Privatna pacijentica p d james

P.D. James

PRIVATNA PACIJENTICA Sličaj Adama Dalgliesha

Prevoditelj: Tomislav Belanović

Naslov originala P.D. James

THE P RIVATE P ATIENT

Ova je knjiga posvećena nakladniku Stephenu Pageu, kao i svim mojim prijateljima, starima i novima, u izdavačkoj kući Faber and Faber, u čast mojih neprekidnih četrdeset šest godina kao Faberove spisateljice.

Napomena autorice

Dorset je poznat po povijesti i mnoštvu svojih kurija, no oni koji se zapute u tu prekrasnu grofoviju među njima neće naći Cheverellsku kuriju. Ta kurija i sve u vezi s njom, kao i nemili događaji koji se ondje odigravaju, postoje jedino u mašti spisateljice i njezinih čitatelja i nemaju veze s nijednom stvarnom osobom, iz prošlosti ili iz sadašnjosti, živom ili pokojnom.

P. D. James

KNJIGA PRVA

21. studenoga — 14. prosinca London, Dorset

1.

21. studenoga, na svoj četrdeset sedmi rođendan, tri tjedna i dva dana prije nego što će biti ubijena, Rhoda Gradwyn uputila se u Ulicu Harley na prvi pregled kod svojega plastičnog kirurga i upravo je u toj ordinaciji, uređenoj da bi pobudila samopouzdanje i ublažila strepnju, tako se barem činilo, donijela odluku koja će je neminovno odvesti u smrt. Kasnije toga dana trebala je ručati u Ivyju. Ta su se dva dogovora slučajno vremenski poklopila. Gospodin Chandler-Powell nije imao raniji termin na raspolaganju, a kasniji objed s Robinom Boytonom, zakazan za dvanaest i četrdeset pet, bio je dogovoren dva mjeseca ranije; nitko se nije mogao nadati da će u Ivyju dobiti stol kad mu se prohtije. Rhoda nijedan od ta dva dogovora nije smatrala rođendanskom proslavom. Taj detalj iz njezina privatnoga života, poput mnogočega drugog, nije nikada spominjan. Sumnjala je da je Robin saznao datum njezina rođenja ili da bi mnogo za to mario i da jest. Znala je da je cijenjena, pa čak i ugledna novinarka, ali teško da je očekivala da se njezino ime pojavi na Timesovu popisu rođendana slavnih osoba.

U Ulici Harley trebala se pojaviti u jedanaest i petnaest. Običavala je na svoje londonske dogovore pješačiti makar dio puta, no toga je dana naručila taksi za deset i trideset. Put iz Cityja 1 ne bi trebao potrajati četrdeset pet minuta, no londonski je promet nepredvidiv. Ulazila je u jedan svijet koji joj je bio stran i nije željela ugroziti svoj odnos s plastičnim kirurgom, zakasnivši već na prvi pregled. Prije osam godina uzela je u najam kuću u Cityju, jednu u nizu uskih kuća s malenim dvorištem na kraju prilaza Aleji Absolution pokraj Cheapsidea i, čim je uselila, znala je da je upravo taj dio Londona onaj u kojem bi uvijek željela živjeti. Najam je bio dugoročan i moglo ga se produljiti; bila bi voljela kuću i kupiti, no znala je da nikada neće biti na prodaju. Međutim, činjenica da se nije mogla nadati kuću ikada smatrati uistinu svojom nije je uzrujavala.

Najveći dio kuće bio je sagrađen još u sedamnaestom stoljeću. Mnoge su generacije u njoj živjele, u njoj se rađate i umirale, ostavljajući Iza sebe tek imena na požutjelim i arhaičnim najamnim ugovorima i Rhodi je odgovaralo boraviti u takvom okruženju. Iako su prostorije u prizemlju s križnim prozorima bile mračne, prozori u njezinoj radnoj i dnevnoj sobi na gornjem katu gledali su prema nebu, pružajući pogled na tornjeve i zvonike Cityja i okolice. Željezne stube vodile su s uskoga balkona na trećem katu prema krovnoj terasi sakrivenoj od pogleda, na kojoj se protezao red keramičkih lonaca i na kojoj je za lijepih nedjeljnih jutara mogla sjediti čitajući knjigu ili novine, dok se nedjeljni spokoj ne bi protegnuo do podneva i taj prijepodnevni mir ne bi narušila tek poznata zvonjava zvona iz Cityja.

City koji se pružao ispod nje bio je nalik kosturnici sagrađenoj na mnogostrukim slojevima kostiju koje su mnogo stoljeća starije od onih koje leže ispod gradskih središta Hamburga ili Dresdena. Je li spoznaja o tome za nju bila dio tajanstvenosti toga dijela grada, tajanstvenosti koju je najsnažnije ćutjela za nedjelje prožete zvonjavom pri svojemu samotnom istraživanju njegovih skrivenih uličica i trgova? Vrijeme ju je opčinjavalo još od djetinjstva, njegova prividna moć protjecanja neujednačenom brzinom, kopnjenje koje je donosilo umovima i tijelima, njezin dojam da svaki trenutak, svi prošli i svi budući trenuci bivaju stopljeni u jednu iluzornu sadašnjost koja je sa svakim udisajem postajala nepromjenjiva, neuništiva prošlost. U londonskome Cityju ti su trenuci bili i uhvaćeni i ovjekovječeni u kamenu i cigli, u crkvama i spomenicima te u mostovima koji su se protezali ponad sivo-smeđe Temze koja je vječno tekla. U proljeće ili ljeto običavala je izaći van već u šest izjutra, dvostruko zaključavši prednja vrata iza sebe, zakoračivši u tišinu dublju i tajnovitiju od odsutnosti buke. Ponekad joj se, prilikom tih samotnih obilazaka, činilo da su njezini koraci prigušeni, kao da se neki dio nje pribojavao da će probuditi mrtve, one koji su nekoć kročili tim ulicama i zamjećivali tu istu tišinu. Znala je da će se za ljetnih vikenda, nekoliko stotina metara dalje, turisti i gomile ljudi slijevati preko Milenijskog mosta, da će natovareni riječni parobrodi uz dostojanstvenu nezgrapnost napuštati svoje vezove, a stanovnici grada postati bučni i živahni.

No, ništa od tih aktivnosti nije prodiralo u Sanctuary Court. Kuća koju je odabrala bila je sušta suprotnost onoj klaustrofobičnoj, dvojnoj prigradskoj vili zastrtoj zavjesama u Laburnum Groveu u četvrti Silford Green, predgrađu

u istočnome dijelu Londona, u kojoj se rodila i u kojoj je provela prvih šesnaest godina svojega života. Sada je trebala učiniti prvi korak na putu koji će joj možda pomoći da se pomiri s tim razdobljem, ili barem, ako je mirenje s time moguće, tome razdoblju oduzeti njegovu razornu moć.

Bilo je osam i trideset i nalazila se u svojoj kupaonici. Zatvorivši tuš, prišla je, umotana u ručnik, ogledalu ponad umivaonika. Ispružila je ruku, lagano njome prešavši preko stakla zamagljena parom, i promatrala svoje lice kako se pojavljuje, blijedo i neprepoznatljivo poput umrljane slike. Prošli su mjeseci otkako je hotimice dotaknula svoj ožiljak. Sada je polako i nježno vrškom prsta prešla njegovom dužinom, osjećajući srebrnasti sjaj u sredini te krutu, kvrgavu liniju njegova ruba. Položivši lijevi dlan preko obraza, pokušala je zamisliti neznanku koja će, za nekoliko tjedana, pogledati u to isto ogledalo i ugledati svoj odraz, ali nepotpun, neobilježen, možda tek s tankom bijelom linijom koja će odavati mjesto na kojemu se nekada protezala namreškana raspuklina. Zureći u odraz koji se doimao tek poput blijeda palimpsesta nekadašnje sebe, stala je polako i hotimice razarati svoje pažljivo razrađene obrambene mehanizme i svojoj burnoj prošlosti dopuštati da nezapriječena prodre kroz njih i obuzme joj misli, isprva poput nabujala potoka, a potom poput nadošle rijeke.

2.

Ponovno se u mislima našla u toj malenoj stražnjoj sobi, koja je služila i kao kuhinja i kao dnevni boravak, u kojoj su ona i njezini roditelji hotimično živjeli u laži, podnoseći svoj dobrovoljni egzil iz života. Primaća soba, s erkerom, bila je namijenjena posebnim prigodama, obiteljskim proslavama koje nikada nisu održane i gostima koji nikada nisu dolazili, a njezina je tišina blago vonjala po laštilu za pokućstvo s mirisom lavande i ustajalome zraku, zraku toliko nabijenome zlosutnošću da ga je nastojala nikada ne udisati. Bila je jedinica uplašene i neučinkovite majke i oca pijanca. Tako je sebe opisivala više od trideset godina, a tako se opisivala i danas. Njezino su djetinjstvo i adolescencija bili obilježeni osjećajem srama i krivnje.

Periodični napadaji bjesnila njezina oca bili su nepredvidivi. Nije bilo moguće bez bojazni kući dovoditi školske prijatelje, nije bilo pripremanja rođendanskih i božičnih zabava i, budući da nikada nikoga nisu pozivali u posjet, nitko nije zvao niti ikoga od njih. Gimnazija koju je Rhoda pohađala bila je ženska, i prijateljstva među djevojkama bila su snažna.

Poseban čin naklonosti predstavljao je poziv na prenoćivanje u prijateljičinoj kući. Na adresi Laburnum Grove br. 239 nikada nije bilo gostiju koji bi ondje prenoćili. Rhodu izolacija nije odveć zabrinjavala.

Poznavala je sebe, znajući da je inteligentnija od svojih vršnjakinja, i bila je u stanju sebe uvjeriti da joj nije potrebno druženje koje bi u intelektualnome smislu bilo nezadovoljavajuće i za koje je znala da joj ionako nikada neće biti ponuđeno.

Bilo je jedanaest i trideset jednoga petka navečer, one večeri kada bi njezin otac dobivao plaću; najgori dan u tjednu. Začula je zvuk kojega se užasavala, žestoko zatvaranje ulaznih vrata. Ušao je teturajući i vidjela je majku gdje se pomakla ispred naslonjača, znajući da će to raspiriti bijes njezina oca. Taj naslonjač trebao je biti njegov. On ga je odabrao, za nj platio,

i bio je dopremljen toga jutra. Tek nakon što je kombi otišao, njezina je majka otkrila da je naslonjač pogrešne boje. Valjalo ga je zamijeniti, ali nije preostalo dovoljno vremena prije zatvaranja trgovine. Rhoda je znala da će majčin tugaljiv, pokajnički, napola cvileći glas razbjesnjeti oca, da njezina vlastita potištena nazočnost neće pomoći nikome od njih dvoje, ali nije mogla otići gore u krevet. Buka koju bi proizvelo ono što će zbivati ispod njezine sobe bila bi još strašnija nego da i sama bude dio toga. Potom je cijela soba bila ispunjena njime, njegovim tijelom koje se klatilo, njegovim smradom.

Slušajući njegovo agresivno urlanje, njegovu tiradu, obuzeo ju je nagli nalet gnjeva, koji ju je ujedno i ohrabrio. Začula je samu sebe da govori: „Nije mati kriva. Naslonjač je bio zapakiran kad ga je čovjek ostavio. Nije mogla znati da je pogrešne boje. Morat će ga zamijeniti."

Potom je nasrnuo na nju. Nije zapamtila riječi. Možda u tom trenutku ništa i nije bilo izgovoreno, ili ona to nije čula. Pamtila je tek prasak razbijene boce, zvuk nalik pucnju iz pištolja, smrad viskija i trenutak parajuće boli koja je prestala gotovo čim ju je osjetila te toplu krv kako curi s njezina obraza, kapajući na sjedište naslonjača, majčin patnički uzvik. „O, Bože, pogledaj što si učinila, Rhoda. Ta krv! Sada ga neće uzeti natrag, neće zamijeniti naslonjač."

Njezin ju je otac još jednom pogledao prije nego što je oteturao van iz sobe i odvukao se gore prema krevetu. U trenucima u kojima su se njihove oči srele učinilo joj se da je ugledala zbrku emocija: zbunjenost, užasnutost i nevjericu. Potom je njezina majka napokon obratila pozornost na svoje dijete.

Rhoda je nastojala držati rubove rane zajedno, dlanovima na kojima se slijepila krv. Majka je dohvatila ručnike i paketić flastera te ga je, drhtavih ruku, pokušavala otvoriti, dok su se njezine suze miješale s krvlju. Na kraju je Rhoda nježno uzela paket iz njezinih ruku, skinula zaštitnu foliju s flastera i naposljetku uspjela zatvoriti veći dio rane. Kasnije, nakon manje od sat vremena, ležala je ukočena u krevetu; krvarenje je bilo zaustavljeno, a budućnost zacrtana. Neće biti odlaska liječniku i neće nikada biti objašnjeno što se uistinu dogodilo; izostat će iz škole dan ili dva, njezina će majka telefonirati, reći će da joj nije dobro. A kad se vrati u školu, imat će unaprijed pripremljenu priču: udarila se o rub otvorenih kuhinjskih vrata.

Sada je, pak, živo sjećanje na taj porazni trenutak ranjavanja ustupilo mjesto mutnijem prisjećanju na godine koje su uslijedile. Rana, koja se bila gadno

inficirala, zarastala je bolno i sporo, no ni njezina je majka ni njezin otac nisu spominjali. Njezinu se ocu uvijek bilo teško susresti s njezinim pogledom; sada gotovo da joj nije prilazio blizu. Njezine kolegice iz razreda odvraćale su pogled, no činilo se da je strah zamijenio otvorenu nesklonost. Nitko u školi u njezinu prisustvu nije nikada spomenuo njezinu unakaženost sve dok nije krenula u šesti razred i sjela da bi porazgovarala sa svojom nastavnicom engleskoga, koja ju je nastojala nagovoriti da se pokuša upisati na Cambridge - sveučilište koje je i sama pohađala - a ne ono u Londonu. Ne podigavši pogled sa svojih papira, gospođica Farrell je rekla: „Što se tiče tvojega ožiljka na licu, Rhoda, danas su plastični kirurzi u stanju učiniti čuda. Možda ne bi bilo loše da posjetiš svojega liječnika opće prakse prije odlaska na studij." Njihovi su se pogledi susreli, Rhodin je odavao bijesni protest te se, nakon nekoliko sekundi tišine, gospođica Farrell, šćućurivši se u svojoj stolici, lica prošarana crvenilom od srditosti, ponovno nadvila nad svoje papire.

Prema Rhodi su se počeli odnositi s opreznim poštovanjem. Nisu je zabrinjavali ni nesklonost ni poštovanje. Imala je svoj privatni život i zanimalo ju je doznati ono što su drugi tajili; voljela je otkrivati. Istraživanje tajni drugih ljudi postalo je njezinom životnom opsesijom, temeljem i usmjerenjem cijele njezine karijere. Stala se prikradati tuđim mislima.

Osamnaest godina nakon što je napustila Silford Green, ta je četvrt strepila od zloglasnoga ubojice. Bez osobita je zanimanja proučavala zrnate fotografije žrtve i ubojice u novinama. Ubojica je nekoliko dana potom priznao zločin, uhićenje i slučaj je okončan. Kao istraživačka novinarka, koja je u to vrijeme postajala sve uspješnija, više je bila zainteresirana za vlastite suptilnije, unosnije i uzbudljivije istrage, nego za kratkotrajnu ozloglašenost Silford Greena.

Na svoj šesnaesti rođendan napustila je dom i unajmila garsonijeru u susjednoj prigradskoj četvrti. Svakoga tjedna, sve do svoje smrti, otac joj je slao novčanicu od pet funti. Nikada za to nije izrazila zahvalnost, ali bi uzela novac jer joj je bio potreban kao dodatak novcu koji je zarađivala navečer i vikendom radeći kao konobarica, samoj sebi govoreći da taj iznos ne bi bio dovoljan ni za hranu kod kuće. Kada ju je majka, pet godina poslije, nakon što je diplomirala povijest s najboljom mogućom ocjenom i već se dokazala na svome prvom zaposlenju, nazvala da bi joj priopćila da joj je otac umro,

osjetila je odsustvo emocija koje se, paradoksalno, činilo snažnijim i neugodnijim nego žaljenje. Pronašli su ga utopljena u jednome potoku u Essexu čiji naziv nije zapamtila, s razinom alkohola u krvi koja je ukazivala na to da je bio pijan. Procjena mrtvozornika da je riječ o smrti izazvanoj nesretnim slučajem bila je očekivana i, zaključila je, po svoj prilici točna.

Tome se bila i nadala. Rekla je sebi, uz slabašni titraj srama koji je ubrzo iščeznuo, da bi samoubojstvo bila odviše racionalna i znakovita konačna presuda jednom tako uzaludnom životu.

3.

Vožnja taksijem bila je brža nego što je očekivala. U Ulicu Harley stigla je prerano pa je zatražila taksista da stane na kraju ulice, kod Ulice Marylebone, odšetavši potom na zakazani pregled. Bila je iznenađena time koliko je ulica prazna te gotovo sablasnom tišinom koja se nadvila nad tim strogim nizovima kuća iz osamnaestog stoljeća, što se rijetko događalo kada je prolazila tim putem. Gotovo je na svim vratima bila izvješena mesingana pločica s popisom imena, što je potvrđivalo ono što zna svaki Londonac - da se ovdje nalazi samo središte medicinske ekspertize. Negdje iza tih blještavih vrata i prozora s diskretno navučenim zavjesama zacijelo čekaju pacijenti u raznim fazama tjeskobe, bojazni i iščekivanja, nade ili očaja, pa ipak, rijetko bi ugledala ikoga od njih kako stiže ili odlazi. Gdjekoji bi obrtnik ili dostavljač došao i otišao, ali je, osim te iznimke, ulica mogla sačinjavati bilo koji prazni filmski set, koji iščekuje dolazak redatelja, kamermana i glumaca.

Prišavši vratima, proučavala je ploču s imenima. Bila su tu dva kirurga i tri liječnika, a ime koje je očekivala da će ugledati nalazilo se na samome vrhu. G. H. Chandler-Powel, FRCS, FRCS (Plast), 2 MS - posljednja kratica priopćavala je da je kirurg dostigao sam vrh ekspertize i ugleda. Magistar kirurgije. Pomislila je da ta titula lijepo zvuči. Kirurzi- -brijači kojima je dozvole za rad izdavao Henrik VIII. iznenadili bi se kad bi vidjeli koliko je njihova struka napredovala.

Vrata je otvorila mlada žena ozbiljnoga lica, u bijeloj kuti sašivenoj tako da joj lijepo istakne figuru. Bila je privlačna, ali ne na način koji bi odviše odvlačio pozornost, a njezin je osmijeh dobrodošlice bio više prijeteći nego srdačan. Rhoda je pomislila, uzorna učenica. Vođa djevojačke izviđačke patrole. U svakom je završnom razredu bila po jedna takva. Čekaonica u koju su je uveli toliko je bila u skladu s njezinim očekivanjima da je na tren imala dojam da je ondje već boravila. Prostorija

se doimala donekle luksuznom, premda u njoj nije bilo ničega uistinu skupocjenog. Veliki središnji stol od mahagonija, s primjercima časopisa Country Life i Horse and Hound 3 te nešto otmjenijim ženskim magazinima toliko pažljivo poslaganima, kao da je netko htio ljude odvratiti od čitanja, bio je dojmljiv, no ne i elegantan. Različite stolice, neke s uspravnim naslonom, druge, pak, udobnije, izgledale su kao da su nabavljene na rasprodaji iz kakve ladanjske kuće, ali ih se nije rabilo osobito često.

Bakrorezi s prizorima iz lova bili su veliki i dovoljno neugledni da bi suspregnuli pomisao na krađu, a za dvije je masivne vaze na polici kamina Rhoda sumnjala da su autentične.

Nitko od pacijenata, osim nje, ničime nije odavao vrstu ekspertize koja bi im bila potrebna. Kao i obično, mogla ih je diskretno promotriti, znajući da neće biti znatiželjnih pogleda koji bi se dugo zadržali na njoj. Dok je ulazila, letimice su bacili pogled prema gore, međutim, izostala su kratka kimanja glavom u znak pozdrava. Postati pacijentom značilo je odreći se djelića sebe, da biste bili prihvaćeni u jedan sustav koji vas, ma kako blagonaklon bio, na suptilan način lišava inicijative, gotovo i same volje. Sjedili su, pokorno strpljivo, uronjeni svatko u svoj svijet. Sredovječna žena i djevojčica u stolici pokraj nje bezizražajno su zurile u prazno. Djevojčica, koja se dosađivala, zvjeravih očiju, stala je lagano lupkati stopalom po nogama stolice sve dok žena, ne pogledavši je, nije ispružila ruku da bi je smirila.

Nasuprot njima je mladić, koji je u svome službenom odijelu izgledao kao oličenje financijera iz Cityja, izvadio novine Financial Times iz svoje aktovke te se, vješto ih razmotavši, usredotočio na jednu stranicu. Jedna je elegantno odjevena žena tiho prišla stolu, proučavajući magazine da bi se potom, odustavši od ponuđenog, vratila na svoje sjedalo do prozora, nastavivši zuriti u praznu ulicu.

Rhoda nije morala dugo čekati. Ista mlada žena koja ju je uvela unutra joj je prišla, diskretno joj se obrativši te rekavši da će je gospodin ChandlerPowel sada primiti. U njegovoj je struci diskrecija očito započinjala već u čekaonici. Uveli su je u veliku, svijetlu prostoriju s druge strane hodnika. Na dva dvostruka prozora okrenuta prema ulici visjeli su zastori od teškoga lanenog platna te bijela, gotovo prozirna zavjesa, koja je ublažavala zimsko sunce. U prostoriji nije bilo nikakvog pokućstva ili opreme koju je očekivala

da će zateći ondje; bio je to više salon nego ordinacija. U kutu s lijeve strane vrata stajao je atraktivni lakirani paravan ukrašen ruralnim prizorom livada, rijeke i udaljenih planina. Bilo je očito da je star, vjerojatno iz osamnaestog stoljeća. Možda, pomislila je, skriva umivaonik, ili možda čak kauč, iako to baš nije vjerojatno. Bilo je teško ikoga zamisliti da se svlači u ovome kućnom, premda raskošnom ambijentu. Bila su tu i dva naslonjača, svaki s jedne strane mramornoga kamina, i radni stol od mahagonija nasuprot vratima, s dvije stolice uspravnih naslona ispred njega. Jedina se slika, ulje na platnu, nalazila iznad police kamina, prikaz kuće u tudorskome stilu s obitelji iz osamnaestog stoljeća pažljivo raspoređenoj ispred nje, s ocem i dva sina na konjima te s majkom i tri kćeri u kočiji. Na nasuprotnome zidu nalazio se niz bakroreza u boji koji su prikazivali London iz osamnaestog stoljeća. Ti su bakrorezi i ulje na platnu pridonijeli dojmu da je kuća pomalo ostala zarobljena u vremenu.

Gospodin Chandler-Powel sjedio je za stolom i, kada je ušla, ustao je, prišavši joj da bi se rukovao, pokazavši na jednu od dvije stolice. Njegov je stisak bio čvrst, ali munjevit, a njegov dlan hladan. Očekivala je da će nositi tamno odijelo. Umjesto toga, imao je lijepo skrojeno odijelo od kvalitetnog, vrlo svijetloga sivog tvida, što je na paradoksalan način odavalo još i veći dojam službenosti. Našavši mu se sučelice, Rhoda je ugledala čvrsto koščato lice s velikim izražajnim usnama i svjetlosmeđim očima ispod naglašenih obrva. Njegova smeđa kosa, ravna i pomalo nemirna, bila je začešljana preko visoka čela, uz nekoliko pramenova koji gotovo da su padali u njegovo desno oko. Neposredan dojam koji je odavao bila je samouvjerenost i ona je to istoga trena prepoznala: određenu patinu koja je na neki način, premda ne potpuno, bila povezana s uspjehom. Bila je to drugačija vrsta samouvjerenosti od one na koju je kao novinarka bila naviknula: slavnih osoba, očiju uvijek spremnih za sljedećeg fotografa, uvijek pripravnih da zauzmu odgovarajuću pozu; beznačajnika koji su, kako se činilo, znali da je njihova slava medijska inscenacija, prolazna slava koju je moguće održavati jedino očajničkom vjerom u sebe. Čovjek ispred nje posjedovao je unutarnju samopouzdanost osobe na samom vrhu svojega zvanja, sigurnu i nepovredivu. Opazila je i naznaku nadmenosti, ne baš sasvim uspješno prikrivenu, ali je samu sebe uvjerila da je to možda predrasuda. Magistar kirurgije. Tako je i izgledao.

„Došli ste, gospođice Gradwyn, bez uputnice vašeg liječnika opće prakse." Zazvučalo je to kao iznošenje činjenice, ne kao prijekor. Njegov je glas bio dubok i dopadljiv, ali s tračkom provincijskoga dijalekta koji nije mogla identificirati i koji nije očekivala. „Činilo se to gubitkom vremena, i mojega i njegova. Prijavila sam se kao pacijent državnoga osiguranja kod dr. Macintyrea prije nekih osam godina i nikada se nisam morala konzultirati ni s njim ni s kojim od njegovih kolega.

U ordinaciju dolazim samo dvaput na godinu radi mjerenja krvnog tlaka. To najčešće obavlja medicinska sestra." „Poznajem doktora Macintyrea, Porazgovarat ću s njim."

Prišao joj je bez riječi, usmjerivši stolnu svjetiljku tako da joj je njezina jarka svjetlost u potpunosti obasjala lice. Hladnim je prstima dotakao kožu na oba njezina obraza, stisnuvši je tako da se nabrala. laj je dodir bio toliko bezličan da se doimao poput uvrede. Pitala se zašto nije nestao iza paravana da bi oprao ruke, no vjerojatno je, ako je to smatrao neophodnim za preliminarni pregled, to obavio prije nego što je ušla u prostoriju. Na trenutak je, ne dotaknuvši ga, u tišini proučavao ožiljak. Potom je ugasio svjetlo i sjeo za stol. Očiju uprtih u zdravstveni karton ispred sebe, rekao je: „Koliko je vremena prošlo otkako se to dogodilo?"

Iznenadilo ju je način na koji je ovo pitanje bilo sročeno. „Trideset četiri godine." „Kako se to dogodilo?" „Je li to pitanje neophodno?" upitala je. „Nije, ako ranu niste izazvali sami. Vjerujem da niste." „Ne, nisam je izazvala sama." „Dakle, čekali ste trideset i četiri godine da nešto poduzmete u vezi s tim.

Zašto baš sada, gospođice Gradwyn?"

Uslijedila je stanka, nakon koje je rekla: „Zato što mi ožiljak više nije potreban."

Nije na to odgovorio, no ruka kojom je upisivao bilješke u karton je nekoliko sekundi mirovala. Podigavši pogled sa svojih papira, rekao je: „Što očekujete od ove operacije, gospođice Gradwyn?" „Voljela bih da ožiljak potpuno nestane, ali svjesna sam da je to nemoguće. Vjerojatno je ono čemu se nadam tanka crta, a ne ovakva široka, udubljena brazgotina."

„Mislim da bi uz pomoć malo šminke mogla biti gotovo nevidljiva", odgovorio je. „Nakon zahvata vas, bude li nužno, možemo uputiti sestri radi kozmetičkoga prikrivanja. Sestre su vrlo vješte. Iznenađujuće je što je sve moguće postići." „Više bih voljela kada ne bih morala koristiti šminku." „Neće biti potrebno mnogo šminke, možda uopće neće biti potrebna, ali riječ je o dubokom ožiljku. Kao što, pretpostavljam, znate, koža je višeslojna i bit će potrebno otvaranje i rekonstrukcija tih slojeva. Neko vrijeme nakon zahvata, prije nego što zaraste, ožiljak će izgledati crveno i svježe, mnogo gore nego sada. Morat ćemo se pozabaviti i učinkom na nazolabijalnu brazdu, neznatnom obješenošću usnice i vrhom ožiljka koji kut oka zateže prema dolje. Na kraju postupka ubrizgat ću masno tkivo da bih zagladio i korigirao sve eventualne nepravilnosti kontura. No, podrobnije ću vam objasniti što kanim učiniti i pokazati vam skicu kad se budemo vidjeli dan uoči operacije.

Operacija će biti obavljena pod općom anestezijom. Jeste li ikada bili pod anestezijom?" „Ne, ovo će mi biti prvi put." „Anesteziolog će vas primiti prije operacije. Volio bih da obavite neke pretrage, uključujući krvne pretrage i EKG, ali bih radije da ih obavite u bolnici St. Angela's. Ožiljak ćemo fotografirati prije i nakon operacije." „To ubrizgavanje masnog tkiva koju ste spomenuli, o kakvom je masnom tkivu riječ?'' upitala je. „O vašem. Uzet ćemo ga pomoću injekcije iz vašeg trbuha."

Pa naravno, pomislila je, šašavo pitanje. „Jeste li razmislili kada bi vam odgovaralo da to obavite?" upitao je. „Imam privatne krevete u bolnici St. Angelas, ali biste mogli doći i u Cheverellsku kuriju, moju kliniku u Dorsetu, ako vam je draže boraviti izvan Londona. Najraniji termin koji vam mogu ponuditi ove godine je petak, 14. prosinca. To bi onda bilo u kuriji. Bili biste jedna od samo dvije pacijentice, s obzirom da ću zbog božičnih praznika smanjiti količinu posla u klinici." „Radije bih bila izvan Londona." „Gospoda Snelling će vas odvesti u ured nakon ovih konzultacija. Moja će vam tajnica dati brošuru kurije. Sami odlučujete o tome koliko ćete dugo ondje ostati. Šavove ćemo ukloniti najvjerojatnije šestoga dana nakon zahvata, a vrlo malen broj pacijenata nakon operacije ostaje dulje od tjedan

dana. Ako se odlučite za kuriju, dobro bi bilo da nađete vremena za preliminarni jednodnevni posjet ili da ondje prespavate. Volim da pacijenti vide mjesto gdje će biti operirani, ako imaju vremena za to. Uznemirujuće je dospjeti na potpuno nepoznato mjesto." „Postoji li opasnost da rana bude bolna, mislim, nakon operacije?" upitala je. „Ne, ne bi smjela boljeti. Bit će možda malo neugodno i moguća je oveća oteklina. Bude li boljelo, imamo za to lijeka." „Zavoj preko lica?" „Neće biti zavoja. Samo flasterima pričvršćen povoj."

Preostalo je još jedno pitanje koje se nije ustručavala postaviti, iako joj se činilo da zna odgovor. Razlog zbog kojega ga je postavila nije bio strah i nadala se da će on to shvatiti, no, ne mareći odviše i ako ne shvati. „Biste li tu operaciju opisali kao opasnu?" „Pri općoj je anesteziji uvijek prisutan određen rizik. Što se tiče samog zahvata, bit će dugotrajan, delikatan i vjerojatno će biti određenih problema.

To je moja briga, ne vaša. Ne bih operaciju opisao kao opasnu u kirurškome smislu."

Pitala se je li želio sugerirati da su moguće neke druge opasnosti, psihološki problemi koji nastaju uslijed potpune preobrazbe fizičkoga izgleda. Nije ih očekivala. Nosila se s posljedicama ožiljka trideset i četiri godine. Nosit će se i s njegovim nestankom.

Upitao ju je ima li još kakvih pitanja. Odgovorilu je da nema. Ustala je i rukovali su se, a on se prvi put osmjehnuo. Njegovo se lice preobrazilo.

Dodao je: „Moja će vam tajnica poslati termine u kojima vas mogu smjestiti u bolnicu St. Angela s radi pretraga. Hoće li vam to predstavljati problem?

Hoćete li biti u Londonu sljedeća dva tjedna?" „Bit ću u Londonu."

Pošla je za gospođom Snelling prema uredu u stražnjem dijelu prizemlja, gdje joj je jedna sredovječna žena dala brošuru o sadržajima u kuriji i obračunala cijenu, najprije za pripremni posjet koji je, tumačila je, gospodin Chandler-Powell smatrao korisnim za pacijente, koji, međutim, nije obvezan te zatim mnogo veću cijenu same operacije i poslijeoperativna boravka u trajanju od tjedan dana. Rhoda je očekivala da će cijena biti visoka, no realna je cijena nadmašila čak i njezine procjene. Brojke su nesumnjivo bile

povezane s društvenim, a ne sa zdravstvenim pogodnostima. Učinilo joj se da je ženu načula da govori: „Naravno, ja uvijek odlazim u kuriju", kao da je time primljena u kliku povlaštenih pacijenata. Znala je da operaciju može obaviti u okviru zdravstvenoga osiguranja, ali to je uključivalo listu čekanja za slučajeve koji nisu hitni; a željela je i privatnost. Brzina i privatnost su, na svim planovima, postali luksuz.

Otpratili su je van pola sata po dolasku. Preostalo joj je još sat vremena do dogovora u Ivyju. Odlučila je dotamo prošetati.

4.

Ivy je bio odviše popularan restoran da bi jamčio anonimnost, no društvena diskrecija, koja je na svim drugim područjima Rhodi bila važna, nije je nikada zabrinjavala kad je bila riječ o Robinu. U vremenu u kojem je slava iziskivala sve skandaloznije indiskrecije, čak i najočajnija trač-rubrika jedva da bi potratila ulomak na priopćenje da je Rhoda Gradwyn, ugledna novinarka, ručala s muškarcem dvadeset godina mlađim od nje. Navikla je na njega; bio joj je zabavan. Otkrivao joj je područja života koja je željela iskusiti, makar i na posredan način. I žalila ga je. Teško je to mogao biti temelj za prisnost koju ionako nije ćutila. On se povjeravao, ona je slušala.

Pretpostavljala je da joj taj odnos ipak pruža određenu zadovoljštinu jer, zbog čega bi mu inače bila voljna dopustiti da prisvaja čak i zabranjeno područje njezina života? Razmišljajući o tom prijateljstvu, što je činila rijetko, ono se doimalo poput navike koja nije nametala težih obveza nego što bijahu povremeni ručak ili večera o njezinu trošku te kojega bi bilo nespretnije okončati negoli nastaviti, a i oduzelo bi više vremena. Čekao ju je, kao i uvijek, za svojim omiljenim stolom do prozora, stolom koji je ona rezervirala te ga je, ušavši, mogla promatrati nekih pola minute prije nego što je podigao pogled s jelovnika i ugledao je. Kao i uvijek, dojmila je se njegova ljepota. On sam kao da toga nije bio svjestan; pa ipak je bilo teško povjerovati da bi netko toliko egocentričan mogao biti nesvjestan premije koju su mu podarili geni i sudba, ili to ne iskoristiti. Do određene je mjere to i činio, ali se činilo da za to odveć ne mari.

Oduvijek joj je bilo teško povjerovati u ono čemu ju je učilo iskustvo, a to je da muškarci i žene mogu biti fizički lijepi, ali da bez posjedovanja nekih sličnih kvaliteta duha i uma, ta ljepota može biti protraćena na prozaične, glupave ljude ili neznalice. Robinu Boytonu njegov je izgled, pretpostavljala je, pomogao da se upiše na dramsku akademiju, da dobije prve angažmane -

prvo pojavljivanje u televizijskome serijalu koji je mnogo obećavao, ali je okončan nakon tri epizode. Ništa nije bilo duga vijeka. Čak i najpopustljiviji ili najskloniji producent ili redatelj na kraju bi postao frustriran nenaučenim tekstovima uloga ili izostancima s pokusa. Kad je gluma propala, slijedio je niz maštovitih inicijativa, od kojih bi neke možda i bile uspješne da je njegov entuzijazam potrajao dulje od šest mjeseci. Rhoda se odupirala njegovu laskanju ne bi li je privolio da uloži novac u neke od tih zamisli i njezina bi odbijanja podnio bez zamjerki. Međutim, odbijanje ga nijednom nije spriječilo da pokuša iznova.

Ustao je kad je prišla stolu te je, uhvativši je za ruku, uljudno poljubio u obraz. Vidjela je da je boca Meursaulta koju će, naravno, ona platiti, već u posudi za hlađenje, a trećina nje već ispijena.

Rekao je: „Drago mije da te vidim, Rhoda. Kako si se složila s Velikim Georgeom?"

Nikada nisu jedno drugome tepali. Jednom ju je bio nazvao dragom, ali bila je to riječ koju se nikada poslije nije usudio ponoviti. „Veliki George?" reagirala je. „Zar tako zovu Chandler-Powella u Cheverellskoj kuriji?" „Ne pred njim. Djeluješ izvanredno smireno nakon svih tih muka, ali, zapravo, tako djeluješ uvijek. Kako je bilo? Sjedim već dugo ovdje u napetome iščekivanju." „Ništa posebno. Pregledao me. Pogledao mi je lice. Dogovorili smo termin." „Nije li te se dojmio? Obično tako bude." „Njegov izgled jest dojmljiv. Nisam provela s njim dovoljno vremena da bih mogla procijeniti i karakter. Čini se sposobnim. Jesi li naručio?" „Naručujem li ikada prije tvojeg dolaska? No, smislio sam nadahnuti jelovnik za oboje. Znam što voliš. Bio sam maštovitiji glede vina no inače."

Proučavajući vinsku kartu, vidjela je da je bio maštovit i što se tiče cijene.

Jedva su započeli s predjelom, kadli je Robin načeo temu koju je smatrao povodom sastanka. „U potrazi sam za nešto kapitala", rekao je. „Ne mnogo, nekoliko tisuća funti. Riječ je o prvorazrednoj investicijskoj prilici, neznatnom riziku - ma nikakvom zapravo - i zajamčenom povratu sredstava.

Prema Jeremyjevoj procjeni, oko deset posto godišnje. Zanima me jesi li

možda zainteresirana."

Opisao je Jeremyja Coxona kao svojega poslovnog partnera. Rhoda se pitala je li ta osoba bila ikad išta više od toga. Srela ga je svega jednom i ocijenila ga brbljavim no bezopasnim, ali i donekle razboritim. Ako je imao utjecaja na Robina, onda je to vjerojatno bila dobra stvar.

Odgovorila je: „Uvijek sam zainteresirana za nerizično ulaganje sa zajamčenim povratom od deset posto. Čudi me da nisi pretrpan ponudama. O čemu je tu riječ, u tom poslu kojim se bavite ti i Jeremy?" „Riječ je o onome o čemu sam ti pričao na večeri u rujnu. Dakle, stvari su odonda napredovale, ali sjećaš li se osnovne zamisli? Ona je zapravo moja, ne Jeremyjeva, ali smo je zajedno razradili." „Spomenuo si da ti i Jeremy razmišljate o organiziranju nekakvih predavanja o lijepom ponašanju za novopečene bogataše koji su društveno nesigurni. Nekako te baš i ne zamišljam kao učitelja - a još manje kao stručnjaka za bonton." „Ma ja to pokupim iz knjiga. Iznenađujuće je jednostavno. A Jeremy je stručnjak za to, tako da za njega nema problema." „Pa, ne bi li te vaše društvene neznalice to mogle same pronaći u knjigama?" „Vjerujem da bi, ali oni žele da im to prenese živo ljudsko biće. Mi im pružamo samopouzdanje. Za to nas plaćaju. Rhoda, prepoznali smo istinsku tržišnu priliku. Mnoge mlade osobe - točnije, mlade muškarce uglavnom, i to ne samo one bogate - brine to što ne znaju što odjenuti u određenim prigodama, što učiniti izvode li prvi put djevojku u fini restoran. Nisu sigurni kako se valja ponašati u društvu, kako impresionirati šefa. Jeremy ima kuću u četvrti Maida Vale koju je kupio novcem koji mu je ostavila bogata ujna, tako da se trenutačno koristimo tom kućom. Naravno, moramo biti diskretni.

Jeremy nije siguran je li zakonom dopušteno koristiti je za poslovanje.

Strahujemo od susjeda. Jedna od prizemnih soba namještena je kao restoran i koristimo je za uvježbavanje. Nakon nekog vremena, kada steknu samopuzdanje, klijente odvodimo u pravi restoran. Ne ovamo, nego u druge restorane, koji nisu odviše neugledni i gdje nam daju popust. Naravno, plaćaju klijenti. Ide nam prilično dobro i posao se širi, ali nam je potrebna još jedna kuća, ili barem stan. Jeremyju je dojadilo to što mora prepustiti gotovo cijelo prizemlje i što mu dolaze kojekakvi čudni likovi kada želi ugostiti

svoje prijatelje. Zatim ured. Za to je morao preurediti jednu od spavaćih soba. On uzima tri četvrtine zarade zbog kuće, ali znam da misli da je vrijeme da mu platim svoj dio. Nikako ne možemo koristiti moj stan. Znaš kakav je, nije to baš ambijent kakav tražimo. Ionako tamo možda neću biti još dugo.

Stanodavac je postao vrlo nesusretljiv što se tiče najamnine. Kad se napokon preselimo na zasebnu adresu, posao će procvjetati. Onda, što misliš, Rhoda?

Zanima li te?" „O tome čuti, da, no ne i rastati se s dijelom svog novca. No, moglo bi to uspjeti. Suvislije je od većine ideja kojima si se prije zanosio. U svakom slučaju, želim ti sreću." „Znači, tvoj odgovor je 'ne'." „Moj odgovor je 'ne'." „Morat ćeš pričekati na moju oporuku", spontano je dodala. „Draže mi je da moja milostinja bude razdijeljena nakon moje smrti. Lakše je zamisliti rastanak od novca kada ti više neće biti od koristi."

Bila mu je prepisala dvadeset tisuća funta u svojoj oporuci, nedovoljno za financiranje neke od njegovih ekscentričnijih zamisli, ali dovoljno da bi olakšanje radi ikakve ostavštine nadživjelo razočaranje iznosom. Bilo joj je zadovoljstvo promatrati njegovo lice. Osjetila je dozu žaljenja, neugodno nalik sramu, koji je vragolasto izazvala, i time se naslađivala; njegov prvi nalet iznenađenja i veselja, tračak pohlepe u njegovim očima, a potom brzo spuštanje na zemlju. Zbog čega joj je bila potrebna dodatna potvrda onoga što je već znala o njemu? „Tvoj odabir Cheverellske kurije, a ne jednoga od Chandler-Powellovih privatnih kreveta u bolnici St. Angela's je konačan?" upitao je. „Draže mi je biti izvan Londona, ondje ću vjerojatno imati više mira i privatnosti. Planiram preliminarni boravak s noćenjem 27. Kažu da postoji ta mogućnost. Kirurgu je draže da se pacijenti naviknu na ambijent prije nego što ih operira." „Drag je njemu i novac." „I tebi je, Robine, ne budi tako kritičan."

Zadržavši pogled na tanjuru, rekao je: „Razmišljam o tome da posjetim kuriju kada budeš tamo boravila. Pomislio sam da bi ti godili tračevi.

Oporavak je izluđujuće dosadan." „Ne, Robine, tračevi mi neće goditi. Rezervirala sam mjesto u kuriji

posebice zbog toga da bih bila sigurna da će me svi ostaviti na miru.

Predmnijevam da će se tamošnje osoblje pobrinuti da me nitko ne uznemirava. Nije li to i sama svrha tog mjesta?" „Prilično uskogrudno od tebe, s obzirom da sam ti kuriju ja preporučio.

Bi li uopće išla onamo da nije bilo mene?" „Budući da ti nisi liječnik i da se nikada nisi podvrgnuo estetskome zahvatu, nisam sigurna koliko vrijedi tvoja preporuka. Spominjao si kuriju tu i tamo, ali to je sve. Za Georgea Chandler-Powella bila sam čula već i ranije.

Budući da ga smatraju jednim od šest najboljih plastičnih kirurga u Engleskoj, vjerojatno i u Europi, a estetska kirurgija postaje pomodna poput wellness hotela, to ne čudi. Informirala sam se o njemu, usporedila njegove dosadašnje rezultate, posavjetovala se sa stručnjacima i odabrala upravo njega. No, nisi mi rekao na koji si način ti povezan sa Cheverellskom kurijom. Moram to znati, za slučaj da usput spomenem da te poznajem pa da mi se dogodi da se susretnem s okamenjenim pogledima i progonstvom u najgoru spavaonicu." „To bi se moglo dogoditi. Nisam baš njihov omiljeni posjetitelj. Nije da baš boravim u samoj kući - to bi bilo malo pretjerano za obje strane.

Imaju kućicu za posjetitelje, Ružinu kućicu, u kojoj odsjedam. I ja moram platiti, no mislim da je cijena malo previsoka. Ondje čak ne dostavljaju ni hranu. Obično kućicu ne uspijevam rezervirati ljeti, ali teško bi mi mogli dokazati da nije slobodna u prosincu." „Rekao si da si nekakav rod." „Ne Chandler-Powellu. Njegov kirurški asistent, Marcus Westhall, moj je rođak. Asistira pri operacijama i brine se za pacijente kad je Veliki George u Londonu. Marcus ondje živi sa svojom sestrom, Candace, u drugoj kućici.

Ona nema nikakve veze s pacijentima; pomaže u uredu. Ja sam njihov jedini živući rod. Netko bi pomislio da njima to nešto znači." „A ne znači im?" „Morat ću ti ispričati nešto o obiteljskoj povijesti, ako te to ne zamara.

Zadire duboko u prošlost. Nastojat ću biti što kraći. Tiče se novca, naravno." „Najčešće je tako." „To je vrlo žalosna priča o jadnom dječaku, siročetu, koji je bez novčića bačen u svijet. Šteta je time baš sada ganuti tvoje srce. Ne bih htio da u tvoga ukusnog nadjevenog raka padaju slane suze."

„Riskirat ću. Dobro je saznati ponešto o tom mjestu prije nego što odem onamo." „Pitam se što li se krije iza ovog poziva na ručak. Dakle, ako želiš ići tamo pripremljena, došla si pravoj osobi. Itekako vrijedi cijene dobra zalogaja."

Govorio je bez ogorčenja, no njegov je osmijeh bio ironičan. Prisjetila se da ga nije pametno podcjenjivati. Nikada prije nije pričao o povijesti svoje obitelji ili o svojoj prošlosti. Za čovjeka tako spremna iznositi pojedinosti iz svojega svakodnevnog života, svoje male uspjehe i češće poraze u ljubavi i poslu, koje bi obično prepričavao s humorom, bio je neobično nesklon pričanju o svome ranom životu. Rhoda je nagađala da je njegovo djetinjstvo možda bilo vrlo nesretno i da bi ta rana trauma, od koje se nitko u potpunosti ne oporavi, mogla biti uzrokom njegove nesigurnosti. Budući da na njegovo povjeravanje nije namjeravala odgovoriti jednakom iskrenošću, ništa je nije nagonilo na čačkanje po njegovu životu. Međutim, bilo je stvari u vezi sa Cheverellskom kurijom koje bi bilo korisno znati unaprijed. U kuriju će doći kao pacijentica i za nju je to podrazumijevalo ranjivost te određenu fizičku i emocionalnu podložnost. Stići ondje neobaviještena značilo bi dovesti se u nezavidan položaj u samom startu.

Rekla je: „Pričaj mi o svojim rođacima." „Dobro su situirani, barem prema mojim standardima, a uskoro će postati vrlo bogati po svačijim standardima. Njihov je otac, moj ujak Peregrine, umro prije devet mjeseci i ostavio im oko osam milijuna funti, On ih je naslijedio od svojega oca, Theodorea, koji je umro svega nekoliko tjedana prije njega. Theodore je bio zaslužan za obiteljsko bogatstvo. Vjerojatno si čula za Početnicu iz latinskog T, R. Westhalla i za Prve korake u učenju grčkog - tako nekako. Nisam se i sam s njima susreo, nisam pohađao takvu vrstu škole. Uglavnom, ti su udžbenici, postanu li standardizirani, posvećeni dugotrajnom upotrebom, nevjerojatno unosni. Neprestano se tiskaju. A stari je frajer znao s novcem. Imao je žicu za njegovo zgrtanje."

Rhoda reče: „Iznenađuje me što će tvoji rođaci naslijediti toliko mnogo novca, s obzirom na dvije smrti u tako kratkom vremenskom razmaku, oca i djeda. Porezi na nasljedstvo zacijelo su bili užasni." „Stari djed Theodore je mislio na to. Rekao sam ti da je mudro postupao s novcem. Uzeo je neku vrstu osiguranja prije nego što se posljednji put

razbolio. Uglavnom, novac je tu. Dobit će ga čim oporuka postane pravovaljana." „A ti bi volio dobiti jedan dio." „Iskreno, mislim da zaslužujem dio. Theodore Westhall je imao dvoje djece, Peregrinea i Sophie. Sophie je bila moja majka. Njezin otac nije nikada bio osobito blagonaklon prema njezinoj udaji za Keitha Boytona, zapravo vjerujem da ju je nastojao spriječiti. Smatrao je da je Keith koristoljubiva, indolentna ništarija koju zanima jedino obiteljsko bogatstvo, a u toj procjeni, iskreno govoreći, vjerojatno nije mnogo ni pogriješio. Jadna mama je umrla kad mi je bilo sedam godina. Mene je podigao - ma, više me navlačio uokolo - moj otac. Uglavnom, na kraju je od toga odustao i otpravio me u onaj užas od internata. Malčice bolji u odnosu na one koje opisuje Dickens, ali ne mnogo bolji. Jedno dobrotvorno društvo plaćalo je troškove, koliki god da su bili. To nije bila škola za ljepuškastog dječaka, osobito ne za onoga kojemu je oko vrata visjela etiketa siročeta."

Robin je grčevito stezao čašu s vinom kao da drži granatu, a članci prstiju su mu pobijeljeli. Na tren, Rhoda se prepala da će se čaša rasprsnuti u njegovim rukama. Zatim je olabavio stisak, nasmiješio joj se i prinio čašu usnama, rekavši: „Od vremena mamine udaje obitelj je prekinula sve veze s Boytonima. Westhallovi nikad ne zaboravljaju i nikad ne praštaju." „Gdje je on sada, tvoj otac?" „Iskreno, Rhoda, nemam blagog pojma. Odselio je u Australiju kad sam dobio stipendiju za dramsku akademiju. Odonda se nismo čuli. Možda se oženio, možda je i umro, a možda oboje. Nismo nikada bili osobito bliski.

Nije nam čak ni financijski pomagao. Jadna mama naučila je pisati na stroju te je odlazila zaraditi bijednu plaću u daktilobiro.

Neobičan izraz, daktilobir. Mislim da toga više nema. Jadna mama je bila vrlo smušena osoba." „Nisi li rekao da si bio siroče?" „Moguće je da jesam. U svakom slučaju, ako moj otac i nije mrtav, uopće nije prisutan. U osam godina od njega nisam dobio ni razglednicu. Ako nije mrtav, onda živi nekim drugim životom. Bio je petnaest godina stariji od moje majke, tako da mu je sada više od šezdeset." „Znači, nije izgledno da će se pojaviti i zahtijevati financijsku pomoć u ime nasljedstva?"

„Pa, ne bi je dobio ni da to učini. Nisam vidio oporuku, no kad sam nazvao obiteljskoga odvjetnika - samo iz znatiželje, shvaćaš - rekao je da mi neće dati njezinu kopiju. Rekao je da kopiju mogu dobiti tek kad oporuka postane pravovaljana. Mislim da se neću zamarati s tim. Westhallovi bi prije ostavili novac azilu za mačke nego nekome od Boytona. Moje se potraživanje temelji na pravdi, ne na zakonitosti. Njihov sam rođak. Kontaktirao sam s njima. Imaju više nego dovoljno novca i bit će vrlo bogati nakon proglašenja pravovaljanosti oporuke. Neće im se ništa dogoditi pokažu li sada malo velikodušnosti.

Zato i odlazim onamo. Želim ih podsjetiti na to da postojim. Ujak Peregrine nadživio je djeda za samo trideset pet dana. Kladim se da je stari Theodore odolijevao koliko god je mogao, sve s nadom da će nadživjeti svojega sina. Ne znam što bi se dogodilo da je ujak Peregrine umro prvi, ali, bez obzira na pravne komplikacije, ja ništa ne bih dobio." „Tvoji rođaci su zacijelo bili itekako nestrpljivi", primijetila je Rhoda. „Postoji klauzula u svim oporukama, koja kaže da nasljednik mora ostavitelja nadživjeti za dvadeset osam dana da bi ga mogao naslijediti. Pretpostavljam da su se itekako pobrinuli za to da otac poživi - odnosno, ako je uistinu poživio tih ključnih dvadeset osam dana. Možda su ga ubacili u zamrzivač i odgovarajućeg ga dana izvadili urednog i svježeg. To je zaplet jedne knjige pisca detektivskih romana, Cyrila Harea. Mislim da se zove Prerana smrt, no moguće je da je izvorno objavljena s drugačijim nazivom. Ne sjećam se baš svega. Čitala sam je prije mnogo godina. Bio je to profinjen pisac."

Robin je šutio i Rhoda je primijetila da je natočio vino kao da su mu misli negdje drugdje. Moj Bože, shvaća li on uistinu tu glupost ozbiljno?, bijaše njezina sljedeća misao koja ju je zabavila, ali i donekle zabrinula. Ako shvaća i ako svoje zamisli počne provoditi u djelo, takva bi optužba vrlo lako mogla dovesti do prekida svih veza s njegovim rođacima. Malo se koja objeda, pomislila je, mogla mjeriti s optužbom za prijevaru koja bi mu zauvijek zatvorila vrata Ružine kućice i Cheverellske kurije. Na roman je pomislila slučajno i spomenula ga je bez prethodna razmišljanja, Pomisao da bi njezine riječi mogao shvatiti ozbiljno bila je bizarna, „Ideja je blesava, naravno", dodao je, kao da je odbacuje. „Naravno da jest. Možeš li zamisliti Candace i Marcusa Westhalla kako dolaze u bolnicu dok im otac leži na samrti, inzistiraju na tome da ga odvedu

kući te ga u trenutku njegove smrti ubacuju u prikladan zamrzivač, da bi ga potom nakon dvadeset osam dana izvadili van ne bi li ga otopili?" „Ne bi morali ići u bolnicu. Candace ga je njegovala kod kuće tijekom posljednje dvije godine. Dva su starca, djed Theodore i ujak Peregrine, boravila u istome staračkom domu blizu Bournemoutha, no bili su takva gnjavaža za osoblje da su odlučili da jedan od njih mora otići. Peregrine je zahtijevao da ga Candace primi k sebi i ondje je ostao sve do samoga kraja, a o njemu je skrbio senilni mjesni liječnik opće prakse. Nisam ga uopće viđao te posljednje dvije godine. Odbijao je sve posjete. Moglo je upaliti."

Rhoda je rekla: „Ne bih baš rekla. Reci mi nešto o ostalim ljudima iz kurije, osim o rođacima. Barem o glavnom osoblju. Koga bih trebala upoznati?" „Dakle, tu je Veliki George, naravno. Zatim, tu je šefica njegovateljske službe, sestra Flavia Holland - vrlo je seksi za one koji se pale na uniforme.

Ne bih te zamarao s ostalim njegovateljskim osobljem. Većina njih dolazi automobilom iz Warehama, Bournemoutha ili Poolea. Anesteziolog je bio savjetnik u Nacionalnom zdravstvenom osiguranju koji je u zdravstvenoj službi izdržao koliko je mogao, a zatim se povukao u ugodnu malu kuću na dorsetsku obalu. Honorarni posao u kuriji vrlo mu odgovara. Onda, što je zanimljivije, tu je i Helena Haverland, djevojački Cressett. Nazivaju je općom upraviteljicom, a to pokriva gotovo sve: od održavanja kuće do nadziranja knjiga. U kuriju je došla nakon razvoda, prije šest godina.

Zanimljiva je stvar u vezi s Helenom njezino prezime. Njezin otac, Sir Nicolas Cressett, prodao je kuriju Georgeu nakon Lloydsova fijaska. Bio je u pogrešnom konzorciju i sve izgubio. Kad je George dao oglas za mjesto opće upraviteljice, Helena Cressett se javila na oglas i dobila posao. Neka osoba osjetljivija od Georgea ne bi je zaposlila. No, dobro je poznavala kuću i pobrinula se za to da postane nezamjenjiva, što je pametno od nje. Nije mi sklona." „Kako nerazborito od nje." „Pa je, nije li? Ali mislim da ona zapravo nije sklona nikome. Ima tu i ponešto obiteljske taštine. Ipak je njezina obitelj posjedovala kuriju gotovo četiri stotine godina. O, moram još spomenuti i kuhara i kuharicu, Deana i Kim Bostock. George ih je zacijelo ugrabio iz nekoga kvalitetnog restorana, vele mi da je hrana odlična, ali me nikada nisu pozvali da je kušam. Zatim je

tu gospoda Frensham, Helenina negdašnja guvernanta, zadužena za vođenje poslovanja, Udovica je anglikanskoga svećenika, a tako i izgleda, tako da je to gotovo kao da uokolo hoda neugodna javna savjest na dvije noge, uhodeći ljude ne bi li ih upozorila na njihove grijehe. Tamo je i jedna čudna djevojka koju su negdje pokupili, Sharon Bateman, koja je neka vrsta pomoćnice i koja obavlja kojekakve poslove u kuhinji i za gospođicu Cressett. Vucara se uokolo noseći poslužavnike. To bi bilo sve što bi te trebalo zanimati." „Otkud znaš sve to, Robine?" „Jer imam otvorene oči i uši, a i pijem s mještanima u seoskom pubu, Cressett Armsu. Jedini ja to činim. Nerado tračaju s neznancima. Suprotno općem vjerovanju, mještani to ne rade. Ali pokupim tu i tamo kakvu nesmotrenu pikanteriju za usputnih ćaskanja. Obitelj Cressett je krajem sedamnaestog stoljeća bila u opakoj svađi s mjesnim pastorom i potom njezini članovi više nisu išli u crkvu. Selo se priklonilo pastoru i zavada se, kako to često biva, nastavila i u sljedećim stoljećima. George ChandlerPowell nije ništa poduzeo da bi premostio jaz. Zapravo mu to i odgovara.

Pacijenti dolaze k njemu jer žele privatnost i ne želi da se o njima mnogo brblja u selu. Nekolicina seoskih žena dolazi u kuriju kao dio tima za čišćenje, no većina osoblja dolazi iz udaljenijih mjesta. Valja još spomenuti i starog Moga - gospodina Mogworthyja. Radio je kao vrtlar-nadstojnik za Cressettove i George ga je zadržao. On je pravo vrelo informacija ako znaš kako ih iz njega izvući." „Ne vjerujem." „Što ne vjeruješ?" „Ne vjerujem da postoji takvo ime. Zvuči kao izmišljeno. Nitko se ne može zvati Mogworthy." „On se zove. Kaže mi da je postojao pastor takvog prezimena u crkvi Svetog Trojstva u Bradpoleu, krajem petnaestog stoljeća. Mogworthy tvrdi da je njegov potomak." „Teško da je to moguće. Ako je prvi Mogworthy bio svećenik, onda je morao biti rimokatolik i prakticirati celibat." „Onda potječe iz iste obitelji. Uglavnom, i on je tamo. Prije je stanovao u kućici koju sada koriste Marcus i Candace, ali George je htio tu kućicu pa ga je izbacio iz nje. Sada živi sa svojom postarijom sestrom u selu. Da, Mog je pravo vrelo informacija. Dorset je pun legendi; većina njih su jezovite, a Mog

je stručnjak za njih. On se zapravo nije rodio u grofoviji Dorset. Svi njegovi preci jesu, ali njegov se otac preselio u Lambeth prije njegova rođenja.

Navedi ga da ti priča o cheverellskom kamenju." „Nikad čula za njih." „O, čut ćeš, bude li tamo Mog. A nemoguće je promašiti kamenje, Riječ je o neolitskom krugu u polju tik do kurije. Pripovijest je prilično jezovita." „Ispričaj mi je." „Ne, prepustit ću to Mogu ili Sharon. Mog veli da je ona opsjednuta tim kamenjem."

Konobar je servirao glavno jelo, a Robin je ušutio, razmišljajući o hrani uz zadovoljno odobravanje. Rhoda je osjetila da njegovo zanimanje za kuriju blijedi. Razgovor je postao nepovezan, njegove su misli očito bile negdje drugdje, sve dok nisu stali piti kavu. Tada je svrnuo pogled na nju i ona je iznova bila osupnuta dubinom i jasnoćom njegovih gotovo neljudski plavih očiju. Snaga njegova usredotočena pogleda bila je uznemirujuća. Ispruživši ruku preko stola, rekao je: „Rhoda, dođi do mojega stana danas popodne.

Sada. Molim te. Važno je. Moramo razgovarati." „Pa, razgovarali smo." „Većinom o tebi i o kuriji. Ne o nama." „Zar te Jeremy ne očekuje? Ne biste li ti i on trebali svoje klijente poučavati o tome kako se nositi sa zastrašujućim konobarima i s otvaranjem buteljiranoga vina?" „Oni koje ja podučavam dolaze većinom navečer. Molim te, Rhoda."

Sagnula se da podigne svoju torbu. „Žao mi je, Robine, ali to nije moguće. Moram još mnogo toga obaviti prije odlaska u kuriju." „Ma, moguće je, uvijek je moguće. Hoćeš reći da ne želiš doći?" „Moguće je, ali sada mi to nije zgodno. Porazgovarajmo nakon operacije." „Tada bi moglo biti prekasno." „Prekasno za što?" „Za mnogo toga. Zar ne vidiš da se užasavam toga da bi me mogla odbaciti? Spremaš se na veliku promjenu, nije li tako? Možda se kaniš riješiti još nečega osim ožiljka," Bilo je to prvi put tijekom šest godina njihova druženja da je itko od njih takvo što spomenuo. Tabu koji je među njima uvijek bio prešućivan time je

bio prekršen. Listajući od stola i plativši račun, trudila se da njezin ton ne postane uvredljiv. Rekla je, ne pogledavši ga: „Žao mi je, Robine, ali razgovarat ćemo nakon operacije. Idem taksijem natrag do Cityja. Želiš li da te nekamo odbacim?" To je bilo uobičajeno. Robin nije nikada koristio podzemnu željeznicu.

Ta je riječ, shvatila je, loše odabrana. Odmahnuo je glavom ne odgovorivši i u tišini je pratio do vrata. Vani, okrenuvši jedno drugome leđa da bi svatko krenuo svojim putem, odjednom je rekao: „Kada kažem 'zbogom', uvijek se plašim da tu osobu možda neću više vidjeti. Kad bi moja majka odlazila na posao, gledao bih je kroz prozor. Užasavala me pomisao da se možda nikada neće vratiti kući. Događa li se to tebi ikada?" „Ne, osim ako se ne rastajem s osobom starijom od devedeset godina koja je krhkoga zdravlja ili pati od neizlječive bolesti. Za mene ne vrijedi ni jedno ni drugo."

