dok je on bio gore.

Još je ipak mogao iskoristiti lijevo, neozlijeđeno rame. lskrenuo je Juliusov ručni zglob na vlažnu i ljepljivu zemlju i svom snagom mu stisnuo bilo. Na licu je osjećao Juliusov dah poput udara vrela zraka. Ležali su licem uz lice u jezivoj parodiji iscrpljenih ljubavnika. No revolver još nije ispao iz tih ukočenih prstiju. Polako, u bolnom grču, Julius je savio desnu ruku prema Dalglieshovoj glavi. Uto je revolver opalio. Dalgliesh je osjetio kako mu je metak prošišao iznad kose i, ne nanijevši mu nikakvo zlo, nestao negdje u kiši koja je pljuštala.

Otkotrljali su se prema rubu litice. Sve slabiji, Dalgliesh se hvatao za Juliusa kao za uporište. Kiša mu se zabadala u očne jabučice kao kopljima.

Nos mu se zario u promočenu zemlju, pa mu se činilo da će se zagušiti.

Humus. Posljednji utješni i poznati miris. Njegovi su se prsti nemoćno hvatali za travu dok se kotrljao. U rukama su mu ostajale samo grude mokre zemlje.

Julius je odjednom klečao nad njim, s rukama na njegovu vratu, gurajući mu glavu preko ruba litice. Nebo, more i kišna zavjesa stopili su se u vrtoglavu bjelinu, u nesnosno urlanje u njegovim ušima. Juliusovo lice, s kojeg se slijevala voda, bilo je izvan njegova dosega, a nemilosrdne ruke pritiskale su mu ukočene nadlaktice. Morao se dočepati tog lica. Namjerno je opustio mišiće i olabavio već oslabljeni stisak na Juliusovim ramenima. Uspjelo mu je. Juliusov stisak također je popustio, pa je nagonski spustio glavu i pogledao Dalglieshovo lice. Vrisnuo je kad su se Dalglieshovi palci zarili u njegove oči. Tijela su im se razdvojila. Dalgliesh je ponovno bio na nogama teturajući ledinom prema invalidskim kolicima da bi se bacio iza njih Čučnuo je iza njih naginjući se prema mlohavu platnu i tražeći oslonac, promatrajući Juliusa kako mu se približava, dok mu se s kose slijevala voda, a oči blistale divljim sjajem. Pružao je snažne ruke jedva čekajući konačni zahvat. Iza njega s kule se slijevala crna krv. Kiša je pljuštala poput grada po kamenju pretvarajući se u maglicu koja se miješala s njegovim promuklim dahom. Njegov bolni ritam razdirao mu je grudi i uši, pa mu se činilo da čuje smrtne hropce goleme životinje. Iznenada je otpustio kočnice na kolicima i zadnjim ih snagama odgurnuo. Vidio je iznenađene i očajničke oči svog ubojice. Načas je pomislio da će se Julius baciti na kolica. No odskočio je u posljednjem trenutku, pa su kolica i njihov strašni teret odletjeli preko ruba

litice.

— Objasni to kad ih izvuku iz mora! — Dalgliesh nije ni znao da li je to rekao u sebi ili naglas. A tada se Julius bacio na njega.

Bio je to kraj. Nije se više borio. Prepustio se Juliusu koji ga je kotrljao u smrt. Samo se nadao da će moći povući Juliusa za sobom. Uši su ga boljele od grubih, disonantnih glasova. Gomila je klicala Juliusu. Sav je svijet klicao. Sve se ispunilo glasovima, likovima. Odjednom je teret na njegovim prsima popustio. Bio je slobodan. Ćuo je Juliusov šapat: - Oh, ne. Čuo je taj tužni, očajnički prosvjed jasno kao da ga je sam izgovorio. Nije to bio posljednji, izbezumljeni krik očajnika. Te su riječi bile tihe, tužne, gotovo ironične. Zatim se oko njega sve smračilo, i učinilo mu se da se nad njim nadvila nekakava raskriljena ptičurina, kao na usporenom filmu. I nebo i zemlja zavrtjeli su se polako oko njega. Jedan je galeb kriknuo. Zemlja je zatutnjala. Bijeli prsten od bezličnih kapljica spuštao se na njega. No zemlja je bila meka, neodoljivo meka. I svijest mu je utonila u tu mekoću.

4 Kirurg je izišao iz Dalglieshove sobe na hodnik koji se ispunio krupnim muškarcima.

— Moći ćete ga ispitati za tridesetak minuta. Izvadili smo mu metak. Dao sam ga vašem čovjeku. Dajemo mu intravenoznu infuziju, ali neka vas to ne zabrinjava. Izgubio je mnogo krvi, no nema opasnosti. Možete slobodno ući.

— Je li pri svijesti? — upita Daniel.

— Nije potpuno. Vaš čovjek u njegovoj sobi kaže da je citirao nešto iz »Kralja Leara«. Nešto o Cordeliji. Grize se što joj nije zahvalio na cvijeću.

— Hvala Bogu, ovaj put mu neće trebati cvijeća — reče Daniel. - Može biti zahvalan sokolovim očima gospođe Reynolds i njezinu zdravom razumu.

A pomoglo mu je i nevrijeme. No bio je na rubu. Court bi ga strmoglavio s litice da mu nismo neopazice prišli. Pa, mogli bismo ući, ako mislite da je zgodno.

Na vratima se pojavio uniformirani policajac sa šljemom ispod ruke.

— Onda?

— Šef je na putu ovamo, gospodine. Izvukli su Philbyjevo tijelo privezano na invalidsku stolicu.

— A Courtovo?

— Još nisu, gospodine. Smatraju da ga je voda odvukla dalje obalom.

Dalgliesh je otvorio oči. Krevet su okružili bijeli i crni likovi. Činilo mu se da se približavaju i udaljavaju kao u obrednom plesu. Kape bolničarki lebdjele su poput krila bez trupa iznad mutnih litica, kao da ne znaju gdje da se zaustave. Zatim se slika razbistrila, pa je oko sebe vidio poznata lica. Bila je tu i sestra, naravno. I specijalist se rano vratio sa svadbe. Više nije imao ružu u zapučku. Sva su se lica istodobno ozarila opreznim smiješkom. I on im se uspio nasmiješiti. Znači, nije se razbolio od akutne leukemije; nije uopće bolovao od leukemije. Ozdravit će. A čim uklone tu tešku napravu

koju su mu, tko zna zašto, priključili na desnu ruku, moći će otići odavde i vratiti se na posao. Bila dijagnoza pogrešna ili ne, lijepo je od njih, pomislio je pospano, gledajući nasmiješena lica oko sebe, što se raduju da ipak neće umrijeti. sken: Mmelita obrada: BABAC