Međutim, kada su se napokon rastali, zastala je, prvi put se okrenuvši da bi ga promotrila dok se udaljava, sve dok nije nestao iz vidokruga. Nije osjećala strah od operacije, niti ikakav nagovještaj smrti. Gospodin ChandlerPowell je rekao da je uvijek prisutan određeni rizik pri općoj anesteziji, ali u rukama stručnjaka taj je rizik mogla isključiti. No ipak, kada je Robin nestao a ona se okrenula na drugu stranu, na tren je s njim podijelila njegov iracionalni strah.

5.

U četrnaest sati, u utorak 27. studenoga, Rhoda je bila spremna poći u svoj prvi posjet Cheverellskoj kuriji. Sve je svoje neobavljene poslove obavila i dovršila na vrijeme, kao i uvijek. Nikada se nije mogla prisiliti da napusti svoj dom, čak ni na jednu noć, a da tome nije prethodilo predano čišćenje, pospremanje, pražnjenje kanti za smeće, stavljanje pod ključ dokumenata u njezinoj radnoj sobi te konačna provjera unutrašnjih vrata i prozora. Ma gdje da je stanovala, to je mjesto moralo biti besprijekorno prije nego što bi ga napustila, kao da bi joj takva pedantnost mogla jamčiti siguran povratak.

Bili su joj poslali upute za vožnju do Dorseta, zajedno s brošurom o kuriji, ali je, kao i svaki put kad je morala voziti nepoznatom rutom, označila put na autokarti koju bi odložila na komandnu ploču. Jutro je na mahove bilo sunčano, ali je, unatoč njezinu kasnu polasku, izlazak iz Londona bio spor i nakon gotovo dva sata, sišla je s autoceste M3 i našla se na cesti za Ringwood. Već se bilo mračilo i uz to su započeli žestoki naleti vjetra praćeni kišom, koji su ubrzo prerasli u pravi pljusak. Brisači stakla, koji su mlatarali poput kakvih živih stvorova, nisu se mogli oduprijeti potopu. Jedino što je vidjela ispred sebe bio je bljesak svjetala njezina automobila na mreškavoj vodi koja se ubrzano pretvarala u malenu bujicu. Tek gdje-kad bi ugledala svjetla drugog vozila. Bilo je beznadno nastojati dalje voziti, stoga se zagledala kroz vodeni zid ne bi li ugledala kakav travnati obrub uz cestu, na kojem bi se mogla sigurno zaustaviti. Za nekoliko je minuta oprezno zašla na nekoliko metara ravne površine ispred masivnih dvorišnih vrata neke farme.

Ondje barem nije prijetila opasnost od skrivenog jarka ili mekanoga blata u koje kotači lako upadnu. Ugasila je motor i slušala kišu gdje lupeta po krovu poput tuče metaka. Pod tim je naletom metalna tišina koja je vladala u njezinu BMW-u odijeljena od svijeta, dodatno pojačavala vanjsku buku.

Znala je da se iza podšišanih nevidljivih živica protežu neki od najljepših krajolika u Engleskoj, no sada joj se činilo da je zatočena unutar nekoga nepoznatog i prijetećeg prostranstva. Isključila je mobitel, kao i uvijek, s olakšanjem. Nitko na svijetu nije znao gdje se nalazi ili kako do nje doprijeti.

Nikakva vozila nisu onuda prolazila i, zureći kroz vjetrobran, vidjela je kroz njega jedino nejasna, treperava svjetla udaljenih kuća. Obično je voljela tišinu i uspijevala je obuzdati svoju maštu. Razmišljala je o predstojećoj operaciji bez bojazni, istodobno priznajući da ipak ima određenoga racionalnog razloga za zabrinutost; opća anestezija uvijek za sobom povlači određen rizik. No, sada je bila svjesna nelagode koja je bila ozbiljnija od zabrinutosti zbog uvodnog posjeta ili zbog operacije koja će potom uslijediti.

Ta je nelagoda, shvaćala je, bila odviše nalik praznovjerju, kao da je neka njoj ranije nepoznata stvarnost, ili pomak u svijesti, postupno nametala svoju prisutnost i zahtijevala da bude primijećena.

Nije imalo smisla slušati glazbu jer bi se morala nadjačavati s bukom oluje te je Rhoda spustila sjedalo i sklopila oči. Sjećanja su joj, neka starija a neka novijega datuma, nesputano navrla u misli. Iznova je u mislima proživljavala jedan svibanjski dan prije sedam mjeseci koji ju je i naveo na ovo putovanje i doveo je na ovaj dio puste ceste. Pismo njezine majke prispjelo je među hrpom nezanimljivih pošiljaka: okružnica, poziva na konferencije kojima nije kanila nazočiti, računa. Pisma njezine majke bila su još i rjeđa od njihovih kratkotrajnih telefonskih razgovora i Rhoda je podigla kuvertu, četvrtastiju i deblju od onih kakve je njezina majka inače koristila, donekle sluteći da se možda zbiva nešto loše - bolest, problemi s majčinom kućom, potreba za njezinom nazočnošću. Međutim, bila je riječ o pozivu na vjenčanje. Sama je pozivnica, otisnuta kićenim slovima uokvirenima sličicama svadbenih zvona, obznanjivala da gospođa Ivy Gradwyn i gospodin Ronald Brown žele da im se njihovi prijatelji pridruže da bi proslavili vjenčanje. Naznačeni su datum, termin te crkva i hotel u kojem će gosti biti dočekani na recepciji. Poruka ispisana rukopisom njezine majke poručivala je: Molim te da dođeš ako možeš, Rhoda. Nisam sigurna jesam li spomenula Ronalda u svojim pismima. On je udovac, a njegova je supruga bih moja vrh dobra prijateljica. Vrlo bi te rado upoznao.

Rhoda se prisjetila svojih emocija, iznenađenja popraćena olakšanjem, zbog kojega se malo posramila, nade da bi to vjenčanje moglo dokinuti dio

njezine odgovornosti prema majci, umanjiti Osjećaj krivice zbog neredovitih pisama i telefonskih poziva i još rjeđih susreta. Susrele su se kao dvije učtive no oprezne neznanke još uvijek opterećene svime onime što nisu mogle izgovoriti, sjećanjima koja nipošto nisu željele probuditi. Rhoda se nije sjećala da je ikada čula za Ronalda i nije ga imala želje upoznati, no bila je riječ o pozivu koji je bila obvezna prihvatiti.

Sada je svjesno nanovo proživljavala taj sudbonosni dan koji je obećavao jedino dosadu koju je valjalo bespogovorno podnijeti, dan koji je, međutim, doveo do ovoga kišom šibanog trenutka te svega što je potom uslijedilo. Bila je krenula na vrijeme, no jedan se kamion prevrnuo a njegov teret rasuo po cesti i, kada je stigla do crkve, sablasne viktorijansko-gotičke građevine, začula je piskutavo, nesigurno pjevanje vjerojatno zadnje crkvene pjesme.

Pričekala je u kolima malo niže niz ulicu dok se nije pojavilo mnoštvo, mahom osobe srednje i starije dobi. Dovezla su se kola ukrašena bijelom vrpcom, no bila je predaleko da bi mogla vidjeti svoju majku ili mladoženju.

Krenula je za kolima, uz ostale koji su napuštali crkvu, do hotela koji se nalazio nekih šest kilometara dalje niz obalu, edvardijanske građevine, načičkane tornjićima, s bungalovima sa svake strane i golf-terenom u pozadini. Obilje tamnih greda na pročelju odavalo je namjeru arhitekta da građevina bude u pseudotudorskom stilu, ali ga je zavela pretjerana samouvjerenost te je dodao još i središnju kupolu i neoklasicistička ulazna vrata.

Hotelsko predvorje odisalo je ozračjem davno izblijedjele otmjenosti, zavjese od crvenog damaska gizdavih nabora djelovale su kao da su uprljane višedesetljetnom prašinom. Rhoda se pridružila bujici gostiju koji su se, pomalo nesigurno, primicali prostoriji u stražnjem dijelu koja je objavljivala svoju namjenu pločom na kojoj je bilo otisnuto upozorenje: Dvorana za prijeme, raspoloživa za privatne zabave. Na tren je kolebljivo zastala na ulazu, a potom ušla, istog trena spazivši majku. Stajala je ondje s mladoženjom, okružena manjom skupinom žena koje su ćaskale. Rhodin ulazak prošao je gotovo nezapaženo, no ona se progurala kroz njih i ugledala majčino lice gdje se razvlači u stidljivi osmijeh. Prošle su četiri godine od njihova posljednjega susreta, no djelovala je mlađe i sretnije; nakon nekoliko trenutaka, pomalo neodlučno, poljubi Rhodu u desni obraz da bi se potom okrenula čovjeku koji je stajao do nje. Bio je star - Rhoda je zaključila da mu

je barem sedamdeset - podosta niži od njezine majke, blagoga, ugodnoga lica zaobljenih obraza, no napetog. Doimao se malo zbunjenim i Rhodina je majka morala dvaput ponoviti njezino ime prije nego što se nasmiješio i pružio ruku. Uslijedilo je sveopće upoznavanje. Gosti su odlučno ignorirali ožiljak.

Nekolicina razigrane djece hrabro je zurilo u nj prije nego što su uz viku istrčala van kroz francuske prozore da bi se igrala. Rhoda je zapamtila dijelove razgovora. „Tvoja majka te tako često spominje." „Vrlo je ponosna na tebe." „Dobro je da si toliko napredovala." „Prekrasan dan za ovu priliku, zar ne? Lijepo ju je vidjeti tako sretnu."

Hrana i posluga bili su bolji nego što je očekivala. Stolnjak na dugačkome stolu bio je besprijekoran, šalice i tanjuri su blistali, a njezin je prvi zalogaj potvrdio da je šunka na sendvičima savršeno svježa. Tri sredovječne žene odjevene kao služavke dvorile su ih uz razoružavajuću vedrinu.

Iz golemog se čajnika točio jaki čaj, a nakon kraćeg došaptavanja između nevjeste i mladoženje, Iz bara su donesena raznovrsna pića. Razgovor, koji je dotad bio tih, kao da su upravo nazočili pogrebu, postao je živahniji, uz podizanje čaša, od kojih su neke sadržavale tekućinu otrovnih boja. Nakon poduljeg, nervoznog pregovaranja između Rhodine majke i pipničara, unesene su čaše za šampanjac uz određenu pompu. Spremala se zdravica.

Trebao ju je održati pastor koji je vodio i obred vjenčanja, crvenokosi mladić koji je sada, skinuvši mantiju, nosio svećenički ovratnik te sive hlače i sportski sako. Blago je zamahnuo zrakom kao da želi obuzdati žamor te je nakon toga održao kratki govor. Ronald je navodno bio crkveni orguljaš i neki su zbijali usiljene šale da bi njih dvojica trebali odbaciti inhibicije i ostatak života provesti zajedno u slozi, a mogle su se čuti i male, bezazlene dosjetke kojih se sada više nije mogla prisjetiti, a na koje su hrabriji uzvanici reagirali smetenim smijehom.

Oko stola je vladala gužva tako da se Rhoda, s tanjurom u ruci, pomaknula k prozoru, sretna zbog trenutka kad joj gosti, očito ogladnjeli, po svoj prilici neće prilaziti. Promatrala ih je uživajući u mješavini kritičkoga promatranja i zabavne podrugljivosti - muškarce u najboljim odijelima, koja su sada bila malo nategnuta preko okruglih trbuha i sve širih leđa; žene koje su se očito potrudile, uočivši priliku za novu opravu. Većina je njih, poput

njezine majke, nosila ljetne haljine s cvjetnim uzorkom i odgovarajuće jakne, a njihovi su slamnati šeširi pastelnih boja nezgrapno sjedili na novouređenim frizurama. Vjerojatno bi, pomislila je Rhoda, slično izgledale i u tridesetim ili četrdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Uznemirila ju je nova i neugodna emocija, mješavina žaljenja i bijesa. Pomislila je: Ne pripadam ovdje, niti se ja osjećam ugodno s njima niti oni sa mnom. Njihova nespretna učtivost ne može premostiti jaz među nama. Međutim, odavde potječem, ovo su moji ljudi, viša radnička klasa koja se stapa sa srednjom klasom, ta bezoblična zanemarena skupina koja se borila u britanskim ratovima, koja je plaćala poreze, pridržavala se onoga što je preostalo od njihovih tradicija. Doživjeli su i to da se s njihovim prostodušnim domoljubljem sprdaju; njihovu se moralnost prezire, njihove ušteđevine devalviraju. Nisu izazivali nikakve nevolje. Milijuni funti državnoga novca nisu se redovito slijevali u njihove četvrti zato što se netko nadao da će ih podmićivanjem, ulagivanjem ili prisilom natjerati na građansku poslušnost. Kad bi prosvjedovali zbog toga što su njihovi gradovi postali neprepoznatljivi - a njihovu se djecu podučava u školama u kojima devedeset i pet posto djece ne govori engleski - tada bi im o smrtnom grijehu rasizma držali prodike oni čije su materijalne prilike bile povoljnije i izdašnije. Budući da nisu imali računovođe koji bi ih zaštitili, bili su krave muzare grabežljivoga poreznog sustava. Nije se razvila nikakva unosna industrija društvene brige i psihološke anailize koja bi analizirala i oprostila im njihove manjkavosti zbog zakinutosti ili neimaštine.

Možda bi trebala pisati o njima prije nego što napokon raskrsti s novinarstvom, no bilo joj je jasno da zbog zanimljivih i unosnih izazova koji su je čekali to nikada neće učiniti. Za njih nije bilo mjesta u njezinim planovima za budućnost, baš kao što ga nije bilo ni u njezinu životu.

Posljednje čega se sjećala bilo je da ona i majka stoje u ženskoj garderobi promatrajući svoje profile u dugačkom ogledalu iznad vaze s umjetnim cvijećem.

Majka je rekla: „Svidjela si se Ronaldu, sigurna sam u to. Drago mi je što si došla." „I meni je drago. I on se meni svidio. Nadam se da ćete oboje biti vrlo sretni." „Sigurna sam da hoćemo. Sada se poznajemo već četiri godine. Njegova je supruga pjevala u zboru. Imala je prekrasan alt - zapravo neobičan za ženu.

Ron i ja uvijek smo se dobro slagali. Vrlo je pažljiv." Zvučala je samozadovoljno. Zureći kritički u ogledalo, namjestila je šešir.

Rhoda je rekla: „Da, djeluje pažljiv." „O, jest pažljiv. S njim nema problema. Osim toga, znam da bi Rita to željela. Više-manje mi je to natuknula prije nego što je umrla. Ronu samoća nikada nije odgovarala. Bit će nam dobro - hoću reći, neće nam nedostajati novca. Prodat će svoju kuću i preseliti se k meni. To se čini razumnim sada kad mu je sedamdeset godina. Tako da, što se tiče onoga trajnog naloga koji si otvorila - petsto funti na mjesec - možeš ga zatvoriti, Rhoda." „Draže mi je da ostane kao dosad, osim ako Ronaldu to ne smeta." „Nije riječ o tome. Malo dodatnog novca uvijek dobro dođe. Jednostavno sam mislila da bi mogla i sama zatrebati taj novac."

Okrenula se i dotaknula Rhodin lijevi obraz, dodirnuvši ga tako nježno da je Rhoda osjetila tek prste kako blago trepere uz ožiljak. Sklopila je oči, natjeravši se da ne ustukne. Nije ustuknula.

Njezina je majka rekla: „Nije on bio loš čovjek, Rhoda. Krivo je piće. Ne bi ga trebala osuđivati. Bila je riječ o bolesti, zapravo te volio. Onaj novac koji ti je slao nakon što si otišla od kuće - nije ga bilo lako nabaviti. Na sebe nije trošio ništa."

Osim na piće, pomislila je Rhoda, ne izrekavši misao naglas. Nije nikada zahvalila ocu na tih pet funti tjedno, nije nijednom razgovarala s njim nakon odlaska od kuće.

Glas njezine majke kao da je dopirao niotkuda. „Sjećaš li se onih šetnji parkom?"

Prisjetila se šetnji parkom u predgrađu - pri kojima se uvijek činilo kao da je jesen, ravnih šljunčanih staza, pravokutnih ili okruglih cvjetnih gredica načičkanih neusklađenim bojama dalija, cvijeća koje je mrzila - kako hoda uz oca dok oboje šute. „Bio je u redu kada nije pio", rekla je Rhodina majka. „Ne pamtim ga dok nije pio." Je li te riječi izgovorila naglas ili tek u mislima? „Nije mu bilo lako dok je radio za vijeće. Znam da mu se posrećilo kad je dobio taj posao nakon što je dobio otkaz u odvjetničkoj tvrtki, ali taj ga je posao bio nedostojan. Bio je bistar, Rhoda, od njega si naslijedila svoju

pamet. Dobio je stipendiju za sveučilište i diplomirao s pohvalnicom." „Želiš reći, diplomirao je s pohvalom?" „Čini mi se da je tako rekao. Nema veze, to znači da je bio bistar. Zato je bio tako ponosan kad si se upisala u gimnaziju." „Nisam imala pojma da je pohađao sveučilište. Nije mi to nikada rekao." „Pa, nije ti ni želio reći. Mislio je da te to ne zanima. Nije volio mnogo pričati, barem ne o sebi."

Nitko od njih to nije volio. Izljevi nasilja, nemoćan bijes, sram... učinili su svoje, ostavivši traga na sve troje. Sve ono bitno bilo je neizgovorljivo.

Promatrajući majčino lice, Rhoda se zapitala kako da sada s tim otpočne.

Pomislila je da majka ima pravo. Zasigurno ocu nije bilo lako nabavljati onih pet funti iz tjedna u tjedan. Novac bi stizao uz nekoliko riječi, ponekad ispisanih nesigurnim rukopisom, s jednostavnom porukom: Od oca, s ljubavlju. Uzela bi novac jer joj je bio potreban, dok bi papir s porukom bacila. Nemarnom adolescentskom bešćutnošću ocijenila je da je nedostojan nuditi joj svoju ljubav, za koju je oduvijek znala da je dar koji je teže dati negoli novac. Možda je istina zapravo bila to da ona nije bila dostojna primiti je. Više od trideset godina njegovala je svoj prijezir, svoju srdžbu i, istina je, i mržnju. No, očeva samotna smrt u blatnjavom potoku u Essexu zauvijek ga je otrgnula od nje i više ništa nije mogla učiniti. Povrijedila je zapravo samu sebe, a spoznaja o tome mogla je biti početak izlječenja.

Njezina je majka rekla: „Nikada nije kasno pronaći nekoga koga možeš zavoljeti. Lijepa si žena, Rhoda, trebala bi se nekako pobrinuti za taj ožiljak."

Bile su to riječi koje Rhoda nije očekivala da će ikada čuti. Riječi koje se nije usudio izgovoriti nitko nakon gospođice Farrell. Sjećala se maločega od onoga što je uslijedilo, tek svoga odgovora, koji je izrekla tiho i bez nekoga posebnog naglašavanja. „Riješit ću ga se."

U nekoliko je navrata zadrljemala. Potom se prenula i potpuno razbudila, uvidjevši da je kiša prestala. Pao je mrak. Bacivši pogled na komandnu ploču, vidjela je da je četiri i četrdeset pet. Na cesti se nalazila gotovo tri sata. U tišini koja je iznenada zavladala, buka motora je, dok je oprezno silazila s kosine, zaparala bešuman zrak. Ostatak putovanja bio je ugodan.

Zavoji na cesti nizali su se ondje gdje ih je očekivala dok su prednja svjetla

rasvjetljavala nazive na putokazima koji su joj ulijevali povjerenje. Prije nego što je očekivala, ugledala je naziv Stoke Cheverell, skrenuvši desno da odvozi posljednjih kilometar, dva. Seoska ulica bila je prazna, svjetla su sjala iza navučenih zavjesa i jedino je u trgovini na uglu jarko osvijetljenog i pretrpanog izloga, kroz koji je bilo moguće nazrijeti dva do tri kasna kupca, bilo znakova života. Potom je ugledala natpis koji je tražila - Cheverellska kurija. Velika željezna vrata bijahu otvorena. Očekivali su je. Odvezla se niz kratki prilaz koji se širio u polukrug i našla se pred kućom.

U brošuri koju su joj dali prilikom prvih konzultacija nalazila se slika Cheverellske kurije, međutim, bila je to samo blijeda kopija originala.

Njezina su prednja svjetla obasjala obrise kuće koja se doimala većom nego što je očekivala, tamna masa pod još tamnijim nebom. Protezala se s obje strane velikoga središnjeg zabata s dva prozora iznad njega. U njima je tinjalo blijedo svjetlo, no većina je prozora bila zatamnjena izuzev četiri velika križna prozora s lijeve strane vrata, koji bijahu jarko osvijetljeni. Dok je oprezno vozila i parkirala ispod stabala, vrata su se otvorila i snažna se svjetlost prosula preko šljunka.

Isključivši motor, izašla je van i otvorila stražnja vrata vozila da uzme svoj toaletni kovčeg; godio joj je hladni, vlažni zrak nakon vožnje. Na ulazu se pojavila silueta muškarca koji joj je krenuo ususret. Iako je prestalo kišiti, nosio je plastičnu kabanicu s kapuljačom koja mu je prekrivala lice poput dječjeg šeširića, zbog čega je djelovao poput pakosnoga djeteta. Hod mu je bio čvrst, a glas snažan, ali mogla je vidjeti da više nije mlad. Odlučno je preuzeo kovčeg od nje i rekao: „Ako mi date ključ, gospođo, parkirat ću umjesto vas. Gospođica Cressett ne voli kad su automobili parkirani vani.

Očekuju vas."

Dala mu je ključ i krenula za njim u kuću. Nelagoda, blagi osjećaj dezorijentiranosti koji je osjetila sjedeći sama sred oluje, i nadalje ju je pratila. Emocionalno iscrpljena, osjetila je tek blago olakšanje zbog dolaska i, ulazeći u prostrano predvorje sa stubištem u sredini, bila je svjesna potrebe da iznova ostane sama, oslobođena prisilnog rukovanja, službene dobrodošlice, kada je zapravo jedino što je željela bila tišina vlastita doma te, kasnije, poznata udobnost vlastita kreveta.

Predvorje je bilo dojmljivo - to je i očekivala - no, djelovalo je hladno.

Njezin su kovčeg ostavili u dnu stuba, a potom je, otvorivši vrata slijeva,

čovjek glasno obznanio; „Gospođica Gradwyn, gospođica Cresset", zakoračivši potom na stube nakon što je uzeo kovčeg.

Ušla je u prostoriju i našla se u velikoj dvorani koja ju je podsjetila na prizore viđene možda u djetinjstvu ili prilikom posjeta drugim ladanjskim kućama. Nakon tame vani, bila je prepuna svjetla i boje. Visoko iznad njezine glave zasvođene grede bile su potamnjele od starosti. Donji dio zidova bio je prekriven drvenom oplatom izrezbarenom kao imitacijom nabranoga platna iznad koje je visio niz portreta, lica iz doba Tudora, Regentstva i kraljice Viktorije, koje su ovjekovječili više ili manje daroviti umjetnici. Neki, pretpostavila je, svoje mjesto na zidu u većoj mjeri duguju poštovanju obitelji negoli umjetničkim zaslugama. Nasuprot njoj nalazio se kameni kamin s grbom iznad njega, također kamenim. Vatra je pucketala na ognjištu, plamenovi koji su poigravali bacali su crvenilo na tri lika koja su ustala da je pozdrave.

Očito su sjedili pijući čaj i užinajući, a dva su naslonjača prekrivena lanenim platnom, smještena pod pravim kutom u odnosu na kamin, bila jedini moderni komadi pokućstva u prostoriji. Između njih se, na niskome stolu, nalazio poslužavnik s ostacima hrane. Odbor za doček koji joj je trebao zaželjeti dobrodošlicu sastojao se od jednog muškarca i dvije žene, iako je riječ „dobrodošlica" jedva bila prikladna, budući da se osjećala poput uljeza, nezgodno zakasnivši na čaj te dočekana bez ushita.

Viša od dviju žena odlučila se predstaviti. Rekla je: „Ja sam Helena Cressett. Nas dvije smo razgovarale. Drago mi je da ste sretno stigli. Snašla nas je jaka oluja, no ponekad su one sasvim lokalnih razmjera. Vjerojatno ste je izbjegli. Dopustite da vam predstavim Flaviju Holland, instrumentarku, i Marcusa Westhalla, koji će asistirati gospodinu Chadler-Powellu prilikom vaše operacije."

Rukovali su se, lica razvučenih u osmijehe. Rhodin dojam o novim ljudima uvijek je bio neposredan i snažan, vizualna bi se predodžba urezala u njezinu svijest, predodžba koja nikada ne bi bila izbrisana u potpunosti, povlačeći za sobom doživljaj temeljnog karaktera za koji bi vrijeme i bolje poznanstvo mogli, kao što je znala, pokazati da je izopačen i ponekad opasno varljiv, no to nije bio čest slučaj. Sada kad je, zbog umora, njezina percepcija bila malo otupjela, te je ljude promatrala gotovo kao stereotipe. Helena Cressett u dobro krojenom kostimu s hlačama i dolčevitom, što nije izgledao

odviše otmjeno za nošenje na selu, no koje je istodobno odavalo da nije tek obična odjeća. Nije bila našminkana, izuzev ruža za usne; imala je lijepu svijetlu kosu, pomalo kestenjastu, koja je uokvirivala njezine visoke i izbočene jagodične kosti; nos ponešto predug da bi ga se nazvalo lijepim, lice koje bi se moglo nazvati lijepim, ali nikako dopadljivim. Dojmljive sive oči promatrale su je s više znatiželje negoli blagonaklonosti, Uhoda je pomislila: Bivša uzorna učenica, a sada ravnateljica škole - ili, vjerojatnije je, ravnateljica nekog koledža u Oxbridgeu. Njezin je stisak ruke prilikom rukovanja bio čvrst, pridošllcu je dočekala s oprezom, odgađajući svaku prosudbu.

Sestra Holland bila je manje formalno odjevena, u traperice, crni džemper i prsluk od antilopa, udobnu odjeću koja je davala na znanje da se presvukla iz službene odjeće koju je nosila na poslu i da je sada bila izvan službe.

Imala je tamnu kosu i odvažno lice koje je odavalo samouvjerenu seksualnost. Njezin pogled, jasnih očiju velikih zjenica, koje bijahu tako tamne da su se doimale gotovo crnima, upio je ožiljak kao da mentalno procjenjuje koliko nevolja valja očekivati s novom pacijenticom. Gospodin Westhall je bio iznenađujući. Bio je krhke građe, visokog čela i nježnog lica, lica pjesnika ili akademika, a ne kirurga. Rhoda nije osjetila ništa od one snage ili samouvjerenosti kojima je tako snažno zračio gospodin ChandlerPowell. Njegov je osmijeh bio topliji od ženskoga, no njegova je ruka, unatoč toplini vatre iz kamina, bila hladna.

Helena Cressett je rekla: „Sigurno bi vam odgovarao čaj, ili možda nešto jače. Želite li ga popiti ovdje ili u vašem dnevnom boravku? U svakom slučaju, odvest ću vas odmah tamo da se možete smjestiti."

Rhoda je odgovorila da bi radije popila čaj u svojoj sobi. lispele su se zajedno širokim stubama bez saga i prošle hodnikom na čijim su zidovima bile nanizane karte i ono što se doimalo poput starijih prikaza kuće. Rhodin kovčeg ostavili su ispred vrata na sredini hodnika za pacijente. Podignuvši ga, gospođica Cressett otvorila je vrata i maknula se u stranu dok je Rhoda ulazila. Dvije sobe koje su joj bile dodijeljene gospođica Cressett joj je pokazala više na način na koji bi kakav hotelijer ukratko ukazao na pogodnosti hotelskog apartmana, pomislila je, što predstavlja rutinu koja se prečesto obavlja da bi bila tek nešto više od puke dužnosti.

Rhoda je zapazila da je dnevni boravak soba sasvim odgovarajućih

proporcija i prekrasno namješten, očito stilskim pokućstvom. Veći dio pokućstva djelovao je georgijanski. Nalazio se ondje sekreter od mahagonija sa stolom dovoljno velikim za udobno pisanje. Jedini moderni komadi pokućstva bila su dva naslonjača ispred kamina i visoka svjetiljka za čitanje pokraj jednoga od njih. S lijeve strane kamina nalazio se moderni televizor na postolju, s DVD playerom na polici ispod, dodatak koji je odudarao, ali je vjerojatno bio neophodan u sobi koja je istodobno bila i otmjena i udobna.

Ušle su u sljedeću prostoriju. U njoj je vladala jednaka elegancija, a svaka naznaka bolesničke sobe bila je strogo isključena. Gospođica Cressett stavila je Rhodin kovčeg na sklopivi stolić, prišavši potom prozoru da navuče zavjese. Rekla je: „Sada je premračno da biste išta mogli vidjeti, ali moći ćete izjutra, 'Tada ćemo se ponovno vidjeti. Onda, ako imate sve što vam je potrebno, poslat ću vam čaj i jelovnik za sutrašnji doručak. Odgovara li vam više da siđete dolje umjesto da popijete čaj u sobi, večera se poslužuje u osam sati, ali se sastajemo u knjižnici u pola osam radi aperitiva. Želite li nam se pridružiti, nazovite moj broj - popis svih kućnih brojeva, nalazi se pokraj telefona - i netko će doći gore da vas otprati dolje." Potom je otišla.

Međutim, Rhodi je zasad bilo dosta razgledavanja Cheverellske kurije i nije imala snage za uključivanje u rasprave uz večeru. Tražit će da joj donesu večeru u sobu i otići rano na počinak. Polako se privikavala na sobu u koju će se, već je znala, vratiti za malo više od dva tjedna, bez zle slutnje ili bojazni.

6.

Bilo je šest i četrdeset istoga utorka prije nego što je George ChandlerPowell dovršio popis privatnih pacijenata u bolnici St. Angela's. Svukavši svoj kirurški ogrtač, osjećao se istodobno iscrpljeno i uznemireno. Rano je toga dana započeo s radom te je radio bez stanke, što je bilo neuobičajeno, ali i nužno s obzirom da je želio obraditi sve pacijente s popisa privatnih pacijenata prije odlaska na svoj uobičajeni božični odmor u New York. Još od svojega ranog djetinjstva ispunjena netrpeljivošću užasavao se Božića i nije ga nikada provodio u Engleskoj. Njegova bivša supruga, sada udana za američkoga financijera itekako sposobna pružiti joj standard koji su oboje smatrali prikladnim za jednu lijepu ženu, gajila je postojano stajalište o tome da bi svi razvodi trebali biti „civilizirani", kako je ona govorila. ChandlerPowell je sumnjao da se ta riječ odnosi isključivo na velikodušnost pri financijskoj nagodbi, no sada je, s obzirom da joj je bogatstvo u SAD-u bilo zajamčeno, bila u mogućnosti prizemno zadovoljstvo što se materijalno osigurala nadomjestiti izigravanjem velikodušnosti u javnosti. Odgovaralo im je da se viđaju jednom godišnje i George se lijepo provodio u New Yorku, uživajući u programu uljuđena gostoprimstva koji bi za njega pripremili Selina i njezin suprug. Nije se nikada ondje zadržavao dulje od tjedan dana, nakon čega bi otputovao u Rim, gdje bi odsjeo u pansionu u blizini grada koji je prvi put posjetio tijekom studija na Oxfordu i gdje bi bio diskretno ugošćen, ne družeći se ondje ni s kim. Međutim, godišnji posjet New Yorku postao je navikom, navikom koje se nije želio odreći jer za to nije bilo razloga.

Bilo je planirano da se u kuriji pojavi tek u srijedu navečer, zbog prve operacije koju je imao obaviti u četvrtak ujutro, no dvije su sobe za pacijente državnog osiguranja toga jutra bile zatvorene radi infekcije te su operacije s popisa za sljedeći dan morale biti odgođene. Sada mu se, boraveći u svome

stanu u Barbicanu 4 i promatrajući kroz prozor svjetla grada, to iščekivanje činilo beskonačnim. Želio je otići iz Londona, sjesti u veliku dvoranu kurije Ispred vatre u kaminu, prošetati drvoredom lipa, udisati manje zagušljiv zrak, uz miris dima nagorjela drveta, zemlje i vlažnoga lišća na nesputanu povjetarcu. Dohvatio je sve što će mu biti potrebno tijekom sljedećih nekoliko dana, ugrabivši stvari nehajnom veselošću školarca puštenog na školske praznike i, odviše nestrpljiv da bi pričekao dizalo, pojurio je niz stube do garaže, gdje ga je čekao njegov mercedes. Naišao je na uobičajeni problem izlaska iz grada, no, našavši se naposljetku na autocesti, obuzeli su ga, kao i uvijek kada bi vozio sam noću, zadovoljstvo i olakšanje zbog kretanja, a nepovezane misli o prošlosti, poput niza požutjelih i izblijedjelih fotografija, nesmetano su mu prolazile umom. Ubacio je CD s Bachovim violinskim koncertom u player i, ruku lagano položenih na volan, prepustio se glazbi i sjećanjima koji su se stopili u kontemplativnom spokoju.

Na svoj je petnaesti rođendan bio došao do zaključaka u vezi s tri pitanja koja su od djetinjstva sve više zaokupljala njegove misli. Zaključio je da Bog ne postoji, da ne voli svoje roditelje te da želi postati kirurg. Prvi zaključak nije iziskivao nikakvo djelovanje s njegove strane, jednostavno tek mirenje s time da je, s obzirom da ne treba očekivati nikakve pomoći ili utjehe od ikakvoga vrhunaravnog bića, njegov život (kao i životi drugih) podložan vremenu i slučaju te da mu valja preuzeti najbolji mogući nadzor nad njim.

Drugi je od njega tražio više. Kad su mu roditelji, pomalo uzrujano - a njegova majka uz dozu srama - priopćili novost o tome da razmišljaju o razvodu, izrazio je žaljenje - to se činilo jedino prikladno - dok ih je istodobno neizravno poticao da okončaju brak koji je nedvojbeno unesrećivao sve troje. Školski bi praznici bili kudikamo ugodniji da ih nisu kvarile mrzovoljne šutnje ili gnjevni ispadi. Kad su smrtno stradali u automobilskoj nesreći dok su se nalazili na odmoru planiranom ne bi li se pomirili i počeli iznova - takvih je pokušaja bilo nekoliko - na tren ga je bila obuzela bojazan da možda ipak postoji sila tako svemoćna poput one čije je postojanje nijekao, no bezobzirnija i s nekakvim zluradim smislom za humor, rekavši potom samome sebi da je budalasto napustiti jedan oblik bezazlenog praznovjerja u ime nekog manje ugodnog, možda čak i štetnog. Svoj je treći zaključak pretočio u ambiciju: oslonit će se na utvrdive znanstvene činjenice

i usredotočiti se na to da postane kirurg.

Od roditelja nije naslijedio gotovo ništa drugo doli njihovih dugova. To nije bilo od osobite važnosti. Oduvijek je većinu svojih ljetnih praznika provodio sa svojim djedom, udovcem, u Bournemouthu, koji je tada postao njegov dom. U onoj mjeri u kojoj je uopće bio sposoban za snažnu ljudsku naklonost, Herbert Chandler-Powell bio je osoba koju je volio.

Herbert bi mu bio drug sve da je bio i siromašan, no bilo mu je drago što je bio bogat. Stekao je bogatstvo zahvaljujući daru za dizajniranje elegantne i originalne kartonske ambalaže. Za mnoge je tvrtke postalo pitanje prestiža isporučivati robu u ambalaži s imenom Chandler-Powell ili da pokloni budu upakirani u kutiju s prepoznatljivim amblemom C-P. Herbert je otkrivao i promicao mlade dizajnere, a neke od kutija, izbačene na tržište u ograničenim serijama, postale su rariteti. Njegovoj tvrtki nije bilo potrebno oglašavanje, njezini proizvodi bili su sami po sebi dovoljna reklama. Kad mu je bilo šezdeset pet godina, a Georgeu pet, prodao je tvrtku svome najvećem konkurentu i povukao se u mirovinu zajedno sa svojim milijunima. On je financirao Georgeovo skupo obrazovanje, pomogao mu da završi Oxford, ne tražeći zauzvrat ništa osim unukova društva za ljetne stanke tijekom studija te kasnije tri do četiri posjeta godišnje. George nikada te zahtjeve nije doživio kao nametanje. Kad bi šetali ili se vozili zajedno, slušao bi glas svoga djeda dok bi pripovijedao o svome deprimirajućem djetinjstvu, svojim poslovnim uspjesima, godinama provedenima na Oxfordu. Prije nego što je George i sam krenuo na Oxford, njegov je djed bio određeniji. Sada se taj glas iz njegova sjećanja, snažan i autoritativan, probijao kroz ustreptalu ljepotu visokih tonova violina. „Vidiš, bio sam gimnazijalac, koji se ondje školovao zahvaljujući stipendiji koju je dobio od grofovije. Tebi je to teško razumjeti. Danas je vjerojatno drugačije, premda sumnjam. Ne toliko drugačije. Nisu mi se izrugivali niti me prezirali niti činili išta zbog čega bih se osjećao drugačijim, jednostavno sam bio drugačiji. Nikada nisam imao dojam da onamo pripadam i, naravno, uistinu i nisam pripadao. Od samog mi je početka bilo jasno da nemam prava biti ondje, bilo je nečega u zraku u tim zdanjima što me odbijalo. Naravno, nisam bio jedini koji se tako osjećao. Bilo je dječaka koji nisu bili iz gimnazija nego iz manje prestižnih privatnih škola, koje su

nastojali ne spominjati. Vidio sam to. To su bili oni koji su žudjeli da budu prihvaćeni u skupinu zlatnih momaka povlaštenoga višeg sloja. Zamišljao bih ih da se zahvaljujući svojoj darovitosti i pameti uspijevaju ugurati na akademske večere u Boars Hillu, izigravajući dvorske lude na ladanjskim primanjima vikendom, gdje recitiraju svoje jadne stihove, podastiru svoju duhovitost i pametuju ne bi li se dodvorili. Nisam imao nikakva osobita dara osim same inteligencije. Prezirao sam ih, no znao sam što svi oni poštuju, bez iznimke. Novac, mali moj, to je bilo važno. Stvaranje potomstva je također bilo važno, ali je stvaranje potomstva uz novac bilo bolje. A ja sam došao do novca. I ti ćeš do njega doći s vremenom, točnije, do onoga što će od njega ostati nakon što grabežljiva vlada izmuze svoj harač. Pametno ga iskoristi."

Herbertov je hobi bio obilaženje kurija otvorenih za javnost, do kojih bi se vozio pažljivo razrađenim kružnim rutama uz pomoć nepouzdanih autokarata, u svojemu besprijekornom Rolls-Royceu, uspravan poput kakvog viktorijanskoga generala na koje je podsjećao. Suvereno je krstario seoskim cestama i neprometnim stazama, dok bi George sjedio do njega, čitajući naglas iz vodiča. Smatrao je neobičnim to što čovjek toliko osjetljiv na georgijansku eleganciju i tudorsku solidnost gradnje živi u penthouseu u Bournemouthu, bez obzira na spektakularan pogled na more. S vremenom je shvatio zbog čega. Njegov je djed, bivajući sve stariji, pojednostavio svoj život. Za njega su se brinule izdašno plaćena kuharica, domaćica i spremačica, koje bi došle tijekom dana, učinkovito obavile svoj posao i otišle. Njegovo je pokućstvo bilo skupo, ali minimalističko. Artefakte koji su ga oduševljavali nije niti sakupljao niti je za njima žudio. Bio se u stanju diviti, ali bez želje za posjedovanjem. George je od svoje rane dobi za sebe znao da je čovjek koji voli posjedovati. Još je prvi put kad su posjetili Cheverellsku kuriju znao da je upravo to kuća koju želi. Ležala je pred njim toga dana na blagome ranojesenjem suncu, kada sjene postaju dulje, a stabla, travnjaci i stijene poprimaju jarkije boje zalazećeg sunca, tako da se činilo kao da se sve to - sama kuća, vrtovi, velika ograda od kovana željeza - na trenutak stopilo u spokojnom, gotovo nezemaljskom savršenstvu svjetla, oblika i boja koje je osvojilo njegovo srce. Pri svršetku njihova posjeta, okrenuvši se da bi sve to još jednom pogledao, George je rekao: „Želim kupiti tu kuću."

„Pa, jednoga dana, George, možda i hoćeš." „Ali, ljudi ne prodaju takve kuće. Ja je prvi ne bih prodao." „Većina ne prodaje. Neki će možda biti prisiljeni na to." „Ali zašto, djede?" „Novac se istopi, ljudi nisu više u mogućnosti održavati kuće. Njihovi nasljednici zarađuju milijune u Cityju i nisu zainteresirani za nasljedstvo. Ili njihov nasljednik pogine u ratu. Zemljoposjednici često pogibaju u ratovima.

Događa se i to da netko ostane bez kuće zahvaljujući budalastom ponašanju ženama, kockanju, piću, drogi, makinacijama, ekstravaganciji. Nikad se ne zna."

Na kraju je vlasnikova zla kob bila ta koja je Georgeu priskrbila kuću.

Sir Nicholas Cressett propao je prilikom Lloydsova fijaska u 90-im godinama dvadesetog stoljeća. George je saznao da će kuća dospjeti na tržište nekretnina isključivo zahvaljujući tome što je naišao na članak u jednim financijskim novinama o Lloydsovim članovima koji su najgore prošli, a Cresset je bio jedan od hitnijih među njima. Nije se mogao sjetiti tko je napisao taj članak - bila je to neka žena koja se proslavila istraživačkim novinarstvom. Nije to bio dobronamjeran članak, bavio se više grijesima i pohlepom negoli zlom srećom, Brzo je reagirao i dokopao se kurije, bio je nepopustljiv pregovarač, točno znajućl koje predmete želi otkupiti zajedno s kućom. Najbolje slike bile su rezervirane za aukciju, no one ga nisu osobito zanimale. Pokućstvo je bilo ono što mu je kao dječaku zapelo za oko i koje je već prilikom toga prvog posjeta bio odlučio pribaviti, između ostaloga, i naslonjač iz razdoblja kraljice Anne. Hodao je nekoliko koraka ispred svoga djeda te ušao u blagovaonicu u kojoj se nalazio naslonjač. Bio se u nj zavalio kad se pojavila jedna djevojčica, vrlo ozbiljno dijete koje se nije doimalo starije od šest godina, odjevena u jahaće hlače i raskopčanu košulju, agresivno izgovorivši: „Ne smiješ sjediti u tom naslonjaču." „Onda bi oko njega morali staviti uže." „Tu je i trebalo biti uže. Obično i jest tu." „Pa, sada ga nema." Šutke je povukla naslonjač i s iznenađujućom ga lakoćom prebacila preko bijela užeta koje je dijelilo blagovaonicu od uskog prolaza predviđena za kretanje posjetitelja te odlučno sjela u njega, dok su joj noge visjele preko ruba, da bi potom uporno zurila u njega kao da ga izaziva da se pobuni.

„Kako se zoveš?" upitala je. „George. A ti?" „Helena. Živim ovdje. Ne smiješ prekoračiti bijelo uže." „Nisam ga prekoračio. Naslonjač je bio na ovoj strani."

Susret je bio odviše dosadan da bi potrajao, dijete premaleno i odviše nesimpatično da bi pobudilo zanimanje. Slegnuo je ramenima i udaljio se.

Sada se taj isti naslonjač nalazio u njegovoj radnoj sobi, a Helena Haverland, djevojački Cressett, bila je njegova nadstojnica i, ako se uopće sjećala toga prvog susreta u djetinjstvu, nije ga nikada spomenula, baš kao ni on. Da bi kupio kuriju, iskoristio je sve što je naslijedio od djeda, a da bi je mogao održavati, planirao je njezino zapadno krilo prenamijeniti u privatnu kliniku, boraveći svaki tjedan od ponedjeljka, do srijede u Londonu i operirajući svoje pacijente državnoga osiguranja te one u svojim privatnim krevetima u bolnici St. Angela's, da bi se u Stoke Cheverell vraćao srijedom navečer. Radovi na adaptaciji krila obavljeni su pažljivo i uz minimalne preinake. To je krilo bilo obnovljeno u dvadesetom stoljeću nakon jednog preuređenja u osamnaestom stoljeću i nijedan drugi originalni dio kurije nije bio diran. Pronalaženje osoblja za rad u klinici nikada nije predstavljalo problem; znao je koga želi i bio je spreman platiti i više nego je potrebno samo da bi dobio te ljude. Međutim, pronalaženje osoblja za rad u operacijskoj dvorani pokazalo se jednostavnijom zadaćom negoli pronalaženje osoblja za održavanje same kurije. Mjeseci u kojima je čekao građevnu dozvolu i dok su radovi bili u tijeku nisu predstavljali problem, Kampirao bi u kuriji, često bi u kući bio potpuno sam, o njemu bi skrbila tek jedna postarija kuharica, uz vrtlara Mogworthyja (koji je i dalje ostao raditi), jedina od osoblja Cressettovih. George se sada prisjećao toga dana kao jednoga od najsretnijih u svome Životu, dana ispunjena zadovoljstvom.

Uživao je u svojoj imovini, svakoga dana tiho šećući od velike dvorane do knjižnice, od dugačke galerije do svojih soba u istočnome krilu, uz tihi nesmanjeni trijumf. Znao je da kurija ne može konkurirati veličanstvenoj velikoj dvorani ili vrtovima Athelhamptona, zapanjujućoj ljepoti okolice Encombea ili uzvišenosti i povijesti Wolfetona. Dorset je obilovao vlastelinskim kućama. No, upravo je ova kuća bila njegov izbor i nije želio niti jednu drugu.

Problemi su počeli nakon otvaranja klinike i dolaska prvih pacijenata.

Dao je oglas za nadstojnicu, ali, kao što su prognozirali znanci sa sličnim potrebama, nijedna se nije pokazala zadovoljavajućom. Stari sluge, čiji su preci radili za Cressettove, nisu dopuštali da ih od starog osjećaja odanosti odvrati nekakav nametljivac koji ih pokušava pridobiti izdašnom plaćom.

Nadao se da će njegova londonska tajnica imati vremena da se pozabavi računima i knjigovodstvom. Nije ga imala. Nadao se da će Mogworthyja, vrtlara kojem je uvelike olakšala posao jedna skupa tvrtka koja je svakoga tjedna dolazila da bi obavila teže fizičke poslove, privoljeti da više pripomogne u kući. Nije mu pošlo za rukom. Međutim, drugi je oglas za nadstojnicu, ovaj put objavljen drugdje i drugačije sročen, doveo Helenu.

Ona je, sjećala se, povela razgovor i zapravo njemu postavljala pitanja umjesto on njoj. Rekla je da se nedavno razvela, da je neovisna i nastanjena u Londonu, ali da želi nešto raditi dok ne odluči čime će se baviti u budućnosti. Činilo joj se zanimljivim vratiti u kuriju, makar i privremeno.

Vratila se prije šest godina i još je uvijek ondje boravila. S vremena na vrijeme George bi se zapitao kako će sa svime izlaziti na kraj nakon što ona odluči otići, što će po svoj prilici učiniti jednako staloženo i odlučno kao što je i došla. No, bio je prezaposlen da bi o tome razmišljao. Bilo je problema s instrumentarkom, Flavijom Holland, te s njegovim asistentom Marcusom Westhallom, a za neke od njih je i sam bio odgovoran i, premda je po prirodi bio dobar planer, nikada mu se nije činilo smislenim računati na nekakvu krizu. Helena je angažirala svoju negdašnju guvernantu, Letitiju Frensham, kao knjigovotkinju. Vjerojatno je bila udovica, ili razvedena ili rastavljena, ali nije je o tome ispitivao. Račune je vodila besprijekorno, u uredu je raniji kaos odmijenio red. Mogworthy je odustao od svojih iritantnih prijetnji ostavkom i postao uslužan. Osoblje koje je radilo honorarno na neki je misteriozan način postalo raspoloživo. Helena je rekla da nijedan kvalitetan kuhar neće pristati na rad u kuhinji u onakvu stanju i George je bespogovorno osigurao novac za njezino osuvremenjivanje. Upalili su vatru u kaminima, nabavili cvijeće I zelenilo za sobe koje su se koristile; bilo ga je ondje čak i zimi. Kurija je oživjela.

Kad je prišao zaključanim vratima ograde i izašao iz mercedesa da bi ih otvorio, spazio je da je prilaz kući neosvijetljen. No, kad je automobilom prošao pokraj lijevoga krila da bi parkirao, upalila su se svjetla i na otvorenim ulaznim vratima dočekao ga je kuhar, Dean Bostock. Nosio je

karirane plave hlače i kratki bijeli sako, kao što je to bio običaj uoči serviranja večere.

Rekao je: „Gospođica Cressett i gospođa Frensham izašle su van na večeru, gospodine. Poručile su da su otišle posjetiti neke prijatelje u Weymouthu. Vaša je soba spremna, gospodine. Mogworthy je upalio kamin u knjižnici i u velikoj dvorani. Mislili smo da bi vam, budući da ste sami, više odgovaralo da večeru poslužimo ondje. Želite li da donesem pića, gospodine?"

Krenuli su kroz veliku dvoranu. Chandler-Powell skinuo je sako i, otvorivši vrata knjižnice, bacio ga zajedno s večernjim novinama na stolicu. „Da. Whisky, Deane, molim te. Popit ću ga sada." „Večera za pola sata?" „Da, to će biti u redu." „Ne kanite izlaziti prije večere, gospodine?"

Bilo je naznake napetosti u Deanovu glasu. Uvidjevši uzrok tome, Chandler-Powell je upitao: „Onda, što se to skuhali vas dvoje, ti i Kimberley?" „Odlučili smo se za nabujak od sira i govedinu Stroganov, gospodine." „A tako. Za prvo jelo moram sjesti i pričekati, a drugo se brzo kuha. Ne, neću izlaziti van, Deane."

Večera je, kao i obično, bila izvrsna. Pitao se zašto se toliko radovao svojim obrocima kada je u kuriji bilo najmirnije. Za onih dana kad bi obavljao operacije, kad bi objedovao s medicinskim i njegovateljskim osobljem, gotovo da nije ni primjećivao što je na tanjuru. Nakon večere je sjeo i nekih pola sata čitao ispred kamina u knjižnici, a zatim, dohvativši svoj sako i baterijsku svjetiljku, izašao van kroz vrata u zapadnome krilu, otključavši ih i povukavši s njih zasun, hodajući potom tamom ispod zvijezdama načičkanog neba kroz drvored lipa do bjelkastoga kruga cheverellskog kamenja.

Niski zid, više granična oznaka nego zapreka, odvajao je vrt kurije od kamenoga kruga i bez poteškoća ga je preskočio. Kao i obično, nakon što bi pao mrak, krug od dvanaest kamenih blokova doimao se bjeljim, tajanstvenijim i dojmljivijim; činilo se čak kao da je poprimio blago svjetlucanje mjesečine ili zvijezda. Kad bi ih tko promatrao za danjega svjetlu, blokovi su djelovali poput gomila običnoga kamenja, jednako tako

uobičajenih kao i svaka kamena gromada na kakvom brdu, nejednake veličine i neobičnih oblika, a njihova su jedina osobitost bili raznobojni lišajevi koji su puzajući rasli iz pukotina. Obavijest na vratima daščare pokraj parkirališta upozoravala je posjetitelje da se po kamenju ne smiju penjati niti ga doticati te je objašnjavala da su lišajevi stari i neobični te da ih se ne smije dirati. U Chandler-Poweila, koji se približavao tom krugu, čak ni najviši središnji kamen, koji stajaše ondje poput zlokobna znamenja sred kruga mrtve trave, nije izazivao velikih emocija. Nakratko je pomislio na davno umrlu ženu koju su privezali za taj kamen 1654. i živu je spalili kao vješticu. A zbog čega? Zbog preoštrog jezika, zbog sumanutih ideja, neuravnoteženosti, zbog kakve privatne osvete ili možda u ime prinošenja žrtve da bi se umilostivilo kakvo zlo, neimenovano božanstvo? Osjećao je tek neodređeno, nejasno žaljenje, nedovoljno čak da izazove i tračak nespokoja. Bila je tek jedna među milijunima koji su tijekom vjekova pali kao žrtva neznanja i okrutnosti ljudske vrste. Već se suočio s mnogo patnje u svome svijetu. Nije imao potrebe još i sažaljevati nekoga.

Nakanio je nastaviti svoju šetnju i iza kamenoga kruga, ali je ipak odlučio da će svoje razgibavanje završiti ovdje te se, sjedeći na najnižem kamenu, zagledao niz prilaz zapadnoga krila kurije, sada obavijena tamom.

Sjedio je potpuno mirno, napeto osluškujući zvukove noći, tiho komešanje u visokoj travi na rubu kamenja, udaljeni urlik jer je neki grabežljivac ulovio svoj plijen, šušanj umirućeg lišća pod nenadanim naletom povjetarca.

Tjeskobe, beznačajna uzrujavanja i poteškoće dugačkog dana su iščezli.

Ovdje, na mjestu koje je dobro poznavao, sjedio je toliko nepomično da se čak i njegovo vlastito disanje činilo poput nečujne, blago ritmične potvrde života.

Vrijeme je odmicalo. Pogledavši na sat, shvatio je da je ondje sjedio tri četvrt sata. Postao je svjestan da mu postaje hladno, da tvrdoća kamena postaje neudobna. Protegnuvši noge, popeo se na zid i zašao u drvored lipa.

Odjednom se pojavilo svjetlo usred prozora na katu gdje su boravili pacijenti, prozor je bio otvoren i na njemu se pojavila glava žene. Stajala je nepomično zureći u noć. Instinktivno je zastao i zagledao se u nju; oboje bijahu toliko nepomični da je na tren povjerovao da ga može vidjeti te da je između njih prostrujala neka vrsta komunikacije. Sjetio se o kome je riječ, bila je to Rhoda Gradwyn, te da je došla u kuriju zbog preliminarna boravka.

Unatoč pažljivom evidentiranju i pregledu pacijenata uoči operacije, mali je broj njih uspijevao upamtiti. Bio je u stanju precizno opisati ožiljak na njezinu licu, ali u veži s njom nije zapamtio gotovo ništa doli jedne rečenice.

Te se nagrde došla riješiti zbog toga što joj više nije bila potrebna. Nije zatražio pojašnjenje niti ga je ona ponudila. Za dva će je se tjedna riješiti, a oko toga kako će se nositi s nestankom Iste on ne bi trebao brinuti.

Nastavio je hodati natrag prema kući, a jedna je ruka dopola zatvorila prozor, djelomično navukavši zavjese, i minutu, dvije poslije, svjetlo u sobi se ugasilo i zapadno je krilo utonulo u mrak.

7.

Deanu Bostocku uvijek bi zaigralo srce kad bi gospodin Chandler-Powell telefonirao da bi javio da će neplanirano doći koji dan ranije i da će biti u kuriji do vremena za večeru. Bio je to obrok koji je Dean pripremao s osobitim užitkom, posebice onda kada je gazda imao vremena i mira za uživanje u jelu i za pohvale. Gospodin Chandler-Powell donio bi sa sobom dio energije i uzbudljivosti prijestolnice, njezine mirise, njezina svjetla, osjećaj bivanja u središtu svega. Stigavši, jednostavno bi projurio kroz veliku dvoranu, svukao sako i odbacio londonske večernje novine na stolicu u knjižnici, kao netko tko se oslobodio privremenog sužanjstva. No, čak su ga i novine, koje bi Dean kasnije dohvatio da bi ih opušteno pročitao, podsjećale na to gdje on, Dean, u osnovi pripada. Rodio se i odrastao u Balhamu.

London je bio njegov grad. Kim se rodila na selu, stigavši u prijestolnicu iz Sussexa, da bi se počela osposobljavati na kulinarskoj akademiji na kojoj je bila studentica druge godine. Dva tjedna po njihovu prvom susretu bilo mu jasno da je voli. Tako je oduvijek gledao na to; nije se zaljubio, nije bio zaljubljen, volio je. Bila je to ljubav za cijeli život, njegov i njezin. Sada je, prvi put nakon njihova vjenčanja, bio siguran da je sretnija nego što je bila ikada prije. Kako mu je mogao nedostajati London kad je Kim uživala boraveći u Dorsetu?! Ona, koja je osjećala toliku tremu uoči susreta s novim ljudima i novim mjestima, nije se ničega bojala za mračnih zimskih noći.

Potpuna tmina noći bez zvijezda dezorijentirala ga je i plašila, noći koje su još strašnijima činili napola ljudski krici životinja u raljama svojih predatora.

Ta je prekrasna i naoko tiha priroda bila prepuna boli. Nedostajala su mu svjetla, noćno nebo obojano sivilom, purpurom i plavetnilom neumornoga gradskog života, izmjenjivanje svjetala na semaforima, svjetlo koje se razlijevalo iz pubova i trgovina preko kišom ispranih pločnika. Život, pokret, buka, London.

Volio je svoj posao u kuriji, ali ga taj posao nije u potpunosti zadovoljavao. Njegove vještine nisu dolazile do izražaja. Gospodin Chandler-Powell bio je izbirljiv što se tiče hrane, no onih dana kad je operirao, s obrocima se nije otezalo. Dean je znao da će vrlo brzo naići na prigovor bude li obrok ispod očekivane razine, no Chandler-Powell je njegovo umijeće uzimao zdravo za gotovo; pojeo bi nabrzinu jelo i nestao.

Westhallovi su običavali jesti u svojoj kućici, gdje je gospođica Westhall brinula za svoga postarijeg oca sve do njegove smrti u veljači, a gospođica Cressett najčešće je jela u vlastitu stanu. No, jedino je ona provodila vrijeme u kuhinji razgovarajući s Kim i njim, razglabajući o jelovnicima, zahvaljujući mu na posebnom trudu koji je ulagao. Posjetitelji bijahu izbirljivi, no' najčešće ne i gladni, a osoblje koje nije stalno ondje boravilo i koje je glavni dnevni obrok jelo u kuriji, hvalilo je njegova jela usput, površno - pojeli bi svoj obrok i vratili se na posao. Sve je to jako odudaralo od njegovih snova o vlastitom restoranu, o vlastitim jelovnicima, stalnim mušterijama, ambijentu koji bi kreirali on i Kim. Ponekad bi, ležeći budan pokraj nje, strašio sam sebe s napola izraženom nadom da će na neki način klinika propasti, da će g.

Chandler-Powell zaključiti da mu je prenaporno i nedovoljno unosno raditi i u Londonu i u Dorsetu, da će on i Kim morati potražiti drugi posao. Možda bi im gospodin Chandler- -Powell ili gospođica Cressett pomogli da uspješno započnu posao. No, nisu se mogli vratiti radu u frenetičnoj kuhinji nekoga londonskog restorana. Kim se nikada ne bi mogla priviknuti na takav život.

Još se uvijek s užasom sjećao onoga strašnog dana kad je dobila otkaz.

Gospodin Carlos bio ga je pozvao u svoj minijaturni radni kutak u stražnjem dijelu kuhinje, koji je počastio nazivom ureda, i ugurao svoju široku stražnjicu u izrezbarenu stolicu koju je naslijedio od svoga djeda. To nikada nije slutilo na dobro. U toj je stolici Carlos bio prožet genetski naslijeđenim autoritetom. Prethodne se godine proglasio ponovno rođenim.

Bio je to preporod krajnje neugodan za osoblje i veliko je olakšanje nastupilo nakon devet mjeseci, kada se stari Adam, nasreću, ponovno obznanio i kuhinja više nije bila zona zabranjenog psovanja. Međutim, jedan je relikt novog rođenja ostao na snazi: nisu bile dopuštene riječi teže od „prokletstvo" i sada je i sam Carlos izdašno koristio tu riječ. „Prokletstvo, nema tu pomoći, Deane. Kimberley mora otići. Iskreno, ne mogu si priuštiti da je zadržim na poslu, a ne bi je zadržao ni jedan drugi

restoran. Prokleto je spora, Pokušaš li je natjerati da brže radi, pogleda te poput ranjena psića. Uzruja se i u devedeset posto slučajeva zabrlja cijelo prokleto jelo. A usporava i vas ostale. Nicky i Winston vječito joj moraju pomagati da posloži hranu na pladnjeve. Većinu vremena tek ste prokleto napola usredotočeni na ono što zapravo trebate raditi. Rukovodim restoranom, a ne prokletim dječjim vrtićem." „Kim je dobra kuharica, gospodine Carlose." „Naravno da je dobra kuharica. Da nije, ne bi bila ovdje. Može i nadalje biti dobra kuharica, ali negdje drugdje. Zašto je ne bi nagovorio da ostane kod kuće? Napravi joj dijete pa će te onda kod kuće čekati pristojan obrok koji nisi morao sam skuhati, a onda će i ona biti sretnija. Često sam to viđao."

Carlos nikako nije mogao znati da je dom koji spominje zapravo garsonijera u Paddingtonu, da je on, kao uostalom i posao, dio pažljivo razrađenog plana, prema kojem su plaću koju bi tjedno zaradila Kim stavljali na stranu, budući da su oboje radili, te da su zatim, kada dovoljno uštede, namjeravali pronaći restoran. Vlastiti restoran. Njihov restoran. Potom bi, kada uhodaju posao a Kim bude pošteđena rada u kuhinji, imali dijete za kojim je Kim toliko žudjela. Bile su joj tek dvadeset tri godine; imali su dovoljno vremena.

Priopćivši tu novost, Carlos se ispružio u stolici, spreman iskazati velikodušnost. „Nema smisla da Kimberley odradi svoj otkazni rok dokraja.

Može otići već ovaj tjedan. Isplatit ću je za cijeli tekući mjesec. Ti ćeš, naravno, ostati raditi. Imaš sve što je potrebno za prokleto dobroga glavnog kuhara. Posjeduješ vještinu, maštovitost. Ne libiš se marljivog rada. Mogao bi daleko dogurati. Ali, kad bi Kimberley radila još godinu dana, bankrotirao bih. Prokletstvo!"

Dean je konačno uspio prozboriti, glas mu je bio slomljen i drhtav, i imao onaj sramotni prizvuk preklinjanja. „Nas dvoje smo oduvijek planirali raditi zajedno. Nisam siguran bi li Kim htjela prihvatiti drugi posao sama." „Sama ne bi opstala ni prokletih tjedan dana. Žalim, Deane, ali tako stvari stoje. Možda ćete pronaći neko mjesto na kojem se možete oboje zaposliti, ali ne u Londonu. Možda u nekom gradiću na periferiji. Ona je zgodna cura, finih manira. Pečenje pogačica, domaćih kolača, pripremanje popodnevnih užina, lijepo posluženih s tabletićima, takvo što; to bi je poštedjelo stresa."

Prizvuk prijezira u njegovu glasu doimao se poput šamara. Dean je poželio da ne mora stajati ondje bez podrške, ranjiv, ponižen, da pred sobom ima kakav naslon stolice, nešto čvrsto za što bi se uhvatio ne bi li uspio kontrolirati tu navalu bijesa, ogorčenja i očaja. Međutim, Carlos je imao pravo. Taj poziv na razgovor u ured mogao se očekivati. Strepio je od njega već mjesecima. Iznio je tek još jednu zamolbu. Rekao je: ,Volio bih ostati ovdje, barem dok ne nađemo nešto drugo." „Meni odgovara. Nisam li ti rekao da posjeduješ odlike prokleto dobroga glavnog kuhara?"

Naravno da je ostao. Planovi za vlastiti restoran možda su blijedjeli, ali morali su se prehraniti.

Kim je otišla krajem tjedna i točno na taj dan, dva tjedna potom, opazili su oglas za bračni par - kuhara i pomoćnu kuharicu - u Cheverellskoj kuriji.

Razgovor za posao bio je zakazan jednoga utorka, sredinom lipnja prethodne godine. Dobili su upute da sjednu na vlak od Waterlooa do Warehama, gdje će ih netko dočekati. Prisjećajući se toga, Deanu se činilo kao da su putovali u transu, vozeći se bezvoljno vlakom kroz zeleni i čaroban krajolik prema dalekoj i nejasnoj budućnosti. Dok je promatrao Kimin profil ispred telegrafskih žica koje su se dizale i spuštale te, kasnije, zelenih polja i živica u pozadini, čeznuo je za time da se taj izniman dan dobro završi. Nije se molio još od djetinjstva, ali je sam sebe uhvatio gdje ponavlja istu očajničku molbu. Bože, molim te, neka sve bude u redu. Molim te, ne dopusti da se razočara.

Obrativši mu se dok su se približavali Warehamu, rekla je: „Jesi li ponio preporuke, ljubavi?" To mu je pitanje postavljala svakoga sata.

U Warehamu je, u dvorištu pred zgradom, čekao Range Rover, za čijim se volanom nalazio zdepasti postariji čovjek. Nije izašao van, već im je domahnuo. Rekao je: „Vi ste Bostockovi, pretpostavljam. Moje je ime Tom Mogworthy. Nemate prtljage? Pa i zašto biste je imali? Nećete se zadržavati.

Sjednite otraga, onda."

Nije to bila prijazna dobrodošlica, pomislio je Dean. No, to i nije bilo toliko važno, budući da je zrak mirisao tako slatko i budući da su se vozili kroz takvu ljepotu. Bio je savršen ljetni dan, nebo modro i bez oblačka. Kroz otvoreni prozor Range Rovera do lica im je dopirao osvježavajući povjetarac,

nedovoljno snažan da uzbiba čak i nježne grančice stabala ili da zašušti travkama. Stabla bijahu potpuno prolistala, no budući da je još uvijek vladala proljetna svježina, njihove grane još nisu bile trome od prašnjave kolovoške učmalosti. Prva je progovorila Kim, nakon deset minuta vožnje u tišini, nagnuvši se prema naprijed i rekavši: „Radite li i vi u Cheverellskoj kuriji, gospodine Mogworthy?" „Radim ondje već točno četrdeset pet godina. Počeo sam kao mladić, radeći u perivoju, održavajući francuski vrt. Još uvijek to činim. Gospodin Francis je tada bio vlasnik, a nakon njega gospodin Nicholas. Vi ćete sada raditi za gospodina Chandler-Powella, ako vas žene prime na posao." „Neće li on sam s nama obaviti razgovor?" pitao je Dean. „U Londonu je. Ponedjeljkom, utorkom i srijedom ondje operira. S vama će u vezi posla razgovarati gospođica Cressett i sestra Holland. Gospodin Chandler-Powell ne zamara se pitanjima vezanima uz domaćinstvo. Ostavite li na njih dvije dobar dojam, upali ste. Ako ne, pakirajte kufere i zbogom."

Nije to bio obećavajući početak, a na prvi je pogled čak i sama kurija, stojeći ondje nijema i srebrnasta na ljetnome suncu, više izazivala bojazan nego što je budila nadu. Mogworthy ih je ostavio kod ulaznih vrata, tek prstom pokazavši na zvonce, vrativši se potom do Range Rovera, da ga odveze iza istočnog krila kuće. Dean je odlučno povukao željeznu ručicu zvonca. Nisu se čuli nikakvi zvuči, no nakon pola minute vrata se otvore i oni ugledaše mladu ženu. Imala je do ramena dugu plavu kosu koja se Deanu nije učinila pretjerano čistom, debelo nanesen ruž za usne i nosila je traperice ispod višebojne pregače. Prema njegovoj procjeni, bila je riječ o osobi iz sela koja ovdje pripomaže, a taj se njegov prvi dojam pokazao točnim. Na tren ih je promatrala uz dozu nenaklonosti, potom rekavši: „Ja sam Maisie.

Gospođica Cressett mi je naredila da vas poslužim čajem u velikoj dvorani."

Sada se, prisjećajući se dolaska, Dean čudio tome kako se tako lako navikao na grandioznost velike dvorane. Sada je shvaćao kako se ljudi koji posjeduju takvu kuću mogu naviknuti na njezinu ljepotu, samouvjereno se kretati hodnicima i sobama jedva primjećujući slike i artefakte, obilje koje ih okružuje. Nasmiješio se prisjetivši se da su ih, nakon što su upitali gdje mogu oprati ruke, odveli kroz dvoranu do prostorije koja je očito služila i kao kupaonica i kao nužnik. Maisie je nestala, a on je vani čekao Kim koja je prva ušla unutra.

Tri minute poslije izašla je van, očiju raširenih od iznenađenja, došapnuvši: „Tako je čudno. Zahodska školjka obojana je iznutra. Sva je plava, s cvjetovima i lišćem. A daska je golema - od mahagonija je. I nema normalnog vodokotlića. Moraš povući lanac kao na zahodu moje bake. No, tapete su lijepe, a ima i mnogo ručnika. Nisam znala koji da uzmem. Skup sapun, također. Požuri se, ljubavi, ne želim ostati sama. Misliš li da je nužnik jednako star kao i kuća? Sigurno jest." „Ne", rekao je, želeći pokazati da zna više, „najvjerojatnije nije bilo nikakvih nužnika u vrijeme kad je kuća sagrađena, barem ne ovakvih. Doima se više viktorijanskom. S početka devetnaestog stoljeća, rekao bih."

Govorio je sa samopouzdanjem koje nije osjećao, odlučan u nakani da ne dopusti da ga kurija zastraši. Kim je od njega očekivala ohrabrenje i podršku.

Nije smio pokazati da su isti potrebni i njemu. Vrativši se u predsoblje, naišli su na Maisie na ulazu u veliku dvoranu. Rekla je: ,Vaš čaj vas čeka ovdje.

Vratit ću se za četvrt sata i odvesti vas do ureda."

U prvi ih je mah velika dvorana ostavila bez daha i koračali su njome poput djece ispod golemih krovnih greda, izloženi pogledima (barem im se tako činilo) elizabetanske gospode u haljecima i dugačkim pripijenim čarapama te mladih vojnika koji su naduto pozirali na svojim pastusima.

Smeten dimenzijama i raskoši, Dean je tek kasnije uočio detalje. Tako je primijetio veliku tapiseriju na desnom zidu, a ispod nje dugačak stol od hrastovine i na njemu veliku vazu s cvijećem.

Užina ih je čekala, smještena na niski stol ispred kamina, Ugledali su elegantan servis za čaj, tanjur sa sendvičima, pogačice s džemom i maslacem te voćni kolač. Oboje bijahu žedni. Kim je natočila čaj drhtavom rukom, dok je Dean, koji se dosita najeo sendviča u vlaku, uzeo jednu pogačicu te je obilato namazao maslacem i džemom. Nakon zalogaja je komentirao: „Džem je domaći, pogačica nije. To nije u redu," Kim reče: „I kolač je također kupljen. I prilično je dobar, ali se pitam kada je otišao posljednji kuhar. Ne možemo ljudima posluživati kupljene kolače. A ona djevojka koja je otvorila vrata sigurno je ovdje samo privremeno zaposlena. Nekako sumnjam da bi nekoga takvoga zaposlili za stalno." Došaptavali su se poput kakvih urotnika.

Maisie se brzo vratila. Još se uvijek ne smiješeći, pompozno je naredila:

„Molim vas da me slijedite" i povela ih kroz četvrtasto predvorje do nasuprotnih vrata, otvorila ih i rekla: „Bostockovi su ovdje, gospođice Cressett. Poslužila sam ih užinom", i potom nestala.

Prostorija bijaše mala, obložena oplatom od hrastovine i očito vrlo funkcionalna; veliki je stol odudarao od oplate u obliku nabranog platna i niza manjih slika iznad nje. Tri su žene sjedile za stolom i pokazale im na za njih pripremljene stolice.

Viša među njima je rekla: „Moje ime je Helena Cressett, a ovo su sestra Holland i gospođa Frensham. Jeste li dobro putovali?"

Dean je odgovorio: „Da, vrlo dobro, hvala na pitanju." „Dobro. Valja vam vidjeti vaš smještaj i kuhinju prije nego što donesete odluku, ali bismo vam najprije željele reći nešto više o samom poslu.

Ponešto se razlikuje od uobičajenog posla koji obavlja kuhar. Gospodin Chandler-Powell operira u Londonu od ponedjeljka do srijede. To znači da će početak svakoga tjedna za vas biti relativno opušten. Njegov asistent, gospodin Marcus Westhall, živi u jednoj od kućica sa svojom sestrom i ocem, a ja najčešće za sebe kuham sama u svome stanu, iako se događa da s vremena na vrijeme organiziram malo druženje uz večeru i u tim ću prilikama od vas zatražiti da mi nešto priredite. Druga polovica tjedna bit će vrlo aktivna. Anesteziolog te svo dodatno njegovateljsko i pomoćno osoblje boravit će ovdje, neki od njih ovdje će spavati, a neki se potkraj dana vraćaju kućama. Redovito jedu kada stignu, kuhani ručak i obrok koji bi se dao opisati kao rana večera prije nego što odu. Sestra Holland također će stalno boraviti ovdje kao i, naravno, gospodin Chandler-Powell i pacijenti. Obično se vraća u kuriju u jedan popodne i očekuje obilan ručak, za koji mu odgovara da bude poslužen u njegovu vlastitom dnevnom boravku. Budući da se katkada mora vratiti u London na jedan dio dana, njegovi obroci mogu biti neredoviti, ali su uvijek važni. Razgovarat ću s vama o jelovnicima unaprijed. Sestra je odgovorna zu sve potrebe pacijenata tako da ću je sada zamoliti da vam opiše što očekuje."

Sestra Holland je rekla: „Od pacijenata se zahtijeva da prije anestezije budu natašte i obično malo jedu sve do prvoga dana nakon operacije, ovisno o težini i obliku zahvata. Kad se oporave dovoljno da mogu jesti, često su zahtjevni i izbirljivi. Neki od njih će biti na dijeti, a to ćemo nadzirati dijetetičar i ja. Pacijenti obično objeduju u svojim sobama i ništa ne smijete

poslužiti bez mojega odobrenja." Okrenula se prema Kimberley. „Najčešće netko od mojega njegovateljskog osoblja nosi hranu u krilo kuće u kojem se nalaze pacijenti, no katkad će se od vas očekivati da poslužite čaj, užinu ili kakvo piće. Jasno vam je da čak i tada morate zatražiti odobrenje?" „Da, sestro, jasno mi je." „Osim kada je riječ o hrani za pacijente, upute će vam davati gospođica Cressett, ili, ako nje ne bude, njezina zamjenica, gospođa Frensham. A sada bi vam gospođa Frensham željela postaviti nekoliko pitanja."

Gospođa Frensham bijaše visoka, postarija i koščata žena čelično-sive kose smotane u punđu. Njezine su oči, međutim, bile prijazne i Dean je osjetio veću bliskost s njom negoli s mnogo mlađom, tamnokosom i, pomislio je, seksi sestrom Holland ili, pak, s gospođicom Cressett i njezinim izrazito blijedim i neobičnim licem. Pretpostavljao je da bi je neki ljudi možda mogli smatrati privlačnom, no nitko je nije mogao nazvati lijepom.

Pitanja gospođe Frensham bila su upućena u prvome redu Kim i nisu bila komplicirana. Koje bi kolačiće poslužila uz jutarnju kavu i kako bi ih pripremila? Kim, kojoj je odmah odlanulo, opisala je svoj vlastiti recept za tanke začinjene kolačiće s grožđicama. A kako bi pripremila profiterole? Kim je iznova odgovorila bez poteškoća. Deana su pitali koje bi od tri navedena vina servirao uz patku s narančama, hladnu krem-juhu od poriluka i krumpira i goveđu pečenicu te koja bi jela predložio za vrlo vrućega ljetnog dana ili u napornim danima nakon Božića. Pružio je odgovore koji su očito ocijenjeni zadovoljavajućima. Testiranje nije bilo teško i mogao je osjetiti da je Kim opuštenija.

Gospođa Frensham ih je nakon toga odvela do kuhinje te se obratila Kim uz pitanje: „Mislite li da biste ovdje mogli biti zadovoljni, gospođo Bostock?"

Dean je zaključio da mu je gospođa Frensham simpatična.

Kim je također bila zadovoljna. Odahnula je pri pomisli da je primljena na posao. Za nju je to što su dobili taj posao bilo spasonosno. Dean se prisjetio kombinacije strahopoštovanja i zadovoljstva kojom se kretala po golemoj i blistavoj kuhinji, a potom, kao u kakvome snu, po sobama do nje, dnevnom boravku, spavaćoj sobi te luksuznoj kupaonici koju će koristiti te načina na koji je dodirivala pokućstvo uz čuđenje l nevjericu, brzala do svakog prozora da bi kroz njega pogledala van. Na kraju su otišli do vrta i

Kirnje raširila ruke prema prizoru obasjanom suncem, potom ga uhvatila za ruku poput djeteta, zureći u njega blistavih očiju. „Prekrasno je. Ne mogu vjerovati. Ne moramo plaćati najamninu i ostaje nam sve što zaradimo. Moći ćemo uštedjeti od obje plaće."

Za nju je to bio novi početak, ispunjen novom nadom, obećavajuće ispunjen zamišljenim prizorima njih dvoje kako zajedno rade, postaju nezamjenjivi, dječjih kolica na travnjaku, njihove djece kako trčkaraju po vrtu dok ih motre s kuhinjskoga prozora. On je, gledajući je u oči, znao da je to bio početak umiranja jednoga sna.

8.

Rhoda se probudila, kao i obično, potpuno razbuđena, izoštrenih čula spremnih za novi dan. Mirno je ležala nekoliko minuta, uživajući u toplini i udobnosti kreveta. Prije počinka djelomično je navukla zavjese i sada je uski tračak svjetla ukazivao na to da je spavala dulje negoli je očekivala, svakako dulje nego inače te da sviće studena zora. Spavala je dobro, no sada joj je hitno bio potreban topli čaj. Nazvala je telefonski broj s popisa na stolu pokraj kreveta i začula muški glas. „Dobro jutro, gospođice Gradwyn. Ovdje Dean Bostock iz kuhinje. Želite li da vam štogod donesemo?" „Čaj, molim. Indijski. Veliki čajnik, s mlijekom, ali bez šećera." „Biste li odmah željeli naručiti i doručak?" „Da, ali molim vas da ga donesete za pola sata. Svježe ocijeđen sok od naranče, jedno poširano jaje na bijelom tostu te integralni tost i marmeladu.

Jest ću u svojoj sobi."

Poširano je jaje bilo provjera. Bude li servirano savršeno skuhano, a tost blago namazan maslacem te niti tvrd niti gnjecav, tada se mogla nadati da će hrana biti dobra kad se ovamo vrati radi operacije i duljega boravka. Vratit će se - i to u istu sobu. Navukavši svoju kućnu haljinu, pošla je do prozora i ugledala krajobraz šumovitih dolina i brežuljaka. Magla je visjela nad dolinom tako da su zaokruženi vrhovi brežuljaka nalikovali otocima sred svjetlosiva mora. Protekla noć bijaše vedra i hladna. Trava na uskoj tratini ispod njezinih prozora bila je blijeda i otvrdla od mraza, no sunce koje se probijalo kroz maglu već je počelo zelenjeti i mekšati travu. Na visokim grančicama ogoljela hrasta smjestile su se tri vrane, neobično tihe i nepomične, poput pažljivo postavljenih triju crnih navjestitelja zle kobi.

Podno prozora protezao se drvored lipa koji je vodio do niskoga kamenog zida te malenoga kamenog kruga iza njega. Isprva su bili vidljivi jedino vrhovi kamenih blokova, no magla se, dok ih je Rhoda promatrala, podigla i krug se upotpunio. S te je razdaljine, s obzirom da je krug bio djelomice zaklonjen zidom, mogla razaznati tek da su to neobrađene izobličene gromade različitih veličinu, poredune uokolo središnjega višeg kamena. Pomislila je da moruju datirati iz pretpovijesti. Dok je tako nepomično promatrala, njezine su uši registrirale zvuk zatvaranja vrata dnevnoga boruvka. Donijeli su čaj. I nadalje promatrajući, u daljini je ugledala uzak trak srebrnu svjetla i, obradovavši se, shvatila da je to zacijelo more.

Ne želeći se odvojiti od prizora, stajala je nekoliko sekundi prije nego što se okrenula te vidjela, pomalo se lecnuvši od iznenađenja, da je jedna mlada žena nečujno ušla u sobu i da je šuteći promatra. Bila je krhke građe, a nosila je plavu šarenu haljinu s bezobličnim žućkastosmeđim džemperom preko nje, što je ukazivalo na njezin nejasan status. Bilo je očito da nije medicinska sestra, no nije imala nimalo samouvjerenosti dvorkinje, sigurnosti koja proizlazi iz obavljanja posla na koji je netko navikao i dobro mu je poznat.

Rhoda je zaključila da je vjerojatno starija nego što djeluje, ali je zbog svoje uniforme, a osobito zbog nezgrapnog džempera, djelovala djetinje. Imala je blijedo lice i ravnu smeđu kosu začešljanu na jednu stranu uz pomoć dugačke šarene ukosnice. Usta joj bijahu mala, gornja usna činila je savršen luk tako pun da se doimala otečenom, no donja je usna bila tanja. Njezine su oči bile svjetloplave i donekle ispupčene ispod ravnih obrva. Bile su pozorne, gotovo oprezne, čak i pomalo prijekorne u svome pažljivom zurenju bez treptaja.

Progovorila je, glasom koji je više pripadao nekome iz grada negoli sa sela, običnim glasom s naznakom snishodljivosti koja se Rhodi učinila lažnom: „Donijela sam vam vaš jutarnji čaj, madam. Ja sam Sharon Bateman i pomažem u kuhinji. Poslužavnik je vani. Želite li ga ovdje?" „Da, za koji trenutak. Je li čaj netom pripremljen?" „Da, madam. Odmah sam ga donijela."

Rhoda je poželjela reći da je riječ „madam" neprimjerena, ali je odustala.

Rekla je: „Ostavite ga onda nekoliko minuta da odstoji. Promatrala sam kameni krug. Spomenuli su mi ga, ali nisam bila svjesna da se nalazi tako blizu kurije. Pretpostavljam da potječe iz pretpovijesti." „Da, madam. Cheverellsko kamenje. Dobro je poznato. Gospođica Cressett veli da je staro više od tri tisuće godina. Kaže da su kameni krugovi rijetki u Dorsetu."

Rhoda je rekla: „Sinoć kad sam razmaknula zavjesu, ugledala sam svjetlucanje. Izgledalo je poput baterijske svjetiljke. Dolazilo je iz tog smjera. Vjerojatno je netko šetao među kamenjem. Vjerojatno privlači mnogo posjetitelja." „Ne baš tako mnogo, madam. Mislim da većina ljudi ne zna da su ovdje.

Seljani se drže podalje. Vjerojatno je to bio gospodin Chandler-Powell. Voli noću šetati imanjem. Nismo ga očekivali, no stigao je sinoć. Nitko iz sela ne posjećuje kamenje noću. Boje se da će ugledati duh Mary Keyte gdje hoda i

promatra ih." „Tko je Mary Keyte?" „Kamenje je ukleto. Privezali su je za središnji kamen i ondje spalili 1654. Taj se kamen razlikuje od ostalih, viši je i tamniji. Osudili su je kao vješticu. Obično su kao vještice spaljivali stare žene, no njoj je bilo svega dvadeset godina. Još i sada možete vidjeti smeđu mrlju na mjestu gdje je gorjela vatra. U sredini među kamenjem trava nikada ne raste."

Rhoda reče: „Nesumnjivo zato što su se ljudi stoljećima trudili da ondje ne raste. Vjerojatno tako što su ondje polijevali nešto od čega trava vene. Ne vjerujete valjda u te gluposti?" „Vele da su se njezini krici čuli sve do crkve. Proklela je selo dok je gorjela i nakon toga su gotovo sva seoska djeca umrla. Na crkvenom je groblju moguće vidjeti ostatke nekih nadgrobnih kamena, iako su imena do danas odviše izblijedjela da bi ih se moglo pročitati. Mog tvrdi da se na datum njezina pogubljenja i danas mogu čuti njezini krici." „Za vjetrovite noći, pretpostavljam."

Razgovor je postajao zamoran, ali Rhoda nije znala kako da ga prekine.

To je dijete - izgledala je nešto starije od dobi u kojoj je bila Mary Keyte, i vjerojatno jest bila tek nešto starija - očito bilo morbidno opsjednuto lomačom. Dodala je: „Seoska su djeca umirala od dječjih zaraza, vjerojatno od tuberkuloze ili groznice. Prije nego što su je osudili, za bolesti su okrivili Mary Keyte, a nakon njezina spaljivanja krivili su je za pomor. Vi, dakle, ne vjerujete da se duše umrlih vraćaju i posjećuju nas?" „Mrtvi se ne vraćaju da bi nas posjetili, niti kao duhovima što god to značilo - niti u ikojem drugom obliku." „Ali mrtvi jesu ovdje! Mary Keyte ne počiva. Svi oni portreti u kući. Ona lica - oni nisu napustili kuriju. Znam da me ne žele ovdje."

Nije zvučala histerično, čak ni djelomice zabrinuto. Iznijela je to poput činjenice. Rhoda reče: „To je budalasto. Oni su mrtvi. Oni ne mogu misliti.

Imam jedan stari portret u kući u kojoj živim. Tudorski gospodin. Ponekad pokušavam zamisliti što bi mislio da me može vidjeti kako ondje boravim i radim. No, ta je emocija moja, nije njegova. Čak i kada bih samu sebe uvjerila da je moguće s njim komunicirati, on mi se ne bi obratio. Mary Keyte je pokojna. Ne može se vratiti." Nakratko je zašutjela i autoritativno rekla: „Popit ću sada svoj čaj."

Unesen je poslužavnik, posuđe od finog porculana, čajnik istog uzorka, pripadajući vrčić s mlijekom. Sharon je rekla: „Moram vas pitati u vezi s ručkom, madam, želite li da ga poslužimo ovdje ili u dnevnom boravku za pacijente? Dnevni boravak se nalazi na dugačkoj galeriji, dolje. Imamo jelovnik s kojega možete odabrati što želite."

Izvadila je papir iz džepa tvojega džempera i pružila ga Rhodi. Mogla je odabrati jedno od dva ponuđena jela. Rhoda je rekla; „Recite kuharu da želim bistru juhu, kapice sv. Jakova na kremi od pastrnjaka i špinata s vojvotkinjim krumpirom, a za desert sorbet od limuna. Željela bih i čašu rashlađenoga bijelog vina. Chablis će odgovarati. Ručat ću u svome dnevnom boravku u jedan sat."

Sharon je izašla iz sobe. Ispijajući čaj, Rhoda je razmišljala o onome što je protumačila kao zbrkane emocije. Nikada prije nije vidjela tu djevojku niti je išta čula o njoj, a imala je lice koje se teško zaboravlja. Iako nepoznata, svakako ju je barem neugodno podsjetila na neku bivšu emociju, tada ne tako snažnu, no ipak pohranjenu u nekom kutku sjećanja. Također, taj je kratki susret iznova pojačao dojam da kuća krije nešto više od tajni ovjekovječenih na slikama ili pretočenih u folklor. Pomislila je da bi bilo zanimljivo malo istraživati, iznova se prepustiti toj trajnoj strasti za otkrivanjem istine o ljudima, ljudima kao pojedincima ili njihovim odnosima, svega onoga što o sebi iznose, pažljivo osmišljenim oklopima koje pokazuju svijetu. Bila je to znatiželja koju je sada odlučila obuzdati, mentalna energija koju je nakanila posvetiti nekoj drugoj svrsi. Mogla bi to biti njezina posljednja istraga, ako ju je moguće tako nazvati; teško da je to moglo biti i posljednji put da je znatiželjna. Shvaćala je i da znatiželja već gubi na snazi, da to više nije neodoljiv poriv. Možda će, kad se riješi ožiljka, znatiželje u potpunosti nestati ili će se zadržati tek kao koristan popratni element istrage. No, željela je saznati više o stanarima Cheverellske kurije i ako uistinu ima činjenica koje valja otkriti, upravo bi Sharon, s obzirom na njezinu očitu sklonost ćaskanju, mogla biti osoba koja će ih rado iznijeti. Rezervirala je sobu samo do poslije ručka, ali je pola dana bilo prekratko vrijeme čak i za njuškanje po selu i posjedu uokolo kurije, tim više što je imala dogovor sa sestrom Holland za razgledavanje operacijske dvorane i apartmana za oporavak.

Ranojutarnja izmaglica nagovijestila je prekrasan dan i činilo se dobrom zamisli prošetati vrtovima, a možda i dalje. Mjesto joj se svidjelo, kuća i

soba jednako tako. Upitat će može li ostati do poslijepodneva sljedećeg dana. Za dva je tjedna, pak, trebala ponovno doći zbog operacije te započeti svoj novi, još neiskušan život.

9.

Kapelica blizu kurije nalazila se na nekih osamdeset metara od istočnoga krila, napola zaklonjena krugom prošaranih lovorovih grmova. Njezina rana povijest i datum izgradnje nisu bili zabilježeni, međutim, svakako je bila starija od kurije, jednostavna pravokutna komora s kamenim oltarom ispod istočnoga prozora. Nije bilo nikakve rasvjete osim svijeća, a na stolici lijevo od ulaznih vrata nalazila se kartonska kutija, zajedno s raznoraznim svijećnjacima, od kojih su mnogi bili drveni i izgledali kao da su odbačeni iz starih kuhinja i spavaonica viktorijanskih slugu. Budući da nije bilo žigica, nasumični lakomisleni posjetitelji morali su svoju pobožnost, ako je ista postojala, iskazati bez pogodnosti svjetla. Križ na kamenom oltaru bio je nevjesto izrezbaren, možda ga je izradio neki mjesni drvodjelja, po nalogu ili vođen kakvim osobnim porivom radi pobožnosti ili iskazivanja vjere. Teško da je takvo što mogao naručiti netko od davno preminulih Cressetta jer bi netko od njih zacijelo odabrao srebro ili kvalitetniju rezbariju. Osim križa, na oltaru nije bilo ničega. Nije bilo sumnje da se negdašnje pokućstvo promijenilo uslijed velikih reformacijskih previranja pa je nekoć bilo pažljivo ukrašeno, a poslije potpuno neurešeno.

Križ se nalazio točno u vidokrugu Marcusa Westhalla i ponekad bi ga dugo u tišini promatrao, kao da od njega iščekuje neku tajanstvenu moć, pomoć pri nekoj odluci, milost za koju je shvaćao da će mu uvijek biti uskraćena. Pod tim su se simbolom vodile bitke, veliki seizmički prevrati Države i Crkve izmijenili su lice Europe, muškarci i žene bivahu mučeni, spaljivani i ubijani. Nošen je sa svojom porukom ljubavi i oprosta u najmračnije paklenske ponore ljudske imaginacije. Njemu je služio kao pomoć kad se želio usredotočiti, kao žarište misli koje se šuljahu i izvijahu i kovitlahu u njegovu umu poput krhkoga smeđeg lišća na vihoru.

Tiho je ušao i, sjevši na stražnju drvenu klupu kao i obično, netremice

zurio u križ, no ne moleći se, budući da nije imao pojma kako započeti molitvu, kao ni s kim bi zapravo trebao započeti komunikaciju. Ponekad se pitao kako bi bilo pronaći ta skrivena vrata za koja su tvrdili da Ih otvara najblaži dodir I doživjeti da breme krivnje i neodlučnosti padne s njegovih pleća. Međutim, znao je da mu je jedna dimenzija ljudskoga iskustva nedostupna, kao što je glazba gluhima. Lettie Frensham možda je to pronašla.

Za ranih nedjeljnih jutara viđao bi je gdje vozi bicikl pokraj Kamene kućice, s vunenom kapom na glavi; njezin bi ga koščati lik gurao uz blagu kosinu prema cesti, dok bi je k nekom udaljenom selu dozivala nečujna crkvena zvona, crkve koju nije imenovala i koju nikada nije spominjala. Nije ju nikada vidio u kapelici. Ako je i svraćala, onda je to moralo biti u vrijeme kad se on nalazio s Georgeom u operacijskoj dvorani. Pomislio je da mu ne bi smetalo da dijele to utočište, da gdjekad potiho u njega uđe i sjedne do njega u druželjubivoj tišini. Nije znao ništa o njoj, osim da je nekoć bila guvernanta Helene Cressett, a nije imao pojma ni zbog čega se odlučila vratiti u kuriju nakon svih tih godina. No, u svojoj se šutljivosti i staloženoj razumnoj mirnoći njemu doimala poput neuzburkana bazena u kući u kojoj je ćutio da turbulentne podvodne struje ruju duboko, pa i po njegovu vlastitu napregnutom umu.

Od ostatka osoblja iz kurije jedino je Mog odlazio u seosku crkvu i bio gorljivi pobornik crkvenoga zbora. Marcus je nagađao da Mogov još uvijek moćan bariton pri pjevanju večernje službe predstavlja njegov vlastiti način iskazivanja barem djelomične odanosti selu umjesto kuriji i starome poretku umjesto novoga. Služio je tog uljeza sve dok je gospođica Cressett bila upraviteljica i dok je plaća bila dobra, no gospodin Chandler-Powell mogao je kupiti tek pažljivo doziran djelić njegove odanosti.

Osim križa na oltaru, jedini znak da je ta prostorija na neki način bila namijenjena za posebne svrhe bila je brončana komemorativna ploča postavljena na zidu pokraj vrata: U SJEĆANJE NA CONSTANCE URSULU, 1896. - 1928., SUPRUGU BARUNETA; SIR CHARLESA CRESSETTA, KOJA JE NA OVOME MJESTU PRONAŠLA MIR.

NO, JOŠ JE JAČI, U ZRAKU, NA MORU I TLU ČOVJEK ŠTO USRDNO KAZUJE MOLITVU I DUBOKO ISPOD SKRIVENE BITI; I U SREDIŠTU VJERE ŠTO SPOKOJEM ZRAČI GDJE ISKATI ZNAČI IMATI, A TRAŽITI NAĆI, GDJE KUCATI ZNAČI ŠIROM OTVORITI. Spomenuta kao supruga - no, ne i kao voljena supruga - umrla je u dobi od trideset dvije godine. Dakle, bio je to kratak brak. Marcus je otkrio da taj stih, toliko različit od uobičajenih pobožnih napisa, potječe Iz pjesme Christophera Smarta, pjesnika iz osamnaestoga stoljeća, nije se raspitivao u vezi s Constance Ursulom. Poput ostalih u kućanstvu, nije se usuđivao razgovarati s Helenom o njezinoj obitelji. No, bronca mu se učinila neprikladnom za taj ambijent, kao da ondje uopće ne pripada. Kapelica bi trebala biti samo od kamena i drva.

Nijedno drugo mjesto u kuriji nije odisalo takvim mirom, čak ni knjižnica u kojoj bi ponekad sam sjedio. Uvijek je bila prisutna bojazan da će osama biti ometena, da će se otvoriti vrata te da će začuti one užasne riječi toliko poznate iz njegova djetinjstva: „O, tu si Marcuse, tražili smo te". No, u kapelici ga nitko nikada nije tražio. Bilo je neobično da ta kamena prostorija pruža toliki spokoj. Čak je i oltar bio podsjetnik na sukob. U nesigurnim danima Reformacije bilo je teoloških nesuglasja između mjesnoga svećenika, koji je zagovarao staru religiju i ondašnjega vlasnika kurije Sir Francisa Cressetta, koji je naginjao novom načinu razmišljanja i bogoslužja. Bio mu je potreban oltar za njegovu kapelicu pa je s tom svrhom poslao muške članove kućanstva da noću ukradu oltar iz kapele Djevice Marije, koji bijaše svetogrđe koje je izazvalo netrpeljivost između crkve i kurije koja će potrajati generacijama. Potom je, tijekom građanskoga rata 5 kuriju nakratko okupirala parlamentarna vojska nakon uspješnoga mjesnog okršaja, a mrtvi su rojalisti bili polegnuti na jedan kameni pod.

Marcus je odagnao misli i sjećanja, usredotočivši se na vlastitu dilemu.

Morao je odlučiti - i to odmah - hoće li ostati u kuriji ili otići u Afriku s timom kirurga. Znao je što želi njegova sestra, bilo je to, tako je to počeo

doživljavati, rješenje svih njegovih problema, no bi li taj odlazak značio bijeg još od nečega, a ne samo od njegova zaposlenja? Već je imao prilike čuti mješavinu bijesa i zaklinjanja u glasu svoga ljubavnika. Eric, koji je radio kao instrumentarac u bolnici St. Angela's, želio je da mu se Marcus pridruži na gay paradi. Svađa nije bila neočekivana. Nije to bilo prvi put da je došlo do razmirica. Prisjetio se svojih riječi. „Ne vidim kakvog to ima smisla. Da sam heteroseksualan, ne bi od mene očekivao da marširam glavnom ulicom i to javno obznanjujem. Zbog čega to moramo raditi? Nije li cijela bit u tome da imamo savršeno pravo biti to što jesmo? Ne trebamo se za to opravdavati, reklamirati to ni obznanjivati svijetu. Nije mi jasno zašto bi moja seksualnost trebala zanimati ikoga osim tebe."

Trudio se zaboraviti gorčinu svađe koja je uslijedila, Ericov tronut glas, dječji izraz na njegovu suzama umrljanome licu. „Nema to nikakve veze s prlvatnošću; ti od toga bježiš, Sramiš se onoga što jesi, onoga što sam ja. Isto vrijedi i za posao. Držiš se Chandler-Powella trateći svoje umijeće na hrpu taštih, ekstravagantnih, bogatih žena opsjednutih svojim izgledom, a mogao bi cijelo vrijeme raditi ovdje u Londonu. Našao bi posao - naravno da bi ga našao." „Sada i ne baš tako lako, i ne kanim tratiti svoj dar. Idem u Afriku." „Da pobjegneš od mene." „Ne, Eric, nego da pobjegnem od sebe." „Nikada to nećeš učiniti; nikad, nikad!" Ericove suze i vrata kojima je zalupio bilo je posljednje čega se sjećao.

Zurio je u oltar toliko usredotočeno da mu se pričinilo da se križ zamaglio i stao pomicati. Zatvorio je oči i udahnuo vlažan, hladan vonj tog mjesta, osjetivši tvrdo drvo klupe na svojim leđima. Prisjetio se posljednje velike operacije kojoj je asistirao u bolnici St. Angela's, bila je riječ o postarijoj pacijentici državnog osiguranja čije je lice rastrgao pas. Već je od otprije bila bolesna i, s obzirom na prognozu, valjalo je spasiti tek sljedećih godinu dana njezina života, ali, zahvaljujući strpljenju i vještini koje je George primijenio radeći dugi niz sati, spašeno je i njezino lice, koje će moći podnijeti nemilosrdne poglede ljudi. Nikada ništa nije zanemarivao, nikada ništa požurivao niti forsirao. Je li George imao prava tratiti takvu predanost poslu i svoju vještinu, makar i tri dana u tjednu, na bogate žene koje su

nezadovoljne oblikom svojega nosa ili usta ili, pak, grudi, i koje su željele svijetu dati do znanja da si stručnjaka njegova kalibra mogu priuštiti? Zašto je njemu bilo toliko važno da može odvojiti vrijeme za posao koji je mogao obavljati i lošiji kirurg, i to jednako kvalitetno?

Međutim, napustiti ga sada značilo bi izdati čovjeka kojemu se divio. Ne napusti li ga, pak, izdat će samoga sebe i Candace, svoju sestru koja je, budući da ga je voljela, znala da on mora pobjeći od svega i koja ga je poticala da nešto poduzme. Njoj samoj nikada nije nedostajalo hrabrosti.

Marcus je spavao u Kamenoj kućici i provodio ondje dovoljno vremena tijekom očeve posljednje bolesti, da bi donekle uvidio što je sve morala podnijeti u te dvije godine. Sada kad je njezin posao bio završen, a novoga nije bilo na vidiku, bila je suočena s mogućnošću bratova odlaska u Afriku.

Ona mu je željela da ode, radila je na tome i poticala ga, no on je znao da će, ode li, biti usamljena. Kanio je napustiti dvoje ljudi koji su ga voljeli Candace i Erica - te Georgea Chandler-Powella, čovjeka kojem se najviše divio.

Njegov je život bio zbrka. Jedan ga je dio njegove naravi, plahost, indolencija, nedostatak samopouzdanja, doveo do takvoga ustaljenog obrasca neodlučnosti, prepuštanja tome da se sve riješi samo od sebe, kao da se uzdaje u nekakvu milosrdnu providnost koja će djelovati u njegovu korist ne bude li se u to uplitao. Do koje su mjere za njegov trogodišnji boravak u kuriji bili zaslužni odanost, zahvalnost, zadovoljstvo što ima priliku učiti od čovjeka koji je vrhunski stručnjak u svome zvanju i kojega nije želio iznevjeriti? Sve je to odigralo svoju ulogu, no ostao je prije svega zbog toga što je to bilo jednostavnije od suočavanja s odlukom da ode. No, spremao se s njom suočiti sada. Pobjeći će, i to ne samo u fizičkom smislu. U Africi će moći raditi nešto važno, nešto značajnije i trajnije od svega što je činio u kuriji. Morao je raditi nešto novo i ako je bila riječ o bijegu, onda je to bio bijeg k ljudima kojima je očajnički bilo potrebno njegovo umijeće, k djeci raskolačenih očiju s nakaznim i neliječenim zečjim usnama, k žrtvama gube koje je valjalo zbrinuti i iscijeliti, k nagrđenima, unakaženima i odbačenima.

Bilo je vrijeme da nešto poduzme. Ne suoči li se s Chandler-Powellom sada, neće nikada skupiti hrabrost da nešto poduzme. Ukočeno je ustao i poput starca odšetao do vrata, a potom, zastavši na tren, nastavio koračati prema kuriji poput vojnika koji odlazi u bitku.

10.

Marcus je Georgea Chandler-Powella pronašao u operacijskome bloku.

Bio je sam i zaokupljen prebrojavanjem instrumenata iz novo - pristigle pošiljke, svaki pažljivo provjeravajući, preokrećući ga u ruci i odlažući na odgovarajuće plitice uz neku vrstu štovanja. Bio je to posao asistenta kirurškoga odjela, a Joe Maskell trebao je stići u sedam sati sljedećega jutra radi pripreme prve operacije toga dana. Marcus je znao da to što ChandlerPowell provjerava instrumente ne znači da nema povjerenja u Joea - nije zapošljavao nikoga kome ne bi mogao vjerovati - no, ovdje je bio blizak svojim dvjema strastima, svojemu poslu i svojoj kući, i nalikovao je djetetu koje čačka po svojim omiljenim igračkama.

Marcus reče: „Želio bih s vama razgovarati, ako imate vremena." Čak je i njemu samome njegov glas zazvučao neprirodno, neoubičajene visine. Chandler-Powell nije podigao pogled. „To ovisi o tome što smatraš razgovorom. Je li to razgovor ili ozbiljna diskusija?" „Pretpostavljam da je riječ o ozbiljnom razgovoru." „Onda ću prekinuti ovo i razgovarat ćemo u uredu."

Za Marcusa je bilo nečega prijetećeg u tom prijedlogu. Odviše je podsjećao na pozive u radnu sobu njegova oca dok je bio dječak. Poželio je da može govoriti odmah, da svrše s tim. No, pričekao je da i posljednja ladica bude zatvorena i da George Chandler-Powell krene prvi prema vratima i u vrt, kroz stražnji dio kuće i hodnik, do ureda. Lettie Frensham sjedila je za računalom, ali se, po njihovu ulasku, tiho promrmljavši ispričala i potiho izašla. ChandlerrPowell sjeo je za stol, rukom mahnuvši pozvao Marcusa da sjedne, i čekao.

Marcus je nastojao sebe uvjeriti da tišina ne znači pažljivo kontroliranu nestrpljivost. S obzirom da se činilo da George neće prvi prozboriti, Marcus

je rekao: „Donio sam odluku u vezi s Afrikom. Želio sam vam priopćiti da sam se konačno odlučio priključiti timu gospodina Greenfielda. Bio bih vam zahvalan kad biste mi omogućili da odem u razdoblju od tri mjeseca." „Ako sum dobro shvatio, bio si u Londonu i razgovarao s gospodinom Greenfieldom. Nemu sumnje da ti je ukazao na neke od problema, vezanih i za tvoju buduću karijeru." „Da, sve mi je rekao." „Matthew Greenfield je jedan od najboljih plastičnih kirurga u Europi, vjerojatno među šest najboljih u cijelom svijetu. Također je i sjajan učitelj. U njegove se kvalifikacije možemo pouzdati - certifikati Kraljevskoga zbora kirurga, magistar kirurgije. U Afriku odlazi da bi podučavao i utemeljio Centar izvrsnosti. Ono što Afrikanci žele jest naučiti kako da se sami snalaze, a ne da bijelci sve nadziru." „Nisam razmišljao o nadziranju, samo o pružanju pomoći. Toliko toga treba učiniti. Gospodin Greenfield smatra da bih bio koristan." „Naravno da smatra; inače ne bi gubio vrijeme, ni svoje, a ni tvoje. No, što ti misliš, što to ti konkretno nudiš? Imaš certifikat Kraljevskog zbora kirurga i sposoban si kirurg, ali nisi kvalificiran za podučavanje, niti se možeš prihvatiti najsloženijih slučajeva bez tuđe pomoći. Provedeš li makar i godinu dana u Africi, to će zasmetati tvojoj karijeri - to jest, ako računaš na karijeru. Tvoj ti boravak ovdje nije pomogao i to sam naglasio već prilikom tvojega dolaska ovamo. Novi program modernizacije medicinskog zvanja uvelike je postrožio metode obučavanja. Stažisti su postali liječnici pripremne godine - a svima nam je poznato kakvu je zbrku vlada izazvala na tom planu - stariji stažisti više ne postoje, specijalizanti su sada vježbenici kirurške specijalizacije i sam Bog zna koliko će dugo sve to potrajati dok ne smisle nešto drugo, još formulara koje će trebati ispuniti, još birokracije, još koječega što će ljudima onemogućiti valjano obavljati svoj posao. Međutim, sigurno je da, želiš li ostvariti karijeru u kirurgiji, moraš biti uključen u program obučavanja, a on je postao vrlo nefleksibilan. Možda će te biti moguće vratiti natrag na posao i nastojat ću ti pomoći, no to neće biti moguće ako otpeljaš u Afriku. A zasigurno ne ideš onamo zbog vjerskih razloga. Ne bih to odobravao ni da jest tako, ali bih mogao shvatiti - ako već ne shvatiti, a onda prihvatiti. Ima takvih ljudi, ali ti mi se nikada nisi doimao osobito pobožnim."

„Ne, ne bih to mogao tvrditi." „Pa, za što se onda izdaješ? Za nekog univerzalnoga dobrotvora? Ili te proganja postkolonijalna krivnja? Vidim da je to još uvijek popularno." „George, ondje se mogu baviti koječime korisnim. Ne pripisujem sebi ništa osim snažna uvjerenja da bi odlazak u Afriku bio za mene prava stvar.

Ne mogu vječno ostati ovdje, i sam si to rekao." „To od tebe ni ne očekujem. Od tebe očekujem da pažljivo razmotriš u kojem smjeru želiš da ide tvoja buduća karijera. Naravno, ako ti je uopće stalo do karijere u kirurgiji. No, ne kanim trošiti riječi uzalud ako si ti već odlučio. Savjetujem ti da razmisliš, a ja ću zasad voditi računa o tome da ću za tri mjeseca trebati zamjenu." „Znam da će ti to biti nezgodno i žao mi je zbog toga. I jasno mi je da sam tvoj dužnik. Zahvalan sam ti. I uvijek ću biti." „Mislim da nema potrebe trtljati o zahvalnosti. To nikada nije bila prikladna riječ među kolegama. Računajmo na tvoj odlazak za tri mjeseca.

Nadam se da ćeš u Africi pronaći to što tražiš, ma što to bilo. Ili je, pak, riječ o tome da tražiš spas od nečega pred čime bježiš, što god to bilo. A sada, ako je to sve, volio bih imati ured na raspolaganju."

Nešto je uistinu mučilo Marcusa i on se, smogavši hrabrosti, natjerao da to i izgovori. Izgovorene su riječi koje su uništile jedan odnos. Ništa nije moglo biti gore. Rekao je: „Riječ je o pacijentici, Rhodi Gradwyn. Sada boravi ovdje." „Znam to. Za dva tjedna dolazi ponovno radi operacije, osim ako joj se u kuriji ne svidi pa se odluči za krevet u bolnici St. Angela s." „Ne bi li to bilo prikladnije?" „Za mene ili za nju?" „Pitao sam se želite li uistinu poticati istraživačku novinarku da boravi u kuriji? A dođe li jedan takav novinar, i ostali bi mogli za njim. Lako mogu zamisliti što će Gradwynova pisati. Bogate žene troše bogatstvo jer su nezadovoljne svojim izgledom. Dragocjeno umijeće kirurga moglo bi se bolje iskoristiti. Naći će ona već nešto što će iskritizirati, to joj je posao. Pacijenti se pouzdaju u našu diskreciju i očekuju apsolutnu povjerljivost. Hoću reći, nije li upravo to i bit ovoga mjesta?" „Ne baš sasvim. A i nemam namjere praviti ikakvu razliku među pacijentima, osim onih koje se zasnivaju na njihovim zdravstvenim

potrebama. Iskreno, ne bi mi ni palo na pamet da učinim išta da bih ušutkao tabloide. S obzirom na sve vladine makinacije i izopačenost, potrebna nam je neka organizacija dovoljno moćna da s vremena na vrijeme podigne glas.

Nekoć sam vjerovao da živim u slobodnoj zemlji. Danas moram priznati da nije tako. No, barem imamo slobodu tiska i spreman sam podnijeti određenu količinu vulgarnosti, popularizacije, sentimentalnosti, pa čak i kriva tumačenja, da bih i nadalje bio siguran da će tako i ostati. Pretpostavljam da te Candace pridobila. Teško da si sve to smislio sam. Ima li osobnih razloga za svoju nesklonost gospođici Gradwyn, bolje joj je da se njome uopće niti ne bavi. To se od nje ni ne očekuje, pacijenti je se ne tiču. Nema potrebe da se s njom susretne, ni sada ni kad ponovno dođe. Ne odabirem pacijente zato da bih udovoljio tvojoj sestri. A sada, nemaš li više što dodati, siguran sam da obojica imamo posla. Barem ga ja imam."

George je ustao i stao do vrata. Ne izgovorivši više ni riječi, Marcus je prošao kraj Georgea, očešavši se o njegov rukav, i otišao. Osjećao se poput nesposobnog sluge, u nemilosti razriješena dužnosti. Sada je, na svoj užas, spoznao da je ono što George ćuti prema njemu vrlo slično mržnji. Misao, gotovo nadanje, izdajnička i sramotna, obuzela mu je um. Možda bi zapadno krilo moralo biti zatvoreno ako bi se zbila kakva katastrofa - požar, zaraza, skandal. Kad bi priljev bogatih pacijentica bio zaustavljen, kako bi tada Chandler-Powell opstao? Htio je odagnati te uistinu sramotne zamisli, no bijahu nezaustavljive, čak i, na njegovo vlastito gađenje, ona najsramnija i najužasnija od svih - smrt pacijentice.

11.

Chandler-Powell čekao je da zvuk Marcusovih koraka utihne i potom otišao iz kurije da bi posjetio Candace Westhall. Nije imao namjeru srijedu provesti tako što će se dati uvući u rasprave bilo s Marcusom bilo s njegovom sestrom, no sada je, kad je odluka pala, vrijedilo vidjeti što to Candace smjera. Naći će se u neprilici odluči li i ona otići, no bilo je za pretpostaviti da će se sada, kada je njezin otac umro, poželjeti vratiti na svoje mjesto na sveučilištu, za sljedeći semestar. Čak i ako to nije bilo u planu, njezin se posao u kuriji, koji se sastojao od toga da mijenja Helenu kada ona boravi u Londonu, teško mogao nazvati karijerom. George se nije volio petljati u vođenje kućanstva u kuriji, no ako je Candace sada nakanila otići, onda mu je odgovaralo da to sazna čim prije.

Koračao je stazom prema Kamenoj kućici po varljivome zimskom suncu te je, prilazeći joj, uočio prljavi sportski automobil parkiran ispred Ružine kućice. To je značilo da je stigao rođak Westhallovih, Robin Boyton. Sjetio se da je Helena spominjala njegov posjet uz naglašeni manjak oduševljenja koji je, pretpostavljao je, dijelilo i oboje Westhallovih. Boyton je kanio rezervirati kućicu na kratak rok i, budući da ova bijaše prazna, Heleni je očito bilo nezgodno odbiti ga.

Uvijek ga je intrigiralo to koliko drugačije izgleda Kamena kućica otkako su u nju stigli Candace i njezin otac, prije otprilike dvije i pol godine. Bila je predana vrtlarica. Chandler-Powell je nagađao da joj je to bio opravdan izgovor da se malo makne od kreveta u kojem je ležao Peregrine Westhall.

Starca je posjetio svega dvaput prije njegove smrti, no znao je koliko je sebičan, zahtjevan i nezahvalan pacijent starac bio, a toga je, pretpostavljao je, bilo svjesno i cijelo selo. Sada, kad je bio mrtav a Marcus se spremao napustiti Englesku, nije bilo nikakve sumnje da je Candace, oslobođena očitog robovanja, imala svojih planova za budućnost.

Grabljala je stražnji travnjak, odjevena u staru jaknu od tvida, samtene hlače i čizme koje je čuvala za vrtlarenje, a njezina čvrsta tamna kosa bijaše pokrivena vunenom kapom navučenom do ušiju. Kapa je isticala njezinu veliku sličnost ocu, dominantan nos, duboko usađene oči ispod ravnih gustih obrva, duge I tanke usne, odlučno i beskompromisno lice koje je, kad joj kosa bijaše pokrivena, djelovalo androgino. Westhallovski su se geni očitovali na bizaran način jer je Marcus, a ne ona, bio taj u kojega su starčeve crte lica bile omekšane gotovo do ženskaste ljupkosti. Ugledavši Georgea, naslonila je grablje na deblo te mu pristupila da ga pozdravi. „Dobro jutro, George", reče. „Mislim da znam zbog čega si došao.

Upravo sam htjela na stanku za kavu. Hajde, uđi."

Uvela ga je na sporedna vrata, koja su se najčešće koristila, u staru ostavu koja je, kamenih zidova i poda, više nalikovala kakvoj sporednoj zgradi, prikladnoj za odlaganje istrošena alata, u kojoj je dominirao kredenc na koji je bilo poslagano mnoštvo vrčeva i šalica, svežnjevi ključeva te raznorazni tanjuri i drugo posude. Premjestili su se u pokrajnju malenu kuhinju. Bila je besprijekorno uredna, no Chandler-Powell je pomislio da je vrijeme da se nešto poduzme ne bi li se taj prostor uvećao i modernizirao, zapitavši se kako je moguće da Candace, poznata kao dobra kuharica, već nije na to upozorila.

Uključila je aparat za filtar-kavu, dohvativši dvije šalice iz kuhinjskoga ormarića te stajahu tako u tišini, čekajući da kava bude skuhana. Iz hladnjaka je izvadila vrčić s mlijekom i prešli su u dnevnu sobu. Sjedeći nasuprot njoj za četvrtastim stolom, George iznova pomisli da je malo toga učinjeno u kućici. Pokućstvo je većinom pripadalo njoj, dopremljeno iz spremišta; neki komadi pokućstva bijahu izvanredni, drugi su, pak, bili preglomazni za taj prostor. Duž tri zida su se protezale drvene police za knjige koje je u kućicu donio Peregrine Westhall kao dio svoje biblioteke kad se bio doselio iz staračkog doma. Biblioteku je oporučno ostavio svojoj negdašnjoj školi, a one knjige koje je vrijedilo sačuvati netko je odnio, tako da su zidovi mjestimice zjapili prazni, a neželjeni se svesci naslanjali jedni na druge; bijahu to otužni simboli odbacivanja. Sav je prostor odisao prolaznošću i propadanjem. Jedino je drvena klupa s naslonom, na koju su bili dodani jastuci, postavljena pod pravim kutom nasuprot kaminu, jamčila kakvu-takvu udobnost.

„Marcus mi je upravo dao do znanja da odlazi u Afriku za tri mjeseca", rekao je Chandler-Powell bez ikakvog uvoda. „Zanima me do koje si mjere ti utjecala na taj ne osobito inteligentan plan." „Želiš li reći da moj brat nije sposoban sam donositi odluke koje se tiču njegova života?" „Sposoban je odlučivati. Je li sposoban odluke realizirati, drugo je pitanje. Očito je da si na njega utjecala. Čudio bih se da nisi. Starija si od njega osam godina. Budući da je vaša majka bila invalid veći dio njegova odrastanja, nimalo ne čudi da te sluša. Nisi li ga uglavnom ti odgojila?" „Čini se da podosta znaš o mojoj obitelji. Ako i jesam na njega utjecala, onda sam to učinila da bih ga ohrabrila. Vrijeme mu je da krene dalje. Jasno mi je da tebi to ne odgovara, George, i žao mu je zbog toga, kao i meni. Ali već ćeš nekoga naći. Već si godinu dana upoznat s tom mogućnošću. Sigurno si već razmišljao o tome tko će ga zamijeniti."

Imala je pravo, doista je o tome razmišljao. O nekome umirovljenom kirurgu s njegova područja, vrsnom, ako ne briljantnom, koji bi rado asistirao tri dana tjedno. Rekao je: „Nije to ono što me brine. Što li to Marcus namjerava? Kani li trajno ostati u Africi? To mi se čini teško ostvarivim.

Raditi ondje godinu, dvije dana i potom se vratiti kući? Na što? Mora vrlo dobro promisliti o tome što želi učiniti sa svojim životom." „Kao i svi mi", reče Candace. „Razmislio je. Uvjeren je da je to nešto što mora učiniti. K tome, očeva je oporuka sada i pravovaljana, pa ima i novca.

U Africi neće nikome biti na teret. Neće otići onamo praznih ruku. Ti sigurno razumiješ potrebu da netko učini ono za što mu cijelo njegovo biće govori da je upravo to ono što mu je suđeno. Nisi li i sam živio upravo takvim životom? Ne donosimo li svi mi ponekad odluku za koju smo sigurni da je u potpunosti ispravna, da su neki pothvat, neka promjena, prijeko potrebni? Pa čak i da propadne, oduprijeti se tome bila bi velika pogreška. Vjerujem da bi neki ljudi to možda protumačili kao Božji poziv." „U Marcusovu slučaju meni se to više čini kao nekakav izgovor za bijeg od svega." „Imat će vremena i za to, za bijeg. Marcus se mora maknuti s ovoga mjesta, od ovoga posla, od tebe." „Od mene?" Bio je to mirno izgovoren odgovor, lišen ljutnje, kao da je bila riječ o sugestiji o kojoj je valjalo razmisliti. Georgeovo lice nije odavalo

ništa. „Da, od tvojega uspjeha, tvoje genijalnosti, tvojega ugleda, tvoje karizme.

On mora biti svoj čovjek", rekla je Candace. „Nisam bio svjestan da ga ja sprečavam u tome da bude svoj čovjek, ma što god to značilo." „Pa i nisi svjestan. Zato i mora otići, a ja mu moram pomoći." „Nedostajat će ti." „Da, George, nedostajat će mi." „Bi li htjela ostati ovdje još neko vrijeme?" upitao je, itekako pazeći da ne zazvuči odviše znatiželjno, no svakako želeći to saznati. „Ostaneš li, znam da će Helena cijeniti pomoć. Netko je mora mijenjati za njezinih boravaka u Londonu. No, pretpostavljam da se želiš vratiti na sveučilište." „Ne, George, to je neizvedivo. Odlučili su zatvoriti Odsjek za klasičnu filologiju. Nema dovoljno kandidata. Ponudili su mi honorarni posao na jednom od novih odsjeka koje osnivaju - komparativnoj religiji ili britanskim studijima, što god da to podrazumijeva. Budući da nisam kompetentna podučavati, neću se vraćati na sveučilište. Odgovara mi ostati ovdje barem još šest mjeseci nakon što Marcus ode. Za devet mjeseci odlučit ću što kanim dalje. Ali nakon Marcusova odlaska neću moći opravdati daljnji boravak ovdje bez plaćanja najma. Prihvatiš li da plaćam nekakav najam, bit ću zahvalna ako budem mogla ostati ovdje dok ne smislim kamo ću otići." „To neće biti potrebno. Radije ne bih ovdje uvodio nikakvu najamninu, ali ako bi mogla produljiti svoj boravak na daljnjih devet mjeseci, bilo bi to lijepo ako Heleni to odgovara." „Pitat ću je, naravno", rekla je, „voljela bi unijeti neke preinake. Dok je otac bio živ, toliko je mrzio svaku strku i buku, osobito da ovdje dolaze majstori, da nije imalo smisla išta poduzimati. No, kuhinja je deprimirajuća i premala. Budeš li koristio ovu kućicu za osoblje ili posjetitelje nakon što ja odem, mislim da ćeš je morati malo renovirati. Bilo bi pametno preurediti staru ostavu u kuhinju i povećati dnevnu sobu."

Chandler-Powell nije imao želje raspravljati o stanju kuhinje. „Pa, porazgovaraj o tome s Helenom. Bilo bi dobro i da s Lettie porazgovaraš o troškovima preuređenja kućice", rekao je. „Ovdje su potrebni radovi. Mislim da bismo si mogli priuštiti manje renoviranje."

Popio je kavu i doznao ono što ga je zanimalo, no prije negoli je dospio

ustati, Candace je dodala: „Ima još nešto. Ovdje odsjeda Rhoda Gradwyn i poznato mi je da dolazi ponovno za dva tjedna radi operacije. Imaš privatne krevete u bolnici St. Angela's. London je ionako za nju prikladniji. A i opasna je."

Imao je pravo, dakle. Candace je uistinu stajala u pozadini te opsesije Rhodom Gradwyn. „Opasna? U kojem smislu? Opasna za koga?" upitao je. „Kad bih to znala, manje bih brinula. Morao bi znati ponešto o njezinoj reputaciji - čitaš li išta osim kirurških časopisa? Ona je istraživačka novinarka, najgore vrste. Ima nos za tračeve kao svinja za tartufe. Daje sve od sebe ne bi li otkrila čim više o drugim ljudima, sve ono što im izaziva nevolje, nanosi bol ili nešto još gore od toga, a divnu će britansku javnost zagolicati ako takvo što objavi. Ona prodaje tajne i dobro ih naplaćuje." „Nije li to teško pretjerivanje?" rekao je. „Čak da to i jest istina, to nije opravdanje da je odbijem operirati ondje gdje odabere. Čemu zabrinutost?

Teško da ovdje može naći išta što bi pobudilo njezinu radoznalost." „Možeš li u to biti siguran? Već će nešto pronaći." „A što bih ja to mogao navesti kao tobožnji razlog i reći joj da ne može ponovno doći?" „Ne bi se morao s njom zakrviti. Jednostavno joj reci da je došlo do dvostruke rezervacije i da si shvatio da nemaš dovoljno kreveta."

Teško je obuzdavao svoju iznerviranost. Bila je riječ o nedopustivom uplitanju u zbrinjavanje njegovih pacijenata. Rekao je: „Candace, što se to ovdje zbiva? Obično si racionalna. Ovo nalikuje paranoji."

Krenula je prema kuhinji, a on ju je slijedio, i stala prati šalice te prazniti aparat za kavu. „Ponekad se i sama to pitam", rekla je nakon kratke stanke. „Priznajem da sve to zvuči nategnuto i nelogično. U svakom slučaju, nemam se prava uplitati, ali mi se čini da pacijenti koji dolaze ovamo, željni privatnosti, ne bi bili oduševljeni da saznaju da će im društvo praviti ozloglašena novinarka. No, ne brini se. Neću joj smetati, ni sada ni kad ponovno dođe. Nemam namjere nasrnuti na nju kuhinjskim nožem. Iskreno, nije toga ni vrijedna." „Vidim da se Robin Boyton vratio", primijetio je. „Čini mi se da je Helena napomenula da je rezervirao kućicu. Zbog čega je ovdje, znaš li?" „Rekao je da je to zato što je Rhoda Gradwyn ovdje. Izgleda da su njih dvoje prijatelji i on smatra da će joj goditi njegovo društvo."

„Samo zbog jednog noćenja? Planira li rezervirati Ružinu kućicu kada ona ponovno dođe? Ako to učini, neće je vidjeti, ni tada ni sada. Izričito je naglasila da želi potpunu privatnost i ja ću se pobrinuti da upravo to i dobije."

Zatvarajući za sobom vrata ograde zapitao se o čemu je ovdje zapravo riječ. Mora da postoji neki snažan osobni razlog za nesklonost koja se u protivnom doima neosnovanom. Je li možda riječ o tome da Candace usmjerava na Gradwynovu dvije godine frustracije zbog vezanosti za zajedljiva bešćutnoga starca i mogući gubitak posla? Tome je valjalo pridodati i Marcusov plan odlaska u Afriku. Ako tu odluku Candace i podupire, teško da joj je zbog toga drago. No, koračajući odrješito natrag prema kuriji, umjesto na Candace Westhall i njezine nevolje, usmjerio je misli na svoje vlastite. Naći će zamjenu za Marcusa, a odluči li i Flavia otići, nositi će se i s time. Postajala je nezadovoljna. Bilo je nekih naznaka koje je čak i on, ma kako zaposlen bio, primijetio. Možda je došlo vrijeme za okončanje te veze. Sada bi, uoči božičnih praznika, i uz manji obujam posla, trebao smoći snage da je okonča.

Vrativši se u kuriju, odlučio je popričati s Mogworthyjem, kojega će po svoj prilici naći gdje radi u vrtu da bi iskoristio kratkotrajno razdoblje zimskog sunca. Valjalo je posaditi lukovice i bilo je vrijeme da pokaže zanimanje za Helenine i Mogowothyjeve planove za proljeće. Prošao je kroz sjeverna vrata, koja su vodila na terasu i francuski vrt. Mogworthyja nije bilo na vidiku, no spazio je dvije prilike gdje koračaju jedna pokraj druge prema otvoru u udaljenoj bukovoj živici iza kojeg se ulazilo u ružičnjak. Niža od njih bila je Sharon, a njezinu je družicu prepoznao kao Rhodu Gradwyn.

Sharon joj je, dakle, pokazivala vrt, što bijaše zadaća koju su najčešće obavljale Helena ili Lettie, i to na zahtjev pacijenta. Stajao je promatrajući taj neobični par gdje nestaje s vidika, prisno koračajući, očito razgovarajući o nečemu, dok je Sharon gledala naviše, prema svojoj družici. Zbog nekog ga je razloga taj prizor uznemirio. Marcusova i Candaceina pretkazanja više su ga živcirala nego zabrinjavala, ali sada je prvi put osjetio tračak zebnje, slutnju da je na njegov teritorij ušetalo nešto opasno, nešto što neće moći obuzdati.

Ta je misao bila odviše nesuvisla, čak praznovjerna, i on ju je odagnao.

Međutim, bilo je neobično to što je Candace, vrlo inteligentna i najčešće krajnje racionalna osoba, bila do te mjere opsjednuta Rhodom Gradwyn. Je li

možda znala nešto o toj ženi što njemu nije bilo poznato, nešto što nije bila spremna objelodaniti?

Odlučio je da ipak neće sada potražiti Mogworthyja te je, ušavši iznova u kuriju, za sobom snažno zatvorio vrata.

12.

Helena je znala da je Chandler-Powell otišao u Kamenu kućicu i nije se iznenadila kad je, dvadeset minuta po njegovu povratku, Candace ušla u njezin ured.

Bez uvoda je rekla: „Htjela bih s tobom o nečemu razgovarati. O dvije stvari, zapravo. Rhoda Gradwyn. Vidjela sam je jučer kad je stigla - točnije, vidjela sam BMW u prolazu i pretpostavila sam da je njezin. Kada odlazi?" „Ne odlazi, barem ne danas. Rezervirala je sobu na još jednu noć." „I ti si se s time složila?" „Baš i nisam to mogla odbiti, barem ne bez objašnjenja koje nisam imala.

Soba je bila raspoloživa. Nazvala sam Georgea i nije se doimao zabrinutim." „Pa i nije zabrinut. Njemu je to dodatna jednodnevna zarada, i to bez imalo muke." „Ni za nas to ne predstavlja nikakvu muku", reče Helena.

Govorila je bez ogorčenja. Za nju je Chandler-Powell postupao razborito.

No, naći će vremena da s njim porazgovara o osobama koje ovamo dolaze samo prenoćiti. Je li preliminarni pregled objekta uistinu bio neophodan?

Nije željela da kurija bude svedena na nekakvo jeftino prenoćište. Kad je bolje razmislila, možda je mudrije da taj problem i ne spominje. George je uvijek izričito inzistirao da pacijenti moraju imati priliku unaprijed vidjeti gdje će ih se operirati. Svako je uplitanje u svoju kliničku prosudbu smatrao nedopustivim. Njihov odnos nikada nije bio jasno definiran, no oboje su znali na čemu su. On se nikada nije petljao u vođenje domaćinstva u kuriji, ona se nije miješala u rukovođenje klinikom. „Dakle, ona se vraća?" upitala je Candace.

"Vjerojatno, za nešto više od dva tjedna."

Nastala je tišina.

Helena reče: „Zašto se zbog toga toliko uzrujavaš? Ona je pacijentica

uvelike nalik ostalima. Rezervirala je sobu na tjedan dana radi oporavka nakon zahvata, ali sumnjam da će ostati do kraja, ne u prosincu. Vjerojatno će se htjeti vratiti u grad. Otišla ranije ili ne, sumnjam da će dodijavati više od ostalih pacijenata. Vjerojatno i manje." „To ovisi o tome što smatraš dodijavanjem. Ona je istraživačka novinarka. Uvijek će biti u potrazi za dobrom pričom. Želi li materijal za svoj novi članak, pronaći će ga, čak i ako se to svede na kritiziranje taštine i šašavosti nekih od naših pacijentica. Naposljetku, njima je zajamčena diskrecija i sigurnost. Ne shvaćam kako možeš računati na diskreciju uz istraživačku novinarku koja boravi ovdje, posebice ovu."

Helena je nastavila: „S obzirom na to da će tu boraviti jedino ona i gospoda Skeffington, teško da će naići na više od jednoga jedinog primjera taštine i šašavosti o kojima bi mogla pisati."

Nije samo to u pitanju, pomislila je. Zašto bi nju brinulo to hoće li klinika procvasti ili propasti nakon što njezin brat ode? Rekla je: „No, za tebe je ovdje riječ o nečemu osobnom, nije li tako? Zacijelo jest."

Candace je okrenula glavu na drugu stranu. Helena je požalila zbog iznenadnog poriva koji ju je naveo da postavi to pitanje. Njih su dvije dobro surađivale, barem u profesionalnom smislu. Sada nije bilo vrijeme za prekopavanje onih privatnih sfera koje bijahu ostalima zabranjene, baš kao i u slučaju nje same.

Nastade tišina, a potom Helena reče: „Spomenula si dva problema." „Pitala sam Georgea mogu li ostati ovdje sljedećih šest mjeseci, ili možda i sljedećih godinu dana. Nastavila bih pomagati oko računovodstva, a i u uredu općenito, ako smatraš da mogu biti korisna. Svakako bih plaćala urednu najamninu nakon što Marcus ode. Ne želim ovdje ostati ako tebi to ne odgovara. Napominjem da me ovdje neće biti tri dana sljedećega tjedna.

Putujem u Toronto da bih sredila neku vrstu mirovine za Grace Holmes, njegovateljicu koja mi je pomagala oko oca."

Marcus je, dakle, odlučio otići. Bilo je i vrijeme da se odluči. Njegov će odlazak za Georgea predstavljati veliku nepriliku, no nema sumnje da će naći zamjenu. „Bez tebe nam neće biti lako", rekla je Helena. „Bila bih ti zahvalna ako možeš ostati, barem na neko vrijeme. Znam da će Lettie dijeliti moje mišljenje. Sa sveučilištem si, dakle, raskrstila?" „Fakultet je raskrstio sa mnom. Nema dovoljno studenata da bi se Odsjek

za klasičnu filologiju održao. Naravno, znala sam da će do toga doći. Prošle su godine zatvorili Odsjek za fiziku da bi proširili Forenzičke znanosti i sada je Odsjek za klasičnu filologiju pred zatvaranjem, a Teologija će postati Komparativna religija. Kad zaključe da je to prekomplicirano - a uz naš kontingent studenata to će svakako biti - tada će Komparativna religija nesumnjivo postati Religijske i medijske studije. Ili Religije i forenzičkih znanosti. Vlada, koja je objavila da je jedan od ciljeva taj da pedeset posto mladih pohađa sveučilište, a Istodobno se pobrinula za to da četrdeset posto njih bude neobrazovano kada završi srednju školu, živi u svijetu snova. Ali nemoj mi dopustiti da načnem temu visokog školstva. Dosađujem ljudima s time."

Dakle, pomislila je Helena, ostala je bez posla, izgubit će brata i sada joj predstoji šest mjeseci boravka u toj kućici bez jasnih predodžbi o budućnosti. Promatrajući Candacein profil, obuzeo ju je nalet sažaljenja. Bila je riječ o prolaznoj, no iznenađujućoj emociji. Onaj je užasni, nametljivi starac, koji je tako sporo umirao dvije godine, krivac za ove nevolje. Zašto Candace nije pobjegla od njega? Njegovala ga je iznimno savjesno, onako kako bi to činila kakva viktorijanska kći, no nije tu bilo ljubavi. Nije bila potrebna osobita moć zapažanja da bi to bilo jasno. Ona sama se klonila te kućice koliko je god mogla, a isto je vrijedilo i za većinu ostaloga osoblja, no istina o tome što se stvarno zbivalo bila je poznata, iz govorkanja, nagađanja te onoga što su vidjeli i čuli. Oduvijek je prezirao svoju kćer, razorivši joj samopouzdanje, i kao ženi i kao znanstvenici. Zašto, s obzirom na svoje sposobnosti, nije podnijela molbu za posao na nekom od prestižnih sveučilišta umjesto na onome pri samom dnu rang-liste? Je li joj taj stari tiranin jasno dao do znanja da bolje ne zaslužuje? Osim toga, bila mu je potrebna bolja skrb od one koju mu Candace mogla realno pružiti, čak i uz pomoć patronažne sestre. Zašto ga nije smjestila u starački dom? Nije bio zadovoljan onim u Bournemouthu u kojemu su njegovali i njegova oca; međutim, bilo je i drugih domova, a obiteljskog novca nije manjkalo. Pričalo se da je starcu njegov otac, koji je preminuo svega nekoliko tjedana prije njega, ostavio gotovo osam milijuna funti. Sada, kada je oporuka proglašena pravovaljanom, Marcus i Candace bijahu bogati ljudi.

Pet minuta poslije Candace je otišla. Helena je razmišljala o njihovu razgovoru. Bilo je nečega što Candace nije rekla. Nije to ocijenila osobito

važnim, a moglo je dodatno rasrditi Candace. Teško da bi Candace oraspoložilo saznanje da je Robin Boyton rezervirao smještaj u Ružinoj kućici i za dan uoči operacije gospođice Gradwyn, kao i za tjedan njezina oporavka.

13.

U osam sati navečer u petak, 14. prosinca, nakon što je uspješno operirao Rhodu Gradwyn, George Chandler-Powell bio je sam u svojemu privatnom dnevnom boravku u istočnom krilu. Često je bio željan osame na kraju dana, kad bi obavljao operacije i, premda je toga dana operirao tek jednu pacijenticu, uklanjanje ožiljka pokazalo se složenijim i potrajalo je dulje negoli je očekivao. U sedam sati Kimberley mu je bila donijela laganu večeru i do osam su ostaci objeda bili uklonjeni, a maleni jedaći stol sklopljen i odnesen. Mogao je računati na dva sata osame. Posjetio je pacijenticu i provjerio kako napreduje u sedam sati, a isto će učiniti i u deset. Odmah po operaciji, Marcus je otišao da bi noć proveo u Londonu i sada je, znajući da se gospođica Gradwyn nalazi u Flavijinim iskusnim rukama dok je on dežuran, George Chandler-Powell svoje misli usmjerio na osobna zadovoljstva. Važno je mjesto među njima pripadalo dekanteru s vinom Chateau Pavie na malenom stolu ispred kamina. Zaračem je presložio goruće cjepanice da se bolje razgore, provjerio jesu li naslagane kako treba i smjestio se u svoj omiljeni naslonjač. Dean je dekantirao vino i ChandlerPowell je procijenio da će za sljedećih pola sata biti spremno za pijenje.

Neke od najboljih slika, kupljenih kad je kupio i kuriju, visjele su u velikoj dvorani i knjižnici, no ovdje su se nalazile one njemu najdraže. Među njima bijaše i šest akvarela koje mu je oporučno ostavila jedna zahvalna pacijentica. Taj je dar bio potpuno neočekivan i trebalo mu je ponešto vremena da se prisjeti njezina imena. Bilo mu je drago Što je očito dijelila njegovu predrasudu prema prikazu inozemnih ruševina i stranih krajobraza, tako da je svih šest slika prikazivalo prizore iz Engleske. Tri prizora s katedralom: akvarel Alberta Goodwina s prizorom Canterburyja, Gloucesterska katedrala Petera de Winta i Girtinov Lincoln. Na nasuprotnom je zidu objesio sliku Roberta Hilla s prizorom iz Kenta te dva morska motiva,

jedan Copleyja Fieldinga te Turnerova studija za njegov akvarel dolaska engleskoga poštanskog broda u Calais, koja mu je bila najdraža.

Pogled mu se zaustavio na vitrini za knjige iz razdoblja Regentstva, s knjigama za koje je sebi često obećavao da će ih iznova pročitati, nekim omiljenim knjigama iz djetinjstva, a ostalim iz knjižnice njegova djeda; međutim, sada je, kao što je bio čest slučaj na kraju dana, bio odviše umoran da bi prikupio snage za simbiotsko uživanje u literaturi, pa se okrenuo glazbi.

Večeras ga je čekalo osobito zadovoljstvo: novi CD s Handelovom Semelom, pod dirigentskom palicom Christiana Curnyna, s njegovom omiljenom mezzosopranisticom, Hillary Summers; veličanstvena senzualna glazba prštava od veselja poput kakve komične opere. Upravo je umetao CD u player kadli je netko zakucao na vrata. Osjetio je razdraženost na granici bijesa. Malo ga je ljudi ometalo u njegovoj privatnoj dnevnoj sobi, a još ih se manje usuđivalo zakucati na vrata. Prije nego što je dospio odgovoriti, vrata su se otvorila i unutra je ušla Flavia, snažno zalupivši vratima iza sebe, a potom se na njih naslonivši. Izuzev kape na glavi, još je bila u uniformi i prve riječi koje je izgovorio bile su instinktivne. „Gospođica Gradwyn. Je li s njom sve u redu?" „Naravno da je sve u redu. Da nije, bih li bila ovdje? U šest i petnaest je rekla da je gladna te je naručila večeru - bistru juhu, kajganu i dimljenoga lososa te pjenu od limuna za desert, ako te zanima. Pojela je gotovo sve, i činilo se da uživa u hrani. Nadzor sam prepustila bolničarki Frazer, dok se ne vratim, potom će njezina smjena završiti, a ja ću se odvesti natrag u Wareham. Ionako nisam došla raspravljati o gospođici Gradwyn."

Bolničarka Frazer bila je jedna od njegovih honorarnih zaposlenica. „Ako nije riječ ni o čemu hitnom, ne može li pričekati do sutra?" pitao je. „Ne, George, ne može. Ne može pričekati ni do sutra, ni do prekosutra, ni do dana nakon. Niti do onoga dana kad se ti budeš udostojao saslušati me." „Hoće li potrajati?" upitao je. „Da, hoće, dulje nego što tebi inače odgovara."

Mogao je pretpostaviti što će uslijediti. Dakle, budući da je trebalo zajednički odlučiti o budućnosti njihove veze, onda su to mogli obaviti i sada jer mu je večer ionako bila upropaštena. Njezini izljevi nezadovoljstva odnedavna su postali učestali, no dosada ih nije bilo tijekom njihova boravka u kuriji. Rekao je: „Uzet ću jaknu. Prošetat ćemo kroz drvored."

„Po mraku? Vjetar je sve jači. Zar ne možemo razgovarati ovdje?"

No, već je krenuo po jaknu. Vrativši se i navlačeći je, lupnuo je po džepovima provjeravajući ima li ključeve. Rekao je: „Razgovarat ćemo vani.

Vjerujem da će razgovor biti neugodan, a draže mi je da se neugodni razgovori odvijaju izvan ove prostorije. Radije ponesi kaput. Vidimo se kod vrata."

Nije bilo potrebe precizirati kod kojih vrata. Jedna su jedina u prizemlju zapadnoga krila vodila direktno na terasu i prema aleji lipa. Čekala ga je zaogrnuta u kaput i s vunenim šalom zavezanim preko glave. Vrata bijahu zaključana, ali zasun nije bio navučen; zaključao ih je kad su izašli. Hodali su minutu u tišini koju Chandler-Powell nije želio prekinuti. Još uvijek ojađen zbog propale večeri, nije bio od velike pomoći. Flavia je željela ovaj susret.

Ako je imala nešto reći, neka to i kaže.

Tek kad su dospjeli do kraja aleje i kad su krenuli natrag, nakon nekoliko trenutaka je, oklijevajući, zastala, pogledavši ga u lice. Nije mogao dobro razaznati njezino lice, no njezino je tijelo bilo ukočeno, a u njezinu je glasu bilo oštrine i odlučnosti kakve dosada nije čuo. „Ne možemo ovako nastaviti dalje. Moramo se odlučiti. Željela bih da se vjenčamo."

Tako je došao i taj trenutak, trenutak kojega se pribojavao. No, trebala je to biti njegova odluka, a ne njezina. Zapitao se kako to da nije uočio da će do ovoga doći, shvativši potom da taj zahtjev, čak i unatoč svojoj nesmiljenoj eksplicitnosti, nije bio potpuno neočekivan. Međutim, on je radije ignorirao navještaje, mušičavost, naznake neiskazane uvrijeđenosti koja je prerastala gotovo u gnjev. Smireno je odgovorio: „Bojim se da to nije moguće, Flavia." „Ma naravno da je moguće. Ti si razveden, ja nisam udana." „Hoću reći da to uopće nisam razmatrao. Naša se veza od samoga početka nije na tome temeljila." „Na čemu se onda, po tvome sudu, točno temeljila? Govorim o vremenu kad smo prvi put postali ljubavnici - prije osam godina, ako kojim slučajem ne pamtiš. Na čemu se onda naša veza temeljila?" „Naš se odnos, pretpostavljam, temeljio na seksualnoj privlačnosti, uzajamnom poštovanju, naklonosti. Siguran sam da sam sve to osjetio.

Nikada nisam rekao da te volim. Nikada nisam spominjao brak. Nisam ni bio sklon braku. Jedan mi je promašaj sasvim dovoljan."

„Ne, ti si uvijek bio iskren - iskren ili oprezan. Nisi se čak udostojio biti mi vjeran, zar ne? Privlačan čovjek, istaknut kirurg, razveden, poželjan.

Misliš da nisam svjesna koliko puta si se na mene oslonio - na moju bezobzirnost, ako to želiš tako nazvati - da bih te oslobodila svih onih pohlepnih pustolovki u potrazi za bogatim mužem koje su te se pokušavale dočepati? Ja ne govorim o usputnoj vezi. Za mene to ona nikada nije bila.

Govorim ti o osam godina predanosti. Reci mi, dok nismo zajedno, pomisliš li ikada na mene? Zamišljaš li me ikada drugačije osim u ogrtaču i pod maskom u onoj sali, kako unaprijed predviđam svaku tvoju potrebu, znajući što voliš, a što ne, kakvu glazbu želiš slušati dok radlš, na raspolaganju samo kada me trebaš, diskretno na margini tvojega života? Ne razlikuje se mnogo od onoga što činimo u krevetu, zar ne? Iako, u operacijskoj dvorani barem nije bilo lako dostupne zamjene za mene."

Glas mu bijaše smiren, ali je znao da Flaviji neće moći podvaliti neiskrenost. „Flavia, žao mi je. Sigurno je da sam bio neuviđavan i nenamjerno nepažljiv. Nisam ni slutio da se ovako osjećaš." „Ne tražim sućut. Poštedi me toga. Ne tražim čak niti ljubav. Da bi je pružio, najprije bi je morao osjećati. Tražim pravdu. Tražim brak. Status udane žene, nadu da ću imati djecu. Trideset šest mije godina. Ne kanim raditi do mirovine. Što nakon toga? Utrošiti cijeli iznos ušteđene mirovine na kupnju kućice na selu u nadi da će me suseljani prihvatiti? Ili jednosobnog stana u Londonu u kojem si nikada neću moći priuštiti pristojan smještaj?

Nemam braće ni sestara. Prijatelje sam zapostavila da bih bila s tobom, da ti budem na raspolaganju kada ti nađeš vremena za mene." „Nikada od tebe nisam tražio da svoj život žrtvuješ zbog mene. To jest, ako ti tvrdiš da je to žrtva", odgovorio je.

No, sada je Flavia nastavila kao da ništa nije rekao. „Tijekom osam godina nikada nismo išli zajedno na odmor, ni u zemlji ni u inozemstvu. Koliko smo puta otišli na neku priredbu, u kino, jeli u restoranu, osim u onima gdje nije bilo opasnosti da ćeš susresti nekoga koga poznaješ? Željna sam uobičajenoga druženja u kakvom uživaju drugi ljudi."

Rekao je, ovaj put s dozom iskrenosti: „Žao mi je. Očito je da sam bio sebičan i nesmotren. Mislim da ćeš se s vremenom moći osvrnuti na ovih osam godina na pozitivniji način. A nije prekasno. Vrlo si privlačna i još uvijek mlada. Pametno je spoznati kada jedna životna faza dođe svome kraju,

kada nastupi vrijeme da se krene dalje."

Sada mu se, čak i u mraku, učinilo da može vidjeti njezin prijezir. „Hoćeš reći, došlo je vrijeme da me odbaciš?" „Ne to. Da kreneš dalje. Nije li to ono o čemu pričaš, tema ovog razgovora?" „Znači, ne želiš se sa mnom vjenčati? Nećeš se predomisliti?" „Ne, Flavia, neću se predomisliti." „Kurija je kriva za to, nije li? Nema tu neke druge žene koja se ispriječila između nas, riječ je o kući. Nikada nisi u njoj sa mnom vodio ljubav, zar ne?

Ne želiš me ovdje. Ne sve vrijeme. Ne kao suprugu." „Flavia, to je smiješno. Ne treba mi gospodarica kuće." „Da živiš u Londonu, u svome stanu, ne bismo vodili ovaj razgovor.

Mogli bismo ondje biti sretni. No, ja ne pripadam ovdje u kuriju, tvoje mi oči to govore. Sve na ovome mjestu je protiv mene. Nemoj misliti da ljudi ovdje ne znaju da smo ljubavnici - Helena, Lettle, Bostockovi, pa čak I Mog. Vjerojatno se svi oni već pitaju kada ćeš mi dati nogu. A učiniš li to, onda ću morati trpjeti poniženje njihova sažaljenja. Iznova te pitam, hoćeš li me oženiti?" „Ne, Flavia. Žao mi je, ali neću. Ne bismo bili sretni, a i ne želim riskirati još jedan promašaj. Morat ćeš se pomiriti s time da je ovo kraj."

Tada je, odjednom, na njegov užas zaplakala. Zgrabila je njegovu jaknu i naslonila se na njega te je začuo snažne, grčevite jecaje, osjetio njezino drhtavo tijelo na sebi, meku vunu njezina šala kako mu se tare o obraze, osjetio njezin poznati miris, miris njezina daha. Pridržavši je za ramena, rekao je: „Flavia, nemoj plakati. Ovo je oslobađanje. Oslobađam te."

Odmakla se, uz jadan pokušaj da djeluje dostojanstveno. Boreći se s jecajima, rekla je: „Izgledat će čudno nestanem li iznenada, a i sutra treba operirati gospođu Skeffington. A i gospođici Gradwyn potrebna je njega.

Tako da ću ostati dok ne odeš na božićni odmor, no kada se vratiš, nećeš me ovdje zateći. Ali, obećaj mi nešto. Nisam nikada ništa tražila od tebe, zar ne?

Tvoje je poklone za moj rođendan ili za Božić birala tvoja tajnica, ili su ih slali direktno iz trgovine, oduvijek sam to znala. Dođi večeras k meni, u moju sobu. Bit će to prvi i posljednji put, kunem se. Dođi kasno, oko jedanaest.

Ne može završiti ovako."

Sada je se već očajnički želio osloboditi.

„Naravno da ću doći", rekao je. „Hvala ti", promrmljala je i, okrenuvši se, stala užurbano koračati natrag prema kući. U nekoliko se navrata napola spotaknula i morao se oduprijeti porivu da je pridrži, da pronađe još kakvu konačnu riječ kojom bi je smirio.

No, nije uspijevao. Bio je svjestan da u svojim mislima već počinje tražiti njezinu zamjenu kao instrumentarku. Bio je svjestan i da se dao navesti na pogubno obećanje, ali ga je jednostavno morao održati. Čekao je sve dok njezina silueta nije postala nejasna, stopivši se s tamom. I nadalje je čekao. Pogledavši uvis k zapadnome krilu, ugledao je dva prigušena svjetla, jedno u sobi gospođe Skeffintgton, drugo u pokrajnjoj, Rhode Gradwyn. Njezina je noćna svjetiljka, dakle, bila još uključena i nije još bila pošla na počinak. Vratio se u mislima unatrag, u onu noć prije samo dva tjedna, kad je sjedio na kamenju i promatrao njezino lice na prozoru.

Pitao se što li je to tako osobito u vezi s upravo tom pacijenticom da mu je toliko zaokupljalo maštu. Moguće je daje bila riječ o onome zagonetnom i još uvijek nerazjašnjenom odgovoru kada ju je, u svojoj ordinaciji u Ulici Harley, bio upitao zašto se tek sada odlučila riješiti svoga ožiljka. Zato što mi ožiljak više nije potreban.

14.

Prošla su četiri sata otkako je Rhoda Gradwyn polako došla k svijesti.

Prvi predmet koji je ugledala otvorivši oči bio je maleni krug. Visio je u zraku neposredno ispred nje, poput lebdećega punog mjeseca. Njezin je um, zbunjen no opčinjen, nastojao tome pridati nekakav smisao. To, pomislila je, ne može biti mjesec. Predmet bijaše odviše čvrst i nepomičan. Potom je krug postao jasan i mogla je razaznati da je to sat drvenog okvira s uskim unutarnjim obručem od mjedi. Iako su kazaljke i brojke postajale jasnije, nije mogla utvrditi koliko je sati; zaključivši da je to nevažno, ubrzo je odustala od tog nastojanja. Postala je svjesna da leži na krevetu u nekakvoj nepoznatoj sobi i da u njoj osim nje ima još ljudi, koji se kretahu poput blijedih sjenki na nečujnim nogama. Potom se prisjetila. Trebali su joj ukloniti ožiljak i zacijelo su je pripremili za operaciju. Pitala se kad će biti obavljena.

Zatim je shvatila da se nešto dogodilo s lijevom stranom njezina lica.

Osjetila je nelagodu i neku vrstu bolne težine, poput debeloga gipsa.

Djelomice je prekrivalo rub njezinih usana i zatezalo kut njezina lijevoga oka.

Nesigurno je podigla ruku, pitajući se ima li dovoljno snage da je pomakne, i oprezno dotaknula svoje lice. Lijevi obraz više nije mogla napipati. Pipajući prstima, naišla je tek na krutu masu, donekle grubu na dodir, preko koje je bilo ukriženo nešto što je podsjećalo na flaster. Netko je nježno spustio njezinu ruku. Glas ohrabrenja poručio je: „Nemojte dirati povoj još neko vrijeme." Tada je shvatila da se nalazi u sobi za oporavak i da su dva lika pokraj njezina kreveta koja poprimaju obličje zacijelo gospodin ChandlerPowell i sestra Holland.

Pogledavši uvis, pokušala je sročiti riječi svojim povojem sputanim usnama. „Kako je prošlo? Jeste li zadovoljni?"

Riječi zazvučaše poput graktaja, no činilo se da ih gospodin Chandler-

Powell razumije. Začula je njegov glas, smiren, autoritativan, ohrabriš jući. „Vrlo sam zadovoljan. Nadam se da ćete za neko vrijeme i sami biti zadovoljni. Sada se morate ovdje neko vrijeme odmarati, a zatim će vas sestra kolicima odvesti u vašu sobu."

Ležala je jednako nepomično poput predmeta oko nje. Koliko li je sati, pitala se, operacija potrajala? Sat vremena ili dva, možda tri? Koliko god da je trajala, to je razdoblje za nju bilo izgubljeno u stanju pomalo nalik smrti.

Ono je zasigurno nalikovalo smrti, barem onakvoj kakvom je većina ljudi zamišlja, stanju u kojem vrijeme potpuno nestaje. Prepustila se razmišljanju o razlici između te privremene smrti i spavanja. Probuditi se nakon spavanja, čak i nakon dubokog sna, značilo je uvijek biti svjestan da je proteklo određeno vrijeme. Um bi uvijek posezao za komadićima snova koji bi se odigravali u trenutku buđenja, sve dok se ovi ne bi rasplinuli i zauvijek pali u zaborav. Pokušala je iskušati svoje sjećanje iznova u mislima proživljavajući prethodni dan. Sjedila je u kišom šibanom automobilu, potom stigla u kuriju, prvi put ušla u veliku dvoranu, raspakirala se u svojoj sobi, razgovarala sa Sharon. Međutim, sve se to moralo zbivati prilikom njezina prvog posjeta prije više od dva tjedna. Novija zbivanja stala su joj se vraćati u sjećanje.

Jučer je vožnja bila drugačija, ugodna i jednostavna, zimsko se sunce izmjenjivalo s kratkotrajnim i iznenadnim pljuskovima. Ovaj je put, pak, sa sobom u kuriju ponijela određene strpljivo prikupljene informacije koje je mogla iskoristiti baš kao što ih je mogla i zanemariti. Sada ih je u ugodnoj snenosti odlučila zanemariti, kao što je odlučila zanemariti i vlastitu prošlost.

Nije ju bilo moguće iznova proživjeti, niti promijeniti ijedan njezin dio.

Nanijela joj je mnogo štete, ali njezina će moć uskoro iščeznuti.

Zatvarajući oči i toneći u san, pomislila je na mirnu noć pred sobom i na jutro koje za nju nikada neće svanuti.

15.

Sedam sati poslije, iznova u svojoj sobi, Rhoda se probudila ošamućena.

Ležala je nekoliko trenutaka, nepomično u onoj kratkotrajnoj smušenosti koja slijedi nakon iznenadnog buđenja iz sna. Osjećala je udobnost kreveta i težinu vlastite glave naslonjene na uzdignute jastuke, mirisa u zraku drugačijeg od onoga u spavaćoj sobi svoga londonskog stana - svježeg no pomalo reskog, više jesenjeg no zimskog, mirisa zemlje i trave koji je do nje nosio neujednačen vjetar. Tama je bila potpuna. Prije negoli je naposljetku poslušala savjet sestre Holland da se spremi za noćni počinak, zamolila ju je da povuče zavjese i da malo odškrine kružni prozor; čak je i zimi voljela spavati uz pritjecanje svježeg zraka. Možda to i nije bila najbolja zamisao.

Zureći netremice u prozor, mogla je vidjeti da u sobi vlada veća tama od noćne tmine vani te da su udaljena sazviježđa prošarala slabašno rasvijetljeno nebo. Vjetar je jače zapuhao i mogla je začuti njegov fijuk u dimnjaku te osjetiti njegov dah na svome desnom obrazu.

Možda bi se trebala prenuti iz te za nju neuobičajene klonulosti i ustati da bi zatvorila prozor. Nije se osjećala spremnom za taj napor. Odbila je sedativ koji su joj bili ponudili i učinilo joj se neobičnim, premda ne i zabrinjavajućim, što osjeća toliku otežalost, toliki poriv da ostane ondje gdje jest, ušuškana u toplinu i udobnost, iščekujući lagan udar sljedećeg naleta vjetra, očiju uprtih u taj uski pravokutni isječak zvjezdane svjetlosti. Nije osjećala bol i, podignuvši lijevu ruku, nježno je dodirnula vatom podstavljeni povoj i ljepljivu traku kojom je bio pričvršćen. Sada se već bila navikla na težinu i krutost povoja i nakon nekog ga je vremena stala dodirivati nečime nalik milovanju, kao da je postajao dio nje u jednakoj mjeri koliko i rana koju je prekrivao, a koju je zamišljala.

Potom je, kad je vjetar utihnuo, začula zvuk toliko slabašan da je bio čujan jedino zahvaljujući tišini koja je vladala u sobi. Osjetila je, više negoli

čula, nečije prisustvo, nekoga tko se motao uokolo po dnevnome boravku.

Isprva, u svojoj uspavanoj polusvijesti, nije osjetila nikakav strah, jedino blagu znatiželju. Pomislila je da je zacijelo rano jutro. Vjerojatno je već sedam sati i vrijeme je dostave čaja. Zatim je začula još jedan zvuk, ne glasniji od potpuno blagog škripanja, koji, međutim, bijaše nedvojben. Netko je zatvarao vrata spavaće sobe. Znatiželja je ustuknula pred prvim hladnim stiskom nelagode. Nitko nije progovorio. Nitko nije upalio svjetlo. Pokušala je zazvati napuklim glasom kojega je zatežući povoj učinio nerazgovijetnim: „Tko ste vi? Što to radite? Tko je to?" Nije bilo odgovora. Tog je trena shvatila da nije riječ o dobronamjernome posjetitelju, da se nalazi u društvu nekoga ili nečega čije namjere bijahu zle.

Dok je nepomično ležala, pokraj njezina se kreveta stvorio blijedi lik, odjeven u bijelo i s bijelom maskom. Ruke su se pomaknule iznad njezine glave u ritualnoj gesti nalik opscenoj i lošoj imitaciji blagoslivljanja. Uz napor se pokušala pridignuti - posteljina kao da ju je odjednom vukla prema dolje - te ispružiti ruku ne bi li dohvatila uzicu za zvonce i svjetiljku. Nije povikala. Sve te godine samosvladavanja da bi prikrila strah, da bi se oduprla nalaženju oduška u vikanju i deranju, zakočila je njezinu sposobnost da vrišti. Znala je i da bi vrištanje bilo neučinkovito; povoj je otežavao čak i normalan govor. Borila se da ustane, uvidjevši, međutim, da se ne može ni pomaknuti.

U tami je jedva razaznavala bjelasanje lika, pokrivenu glavu, maskirano lice. Šaka je prošla pokraj prozorskoga okna napola otvorena prozora - ali to ne bijaše ljudska šaka. U tim venama bez kostiju nikada nije tekla krv. Šaka se, toliko bljedunjavo ružičasta da je djelovala kao da je otrgnuta od ruke, kretala sporo kroz prostor, slijedeći svoju tajnovitu nakanu. Nečujno je zatvorila prozorsku kvaku te pokretom delikatnim i elegantnim u svome kontroliranom gibanju, polako navukla zavjesu preko prozora. U sobi je nastala još veća tama, nije više bila tek tama kakva nastaje pukim gašenjem svjetla, već zgušnjavanje zraka koje joj je otežavalo disanje i gušilo je.

Rhoda je sebe uvjeravala da je zacijelo riječ o halucinaciji proistekloj iz stanja polusna i u jednom je blaženom trenutku buljila u nju, lišena sveg straha, čekajući da priviđenje ispari u tami. Potom je isparila svaka nada.

Lik se našao pokraj kreveta, iznad nje, promatrajući je odozgo. Nije mogla razaznati ništa doli bijela bezoblična lika, oči koje su buljile u njezine

vjerojatno su bile neumoljive, no sve što je mogla raspoznati bio je crni prorez. Začula je tiho izgovorene riječi, ali im nije mogla pridati nikakav smisao. Naprežući se, podigla je glavu s jastuka i pokušala prosvjedovati hrapavim glasom. Odjednom je vrijeme zastalo i u svom je vrtlogu užasa bila svjesna jedino mirisa, sasvim slabašnog mirisa uštirkane posteljine. Iz mraka se, nadvivši se nad njom, ukazalo lice njezina oca. Ne onakvo kakvo je pamtila vile od trideset godina, nego Iice koje je poznavala u svome ranom djetinjstvu, mlado, sretno, kako se sagiba iznad njezina kreveta. Podigla je ruku da bi dotaknula povoj, no ruka joj bijaše preteška i srušila se natrag na postelju. Pokušala je govoriti, pomaknuti se. Htjela je reći: „Pogledaj me, riješila sam ga se." Udovi su joj se činili kao okovani, no uspjela je, drhteći, podići desnu ruku i dotaknuti povoj koji joj je prekrivao ožiljak.

Znala je da slijedi smrt i s tom je spoznajom nastupio neželjeni spokoj, prepuštanje. Potom se ta snažna šaka, beskožna i neljudska, obavila oko njezina vrata, gurajući joj glavu natrag na jastuke da bi prikaza zatim svom težinom nalegla prema naprijed. Nije zatvarala oči pred licem smrti, niti se odupirala. Tama prostorije obavila ju je, postavši konačnom tminom u kojoj se gase sva čula.

16.

U dvanaest minuta poslije sedam sati ujutro, Kimberley je u kuhinji postajala sve uznemirenija. Sestra Holland joj je bila rekla da je gospođica Gradwyn zatražila da poslužavnik s njezinim ranojutarnjim čajem bude donesen gore na kat u sedam sati. Bilo je to ranije nego onoga prvog jutra kad je boravila u kuriji, no sestra je rekla Kim da u sedam sati bude spremna pripraviti čaj i ona je priredila poslužavnik u šest i četrdeset pet te stavila čajnik na štednjak da se zagrije.

Sada je bilo već dvanaest minuta poslije sedam, a još nije bilo poziva.

Kim je znala da Deanu treba pomoći oko doručka, što se pokazalo neočekivano stresnim. Gospodin Chadler-Powell zatražio je da mu čaj bude serviran u njegovu apartmanu, što bijaše neobično, a gospođica Cressett je, koja je obično sama pripremala što je željela u svojoj malenoj kuhinji, a i rijetko je jela kuhani doručak, nazvala i rekla da će se pridružiti osoblju u blagovaonici u sedam i trideset te je bila neuobičajeno zahtjevna oko hrskavosti slanine i svježine jaja - kao da bi, pomislila je Kim, u kuriji ikada poslužili jaje koje nije iz slobodnoga uzgoja i svježe, a gospođici Cresset bilo je to poznato, baš kao i njoj samoj. Dodatnu uzrujanost izazvala je Sharon ne pojavivši se. Njezina je dužnost bila prostrti stol za doručak i uključiti grijaće ploče. Kim je bila neodlučna u namjeri da se popne gore i probudi je ako se gospođica Gradwyn oglasi zvoncem.

Još jednom zabrinuto provjerivši jesu li šalica, tanjurić i vrčić na poslužavniku raspoređeni kako treba, obratila se Deanu, lica namrštena od napetosti. Vjerojatno bih ovo trebala odnijeti gore. Sestra je rekla u sedam.

Možda je zapravo mislila da ne trebam čekati na zvonce, da će gospođica Gradwyn očekivati poslugu točno u sedam. A tu je i gospođa Skeffington.

Mogla bi pozvoniti svaki tren."

Njezino lice, nalik licu djeteta u nevolji, pobudilo je, kao i uvijek,

Deanovu ljubav i samilost uz dozu razdraženosti. Prišao je telefonu. „Sestro, ovdje Dean. Gospođica Gradwyn nije pozvonila radi čaja.

Trebamo li čekati ili želite da ga Kim sada priredi i odnese gore?"

Telefonski je razgovor trajao manje od minute. Spustivši slušalicu, Dean reče: „Ti bi ga trebala odnijeti gore. Sestra kaže da valja pokucati na vrata prije nego što uđeš. Ona će čaj unijeti unutra gospođici Gradwyn." „Pretpostavljam da će piti Darjeeling kao i prije te da će jesti kolačiće.

Sestra nije spomenula ništa drugo."

Dean, uposlen oko štednjaka pržeći jaja, kratko je rekao: „Ako ne želi kolačiće, ostavit će ih." Čajnik je ubrzo zakipio i čaj je bio gotov za samo nekoliko minuta. Dean je, kao i obično, došao s Kim do dizala i, držeći vrata otvorenima, pritisnuo gumb tako da joj obje ruke budu slobodne da može držati poslužavnik.

Izašavši iz dizala, Kim je ugledala sestru Holland gdje izlazi iz svoga dnevnog boravka. Očekivala je da će preuzeti poslužavnik, no sestra je umjesto toga, uz letimičan pogled, otvorila vrata apartmana gospođice Gradwyn, očito očekujući da Kim krene za njom. Možda to i ne treba čuditi, pomislila je Kim; sestrin posao i nije da nosi ranojutarnji čaj pacijentima.

Nosila je baterijsku svjetiljku tako da još pritom nositi i poslužavnik ne bi bilo nimalo jednostavno.

Dnevni boravak bio je mračan. Sestra je upalila svjetlo i prišle su vratima spavaće sobe, koja je sestra polako i tiho otvorila. Ta je soba također bila u mraku i u njoj nije bilo nikakva zvuka, čak ni zvuka disanja. Kim je pomislila da je ta tišina jezovita, kao da ulazi u praznu sobu. Obično nije obraćala pažnju na težinu poslužavnika, no ovaj se put činilo da iz sekunde u sekundu postaje sve težim. Ostala je stajati na pragu otvorenih vrata držeći ga.

Ako gospođica Gradwyn još spava, morat će skuhati još jedan čaj kasnije. Nema smisla ovaj ostaviti da previše odstoji i ohladi se. „Ako još spava, nema smisla buditi je. Samo ću provjeriti je li s njom sve u redu", reče sestra glasom koji nije odavao zabrinutost.

Prišla je krevetu i blijedim snopom svoje svjetiljke prešla preko nejasne prilike koja je ležala na leđima, potom prebacivši prekidač na jaki snop svjetla. Potom je svjetiljku ugasila i Kim je u tami začula sestrin usplahireni glas, glas koji uopće nije zvučao kao njezin. Povikala je: „Odmakni se, Kim.

Nemoj ulaziti. Nemoj gledati! Nemoj gledati!"

Međutim, Kim je ipak pogledala, i u onih nekoliko sekundi pomutnje prije nego što je sestra ugasila svjetiljku, ugledala bizaran prizor smrti: tamnu kosu rasutu po jastuku, čvrsto stisnute šake podignute poput onih u boksača, jedno otvoreno oko i plavkasto prošaran vrat. Nije to bila glava gospođice Gradwyn - ta glava nije pripadala nikome, jarkocrvena odrubljena glava, lutka koja nije imala veze ni s čim živućim. Začula je prasak porculana koji se stropoštao na sag i, oteturavši do naslonjača u dnevnoj sobi, nagnula se preko njega i silovito povratila. Smrad vlastite bljuvotine podigao se do njezinih nosnica i njezina je posljednja misao prije nego Što je izgubila svijest bila za nju izvor još jednoga užasa: Što će gospođica Cressett reći zbog uništena saga?

Kad se osvijestila, ležala je na krevetu u svojoj i Deanovoj spavaćoj sobi. Dean je bio ondje, a iza njega gospodin Chandler-Powell i sestra Holland. Nakratko je ležala zatvorenih očiju i začula sestrin glas i glas gospodina Chandler-Powella gdje joj odgovara. „George, nisi li shvatio da je trudna?" „Kako bih, dovraga? Pa nisam opstetričar."

Dakle, znali su. Neće morati sama priopćiti tu novost. Jedino što ju je zabrinjavalo bilo je dijete. Začula je Deanov glas. „Nakon što si se onesvijestila, zaspala si. Gospodin Chandler-Powell te donio ovamo i dali su ti sedativ. Uskoro će biti vrijeme za ručak."

Gospodin Chandler-Powell joj je prišao, osjetila je njegove hladne dlanove na svome bilu. „Kako se osjećaš, Kimberley?" „Dobro sam. Bolje, hvala vam." Pridigla se prilično žustro i pogledala sestru. „Sestro, hoće li biti sve u redu s djetetom?" „Ne brini", rekla je sestra Holland. „Dijete će biti dobro. Možeš ovdje pojesti ručak ako ti je to draže, a Dean će ostati uz tebe. Gospođica Cressett, gospođa Frensham i ja same ćemo se snaći u blagovaonici." „Ne, dobro sam. Stvarno. Bit će mi bolje budem li radila. Želim se vratiti u kuhinju. Želim biti blizu Deana", reče Kim. „Dobra djevojka", rekao je gospodin Chandler-Powell. „Svi moramo nastaviti sa svojom uobičajenom rutinom koliko god možemo. No, nema žurbe. Nemoj se naprezati. Viši inspektor Whetstone bio je ovdje, ali koliko

znam, očekuje jedinicu za posebne namjene iz Metropolske policije. U međuvremenu, zamolio sam sve da ne raspravljaju o onome što se dogodilo sinoć. Razumiješ li, Kim?" „Da, gospodine, razumijem. Gospođica Gradwyn je ubijena, nije li?" „Očekujem da ćemo saznati više kad stigne londonska policija. Ako je tako kako ti kažeš, pronaći će krivca. Nastoj odagnati strah, Kimberley.

Među prijateljima si, ti i Dean ste nam to oduvijek, mi ćemo se pobrinuti za tebe."

Kim je promrmljala riječi zahvale. Pričekavši da odu i izvukavši se iz kreveta, smjestila se u utješni zagrljaj Deanovih snažnih ruku.

KNJIGA DRUGA

Barry Lancet 15. prosinca London Dorset

1.

U pola jedanaest toga subotnjeg prijepodneva, zapovjednik Adam Dalgliesh i Emma Lavenham trebali su se, prema dogovoru, susresti s njezinim ocem. Prvi susret s budućim puncem, s namjerom da mu obznani da će uskoro oženiti njegovu kćer, mogao bi se slobodno nazvati pothvatom koji uključuje određenu bojazan. Dalgliesh, koji se maglovito prisjećao sličnih imaginarnih susreta, nekako je predviđao da se od njega kao prosca očekuje da se susretne s profesorom Lavenhamom nasamo, ali ga je Emma lako nagovorila da posjete njezina oca zajedno. „U protivnom će te, ljubavi, stalno propitkivati o mojim stajalištima. Naposljetku, nije te nikada vidio, a ja sam te dosada rijetko spominjala. Ako ne budem prisutna, neću biti sigurna da je sve shvatio kako treba. Ponekad je odsutan duhom, no nikada nisam sigurna nije li to donekle hinjeno." „Jesu li ta njegova stanja rastresenosti učestala?" „Jesu kad sam u njegovoj blizini, ali s njegovim je mozgom sve u redu.

Poprilično voli zadirkivati."

Dalgliesh je pomislio da će rastresenost i zadirkivanje biti najmanji problemi koje će imati sa svojim budućim puncem. Primijetio je da su ugledni ljudi starije dobi skloni pretjerivanju kad je riječ o ekscentričnom ponašanju iz njihove mladosti i srednje dobi, kao da su te dosjetke koje određuju osobnost neka vrsta samozaštite od kopnjenja fizičkih i mentalnih sposobnosti, bezoblična splašnjavanja vlastite osobnosti u njihovim posljednjim godinama. Nije mogao sa sigurnošću odrediti što su Emma i njezin otac jedno prema drugome osjećali, no u tom je odnosu očito bilo ljubavi - barem u sjećanju - i naklonosti. Emma mu je ispričala da je njezina mlađa sestra, zaigrana, poslušna i privlačnija od nje, koja je još u djetinjstvu smrtno stradala kad je na nju naletio jureći automobil, bila očeva mezimica, no o tome je govorila bez zamjerki i zlovolje. Zlovolja nije bila emocija koju

bi mogao pripisati Emmi. No, ma koliko da je taj odnos bio kompliciran, nesumnjivo je željela da susret između njezina oca i njezina ljubavnika bude uspješan. Njegova je zadaća bila da se za to pobrine, da susret u njezinu sjećanju ne ostane zabilježen kao neugodnost ili trajni izvor tjeskobe.

Sve što je Dalglieshu bilo poznato o Emminu djetinjstvu doznao je iz nepovezanih fragmenata razgovora prilikom kojih su oboje kolebljivo istraživali skrivene kutke prijašnjeg života onoga drugog. Nakon umirovljenja, profesor Lavenham je odabrao London umjesto Oxforda, živeći ondje u prostranom stanu u jednom od edvardijanskih blokova kuća u četvrti Marylbone, počašćenih, a to je vrijedilo za većinu njih, epitetom „palače".

Kompleks se nalazio relativno blizu postaje Paddington, koja je stalnom željezničkom linijom bila povezana s Oxfordom gdje je profesor često - a prema nagađanju njegove kćeri i prečesto - objedovao za počasnim stolom na sveučilištu. Jedan bivši sveučilišni poslužitelj i njegova supruga, koji su preselili u Camden Town da ondje žive s obudovjelom kćerkom, dolazili su svakoga dana radi neophodnog pospremanja, a kasnije bi se vratili skuhati profesoru večeru. Bilo mu je više od četrdeset godina kad se oženio i, premda je tek nedavno navršio sedamdeset, bio se savršeno sposoban brinuti o sebi, barem što se tiče onoga najosnovnijeg. Međutim, Sawyerovi su sami sebe uvjerili, uz njegovo djelomično prešutno odobravanje, da predano brinu za bespomoćnog i uglednog staroga gospodina. Jedino bi se posljednji pridjev mogao nazvati prikladnim. Njegovi su bivši kolege, koji su svraćali u palače Calverton, smatrali da se Henry Lavenham itekako znao brinuti za sebe.

Dalgliesh i Emma krenuli su taksijem prema palačama, stigavši ondje u pola jedanaest, kako su se i dogovorili s profesorom. Ciglena pročelja kuća nedavno bijahu iznova obojana, neprikladnom bojom za koju je Dalgliesh pomislio da bi ju se najtočnije moglo opisati kao boju bifteka. Prostranim su se dizalom, koje je bilo obloženo ogledalima i snažno vonjalo po laštilu za pokućstvo, odvezli na treći kat.

Vrata s brojem 27 otvorila su se tako hitro da je Dalgliesh pomislio da je njihov domaćin zacijelo s prozora gledao kada će stići njihov taksi. Čovjek koji je stajao pred njim bio je visok gotovo koliko i on, koščata, pristala lica ispod bujne i razbarušene čelično sive kose. Oslanjao se na štap, no njegova su ramena bila tek donekle povijena, a tamne oči, jedina sličnost s kćeri, izgubile su sjaj, ali su Dalgliesha promatrale s prodornošću koja je u njega

izazivala nelagodu. Nosio je papuče i bio ležerno odjeven, no izgledao je besprijekorno. „Uđite, uđite", rekao je nestrpljivo, što je ukazivalo na to da se bespotrebno zadržavaju na vratima.

Uveo ih je u veliku primaću sobu s erkerom. Bilo je očito da je ta prostorija zapravo knjižnica; uistinu u njoj nije bilo mjesta i za kakvu drugu aktivnost doli čitanja, s obzirom na činjenicu da je svaki zid bio mozaik hrptova knjiga te da su radna ploha stola i gotovo sve druge površine bile pretrpane časopisima i džepnim Izdanjima. Jedna je stolica s uspravnim naslonom bila ispražnjena tako što su gomile raznoga štiva bile poslagane ispod nje, zbog čega je, u Dalglieshevim očima, djelovala nekako zloslutno izdvojenom. Profesor lavenham je, povukavši svoju stolicu od stola i sjevši u nju, dao znak Dalglieshu da sjedne na ispražnjenu stolicu. Tamne oči, ispod posijedjelih obrva koje, međutim, bijahu oblikom zbunjujuće nalik Emminima, zurile su u Dalgliesha preko naočala u obliku polumjeseca.

Emma je prišla prozoru. Bila se spremna naslađivati, pomislio je Dalgliesh.

Njezin joj otac ipak nije mogao zabraniti brak. Bila bi voljela čuti njegovo odobravanje, no nije imala namjere dopustiti da njegovo slaganje ili neslaganje utječu na nju. Morali su doći jer je tako nalagala pristojnost.

Dalgliesh je s nelagodom pomislio da su trebali doći ranije. Početak nije bio obećavajući. „Zapovjedniče Dalgliesh, nadam se da sam točno naveo vaš čin." „Jeste, zahvaljujem." „Čini mi se da mi je Emma tako rekla. Vjerujem da znam razlog zbog kojeg se tako zaposlen čovjek poput vas odlučio na ovaj posjet. Moram vam priopćiti da niste na mojem popisu prikladnih mladića. No, spreman sam unijeti vaše ime kao mogućeg kandidata budu li vaši odgovori onakvi kakve očekuje otac pun ljubavi."

Dakle, za taj su dijalog prožet osobnim pitanjima imali zahvaliti Oscaru Wildeu. 6 Dalgliesh je bio zahvalan; profesor je jednako tako mogao zagrabiti u svoje očito još svježe pamćenje te izvući kakav opskurni ulomak iz neke drame ili romana, i to vjerojatno na latinskom. Dalgliesh se dobro držao. Nije odgovorio ništa.

Profesor Lavenham je nastavio. „Čini mi se uobičajenim priupitati imate li dostatne prihode da mojoj kćeri pružite životni standard na kakav je i

dosad navikla. Emma se sama uzdržava otkad je doktorirala, s izuzetkom mojih neredovitih i povremenih velikodušnih subvencija, na koje sam se odlučio vjerojatno zato da joj nadoknadim svoje ranije očinske propuste. Bih li mogao zaključiti da zarađujete dovoljno novca da vas dvoje od njega možete udobno živjeti?" „Plaću zarađujem kao zapovjednik u Metropolskoj policiji, a i ujna mi je ostavila oveći imetak." „U zemljišnim posjedima ili u ulaganjima?" „U ulaganjima." „To je zadovoljavajuće. Uz sve namete koje pojedinac plaću za života, pa i one nakon smrti, zemlja više ne predstavlja ni dobitak ni zadovoljstvo. Ona pojedincu pruža položaj, a ne dopušta mu da taj položaj i zadrži. Toliko o zemlji. Imate li kuću?" „Imam stan s pogledom na Temzu u četvrti u Queenhitheu s najmom na više od stotinu godina. Nemam kuću, čak ni na manje pomodnoj strani Trga Belgrave." „Onda vam savjetujem da je steknete. Od neiskvarene djevojke poput Emme teško se može očekivati da živi u stanu na Queenhitheu, s pogledom na Temzu, čak i uz stogodišnji najam." „Obožavam taj stan, tata", reče Emma. Na tu se primjedbu otac nije osvrnuo.

Profesor je očigledno zaključio da je napor koji mora uložiti u daljnje zadirkivanje nerazmjeran zadovoljstvu koje mu isto pruža. „Pa, to se čini zadovoljavajućim", rekao je. „Običaj nalaže da vam sada ponudim piće. Osobno ne volim šampanjac, a bijelo vino mi ne odgovara, no ima jedna boca burgunca na kuhinjskome stolu. Deset i četrdeset ujutro nije baš prikladno doba za početak pijuckanja pa vam predlažem da je ponesete sa sobom. Pretpostavljam da nećete još dugo ostati. A mogli biste", rekao je s nadom u glasu, „i popiti kavu. Gospođica Sawyer mi je rekla da je sve priredila." „Radije bismo vino, tata", reče Emma odlučno. „Onda je najbolje da se sami za to pobrinete."

Otišli su zajedno do kuhinje. Činilo se neuljudnim zatvoriti za sobom vrata pa im je oboma nekako uspjelo obuzdati poriv da prasnu u smijeh. Vino je bilo boca Clos de Bezea.

„Dojmljiva je to boca", rekao je Dalgliesh. „To je zbog toga što si mu se svidio. Pitam se skriva li bocu jeftinog kiseliša u ladici stola za slučaj da mu se ne svidiš. Ne bi me to od njega čudilo."

Vratili su se u knjižnicu, Dalglish je nosio bocu. „Hvala vam, gospodine", rekao je. „Čuvat ćemo je za posebnu prigodu, u nadi da ćete nam se tada moći pridružiti." „Možda, možda. Ne objedujem često vani, osim na koledžu. Možda kad se vrijeme popravi. Sawyerima nije drago kad se odvažim na izlazak za hladnih noći." „Nadamo se da ćeš doći na vjenčanje, tata", rekla je Emma. Bit će to na proljeće, vjerojatno u svibnju, ali javit ću ti čim dogovorimo datum." „Naravno da ću doći budem li zdrav. Smatram to svojom dužnošću.

Vjerujem da se prema Knjizi zajedničke molitve 7 - nije to moje uobičajeno štivo - od mene očekuje do odigram neku neverbalnu i nejasnu ulogu u tom obredu. Tako je barem bilo s mojim puncem prilikom našega vjenčanju, također u sveučilišnoj crkvi. Požurivao je tvoju jadnu majku vodeći je do oltara kao da se plašio da ću se predomisliti budem li predugo čekao. Bude li se očekivalo moje sudjelovanje, nadam se da ću se bolje iskazati, no možda ćete odbaciti zamisao da kći bude i službeno predana nekome drugom.

Pretpostavljam da želite što prije poći dalje, zapovjedniče. Gospođa Sawyer je rekla da će doći danas prijepodne da bi mi donijela neke potrepštine. Bit će joj žao što se nije susrela s vama."

Na vratima je Emma prišla svom ocu i poljubila ga u oba obraza.

Odjednom ju je otac zgrabio i Dalgliesh je vidio da su mu zglobovi na šakama pobijeljeli. Stisak je bio toliko snažan da se činilo da starcu treba nekakav oslonac. Dok su njih dvoje stajali tako čvrsto zagrljeni, oglasio se Dalglieshev mobitel. Nikada se, prilikom prijašnjih poziva, njegova specifična zvonjava nije činila tako nepriličnom. Pustivši Emmu, njezin je otac iznervirano rekao: „Osjećam osobito gađenje prema mobilnim telefonima. Niste li ga mogli isključiti?" „Ne, gospodine, ne ovaj telefon. Ispričavam se."

Krenuo je prema kuhinji. „Radije zatvorite vrata. Kao što ste se vjerojatno uvjerili, još uvijek

dobro čujem", doviknuo je profesor.

Geoffrey Harkness, pomoćnik načelnika Metropolske policije, imao je iskustva u konciznom prenošenju informacija, oblikujući ih tako da ne ostane prostora za pitanja ili raspravu. Šest mjeseci uoči umirovljenja, oslanjao se na prokušane smicalice, da bi bio siguran da će njegov profesionalni život mirno i bez neprilika, javnih neugodnosti ili većih nevolja doći do konačnoga svečanog oproštaja od službe. Dalgliesh je znao da se Harkness već pobrinuo za dodatno zaposlenje u mirovini, savjetnika za sigurnost u jednoj velikoj međunarodnoj korporaciji, koje će mu biti plaćeno trostruko u odnosu na sadašnja primanja. Želio mu je sreću. Između njega i Dalgliesha vladalo je uzajamno poštovanje - uz povremeno Harknessovo zanovijetanje - no ne i prijateljstvo. Harknessov je glas sada zvučao, a bio je to čest slučaj, osorno, nestrpljivo, no odmjereno zapovjednički. „Slučaj za Odjel, Adame. Adresa je Cheverellska kurija u Dorsetu, petnaestak kilometara zapadno od Poolea. Vodi je izvjesni kirurg, George Chandler-Powell, a riječ je o nečemu između klinike i sanatorija. U svakom slučaju, on operira bogate pacijentice koje se žele podvrgnuti estetskim zahvatima. Jedna je od njih mrtva, neka Rhoda Gradwyn, navodno je zadavljena."

Dalgliesh je postavio neizbježno pitanje. Često ga je morao postavljati i nikada nije bilo dobrodošlo. „'Zašto baš naš odjel? Ne može Ii to preuzeti mjesna policija?" „Mogli bi, ali tražili su da zovemo vas. Ne pitaj me zašto; naredba je stigla iz Downing Streeta broj deset, ne odavde. Gledaj Adame, tebi je poznato kako stvari trenutačno stoje između nas i Downing Streeta. Nije sada trenutak za izazivanje nevolja. Odjel je osnovan da bi istraživao iznimno osjetljive slučajeve, a gospoda s Broja deset smatraju da ovaj slučaj pripada toj kategoriji. Šef operativaca, Raymond Whitestaff - čini mi se da ga znaš relativno je zadovoljan time i on će se pobrinuti što se tiče ekipe za očevid i fotografa, ako si suglasan s tim. Time će se uštedjeti na vremenu i novcu.

Prijevoza helikopterom vjerojatno neće biti, ali stvar je hitna, naravno." „Uvijek je tako. Što je s patologom? Kynaston bi mi odgovarao." „On je već zauzet, radi na jednom drugom slučaju, ali slobodna je Edith

Glenister. Pomagala ti je oko ubojstva na otoku Combe, sjećaš se?" „Teško da to mogu zaboraviti. Vjerujem da mjesna policija može osigurati provizorni istražni ured i pojačanje?" „Imaju slobodnu kućicu nekih sto metara od kurije. Nekoć je ondje stanovao mjesni policajac, no otkako je otišao u mirovinu nisu za njega našli zamjenu i trenutačno je prazna, sve dok se ne proda. Malo niže niz cestu nalazi se jedno prenoćište pa pretpostavljam da se Miskinova i Benton-Smith mogu udobno smjestiti ondje. Doći će viši inspektor Keith Whetstone iz mjesne policije i naći se s tobom na poprištu. Neće micati truplo sve dok ne dođete ti i doktorica Glenister. Želiš li da još nešto ovdje obavim?" „Ne", odgovorio je Dalgliesh. „Kontaktirat ću inspektoricu Miskin i narednika Benton-Smitha. No, ako bi netko mogao porazgovarati s mojom tajnicom uštedjeli bismo na vremenu. Imam neke sastanke u ponedjeljak koje ću morati propustiti, a za utorak je najbolje sve otkazati. Nakon toga ću biti u kontaktu." „Dobro, pobrinut ću se za to. Sretno", rekao je Harkness i prekinuo vezu.

Dalgliesh se vratio u knjižnicu. „Nadam se da nisu loše vijesti. Vaši su roditelji dobro?" upitao je profesor Lavenham. „Oboje su pokojni, gospodine. Bio je to službeni poziv. Bojim se da ću morati hitno otići." „Onda vas ne smijem zadržavati."

Profesor ih je otpratio do vrata požurujući ih, što se doimalo nepotrebnim.

Dalgliesh se pobojao da bi profesor mogao prokomentirati da gubitak jednoga roditelja može biti nesretan slučaj, ali da izgubiti oboje sluti na nemar, no bilo je očito da se od nekih primjedaba čak i njegov budući punac suzdržava.

Hitro su koračali prema automobilu. Dalgliesh je znao da Emma, što god planirala, neće od njega očekivati da skrene s puta da bi je prevezao. Morao je doći do svojega ureda odmah. Nije morao riječima izraziti svoje razočaranje; Emma je shvaćala koliko je ono duboko i neminovno. Dok su zajedno koračali, upitao ju je kakvi su joj planovi za sljedeća dva dana. Hoće li ostati u Londonu ili se vratiti u Cambridge? „Clara i Annie su rekle da bi, ne bude li se štogod ispriječilo, voljele da ostanem tijekom vikenda. Nazvat ću ih."

Clara je bila Emmina najbolja prijateljica i Dalglieshu je bilo jasno što

Emma kod nje cijeni: poštenje, inteligenciju i postojan zdrav razum. Upoznao je Claru i sada su bili opušteni kad bi se našli zajedno; međutim, rana faza njegove ljubavi prema Emmi nije bila bezbrižna. Clara je bila jasno dala do znanja da ga smatra prestarim, previše zadubljenim u svoj posao i svoju poeziju da bi se mogao ozbiljnije posvetiti ijednoj ženi, smatrajući ga nedovoljno dobrim za Emmu. Dalgliesh je bio suglasan s posljednjom kritikom, no zbog te mu samokritičnosti nije bilo ništa ugodnije takvu prosudbu čuti od neke druge osobe, osobito ne od Clare. Emma ne smije zbog svoje ljubavi prema njemu nimalo patiti.

Clara i Emma su se poznavale od školskih dana, iste su godine upisale studij na Cambridgeu i, premda su potom krenule veoma različitim putovima, uvijek su ostale u kontaktu. U prvi se mah to prijateljstvo doimalo začudnim, onakvim kakva se najčešće pripisuju privlačenju suprotnosti. Emma, heteroseksualna, zamamne ljepote za koju je Dalgliesh znao da u većoj mjeri može biti teret negoli istinski blagoslov na kojem bi trebalo zavidjeti, kako se to obično misli; Clara, niska, okrugla, vesela lica, sjajnih očiju ispod golemih naočala, teška hoda kao u orača. To što je muškarcima bila privlačna za Dalgliesha je predstavljalo još jedan od misterija seksualne privlačnosti.

Ponekad se pitao nije li Clarina prva reakcija na njega bila potaknuta ljubomorom ili žaljenjem. Oboje se činilo teško mogućim. Clara je bila toliko nedvojbeno sretna sa svojom partnericom Annie, krhkom djevojkom nježna lica koja je, nagađao je Dalgliesh, bila čvršća nego što se činila. Annie je bila zaslužna za to što je njihov stan u četvrti Putney mjesto na koje nitko nije ulazio bez - riječima Jane Austen - vedrog iščekivanja sreće. Nakon što je s najboljim ocjenama diplomirala matematiku, Clara se zaposlila u Cityju, gdje je postala iznimno uspješna upraviteljica fonda. Kolege su se smjenjivali, no Claru su zadržali na poslu. Emma je Dalglieshu rekla da Annie planira u razdoblju od otprilike tri godine napustiti taj posao, a tada bi ona i Annie iskoristile dotad prikupljen kapital da bi započele sasvim drugačiji život. U međuvremenu je dobar dio zarađenog novca trošila na kojekakva dobročinstva koja Annie ležahu na srcu.

Tri mjeseca ranije Emma je prisustvovala obredu Clarina i Anniena stupanja u civilno partnerstvo, diskretnoj proslavi kojoj su nazočili jedino Clarini roditelji, Anniein otac udovac i nekolicina bliskih prijatelja. Kasnije je priređen ručak koji je Annie napravila u njihovu stanu. Nakon što je

glavno jelo dovršeno, Clara i Dalgliesh zajedno su odnijeli tanjure u kuhinju da bi donijeli desert. Tom mu se prilikom obratila, odlučnošću koja je govorila da je čekala na priliku za to. „Zacijelo se naše zakonsko vezivanje doima perverznim kad na tisuće vas heteroseksualaca jedva čeka da se razvede ili, pak, živite zajedno bez pogodnosti braka. Bile smo savršeno sretne i prije, ali smo se morale pobrinuti da svaka od nas dvije bude zakonski priznata kao najbliži srodnik drugoj. Dospije li Annie ikada u bolnicu, moram biti uz nju. Ne zaboravimo ni imovinu. Umrem li prva, nju mora naslijediti Annie, i to bez plaćanja poreza. Za očekivanje je da će najveći dio toga potrošiti na hrome patke, ali to je njezina odluka. Barem neće biti potrošeno uludo. Annie je vrlo bistra.

Ljudi misle da naša veza opstaje zbog toga što sam ja snažnija i što me Annie treba. Zapravo je istina sasvim suprotna i ti si jedna od rijetkih osoba kojoj je to bilo jasno od početka. Hvala ti što si nam se danas pridružio."

Dalgliesh je shvaćao da su te posljednje, zlovoljno izgovorene riječi značile potvrdu naklonosti, koja će, sada kada je iskazana, ubuduće biti neopoziva. Bilo mu je drago što će, bez obzira na nepoznata lica, probleme i izazove s kojima će se suočiti u sljedećih nekoliko dana, Emmin vikend biti, kako je zamišljao, uzbudljiv, a za nju sretan.

2.

Za inspektoricu Kate Miskin njezin je stan na sjevernoj obali Temze, nizvodno od Wappinga, bio utjelovljenje uspjeha u jedinom obliku koji je, smatrala je ona, jamčio kakvu-takvu postojanost, materijaliziranu u čeliku, cigli i drvu. Kad se upuštala u kupnju stana znala je da je on za nju preskup i da će prvih nekoliko godina otplate zajma značiti žrtvovanje. Dobrovoljno je na to pristala. Uvijek je u sebi zadržala ono prvotno uzbuđenje hodanja sobama punima svjetlosti, buđenja i odlaska na počinak uz promjenjivo, ali uvijek prisutno pulsiranje rijeke Temze. Njezin se stan nalazio na uglu četvrtoga kata, s dva balkona s kojih se pružao pogled uzvodno uz rijeku te na suprotnu obalu. Osim za nevremena, mogla je ondje stajati u tišini, razmišljajući o hirovitoj ćudi rijeke, mističnoj snazi smeđega boga T. S. Elliota, 8 o vrtloženju zbog nadiruće plime, svjetlucavome potezu svijetla plavetnila pod vrućim ljetnim nebom, a noću o crnoj viskoznoj površini izbrazdanoj svjetlima. Pogledom je tražila poznata plovila, kao da je riječ o kakvim prijateljima koji se uvijek iznova vraćaju: motorne čamce londonske lučke kapetanije i riječne policije, plovne bagere, od tereta duboko utonule šlepove, ljeti izletničke brodove i turističke brodiće te, najuzbudljivije od svih, jedrenjake s njihovim mladim posadama postrojenima uz rub palube kako plove veličanstveno polako uzvodno da bi prošli ispod podignutih krakova Tower Bridgea, ulazeći potom u londonsku luku.

Stan je bio potpuno drugačiji od klaustrofobičnih soba na sedmom katu Ellison Fairweather Buildingsa u kojem ju je podizala njezina baka, drugačiji od smrada, dizala nad kojima su se iživljavali vandali, prevrnutih kanta za smeće, razularenih glasova, stalne prijetnje. Dok je bila malo dijete, kretala se prestrašeno i oprezno po urbanoj džungli. Njezino je djetinjstvo baka jednom opisala riječima koje je izgovorila jednoj susjedi, a koje je ona čula dok joj je bilo sedam godina, nikad ih potom ne zaboravivši.

„Ako se njezinoj majci već moralo dogoditi nezakonito dijete, onda je barem mogla ostati na životu da se o njemu brine, a ne da briga o njemu dopadne mene! Nikada nije saznala tko je otac, a ako jest, onda mi nije željela reći." U pubertetu je uspjela pronaći načina da oprosti baki. Umorna, premorena od posla i siromašna, trpjela je teret koji nije očekivala niti željela, i to bez ičije pomoći. Ono što će Kate zauvijek nositi u sebi bila je spoznaja da to što nikada neće upoznati svoje roditelje znači kročiti kroz život s nedostatkom jednoga bitnog dijela sebe, s rupom u psihi koju nije moguće popuniti. Međutim, imala je svoj stan, posao koji je voljela i koji je dobro obavljala, a do unatrag šest mjeseci bio je tu i Piers Tarrant. Njihov je odnos jako nalikovao na ljubav, iako nijedno od njih dvoje nije nikada izgovorilo tu riječ, no bila je svjesna do koje joj je mjere uljepšao život. Piers je napustio Posebni istražni odjel da bi se pridružio Protuterorističkom odjelu Metropolske policije i premda je velik dio njegovih sadašnjih zadaća bio tajan, zajedno su iznova proživljavali dane kad su bili kolege. Služili su se istom terminologijom, shvaćao je nedoumice policijskog posla na način na koji to civili ne mogu. Oduvijek ga je smatrala seksualno privlačnim, ali je, dok su bili kolege, znala da bi njihova veza mogla biti riskantna. Adam Dalgliesh nije tolerirao ništa što bi moglo ugroziti učinkovitost Odjela i jedno bi od njih, a možda i oboje, bilo premješteno. Međutim, činilo joj se da su ih godine zajedničkog rada, dijeljenja opasnosti, razočaranja, premorenosti i uspjeha, a ponekad i suparništvo oko Dalgliesheva odobravanja, zbližile toliko da se, kad su postali ljubavnici, to činilo prirodnom i sretnom potvrdom nečega što je oduvijek bilo prisutno.

Međutim, prije šest mjeseci prekinula je tu vezu i nije joj bilo žao zbog te odluke. Nije mogla podnijeti da ima partnera koji joj je nevjeran. Nikada nije očekivala nikakvu stalnost u bilo kakvom odnosu; nije bilo ničega u njezinu djetinjstvu što bi takvo što jamčilo. No, ono što je on smatrao sitnicom, ona je doživjela kao izdaju. Otjerala ga je i otada ga nije niti vidjela niti je čula išta o njemu. Osvrnuvši se u mislima unatrag, rekla je samoj sebi da je bila naivna od samoga početka. Naposljetku, znala je za njegovu reputaciju. Do raskida je došlo kad se u posljednji tren ipak odlučila otići na oproštajnu zabavu Seana McBridea. Moglo se naslutiti da će to biti samo još jedna od uobičajenih pijanki, a i odavna je bila prerasla oproštajne zabave, no jedno je kratko vrijeme radila sa Seanom dok je još bila detektivka i bio je dobar šef,

spreman pomoći, nemajući nikakvih, tada sveprisutnih, predrasuda prema policajkama. Kanila se pojaviti ondje da bi mu poželjela sreću.

Probijajući se kroz gomilu, ugledala je Piersa usred jedne bučne skupine.

Plavuša koja se uvijala oko njega bila je toliko oskudno odjevena da se muškarclma bilo teško odlučiti bi li poglede usmjerili k njezinu međunožju Ili grudima. Nije bilo nikakve sumnje da su njih dvoje u vezi; oboje su to smatrali trofejnim seksualnim podvigom i to su javno iskazivali s velikim veseljem. Piers je spazio Kate kroz razmak između natiskanih ljudi. Njihove su se oči na tren susrele, no prije no što se dospio progurati i doći do nje, ona je uspjela otići.

Stigao je rano ujutro sljedećeg dana i raskid je bio formaliziran. Velik dio tada izgovorenoga sada je već zaboravila, ali nepovezani ulomci tog razgovora odjekivali su u njezinoj svijesti poput kakve mantre. „Vidi, Kate, nevažno je. To nije značilo ništa. Ona mi ništa ne znači." „Znam. Upravo mi to i smeta." „Mnogo tražiš od mene, Kate." „Ne tražim od tebe ništa. Ako tako želiš živjeti, to je tvoja stvar.

Jednostavno ti želim reći da ne želim spavati s čovjekom koji spava s drugim ženama. Možda to zvuči staromodno u svijetu u kojem avantura na jednu noć predstavlja samo još jednu u nizu, ali takva sam i ne mogu se mijenjati, tako da je ovo naš kraj. Dobro je da nijedno od nas dvoje nije zaljubljeno. Bit ćemo pošteđeni uobičajene gnjavaže plakanja i međusobnoga optuživanja." „Mogao bih s njom i raskinuti." „A potom i sa sljedećom i onom poslije nje? Još uvijek ne razumiješ. Ne nudim nikome seks kao nagradu za dobro vladanje. Ne želim nikakvih objašnjenja, pravdanja, obećanja. Ovo je kraj."

Uistinu je bio kraj. Na šest je mjeseci Piers potpuno nestao iz njezina života. Uvjeravala je samu sebe da se navikla na život bez njega, no to nije bilo jednostavno. Više od obostranog ispunjenja koje im je pružalo vođenje ljubavi, zajedničkoga smijeha, pića u njihovim omiljenim puhovima uz obalu rijeke, nedostajalo joj je druženje oslobođeno ikakvog stresa, večera u njezinu stanu koje su običavali kuhati zajedno; sve ju je to nagnalo da se s radošću ponada životu kakav dotada nije poznavala.

Htjela je s njim razgovarati o budućnosti. Nije imala nikoga drugog kome bi se mogla povjeriti. Sljedeći bi slučaj mogao biti i njezin posljednji. Bilo je

izvjesno da Posebni istražni odjel neće moći nastaviti s radom u sadašnjem obliku. Zapovjedniku Dalglieshu dosad je polazilo za rukom osujetiti službene planove za racionalizacijom nekonvencionalnog raspoređivanja osoblja, definiranje njegovih funkcija suvremenim žargonom, smišljenim tako da sve učini što nerazumljivijim, umjesto da pojasni, te za uključenje Odjela u neku konvencionalniju birokratsku strukturu. Tajna obavještajna služba opstala je zahvaljujući svojoj nedvojbenoj uspješnosti, relativnoj jeftinosti što po mišljenju nekih i nije bila prednost - te zbog toga jer je njome rukovodio jedan od najistaknutijih britanskih detektiva. Žrvanj glasina u Metropolskoj je policiji radio bez prestanka i počesto se događalo da medu svim tim kukoljem iznjedri i pokoje zrno istine. Sva su aktualna govorkanja došla do Kateinih ušiju: primjerice, o tome da se Dalgliesh, protiveči se politizaciji Metropolske policije i još koječemu, želi povući u mirovinu; da Adam Dalgliesh nema namjere otići u mirovinu te da će uskoro preuzeti poseban unutarnji odjel za obuku detektiva; da su ga kontaktirali ljudi s dva sveučilišna odsjeka za kriminologiju; da ga netko iz Cityja želi angažirati na nekom neodređenom poslu gdje su primanja četiri puta veća od onih načelnika policije.

Kate i Benton na sva su pitanja uzvraćali šutnjom. Za to nije bila potrebna nikakva samodisciplina. Nisu znali ništa, ali su bili uvjereni da će, kada Dalgliesh bilo što odluči, biti prvi koje će o tome obavijestiti. Šef za kojega je radila nakon što je postala narednica za nekoliko će se mjeseci oženiti svojom Emmom. Nakon godina zajedničkoga rada, Kate više neće biti dio istoga tima. Dobit će obećano joj unapređenje u višu inspektoricu, možda i za nekoliko tjedana, a može se nadati da će još i više napredovati. Ubuduće će biti usamljena, no ipak, i nadalje će imati svoj posao, jedini posao koji je ikada željela raditi, posao koji joj je omogućio sve ono što danas posjeduje.

Jednako je tako znala, bolje od većine ljudi, da ima i gorih usuda od usamljenosti.

Nazvali su je u deset i trideset. Nije bilo planirano da se u uredu pojavi prije jedan i trideset popodne i upravo se spremala izaći iz stana da bi se pozabavila obavljanjem rutinskih svakodnevnih poslova koji su joj uvijek oduzimali i po nekoliko sati od one polovice dana kad je bila slobodna: odlaskom u supermarket po hranu, preuzimanjem ručnoga sata koji je dala na popravak, odnošenjem odjeće u kemijsku čistionicu. Poziv je došao na njezin

službeni mobitel i unaprijed je znala čiji će glas začuti. Pažljivo je slušala.

Kako je i očekivala, bila je riječ o slučaju ubojstva. Žrtva, Rhoda Gradwyn, istražiteljska novinarka, pronađena je mrtva u svome krevetu u sedam i trideset, naizgled zadavljena, nakon operacije u privatnoj klinici u Dorsetu.

Adresa koju je naveo bila je Cheverellska kurija, u Stoke Cheverellu. Nije bilo objašnjenja zbog čega Odjel preuzima slučaj, no činilo se da je u to uključen Broj deset. Ondje bi se trebali odvesti automobilom, bilo Bentonovim bilo njezinim, a pripadnici tima nastojat će stići svi zajedno. „U redu, gospodine", rekla je, „nazvat ću Bentona i naći se s njim kod njegova stana. Mislim da ćemo ići njegovim automobilom. Moj mora na servis. Imam svoju torbu s forenzičkim priborom, a on će svakako ponijeti svoju." „Dobro. Moram nazvati ljude u Scotland Yard, Kate, a naći ćemo se kod Shepherd's Busha, nadam se u Isto vrijeme. S ostalim pojedinostima, onima koje su mi dosad poznate, upoznat ću te kad se nađemo."

Po svršetku tog razgovora nazvala je Bentona, a dvadesetak minuta kasnije prcsvukla se u jaknu i hlače od tvida koji su bili namijenjeni za slučajeve izvan grada. Njezina torba s ostalom odjećom koja bi joj mogla zatrebati bila je uvijek spakirana i spremna. Nabrzinu je provjerila prozore i utikače za struju i, dohvativši svoju torbu s forenzičkim priborom, zaključala dvije sigurnosne brave i krenula.

3.

Narednik Francis Benton-Smith upravo je obavljao kupovinu na zelenoj tržnici u četvrti Notting Hill kad ga je nazvala Kate. Pažljivo je isplanirao cijeli dan i bio je odlično raspoložen, baš kao čovjek koji se mogao unaprijed veseliti potpuno zasluženom danu odmora koji je obećavao više energične zabave nego odmora. Bio je obećao roditeljima da će im prirediti ručak u kuhinji njihova stana u četvrti South Kensington, a nakon toga je trebao provesti poslijepodne u krevetu s Beverley u svome stanu u četvrti Shepherd's Bush, planirajući zaključiti dan koji je trebao biti savršena kombinacija sinovskih dužnosti i užitka, odlaskom s njom da pogledaju novi film u kinu Curzon. Taj je dan trebao za njega biti neka vrsta privatne proslave jer je nedavno iznova prohodao s Beverley. Ta ga je uobičajena riječ pomalo živcirala, ali činilo se neprikladnim opisati je kao ljubavnicu, što je prema njegovu mišljenju sugeriralo višu razinu obveze.

Beverley je bila glumac - inzistirala je na tome da ju se ne opisuje kao glumicu - i svoju je karijeru gradila na televiziji. Od samog je početka naglasila što je njezin prioritet. Voljela je mijenjati mladiće, no bila je nesnošljiva prema promiskuitetnom ponašanju poput kakvoga fanatičnog propovjednika. Njezin je seksualni život činio niz monogamnih veza striktno određena trajanja, a malo je koja od tih veza, kako je to obzirno priopćila Bentonu, obećavala da će potrajati dulje od šest mjeseci. Unatoč vitkosti njezina skladna, čvrstoga malenog tijela, uživala je u hrani i znala da su za njegovu privlačnost djelomično zaslužna jela, bilo u pažljivo odabranim restoranima koje sije on jedva mogao priuštiti, ili, što je njoj bilo draže, onima koja je sam spravljao kod kuće. Ovom je prilikom ručak na koji ju je pozvao bio isplaniran djelomice i zato da je podsjeti na sve što je u međuvremenu propustila.

S njezinim roditeljima bio se susreo tek jednom, i to nakratko, i zbunilo

ga je kako je tome solidno ugojenom, konvencionalnom, dobro odjevenom i fizički neuglednom paru pošlo za rukom stvoriti tako egzotično dijete, Uživao je dok bi je promatrao, njezino blijedo ovalno lice, tamnu kosu odrezanih šiški iznad blago ukošenih očiju koje su je činile privlačnom na ponešto orijentalan način. Potjecala je iz sličnih povlaštenih krugova kao i on i, ma koliko se trudila, nikada se nije uspjela riješiti svih pokazatelja kvalitetnoga općeg obrazovanja. No, prezrene buržoaske vrednote i sve što ide uz to odbačene su zbog njezine umjetnosti, pa je govorom i pojavom postala Abbie, svojeglava gostioničareva kći u televizijskoj sapunici čija je radnja bila smještena u jedno selo u Suffolku. Kad su njih dvoje prvi put prohodali, njezina je glumačka budućnost obećavala. Tada je bilo zamišljeno da njezin lik doživi avanturu s crkvenim orguljašem, ostane u drugom stanju i podvrgne se nezakonitoj operaciji te da u selu nastane opći nered. No, gledateljstvo je prigovaralo da scenarij te seoske idile počinje previše nalikovati sapunici EastEnders i krenula su govorkanja da za Abbie slijedi iskupljenje. Netko je čak predložio da bi trebala postati odana supruga i čestita majka. Kao što je Beverley rekla, bila je to katastrofa. Njezin je agent već počeo ispipavati teren da bi što bolje zaradio na trenutačnoj ozloglašenosti njezina lika dok još traje. Francis - njegovi kolege u Metropolskoj policiji zvali su ga jednostavno Benton - bio je uvjeren da će ručak biti uspješan. Njegovi su roditelji uvijek s nestrpljenjem željeli saznati štogod o misterioznim svjetovima u koje nisu imali pristupa, a Beverley će rado duhovito prepričati posljednji zaplet serijala. Njegova je vanjština bila, smatrao je, jednako tako varljiva kao i Beverleyina. Njegov je otac bio Englez, a majka Indijka. Naslijedio je majčinu ljepotu, no ne i snažnu vezanost za njezinu zemlju koju je osjećala i danas, a koju je dijelio i njezin suprug. Oženio ju je kada je njoj bilo osamnaest, a njemu trideset. Bili su strastveno zaljubljeni i ostali su zaljubljeni, a njihov godišnji posjet Indiji uvijek je bio najvažniji događaj u godini. Dok je bio dječak, Francis bi putovao onamo s njima, ali se uvijek osjećao nelagodno, poput stranca, ne uspijevajući se uklopiti u taj svijet koji je njegov otac, koji se u Indiji doimao sretnijim i bezbrižnijim nego u Engleskoj, spremno prihvatio, prigrlivši tamošnji govor, odijevanje i hranu.

Uz to, Benton je od ranoga djetinjstva imao osjećaj da je uzajamna ljubav njegovih roditelja suviše strastvena da bi uključivala neku treću osobu, pa makar i sina jedinca. Znao je da ga vole, ali se u društvu svoga oca,

umirovljena ravnatelja škole, uvijek osjećao više kao kakav obećavajući i cijenjeni maturant nego kao sin. Njihovo ga je blagonaklono neuplitanje zbunjivalo. Kad bi kao šesnaestogodišnjak slušao da mu se jedan od njegovih školskih kolega žali na svoje roditelje - zbog smiješnog pravila o dolaženju kući prije ponoći, upozorenja o drogama, opijanju, AIDS-u, njihova inzistiranja da domaća zadaća mora biti prioritet u odnosu na zabavu, dodijavanja na račun frizure, odjeće i nereda u sobi, koja bi ipak trebala biti privatni prostor - to bi na neki način u Francisa pobudilo dojam da je popustljivost njegovih roditelja zapravo nezainteresiranost koja graniči s emocionalnim zanemarivanjem. Nije to bilo nalik pravom roditeljstvu.

Za očevu je reakciju na njegov odabir zanimanja bio uvjeren da ju je već ranije doživio. „Samo su dvije stvari bitne prilikom odabira zanimanja: ono mora pridonositi sreći i dobrobiti ostalih, a tebe mora zadovoljavati.

Policijska služba zadovoljava prvi uvjet, a nadam se da će zadovoljiti i ovaj drugi." Francisu je malo nedostajalo da ne odgovori s „Hvala vam, gospodine." No, znao je da voli svoje roditelje i ponekad je bio ravnodušno svjestan da za distancu između njih i njega nisu krivi samo oni te da ih nedovoljno često posjećuje. Ručak je trebao biti neka vrsta skromna iskupljenja zbog zanemarivanja.

Primio je poziv na službeni mobitel u deset i pedeset pet u trenutku dok je birao organsko povrće; glas je bio Katein. „Imamo slučaj. Navodno ubojstvo pacijentice u privatnoj klinici u Stoke Cheverellu u Dorsetu. Riječ je o kuriji." „Nešto drugačije nego dosad, gospođo. Ali zašto Odjel? Zašto ne dorsetska policija?"

Katein je glas odražavao nestrpljivost. Nije bilo vremena za čavrljanje. „Tko bi to znao?! Ne otkrivaju mnogo, po običaju, ali vjerujem da ima nekakve veze s Downing Streetom. Sve informacije kojima raspolažem reći ću ti putem. Predlažem da idemo tvojim automobilom, zapovjednik Dalgliesh želi da istodobno stignemo u kuriju. On će doći svojim Jaguarom. Dolazim k tebi čim stignem. Svoj ću auto ostaviti u tvojoj garaži, a on će nam se pridružiti ondje. Nadam se da imaš svoj forenzički pribor. Mogao bi biti od koristi. Gdje si sada? „Kod Notting Hilla, gospođo. Uz malo sreće bit ću kod svoga stana za

manje od deset minuta." „Dobro. Bilo bi dobro da poneseš kakve sendviče i nešto za piće.

Dalglieshu neće odgovarati da onamo stignemo gladni."

Kad je Kate prekinula vezu, Benton je pomislio da sve to ionako već zna.

Trebao je uputiti još samo dva telefonska poziva, svojim roditeljima i Beverley. Na telefon se javila njegova majka i, ne gubeći vrijeme, nabrzinu izrazila svoje žaljenje i prekinula vezu. Beverley se nije javljala na mobitel, pa je zaključio da je možda tako i bolje. Poslao joj je kratku SMS poruku da će morati otkazati njihove planove te da će je nazvati kasnije.

Trebalo mu je svega nekoliko minuta da kupi sendviče i piće. Trčeći od tržnice do avenije Holland Park, vidio je da autobus broj 94 upravo usporava na postaji te je, sprintajući, uspio uskočiti u njega prije no što su se zatvorila vrata. Tada je već bio zaboravio na svoje planove za taj dan te je razmišljao o zahtjevnijoj zadaći poboljšanja svoga ugleda u Odjelu. Donekle ga je zabrinjavalo što taj ushit, taj dojam da neposredna budućnost donosi pregršt uzbuđenja i izazova, ovisi o nepoznatom, sve ukočenijem truplu u dorsetskoj kuriji, o tugovanju, tjeskobi i strahu. Priznao je sebi, uz mali nalet grižnje savjesti, da bi bio razočaran da po dolasku u Dorset otkrije da je ipak riječ o uobičajenom ubojstvu te da je počinitelj već identificiran i uhićen. Dosad se to nikada nije dogodilo i znao je da je to teško vjerojatno. Odjel nikada nisu zvali zbog običnog ubojstva.

Stojeći ispred vrata autobusa, nestrpljivo je čekao da se otvore, odjurivši potom prema svojoj zgradi. Pritisnuo je gumb dizala i stajao ondje zapuhan, osluškujući ga kako se spušta. U tom je trenutku shvatio, nimalo ne mareći za to, da je u autobusu zaboravio vrećicu s pažljivo odabranim organskim povrćem.

4.

Bilo je jedan i trideset, prošlo je šest sati od pronalaska trupla, no za Deana i Kimberley Bostock koji su čekali u kuhinji da netko dođe i kaže im što da rade, prijepodne se činilo beskonačnim. Kuhinja bijaše njihov djelokrug, domaći teren na kojem su imali nadzor, gdje ih nitko nije uznemiravao. Znali su da ih cijene, iako se pohvale nisu mogle često čuti, bili su sigurni u svoje profesionalno umijeće i, povrh svega, bili su zajedno. Sada su, međutim, tumarali uokolo, od stola k pećnici, poput neorganiziranih amatera ostavljenih na nekom nepoznatom i zastrašujućem području. Poput kakvih robota, prevukli su uzice svojih pregača preko glava i navukli svoje bijele kuharske kape, no nisu mnogo toga obavili. U pola deset Dean je, na zahtjev gospođice Cressett odnio kroasane, džem, marmeladu i veliki vrč s kavom u knjižnicu, ali je, došavši kasnije da pokupi tanjure, otkrio da je malo toga pojedeno, premda je vrč s kavom bio prazan, a potražnja za njom, činilo se, nepresušna. Sestra Holland svako se malo pojavljivala da bi uzela još jednu termos-bocu. Dean se u svojoj kuhinji počeo osjećati kao zatvorenik.

Osjećali su da je kućom zavladala sablasna tišina. Čak se i vjetar smirio; njegovi sve slabiji naleti zvučali su poput očajničkih uzdaha. Kim se sramila jer je pala u nesvijest. Gospodin Chandler-Powell bio je prema njoj vrlo obazriv i rekao joj da ne mora raditi dok se ne oporavi, no njoj je bilo drago što se vratila ondje gdje i pripada, u kuhinju zajedno s Deanom. Gospodinu Chandler-Powellu posivjelo je lice i izgledao je mnogo stariji te nekako drugačiji. Kim je to podsjetilo na izgled njezina oca nakon operacije, kao da je njegova snaga, a i nešto po život još važnije, istekla iz njega. Svi su bili pažljivi prema njoj, ali joj se činilo kao da to suosjećanje iskazuju s oprezom, kao da bi svaka riječ mogla biti opasna. Da se ubojstvo dogodilo kod njezine kuće, u njezinu selu, sve bi bilo potpuno drugačije. Krici bijesa i užasa, utješni zagrljaji, ljudi iz cijele ulice koji hrle u njezinu kuću ne bi li vidjeli,

čuli i izražavali žaljenje, kakofonija glasova koji propitkuju i nagađaju. Ljudi iz kurije nisu bili takvi, Gospodin Chandler-Powell, gospodin Westhall i njegova sestra te gospođica Cressett nisu iskazivali osjećaje, barem ne u javnosti. Zasigurno Imaju osjećaje; imaju ih svi, Kim je znala da suviše lako brizne u plač, međutim, sigurno su i oni ponekad plakali, iako se takva pretpostavka činila nepristojnom. Oči sestre Holland bijahu crvene i natekle.

Vjerojatno je plakala. Je li to bilo zbog gubitka pacijentice? No, nisu li medicinske sestre navikle na to? Poželjela je saznati što se zbiva izvan kuhinje koja je, unatoč svojoj prostranosti, počela izazivati klaustrofobiju.

Dean joj je rekao da je gospodin Chandler-Powell razgovarao sa svima u knjižnici. Rekao je da je u dizalo i krilo u kojem borave pacijenti pristup zabranjen, no da bi svi trebali nastaviti s uobičajenim poslovima onoliko koliko je to moguće. Policija će željeti sve ispitati, ali Chandler-Powell je naglasio da bi osoblje u međuvremenu trebalo izbjegavati međusobne razgovore o smrti gospođice Gradwyn. No, Kim je znala da će o tome raspravljati, ne skupno nego u parovima: Westhallovi, koji su se vratili u Kamenu kućicu, gospođica Cressett s gospođom Frensham, a nedvojbeno i gospodin Chandler-Powell sa sestrom Holland. Mog će vjerojatno šutjeti nije mu to bilo teško ako je od toga imao koristi - a teško je mogla zamisliti da bi netko o tome raspravljao sa Sharon. Ona i Dean svakako ne bi željeli da se Sharon pojavi u kuhinji. Međutim, ona i Dean potiho razgovarahu, kao da je to na neki način njihovim riječima moglo oduzeti težinu. Kim se nije mogla oduprijeti porivu da iznova pretresa istu temu. „Pretpostavimo da me policija upita Što se točno dogodilo kad sam nosila gore čaj gospođi Skeffington, svaku pojedinost. Moram li im to reći?"

Dean se silio da bude strpljiv. Mogla je to zaključiti po njegovu glasu. „Kim, to smo već utvrdili. Da, reci im sve. Postave li izravno pitanje, moramo na njega odgovoriti i reći istinu, inače smo u nevolji. No, ono što se tada zbivalo nije važno. Nisi nikoga vidjela, niti si i s kim razgovarala. To ne može imati nikakve veze sa smrću gospođice Gradwyn. Mogla bi sasvim nepotrebno izazvati neprilike. Ne govori ništa dok te ne pitaju." „A vrata? Jesi li siguran u vezi s tim?" „Siguran sam. Ali ako me policija počne gnjaviti u vezi s tim, na kraju neću biti siguran ni u što." „Jako je tiho, nije li?" rekla je Kim. „Mislila sam da će se dosad netko

ovdje pojaviti. Moramo li biti ovdje potpuno sami?" „Rečeno nam je da nastavimo s našim poslom", odgovorio je Dean. „Kuhinja je naše radno mjesto. Ovdje pripadaš, zajedno sa mnom."

Tiho joj je prišao i zagrlio je. Stajahu tako nepomično neko vrijeme, šuteći, što ju je smirilo. „U svakom slučaju, morali bismo razmisliti o ručku", rekao je pustivši je.

"Već je pola dva. Dosad su jedino što je itko mogao podnijeti bili kava i kolačići. Prije ili kasnije poželjet će nešto toplo za jelo, a neće se zadovoljiti složencem."

Goveđi složenac bio je spravljen prethodnog dana i bio spreman za podgrijavanje u donjoj pećnici štednjaka. Bilo ga je dovoljno za sve ukućane, a i za Moga po njegovu povratku s vrtlarenja. Međutim, sada je i bogati miris tog jela bio dovoljan da joj izazove mučninu. „Ne, neće im odgovarati nikakva teška hrana. Mogao bih pripremiti juhu od graška. Imamo onaj temeljac od šunke s kosti, a potom možda sendviči, jaja, sir..." Glas mu je postupno utihnuo. „Ali, čini mi se da Mog nije otišao po svježi kruh", rekla je Kim. „Gospodin Chandler-Powell je rekao da moramo ostati ovdje." „Mogli bismo ispeći malo kruha sa sodom, to uvijek rado jedu." „Što je s policijom, hoćemo li morati poslužiti i njih? Rekao si da nisi poslužio višeg inspektora Whetstonea kad je stigao, osim što si ga ponudio kavom, no iz Londona stiže nova skupina. Nakon duge vožnje." „Ne znam. Morat ću pitati gospodina Chandler-Poweila."

Onda se Kim sjetila. Kako je čudno, pomislila je, daje na to zaboravila.

Rekla je: „Upravo smo mu danas htjeli reći za bebu, nakon operacije gospođe Skeffington. Sada znaju za to i ne doimaju se zabrinutima. Gospođica Cressett veli da u kuriji ima sasvim dovoljno mjesta za bebu."

Kim se učinilo da je zamijetila mali znak nestrpljenja, čak i potisnuta veselja, u Deanovu glasu. Rekao je: „Nema smisla odlučivati želimo li i dalje ostati ovdje s djetetom kad nam nije poznato čak ni hoće li klinika nastaviti s radom. Tko bi nakon ovoga želio doći ovamo? Bi li ti željela spavati u onoj sobi?"

Pogledavši ga, Kim je zapazila da su njegove crte lica načas otvrdnule, sugerirajući odlučnost. Potom se otvoriše vrata i, okrenuvši se, ugledali su gospodina Chandler-Powella.

Bilo je jedan i četrdeset kad je Chandler-Powell pogledao na svoj ručni sat. Možda je sada pravi trenutak da porazgovara s Bostockovima koji čame u kuhinji. Morao je iznova provjeriti je li se Kimberley potpuno oporavila i vode li računa o hrani. Nitko još nije objedovao. Tih šest sati koliko je prošlo od otkrića umorstva doimalo se poput vječnosti u kojoj se mogao jasno prisjetiti beznačajnih nepovezanih događaja u neregistriranom vremenu.

Pečaćenja sobe, poprišta umorstva - prema napucima višeg inspektora Whetstonea, pronalaženja najšire role ljepljive trake u zabačenom kutku njegova stola; toga kako je zaboravio prstom pritisnuti njezin kraj pa se ponovno namotala i postala neupotrebljiva; kako je Helena uzela traku od njega i uhvatila se s njom ukoštac; označavanja, na njezin prijedlog, trake inicijalima tako da po njoj ne petlja nitko nepozvan. Nije primjećivao sve jaču danju svjetlost, kako se potpuna tmina pretvara u sivo zimsko jutro, povremenih naleta jenjavajućeg vjetra nalik neujednačenoj puščanoj paljbi.

Unatoč tim bljeskovima sjećanja, nesnalaženju u vremenu, bio je uvjeren da je učinio što se od njega očekivalo - uspijevao se nositi s histerijom gospođe Skeffington, pregledao je Kimberley Bostock te dao upute za njezinu njegu, nastojeći sve umiriti tijekom beskonačnog iščekivanja dolaska policije.

Miris vruće kave širio se kućom, doimao se sve snažnijim. Zbog čega li je ikada taj miris smatrao umirujućim? Pitao se hoće li ikada moći omirisati taj vonj bez tjeskobe zbog sjećanja na doživljeni neuspjeh? Poznata lica postala su lica stranaca, izbrazdana lica nalik onima u pacijenata koji trpe neočekivanu bol, neprirodno dostojanstvena lica poput onih u osoba koje zauzimaju prikladno držanje na pogrebu slabo poznate osobe, koju ne oplakuju, no mireći se, sa zastrašujućom snagom smrti. Flavijino lice bijaše podbuhlo, očni kapci natekli, oči zamućene suzama. Ipak, nije je uistinu vidio da plače i jedine riječi koje je izgovorila, a kojih se mogao sjetiti, dojmile su ga se kao iritantno beznačajne. „Odlično si obavio posao. Sada nikada neće vidjeti rezultate, a toliko je dugo čekala. Svo to vrijeme i umijeće bili su uzaludni, jednostavno uzaludni."

Oboje su izgubili pacijenta, bio je to jedini smrtni slučaj u njegovoj klinici u kuriji. Jesu li njezine suze tekle zbog frustracije ili zbog neuspjeha?

Nikako nisu mogle biti, bio je siguran, izazvane žaljenjem.

Morat će se pozabaviti i s Bostockovima. Morat će udovoljiti njihovoj

potrebi za ohrabrenjem, utjehom, suočiti se s odlukama koje se čine nevažnima, ali su njima itekako bitne. Sve neophodno rekao je na sastanku u osam i petnaest u knjižnici. Barem je ondje preuzeo odgovornost. Kanio je biti sažet i bio je. Glas mu bijaše smiren, autoritativan. Sada su svi bili upoznati s tragedijom koja će utjecati na njihove živote. Gospođica Rhoda Gradwyn pronađena je mrtva u svojoj sobi u sedam i trideset ujutro. Postoje indicije da nije umrla prirodnom smrću. Dakle, pomislio je, bio je to samo jedan od načina da se to protumači. Nazvala je policija i viši inspektor iz mjesne policije bio je na putu ovamo. Svi će nedvojbeno surađivati s policijom u njezinoj istrazi. U međuvremenu, valja im ostati pribranima, izbjegavati ogovaranja i nagađanja te nastaviti s uobičajenim aktivnostima.

No, s kakvim aktivnostima, konkretno, pitao se. Operacija gospođe Skeffington je otkazana. Anesteziolog i kirurško osoblje obaviješteni su telefonom; Flavia i Helena zajedno su se za to pobrinule. Po svršetku svog kratkoga govora, povukao se iz knjižnice izbjegavajući pitanja. No, nije li taj izlazak iz knjižnice, očiju uprtih u njega, predstavljao tek teatralnu gestu, svjesno izbjegavanje odgovornosti? Sjetio se da je na tren zastao ispred vrata, kao kakav stranac u toj kući, zapitavši se kamo krenuti.

Sada se, pak, dok je sjedio za kuhinjskim stolom s Deanom i Kimberley, od njega očekivalo da se usredotoči na juhu od graška i kruh sa sodom. Od trenutka kad je ušao u kuhinju, koju najčešće nije imao potrebe posjećivati, osjećao se u njoj nelagodno poput kakvog uljeza. Kakvo li su ohrabrenje, kakvu vrstu utjehe njih dvoje od njega očekivali? Ta su dva lica s kojima je bio suočen bila lica prestrašene djece koja traže odgovor na pitanje koje nema nikakve veze ni s kruhom ni s juhom.

Obuzdavajući svoju uzrujanost njihovom očitom potrebom za striktnim uputama, umalo je rekao: „Jednostavno učinite kako najbolje znate i umijete", kad je začuo Helenine korake. Tiho mu je prišla s leđa. Potom je začuo njezin glas. „Juha od graška je odlična zamisao. Topla, hranjiva i umirujuća. Budući da imate temeljac, mogla bi brzo biti gotova. Neka jela budu jednostavna, može? Nismo na župnom slavlju povodom uspješne žetve. Kruh sa sodom poslužite topao i uz mnogo maslaca. Plata sa sirevima bila bi dobar dodatak hladnim jelima, trebaju nam proteini, ali nemojte s tim pretjerati. Neka izgleda primamljivo kao i uvijek. Nitko neće biti gladan, ali morat će nešto

pojesti. Bila bi dobra ideja uz kruh poslužiti i Kimberleyjnu odličnu domaću skutu od limuna i džem od marelice. Ljudi koji su u šoku često žude za nečim slatkim. I nastavite donositi kavu, što više kave." „Hoćemo li morati nahraniti i policiju, gospođice Cressett?" upitala je Kimberley. „Ne bih rekla. To ćemo ionako doznati na vrijeme, u svakom slučaju.

Kao što znate, viši inspektor Whetstone neće voditi istragu. Šalju poseban odjel iz Metropolske policije. Pretpostavljam da će oni pojesti nešto usput.

Sjajno radite, vas dvoje, kao i uvijek. Svima će nam životi neko vrijeme biti malo poremećeni, ali ja znam da ćete se snaći. Imate li kakvih pitanja, dođite k meni."

Ohrabreni, Bostockovi su promrmljali zahvalu. Chandler-Powell i Helena izašli su zajedno. „Hvala ti", rekao je, bezuspješno nastojeći unijeti malo topline u svoj glas. „Trebao sam Bostockove prepustiti tebi. I što je to, pobogu, kruh sa sodom?" „Radi ga se od integralnog brašna i bez kvasca. Rado ga jedeš." „Barem smo riješili pitanje sljedećeg obroka. Izgleda da sam protratio prijepodne baveći se trivijalnim stvarima. Dao Bog da taj zapovjednik Dalgliesh i njegov tim stignu i naposljetku pokrenu tu istragu. Ovdje je jedna istaknuta sudska patologinja koja se besposleno vuče uokolo, iščekujući da se Dalgliesh udostoji doći. Zar se ne može već jednom prihvatiti posla? A i Whetstone očito ima nekog pametnijeg posla nego da ovdje gubi vrijeme." „I zbog čega Metropolci?" reče Helena. „Dorsetska policija i sama je savršeno sposobna, pa zašto onda viši inspektor Whetstone ne bi mogao voditi istragu? Pitam se nije li s Rhodom Gradwyn povezana neka tajna od velike važnosti, nešto što ne znamo." „Otpočetka je bilo nečega što ne znamo u vezi s Rhodom Gradwyn."

Izašli su u predvorje. Čulo se da je netko snažno zalupio vratima automobila te žamor. „Bit će najbolje da odeš do ulaznih vrata", rekla je Helena. „Zvuči kao da je stigao Odjel iz Metropolske."

6.

Bio je lijep dan za vožnju u prirodi, dan za kakvog je Dalgliesh volio odvojiti vrijeme za istraživanje sporednih putova te povremeno zaustaviti automobil ne bi li uživao promatrajući isturena debla velikih, zimi ogoljelih stabala, uspravljene debele grane i tamne spletove visokih grančica koje se ocrtavahu na pozadini neba bez oblaka. Jesen se bila otegla, no sada je vozio ispod blještave bijele kugle zimskog sunca, čiji se nazubljeni obrub razlijevao na plavetnilu jasnom kao za ljetna dana. Sunčeva će svjetlost uskoro izblijedjeti, ali sada su, pod njegovim jarkim sjajem, polja, brežuljci i skupine stabala imali oštre bridove, ne bacajući sjenu.

Iščupavši se iz londonskog prometa, lijepo su napredovali i dva i pol sata poslije našli se u istočnome Dorsetu. Skrenuvši na jedan odvojak, stali su načas da bi s nogu pojeli ručak i Dalgliesh je zavirio u svoju auto-kartu. Četvrt sata poslije dovezli su se do raskrižja koje ih je usmjerilo prema Stoke Cheverellu, a kojih kilometar i pol nakon prolaska kroz selo naišli su na putokaz koji ih je upozorio na blizinu Cheverellske kurije. Dovezli su se ispred dvojih ulaznih vrata imanja od kovana željeza te iza njih ugledali kolni prilaz s drvoredom bukvinih stabala. S unutarnje strane vrata jedan je postariji čovjek umotan u dugački ogrtač sjedio u sjedalici nalik na kuhinjsku stolicu, čitajući novine. Pažljivo je, bez ikakve žurbe, presavio novine, uputivši se potom da bi otvorio vrata. Dalgliesh se zapitao bi li trebao izaći van da mu pomogne, no vrata su se otvorila bez poteškoća i on se provezao kroz njih, a za njim i Kate i Benton. Starac je za njima zatvorio vrata prišavši potom automobilu.

Rekao je: „Gospodična Cressett ne voli kad automobili zauzmu prilaz.

Morat ćete zaobić stražnji dio istočnog krila." „Hoćemo, ali to može i pričekati."

Sve su troje izvadili svoje torbe s forenzičkim priborom iz automobila.

Čak ni hitnost trenutka, svijest o tome da ga iščekuje skupina ljudi različita stupnja tjeskobnosti ili. bojazni, Dalgliesha nije odvratila od nakane da na nekoliko sekundi zastane da bi promotrio zdanje. Znao je da ga smatraju jednom od najljepših tudorskih kurija u Engleskoj, a sada je stajala pred njim u svojoj savršenoj formi, svome samopouzdanom skladu ljupkosti i čvrstoće; bila je to kuća koju su sagradili ljudi koji su znali u što vjeruju i što rade, sagrađena radi životnih neminovnosti: rađanja, umiranja i obreda zrelosti.

Kuća utemeljena na povijesti, kuća koja svemu odolijeva. Ispred kurije nije bilo ni trave, ni vrta, ni kipova. Nudila se pogledima neukrašena, njezinoj dostojanstvenosti nije trebalo uljepšavanja. Vidio ju je u njezinu punome sjaju. Bijeli jutarnji sjaj studenoga sunca postao je prigušen, obasjavši grane bukvinih stabala i navukavši preko kamenih zidova kurije srebrnasti sjaj, tako da se na tren učinilo da sred te tišine kamen treperi i postaje nestvaran poput kakve vizije. Danje svjetlo uskoro će iščeznuti; bio je mjesec zimskoga suncostaja. Uskoro će se smračiti i ubrzo potom pasti noć. Dalgliesh i njegov tim istraživat će taj mračni čin u tmini zimskoga suncostaja. Za nekoga tko obožava svjetlo, to je predstavljalo poteškoću, i u psihološkom i u praktičnom pogledu.

Dok su se on i njegov tim primicali, otvorila su se ulazna vrata i jedan je muškarac izašao krenuvši im ususret. Na trenutak se činilo da nije siguran bi li trebao salutirati ili ne, potom je ispružio ruku rekavši: „Viši inspektor Keith Whetstone. Brzo ste stigli, gospodine. Šef je rekao da će vam trebati ekipa za očevid. Trenutačno nam je jedino dvoje ljudi na raspolaganju, no ostali će stići ovamo za četrdesetak minuta. Fotograf je već na putu."

Nema nikakve sumnje, pomislio je Dalgliesh, da je Whetstone policajac, ili možda vojnik. Bio je krupne građe, ali uspravnog držanja. Lice mu bijaše neugledno ali simpatično, rumenih obraza, očiju prodornih i budnih, ispod kose boje slame, ošišane na četku i uredno fazonirane uokolo prevelikih ušiju. Bio je odjeven u sako od tvida i u zimski kaput. „Imate li ikakvih saznanja o tome zbog čega Metropolci preuzimaju slučaj, gospodine?" upitao je nakon upoznavanja. „Žao mi je, baš nikakvih. Pretpostavljam da ste se iznenadili kad vas je nazvao pomoćnik načelnika." „Znam da se šefu policije to učinilo neobičnim, ali ne otimamo se za posao. Sigurno ste čuli za ona uhićenja na obali. Momci iz Carina i trošarina

uistinu nam ne daju mira. U Scotland Yardu kažu da vam je potreban pozornik. Ostavit ću vam Malcolma Warrena. Malo je šutljiv, ali sasvim bistar i zna kada treba držati jezik za zubima." „Tih, pouzdan i diskretan", rekao je Dalgliesh. „Na to nemam nikakvih prigovora. Gdje je sada?" „Ispred spavaće sobe, čuva truplo. Ukućani - naime, šest valjda najvažnijih ljudi - čekaju u velikoj dvorani. Riječ je o gospodinu ChandlerPowellu, vlasniku, njegovu asistentu gospodinu Mareusu Westhallu - on je kirurg pa ga oslovljavaju s 'gospodine' - njegovoj sestri, gospođici Candace Westhall, Flaviji Holland, glavnoj medicinskoj sestri, gospođici Heleni Cressett, koja je neka vrsta nadstojnice, tajnice i opće upraviteljice, koliko sam shvatio, te gospođi Letitiji Frensham, koja vodi knjige." „Dojmljivo pamćenje, viši inspektore." „Pa i nije baš, gospodine. Gospodin Chandler-Powell je novopridošlica, no većina ljudi iz ovoga kraja zna tko sve radi u kuriji. „Je li stigla dr. Glenister?" „Prije sat vremena, gospodine. Popila je čaj i malo razgledala vrt, popričala s Mogom - on ovdje obavlja vrtlarske poslove - upozorivši ga da je previše potkresao udikovinu. Sada je u dvorani, ako nije ponovno otišla u šetnju. Ta je dama vrlo sklona razonodi na otvorenom, rekao bih. Ipak je i to nekakav odmak od smrada leševa." „Kada ste stigli?" upitao je Dalgliesh. „Dvadeset minuta nakon telefonskog poziva gospodina Chandler-Powella.

Upravo sam se spremao preuzeti dužnost glavnog istražitelja kad me nazvao šef policije i rekao mi da Yard preuzima slučaj." „Jeste li štogod zapazili, inspektore?"

Dalglieshev je upit bio djelomice potaknut učtivošću. Nije to bio njegov teritorij. Vrijeme će pokazati, ili pak ne, zbog čega se uplelo Ministarstvo unutarnjih poslova, ali Whetstoneovo mirenje s uplitanjem Ministarstva nije podrazumijevalo da mu to i odgovara. „Rekao bih da je zločin počinio netko od osoblja, gospodine. Ako jest, tada imate sužen krug sumnjivaca, što prema mome iskustvu ne znači da će slučaj biti imalo jednostavnije riješiti. Ne ako su oboružani lukavstvom, a nagađam da većina te ekipe jest."

Prilazili su ulazu. Vrata su se otvorila kao da je netko motrio i tempirao

njihovo otvaranje točno u trenutku njihova nailaska. Nije bilo dvojbe oko identiteta čovjeka koji se sklonio u stranu u trenutku njihova ulaska. Lice mu bijaše ozbiljno i blijedo, kao u čovjeka koji je doživio šok, ali se unatoč tome držao autoritativno. Kuća je pripadala njemu, a on je vladao i njome i samim sobom. Zaobišavši pružanje ruke i zurenje u Dalgliesheve podređene, rekao je: „George Chandler-Powell. Ostatak društva nalazi se u velikoj dvorani."

Krenuli su za njim četvrtastim predvorjem, do vrata s lijeve strane.

Začudno, teška hrastova vrata bijahu zatvorena i Chandler-Powell ih je otvorio. Dalgliesh se zapitao nije li ovaj možda nakanio da prvi pogled na dvoranu bude tako dramatičan. Doživio je neobičan trenutak u kojem su se arhitektura, boje, oblici i zvuči, visoko uzdignut krov, velika tapiserija na zidu s desna, vaza sa zimzelenom vegetacijom na stolu od hrastovine slijeva od vrata, niz portreta u pozlaćenim okvirima, neki predmeti koje je jasno vidio već pri prvom nasumičnom pogledu, drugi možda iščupani iz nekog sjećanja ili maštarije iz djetinjstva, naizgled stopili u živu sliku koja mu se začas utisnula u svijest.

Petoro ljudi koje je sjedilo s obje strane kamina, lica okrenutih prema njemu, djelovalo je poput kakve žive slike, vješto aranžirane da bi prostoriji udahnula identitet i ljudskost. Uslijedila je minuta, neobično neugodna jer se doimala utrošenom na nepotrebne formalnosti, tijekom koje su Dalgliesh i Chandler-Powell nabrzinu obavili upoznavanje. Jedina druga osoba muškoga spola morao je biti Marcus Westhall. Žena blijeda lica, otmjena izgleda, Helena Cressett; niža žena i ujedno jedina čije je lice odavalo tragove mogućih suza, sestra Flavia Holland. Visoku postariju ženu koja je stajala na kraju skupine Chandler-Powell je, činilo se, previdio. Potom je tiho prišla i rukovala se s Dalglieshem rekavši: „Letitia Frensham. Ja sam knjigovotkinja." „Vjerujem da dr. Glenister poznajete otprije", rekao je Chandler-Powell.

Dalgliesh je prišao stolici na kojoj je sjedila i s njom se rukovao. Bila je jedina osoba koja je ostala sjediti i bilo je jasno po priboru na stolu pokraj nje da su joj poslužili čaj. Nosila je istu odjeću kakvu je upamtio prilikom njihova prošlog susreta, hlače nagurane u kožnate čizme i jaknu od tvida koja je djelovala preglomazno za njezinu sitnu figuru. Šešir široka oboda, koji je vječito nosila nakrivljen, sada je počivao na naslonu stolice. Bez njega je njezina glava, na kojoj se kroz kratku sijedu kosu djelomično naziralo tjeme,

djelovala ranjivom kao u kakva djeteta. Njezina je fizionomija bila krhka, a koža tako blijeda da je povremeno izgledala kao da je ozbiljno bolesna.

Međutim, bila je izvanredno žilava, a njezine su oči, toliko tamne da bijahu gotovo crne, djelovale kao oči mnogo mlađe žene. Dalglieshu bi, kao i uvijek, bilo draže surađivati s dugogodišnjim kolegom, dr. Kynastonom, ali mu je ipak bilo drago vidjeti osobu kojoj je bio sklon i koju je cijenio, a i s kojom je već prije radio. Dr. Glenister bila je jedna od najcjenjenijih sudskih patologinja u Europi, autorica cijenjenih udžbenika o toj tematici te nenadmašna sudska vještakinja. No, njezina je prisutnost bila neugodan podsjetnik na zainteresiranost Downing Streeta. Istaknutu dr. Glenister često se pozivalo kad je britanska vlada bila angažirana oko nekog slučaja.

Ustavši s lakoćom mlade žene, rekla je: „Zapovjednik Dalgliesh i ja stari smo kolege. Onda, hoćemo li početi? Gospodine Chandler-Powellu, voljela bih da se popnete gore ako zapovjednik Dalgliesh nema ništa protiv." „Nemam", rekao je Dalgliesh.

Bio je vjerojatno jedini policijski službenik kojega je dr. Glenister prilikom donošenja svojih odluka običavala upitati je li suglasan. Dalgliesh je shvatio u čemu je problem. Neke je medicinske podatke mogao pružiti jedino Chandler-Powell, no bilo je i nekih stvari koje su ona i Dalgliesh željeli raspraviti, ali bez nazočnosti Chandler-Powella kraj tijela pokojnice.

Chandler-Powell bio je očit sumnjivac; dr. Glenister je to znala - a znao je to nesumnjivo i sam Chandler-Powell.

Prošli su četvrtastim predvorjem i popeli se uz stube s ChandlerPowellom i dr. Glenister na čelu. Njihova su stopala odzvanjala neprirodno glasno na drvetu bez saga. Stube su vodile do jednog odmorišta. Vrata zdesna bijahu otvorena i Dalgliesh je bacio pogled na dugačku prostoriju raskošno ukrašenog stropa. Chandler-Powell je rekao: „Dugačka galerija. Sir WalterRaleigh običavao je ovdje plesati prilikom svojih posjeta kuriji. Ista je kao i tada, izuzev pokućstva."

Nitko to nije komentirao. Drugi je, kraći, niz stuba vodio do vrata koja su vodila u hodnik prekriven sagom, sa sobama okrenutima prema zapadu i istoku. „Smještaj za pacijente nalazi se u ovom hodniku", rekao je ChandlerPowell. „Apartmani s dnevnim boravkom, spavaćom sobom i tušem. Odmah

ispod nalazi se duga galerija namještena kao zajednički dnevni boravak.

Većina pacijenata više voli boraviti u vlastitu apartmanu ili, s vremena na vrijeme, u knjižnici u prizemlju. Apartman sestre Holland prvi je među onima okrenutima prema zapadu, nasuprot dizalu."

Nije bilo potrebe posebice naglašavati u kojoj je od soba boravila Rhoda Gradwyn. Jedan je uniformirani policijski službenik koji je sjedio do vrata učtivo ustao kada su se pojavili, salutiravši. „Vi ste pozornik Warren?" upitao je Dalgliesh. „Da, gospodine." „Koliko dugo već stražarite ovdje?" „Otkako smo inspektor Whetstone i ja stigli, gospodine. Od osam i pet ujutro. Zaštitna traka već je bila postavljena." „Inspektor Whetstone mi je naredio da zapečatim vrata", rekao je Chandler-Powell. Dalgliesh je skinuo ljepljivu traku te ušao u dnevni boravak, a Kate i Benton su ga slijedili. Osjećao se snažan smrad bljuvotine, što je bilo u potpunoj suprotnosti s formalnošću prostorije. Vrata spavaće sobe nalazila su se slijeva. Bila su zatvorena i Chandler-Powell ih je otvorio lagano ih gurnuvši, pri čemu su naišla na prepreku - ispušten poslužavnik, do kojeg su ležale razbijene šalice i čajnik s kojega je ispao poklopac. Spavaća je soba bila u mraku, osvijetljena samo danjim svjetlom koje je dopiralo iz sobe za dnevni boravak. Na sagu je bila tamna mrlja od prolivenog čaja. „Sve sam ostavio upravo onako kako sam i našao", reče ChandlerPowell. „Nitko nije ulazio u sobu otkako smo sestra Holland i ja iz nje izašli.

Pretpostavljam da ćemo smjeti počistiti ovaj nered nakon što iznesete tijelo." „Ne dok ne pregledamo poprište", odgovorio je Dalgliesh.

Soba je bila razmjerno velika, ali se, uz petoro ljudi u njoj, odjednom doimala tijesnom. Bila je nešto manja od dnevnog boravka, ali elegantno namještena, što je dodatno naglasilo jezovitost prizora u krevetu. Prišli su truplu, Kate i Benton stajahu iza. Dalgliesh je pritisnuo prekidač pokraj vrata i upalio svjetlo, a potom prišao svjetiljci do kreveta. Uočio je da nedostaje žarulja te da je žica koja vodi do crvenoga gumba za poziv smotana u petlju visoko iznad kreveta. Stajali su u tišini pokraj trupla, Chandler-Powell malo dalje, svjestan toga da je ondje najvjerojatnije samo zahvaljujući prešutnom odobrenju.

Krevet se nalazio nasuprot prozoru koji je bio zatvoren, navučenih

zavjesa. Tijelo Rhode Gradwyn ležalo je na leđima, ruke stisnutih šaka bile su nezgrapno podignute iznad glave kao u nekakvoj gesti teatralna iznenađenja, njezina je tamna kosa bila rasuta preko jastuka. Lijeva strana njezina lica bila je prekrivena kirurškim povojem podloženim vatom, no onaj dio kože koji je bilo moguće vidjeti bio je jarkocrvene boje. Desno oko, mrtvački zamućeno, bilo je potpuno otvoreno dok je lijevo, djelomice zaklonjeno debelim povojem, bilo napola zatvoreno, što je tijelu davalo bizaran i uznemirujući izgled, izgled trupla koje prijeteće pilji okom koje još nije mrtvo. Tijelo je bilo pokriveno plahtom sve do ramena, kao da je njezin ubojica namjerno želio izložiti djelo svojih ruku uokvireno dvjema uskim naramenicama njezine bijele platnene spavaćice. Uzrok smrti bio je očit.

Zadavljena je.

Dalgliesh je znao da se radoznali pogledi uprti u truplo - to je vrijedilo i za njegov vlastiti - razlikuju od onih upravljenih na živa bića. Čak je i u profesionalca navikla na prizore nasilne smrti uvijek bilo znakova žaljenja, bijesa ili užasnutosti. Najbolji bi patolozi i policijski službenici, kad bi stajali ondje gdje stajahu sada, uvijek zadržali poštovanje prema mrtvima, poštovanje koje je proizlazilo iz svima zajedničkih emocija, ma koliko prolazne one bile, neizgovorena priznavanja zajedničke ljudskosti, zajedničkoga konačnog svršetka. No, zajedno s posljednjim dahom ugasila se sva ljudskost, sva osobnost. Tijelo, već podložno neizbježnom procesu raspadanja, bilo je svedeno tek na dokazno sredstvo kojem se valja posvetiti uz ozbiljan profesionalni pristup koji više nije dopuštao bavljenje emocijama koje bi ga ometale. Sada se jedina fizička komunikacija odvijala preko ruku u rukavicama koje su istraživale, rukujući sondama, termometrima i skalpelima po tijelu rastvorenom poput strvine kakve životinje. Nije to bio najužasniji leš koji je vidio u svojoj detektivskoj karijeri, ali sada se činilo kao da se zahvaljujući upravo tom lešu akumulirao sav jad, bijes i nemoć.

Vjerojatno sam sit ubojstava, pomislio je.

Soba u kojoj je ležala, kao i dnevni boravak kojim su prošli, unatoč svojoj udobnosti, bila je odviše pažljivo namještena, čime je postignuta neka vrsta organiziranog savršenstva koje je Dalglieshu bilo odbojno i bezlično.

Predmeti koje je letimično opazio dok su prolazili dnevnim boravkom razvrstavahu se u njegovu sjećanju: georgijanski pisaći stol, dva moderna naslonjača ispred kamene rešetke kamina s ugrađenim električnim grijačem,

polica za knjige od mahagonija i radni stol; sve pažljivo namješteno. No, bile su to sobe u kojima se nikada ne bi mogao osjećati kao kod kuće. Podsjećale su ga na jedan hotel uređen u stilu ladanjske kuće koji je jednom - svega jednom - posjetio, u kojemu se za previsoku cijenu gostima suptilno nametao ukus vlasnika, izazivajući u njih osjećaj društvene inferiornosti. Nisu se tolerirale nikakve nesavršenosti. Pitao se tko je uredio sobe. Po svoj prilici gospođica Cressett. Ako je tako, onda je zacijelo time nastojala ukazati na to da je taj dio kurije jednostavno tek hotel za kratkotrajne boravke. Posjetitelji su boravili ondje da bi ih se zadivilo, no ne i da bi se udomaćili, čak ni nakratko. Rhoda Gradwyn možda se osjećala drugačije, možda čak i kao kod kuće. Međutim, za nju ta soba nije bila okaljana umorstvom.

Okrenuvši se Chandler-Powellu, dr. Glenister je rekla: ,Vi ste je, razumije se, vidjeli večer prije." „Naravno." „Jeste li je ovako našli i jutros?" „Da. Kad sam vidio njezin vrat, znao sam da ne mogu ništa učiniti, da nema govora o tome da je smrt bila prirodna. Sudski patolog gotovo i nije potreban da bi se utvrdilo kako je umrla. Zadavljena je. Ovo što sada vidite isto je ono što sam i ja ugledao kad sam prvi put prišao krevetu." „Jeste li bili sami?" upitao je Dalgliesh. „Bio sam sam pokraj kreveta. Sestra Holland bila je u dnevnoj sobi pomažući Kimberley Bostock, pomoćnoj kuharici koja je donijela rani jutarnji čaj. Čim je ugledala tijelo, sestra je pritisnula crveni gumb u dnevnoj sobi, tako da sam znao da je riječ o nečemu hitnom. Kao što možete vidjeti, netko je onesposobio gumb pokraj kreveta. Sestra je učinila pametnu stvar ne dodirnuvši ga. Uvjeravala me da se, kad je pacijenticu spremala na spavanje, nalazio, kao i obično, na stoliću pokraj kreveta. Pomislio sam da se pacijentica vjerojatno uspaničila ili da joj je loše i očekivao sam da ću ovdje zateći sestru koja je došla također reagiravši na poziv. Zatvorili smo oboja vrata i odnio sam Kimberley dolje u njezin apartman. Nazvao sam njezina muža da bi bio uz nju i smjesta telefonirao mjesnoj policiji. Vili inspektor Whetstone naredio mi je da zapečatim sobu i ovdje rukovodio svime do vašeg dolaska. Već sam sve uredio da bi ovome hodniku i dizalu bio zabranjen pristup."

Dr. Glenister nekoliko se puta nagnula iznad tijela ne dodirujući ga.

Potom se uspravila, rekavši: „Zadavljena je stiskom desne ruke, ruke na kojoj je vjerojatno bila rukavica od lateksa. Pokraj prstiju desne šake nalazi se modrica, no nema ogrebotina. Znat ću više kada dođe na moj stol."

Obratila se Chandler-Powellu. „Molila bih vas da mi odgovorite na jedno pitanje. Jeste li joj sinoć propisali kakve sedative?" „Preporučio sam joj temazepam, ali je rekla da joj nije potreban. Od anestezije se dobro oporavila, lagano večerala i potom bila pospana. Bila je uvjerena da će lako zaspati. Sestra Holland ju je posljednja vidjela živu osim, naravno, ubojice - i od nje je zatražila samo čašu vrućega mlijeka s malo brendija. Sestra Holland je pričekala dok ne popije i potom odnijela čašu. Sada je, naravno, već oprana."

Dr. Glenister je rekla: „Mislim da će onima u laboratoriju koristiti popis svih sedativa koje držite ovdje u apoteci ili bilo kakvih drugih lijekova do kojih pacijenti mogu doći ili koje ste im davali. Hvala vam, gospodine Chandler-Powellu." „Pomoglo bi kad bih za početak s vama mogao nasamo razgovarati, recimo za deset minuta", rekao je Dalgliesh. „Moram se upoznati s ovdašnjim rasporedom prostorija te s brojem i zadaćama osoblja, te saznati kako je gospođica Gradwyn postala vašom pacijenticom." „Bit ću u glavnom uredu", odgovorio je Chandler-Powell. „Nalazi se u predvorju nasuprot velikoj dvorani. Potražit ću tlocrt kurije za vas."

Pričekali su dok nisu začuli njegove korake u susjednoj sobi i zatvaranje vrata u hodniku. Potom je dr. Glenister iz Gladstone torbe dohvatila svoje kirurške rukavice i blago dotaknula Rhodino lice, a zatim vrat i ruke. Sudska je patologinja bila ugledna profesorica i Dalgliesh je iz iskustva znao da rijetko može odoljeti prigodi da poduči mlađe kolege.

Obratila se Ben tonu. „Vi zasigurno znate sve o mrtvačkoj ukočenosti, naredniče." „Ne, gospođo. Poznato mi je da započinje u očnim kapcima oko tri sata nakon smrti, zatim se širi niz lice i vrat prema prsnom košu te potom na trup i donje ekstremitete. Ukočenost je obično potpuna u roku od oko dvanaest sati i počinje popuštati obrnutim redom nakon otprilike trideset šest sati." „A mislite li da je mrtvačka ukočenost pouzdan pokazatelj trenutka smrti?" „Ne u potpunosti, gospođo."

„Nije nimalo pouzdan. Zakomplicirati ga može temperatura prostorije, mišićno stanje subjekta, uzrok smrti, a i neka stanja koja mogu nalikovati mrtvačkoj ukočenosti, ali se od nje razlikuju, a to uključuje tijela izložena visokim temperaturama i kadaverični spazam. Znate li što je to, naredniče?" „Da, gospođo. Može se pojaviti u samom trenutku smrti, pri čemu se mišići šake zgrče do te mjere da je svaki predmet koji je pokojnik stiskao teško istrgnuti." „Procjena preciznog trenutka nastupanja smrti jedna je od najvažnijih zadaća sudskog medicinara, a i jedna od najtežih. Jedan je od postupaka analiza količine kalija u očnoj tekućini. Pri ovom ću slučaju to znati preciznije kada izmjerim rektalnu temperaturu i kada obavim obdukciju. U međuvremenu mogu dati početnu procjenu temeljenu na hipostazi - sigurna sam da znate što je to." „Znam, gospođo. Mrtvačke pjege." „Koje ovdje upravo promatramo, i to vjerojatno na njihovu najvišem stupnju. Na temelju toga i trenutačnoga stupnja mrtvačke ukočenosti, moja bi početna pretpostavka bila da je umrla između jedanaest sati navečer i pola jedan iza ponoći, vjerojatno bliže ovome prvom. Sada mi je lakše, naredniče, jer izgleda da nećete postati poput onih istražitelja koji od sudskog patologa očekuju da da preciznu procjenu već minutu-dvije nakon pregleda trupla."

Bile su to riječi kojima mu je dala do znanja da može ići. Upravo je tada zazvonio telefon na stoliću do kreveta. Zvonjava bijaše prodorna i iznenadna; njezina se upornost doimala sablasnim ometanjem privatnosti pokojnice.

Nekoliko trenutaka nitko se nije pomaknuo osim dr. Glenister koja je smireno prišla svojoj Gladstone torbi, kao da je potpuno gluha. Dalgliesh je podigao slušalicu. Glas s druge strane pripadao je Whetstoneu. „Upravo je stigao fotograf, a i dva pripadnika ekipe za očevid su na putu, gospodine. Ako me netko iz vašeg tima može zamijeniti, ja bih pošao." „Hvala vam. Bit ću dolje", odgovorio je Dalgliesh.

Vidio je sve što ga je zanimalo. Nije žalio što će propustiti pregled trupla koji će obaviti dr. Glenister. „Fotograf je stigao", rekao je. „Poslat ću ga gore ako vam tako odgovara." „Neće mi trebati više od deset minuta", rekla je dr. Glenister. To znači da ga možete poslati gore. Telefonirat ću u mrtvačnicu da mi pošalju mrtvačka kola čim fotograf obavi svoje. Ljudi će ovdje sigurno odahnuti čim truplo

bude otpremljeno. Potom možemo porazgovarati prije nego što odem."

Kate je cijelo vrijeme šutjela. Dok se spuštahu niza stube, Dalgliesh se obratio Bentonu. „Molim te, pobrini se za ekipu za očevid i za fotografa, Bentone. Mogu započeti s radom nakon što iznesu tijelo. Otiske ćemo uzeti kasnije, no ne nadam se da ćemo otkriti išta značajno. Vjerojatno je bilo tko od osoblja u neko doba mogao sasvim normalno ući u sobu. Kate, pođi, molim te, sa mnom do glavnog ureda. Chandler-Powell bi morao znati ime najbližeg srodnika Rhode Gradwyn, možda i njezina odvjetnika. Netko će ih morati obavijestiti o događaju i vjerojatno će biti najbolje da to obavi netko iz mjesne policije, tko god to bio. Moramo saznati mnogo više o ovome mjestu, o rasporedu prostorija, tko sve čini Chandler-Powellovo osoblje i kada ovdje borave. Osoba koja ju je udavila navukla je kirurške rukavice. Većina ljudi zna da je otiske prstiju moguće dobiti i iz unutarnjeg dijela lateks rukavica, tako da su vjerojatno već uništene.

Ekipa za očevid zato mora obratiti pozornost na dizalo. A sada, Kate, idemo vidjeti što nam to gospodin Chandler-Powell ima ispričati."

7.

Chandler-Powell sjedio je za uredskim stolom s dvije karte rastvorene pred sobom; jedna je prikazivala kuću u odnosu na selo, a druga raspored prostorija kurije. Ustao je kada su ušli i zaobišao stol. Zajedno su se nagnuli nad karte. „Krilo za pacijente", rekao je, „koje ste upravo posjetili, nalazi se ovdje na zapadnoj strani, zajedno sa spavaćom i dnevnom sobom sestre Holland.

Središnji dio sastoji se od predvorja, velike dvorane, knjižnice i blagovaonice te stana u kojem borave Dean Bostock, kuhar te Kimberley, njegova supruga, odmah do kuhinje koja gleda na francuski vrt. Kućna pomoćnica, Sharon Bateman, boravi u garsonijeri koja se nalazi na katu iznad njih. Moje sobe i stan gospođice Cressett nalaze se u istočnom krilu, kao i dnevna i spavaća soba gospođe Frensham te dvije gostinjske sobe u kojima trenutačno nitko ne boravi. Napravio sam i popis osoblja koje ovdje ne boravi. Osim osoblja koje ste već upoznali, upošljavam i jednog anesteziologa te dodatno osoblje za operacijsku salu. Onih prijepodneva kada imamo operacije neki dolaze rano ujutro autobusom, drugi vlastitim prijevozom. Nitko od njih ne noći ovdje. Honorarna bolničarka Ruth Frazer dežurala je sa sestrom Holland do pola jedanaest navečer, a zatim je otišla kući." „Onaj stariji čovjek koji nam je otvorio ulazna vrata imanja ovdje je sve vrijeme?" upitao je Dalgliesh. „To je Tom Mogworthy. Njega sam naslijedio kupivši kuriju. Radio je ovdje trideset godina kao vrtlar. Potječe iz jedne stare dorsetske obitelji i sebe smatra stručnjakom za povijest, običaje i folklor grofovije, posebno za najkrvavija zbivanja iz prošlosti. Njegov se otac zapravo odselio u London, u East End, prije nego što se Mog rodio i Mog se tek sa svojih trideset godina vratio na mjesto iz kojeg je potekao. U mnogočemu je sličniji cockneyju 9 nego provincijalcu. Koliko mi je poznato, nije iskazivao ubojite sklonosti i,

izuzmemo li bezglave konjanike, vieštičje uroke i sablasne vojske rojalista u maršu, Mog je odan i pouzdan. Živi sa sestrom u selu. Marcus Westhall i njegova sestra stanuju u Kamenoj kućici, koja čini dio imanja oko kurije."

"Vratimo se Rhodi Gradwyn", reče Dalgliesh. „Kako je postala vašom pacijenticom?" „Prvi sam je put susreo 21. studenoga u Ulici Harley. Nije je meni uputio njezin liječnik opće prakse, no konzultirao sam se s njim. Došla je radi uklanjanja duboka ožiljka na lijevom obrazu. Jednom sam se susreo s njom u bolnici St. Angela's kad je došla na pretrage, potom iznova nakratko kada je došla u četvrtak poslijepodne. Boravila je ovdje i 27. studenoga radi uvodnog posjeta i prenoćila dvije noći zaredom, no tom se prilikom nismo susreli. Nikada je nisam sreo prije nego što je došla u Ulicu Harley i nije mi poznato zbog čega se odlučila upravo za kuriju. Moja je pretpostavka bila da je provjerila reputaciju estetskih kirurga te se, nakon što sam joj ponudio da bira između Londona i Dorseta, odlučila za kuriju jer je željela privatnost. Ne znamo o njoj ništa osim ponešto o njezinu novinarskom ugledu i, razumije se, njezinoj povijesti bolesti. Pri našem me se prvom razgovoru dojmila kao vrlo smirena, sasvim jednostavna osoba, bila je prilično jasna u vezi s onime što želi. Jedna je stvar bila zanimljiva. Pitao sam je zbog čega je čekala tako dugo da se riješi ožiljka i zašto upravo sada. Odgovorila je: 'Zato što mi ožiljak više nije potreban.'"

Nastupila je tišina da bi Dalgliesh potom rekao: „Moram vas ovo pitati.

Imate li ikakvu pretpostavku o tome tko je skrivio smrt gospođice Gradwyn?

Sumnjate li na nekoga, ili ako ima nečega što bih trebao znati, molim vas da mi sada to kažete." „Znači, vi pretpostavljate da je ovdje riječ o zločinu koji je počinio netko iznutra?" „Ne pretpostavljam ništa. Međutim, Rhoda Gradwyn bila je vaša pacijentica i ubijena je u vašoj kući." „Ali nije je ubio netko od mojih namještenika. Ja ne upošljavam manijakalne ubojice." „Uistinu ne vjerujem da je ovo djelo nekog manijaka, kao što ne pretpostavljam niti da je počinitelj netko od vaših zaposlenika", rekao je Dalgliesh. „Je li gospođica Gradwyn bila fizički u stanju napustiti svoju sobu te se dizalom spustiti u prizemlje da bi otključala vrata zapadnog krila?"

„To bi bilo sasvim moguće", odgovorio je Chandler-Powell, „nakon što je sasvim došla k svijesti, no budući da je bila pod neprestanim nadzorom dok se nalazila u sobi za oporavak i isprva ju se obilazilo svakih pola sata nakon što je kolicima odvezena natrag u svoj apartman u četiri i trideset poslijepodne, jedina mogućnost koja preostaje bila bi ta da je izašla nakon deset sati navečer kad se spremala na počinak. Tada je, po meni, možda mogla biti fizički sposobna napustiti svoj apartman, premda bi, naravno, u tom slučaju postojala mogućnost da ju je netko vidio. Bio bi joj potreban i svežanj ključeva. Ključeve nije mogla uzeti iz ormarića za ključeve u uredu bez aktiviranja alarma. Iz ove je karte kurije vidljivo kako sustav funkcionira. Ulazna vrata, velika dvorana, knjižnica, blagovaonica i ured zaštićeni su alarmom, no ne i zapadno krilo, u kojem se oslanjamo na zasune i ključeve. Inače sam ja zadužen za aktiviranje alarma noću, a gospođica Cresset kad sam odsutan. Na zapadna vrata navlačim zasun u jedanaest navečer, osim u slučaju kada znam da još netko boravi vani. Sinoć sam zasun, po običaju, navukao u jedanaest." „Je li gospođici Gradwyn netko dao svežanj ključeva za zapadna vrata kad je došla u uvodni posjet?" „Naravno. Svi ih pacijenti dobiju. Gospođica Gradwyn nepažnjom je odnijela ključeve sa sobom kad je otišla. To se događa. Vratila ih je, ispričavši se, dva dana poslije." „A prilikom ovog posjeta?" „Stigla je u četvrtak nakon što se smračilo i rekla da ne želi izlaziti u vrt.

U normalnim okolnostima ključeve bismo joj dali danas ujutro." „Ključeve provjeravate?" „Koliko je to moguće. Imamo šest apartmana za pacijente i šest brojevima označenih ključeva, uz dva rezervna. Ne mogu jamčiti za svaki svežanj. Pacijenti, osobito oni koji ovdje dugo borave, slobodni su odlaziti i dolaziti kako žele. Ne vodim psihijatrijsku ustanovu. Koriste se zapadnim ulazom. Naravno, svi ukućani imaju ključeve prednjeg i zapadnog ulaza. Svi su ti ključevi na broju, kao i ključevi pacijenata. Vise u ormariću za ključeve."

Ključevi su se nalazili u ormariću od mahagonija pričvršćenom na zid pokraj kamina. Dalgliesh je provjerio nalaze li se svi brojem označeni svežnjevi ondje, zajedno s dva rezervna ključa.

Chandler-Powell nije upitao zašto bi Rhoda Gradwyn uopće dogovorila tajni sastanak nakon operacije, niti je iznio brojne argumente koji pobijaju tu nevjerojatnu pretpostavku, a niti je Dalgliesh nastavio s tom temom.

Međutim, bilo je važno postaviti to pitanje.

Chandler-Powell je rekao: „Sudeći prema onome što je dr. Glenister rekla na mjestu zločina i što sam i sam vidio, zacijelo će vas zanimati kirurške rukavice koje držimo ovdje. Rukavice koje koristimo prilikom operacija čuvamo u sobi s kirurškom opremom u operacijskom bloku koji zaključavamo. Bolničko i kućansko osoblje također koristi lateks rukavice kad je to potrebno, a ta se zaliha nalazi u ormariću s priborom za čišćenje, u prizemlju pokraj kuhinje. Te rukavice kupujemo na kutije i jedna je kutija uvijek otvorena, no nikada ne provjeravamo rukavice, niti ondje niti u operacijskom bloku. To je potrošni materijal koji koristimo prema potrebi, a potom bacamo."

Dakle, svatko od osoblja kurije zna da u ormariću s priborom za čišćenje ima rukavica. No, nitko izvana to nije mogao znati osim ako mu to netko nije unaprijed rekao, pomislila je Kate. Zasad nije bilo dokaza da su korištene kirurške rukavice, no bilo je očito da bi se njima poslužio svatko tko je znao gdje se nalaze.

Chandler-Powell je počeo slagati kartu i tlocrt kurije. Rekao je: „Evo osobnog kartona gospođice Gradwyn. U njemu ima informacija koje bi vam mogle koristiti i koje sam već dao višem inspektoru Whetstoneu, ime i adresa njezine majke koju je navela kao najbližeg srodnika te podaci o njezinu odvjetniku. Jednako tako, tu je još jedna pacijentica koja je ovdje prenoćila, a za koju vjerujem da bi mogla pomoći, gospođa Laura Skeffington. Na njezinu sam je zamolbu uspio ugurati u raspored radi jednoga manjeg zahvata sutra, iako smanjujem obujam posla na klinici jer odlazim na dulji odmor tijekom božičnih praznika. Nalazila se u sobi do one u kojoj je boravila gospođica Gradwyn i tvrdi da je vidjela svjetla vani tijekom noći. Sasvim prirodno, jedva čeka da ode, tako da bi bilo dobro da vi ili netko iz tima porazgovarate najprije s njom. Ključeve je već vratila."

Dalglieshu je malo nedostajalo da naglas primijeti da ga je s tom činjenicom mogao upoznati i ranije. „Gdje je sada gospođa Skeffington?" upitao je. „U knjižnici s gospođom Frensham. Zaključio sam da bi bilo pametno ne

ostavljati gospođu Skeffington samu. Prestrašena je i šokirana, što se moglo i očekivati. Svakako nije mogla ostati u svojoj sobi. Smatrao sam i da vam neće odgovarati da se itko zadržava na odmorištu za goste, tako da sam onemogućio pristup hodniku i dizalu čim su me pozvali da dođem vidjeti truplo. Kasnije sam, prema napucima višeg inspektora Whetstonea, zapečatio sobu. Gospođa Frensham pomogla je gospođi Skeffington pri pakiranju i gospođa Skeffington spremna je za odlazak, zajedno sa svojom prtljagom.

Bolje je da ode čim prije - i za nju i za nas.

Kate je pomislila: Znači, pobrinuo se da osigura mjesto zločina koliko god je mogao, čak i prije negoli je pozvao policiju. Kako obzirno od njega.

Ili, pak, pokazuje spremnost na suradnju? U svakom slučaju, bilo je razumno na prostor odmorišta i dizala zabraniti pristup, no nije bilo od presudne važnosti. Ljudi se - i pacijenti i osoblje - moraju svakodnevno koristiti tim prostorom. Ako je počinitelj netko iz kuće, otisci nam neće biti od velike koristi.

Skupina, kojoj se pridružio i Benton, smjestila se u veliku dvoranu.

Dalgliesh je rekao: „Htio bih da se svi okupe, pritom mislim na sve koji su imali ikakvog kontakta s gospođicom Gradwyn od vremena kad je stigla i koji su se nalazili u kući jučer od četiri i trideset popodne, dakle od vremena kad je odvezena natrag u svoju sobu, uključujući gospodina Mogworthyja.

Sutra ćemo obaviti pojedinačne razgovore u Staroj policijskoj kućici.

Nastojat ću čim manje prekidati rutinu na kakvu ste navikli, no neke digresije su neizbježne." „Trebat će vam relativno velika prostorija", rekao je Chandler-Powell. „Kada obavite razgovor s gospođom Skeffington i nakon što ona ode, knjižnica će biti raspoloživa, ako vam to odgovara. Knjižnica je na raspolaganju i vama i vašim službenicima za sve pojedinačne razgovore." „Hvala vam", rekao je Dalgliesh. „To će odgovarati objema stranama.

No, najprije moram obići gospođu Skeffington."

Kad su izašli iz ureda, Chandler-Powell je rekao: „Namjeravam angažirati tim privatnih zaštitara da bi se pobrinuo da nas ne gnjave mediji i gomila ljubopitljivih mještana. Vjerujem da na to nemate primjedbi." „Neće mi smetati, jedino bih želio da se isti zadržavaju ispred ulaza na imanje i ne petljaju se u moju istragu. Ja ću odlučivati o tome trebaju li se u nju uključiti ili ne."

Chandler-Powell nije odgovorio. Pred vratima im se pridružio Benton i krenuli su prema knjižnici i gospođi Skeffington.

8.

Prolazeći kroz veliku dvoranu, Kate se iznova dojmio prizor svjetlosti, prostora i boje, plamenova vatre koji poskakivahu u kaminu, lustera koji je preobražavao mrak zimskoga poslijepodneva, zagasitih, no jarkih boja tapiserije, pozlaćenih okvira, raskošno naslikanih odora te, visoko iznad, tamnih greda visoko uzdignuta krova. Kao i ostatak kurije, dvorana se doimala kao mjesto namijenjeno zadivljenom razgledavanju, a ne boravljenju.

Vrata knjižnice, prekrivena oplatom od hrastovine izrezbarenom u obliku nabora, nalazila su se zdesna, blizu kamina. Kate je pomislila da ih vjerojatno ne bi ni primijetila da ih Chandler-Powell nije otvorio. Za razliku od velike dvorane, prostorija u koju su ušli bila je iznenađujuće mala, udobna i nepretenciozna, nalik svetištu punom knjiga. U njemu je vladala tišina, a police su bile nakrcane knjigama kožnatih hrptova, toliko tijesno poslaganima uvis da se činilo kao da nijedna od njih nije nikada skidana s police. Kao i uvijek, krišom je promotrila prostoriju, bacivši letimičan pogled. Uvijek je pamtila kako je Dalgliesh izgrdio jednog narednika koji se bio prvi put priključio Odjelu. „Ovdje smo uz dopuštenje, no nismo dobrodošli. Ovo je još uvijek njihov dom. Nemoj zuriti u njihovu imovinu, Simone, kao da je procjenjuješ radi prodaje na sajmu." Police, koje su se protezale uz sve zidove osim uza zid s tri visoka prozora, bijahu izrađene od svjetlijeg drveta od onoga u dvorani, a rezbarije jednostavnije i elegantnije. Vjerojatno je knjižnica uređena nešto kasnije. Iznad polica su se nizala mramorna poprsja koja su zbog svojih slijepih očiju djelovala neljudski, svedena tek na puke ikone. Nema sumnje da bi Dalgliesh i Benton znali koga prikazuju, znali bi i približan datum izrade rezbarija; ovdje bi se osjećali kao kod kuće. Izbacila je tu misao iz glave. Dosada je svakako već uspjela obuzdati blagi osjećaj intelektualne inferiornosti za koji je znala da je nepotreban u jednakoj mjeri koliko i zamoran. Nitko se, od svih ljudi s kojima je radila u Odjelu, prema

njoj nije ophodio kao da je manje inteligentna nego što to uistinu jest i, nakon slučaja na otoku Combe, mislila je da je zauvijek prevladala tu ponižavajuću djelomičnu paranoju.

Gospođa Skeffington je sjedila u stolici visoka naslona Ispred kamina, Nije ustala već se udobnije smjestila, priljubivši mršave noge jednu do druge. Lice joj bilo blijedo i ovalno, koža zategnuta preko visokih jagodičnih kostiju, pune usnice sjajne i namazane crvenim ružem. Kate je pomislila da je, ako je to savršenstvo bez bora rezultat ekspertize gospodina ChandlerPowella, gospođa Skeffington imala razloga biti zadovoljna njime. Međutim, njezin vrat, tamniji, nagužvan i naboran od starosti, kao i njezine ruke prošarane ljubičastim venama, nisu djelovali mladoliko. Njezina je kosa, sjajna i crna, rasla iz vrška na čelu i padala u ravnim uvojcima na njezina ramena. Ruke su joj bile zabavljene kosom, uvijajući je i gurajući natrag iza ušiju. Gospođa Frensham, koja joj je sjedila nasuprot, ustala je i ostala stajati, prekriženih ruku, dok je Chandler-Powell sve predstavio. Kate je s ciničnim veseljem promatrala očekivanu reakciju kad je gospođa Skeffington zaustavila pogled na Bentonu, a njezine se oči raširile u kratkotrajnoj, no itekako primjetnoj kombinaciji iznenađenja, zanimanja i kalkulacije. No, obratila se ipak Chandler-Powellu, uvrijeđenim glasom kao u svadljiva djeteta. „Već sam mislila da nikada nećete doći. Sjedim ovdje već satima, čekajući da se netko pojavi." „Ali, nisu vas ostavili samu ni trenutka, zar ne? Pobrinuo sam se za to da ne budete sami." „Bilo mi je jednako loše kao i da sam bila sama. U društvu samo jedne osobe. Sestra, koja nije ostala dugo, nije mi htjela reći što se zbilo.

Pretpostavljam da joj je tako naređeno. Nije ni gospođica Cressett kad ju je zamijenila. A sada ni gospođa Frensham ništa ne otkriva. Kao da sam u mrtvačnici ili pod nadzorom. Rolls Royce je vani. S prozora sam ga vidjela da dolazi. Robert, naš vozač, morat će se vratiti i ja ne mogu ostati ovdje. Ja nemam ništa s tim. Želim ići kući."

Potom se, iznenađujuće brzo došavši k sebi, obratila Dalglieshu ispruživši ruku. „Silno mi je drago da ste došli, zapovjedniče. Stuart je rekao da ćete doći. Rekao mi je da ne brinem, da će pozvati najboljega."

Nastade tišina. Gospođa Skeffington na trenutak je djelovala smušeno i

pogledala Georgea Chandler-Powella. Znači, zbog toga smo ovdje, pomislila je Kate, zato je nalog za Odjel stigao iz Downing Streeta broj deset. Ne okrenuvši glavu, nije se mogla oduprijeti porivu da načas ne pogleda Dalgliesha. Nitko vještije od njezina šefa nije prikrivao ljutnju, ali ju je mogla iščitati iz kratkotrajna rumenila koje mu je sijevnulo čelom, iz hladnoće njegova pogleda, lica koje se načas zgrčilo u masku, iz jedva primjetnog stezanja mišića. Pomislila je da Emma kod njega nikada nije vidjela takav izraz lica. Još je uvijek bilo područja Dalglieshova života koje je ona, Kate, s njim dijelila, koja bijahu nepristupačna ženi koju je volio, a to će tako ostati I ubuduće. emma je poznavala Dalgliesha pjesnika i ljubavniku, no ne i Dalgliesha detektiva, policijskog službenika. Njegov i njezin posao bijahu zabranjeno područje svakome tko nije položio zakletvu, tko nije bio imao njihove pogibeljne ovlasti. Ona mu je bila družica po oružju, a ne žena koja je posjedovala njegovo srce. Onaj tko nije obavljao policijski posao nije ga mogao razumjeti. Istrenirala je sebe da ne pati od ljubomore, da se raduje njegovim uspjesima, ali nije se mogla oduprijeti tome da se s vremena na vrijeme ne naslađuje tom malom pakosnom utjehom.

Gospođa Frensham otišla je tek promrmljavši pozdrav, a Dalgliesh se smjestio u stolicu u kojoj je dotad sjedila, rekavši: „Nadam se da vas nećemo previše zadržati, gospođo Skeffington, no ima nekih informacija koje su mi potrebne, a koje mi vi možete dati. Možete li nam reći što vam se sve zbilo otkako ste stigli ovamo jučer poslijepodne?" „Mislite od vremena kad sam zapravo došla ovamo?" Dalgliesh na to nije odgovorio. „Ali to je smiješno", nastavila je gospođa Skeffington. „žao mi je, ali nemam vam što reći. Ništa se nije zbilo, hoću reći, ništa neobično, ne do sinoć, a i smatram da sam vjerojatno pogriješila. Došla sam da bih se podvrgnula operaciji dogovorenoj za sutra - hoću reći za danas. Jednostavno sam se našla ovdje. Vjerujem da više nikada neću doći ovamo. Sve je ovo strašan gubitak vremena."

Glas joj je utihnuo. „Vratimo se na vrijeme vašega dolaska. Jeste li se dovezli iz Londona automobilom?" reče Dalgliesh. „Dovezao me Robert, Rolls Royceom. Već sam vam rekla, čeka me da me odveze kući. Moj ga je suprug poslao natrag ovamo čim sam ga nazvala." „Kad je to bilo?"

„Čim su me obavijestili da je pacijentica mrtva. Pretpostavljam oko osam sati ujutro. Bilo je mnogo komešanja, koraka i glasova, pa sam provirila kroz vrata, a gospodin Chandler-Powell je ušao unutra i rekao mi što se dogodilo." „Je li vam bilo poznato da je pacijentica u susjednoj sobi Rhoda Gradwyn?" „Ne, nije. Nisam imala pojma da se nalazi ovdje. Nisam se s njom susrela nakon svoga dolaska i nitko mi nije rekao da je ovdje." „Jeste li je ikada sreli prije nego što ste došli ovamo?" „Ma naravno da nisam. Hoću reći, zašto bih je srela? Nije li ona novinarka, ili takvo što? Stuart kaže da se valja držati podalje od takvih ljudi.

Povjerite im se, a oni vas uvijek iznevjere. Hoću reći, ne pripadamo čak ni istom društvenom krugu." „Međutim, znali ste da u sobi do vas ipak netko boravi?" „Pa, znala sam da je Kimberley ulazila onamo s nekakvom večerom. Čula sam kolica za serviranje. Naravno, nisam ništa okusila nakon laganog ručka kod kuće. Nisam smjela zbog anestezije sljedećega dana. Iako sada to, naravno, više nije ni važno." „Radije bih da se vratimo na vrijeme vašeg dolaska", rekao je Dalgliesh. „Kad je to bilo?" „Dakle, bilo je oko pet sati poslijepodne. Dočekali su me gospodin Westhall, sestra Holland i gospođica Cressett u predvorju i popila sam s njima čaj, ali nije bilo ničega za jelo. Bilo je premračno za šetnju po vrtu pa sam im rekla da ću ostatak dana provesti u svome apartmanu. Bilo je planirano da ustanem prilično rano jer je trebao stići anesteziolog te su me on i gospodin Chandler-Powell trebali pregledati uoči operacije. Stoga sam otišla u svoju sobu i gledala televiziju do otprilike deset sati navečer, kad sam odlučila poći na spavanje." „A što se zbivalo noću?" „Dakle, nisam odmah zaspala i mora da je bilo poslije jedanaest sati kad sam usnula. No, kasnije sam se probudila jer sam morala u kupaonicu." „U koje doba?" „Pogledala sam na ručni sat ne bih li vidjela koliko sam dugo spavala.

Bilo je oko dvadeset minuta do ponoći. I tada sam začula dizalo. Nalazi se nasuprot sestrinoj sobi - mada pretpostavljam da ste ga vidjeli i sami. Čula sam samo blagi zveket vrata, a zatim nekakav zvuk nalik zujanju dok se

spuštalo dolje. Prije nego što sam se vratila u postelju krenula sam razmaknuti zavjese. Uvijek spavam uz odškrinut prozor i poželjela sam udahnuti malo zraka. U tom sam trenutku ugledala svjetlo među cheverellskim kamenjem." „Kakvu vrstu svjetla, gospođo Skeffington?" „Slabašno svjetlo kako se kreće između kamenja. Mogla je to biti baterijska svjetiljka, pretpostavljam. Zatreperilo je, da bi potom nestalo.

Vjerojatno ju je taj koji se ondje nalazio, ma tko to bio, ugasio, ili je usmjerio prema dolje. Svjetlo nakon toga više nisam vidjela." Zastala je. „Što ste potom učinili?" upitao je Dalgliesh. „Pa, bila sam prestrašena. Sjetila sam se priče o vještici koja je ondje spaljena i da se priča da je kamenje ukleto. Nešto je svjetla dopiralo od zvijezda, no bilo je vrlo mračno i imala sam osjećaj da ondje nekoga ima.

Naime, moralo je biti nekoga jer inače ne bih ugledala ono svjetlo. Naravno, ne vjerujem u duhove, ali bilo je sablasno. Stravično, zapravo. Odjednom sam poželjela nečije društvo. Željela sam s nekim razgovarati pa sam pomislila na pacijenticu u susjednoj sobi. No, otvorivši vrata koja vode na hodnik shvatila sam da to nije baš - dakle, obzirno, valjda. Ipak je već bila prolila ponoć. Vjerojatno je već spavala. Da sam je probudila, najvjerojatnije bi se požalila sestri Holland. Sestra zna biti vrlo stroga učinite li nešto što ne odobrava." „Znači, znali ste da je u sobi do vas žena?" upitala je Kate.

Gospođa Skeffington pogledala ju je, pomislila je Kate, pogledom kakav bi uputila kakvoj neposlušnoj služavki. „Ovdje najčešće borave žene, nije li tako? Hoću reći, ovo je ipak klinika za estetsku kirurgiju. Uglavnom, nisam pokucala na vrata susjedne sobe.

Odlučila sam da ću nazvati Kimberley ne bi li mi donijela malo čaja ili da ću slušati radio dok me ne svlada umor." „Kad ste pogledali van na hodnik, jeste li koga vidjeli ili nešto začuli?" „Ne, naravno da nisam. Već bih to bila navela ranije. Hodnik je bio prazan i vrlo tih. Jezovit zapravo. Tek jedno prigušeno svjetlo ispred dizala." „U koje ste doba otvorili vrata i pogledali van? Možete li se sjetiti?" upitao je Dalgliesh. „Pretpostavljam oko pet minuta do ponoći. Provela sam najviše pet minuta kod prozora. Onda sam nazvala da naručim čaj i Kimberley ga je

donijela gore." „Jeste li joj spominjali išta u vezi sa svjetlom?" „Da, jesam. Rekla sam joj da me prepalo treperavo svjetlo među kamenjem i da zbog toga ne mogu zaspati. Da sam zbog toga poželjela čaj. I da sam poželjela nečije društvo. No, Kimberley nije dugo ostala. Vjerojatno joj nije dopušteno čavrljati s pacijentima."

Chandler-Powell se iznenada umiješao. „Nije vam palo na pamet probuditi sestru Holland? Poznato vam je da je njezina soba na hodniku odmah do vaše. Upravo zato i spava na katu gdje borave pacijenti, da bi bila na raspolaganju zatreba li je netko od vas." „Vjerojatno bi pomislila da se ponašam nesuvislo. K tome, nisam se smatrala pacijenticom, barem ne prije operacije. Nije bila riječ o tome da mi je nešto zatrebalo, poput lijeka ili tableta za spavanje."

Nastade tišina. Kao da prvi put shvaća važnost onoga o čemu govori, gospođa Skeffintgton je svrnula pogled s Dalgliesha na Kate. „Naravno da je moguće da sam se zabunila u vezi sa svjetlom. Hoću reći, bila je kasna noć i možda mi se štošta pričinjavalo." „Kad ste izašli na hodnik s namjerom da posjetite pacijenticu u susjednoj sobi, jeste li tada bili sigurni da ste ugledali svjetlo?" upitala je Kate. „Dakle, zacijelo jesam, zar ne? Mislim, u protivnome ne bih ni izlazila iz sobe. No, to ne znači da je ono uistinu bilo ondje. Bila sam budna tek kratko vrijeme i pretpostavljam da mi se, gledajući prema tom kamenju i razmišljajući o jadnici koja je ondje živa spaljena, moglo pričiniti da sam ugledala sablast." „Želite li onda reći da je, kad ste ranije čuli zveket vrata dizala i zvuk njegova spuštanja, to također moglo biti plod vaše mašte?" upitala je Kate. „Dakle, ne vjerujem da mi se zvuk dizala mogao pričiniti. Hoću reći, netko se očito njime koristio. To je vrlo vjerojatno, nije li? Mislim, mogao je to biti bilo tko, netko tko je htio doći u hodnik za pacijente. Netko tko je želio posjetiti Rhodu Gradwyn, na primjer."

Kate se činilo da muk koji je uslijedio traje minutama. Onda je Dalgliesh rekao: „Jeste li u ikoje doba protekle noći vidjeli ili čuli išta u pokrajnjoj sobi, ili išta na hodniku ispred vaše sobe?" „Ne, ništa, ništa. Znala sam da netko boravi u pokrajnjoj sobi jedino po tome što sam čula kako ulazi sestra. Hoću reći, na klinici se prema svakome

ophode s velikom diskrecijom." „Pa sigurno vam je gospođica Cressett to rekla kad vas je povela u vašu sobu", rekao je Chandler-Powell. „Spomenula je da ondje boravi još samo jedna pacijentica, ali mi nije rekla gdje se nalazi, niti kako se zove. U svakom slučaju, ne vidim zbog čega je to važno. I moguće je da sam se zabunila što se svjetla tiče. Ali, u vezi s dizalom sigurno nisam. Mislim da mi se zvuk dizala koje se spušta nije mogao pričiniti. Vjerojatno me to i probudilo." Obratila se Dalglieshu: „A sada bih željela poći kući. Suprug mi je rekao da me nitko neće gnjaviti, da će posao preuzeti najbolji tim Metropolske policije i da ću biti zaštićena. Ne želim ostati na mjestu na kojem se slobodno kreće ubojica. Moglo se to i meni dogoditi. Možda je želio ubiti mene. Na kraju krajeva, moj suprug ima neprijatelja. Moćni ih ljudi uvijek imaju. A bila sam u pokrajnjoj sobi, sama, bespomoćna. Zamislite da je ušao u krivu sobu i pogreškom ubio mene.

Pacijenti dolaze ovamo jer su uvjereni da su na sigurnom. Smještaj je ovdje prilično skup. I kako je ubojica uspio ući? Rekla sam vam sve što znam, no nisam sigurna bih li se u to mogla zakleti na sudu. Ne vidim zbog čega bih to morala." „Možda će to ipak biti neophodno, gospođo Skeffington", rekao je Dalgliesh. „Gotovo je sigurno da ću morati s vama ponovno porazgovarati, a bude li tako, svakako se možemo sastati u Londonu, u vašoj kući ili u New Scotland Yardu."

Bilo je jasno da joj takva mogućnost nimalo ne odgovara, ali je gospođa Skeffintgton, pogledavajući naizmjence Kate i Dalgliesha, očito zaključila da joj je mudrije to ne komentirati. Umjesto toga, nasmiješila se Dalglieshu i progovorila glasom molećiva djeteta. „Molim vas, mogu li sada ići? Nastojala sam biti od pomoći, uistinu jesam. No, bilo je kasno i bila sam sama i prestrašena, i sada se sve to čini poput užasnog sna."

Međutim, Dalgliesh još nije bio gotov s ispitivanjem svjedokinje. „Jeste li dobili ključeve zapadnoga krila kad ste stigli, gospođo Skeffington?" „Da, dobila sam ih. Dala mi ih je sestra. Uvijek mi daju dva ključa. Ovaj je put to bio svežanj broj jedan. Vratila sam ih gospođi Frensham kad mi je pomagala oko pakiranja. Došao je Robert da bi odnio torbe u automobil. Nije

mu bilo dopušteno koristiti se dizalom pa ih je morao odvući niz stube.

Gospodin Chandler-Powell trebao bi zaposliti sobara. Mog uistinu nije prikladan da bude u kuriji ni u kakvom svojstvu." „Kamo ste odložili ključeve tijekom noći?" „Pokraj kreveta, čini mi se. Ne, stavila sam ih na stolić ispred televizora.

U svakom slučaju, vratila sam ih gospođi Frensham. Ako su nestali, onda ja s tim nemam nikakve veze." „Ne, nisu izgubljeni", rekao je Dalgliesh. „Hvala vam na vašoj pomoći, gospođo Skeffington."

Sada, kada joj je naposljetku bilo dopušteno da ode, gospođa Skeffington postala je prijazna te je iskazivala zahvalnost i smiješila se svima prisutnima, bez iznimke. Chandler-Powell otpratio ju je do automobila. Sasvim sigurno će, pomislila je Kate, iskoristiti priliku ne bi li je umirio ili umilostivio, no čak se i on teško mogao nadati tome da će o svemu ovome šutjeti. Neće, naravno, ovamo ponovno doći, kao ni ostali. Pacijenti možda uživaju u blagom drhtaju neizravnog užasa pri pomisli na lomaču iz sedamnaestog stoljeća, ali teško da će za boravak odabrati kliniku u kojoj je gotovo bespomoćna pacijentica brutalno usmrćena. Ovisi li Chandler-Powell o vlastitim prihodima od klinike da bi i dalje održavao kuriju, po svoj će se prilici naći u nevoljama. Zbog ovog će ubojstva stradati još ljudi. Čekali su dok nisu začuli zvuk Rolls-Roycea na odlasku i dok se Chandler-Powell nije iznova pojavio. Dalgliesh je rekao: „Istražna će soba biti smještena u Staroj policijskoj kućici, a moji će službenici odsjesti u Wisteria Houseu. Bio bih zahvalan kad bi se ukućani okupili u knjižnici za pola sata. U međuvremenu, ekipa za očevid bit će zaposlena u zapadnome krilu. Zahvalan sam vam što ćete mi ustupiti prostor knjižnice na otprilike sljedećih sat vremena."

9.

Do vremena kad se Dalgliesh, zajedno s Kate, vratio na mjesto zločina, truplo Rhode Gradwyn već je bilo izneseno. Dva pomoćna radnika iz mrtvačnice uvježbanom su ga lakoćom zatvorila u mrtvačku vreću i na kolicima odgurala u dizalo. Benton je u prizemlju gledao kako odlaze ambulantna kola, koja su umjesto mrtvačkih pristigla preuzeti truplo, i čekao da stigne ekipa za očevid. Fotograf, krupan, žustar i šutljiv čovjek, već je obavio svoj posao i otišao. Sada se, uoči početka dugotrajna rutinskoga razgovora sa sumnjivim osobama, Dalgliesh s Kate vratio u praznu spavaću sobu. Kad je Dalgliesh kao mladić bio promaknut u Kriminalistički istražni odjel, činilo mu se da je zrak u prostoriji u kojoj bi se zbilo umorstvo uvijek postajao drugačijim nakon što bi bilo uklonjeno truplo, i to na neki suptilniji način od pukoga fizičkog odsustva žrtve. Činilo se da se u prostoriji lakše diše, glasovi bijahu glasniji, nastupilo bi neko sveopće olakšanje kao da je jedan objekt oboružan nekom prijetećom ili kužnom moći odjednom lišen svoje snage. Taj ga je osjećaj u tragovima pratio i danas. Nepospremljen krevet s udubinom na jastuku ondje gdje se nalazila glava djelovao je bezazleno i normalno, kao da se spavač netom probudio iz sna te će se za koji tren vratiti. Za Dalgliesha je ispušten poslužavnik s posuđem odmah do vrata bio taj koji je sobi pridavao dramatičnu i uznemirujuću simboliku.

Mjesto zločina izgledalo je kao da je bilo namješteno radi fotografiranja za omot kakvoga ozbiljnijeg krimića.

Stvari gospođice Gradwyn bile su netaknute i njezina se torba za spise nalazila u susjednoj sobi, još uvijek prislonjena uz radni stol u dnevnoj sobi.

Pokraj komode je stajao veliki metalni kovčeg s kotačima. Dalgliesh je svoju torbu s forenzičkim priborom - uporno su je tako nazivali unatoč činjenici da je sada zapravo bila riječ o posebno opremljenoj aktovki - stavio na sklopivu stolicu za prtljagu. Otvorio ju je te su on i Kate navukli rukavice za

pretraživanje.

Ručna torbica gospođice Gradwyn, načinjena od zelene kože sa srebrnom kopčom i oblikovana poput Gladstone torbe, očito je bila dizajnerski model.

U njoj se nalazio svežanj ključeva, maleni adresar, džepni rokovnik i etui s nizom kreditnih kartica i s novčanikom koji je sadržavao četiri funte u kovanicama i šezdeset funti u novčanicama od deset i dvadeset funti. Bili su ondje i maramica, čekovna knjižica u kožnatom omotu, češalj, malena bočica parfema i srebrna penkala. U za to predviđenome pretincu pronašli su njezin mobitel.

Kate je rekla: „Obično se nalazi na stoliću do kreveta. Čini se da nije željela primati nikakve pozive."

Mobitel je bio malen; bila je riječ o novome modelu. Rasklopivši i uključivši ga, Dalgliesh je provjerio pozive i SMS poruke. Stare poruke bile su izbrisane, no naišao je na jednu novu koja je bila označena kao primljena od Robina, a sadržavala je ovaj tekst: Iskrsnulo je nešto jako važno. Moram se s tobom posavjetovati. Molim te da se nađeš sa mnom, nemoj me odbiti.

Dalgliesh je rekao: „Morat ćemo identificirati pošiljatelja da bismo vidjeli je li ta molba uključivala njegov dolazak u kuriju. Ali to može pričekati. Htio bih samo nakratko pogledati ostale sobe za pacijente prije nego što otpočnemo s ispitivanjem. Dr. Glenister je rekla da je ubojica nosio rukavice. Zacijelo ih se, on ili ona, želio što brže riješiti. Ako su to bile kirurške rukavice, moguće je da su bile izrezane i odbačene u jedan od WCa. U svakom slučaju, vrijedi provjeriti. Ne bismo s time trebali čekati na ekipu za očevid."

Imali su sreće. U kupaonici apartmana na samom kraju hodnika pronašli su sićušni komadić lateksa, krhak poput komadića ljudske kože, koji se zalijepio ispod ruba zahodske školjke. Dalgliesh ga je oprezno odvojio uz pomoć pincete i stavio u vrećicu za dokaze, koju je zatvorio, a potom su on i Kate preko naljepnice nažvrljali svoje inicijale. „O ovome ćemo obavijestiti ekipu za očevid kad stigne. Ovo je apartman na koji se trebaju usredotočiti, osobito na garderobu u spavaćoj sobi. To je jedina spavaća soba u kojoj postoji garderoba. To je još jedan indikator da je možda riječ o zločinu koji je počinio netko od ukućana. Pretpostavljam da bih sada trebao nazvati majku gospođice Gradwyn."

Kate je rekla: „Viši inspektor Whetstone rekao mi je da je sredio da je

posjeti jedna policajka. To je učinio ubrzo nakon što je došao ovdje. Ta joj je vijest već priopćena. Želite li da porazgovaram s njom, gospodine?" „Ne, hvala ti, Kate. Ima pravo čuti to od mene. No, ako joj je to već rečeno, onda nema žurbe. Prijeći ćemo na razgovor s cijelom skupinom. Naći ću se s tobom i Bentonom u knjižnici."

10.

Ukućani su se već bili okupili i čekali zajedno s Kate i Bentonom kad je u knjižnicu ušao Dalgliesh s Georgeom Chandler-Powellom. Bentonovu je pažnju privukao zanimljiv raspored ukućana. Marcus Westhall se udaljio od svoje sestre, koja je sjedila pokraj prozora u stolici uspravna naslona, i sjeo do sestre Flavije Holland, može biti zbog strukovne, medicinske, solidarnosti.

Helena Cressett je sjela u jedan od naslonjača pokraj kamina, ali je, vjerojatno zaključivši da će dojam potpune opuštenosti djelovati neprikladno, sjedila uspravno, ruku koje mirno počivahu na naslonima. Mogworthy se, nalik grotesknome Kerberu, presvukao u izlizano plavo odijelo s prugastom kravatom, zahvaljujući kojem je izgledao poput ostarjela pogrebnika, te je stajao do nje, leđa okrenutih kaminu. Bio je ujedno i jedini od njih koji je stajao. Upiljio je pogled k Dalglieshu kad su on i Chandler-Powell ušli, a taj se pogled Bentonu činio više prijetećim nego agresivnim. Dean i Kimberley Bostock, sjedeći jedno do drugoga na kauču, malo su se pomaknuli, kao da nisu sigurni bi li trebali ustati, a potom, pogledavši nabrzinu uokolo, utonuli u jastuke, dok je Kimberley svoj dlan kriomice uvukla u suprugov.

Sharon Bateman sjedila je također sama, potpuno uspravna, na oko pola metra od Candace Westhall. Ruke joj bijahu presavijene u krilu, tanke noge priljubljene jedna do druge, a njezine oči koje su se nakratko zagledale u njegove odayahu više opreza nego straha. Bila je odjevena u pamučnu haljinu cvjetnoga uzorka ispod traper-jakne. Haljina joj je, prikladnija za ljeto negoli za sumorno prosinačko poslijepodne, bila prevelika, i Benton se zapitao nije li namjerno željela ostaviti blag dojam viktorijanskoga siročeta, tvrdoglavog i odveć discipliniranog. Gospođa Frensham sjela je u stolicu do prozora i s vremena na vrijeme pogledavala van, kao da se željela uvjeriti da izvan ovoga ozračja, otežala od straha i napetosti, postoji svijet koji je vedar i utješno normalan. Svi bijahu blijedi i, unatoč toplini centralnoga grijanja te

pucketanju vatre u kaminu, djelovahu promrzlo.

Benton je sa zanimanjem primijetio da je ostatak druStva odvojio dovoljno vremena da bi se prikladno odjenuo za priliku u kojoj je bilo razboritije iskazati poStovanje i žaljenje negoli bojazan. Košulje su bile savršeno izglačane, dok su sportske hlače i hlače od tvida nadomjestile samtane hlače i traperice. Džemperi i veste izgledali su kao da su netom raspakirani. Helena Cressett izgledala je elegantno u uskim hlačama s lijepim crno-bijelim kockastim uzorkom, povrh kojih je nosila crnu dolčevitu od kašmira. Lice joj je bilo bezbojno, tako da je čak i blagi ruž za usne koji je nanijela djelovao razmetljivo prkosno. Trudeći se da ne zuri u nju, Benton je pomislio: To je lice čisti Plantagenet, 10 iznenadivši samoga sebe što je pomislio da je lijepa.

Tri stolice za stolom od mahagonija iz osamnaestog stoljeća bijahu prazne, očito su bile ostavljene ondje za policiju. Sjeli su na njih, a ChandlerPowell je zauzeo mjesto nasuprot njih, blizu gospođe Cressett. Sve se oči okrenuše prema njemu, iako je Bentonu bilo jasno da su njihove misli usmjerene k čovjeku tamne kose njemu zdesna. On je bio taj koji je dominirao prostorijom. No, svi su oni ondje bili uz dopuštenje ChandlerPowella; bila je to njegova kuća i njegova knjižnica, što je na suptilan način i dao do znanja.

Smirenim je i autoritativnim glasom rekao: „Zapovjednik Dalgliesh zatražio je da mu stavim na raspolaganje ove sobe da bi nas on i njegovi službenici mogli okupiti i sve zajedno ispitati. Mislim da ste svi već upoznali gospodina Dalgliesha, inspektoricu Miskin i narednika Benton-Smitha. Nisam ovdje da bih održao govor. Samo želim reći da nas je ono što se ovdje sinoć zbilo svih užasnulo. Sada je naša dužnost da s policijom u potpunosti surađujemo u njezinoj istrazi. Sigurno je da ne možemo računati na to da se za ovu tragediju neće saznati izvan kurije. Za odgovore na pitanja tiska i ostalih medija bit će zaduženi stručnjaci i ovom vas prilikom sve molim da o ovome ne razgovarate ni s kim izvan zidova ove kuće, barem ne do daljnjega.

Zapovjedniče Dalglieshu, biste li preuzeli riječ?"

Benton je izvadio svoj notes. Već je u ranoj fazi svoje karijere osmislio originalnu, premda ekscentričnu, stenografsku metodu koja je, iako je ponešto

dugovala ingenioznome sustavu gospodina Pitmana, 11 bila vrlo osobna.

Njegov je pretpostavljeni imao gotovo savršeno pamćenje, no Bentonova je zadaća bila da gleda, sluša i zapisuje sve izgovoreno ili viđeno. Znao je zbog čega se Adam Dalgliesh odlučio na ovo uvodno skupno ispitivanje. Bilo je važno steći potpun uvid u ono što se točno zbivalo od trenutka kad je Rhoda Gradwyn ušla u kuriju toga poslijepodneva 13. prosinca, a radi veće preciznosti, valjalo je da svi kojih se to ticalo budu nazočni i iznesu svoje komentare ili ispravke. Većina sumnjivaca bila je sposobna lagati više ili manje uvjerljivo kada ih se ispitivalo nasamo - neki su zapravo u tome bili i neobično vješti. Benton se mogao prisjetiti brojnih situacija prilikom kojih bi zaplakani ljubavnici i rođaci, naizgled slomljena srca, preklinjali za pomoć pri razrješavanju nekog ubojstva, čak i onda kad su oni sami sakrili leš.

Međutim, ustrajati u laži u prisustvu drugih osoba bilo je teže. Sumnjivac je možda i mogao vješto kontrolirati svoje izraze lica, ali reakcije onih koji su ga slušali mogle su štošta otkriti.

Dalgliesh je rekao: „Okupili smo vas zajedno zato da dobijemo potpun dojam o tome što se zbivalo s Rhodom Gradwyn od trenutka njezina dolaska ovamo do pronalaska njezina tijela. Morat ću, dakako, razgovarati sa svima vama pojedinačno, ali se nadam da ćemo nešto saznati u sljedećih pola sata."

Tišinu koja je uslijedila prekinula je Helena Cressett. „Prva osoba koja je susrela Rhodu Gradwyn bio je Mogworthy, koji joj je otvorio vrata imanja. Odbor za doček, koji se sastojao od sestre Holland, gospodina Westhalla i mene, čekao je u velikoj dvorani."

Glas joj bijaše smiren, riječi izravne i bez emocija. Bentonu je bilo jasno što je željela poručiti. Kad već moramo proći kroz ovu javnu šaradu, obavimo to čim prije, za Boga miloga.

Mogworthy je zurio u Dalgliesha. „To je točno. Stigla je manje-više na vrijeme. Gospođica Helena rekla je da je treba očekivat između čaja i večere, i čekao sam na njezin dolazak od četri sata popodne nadalje. U šest i četrdeset pet, eto nje. Otvorio sam joj vrata imanja i sama je parkirala auto. I rekla je da će se sama gombati s prtljagom - samo jedan kufer i to na kotačima. Vrlo odlučna dama. Čekao sam dok ne zaobiđe kuću i dođe do prednjeg dijela kurije, i vidio sam kako se otvaraju vrata i gospođicu Helenu kako je čeka. Zaključih da nemam više

što radit pa odo doma." „Niste ušli u kuriju da biste joj možda odnijeli kovčeg u sobu?" „Nisam. Ako ga je mogla dokoturat od parkirališta, zaključih da ga može otprtit i na kat za pacijente. Ako ne, neko će ga drugi već otprtit umjesto nje.

Zadnji put sam je vidio kad je ušla kroz prednji ulaz." „Jeste li ulazili u kuriju i u koje doba nakon što ste vidjeli da je gospođica Gradwyn stigla?" „Zašto bi to napravio?" „Ne znam zašto, pitam vas jeste li?" rekao je Dalgliesh. „Ne, nisam. S obzirom da je o meni riječ, bit ću direktan. Bez okolišanja.

Znam što vas zanima pa ću vam prištedjet trud. Znam gdje je spavala - na katu za pacijente, gdje drugdje? I da, imam ključeve od vrtnih vrata, al moje je oči ni»u vidjele, ni živu ni mrtvu, nakon Sto je ušetala kroz prednja vrata.

Nisam je ubio i ne znam ko je to učinio. Da znam, a ne znam, reko bi vam.

Ne odobravam ubojstva." „Mog, nitko ne sumnja na tebe", rekla je gospođica Cressett. „Vi možda ne, gospodična Helena, drugi će sumnjat. Znam ja kako ljudi dišu. Bolje mi je da govorim direktno." „Hvala vam, gospodine Mogworthy", rekao je Dalgliesh. „Bili ste izravni i to nam je koristilo. Možete li se sjetiti još nečega što bismo trebali znati, nečega što ste vidjeli ili čuli nakon što ste otišli? Na primjer, jeste li vidjeli ikoga pokraj kurije, nekog stranca možda, nekoga tko se ponašao sumnjivo?" „Svaki stranac blizu kurije po mraku menije sumnjiv", rekao je Mog odlučno. „Nisam vidio nikog, uopće, sinoć. Al bio je parkiran jedan auto na odvojku kraj kamenja. Ne kad sam se pokupio nego kasnije."

Uhvativši pogledom Mogov smiješak lukave zadovoljštine koji je hitro potom zauzdao, Benton je posumnjao da je odabir trenutka za otkrivanje tog podatka manje slučajan nego što je zvučao. Ostalima je novost koju je iznio svakako godila. Svi su šutjeli, no usred tišine Benton je razabrao slabašan pisak nalik udisaju. Za sve njih to je bila novost, na što je Mogworthy nedvojbeno računao. Benton je promatrao njihova lica dok su se međusobno pogledavali. Bio je to trenutak sveopćeg olakšanja, nabrzinu prikrivena, ali očita.

Dalgliesh je upitao: „Možete li se sjetiti ičega u vezi s automobilom?

Koji model, kakve boje?"

„Limuzina, tamnija. Moguće crna ili plava. Svjetla su bila zgašena. Netko je bio u vozačkom sjedalu, al ne znam je l' bilo još nekog." „Niste zapazili broj registracije?" „Ne, nisam. Zašto bi primjećivao brojeve na autima? Samo sam prolazio, vozio bicikl od kućice gospodične Ade Denton gdje sam pojeo ribu i krumpiriće ko i svakog petka. Kad sam na biciklu, onda su mi oči na cesti, a ne ko neki. Samo znam da je tamo bio auto." „Oko kojega doba je to bilo?" „Prije ponoći. Možda pet-deset minuta prije ponoći. Uvijek gledam da dođem doma do ponoći."

Oglasio se Chandler-Powell. „Ovo je važan podatak, Mog. Zašto to nisi spomenuo ranije?" „A čemu? Vi i sami rekoste da ne tračamo o smrti gospodične Gradwyn neg da čekamo dok ne dođe policija. E pa, njihov je šef sad tu pa mu pričam što sam vidio."

Prije nego što je itko stigao reagirati, netko je silovito otvorio vrata. Svi pogledaše prema njima. Jedan je čovjek uletio unutra, a za njim pozornik Warren, pravdajući se.

Njegova je pojava bila neobična, a njegov upad dramatičan. Benton je ugledao blijedo, ljepuškasto, pomalo androgino lice, plave oči koje su sijevale te plavu kosu slijepljenu za čelo, nalik mramornim uvojcima kakvoga isklesanog božanstva. Nosio je crni kaput, dugačak gotovo do poda, preko izblijedjelih plavih traperica i Bentonu se na tren učinilo da ovaj na sebi ima pidžamu i kućni ogrtač. Ako je njegov pompozni ulazak bio planiran, tada nije mogao odabrati pogodniji trenutak za to, no smišljena se dramatičnost činila malo vjerojatnom. Došljak se tresao od emocija koje je teško obuzdavao, vjerojatno od tuge, ali i od straha i srdžbe. Zurio je redom u njihova lica, doimao se zbunjenim i prije no što je stigao progovoriti, iz svoje je stolice pokraj prozora smireno prozborila Candace Westhall. „Naš rođak, Robin Boyton. Boravi u kućici za goste. Robine, ovo je zapovjednik Dalgliesh iz New Scotland Yarda i njegovi kolege, inspektorica Miskin i narednik Benton-Smith."

Robin nije na nju obratio pažnju i svoju je provalu bijesa upravio na Marcusa. „Kopile jedno! Ti hladno, bezdušno kopile! Moja prijateljica, draga,

bliska prijateljica je mrtva. Ubijena. A ti nisi imao ni toliko pristojnosti da mi to kažeš. Eto vas ovdje, svih vas. Ulagujete se policiji, zajedno se dogovarate da se sve ovo zataška. Ne smijemo ugroziti Chandler-Powellov dragocjen rad, zar ne? A ona gore leži mrtva. Trebali ste mi reći! Netko me trebao obavijestiti. Moram je vidjeti. Želim se od nje oprostiti."

Potom je briznuo u plač; njegove su suze nezadrživo tekle. Dalgliesh je šutio, no Benton je, promatrajući ga, primijetio da njegove tamne oči sve pažljivo motre.

Candace Westhall je napola ustala, kao da želi utješiti svoga rođaka, potom ipak odustavši. Prozborio je njezin brat. „Bojim se da to nije moguće, Robine. Tijelo gospođice Gradwyn odvezeno je u mrtvačnicu. Ali htio sam ti reći. Nazvao sam telefonom u tvoju kućicu nešto prije devet sati, ali ti si očito još spavao. Zavjese su bile navučene, a ulazna vrata zaključana. Čini mi se da si nam jednom zgodom uistinu rekao da poznaš Rhodu Gradwyn, ali ne i da si njezin bliski prijatelj."

Progovorio je i Dalgliesh. „Gospodine Boytone, trenutačno razgovaram s osobama koje su se nalazile u ovoj kući od vremena kad je gospođica Gradwyn stigla, u četvrtak, do trenutka otkrića njezine smrti jutros u sedam i trideset. Ako ste i vi bili među njima, molim vas da ostanete. Ako niste, ja ili netko od mojih službenika svratit će do vas čim bude moguće."

Boyton je uspio zauzdati svoj bijes. Zbog jecaja i soptaja njegov je glas poprimio ton razdražljiva djeteta. „Naravno da nisam među njima. Nisam čak dosad ni ušao u kuću.

Policajac na ulazu nije me puštao unutra." „Tako sam ja naredio", rekao je Dalgliesh. „Ja također, ranije", dodao je Chandler-Powell. Gospođica Gradwyn zatražila je potpunu privatnost. Žao mi je zbog vaše boli, gospodine Boytone, no bojim se da sam bio toliko angažiran ovdje s policijskim službenicima i patologinjom da sam previdio činjenicu da gostujete u kućici. Jeste li ručali?

Dean i Kimberley mogu vam prirediti nešto za jelo." „Ma naravno da nisam ručao. Niste me nikada nahranili ni dok sam bio u Ružinoj kućici! I neću vašu prokletu hranu. Ne treba mi vaše pokroviteljstvo!"

Uspravio se te ispružio drhtavu ruku i upro prstom u Chandler- -Powella,

vjerojatno potom shvativši da ga, tako odjevena, njegova teatralna poza čini smiješnim, pa je spustio ruku i zapiljio se u družinu u nijemome jadu. „Gospodine Boytone, budući da ste bili prijatelj gospođice Gradwyn, sigurno će nam koristiti sve što nam imate reći, ali ne sada", rekao je Dalgliesh. Te su riječi, tiho izgovorene, predstavljale naredbu. Boyton se odmaknuo, klonulih ramena. Potom se iznova okrenuo obrativši se izravno Chandler-Powellu. „Došla je ovamo da joj uklone taj ožiljak, da bi započela potpuno nov život. Vjerovala vam je, a vi ste je ubili, vi ništarijo i ubojico!"

Otišao je ne pričekavši odgovor. Pozornik Warren, koji je cijelo vrijeme ondje stajao bezizražajna lica, ispratio ga je van i čvrsto zatvorio vrata. U pet sekundi tišine koje su uslijedile, Benton je primijetio da se raspoloženje promijenilo. Netko je napokon izgovorio tu zvučnu riječ. Ono nevjerojatno, groteskno i zastrašujuće naposljetku je bilo potvrđeno. „Možemo li nastaviti?" upitao je Dalgliesh. „Gospođice Cressett, vi ste dočekali gospođicu Gradwyn na ulazu, možemo li nastaviti dalje od tog trenutka?"

Sljedećih je dvadeset minuta pripovijedanje teklo glatko i Benton se usredotočio na svoje hijeroglife. Helena Cressett izrazila je dobrodošlicu novoj pacijentici i odvela je u njezinu sobu. Budući da je sljedećega jutra trebala dobiti anesteziju, večera nije bila poslužena i gospođica Gradwyn je izrazila želju da bude sama. Pacijentica je inzistirala na tome da sama odvuče svoj kovčeg do spavaće sobe i kad je gospođica Cressett otišla, iz njega je vadila svoje knjige. U petak je, naravno, znala da je gospođica Gradwyn operirana te da je rano navečer premještena iz sobe za oporavak u svoj apartman u krilu za pacijente. Bijaše to uobičajena procedura. Nije bila okupirana njegom pacijentice niti je posjećivala gospođicu Gradwyn u njezinu apartmanu. Večerala je u blagovaonici sa sestrom Holland, gospođicom Westhall i gospodom Frensham. Rečeno joj je da će Marcus Westhall večerati i prenoćiti kod jednog liječnika u Ixmdonu s kojim se nadao raditi u Africi. Ona i gospođica Westhall radile su zajedno u uredu sve do gotovo sedam sati navečer, kada je Dean prije večere u knjižnici servirao aperitiv. Nakon toga su ona i gospođa Frensham igrale šah i razgovarale u njezinoj privatnoj dnevnoj sobi. U ponoć je već bila u postelji i nije čula ništa tijekom noći. U subotu se bila otuširala i odjenula nakon čega je došao gospodin Chandler-Powell da bi joj priopćio da je Rhoda Gradwyn mrtva.

Iskaz gospođice Cressett tiho je potvrdila gospođa Frensham, koja je izjavila da je ostavila gospođicu Cressett u njezinoj dnevnoj sobi te i sama pošla u svoj apartman u istočnome krilu oko jedanaest i trideset, te da ništa nije vidjela niti čula tijekom noći. Nije znala ništa o smrti gospođice Gradwyn sve dok nije sišla dolje do blagovaonice u četvrt do osam ujutro, ondje ne našavši nikoga. Kasnije je stigao gospodin Chandler-Powell i rekao joj da je gospođica Gradwyn mrtva. Candace Westhall je potvrdila da je do večere radila s gospođicom Cressett u uredu. Nakon večere se vratila u ured da bi pospremila spise te napustila kuriju neposredno nakon deset sati navečer, izašavši na glavni ulaz. Gospodin Chandler-Powell silazio je niz stube zaželivši joj prije odlaska laku noć. Sljedećeg ju je jutra nazvao iz ureda da bi joj rekao da je gospođica Gradwyn pronađena mrtva te su ona i njezin brat odmah došli u kuriju. Marcus Westhall se te noći u sitne sate vratio iz Londona. Čula je da je njegov automobil stigao oko pola sata po ponoći, ali nije ustala iz kreveta, premda joj je pokucao na vrata spavaće sobe te su nakratko razgovarali.

Sestra Flavia Holland svoj je iskaz iznijela jezgrovito i smireno. Rano ujutro na dan operacije stigli su anesteziolog te dodatno medicinsko i tehničko osoblje. Bolničarka Frazer, članica povremenog osoblja, dovela je pacijenticu dolje do operacijskoga bloka, gdje ju je pregledao isti anesteziolog koji ju je pregledao i u bolnici St. Angela's u Londonu.

Gospodin Chandler-Powell proveo je s njom neko vrijeme da bi joj izrazio dobrodošlicu i ohrabrio je. Zasigurno joj je bio točno objasnio na koji način planira izvesti operativni zahvat kad se gospođica Gradwyn sastala s njim u njegovoj ordinaciji u bolnici St. Angela's. Gospođica Gradwyn sve je vrijeme bila vrlo smirena i nije pokazivala nikakvih znakova straha, čak ni osobite napetosti. Anesteziolog i sve prateće osoblje otišlo je odmah po svršetku operacije. Bilo je predviđeno da dođu ponovno sljedećega jutra radi operacije gospođe Skeffington. Ona je stigla jučer poslijepodne. Nakon operacije, gospođica Gradwyn je boravila u sobi za oporavak, gdje su je nadzirali gospodin Chandler-Powell i ona sama, a u četiri i trideset poslijepodne odvezena je kolicima natrag u svoju sobu.

Pacijentica je tada već bila sposobna hodati i izjavila je da osjeća manju bol. Potom je spavala do sedam i trideset navečer, kad je bila u stanju pojesti

laganu večeru. Odbila je uzeti sedativ, ali je zatražila šalicu vrućeg mlijeka s konjakom. Sestra Holland se nalazila u sobi na kraju hodnika slijeva i svraćala je svakih sat vremena do sobe gospođice Gradwyn da bi je obišla, sve dok i sama nije pošla na počinak, vjerojatno ne kasnije od ponoći.

Posljednji ju je put obišla u jedanaest sati navečer i pacijentica je tada spavala. Ni ona nije ništa čula tijekom noći.

Iskaz gospodina Chandler-Powella podudarao se s njezinim. Naglasio je da pacijentica ni u jednom trenutku nije pokazala strah, niti od operacije niti od ičega drugog. Izričito je zatražila da se zabrani pristup svim posjetiteljima tijekom razdoblja njezina oporavka i to je razlog zbog kojega Robin Boyton nije pušten u kuriju. Operacija je bila uspješna, ali je bila kompliciranija i potrajala je dulje od očekivanoga. Bez obzira na to, bio je potpuno uvjeren u odličan krajnji rezultat. Gospođica Gradwyn bila je imućna žena koja je dobro podnijela anesteziju i operaciju, i nije se pribojavala daljnjega tijeka oporavka. Obišao ju je oko deset sati one noći kad je ubijena i pri povratku susreo gospođicu Westhall koja je bila na odlasku.

Sharon je tijekom cijeloga ispitivanja sjedila vrlo mirno, odajući dojam koji je bilo moguće opisati, pomislila je Kate, jedino kao zlovolju, no kada je su je upitali gdje je sve bila i što je činila prethodnoga dana, isprva je započela sa zamornim i turobnim iznošenjem svake pojedinosti toga jutra i poslijepodneva. Kad je od nje zatraženo da se ograniči na vrijeme nakon četiri i trideset, izjavila je da je bila zaposlena u kuhinji i blagovaonici, pomažući Deanu i Kimberley Bostock, objedovala zajedno s njima u osam i četrdeset pet navečer, a potom otišla u svoju sobu da bi gledala televiziju.

Nije se mogla sjetiti kada je otišla na počinak niti što je gledala na televiziji.

Bijaše vrlo umorna i čvrsto je spavala cijelu noć. Nije znala ništa o tome da je gospođica Gradwyn mrtva sve dok sestra Holland nije došla gore da bi je probudila, rekavši joj neka stupi na dužnost i pomogne u kuhinji, što je otprilike bilo oko devet sati ujutro. Svidjela joj se gospođica Gradwyn, koja ju je za svojega prethodnog posjeta bila zamolila da joj pokaže vrt. Na Kateino pitanje o čemu su njih dvije tada razgovarale, odgovorila je da je to bilo o njezinu djetinjstvu i o tome koju je školu pohađala te o njezinu radu u staračkom domu.

Nije bilo nikakva iznenađenja sve dok Dean i Kimberley Bostock nisu dali svoje iskaze. Kimberley je rekla da ju je tu i tamo sestra zamolila da

odnese hranu pacijenticama, ali gospođicu Gradwyn nije obilazila zbog toga što je morala biti natašte. Ni ona ni njezin suprug nisu vidjeli kad je pacijentica stigla; bijahu vrlo zaposleni pripremanjem obroka za dodatno kirurško osoblje koje je trebalo stići sljedećega dana I koje je uvijek ručalo prije odlaska. U petak navečer, neposredno prije ponoći, probudio ju je telefon. Nazvala je gospoda Skeffington, zatraživši čaj. Njezin joj je suprug pomogao nositi poslužavnik. Nije nikada ulazio u sobe pacijenata, već ju je i ovom prilikom čekao vani. Gospođa Skeffington doimala se uplašenom i pričala je da je ugledala neko svjetlo gdje treperi medu kamenjem, ali Kimberley je to pripisala njezinoj mašti. Upitala je gospođu Skeffington želi li da pozove sestru Holland, ali ona je to odbila uz objašnjenje da bi sestru Holland samo iživcirala bespotrebno je budeći.

Tada se umiješala sestra Holland. „Prema odredbama, tvoja je zadaća da me pozoveš ako pacijentima štogod zatreba tijekom noći. Zašto to nisi učinila?"

U tom se trenutku Benton trgnuo i digao pogled sa svoga notesa. Bilo mu je jasno da se zbog tog pitanja našla u neprilici. Djevojka se zarumenjela.

Pogledala je svoga muža i njihovi se dlanovi zajedno stisnuše. Rekla je: „Zao mi je, sestro, nisam je uistinu smatrala pacijenticom, barem ne do sljedećeg dana, pa vas stoga nisam probudila. Ali je jesam pitala želi li da je obiđete vi ili gospodin Chandler-Powell." „Gospođa Skeffington bila je pacijentica od trenutka kad je stigla u kuriju, Kimberley. Znala si kako možeš kontaktirati sa mnom. Trebala si to i učiniti." „Je li gospođa Skeffington spomenula nešto u vezi s tim da je noću čula zvuk dizala?" upitao je Dalgliesh. „Ne, spomenula je jedino svjetla." „A je li ijedno od vas čulo ili vidjelo nešto neobično za boravka na tom katu?"

Pogledali su jedno drugo, a potom snažno odmahnuli glavama. Dean je rekao: „Bili smo ondje svega nekoliko minuta. Sve je bilo mirno. Na hodniku je gorjelo prigušeno svjetlo, kao i uvijek." „A dizalo? Jeste li obratili pozornost na dizalo?" „Da, gospodine. Dizalo je bilo u prizemlju. Poslužili smo se njime da bismo na kat dostavili čaj. Mogli smo se poslužiti i stubama, no dizalom je

brže." „Ima li još nešto što biste mi željeli reći u vezi s tom noći?"

Potom nastade tišina. Njih se dvoje iznova pogledaše. Činilo se da Dean prikuplja hrabrost. „Ima nešto, gospodine", rekao je. „Kad smo se vratili u prizemlje, primijetio sam da na vratima koja vode u vrt nije navučen zasun.

Da bismo došli do svojega stana moramo proći pokraj tih vrata. Riječ je o teškim hrastovim vratima zdesna, gospodine, koja vode prema drvoredu lipa i cheverellskom kamenju." „Jeste li sigurni u to?" upitao je Dalgliesh. „Da, gospodina, potpuno sam siguran." „Jeste li upozorili svoju suprugu na to da na vratima nije navučen zasun?" „Ne, gospodine. Ne dok se nismo našli sami u kuhinji sljedećega jutra.

Tek sam joj tada to spomenuo." „Je li itko od vas dvoje, ili oboje, pošao to provjeriti?" „Ne, gospodine." „To ste primijetili kada ste se vraćali, a ne kada ste pomagali svojoj supruzi da odnese čaj?" „Tek na povratku, da."

Uplela se sestra Holland. „Nije mi jasno zbog čega ti moraš pomagati pri nošenju čaja, Dean. Poslužavnik nije nimalo težak. Nije li Kimberley mogla to i sama obaviti? Obično tako i čini. Ionako postoji dizalo. A i prigušeno svjetlo u zapadnome krilu." „Da, Kimberley to može i sama", otpovrnuo je Dean odlučno. „Ali ne želim da kasno noću sama tumara po kući." „Čega se bojiš?" „Nije riječ o tome. Jednostavno mi se to ne sviđa", rekao je pokunjeno Dean. „Jeste li znali da gospodin Chandler-Powell obično navuče zasun na vrata točno u jedanaest sati navečer?" tiho je upitao Dalgliesh. „Da, gospodine, znao sam to. Svi to znaju. Međutim, ponekad navuče zasun nešto kasnije, kada ide šetati vrtom. Mislio sam da je bolje da ne navlačim zasun u slučaju da se nalazi vani jer tada ne bi mogao ponovno ući." „Šetnja u vrtu nakon ponoći, u prosincu? Je li to baš realno, Dean?" upitala je sestra Holland.

Umjesto nje, Dean je pogledao Dalgliesha i pokunjeno rekao: „Nije moja dužnost bila da navlačim zasun, gospodine. A i bijahu zaključana. Nitko nije mogao ući bez ključa."

Dalgliesh se obratio Chandler-Powellu. ,''Vi ste, dakle, uvjereni da ste navukli zasun na vrata u jedanaest?" „Navukao sam ga kao i obično u jedanaest navečer i našao vrata s navučenim zasunom jutros u šest i trideset." „Je li itko od vas povukao zasun s vrata s bilo kojom svrhom? Svima vam je jasno koliko je ovo važno. Moramo to odmah razjasniti."

Nitko nije progovorio. Tišina se otegla. Dalgliesh je upitao: „Je li itko drugi primijetio da je na vratima bio navučen ili izvučen zasun nakon jedanaest sati?"

Iznova muk, ovaj put naposljetku prekinut tihim nijekanjem. Benton je zapazio da izbjegavaju pogledati jedni drugima u oči. „Onda, to će biti dovoljno, zasad", zaključio je Dalgliesh. „Hvala vam na suradnji. Želio bih vas vidjeti svakoga zasebno, ili ovdje ili u istražnoj sobi u Staroj policijskoj kućici."

Dalgliesh je ustao, a za njim i ostali u prostoriji. Svi su i dalje šutjeli.

Prolazili su predvorjem kad ih je sustigao Chandler-Powell. Obratio se Dalglieshu. „Volio bih s vama nakratko porazgovarati ako imate vremena.

Dalgliesh i Kate krenuše za njim u radnu sobu i vrata se potom zatvoriše.

Bentonu nije zasmetalo što su ga, diskretnom gestom bez riječi, isključili.

Znao je da tijekom svake istrage ima trenutaka kada dvoje službenika mogu izvući informaciju, dok bi prisustvo trećega to onemogućilo.

U knjižnici Chandler-Powell nije gubio vrijeme. Dok su sve troje stajali, rekao je: „Nešto bih vam želio reći. Zacijelo ste uočili Kimberleyjinu nelagodu kad ste je upitali zbog čega nije probudila Flaviju Holland. Mislim da je vrlo vjerojatno da je pokušala. Vrata njezina apartmana bila su otključana i da su ih ona ili Dean odškrinuli, začuli bi glasove, moj i Flavijin.

Bio sam kod nje u ponoć. Čini mi se da su Bostockovi možda malo oklijevali to vam obznaniti, a posebice u nazočnosti ostalih." „Ali zar ne biste čuli otvaranje vrata?" reagirala je Kate.

Smireno ju je pogledao. „Možda i ne. Bili smo usred razgovora." „Bostockovi će to potkrijepiti kasnije. Koliko ste dugo bili zajedno?"

zanimalo je Dalgliesha. „Kad sam bio gotov s uključivanjem alarma te kad sam navukao zasun na vrtna vrata, pridružio sam se Flaviji u njezinoj dnevnoj sobi. Ondje sam bio otprilike do jedan sat poslije ponoći. Bilo je koječega o čemu smo morali raspraviti, nešto od toga profesionalne, a nešto privatne naravi. Ništa od toga nema nikakve veze sa smrću Rhode Gradwyn. U tom vremenu nitko od nas dvoje nije čuo niti vidio ništa neobično." „Niste, dakle, čuli niti dizalo?" „Nismo ga čuli. Ne bih to ni očekivao. Kako vidjeste, nalazi se pokraj stuba nasuprot sestrinoj dnevnoj sobi, međutim, moderno je i relativno tiho.

Sestra Holland će, naravno, potkrijepiti moj iskaz, a nemam nikakvih sumnji da će i Kimberley, kad je ispita netko iskusan u izvlačenju informacija iz nesigurnih osoba, potvrditi da je čula naše glasove, kad sazna da sam razgovarao s vama. I ne trebate mi biti previše zahvalni zato što sam vam iznio ono za što se nadam da će ostati povjerljivo. Morao bih biti silno naivan kad ne bih zamijetio da smo, ako je Rhoda Gradwyn smrtno stradala oko ponoći, Flavia i ja osigurali jedno drugome alibi. Bit ću sasvim iskren.

Nemam nikakve želje da sa mnom postupate drugačije nego s ostalima. No, liječnici nemaju običaj ubijati svoje pacijente i da sam kakvim slučajem nakanio upropastiti ovu kliniku i svoj ugled, učinio bih to prije operacije, a ne nakon nje. Ne podnosim uludo tratiti svoj trud."

Promatrajući Chandler-Powellovo lice, odjednom preplavljeno bijesom i gađenjem koji ga izobličiše, Dalgliesh je bio spreman povjerovati u istinitost barem te posljednje rečenice.

11.

Dalgliesh je sam odšetao u vrt da bi mobitelom nazvao majku Rhode Gradwyn. Bio je to poziv kojega se užasavao. Izraziti nekome sućut, kao što je to već učinila mjesna policajka, bilo je samo po sebi teško. Bila je to dužnost koju nijedan policijski službenik nije rado obavljao, a koja je i njega već mnogo puta dopala, oklijevajući prije podizanja ruke da bi pozvonio ili pokucao na vrata, vrata koja se redovito odmah otvarahu, i potom se susreo sa smetenim, molećivim pogledom, ispunjenim nadom ili patnjom, donoseći vijest koja će nekome u potpunosti izmijeniti život. Neki bi od njegovih kolega, znao je, prepustili tu zadaću Kate. Izraziti sućut ožalošćenom roditelju telefonom činilo mu se netaktičnim; međutim, oduvijek je smatrao da bi najbliži srodnik trebao znati tko je istražitelj u slučaju ubojstva te da bi morao biti upoznat s napredovanjem istrage onoliko koliko je to dopuštao postupak.

Javio se muški glas. Zvučao je smeteno i zabrinuto, kao da je telefon neka tehnički napredna naprava putem koje nikada nije moguće očekivati dobre vijesti. „Policija, kažete? Pričekajte, molim. Pozvat ću svoju suprugu", izgovorio je uz očito olakšanje.

Dalgliesh se iznova predstavio te izrazio svoju sućut što je mogao obzirnije, znajući da je već saznala novost koju nikakav obzir nije mogao ublažiti. Isprva je naišao na muk. Potom je, glasom koji je zazvučao tako bešćutno kao da joj je upravo prenio neželjeni poziv na čaj, rekla: „Lijepo je od vas što ste nazvali, ali već sve znamo. Mlada dama iz mjesne policije bila je ovdje i priopćila nam vijest. Rekla je da ju je nazvao netko iz dorsetske policije. Otišla je u deset sati. Bila je vrlo ljubazna. Zajedno smo popile po šalicu čaja, ali nije mnogo govorila. Rekla je samo da je Rhoda pronađena mrtva i da nije umrla prirodnom smrću. Još uvijek ne mogu vjerovati. Mislim, tko bi želio nauditi Rhodi? Pitala sam je što se zbilo i zna li policija tko je

krivac, no rekla je da nije u mogućnosti odgovarati na takva pitanja jer slučaj vodi druga policijska služba te da ćete nas kontaktirati. Na njoj je bilo samo da prenese vijest. No ipak, bilo je to ljubazno od nje." „Je Ii vaša kći imala neprijatelja za koje vi znate, gospođo Brown?" upitao je Dalgliesh. „Nekoga tko bi joj želio nauditi?"

Začuo je potom jasan ton srdžbe u njezinu glasu. „Dakle, morala je imati neprijatelja, inače ne bi bila mrtva, zar ne? Bila je u privatnoj klinici. Rhodi nisu odgovarale jeftine usluge. Zašto se onda nisu brinuli o njoj? Ta je klinika očito nemarna, kad je dopustila da pacijentica bude ubijena. Imala se čemu radovati. Rhoda je bila vrlo uspješna. Uvijek je bila pametna, kao i njezin otac." „Je li vam rekla da planira ukloniti ožiljak u klinici u Cheverellskoj kuriji?" „Rekla mi je da planira ukloniti ožiljak, da, no ne i kamo kani otići, ili kada. Rhoda je bila vrlo zatvorena osoba, da. Takva je bila i kao dijete, čuvala je svoje tajne, nikome nije otkrivala svoje misli. Rijetko smo se viđale otkako je otišla od kuće, ali je ipak došla ovamo na moje vjenčanje u lipnju, kad mi je spomenula uklanjanje ožiljka. Naravno, trebala je u vezi s tim još davno nešto poduzeti. Imala ga je više od trideset godina. Zaradila ga je udarivši licem o kuhinjska vrata kad joj je bilo trinaest godina." „Znači, ne možete nam baš mnogo toga reći o njezinu privatnom životu?" „Već sam vam rekla. Rekla sam vam da je bila zatvorena. Ne znam ništa o njezinim prijateljima niti o njezinu privatnom životu. Ne znam ni što će biti s pogrebom, bi li trebao biti u Londonu ili ovdje. Ne znam trebam li ja nešto poduzeti. Obično treba ispuniti nekakve formulare. Ljudima morate reći što da čine. Ne želim uznemirivati svojega supruga. Vrlo je uzrujan zbog svega ovoga. Rhoda mu se svidjela kad su se upoznali." „Naravno, morat će se obaviti obdukcija, nakon čega će mrtvozornik moći predati tijelo", rekao je Dalgliesh. „Imate li kakve prijatelje koji bi vam mogli pomoći ili vas savjetovati?" „Pa, imam prijatelja u crkvi. Razgovarat ću s našim svećenikom, možda on može pomoći. Vjerojatno bismo mogli ovdje organizirati ispraćaj, samo, u Londonu su je mnogi poznavali, naravno. No, nije bila religiozna, tako da možda ne bi ni željela ispraćaj. Nadam se da nitko od mene ne očekuje da dolazim u kliniku, ma gdje se nalazila."

„U Dorsetu, gospođo Brown. U Stoke Cheverellu." „Pa, ne mogu ostaviti gospodina Browna samoga da bih došla u Dorset." „Nema nikakve stvarne potrebe da dolazite osim ako ne budete kasnije željeli prisustvovati saslušanju na sudu. Zašto ne biste porazgovarali sa svojim odvjetnikom? Pretpostavljam da će odvjetnik vaše kćeri stupiti s vama u kontakt. Pronašli smo njegovo ime i adresu u njezinoj ručnoj torbici.

Siguran sam da će vam on biti od pomoći. Bojim se da ću morati pregledati njezine stvari i ovdje i u njezinu londonskom domu. Imam li vaše dopuštenje?" „Uzmite što god želite. Nisam nikada bila u njezinoj londonskoj kući.

Pretpostavljam da ću morati otići onamo, kad-tad. Možda ondje ima nečega vrijednog. Sigurno je da ima mnogo knjiga. Uvijek je imala mnogo knjiga.

Svo to čitanje. Uvijek je bila zadubljena u knjige. Kakva korist od toga?

Knjige je neće oživjeti. Je li obavila operaciju?" „Jest, jučer, i vjerujem da je operacija bila uspješna." „Dakle, sav taj novac potrošen uzalud. Jadna Rhoda. Nije baš imala sreće unatoč svem svojem uspjehu."

Potom se ton njezina glasa promijenio i Dalglieshu se učinilo da se možda bori da ne brižne u plač. „Prekinut ću vezu sada", rekla je. „Hvala vam što ste nazvali. Mislim da mi je sada dosta. Šok je to. Rhoda ubijena. Takve stvari čitate u novinama ili gledate na televiziji. Nikada ne očekujete da će se to dogoditi nekome koga poznajete. A čekalo ju je toliko toga lijepoga sada kada se riješila tog ožiljka. Nije nimalo fer."

Dalgliesh je primijetio da je rekla „nekome koga poznajete", umjesto „nekome koga volite". Začuo je potom njezin plač i veza je prekinuta.

Zastao je na tren, zureći u mobitel prije nego što će ponovno nazvati, ovaj put odvjetnika gospođice Gradwyn. Tuga, ta univerzalna emocija, na koju reakcije nisu bile nimalo univerzalne, manifestirala se na razne načine, neki od njih bijahu bizarni. Prisjetio se majčine* smrti, kako se u to vrijeme nastojao vladati dolično, suočen s očevom žalošću, obuzdavajući suze čak i na pogrebu. Međutim, tuga bi mu se u godinama koje su uslijedile na mahove vraćala, u obliku kratkotrajnih sjetnih prisjećanja na prizore, ulomke razgovora, na njezin izgled u pojedinim prilikama, na njezine naizgled neuništive vrtlarske rukavice, a najživlje se sjećao trenutka dok se naginjao

kroz prozor vlaka koji je polagano kretao odvozeći ga natrag u internat i promatrao njezin lik u istome onom kaputu koji je nosila iz godine u godinu, nastojeći da se ne osvrne i ne mahne mu jer ju je on bio zamolio da to ne radi.

Prenuvši se, vratio se u sadašnjost. Na njegov je sljedeći telefonski poziv, Rhodinu odvjetniku, odgovorila telefonska sekretarica koja je priopćavala da je ured zatvoren do ponedjeljka, do deset sati ujutro, no da će se hitnim pitanjima pozabaviti dežurni odvjetnik kojega je moguće dobiti na drugi broj telefona. Na tom se broju odmah javio odrješit bezlični glas, a nakon što se Dalgliesh predstavio i obznanio da želi hitno razgovarati s gospodinom Newtonom Macklefieldom, dobio je njegov privatni broj telefona. Dalgliesh nije dao nikakvih pojašnjenja, ali je njegov glas zacijelo zvučao uvjerljivo.

Nimalo neobično za subotu, Newton Macklefield nalazio se sa svojom obitelji izvan Londona, u svojoj ladanjskoj kući u Sussexu. Njihova je konverzacija bila nalik kakvom poslovnom razgovoru, isprekidanom dječjom grajom i lajanjem pasa. Izrazivši šok i osobno žaljenje zbog dogadaja, Što je zazvučalo više službeno negoli iskreno, Macklefield reče: „Razumije se, učinit ću sve da bih pomogao u istrazi. Velite da ćete biti u Sanctuary Courtu sutra ujutro? Ključ je kod vas? Da, naravno, zasigurno ga je imala uza se.

Nemam niti jedan od njezinih privatnih ključeva u uredu. Mogao bih doći onamo i pridružiti vam se u deset i trideset, ako vam to doba odgovara.

Svratit ću u ured i donijeti sa sobom oporuku, iako ćete vjerojatno i sami pronaći kopiju u njezinoj kući. Bojim se da je to sve što mogu učiniti da bih vam pomogao. Kao što znate, zapovjedniče, odnos između odvjetnika i klijenta može biti blizak, osobito kad odvjetnik zastupa cijelu obitelj, možda i više generacija, te se prema njemu odnose kao prema osobi od povjerenja i prijatelju. Ovo nije takav slučaj. Odnos između gospođice Gradwyn i mene bio je odnos koji se zasnivao na uzajamnom poštovanju i povjerenju, a i, barem što se mene tiče, naklonosti. Međutim, bio je striktno poslovan.

Poznavao sam je kao klijenticu, nikako kao ženu. Vjerujem da je, kad smo već kod toga, najbliži srodnik o ovome obaviješten." „Da, imala je samo majku", rekao je Dalgliesh. „Svoju je kćer opisala kao osobu koja je bila veoma zatvorena. Rekao sam joj da bih želio imati pristup kući njezine kćeri i nije na to imala nikakvih prigovora, kao ni na mogućnost odnošenja predmeta koji bi mogli biti korisni pri istrazi."

„S time sam, kao njezin odvjetnik, suglasan. Dakle, vidjet ćemo se u njezinoj kući oko deset i trideset. Nevjerojatno je sve to! Hvala vam što ste se javili, zapovjedniče."

Zaklopivši mobitel, Dalgliesh je pomislio da ubojstvo, zločin bez premca za koji je svaka kazna preblaga, nameće svoje običaje i konvencije. Zapitao se bi li Macklefield prekinuo svoj vikend radi nekog manje senzacionalnog zločina. Dok je još bio mlad policajac, i sam je znao osjetiti, premda nakratko i protiv svoje volje, privlačnu moć ubojstva. Svjedočio je tome da ljudi koji su bili tek pasivni promatrači, ako nisu i sami bili pogođeni tugom ili izloženi sumnji, postaju potpuno zaokupljeni umorstvom, bivajući neodoljivo privučeni, opčinjeni i u nevjerici, prema mjestu zločina. Ispred željeznih vrata imanja još uvijek nije bilo mnoštva ljudi ni medija. No, svakako će doći, i Dalgliesh se pitao hoće li Chandler-Powellov privatni tim zaštitara biti u stanju učiniti nešto više od pukog ometanja policije?

12.

Ostatak poslijepodneva bavili su se pojedinačnim ispitivanjima, od kojih je većina obavljena u knjižnici. Helena Cressett bila je posljednja od ukućana u nizu za ispitivanje i Dalgliesh je tu zadaću povjerio Kate i Bentonu. Uvidio je da gospođica Cressett očekuje da će je ispitati on i želio joj je dati do znanja da je on šef tima te da su oboje njegovih podređenih također za to sposobni. Neočekivano, pozvao je Kate i Bentona da joj se pridruže u njezinu privatnom apartmanu u istočnom krilu. Soba u koju ih je uvela zacijelo je bila njezin dnevni boravak, ali se, sudeći po eleganciji i luksuznosti, teško moglo očekivati da bi se takvoj vrsti smještaja mogla nadati jedna nadstojnica koja uzgred obavlja i administrativne poslove. Dijelovi namještaja i raspored slika odavali su krajnje individualan ukus i premda soba nije bila odveć pretrpana, dalo se naslutiti da su vrijedni predmeti prikupljani više radi zadovoljštine vlasnika negoli kao dio nekakva dosljedna plana uređenja. Doimalo se to, pomislio je Benton, kao da je Helena Cressett kolonizirala dio kurije kao svoj privatni teritorij. Ondje nije bilo ničega od tamne čvrstoće tudorskoga pokućstva. Izuzev kauča, prekrivena platnom krem boje s crvenim obrubom, koji je bio smješten pod pravim kutom nasuprot kaminu, veći je dio namještaja pripadao georgijanskom stilu.

Gotovo su sve slike na zidovima obloženima oplatom bile obiteljski portreti i sličnost gospođice Cressett s tim likovima bila je nedvojbena.

Nijedna slika nije mu se učinila osobito dopadljivom - možda su one ljepše bile prodane - međutim, sve su odisale dojmljivom individualnošću i bile su stručno naslikane, a neke i više od toga. Jedna od njih prikazivala je viktorijanskog biskupa u anglikanskoj odori kako zuri u slikara crkvenjačkom nadutošću s kojom se kosila naznaka nelagode, kao da je knjiga na kojoj je počivao njegov dlan bila Podrijetlo vrsta. Do njega je konjanik iz sedamnaestog stoljeća, ruke položene na mač, pozirao uz bestidnu

oholost, dok je, iznad kamina, jedna ranoviktorijanska obitelj bila okupljena ispred kuće, majka dugačkih uvojaka s manjom dječicom koja su se sjatila oko nje. najstariji dječak jaše na poniju, a otac stoji do njih. Na svim su se slikama isticale obrve visokih lukova iznad očiju, isturene jagodične kosti, puna krivulja gornje usne. „Među svojim ste precima, gospođice Cressett", reče Benton. „Sličnost je upadljiva."

Dalgliesh, kao ni Kate, ne bi takvo što izgovorio; bilo je to nespretno rečeno i započeti ispitivanje svjedoka osobnim komentarom moglo se pokazati nerazboritim i, premda je Kate šutjela, Benton je zamijetio njezinu iznenađenost. Međutim, ubrzo se uspio sam sebi opravdati za tu spontanu primjedbu, pomislivši da će se kasnije vjerojatno pokazati korisnom. Bilo im je važno upoznati ženu koju ispituju te, štoviše, steći dojam o njezinu statusu u kuriji, do koje mjere ima nadzor te koliko je jak njezin utjecaj na ChandlerPowella i na ostale ukućane. Njezina reakcija na ono što joj se moglo učiniti kao mala drskost mogla bi biti indikativna.

Gledajući ga izravno u oči, hladnokrvno je rekla: „Lice, to vjekovno naslijeđe/ Sto spram ljudska vijeka/ Iskazuje prijezir kroz obličje/ Oči i druge značajke - to sam ja;/ Ono što nikad ne umire/ Ono vječno u čovjeka. Da biste to ustanovili ne morate biti profesionalni detektiv. Volite li Thomasa Hardyja, naredniče?" „Više kao pjesnika nego kao romanopisca." „Slažem se. Njegova odlučnost u tome da svojim likovima nametne patnju, premda bi tek malo zdrava razuma i s njegove i s njihove strane bilo dovoljno da je izbjegnu, deprimira me. Tess 12 je jedna od najiritantnijih mladih žena u viktorijanskoj prozi. Izvolite oboje sjesti."

Ponašala se poput hostese koja se prisjetila svoje dužnosti, ali koja nije uspijevala, ili nije željela, obuzdati ton nadute nevoljkosti. Pokazala je rukom prema kauču i sjela u naslonjač preko puta. Kate i Benton sjedoše.

Riječ je preuzela Kate, bez okolišanja. „Gospodin Chandler-Powell opisuje vas kao ovdašnju upraviteljicu. Od čega se točno sastoji vaš posao?" „Moj ovdašnji posao? Teško ga je opisati. Ja sam nadstojnica, upraviteljica, domaćica, tajnica i povremena knjigovotkinja. Mislim da bi termin glavna ravnateljica objedinio sve to. Međutim, gospodin Chandler-

Powell najčešće me u razgovoru s pacijentima opisuje kao upraviteljicu." „A koliko ste dugo ovdje?" „Sljedeći mjesec bit će šest mjeseci." „Zacijelo vam nije bilo lako", rekla je Kate. „Lako? U kojem smislu, istražiteljice?"

Ton glasa gospođice Cressett odavao je suzdržano zanimanje, no Bentonu nije promaknula naznaka potisnute srdžbe. Već se ranije susretao s takvom reakcijom sumnjivih osoba, najčešće onih s određenim autoritetom, koje su bile češće navikle postavljati pitanja nego na ista odgovarati, nespremne suprotstaviti se glavnome istražitelju, no iskaljujući svoj bijes na njegovim podređenima. Kate se nije dala smesti.

Rekla je: „Vratiti se u tako lijepu kuću koju je generacijama posjedovala vaša obitelj da biste se suočili s novim vlasnikom. Malo tko bi to mogao podnijeti." „To se i ne očekuje od svakoga. Bit će bolje da objasnim. Moji su preci posjedovali kuriju i u njoj živjeli više od četiristo godina, ali svemu dođe kraj. Gospodin Chandler-Powell voli ovu kuću i bolje će se za nju brinuti on nego ostali koji su je došli razgledati ne bi li je kupili. Nisam ubila pacijenticu da bih izazvala zatvaranje klinike i tako mu se osvetila zbog toga što je kupio moj obiteljski dom ili zbog toga što ga je kupio jeftino.

Ispričavam se na ovakvoj otvorenosti, istražiteljice, no ovdje ste upravo zato da biste to otkrili, zar ne?"

Oduvijek se bilo nerazborito braniti od optužaba koje nisu još ni izrečene, osobito na tako grubo izravan način, i bilo je očito da je shvatila svoju pogrešku čim je izgovorila te riječi. Dakle, srdžbe je bilo. Na koga je, ili što, međutim, ta srdžba bila usmjerena, pitao se Benton. Je li bila riječ o policiji, Chandler-Powellovu - oskvrnuću desnog krila kurije ili o Rhodi Gradwyn, zahvaljujući kojoj je i došlo do ove neugodne i sramotne kriminalističke istrage u odajama njezinih predaka? „Kako ste dobili ovaj posao?" upitala je Kate. „Javila sam se na oglas. Nije li to uobičajeno? Objavljen je oglas i učinilo mi se da bi bilo zanimljivo vratiti se u kuriju i vidjeti što su sve izmijenili, osim izgradnje klinike. Povjesničar umjetnosti sam po struci, ako se tu struku može tako nazvati, no bavljenje njome teško bih mogla uskladiti s boravkom ovdje. Nisam se namjeravala dugo ovdje zadržati, ali posao mi je

zanimljiv i trenutačno mi se ne žuri potražiti nešto drugo. Ali, je li moj životopis uistinu relevantan za smrt Rhode Gradwyn?" „Ne možemo znati što jest, a što nije relevantno bez postavljanja pitanja koja se mogu doimati nametljivima", rekla je Kate. .Vrlo su često upravo takva. Možemo se jedino nadati suradnji i razumijevanju. Istraga ubojstva ne predstavlja ugodno ćaskanje." „Onda je nemojmo tako niti tretirati, istražiteljice."

Na njezino je blijedo i neobično lice navrlo crvenilo nalik osipu koji se povlači. Privremeni gubitak sabranosti učinio ju je čovječnijom te, začudo, privlačnijom. Svoje je emocije obuzdavala, ali su one bile prisutne. Benton je pomislio da u njoj Ima strasti, all da je naučila da je razboritije istu držati pod nadzorom, „U kojoj ste mjeri kontaktirali s gospođicom Gradwyn, bilo za njezina prva posjeta, bilo kasnije?" upitao je. „Gotovo nimalo, izuzev nazočnosti kao članice odbora za doček te da bih je odvela do njezine sobe, prilikom oba njezina posjeta. Nismo gotovo uopće razgovarale. Moj posao nema nikakve veze s pacijentima. Za njihov su tretman i udobnost zaduženi dvojica kirurga i sestra Holland." „Vi, međutim, birate i nadzirete kućansko osoblje?" „Pronalazim ljude kad se oslobodi radno mjesto. Navikla sam na vođenje ovoga kućanstva. Da, točno je da se nalaze pod mojom općom nadležnošću, iako mi se ta riječ čini preteškom za vrstu nadzora koju provodim. No, kada, kako to ponekad biva, netko od osoblja mora obaviti nešto povezano s pacijentima, onda o tome brine sestra Holland. Vjerojatno dolazi do određena preklapanja zaduženja, budući da sam ja zadužena za kuhinju, a sestra za odabir hrane za pacijente, ali čini se da to sasvim dobro funkcionira." „Jeste li vi namjestili Sharon Bateman?" „Dala sam oglas u nekoliko novina i ona se javila. U to je vrijeme radila u domu za starije osobe i imala je vrlo dobre preporuke. Nisam obavila razgovor s njom. Tada sam boravila u svome londonskom stanu, tako da su gospođa Frensham i gospođica Westhall obavile s njom razgovor i primile je.

Mislim da zbog toga nitko nije požalio." „Jeste li poznavali ili ikada susreli Rhodu Gradwyn prije nego što je stigla ovamo?" „Nisam je nikada srela, ali sam, naravno, čula za nju. Kao vjerojatno i

svatko tko čita novine. Znala sam da je uspješna i utjecajna novinarka.

Nisam je imala razloga simpatizirati, ali moja osobna ljutnja, koja zapravo nije bila ništa više doli nelagoda pri spomenu njezina imena, nije kod mene izazvala želju za njezinom smrću. Moj je otac bio posljednji muški Cressett i izgubio je sav obiteljski novac prilikom Lloydsova fijaska. Bio je prisiljen prodati kuriju, a gospodin Chandler-Powell ju je kupio. Ubrzo nakon prodaje, Rhoda Gradwyn je napisala kratak članak u jednim financijskim novinama kritizirajući Lloydsove članove, posebice pritom istaknuvši ime mojega oca.

Iz članka se dalo zaključiti da su svi koji nisu imali sreće, dobili što su zaslužili. U članku je iznijela kratak opis kurije i napisala ponešto o njezinoj povijesti, međutim, vjerojatno je to prepisala iz nekoga turističkog vodiča, budući da, koliko je svima nama poznato, nikada nije bila ovdje. Neki su od očevih prijatelja tvrdili da je upravo taj članak izazvao njegovu smrt, ali u to nikada nisam povjerovala, a vjerujem da nisu ni oni. Bila je to suviše dramatična reakcija na komentare koji bijahu neugodni, no ne i klevetnički, Moj je otac dugo imao problema sa srcem i znao je da je krhka zdravlja.

Moguće je da mu je konačan udarac zadala prodaja kurije, no ne vjerujem da ga je mučilo išta od onoga što je Rhoda Gradwyn mogla napisati ili reći. Na kraju krajeva, tko je ona uopće i bila? Jedna ambiciozna žena koja je zarađivala na tuđoj patnji. Netko ju je mrzio toliko da ju je zadavio rukama, ali nije to bio nitko od onih koji su sinoć ovdje prenoćili. Sada bih, uz ispriku, željela da odete. Razumije se, bit ću ovdje i sutra budete li me trebali, ali za danas mi je dosta uzbuđenja."

Bila je to zamolba koju nisu mogli odbiti. Razgovor je potrajao manje od pola sata. Začuvši zvuk vrata koja su se za njima čvrsto zatvorila, Benton je, ne bez doze žaljenja, pomislio da je prednost koju oboje davahu poeziji Thomasa Hardyja u odnosu na njegove romane vjerojatno jedino što je njoj i njemu zajedničko, ili bi to ikada moglo biti.

13.

Vjerojatno stoga što je neugodno sjećanje na skupno ispitivanje u knjižnici bilo još tako svježe u njihovim mislima, sumnjivci su, kao po kakvome prešutnom dogovoru, izbjegavali otvoreno raspravljati o ubojstvu, no Lettie je znala da o tome potajice razgovaraju - ona i Helena, Bostockovi u kuhinji koju su otpočetka doživljavali svojim domom, no sada je smatrahu nekom vrstom utočišta, a pretpostavljala je da o tome razgovaraju i Westhallovi u Kamenoj kućici. Jedino su se Flavia i Sharon, činilo se, distancirale od ostalih i uporno šutjele; Flavia zabavljena nekim neodređenim poslovima u operacijskom bloku, dok je Sharon, činilo se, iznova postala ćudljivom adolescenticom, izražavajući se tek jednosložnim riječima. Mog se motao između njih servirajući im naklapanja i razne teorije, poput milodara sirotinji. Iako nije bilo nikakvoga službenog sastanka niti dogovorene strategije, Lettie je imala dojam da se stala generirati nekakva zajednička teorija koju bi samo najveći skeptici smatrali neuvjerljivom, a takvi su šutjeli.

Ubojica je zacijelo bio netko izvana, a Rhoda Gradwyn sama ga je pustila u kuriju vjerojatno dogovorivši datum i vrijeme susreta s njim još u Londonu.

Zbog toga je tako ustrajno inzistirala na tome da ne želi primati nikakve posjetitelje. Ona je, naposljetku, ipak bila ozloglašena istražiteljska novinarka. Zasigurno je stekla neprijatelje. Automobil koji je vidio Mog po svoj je prilici bio ubojičin, a svjetlost koju je zapazila gospoda Skeffington pripadala je ubojičinoj džepnoj svjetiljci. Vrata s navučenim zasunom sljedećega jutra bijahu teško objašnjiva, no ubojica je mogao i sam navući zasun nakon zločina, a potom se sakriti negdje u kuriji sve dok ChandlerPowell nije ujutro izvukao zasun. Naposljetku, pretraga kuće prije dolaska policije bila je tek površna. Primjerice, je li itko pregledao četiri prazna apartmana u zapadnome krilu? U kući je bilo mnoštvo ormara u koje je

mogao stati čovjek. Uljezu je bilo savršeno moguće ostati neotkriven. Mogao je neprimjetno izići na zapadni ulaz i pobjeći niz drvored lipa prema polju dok su svi ukućani bili zatvoreni u knjižnici koja gleda prema sjeveru da bi ih Dalgliesh ispitao. Da se policija nije tako revno usredotočila na ukućane, ubojica bi dosad možda već bio uhvaćen.

Lettie se nije mogla sjetiti tko je prvi naveo Robina Boytona kao alternativnoga glavnog sumnjivca, ali kad je spomenuta, ta se zamisao proširila uokolo nekom vrstom osmoze. Na kraju krajeva, bio je došao u Stoke Cheverell da posjeti Rhodu Gradwyn i očito ju je silno želio vidjeti, ali je bio odbijen. Ubojstvo vjerojatno nije bilo unaprijed planirano. Gospođica Gradwyn bila je savršeno sposobna hodati nakon operacije. Pustila ga je u apartman, došlo je do prepirke i on je izgubio živce. Prema vlastitu iskazu, nije bio vlasnik automobila parkiranog pokraj kamenja, no to ni na koji način nije moralo biti povezano s ubojstvom. Policija će sigurno nastojati doći do vlasnika automobila. Nitko nije izgovorio ono što su svi mislili, a to je da bi im odgovaralo kad ga ne bi ni pronašli. Čak i ispostavi li se da je vozač bio tek premoreni putnik koji se zbog opreza zaustavio ne bi li nakratko pridrijemao, teorija o vanjskom uljezu ukućanima je najviše odgovarala.

U vrijeme večere Lettie je zamijetila da spekulacije jenjavaju. Bio je to dug i traumatičan dan i sve za čime su svi oni sada žudjeli bilo je malo mira. Činilo se i da su željni osame. Chandler-Powell i Flavia rekli su Deanu da im večeru posluži u njihovim sobama. Westhallovi su se povukli u Kamenu kućicu, a Helena je pozvala Lettie da s njom podijeli omlet sa začinskim travama te salatu, što će pripremiti u svojoj malenoj privatnoj kuhinji. Nakon jela, zajedno su oprale posuđe, opustivši se potom ispred kamina da bi poslušale koncert na Trećem programu radija, uz prigušenu svjetlost samo jedne svjetiljke. Nisu spominjale smrt Rhode Gradwyn.

Oko jedanaest sati vatra u kaminu počela se gasiti. Slabašan plavi plamen liznuo je posljednju cjepanicu dok se raspadala u sivi pepeo. Helena je isključila radio i sjedile su u tišini. Potom je rekla: „Zašto si napustila kuriju kada mi je bilo trinaest godina? Je li to imalo nekakve veze s ocem? Uvijek sam mislila da ste vas dvoje bili ljubavnici." „Bila si odviše tankoćutna za svoju dob. Sve više smo jedno drugome bili skloni, sve više jedno o drugome ovisni. Odlazak je za mene bio ispravna odluka. Morala si provoditi vrijeme s ostalim djevojkama, steći šire

obrazovanje." „Bit će da je tako. Ona grozna škola. Jeste li bili ljubavnici? Jeste li imali spolne odnose? Grozan termin, ali ostali su još gori." „Jesmo, jednom. Zato sam i odlučila da to mora prestati." „Zbog mame?" „Zbog svih nas." „Dakle, bio je to Kratak susret 13 bez željezničke postaje?" „Tako nešto," „Jadna mama, Godinama su je obilazili liječnici i njegovateljice. Nakon nekog vremena njezina se sve slabija pluća nisu više doimala poput bolesti, nego jednostavno kao dio njezine osobnosti. A nakon što je umrla; gotovo da mi i nije nedostajala. Kao da i nije bila prisutna. Sjećam se da je netko došao po mene u školu, no stigla sam prekasno. Čini mi se da mi je bilo drago što nisam stigla na vrijeme. Ali ta prazna spavaća soba, to je bilo užasno. Još uvijek mrzim tu sobu." „Uzvratno pitanje", rekla je Lettie. „Zašto si se udala za Guya Haverlanda?" „Zato što je bio zabavan, pametan, šarmantan i vrlo bogat. Čak i dok mi je bilo osamnaest, znala sam od samoga početka da to neće potrajati. Zbog toga smo se vjenčali u Londonu, kod matičara. Bilo se lakše zavjetovati ondje nego u crkvi. Guy nije mogao odoljeti nijednoj lijepoj ženi i nije se kanio mijenjati. No, proveli smo zajedno tri prekrasne godine i toliko me toga naučio. Nikada neću zbog toga požaliti."

Lettie je ustala. Rekla je: „Vrijeme je za počinak. Hvala na večeri i laku noć, draga moja." Potom je otišla.

Helena se primaknula prozoru okrenutom prema zapadu i razmaknula zavjese. Zapadno je krilo bilo u mraku, tek dugačak obris obasjan mjesečevom svjetlošću. Je li, pitala se, nasilna smrt bila ta koja je potaknula poriv za povjeravanjem, za postavljanjem pitanja koja nisu godinama izgovorena? Razmišljala je o Lettie i njezinu braku. Nije imala djece i slutila je da je zbog toga patila. Je li svećenik za kojega se udala i nakon vjenčanja seks smatrao nepriličnim te svoju i ostale kreposne žene smatrao sveticama?

Je li ono što su te večeri saznale bilo nadomjestak za pitanje o kojem su obje

razmišljale, ali ga se nisu usuđivale postaviti?

14.

Do sedam i trideset navečer Dalgliesh nije zapravo imao prilike razgledati svoj privremeni dom i u njemu se smjestiti. Mjesna policija bila je susretljiva i zaposlena, telefonske linije provjerene, a instalirano je i računalo i veliki pluteni pano, bude li potrebe za vizualnim predočavanjem. Povelo se računa i o njegovoj udobnosti, i premda je u Kamenoj kućici pomalo zaudaralo po kući u kojoj mjesecima nitko nije boravio, u ognjištu su bile poslagane cjepanice i zapaljena vatra. Na katu je bila prostrta postelja i priređena električna grijalica. Tuš nije bio moderan, ali je iz njega tekla vrlo vruća voda kad ga je iskušao, a u hladnjaku je bilo namirnica koje će mu potrajati barem tri dana, uključujući lonac s janjećim gulašem, očito domaćim. Bile su tu i konzerve s pivom te dvije boce vrlo pitkoga crnog i bijelog vina.

Do devet sati navečer Dalgliesh se već bio istuširao i presvukao te podgrijao i pojeo janjeći gulaš. Poruka ispod lonca s jelom davala je do znanja da je jelo napravila gospođa Warren, a to je saznanje učvrstilo Dalgliesha u uvjerenju da je to što je njezin suprug privremeno dodijeljen Odjelu sretna okolnost. Otvorio je bocu crnoga vina i stavio je s trima čašama na niski stol ispred kamina. Uz navučene zavjese vesela uzorka, koje su zaklanjale noćnu tminu, osjećao se ugodno, kao što bi to ponekad bivalo za rješavanja slučaja, u tim trenucima osame. Provesti barem dio dana potpuno sam bilo je nešto što mu je od djetinjstva bilo nužno, poput hrane ili svjetla. Potom je, po svršetku kratka predaha, izvadio svoj mali notes te počeo zapisivati svoja zapažanja o ispitivanjima vođenima toga dana. Još od vremena dok je bio narednik, običavao je u svoj neslužbeni notes zabilježiti poneku upadljivu riječ i frazu, neko nerazborito priznanje, djelić dijaloga, izmjenjivanje pogleda, zahvaljujući kojima se u trenu mogao prisjetiti neke osobe. Na taj se način mogao prisjetiti gotovo svih pojedinosti. Nakon što

završi s unošenjem zapažanja, nazvat će Kate te zatražiti od nje i Bentona da mu se pridruže da bi prodiskutirali o onome što su postigli toga dana te da bi izložio program za sutradan.

Ispitivanja nisu dovela ni do kakvih bitnih promjena iskaza koje su već ranije prikupili. Kimberley je očito, iako ju je Chandler-Powell uvjeravao da je postupila ispravno, bila zabrinuta, nastojeći samu sebe uvjeriti da je možda ipak pogriješila. Dok se nalazila nasamo u knjižnici s Dalglieshem i Kate, sve je vrijeme kradomice pogledavala prema vratima, kao da se nada da će ugledati svoga supruga ili kao da strahuje od dolaska gospodina ChandlerPowella. Dalgliesh i Kate bili su s njom strpljivi. Kad su je upitali je li tada bila sigurna da glasovi koje je čula pripadaju gospodinu Chandler-Powellu i sestri Holland, lice joj se zgrčilo i iskrivilo kao da se silno trudi ostaviti dojam da se, razmišljajući, napreže. „Stvarno sam pomislila da su to gospodin Chandler-Powell i sestra, ali to je logično, nije li? Mislim, ne bih očekivala da to bude itko drugi. Zvučali su poput njih, inače ne bih pomislila da su to oni, zar ne? Ali ne mogu se sjetiti što su govorili. Učinilo mi se da zvuči kao da se prepiru. Otvorila sam vrata dnevnog boravka, samo sam ih odškrinula, i nisu bili ondje, vjerojatno su onda bili u spavaćoj sobi. No, naravno, mogli su biti i u dnevnom boravku, a da ih ja nisam vidjela. Čula sam povišene glasove, ali možda su samo međusobno razgovarali. Bilo je vrlo kasno..."

Stala je zamuckivati. Poput gospođe Skeffington, Kimberley bi, kad bi je slučajno pozvali da svjedoči za optužbu, bila pravi dar za obranu. Na pitanje što se zbivalo potom, Kimberley je odgovorila da se vratila k Deanu koji ju je čekao ispred dnevnog boravka gospođe Skeffington i rekla mu... „Što ste mu to rekli?" „Da mi se učinilo da sam čula da se sestra prepire s gospodinom Chandler-Powellom." „I to je razlog zbog kojeg im se niste javili da kažete sestri da ste odnijeli čaj gospođi Skeffington?" „Onako je kako sam rekla u knjižnici, gospodine. Obje smo smatrale da sestra ne bi željela da ju se uznemiruje i da to ionako nije bitno budući da gospođa Skeffington nije još operirana. S gospođom Skeffington sve je ionako bilo u redu. Nije zatražila da je obiđe sestra, a da ju je zatrebala,

mogla ju je dozvati zvoncem."

Kimberleyjino je svjedočenje kasnije potkrijepio Dean. On je djelovao čak i potresenije nego Kimberley. Nije obraćao pažnju na to je li na vrata prema drvoredu lipa navučen zasun kad su on i Kimberley odnijeli poslužavnik s čajem na kat, ali je postojano tvrdio da zasun nije bio navučen kad su se vratili. Uočio je to kad su prolazili pokraj vrata. Ponovio je da on nije navukao zasun jer je postojala mogućnost da je netko izašao van u kasnu noćnu šetnju, a to ionako nije bilo njegovo zaduženje. On i Kimberley prvi su ujutro ustali i u šest sati zajedno popili ranojutarnji čaj u kuhinji. On je potom otišao pogledati vrata i vidio da je zasun na njima navučen. Nije ga to nimalo začudilo; gospodin Chandler-Powell za zimskih mjeseci rijetko izvlači zasun prije devet ujutro. Tada nije rekao Kimberley da na vratima nije navučen zasun ne želeći je uznemiriti. On se sam nije zabrinuo jer su na vratima još dvije sigurnosne brave. Nije znao objasniti zbog čega se nije vratio kasnije ne bi li provjerio i brave i zasun, pravdavši se jedino time da to nije njegova dužnost.

Chandler-Powell ostao je jednako smiren kao što je to bio i prilikom dolaska tima. Dalgliesha se dojmio njegov stoicizam s kojim je zacijelo morao razmišljati o propasti svoje klinike, a moguće i većeg dijela svoje privatne prakse. Potkraj ispitivanja u njegovoj radnoj sobi, koje nije otkrilo ništa novoga, Kate je rekla: „Ovdje svi, s izuzetkom gospodina Boytona, tvrde da nisu poznavali gospođicu Gradwyn prije nego što je došla u kuriju.

Međutim, ona, na određeni način, nije jedina žrtva. Njezina smrt neumitno će se odraziti na vaš ovdašnji rad. Postoji li netko kome bi bilo u interesu da vam našteti?"

Chandler-Powell na to je odgovorio: „Sve što mogu reći jest to da imam puno povjerenje u sve koji su ovdje zaposleni. A i nagađanje o tome da je Rhoda Gradwyn ubijena da bi to meni izazvalo neugodnosti čini mi se krajnje nerealnim. Ta je zamisao bizarna."

Dalgliesh se suzdržao od očita odgovora: bizarna je smrt gospođice Gradwyn. Chandler-Powell potvrdio je da je bio u društvu sestre Holland u njezinu apartmanu od vremena neposredno nakon jedanaest navečer do jedan po ponoći. Nitko od njih dvoje nije vidio niti čuo išta neobično. Sa sestrom Holland morao je raspraviti neka medicinska pitanja, no ona su bila povjerljive naravi i nisu se ticala gospođice Gradwyn. Njegov je iskaz

potvrdila sestra Holland i bilo je očito da ni ona ni on zasad ne kane reći nešto više. Liječnička tajna. Bilo je to jednostavno opravdanje za šutnju, ali valjano.

Dalgliesh i Kate ispitali su Westhallove zajedno, u Kamenoj kućici.

Dalgliesh među njima nije uočavao veće sličnosti, a razlike bijahu dodatno naglašene mladolikim, iako konvencionalnim, pristalim izgledom Marcusa Westhalla te dojmom ranjivosti koji je ostavljao nasuprot snažnom, čvrstom tijelu i dominatnim crtama od napetosti naboranog lica svoje sestre. Marcus je rekao malo toga, tek potvrdivši da je bio večerao u kući kirurga Matthewa Greenfielda u četvrti Chelsea, kirurga koji bi ga trebao uvesti u svoj tim s kojim bi trebao provesti godinu dana u Africi. Pozvan je da ondje prenoći te da obave božičnu kupovinu sljedećega dana u Londonu, no imao je problema s automobilom pa je smatrao da je pametnije da ode odmah nakon rane večere u osam i petnaest, da bi automobil sljedećega jutra mogao odvesti u obližnji servis. To još uvijek nije učinio zbog toga što je ubojstvo potpuno obuzelo njegove misli tako da je sve ostalo smetnuo i uma. Promet je bio rijedak, no vozio je polako i bilo je oko dvanaest i trideset kad se vratio. Na cesti nije vidio nikoga i u kuriji nisu gorjela nikakva svjetla. Kamena je kućica također bila u mraku i mislio je da njegova sestra spava, ali se, dok je parkirao automobil, upalilo svjetlo te je pokucao na njezina vrata, provirio unutra i poželio joj laku noć prije nego što je otišao u svoju sobu. Njegova je sestra djelovala potpuno normalno, no bijaše pospana i rekla je da će o svečanoj večeri i o njegovim planovima za odlazak u Afriku razgovarati ujutro. Njegov će alibi teško itko moći osporiti, osim ako Robin Boyton, prilikom ispitivanja, ne posvjedoči da je čuo automobil gdje parkira ispred susjedne kućice i ne bude u stanju navesti točno vrijeme kada se to zbilo.

Automobil je bilo moguće provjeriti, međutim, čak i kad bi sada bio u ispravnu stanju, Westhall je mogao reći da su ga zasmetali zvukovi koje je proizvodio, pa je ocijenio da je sigurnije ne riskirati da zaglavi u Londonu.

Candace Westhall je izjavila da ju je uistinu probudio zvuk automobila i da je razgovarala s bratom, no nije mogla navesti točno vrijeme jer nije pogledala na sat pokraj kreveta. Odmah potom je zaspala. Dalgliesh se s lakoćom sjetio što je bila rekla na kraju ispitivanja. Uvijek se mogao prisjetiti razgovora gotovo do u najmanju pojedinost, a zavirivši u svoje zabilješke mogao se jasno prisjetiti njezinih riječi.

„Ja sam vjerojatno jedina članica kućanstva koja je izrazila nenaklonost prema Rhodi Gradwyn. Otvoreno sam gospodinu Chandler-Powellu rekla da mislim da nije poželjno da novinarka njezine reputacije dolazi na tretman u kuriju. Osobe koje dolaze ovamo, osim privatnosti, očekuju i apsolutnu diskreciju. Žene poput Gradwynove vječito su u potrazi za pričama, pogotovo za skandalima, i nimalo ne sumnjam da bi i ovdje na neki način bila iskoristila svoje iskustvo, možda s ciljem diskreditiranja privatne medicinske prakse ili napada na briljantnog kirurga koji svoje umijeće trati na estetske zahvate. Takva bi žena iskoristila svo svoje iskustvo. Vjerojatno je očekivala da će na taj način sebi nadoknaditi troškove tretmana. Sumnjam da bi joj paradoks što je i sama privatna pacijentica pri tome zasmetao. Moguće je da sam svoje gnušanje prema onome što se može pročitati u tabloidima prenijela na Gradwynovu. Međutim, nisam je ubila i nemam pojma tko jest. Da mi se po glavi motalo ubojstvo, teško da bih na tako otvoren način izrazila averziju koju gajim prema svemu onome što Gradwynova predstavlja. Ne mogu reći da za njom tugujem; bilo bi apsurdno pretvarati se da to mogu. Bila mi je, na kraju krajeva„ neznanka. Međutim, uvelike zamjeram ubojici svu štetu koju će njegov čin nanijeti ovdašnjem poslovanju. Gradwyničina smrt vjerojatno opravdava moje upozorenje. Bio je to nesretan dan za sve nas u kuriji, dan kad je ona stigla ovamo kao pacijentica."

Mogworthy, čiji su glas i držanje bili tek ponešto blaži od onoga što bi se sasvim opravdano moglo nazvati tupavom drskošću, potvrdio je da je vidio automobil, no nije se bio u stanju sjetiti ničega drugog o vozilu ili putnicima, ali je gospođa Ada Denton, debeljuškasta, ljubazna i iznenađujuće mlada žena, kad su je posjetili Benton i pozornik Warren, izjavila da je gospodin Mogworthy uistinu s njom večerao bakalar i krumpiriće, kao što je to običavao gotovo svakoga petka navečer, da bi potom otišao neposredno nakon pola dvanaest, odvezavši se biciklom kući. Smatrala je žalosnim što jedna čestita dama ne može večerati ribu i krumpiriće sa svojim kavalirom, a da se zbog toga ne mora opravdavati policiji. Taj je njezin komentar bio motiviran, zaključio je pozornik Warren, nakanom da kasnije ide u prilog Mogworthyju, a ne istinskom ogorčenošću. Njezin osmijeh upućen Bentonu na njihovu odlasku jasno je pokazao da je pošteđen svake kritike. Došlo je vrijeme da Dalgliesh nazove Kate i Bentona. Ubacio je još cjepanica u kamin

i dohvatio mobitel.

15.

Bilo je devet i trideset kad su se Kate i Benton vratili u Wisteria House te se otuširali, presvukli i pojeli večeru koju im je u blagovaonici servirala gospoda Shepherd. Oboje su se voljeli presvući iz radne odjeće prije susreta s Dalglieshem na kraju dana, kada je običavao razmotriti napredovanje istrage te izložiti program za sljedeća dvadeset i četiri sata. Bila je to poznata rutina kojoj su se oboje unaprijed radovali, Kate s više samopuzdanja nego Benton. Znao je da je Adam Dalgliesh s njim zadovoljan - inače ne bi još uvijek bio dio tima - ali je bio svjestan da je sklon pretjeranom ushitu pri iznošenju svojega mišljenja, koje bi nakon pažljivijeg promišljanja promijenio, a njegova je velika želja da obuzda tu sklonost pretjeranom ushićenju, pak, kočila spontanost, tako da bi večernji rezime, premda poticajan i važan dio istrage, uvijek podrazumijevao i napetost.

Otkako su stigli u Wisteria House, on i Kate samo su se nakratko susreli sa svojim domaćinima. Bilo je vremena tek za kratko upoznavanje prije nego što su odložili svoje torbe u hodnik i vratili su u kuriju. Uručena im je bijela posjetnica, s adresom i imenima Claude i Caroline Shepherd, na kojoj je skraćenica VPN naznačivala da je, kako je pojasnila gospođa Shepherd, večera po narudžbi te da je istu svakako moguće dobiti. To je u Bentonovim mislima nadahnulo fascinantan niz još ezoteričnijih kratica: VKPN - vruća kupka po narudžbi, ili vodeni krevet po narudžbi, BSTVPN - boce s toplom vodom po narudžbi. Kate je tek nakratko ponovila upozorenje višeg inspektora Whetstonea da njihov dolazak valja držati u tajnosti. Učinila je to taktično. Njoj i Bentonu bio je dovoljan tek letimičan pogled na inteligentna i ozbiljna lica Shepherdovih da bi shvatili da ih nije potrebno dodatno podsjećati na već dano jamstvo.

Gospodin Shepherd je rekao: „Nismo u napasti biti indiskretni, inspektorice. Ljudi iz sela učtivi su i srdačni, međutim, pomalo podozrivi

prema došljacima. Ovdje smo tek devet godina, što nas u njihovim očima čini nedavnim pridošlicama, tako da se ne družimo mnogo s njima. Nikada ne pijemo u Cressett Armsu i ne pohodimo crkvu." Tu je posljednju tvrdnju iznio sa samozadovoljstvom čovjeka koji se odupro likuienju da ga zarobi kakva opasna navika.

Kate je pomislila da su Shepherdovi netipični vlasnici pansiona. Prilikom njezinih povremenih boravaka u tim korisnim prenoćištima uočila je niz značajki koje su bile zajedničke njihovim vlasnicima. Ustanovila je da su srdačni, ponekad druželjubivi, skloni upoznavanju novih ljudi, ponosni kućevlasnici puni korisnih informacija o svome kraju i njegovim atrakcijama te su - unatoč današnjim upozorenjima o kolesterolu - redovito nudili kompletan engleski doručak, 14 spravljen na najbolji mogući način. Njihovi su domaćini bili nedvojbeno stariji od većine ljudi koji su se nosili s teškim poslom pripremanja hrane za neprekidan niz posjetitelja. Oboje bijahu visoki, gospoda Shepherd viša, te vjerojatno izgledahu starije od svoje dobi. Njihove blage, no pozorne oči bijahu bistre, njihov stisak ruke čvrst i kretahu se bez ikakve ukočenosti tipične za stariju dob. Gospodin Shepherd je sa svojom gustom sijedom kosom, šiški odrezanih iznad naočala s čeličnim okvirom, podsjećao na dobroćudnu verziju autoportreta Stanleya Spencera. 15 Kosa njegove supruge, rjeđa i sada čeličnosive boje, bila je ispletena u dugačku tanku pletenicu i pričvršćena dvjema ukosnicama na vrhu glave.

Njihovi su glasovi bili nevjerojatno slični, uz karakterističan naglasak višeg sloja, koji može silno ići na živce onima koji njime ne govore i koji bi im, primijetila je Kate u sebi, jamačno onemogućio svaku mogućnost zapošljavanja na BBC-ju, pa i karijere u politici, kada bi ih kakvom slučajnošću ijedna od te dvije opcije privlačila.

U Kateinoj je spavaćoj sobi bilo svega što je nužno za udobno noćenje, ničega suvišnog. Pretpostavila je da je susjedna, Bentonova soba, po svoj prilici identična. Dva pojedinačna kreveta jedan do drugoga bila su prekrivena besprijekornim bijelim prekrivačima, moderne svjetiljke uz krevete omogućavale su čitanje, a bili su tu i jedna komoda s dvije ladice te mali ormar za odjeću s drvenim vješalicama. U kupaonici nije bilo kade, nego tuš koji se nakon početnog otvaranja slavina ispostavio funkcionalnim.

Sapun je bio skup, premda bez mirisa, a otvorivši kupaonski ormarić, vidjela

je da je opremljen onim nužnim potrepštinama koje gosti ponekad zaborave ponijeti sa sobom: četkicom za zube u celofanu, zubnom pastom, šamponom i gelom za tuširanje. Kate je rano ustajala pa je požalila što nije bilo čajnika i ostalog pribora za pripravljanje jutarnjeg čaja, no na komodi je naišla na malu obavijest u kojoj je stajalo da postoji mogućnost naručivanja čaja u svako doba između šest i devet sati, ali da jutarnje novine neće biti isporučene prije osam i trideset.

Presvukla se u drugu, svježe opranu košulju, navukla pulover od kašmira te se, dohvativši jaknu, na hodniku pridružila Bentonu. Isprva su zakoračili u neprobojan i dezorijentirajući mrak. Snop svjetla Bentonove džepne svjetiljke, snažan poput minijaturnoga automobilskog svjetla, preobrazio je popločenje i stazu, tako da se doimahu uznemirujuće prijetećima, jednako tako izobličivši i obrise grmlja i stabala. Kako su se Kateine oči privikavale na mrak, zvijezde su, jedna po jedna, postajale vidljive na pozadini od zgrušanih crnih i sivih oblaka kroz koje bi polumjesec graciozno kliznuo i iznova se ukazao, bijeleći usku cestu, dok se tama tajanstveno prelijevala u duginim bojama. Koračali su šutke, njihove su cipele na asfaltu odjekivale kao potkovane čavlima, nalik stupanju odlučnih i prijetećih osvajača, uljeza koji narušavaju noćni spokoj. Premda noć, pomislila je Kate, ipak nije bila spokojna. Čak je i u toj dubokoj tišini mogla čuti slabašne šušnjeve u travi i povremene udaljene, gotovo ljudske krikove. Pod okriljem tame odigravao se neumoljivi slijed ubijanja i preživljavanja. Rhoda Gradwyn nije bila jedino živo biće koje je smrtno stradalo te noći u petak.

Prešavši pedesetak metara, prošli su pokraj kućice Westhallovih, na kojoj je jedno svjetlo bilo upaljeno na prozoru na katu, a dva su gorjela na prozorima u prizemlju. Nekoliko metara podalje kuće nalazio se parkirališni prostor, crna šupa, a u daljini se nazirao cheverellski krug, kameni blokovi bijahu tek napola zamišljeni oblici sve dok se nisu raskinuli oblaci ispod mjeseca, nakon čega stajahu, blijedi i nestvarni, bjelasajući se na mjesečini, naizgled lebdeći iznad negostoljubivih polja.

Našli su se potom pokraj Stare policijske kućice, na kojoj su gorjela svjetla na dvama prozorima u prizemlju. Dok su se primicali, Dalgliesh je otvorio vrata, djelujući na tren neprepoznatljivo u širokim hlačama, kariranoj, oko vrata raskopčanoj košulji i puloveru. U prostoriji se osjećao ugodan vonj razgorjelih cjepanica, dok se zrakom širila blaga, ugodna aroma. Dalgliesh je

dovukao tri udobne niske stolice ispred kamina i stolić za kavu od hrastovine između njih. Na njemu stajahu otvorena boca crnoga vina, tri čaše i tlocrt kurije. Kate je osjetila da joj se popravlja raspoloženje. Ta je uobičajena praksa na kraju dana bila poput povratka kući. Kada dođe vrijeme da prihvati promaknuće uz neizbježan prelazak na drugo zaduženje, ovo će biti trenuci koji će joj nedostajati. Razgovarali bi tada o smrti i ubojstvima, katkad o umiranju na najužasnije načine, ali tih se sastanaka potkraj dana uvijek prisjećala uz osjećaj topline i sigurnosti, uz dojam da ju se uvažava, kakav u djetinjstvu nije poznavala. Ispred prozora nalazio se stol, a na njemu Dalglieshev laptop, telefon i do njih debeli fascikl s papirima te nabrekla torba za spise naslonjena na nogu stola. Dalgliesh je sa sobom ponio i svoje druge poslove. Djeluje tako umorno, pomislila je Kate. Nije to dobro, već tjednima previše radi. Osjetila je nalet emocija za koje je znala da ih nikada neće moći izraziti.

Smjestiše se uokolo stola. Zagledavši se u Kate, Dalgliesh je upitao: „Je li vam udobno u pansionu? Večerali ste?" „Vrlo nam je udobno, hvala vam, gospodine. Gospoda Shepherd lijepo se za nas pobrinula. Domaća juha, riblja pita i - ono slatko, što je to bilo, naredniče? Vi se razumijete u hranu." „Kraljica pudinga, gospođo." „Viši inspektor Whetstone uredio je sa Shepherdima da ne primaju druge goste dok ondje boravite. Valjat će im nadoknaditi sve eventualne gubitke, međutim, i to je zasigurno uređeno. Mjesna policija pokazala se nevjerojatno susretljivom. Sigurno im nije bilo lako."

Riječ je uzeo Benton. „Mislim da se Shepherdovi neće uzbuđivati radi drugih gostiju, gospodine. Gospođa Shepherd je rekla da nemaju nikakvih rezervacija te da ih ni ne očekuju. Ionako su im na raspolaganju samo dvije sobe. Imaju posla u proljeće i ljeti, premda i tada većinom oko stalnih gostiju. K tome, izbirljivi su. Stignu li ljudi čiji im se izgled ne sviđa, smjesta na prozor izvjese znak Nema slobodnih soba." „A čiji im se to izgled ne sviđa?" upitala je Kate. „Ljudi s velikim, skupim automobilima i ona vrsta ljudi koji traže da pogledaju sobe prije rezerviranja. Neće nikada odbiti ženu koja stigne onamo sama ili ljude bez automobila koji očajnički traže nekakav smještaj na kraju dana. Vikendom ondje boravi njihov unuk, ali u dodatnom objektu u dnu vrta.

Višem je inspektoru Whetstoneu to poznato. A on će držati jezik za zubima.

Vole svoga unuka, no ne i njegov motocikl." „Tko vam je sve to rekao?" „Gospođa Shepherd kad me odvela do moje sobe."

Kate nije komentirala Bentonovu impresivnu sposobnost da iscijedi informacije bez postavljanja pitanja. Očito je gospođa Shepherd bila u jednakoj mjeri sklona lijepome i uslužnome mladiću kao i većina pripadnica njezina spola.

Dalgliesh je natočio vino, a potom raširio tlocrt kurije preko stola. Rekao je: „Oko tlocrta kuće nećemo komplicirati. Kao što vidite, u obliku je slova H, okrenuta prema jugu, uz zapadno i istočno krilo. Predvorje, velika dvorana, blagovaonica i knjižnica nalaze se u glavnom dijelu kuće, a ondje je i kuhinja. Bostockovi nastanjuju dvije sobe iznad kuhinje, a Sharon Bateman nalazi se u sobi do njih. Zapadno krilo u stražnjem dijelu preuređeno je da služi kao smještaj za pacijente. Prizemlje se sastoji od operacijskoga bloka, koji uključuje operacijsku salu, pokrajnju prostoriju za anesteziju, apartman za oporavak, jedinicu za medicinske sestre, skladište te tuševe i garderobu na kraju. Dizalo, dovoljno veliko za bolnička kolica i nosila, vodi na drugi kat, gdje se nalaze dnevni boravak, spavaća soba i kupaonica sestre Holland, zatim sobe za pacijente, prvi apartman zauzima gospoda Skeffington, zatim je ondje apartman Rhode Gradwyn te slobodni apartmani na kraju, sva tri opremljena dnevnim boravkom i kupaonicama. Prozori u spavaćim sobama gledaju preko drvoreda lipa na cheverellsko kamenje, a prozori soba okrenutih na istok gledaju na francuski vrt. Gospodin Chandler-Powell boravi na prvome katu istočnoga krila, gospođica Cressett i gospođa Frensham u prizemlju. Iznad su rezervne spavaonice, najčešće ih koristi povremeno medicinsko osoblje i njegovateljice koji katkad moraju ondje prenoćiti.

Zastao je, pogledavši potom prema Kate koja je preuzela riječ. „Naš je problem što imamo skupinu od sedmero ljudi, a svatko je od njih mogao ubiti gospođicu Gradwyn. Svi su oni znali gdje spava, znali su da je susjedni apartman prazan te je mogao poslužiti kao skrovište, znali su gdje stoje kirurške rukavice i svi su imali ključeve od zapadnog ulaza, ili su do njih mogli doći. Westhallovi su, iako ondje ne borave, znali u kojoj se sobi nalazi Gradwynova i imaju ključeve od prednjega ulaza te od vrata koja vode u drvored lipa. Marcusa Westhalla, ako se nije vratio u Kamenu kućicu do

dvanaest i trideset, vjerojatno valja otpisati kao sumnjivca, međutim, nije bio u stanju pronaći svjedoka. Svakako je moguće da se vratio i ranije. Također, njegovo je obrazloženje zašto se odlučio vratiti ovamo sinoć, neobično. Ako se pribojavao da bi se automobil mogao pokazati nepouzdanim, ne bi li tada bilo sigurnije ostati u Londonu i dati ga popraviti negoli riskirati kvar na autocesti? A tu je i Robin Boyton. Malo je vjerojatno da je znao gdje spava gospođica Gradwyn i teško da mu je tko mogao dati ključ od kuće, međutim, jedini je on i osobno poznavao žrtvu te priznaje da je rezervirao boravak u Ružinoj kućici zbog toga da joj bude blizu. Gospodin Chandler- -Powell izričito tvrdi da je navukao zasun na vratima prema drvoredu lipa točno u jedanaest sati navečer. Ako je ubojica došao izvana i bio neznanac, netko izvan kurije, morao ga je u kuću pustiti netko od ukućana, reći mu gdje će pronaći žrtvu, opskrbiti ga rukavicama te ga na kraju iznova pustiti van, navukavši zasun potom. Velika je vjerojatnost da je zločin počinio netko od zaposlenika ili ukućana, što motiv čini neobično važnim." „Obično nije odveć mudro usredotočiti se prerano ili odviše na motiv", rekao je Dalgliesh. „Ljudi ubijaju zbog kojekakvih razloga, razloga koji su katkad nepoznati čak i samome ubojici. Valja nam imati na umu da Rhoda Gradwyn možda nije jedina koja je trebala biti žrtvom. Je li, primjerice, taj zločin bio uperen protiv Chandler-Powella? Je li ubojica želio upropastiti kliniku, nije li možda imao dvostruki motiv, riješiti se Gradwynove i uništiti Chandler-Powella? Učinkovitiji način zastrašivanja i odvraćanja ljudi od klinike nego što je brutalno i neobjašnjivo ubojstvo pacijentice teško možemo zamisliti. Chandler-Powell takvu vratu motiva naziva bizarnom, no moramo i o njoj povesti računa." „Gospođa Skeffington prva se više neće ovamo vraćati, gospodine", rekao je Benton. „Možda nije najmudrije usredotočiti se previše i prerano na motiv, no ne mogu zamisliti Chandler-Powella ili sestru Holland kao potencijalne ubojice pacijentice. Gospodin Chandler-Powell je, čini se, obavio vrlo kvalitetan posao na uklanjanju onog ožiljka. To i jest njegov posao. Bi li razuman čovjek uništio djelo vlastitih ruku? Isto, po meni, vrijedi i za Bostockove kada je riječ o ubojstvu. Dean i Kimberley imali su, rekao bih, vrlo pogodan angažman u kuriji. Bi li Dean Bostock odbacio jedan tako dobar posao? Tako nam preostaju Candace Westhall, Mogworthy, gospođica Cressett, gospođa Frensham, Sharon Bateman i Robin Boyton. A nitko od

njih, koliko nam je poznato, nije imao motiva ubiti Gradwynovu."

Benton je zastao pogledavši uokolo, dok je Kate, pomalo uznemireno, nakanila razgovor usmjeriti na temu koju će Dalgliesh možda nerado načeti.

Ništa ne prokomentiravši, Dalgliesh je rekao: „Dakle, utvrdimo sa sigurnošću ono što smo dosad saznali. Načas ćemo zanemariti motiv. Ben tone, hoćeš li ti početi?"

Kate je znala da njezin šef od podređenih članova tima uvijek traži da iniciraju raspravu. Bentonova je šutnja dok su hodali dala naslutiti da je već proveo određeno vrijeme smišljajući kako započeti raspravu. Dalgliesh se nije izjasnio bi li Benton trebao činjenice razmotriti ili ih prokomentirati, ili oboje, međutim, ne učini li to on, učinit će to ionako Kate koja je nagađala da je upravo razmjena mišljenja, često vrlo živahna, ono što Dalgliesh od njih očekuje.

Benton je otpio gutljaj vina. Razmislio je što će reći dok su on i Kate koračali prema Staroj policijskoj kućici. Odlučio je biti sažet. Iznio je jedno viđenje povezanosti Rhode Gradwyn s Chandler-Powellom i klinikom u Cheverellskoj kuriji od vremena njezina dogovora s njim u ordinaciji u Ulici Harley 21. studenoga sve do vremena njezine smrti. Na raspolaganju joj je bio izbor između privatnog kreveta u bolnici St. Angela's u Londonu ili u Cheverellskoj kuriji. Odabrala je kuriju, barem u prvi mah, te došla na uvodni posjet 27. studenoga, a članica osoblja s kojom se tom prilikom najviše družila bila je Sharon, koja ju je provela vrtom. To donekle iznenađuje, budući da su s pacijentima najčešće kontaktirali stariji članovi osoblja ili dvojica kirurga i sestra Holland. „U četvrtak, 13. prosinca otišla je ravno u svoj apartman nakon što su je na dolasku dočekali gospodin Chandler-Powell, sestra Holland i gospoda Frensham. Svi oni kažu da je bila savršeno smirena, naizgled neopterećena i ne osobito komunikativna. Jedan od članova vanjskoga osoblja, bolničarka Frazer, odvela ju je sljedećega jutra dolje do operacijske sale gdje ju je pregledao anesteziolog te je potom podvrgnuta operaciji. Gospodin ChandlerPowell operaciju je ocijenio složenom, ali uspješnom. U sobi za oporavak boravila je do četiri i trideset, nakon čega se vratila u svoj apartman u krilu za pacijente. Pojela je laganu večeru i sestra Holland ju je obišla u nekoliko navrata, a Chandler-Powell i sestra Holland u deset sati navečer, kada je gospođica Gradwyn rekla da je spremna za počinak. Odbila je sedativ. Sestra

Holland je izjavila da ju je posljednji put obišla u jedanaest sati, kad je gospođica Gradwyn spavala. Ubijena je tako što je zadavljena rukama, dr.

Glenister procjenjuje da se to zbilo između deset sati navečer i pola sata po ponoći."

Dalgliesh i Kate šutke su slušali. Benton se pobojao da trati odviše vremena na ono što je očito. Pogledao je načas Kate. Nije reagirala, te je nastavio. „Prilikom ispitivanja saznali smo za neka važna zbivanja te noći.

Gospođa Skeffington, jedina druga prisutna pacijentica, bila je budna i otišla je do kupaonice. Moguće je da ju je probudio zvuk dizala koji je, kako kaže, začula u jedanaest i četrdeset. Tvrdi da je s prozora spavaće sobe ugledala nekakvo svjetlo gdje treperi među cheverellskim kamenjem. To je bilo neposredno prije ponoći. To ju je uplašilo te je nazvala pomoćnu kuharicu, Kimberley Bostock, i zamolila za lončić čaja. Vjerojatno je poželjela društvo, makar i nakratko, ali nije željela buditi sestru Holland koja se nalazila u apartmanu do njezina." „Nije li to isto izjavila i kad su joj Kimberley i Dean donijeli čaj?" upitala je Kate. „Očito je da su joj Kimberley i Dean draži od sestre Holland. Meni to ima smisla, gospodine. Gospođa Bostock dvojila je bi li Skeffingtonova trebala popiti čaj s obzirom da je sljedećega jutra trebala na operaciju. Znala je da bi se oko toga morala posavjetovati sa sestrom Holland. Ostavivši Deana da čeka ispred Skeffingtoničina apartmana, zakucala je na sestrina vrata i provirila unutra." „Rekla je da je čula prepirku", rekla je Kate. „Chandler-Powell je to nazvao razgovorom. Što god da je bilo, očito je da Chandler-Powell smatra da to priznanje pruža alibi i njemu i sestri Holland. Naravno, to ovisi o stvarnome vremenu smrti. Tvrdi da nije siguran u koje je doba točno otišao u apartman sestre Holland, a i ona je iznenađujuće neodređena. Ne odredivši precizno vrijeme, izbjegli su pogrešku pozivanja na alibi za stvarno vrijeme smrti, što je uvijek sumnjivo, ali također i to da ostanu bez alibija. Postoji mogućnost da je do vremena kad su bili zajedno, jedno od njih dvoje već ubilo Rhodu Gradwyn, a možda i oboje." „Bismo li mogli biti malo precizniji što se tiče vremena smrti?" upitao je Benton. „Gospoda Skeffington kale da je čula zvuk spuštanja dizala odmah po buđenju i prije nego što je naručila čaj, Tvrdi da je to bilo negdje u

jedanaest i četrdeset. Dizalo, koje se nalazi nasuprot apartmanu sestre Holland na kraju hodnika, moderno je i relativno tiho. No, to smo provjerili.

Moguće gaje savršeno jasno čuti ako nema neke druge buke." „Međutim, bilo je", rekla je Kate. „Sinoć je navodno puhao jak vjetar.

No, ako ga je ona čula, zašto nije sestra Holland? Osim, naravno, ako ona i Chandler-Powell nisu bili u spavaonici i odviše zabavljeni prepirkom da bi ga čuli. Ili spolno općili, što ne isključuje prepirku. Uglavnom, ne treba očekivati da će se Kimberley striktno držati svoga iskaza."

Ne prokomentiravši, Benton je nastavio. „Da su njih dvoje bili u dnevnom boravku, nema sumnje da bi jedno od njih čulo Kimberley kad je pokucala na vrata ili je vidjelo kad ih je dopola otvorila. Nitko ne priznaje da se te noći koristio dizalom izuzev Bostockovih kad su nosili čaj na kat. Ako je iskaz gospođe Skeffington vjerodostojan, bilo bi prihvatljivo zaključiti da se ubojstvo zbilo oko jedanaest i trideset."

Pogledavši Dalgliesha, Benton je zastao, a dalje je nastavila Kate. „Šteta što ne može biti preciznija kad je riječ o vremenu kada je začula dizalo i ugledala svjetlucanje. Ako je između ta dva događaja proteklo više vremena - više od, primjerice, vremena potrebnoga da se odšeta od dizala u prizemlju do kamenja - tada su zacijelo umiješane dvije osobe. Ubojica se nije mogao istodobno spuštati dizalom i svijetliti džepnom svjetiljkom kod kamenja.

Dvoje ljudi, možda i dva različita nauma. Ako je uistinu riječ o sprezi između dvoje ljudi, tada su dvoje očitih sumnjivaca Westhallovi. Još je jedno značajno svjedočanstvo izjava Deana Bostocka o vratima nenavučena zasuna, vratima koja vode prema drvoredu lipa. Na vratima su dvije sigurnosne brave, no Chandler-Powell izričito tvrdi da na ta vrata navlači zasun svake večeri u jedanaest sati, izuzev kada zna da se neki od ukućana još uvijek nalazi vani. Potpuno je siguran da je navukao zasun kao i obično te ga takvog ujutro i našao. Prvo što je učinio ujutro nakon ustajanja u šest i trideset bilo je isključivanje alarmnoga sustava i provjera zapadnoga ulaza koji vodi prema drvoredu lipa."

Umiješao se Benton. „Dean Bostock također je provjerio zasun kada je ustao, u šest ujutro.

Ima li šanse da dobijemo otiske prstiju sa zasuna?" „Ne bih rekla", odgovorila je Kate. „Chandler-Powell otključao je vrata kad su on i Marcus Westhall izašli van pretražiti imanje i obići kameni krug.

Sjećate li se onog komadića rukavice? Taj je ubojica pazio da ne ostavi otiske."

Nadovezao se Dalgliesh. „Pretpostavimo li da su Chandler-Powell i Bostock govorili istinu - a ne mislim da je Bostock lagao - tada je netko iz kuće izvukao zasun na tim vratima nakon jedanaest sati, bilo da bi izašao iz kurije bilo da bi nekoga pustio unutra. Naravno, moguće je oboje. To nas dovodi do Mogworthyja koji je, kako tvrdi, spazio automobil, parkiran u blizini kamenja, neposredno prije ponoći. Gospođicu Gradwyn ubio je netko tko se te noći već nalazio u kuriji - član osoblja ili netko kome je omogućen pristup kući - ili netko izvana. A čak i da je ta osoba imala ključeve, nije mogla ući sve dok zasun na vratima nije bio izvučen. No, ne možemo nastaviti govoriti samo o nekoj osobi. Našeg ubojicu valja imenovati."

Dalglieshev bi tim ubojici uvijek nadjenuo neko ime, budući da je Dalgliesh bio izrazito nesklon uobičajenom nazivlju, i najčešće je Benton bio taj koji bi smišljao imenaj Ovaj je put rekao ovako; „Obično smislimo neko muško ime, gospodine, zašto se ne bismo za promjenu odlučili za žensko? Ili za nekakvo androgino ime koje se može odnositi na oba spola. Ubojica je stigao noću. Kako bi bilo da ga nazovemo Noctis - onaj ili ona koji se pojavljuje noću, iz noći?" „Čini se prikladnim", zaključio je Dalgliesh. „Neka bude Noctis." „Još nam uvijek ostaje problem motiva", rekla je Kate. „Poznato nam je da je Candace Westhall pokušala Chandler-Powella nagovoriti da Rhodi Gradwyn ne dopusti da dođe u kuriju. Ako je Westhallova planirala ubojstvo, zašto bi se onda zamarala odvraćanjem Chandler-Powella od toga da je ovaj primi? Osim, dakako, ako nije riječ o dvostrukom blefu. Nije li moguće i da je ovdje riječ o umorstvu bez predumišljaja, da Noctis nije ušao u tu sobu s ubojstvom na pameti?" „Tome ne govori u prilog upotreba rukavica i naknadno uništenje istih", primijetio je Dalgliesh. „Ali, ako je ubojstvo planirano unaprijed, zašto upravo sada?" zapitao se Benton. „Uz samo još jednu pacijenticu te odsustvo sveg vanjskoga osoblja, krug sumnjivaca svakako se sužava."

Kate postade nestrpljiva. „Moralo je biti upravo sada. Nije se kanila ovamo vraćati. Gradwynova je ubijena jer se nalazila ovdje i jer je bila relativno bespomoćna. Pitanje je samo je li ubojica iskoristio tu za njega

sretnu okolnost ili je možda skovao urotu da bi se pobrinuo da Gradwynova odabere upravo ovoga kirurga. Ne samo to već i da odabere kuriju umjesto kreveta u Londonu, što se na prvi pogled zapravo činilo praktičnijim rješenjem za nju. London je bio njezin grad. Njezin je život bio vezan za London. Zašto ovdje? To nas, pak, dovodi do pitanja zbog čega je njezin takozvani prijatelj Robin Boyton u isto vrijeme rezervirao ovdje smještaj.

Nismo ga još imali prilike ispitati, no sigurno je da postoji niz pitanja na koja mu valja odgovoriti. Kakav je točno bio njihov odnos? A tu je i njegova hitna poruka koju je poslao na njezin mobitel.

Očito se očajnički htio vidjeti s njom. Doimao se istinski pogođenim njezinom smrću, no koliko je od toga bilo odglumljeno? On je rođak Wenthallovlh i čini se da prilično redovito boravi u kućici za posjetitelje.

Mogao je nekako doći do ključeva i dati izraditi kopije prilikom jednog od njegovih prijašnjih posjeta. Ili mu ih je, pak, dala Rhoda Gradwyn. Moguće je da je planirano odnijela ključeve kući prilikom svoga prvog posjeta s namjerom da izradi kopije. Ne znamo ni je li možda ušao u kuriju ranije toga dana i sakrio se u apartmanu na kraju hodnika za pacijente. Otrgnuti komadić lateksa govori nam da Noctis bijaše ondje. Moglo je to biti prije, kao i nakon ubojstva. Tko bi uopće ondje išao gledati?" „Tko god da ju je ubio, sumnjam da će ikome odviše nedostajati", rekao je Benton, „ovdje ili igdje drugdje. Izgleda da je nanijela mnogo štete za svoga života. Arhetipska istraživačka novinarka - dočepaj se ekskluzivne priče, uzmi novac, ne zamaraj se patnjom." „Naš je posao otkriti tko ju je ubio, a ne baviti se moralnim prosudbama", upozorio je Dalgliesh. „Okanite se toga, naredniče." „Ali, ne bavimo li se uvijek moralnim prosudbama, gospodine, čak i onda kada to ne činimo naglas?" branio se Benton. „Nije li važno doznati što je moguće više o žrtvi, i ono dobro i ono loše? Ljudi umiru zbog toga tko su i što su. Ne dokazuje li i to nešto? Smrt djeteta, neke mlade ili nevine osobe doživio bih drugačije." „Nevine?" rekao je Dalgliesh. ,Vi sebe, dakle, smatrate dovoljno samouvjerenim da prosuđujete o tome koje su žrtve zaslužile smrt, a koje nisu? Još niste sudjelovali u istrazi ubojstva nekog djeteta, zar ne?" „Ne, gospodine", odgovorio je Benton pomislivši: To si ionako već znao, nisi me to trebao pitati.

„Kada - i ako - budete sudjelovali, bol kojoj ćete morati svjedočiti suočit će vas s više pitanja, emocionalnih i teoloških, od onoga na koje ćete ionako morati odgovoriti: Tko je to učinio? Moralna povrijeđenost je prirodna. Bez nje jedva da smo ljudi. Za istražitelja, međutim, suočena s mrtvim tijelom djeteta, mlade ili nevine osobe, uhićenje ubojice može se pretvoriti u neku vrstu privatnoga rata, a to je opasno jer može iskriviti prosudbu. Svaka žrtva zaslužuje jednaku angažiranost."

Znam to, gospodine, htjede reći Benton. Nastojat ću da tako i bude. Te su mu se neizgovorene riječi, međutim, učinile pretencioznima, poput reakcije školarca na kritike koje su mu upućene. Nije rekao ništa.

Tišinu je prekinula Kate. „Unatoč svem našem istraživanju, koliko toga uopće znamo na kraju svega? O žrtvi, sumnjivcima, ubojici? Zbog čega je to Rhoda Gradwyn došla ovamo, pitam se." „Da bi se riješila ožiljka", odgovorio je Benton. „Ožiljka koji je nosila trideset četiri godine", nadovezao se Dalgliesh. „Zašto baš sada? Zašto upravo ovdje? Zbog čega je imala potrebe zadržati ga, a zbog čega ga se odjednom riješiti? Kada bismo to saznali, bili bismo bliže tome da nešto saznamo i o toj ženi. Imate potpuno pravo, Bentone, umrla je zbog toga tko je i što je bila."

Oslovio ga je s „Bentone", umjesto s „naredniče", bio je to pomak. Da mi je znati tko si ti, pomislio je. No, u tome je djelomično bila zanimljivost tog posla. Radio je za šefa koji mu je još uvijek bio enigma, a tako će i ostati. „Nije li se jutros sestra Holland ponašala malo neobično?" zapitala se naglas Kate. „Kad ju je nazvala Kim da joj priopći da gospođica Gradwyn nije nazvala i naručila čaj, ne bi li bilo prirodnije da je sestra Holland smjesta provjerila je li sve u redu s njezinom pacijenticom, umjesto da je od Kim zatražila da joj odnese gore čaj? Pitam se nije li se željela pobrinuti za to da ima svjedokinju u trenutku pronalaska trupla. Je li već tada znala da je gospođica Gradwyn mrtva." „Chandler-Powell tvrdi da je sobu sestre Holland napustio u jedan sat po ponoći", rekao je Benton. „Ne bi li bilo sasvim prirodno da je tada otišla obići svoju pacijenticu? Sasvim je moguće da je to i učinila te da je već znala da je Gradwynova mrtva u vrijeme kad je od Kimberley zatražila da joj odnese čaj. Uvijek je preporučljivo uza se imati svjedoka kada pronađete truplo. No, to još uvijek ne znači da ju je i ubila. Kako već rekoh, ne mogu

zamisliti ni Chandler-Powella ni sestru Holland gdje nasmrt dave pacijenticu, osobito ne onu koju su netom operirali."

Kate se doimala spremnom na prepirku, no nije ništa rekla. Bilo je kasno i Dalglieshu je bilo jasno da su sve troje umorni. Valjalo je sada načiniti program za sljedeći dan. On i Kate odvest će se u London da bi vidjeli kakve dokaze mogu prikupiti u kući Rhode Gradwyn u Cityju. Benton i pozornik Warren ostat će u kuriji. Dalgliesh je odgodio razgovor s Robinom Boytonom, nadajući se da će se, do sutra, smiriti i biti spreman surađivati. Za Bentona i pozornika Warrena prioritet je ispitati Boytona, po mogućnosti ući u trag automobilu koji je očevidac vidio parkiranoga blizu cheverellskog kamenja, stupiti u vezu s članovima ekipe za očevid koji bi prema predviđanjima svoj dio posla trebali obaviti do podneva te održavati policijski nadzor u kuriji i pobrinuti se da se zaštitari koje je angažirao Chandler-Powell drže podalje od poprišta. Očekivalo se da izvješće dr. Glenister o obdukciji bude gotovo do podneva i Benton će nazvati Dalgliesha čim ga dobije. Mimo tih zaduženja, naravno, samoinicijativno će odlučiti i o tome treba li neke od sumnjivaca iznova ispitati.

Bila je gotovo ponoć kad je Benton odnio tri vinske čaše u kuhinju na pranje te su se on i Kate zaputili natrag u Wisteria House kroz kišom ispranu tamu slatkastoga vonja.

KNJIGA TREĆA

16. — 18. prosinca London, Dorset, Midlands, Dorset

1.

Dalgliesh i Kate napustili su Stoke Cheverell prije šest ujutro.

Namjeravali su rano započeti dan, dijelom zbog toga što je Dalgliesh zazirao od zaglavljivanja u gustome jutarnjem prometu, ali i zato što se morao zadržati u Londonu. Bilo je dokumenata na kojima je radio, a koje je valjalo predati u Scotland Yard; nacrt izvješća koje je trebao prokomentirati i jedna obavijest koju je morao ostaviti na stolu svoje tajnice. Obavivši sve to, on i Kate vozili su se u tišini gotovo praznim ulicama.

Za Dalgliesha, kao uostalom i za mnoge druge ljude, ranojutarnji nedjeljni sati u Cityju bijahu posebno privlačni. Tijekom pet radnih dana u tjednu zrak podrhtava tolikom energijom da bi netko mogao pomisliti da se golemo bogatstvo Cityja generira fizički, uz znoj i iscrpljenost, u nekakvoj podzemnoj strojarnici. Petkom poslijepodne zamašnjaci se polako prestaju vrtjeti i promatrati pregaoce iz Cityja gdje na tisuće hrle preko mostova na Temzi prema željezničkim terminalima znači svjedočiti masovnom egzodusu, ne toliko voljnom koliko izazvanom pokoravanjem nekoj vjekovima staroj prinudi. U rano nedjeljno jutro City, još daleko od doba pripreme za dublji počinak, u tišini iščekuje pohod vojske ljudi nalik duhovima, koju zvona pozivaju na štovanje starih božanstava u njihovim pažljivo održavanim hramovima te na hodanje mirnim, poznatim ulicama. Tada se čini da i sama Temza teče sporije.

Dalgliesh i Kate su pronašli slobodno parkirno mjesto stotinjak metara od Aleje Absolution i Dalgliesh je, bacivši još jednom pogled na kartu, iz automobila uzeo svoju torbu s forenzičkim priborom te su krenuli prema istoku. Uski ulaz popločen kamenom ispod kamenoga luka, neobično bogato ukrašenoga za tako uzak prolaz, bilo je lako promašiti. Popločeno dvorište, osvijetljeno dvjema svjetiljkama postavljenima na zid, koje donekle rasvjetljavahu sumornu, dikensovsku tamu, bilo je neveliko, a u njegovu se

središtu nalazilo postolje povrh kojega se uzdizao zubom vremena nagrizen kip, koji je nekoć vjerojatno imao neko religijsko značenje, no sada je to bila tek bezoblična kamena masa. Broj osam nalazio se na Istočnoj strani, u vrata bijahu obojana zelenom bojom, toliko tamnom da djelovahu gotovo crnima, s alkom u obliku sove. Pokraj ulaza broj osam nalazila se trgovina starim grafikama, ispred koje se nalazilo drveno postolje, koje je sada bilo prazno.

Susjedna je zgrada očigledno bila agencija za zapošljavanje, ali nije bilo nikakvih naznaka o profilu radnika koje je agencija željela privući. Na ostalim su vratima bile obješene male ulaštene pločice s nepoznatim imenima. Vladala je potpuna tišina.

Na ulaznim su se vratima nalazile dvije sigurnosne brave; međutim, odabir odgovarajućih ključeva iz svežnja gospođice Gradwyn nije predstavljao nikakav problem i vrata su otvorili bez poteškoća. Dalgliesh je ispružio ruku i napipao prekidač za svjetlo. Ušli su u malenu prostoriju obloženu oplatom od hrastovine, čiji strop bijaše ukrašen štukaturama s upisanom godinom - 1684. S križnoga prozora u stražnjem dijelu pružao se pogled na nenatkriveno dvorište u kojem je bilo prostora za tek nešto više od ogoljela stabla u golemom keramičkom loncu. S desne strane nalazio se red vješalica za kapute, a ispod njih polica za cipele, dok se slijeva nalazio pravokutni stol od hrastovine. Na njemu bijahu četiri kuverte - zacijelo računi ili katalozi, za koje je Dalgliesh zaključio da su vjerojatno stigli prije nego što je gospođica Gradwyn tog četvrtka bila otišla u kuriju i za koje je zacijelo procijenila da komotno mogu pričekati njezin povratak. Jedina slika ondje bijaše ulje na platnu koje je visjelo iznad kamina i prikazivalo muškarca iz sedamnaestog stoljeća, duguljasta, osjećajna lica, za koju je Dalgliesh isprva pomislio da je riječ o čuvenom autoportretu Johna Donnea.

Uključio je neonsku svjetiljku postavljenu tako da osvjetljava portret i načas ga promotrio u tišini. Viseći tako sam u prostoriji kroz koju se učestalo prolazilo, poprimio je moć kakve ikone, možda kakvoga kućnog duha koji sve motri. Ugasivši potom svjetlo, Dalgliesh se zapitao je li ga tako doživljavala i Rhoda Gradwyn.

Drvene stube bez saga vodile su na prvi kat. Ondje se u prednjem dijelu nalazila kuhinja s malom blagovaonicom straga. Kuhinja je bila iznimno dobro uređena i opremljena; bila je to prostorija žene koja se razumjela u kuhanje, iako ni kuhinja ni blagovaonica ne odavahu znakove nedavna

korištenja. Uspeli su se stubama na drugi kat. Ondje je bila spavaća soba za goste s dva jednostruka kreveta, čvrsto zategnutih identičnih prekrivača.

Nalazila se ondje i kupaonica s tuš-kabinom i WC-om s pogledom na dvorište. Ni ondje nije bilo nikakvih tragova nedavne upotrebe. Soba iznad bila je gotovo preslika sobe na katu ispod, no tu je spavaću sobu, sa samo jednim jednostrukim krevetom, očito koristila gospođica Gradwyn. Na stoliću pokraj kreveta nalazila se moderna podesiva svjetiljka, starinski putni sat, čije je otkucavanje zvučalo neprirodno glasno sred tišine, te tri knjige; biografija Samuela Pepysa Clare Tomlin, svezak pjesama Charlesa Causleya i zbirka modernih kratkih priča. Na polici u kupaonici bilo je tek neznatno malo posudica i bočica i Kate se, znatiželjno ispruživši ruku, ipak suzdržala.

Ni Dalgliesh ni ona nisu ulazili u privatni svijet žrtve bez svijesti o tome da je njihovo prisustvo, premda nužno, jedan vid povrede privatnosti. Kate je, znao je Dalgliesh, uvijek pravila razliku između predmeta koje je trebalo pregledati i odnijeti, i prirodne znatiželje prema jednome životu, životu osobe koja je zauvijek ubuduće pošteđena mogućnosti da je drugi ljudi povrijede ili posrame. Rekla je tek: „Ne čini se kao da se trudila zamaskirati ožiljak."

Naposljetku su se uspeli na najgornji kat te ušli u prostoriju koja se protezala duž cijele kuće, čiji su prozori bili okrenuti i prema istoku i prema zapadu, nudeći tako pogled na panoramu Cityja. Jedino je ondje Dalgliesh osjetio mentalnu povezanost s vlasnicom. U toj je sobi ona boravila, radila, odmarala se, gledala televiziju, slušala glazbu, ne trebajući nikoga i ništa što se nalazilo izvan ta četiri zida. Jedan je od njih bio gotovo u potpunosti prekriven elegantno izrezbarenom vitrinom za knjige s podesivim policama.

Stol od mahagonija nalazio se slijeva u odnosu na vitrinu i djelovao je edvardijanski. Bio je više praktične negoli dekorativne namjene, s ladicama na obje strane. One zdesna bijahu zaključane. Iznad stola nalazila se polica sa stalkom za registratore. Na suprotnoj strani sobe bio je udoban kauč s jastucima, naslonjač s malenim tabureom okrenut prema televizoru, a s desne strane crnoga viktorijanskog kamina, naslonjač s visokim naslonom.

Stereooprema bijaše moderna, no neupadljiva. S lijeve strane prozora nalazio se maleni hladnjak, a na njemu pladanj s električnim aparatom za filtar-kavu, mlincem za kavu i jednom šalicom. Ovdje je, zahvaljujući slavini za vodu koja se nalazila u kupaonici na katu niže, Rhoda sebi mogla napraviti napitak bez silaženja tri kata niže do kuhinje. Živjeti u toj kući nije bilo jednostavno,

međutim, bila je to kuća na kakvu bi se i Dalgliesh mogao lako naviknuti. On i Kate motali su se uokolo ništa ne govoreći. Dalgliesh je zapazio da istočni prozor vodi na maleni balkon od kovana željeza, sa stubama koje vode na krov. Otvorio je prozor pripustivši unutra hladnu jutarnju svježinu te se popeo gore. Kate nije pošla za njim.

Njegov je stan, visoko iznad Temze, u četvrti Queenhite, bio udaljen nekoliko minuta hoda pa je svrnuo pogled prema rijeci. Čak i da je imao vremena ili morao do njega otići, znao je da Emmu ne bi zatekao ondje. Iako je imala ključ njegova stana, nikada nije ondje dolazila dok je boravila u Londonu ako i on ne bi bio tamo. Bio je to, znao je, dio njezina prešutna i brižljiva distanciranja od njegova posla, želje, koja je graničila s opsesijom, za poštivanjem njegove privatnosti, koju je dobro razumjela. Ljubavnik nije nikakva akvizicija ni trofej koje valja posjedovati. Uvijek je bib nekih dijelova osobnosti koji bi ostali nepovrijeđeni. Kad su se zaljubili, ponekad bi zaspala u njegovu naručju, a on bi se u sitne noćne sate promeškoljio želeći je dohvatiti - no nje više ne bi bilo ondje. Njezin bi joj ranojutarnji čaj nosio u sohu za goste. To se sada sve rjeđe događalo. Isprva ga je takvo odvajanje zabrinjavalo. Ustručavajući se upitati je o tome, dijelom zbog toga što se pribojavao da unaprijed zna odgovor, izveo je svoje zaključke. Zbog toga što nije otvoreno govorio o naravi svoga posla, vjerojatno to ni ne želeći, ona je morala razlučiti Dalgliesha ljubavnika od Dalgliesha istražitelja. O njezinu poslu na Cambridgeu mogli su razgovarati, a često su to i činili, ponekad se radosno prepirući, jer im je strast prema književnosti bila zajednička. Njegov posao nije nudio nikakvoga zajedničkog temelja. Emma nije bila budalasta, ni preosjetljiva; shvaćala je važnost njegova posla, međutim, on je znao da se on ispriječio između njih poput neistraženoga i opasnoga miniranog šipražja. Na krovu se zadržao manje od minute. S tog je uzvišenog i skrovitog mjesta Rhoda Gradwyn zacijelo običavala promatrati svitanje kako dodiru je šiljke i tornjeve Cityja i boji ih svjetlošću. Potom se, spustivši se niz stube, pridružio Kate. „Bit će najbolje da počnemo sa spisima", rekao je.

Sjeli su jedno do drugoga za stol. Svi registratori bili su uredno označeni.

Onaj na kojem je pisalo Sanctuary Court sadržavao je Gradwyničin primjerak kompliciranoga najamnog ugovora - s tada, kako je vidio, još šezdeset sedam preostalih nepodmirenih godina - korespondenciju s njezinim odvjetnikom,

pojedinosti i predračune vezane za renoviranje i održavanje. Njezin agent i odvjetnik su imali zaseban registrator. U jednom, naslovljenom Financije, nalazili su se, pak, njezini bankovni izvodi te redovita izvješća njezina osobnog bankara o stanju njezinih ulaganja. Pregledavajući ih, Dalgliesh se iznenadio koliko je u tome bila uspješna. Bila je teška gotovo dva milijuna funti; njezin je portfelj, bilo je očito, balansirao između dionica i državnih vrijednosmca. „Očekivala bih da ćemo ova izvješća pronaći u jednoj od zaključanih ladica", rekla je Kate. „Čini se da je nije brinulo što bi kakav uljez mogao otkriti koliko je teška, vjerojatno stoga što je kuću smatrala sigurnom. Ili jednostavno nije odviše marila. Nije živjela poput bogatašice." „Nadajmo se da ćemo saznati tko će se okoristiti ovim obiljem kad se ovdje pojavi Newton Macklefield s oporukom."

Pažnju su usmjerili prema nizu registratora, među kojima su se nalazile kopije svih njezinih članaka iz raznih tiskovina i časopisa. Svaki je registrator, označen godinama koje obuhvaća, sadržavao članke poredane po datumima, od kojih su neki bili u plastičnim koricama. Svatko je uzeo po jedan registrator i dali su se na posao, „Zabilježi sve što je napisala u vezi sa Cheverellskom kurijom ili s bilo kojom osobom u njoj, ma kako neizravno to bilo", rekao je Dalgliesh.

Radili su u tišini gotovo sat vremena, da bi potom Kate gurnula snop novinskih izrezaka preko stola. „Ovo je zanimljivo, gospodine", rekla je. „Riječ je o dugačkom članku o plagiranju književnih djela u časopisu Paternoster Review, objavljenom u proljeće 2002. Čini se da je izazvao pozornost. Uz njega su prikvačeni brojni novinski izresci, uključujući jedno izvješće o istrazi i drugo o pogrebu, s fotografijom." Dodala ih je preko stola. „Jedna od osoba pokraj groba vrlo je nalik gospođici Westhall."

Dalgliesh je dohvatio povećalo iz svoje torbe s forenzičkim priborom i proučio fotografiju. Žena na njoj bila je gologlava i stajala je podalje od skupine ožalošćenih. Vidjela joj se jedino glava, a lice je bilo djelomice zaklonjeno, no Dalgliesh je, promotrivši sliku na minutu, bez većih poteškoća identificirao osobu na njoj. Dodavši povećalo Kate, reče: „Da, to je Candace Westhall."

Dalgliesh je svoju pozornost usmjerio na novinski članak. Čitao je brzo i

bilo je lako shvatiti suštinu. Članak je bio inteligentan, dobro napisan i temeljito istražen, tako da ga je pročitao s istinskim zanimanjem i rastućim poštovanjem. U njemu je bilo riječi o slučajevima književnih plagijata, nekima iz davne prošlosti, drugima novijega datuma; neki od njih bijahu općepoznati, mnogi od njih njemu dotad nepoznati. Rhoda Gradwyn zanimala se za, naizgled nenamjerno, kopiranje fraza i zamisli te povremene neobične podudarnosti u književnim djelima prilikom kojih neka značajna zamisao istodobno zaokupi dva uma, kao da je upravo tada nastupilo njezino vrijeme te je istraživala delikatne načine na koje su najbolji pisci utjecali na kasnije generacije, kao što su to učinili Bach i Beethoven u glazbi, a vodeći svjetski slikari na one koji su se pojavili nakon njih. Međutim, najvažniji noviji slučaj o kojem je pisala bio je očit primjer napadna plagiranja, za koji je Gradwynova tvrdila da ga je otkrila slučajno. Slučaj je fascinirao zato što je, činilo se u prvi mah, potkradanje drugih pisaca jednoj mladoj, nadarenoj spisateljici kojoj očito nije nedostajalo originalnosti, bilo nepotrebno.

Annabel Skelton, mlada spisateljica romana, još uvijek studentica, napisala je svoj prvi roman, naveliko hvaljen i uvršten među djela u užem izboru za vodeću britansku književnu nagradu, a u kojem su neke fraze, ulomci dijaloga i dojmljivih opisa od riječi do riječi preuzeti iz jednog romana objavljenog 1927., koji je napisala neka davno zaboravljena spisateljica za koju Dalgliesh nije nikada prije čuo. Slučaj je bio nepobitan, dobrim dijelom i zbog Gradwyničina stila pisanja i nepristranosti članka.

Pojavio se u vrijeme kad su tabloidi oskudijevali novostima, a novinari bili zaslužni za najveći dio afera. Bilo je zahtjevu do roman Annabel Skelton bude skinut s popisa za nagradu, To je dovelo do tragedije: tri dana nakon objavljivanja članka ta se djevojka ubila. Ako je Candace Westhall bila bliska s mladom pokojnicom - ljubavnica, prijateljica, učiteljica, obožavateljica - za neke je ljude to dovoljno jak motiv da počine ubojstvo.

U tom je trenutku zazvonio telefon. Na liniji je bio Benton, i Dalgliesh je prebacio svoj mobitel na zvučnik tako da ga i Kate može čuti. Silno se trudeći da obuzda uzbuđenje, Benton je rekao: „Ušli smo u trag automobilu, gospodine. Riječ je o Fordu Focusu, registracije W341 UDG." „Brzo ste to obavili, naredniče. Čestitam." „Bojim se da je pohvala nezaslužena, gospodine. Jednostavno nam se posrećilo. Unuk Shepherdovih stigao je kasno noću u petak da bi s njima

proveo vikend. Jučer je cijeli dan bio odsutan, jer je bio u posjetu djevojci tako da smo s njim razgovarali tek jutros. Nekoliko se kilometara vozio motociklom iza tog automobila i vidio je da silazi s ceste i parkira blizu kamenja. Bilo je to oko jedanaest i trideset pet u petak navečer. U automobilu je bila samo jedna osoba, vozač, koji je ugasio svjetla nakon što je parkirao. Pitao sam ga kako to da je zapazio registracijski broj, a on je rekao da je to zbog toga što je 341 briljantan broj." „Drago mi je da se za to zainteresirao. Briljantan u kojem smislu? Je li obrazložio svoju fascinaciju?" „Riječ je o matematičkom terminu, gospodine: 341 opisan je kao briljantan jer ima dva prosta faktora, brojeve 11 i 31. Kada ih pomnožite, dobijete 341. Brojevi s dva prosta faktora jednake dužine poznati su kao briljantni brojevi i koriste se u kriptografiji. To je navodno i zbroj kvadrata djelitelja broja 16, međutim, čini mi se da su se njega više dojmila ta dva primarna faktora. Slova UDG lako je upamtio. Za njega je to kratica za U Done Good 16 - što se čini prikladnim, gospodine." „Ne marim odviše za matematiku, no moramo se nadati da ima pravo", rekao je Dalgliesh. Vjerujem da ćemo naći nekoga tko će to moći potvrditi." „Mislim da nema potrebe, gospodine. Upravo je na Oxfordu diplomirao matematiku s najboljim ocjenama. Izjavio je da se redovito u mislima poigrava s registracijskim brojevima, svaki put kada zaglavi iza nekog automobila." „A što je s vlasnikom vozila?" „U prvi mah je iznenađujuće. Riječ je o svećeniku. Velečasnom Michaelu Curtisu. Živi u Droughton Crossu, u župnom stanu crkve sv. Ivana, Balaclava Gardens br. 2. To je u predgrađu Droughtona."

Do tog je Industrijskoga grada u grofoviji Midlands moguće doći za nešto više od dva sata autocestom. „Hvala vam, naredniče", rekao je Dalgliesh. „Otići ćemo u Droughton Cross čim ovdje sve obavimo. Vozač možda nema nikakve veze s ubojstvom, ali moramo utvrditi zbog čega je taj automobil bio parkiran pokraj kamenja i je li vozač štogod vidio. Ima li još nešto, naredniče?" „Ekipa za očevid nešto je pronašla prije nego što je otišla. Više je čudno nego važno, rekao bih. Riječ je o svežnju od osam starih razglednica, sve s

prizorima iz inozemstva i sve iz 1993. godine. Netko ih je razrezao napola; adresa na desnoj strani nedostaje tako da ne znamo tko ih je primio, ali napisane su tako da se čini da su bile upućene djetetu. Bile su čvrsto umotane u papir srebrne boje i stavljene u plastičnu vrećicu koja je bila zakopana pokraj jednog od cheverellskih kamenih blokova. Službenik ekipe za očevid koji ima dobro oko zapazio je tragove čeprkanja po travi, premda starijeg datuma. Teško je reći kakve bi to veze moglo imati sa smrću gospođice Gradwyn. Poznato nam je da je netko obilazio kamenje te noći koristeći se svjetiljkom, međutim, ako je ta osoba, ili više njih, bila u potrazi za razglednicama, nije ih pronašla." „Jeste li upitali ikoga o tome kome bi mogle pripadati?" „Jesmo, gospodine. Čini se da su pripadale Sharon Bateman te sam je zamolio da svrati do Stare policijske kućice. Priznala je da su njezine, rekavši da joj ih je slao njezin otac nakon što je otišao od kuće. Čudna je to djevojka, gospodine. Kad sam izvadio razglednice, toliko je problijedjela da smo pozornik Warren i ja pomislili da će se onesvijestiti. Rekao sam joj da sjedne, no čini mi se da je zapravo bila bijesna, gospodine. Vidio sam da ih želi ugrabiti sa stola, ali joj je nekako pošlo za rukom obuzdati se. Potom je bila savršeno smirena. Rekla je da su razglednice nešto najvrednije što posjeduje te da ih je zakopala blizu tog kamena odmah po svome dolasku u kuriju zato što je to osobito mjesto i zato što će razglednice ondje biti na sigurnom. Na trenutak sam se zabrinuo za nju, gospodine, pa sam joj rekao da ih moram pokazati vama, ali da ćemo na njih jako paziti te da ne vidim razloga zašto joj ih ne bismo mogli vratiti. Nisam siguran jesam li dobro postupio, gospodine. Možda bi bilo bolje da sam pričekao dok se ne vratite i pustio inspektoricu Miskin da s njom porazgovara." „Moguće", rekao je Dalgliesh, „no ne bih se time zamarao ako ste sigurni da je sada smirenija. Pažljivo je nadzirite. Raspravit ćemo o tome večeras. Je li stiglo izvješće dr. Glenister o obdukciji?" „Ne još, gospodine. Nazvala je rekavši da bismo ga trebali dobiti do večeri, osim ako joj ne bude potrebno toksikološko izvješće." „Teško da nas to izvješće može iznenaditi. Je li to sve, naredniče?" „Jest, gospodine. Mislim da nemam više o čemu Izvijestiti. Razgovarat ću s Robinom Boytonom za pola sata." „U redu. Saznajte, ako možete, očekuje li išta od oporuke gospođice

Gradwyn. Danas imate sadržajan dan. Čestitam. Ima zanimljivosti i ovdje, no o tome ćemo raspraviti kasnije. Javit ću vam se iz Droughton Crossa."

Telefonski razgovor je okončan. „Jadna djevojka", reče Kate. „Govori li istinu, jasno mi je zbog čega su joj razglednice toliko važne. Ali čemu izrezati adresu? I čemu se zamarati time da ih sakrije? Zacijelo nemaju vrijednosti ni za koga drugog, a ako je ona bila ta koja je u petak noću pošla prema kamenju da bi provjerila jesu li ondje, ili ih ponovno uzela, možda da ih negdje premjesti, zbog čega je to baš morala učiniti i zašto baš kasno noću?

No, Benton je rekao da je zavežljaj bio nerazmotan. Izgleda, gospodine, da razglednice nemaju nikakve veze s ubojstvom."

Događaji su se ubrzano nizali. Prije nego što joj je Dalgliesh dospio odgovoriti, oglasilo se zvonce na ulazu. „To je sigurno gospodin Macklefield", rekla je Kate te sišla dolje da ga pusti unutra.

Začula se lupa stopala na drvenim stubama, no ne i glasovi. Newton Macklefield prvi je ušao u prostoriju, ne pokazujući nikakve znatiželje prema njoj, i ispružio ruku u znak pozdrava, pritom se ne osmjehnuvši. „Nadam se da vam nije nezgodno što sam uranio", rekao je. „Promet nije gust nedjeljom ujutro."

Bio je mlađi nego što se to Dalglieshu učinilo prema njegovu glasu preko telefona, vjerojatno tek u ranim četrdesetima, i izgledao je pristalo na konvencionalan način - visok, svjetlokos i njegovane kože. Krasila ga je samouvjerenost koju je pružao uspjeh u metropoli, samouvjerenost koja je uvelike odudarala od njegovih samtenih hlača, raskopčane karirane košulje te prilično iznošena sakoa od tvida. Takva je odjeća, prikladna za vikend u prirodi, djelovala lažno skromno. Lice mu je bilo pravilno, usta lijepo oblikovana i čvrsta, oči oprezne, lice, zaključio je Dalgliesh, izvježbano tako da otkriva samo prikladne emocije. Prikladna je emocija u tom trenutku bila ona koja je odražavala žaljenje i šok, izražena s ozbiljnošću, no ne i s emocijama te s, barem je to Dalgliesh tako čuo, dozom nezadovoljstva.

Istaknuta odvjetnička tvrtka iz Cityja nije računala na gubitak klijentice na tako neslavan način.

Macklefield je odbio stolicu koju je Kate izvukla ispod stola ne pogledavši je, ali ju je iskoristio da bi na nj odložio aktovku. „Donio sam primjerak oporuke", rekao je otvorivši je. „Sumnjam da u njezinim odredbama ima ičega što bi pomoglo vašoj istrazi, ali je, naravno, red da je

dobijete."

"Vjerujem da se moj« kolegica već predstavila", rekao je Dalgliesh. „Inspektorica Kate Miskin." „Da, sreli smo se na ulazu."

Rukovao se s Kate toliko brzo da su im se prsti jedva dotakli. Nitko od njih nije sjeo. „Smrt gospođice Gradwyn ražalostit će i užasnuti sve partnere u tvrtki", rekao je Macklefield. „Kako sam objasnio prilikom prijašnjeg razgovora, poznavao sam je kao klijenticu, ne i kao prijateljicu, no bila je vrlo cijenjena i mnogima će nedostajati. Njezina banka i moja tvrtka zajednički su izvršitelji oporuke, tako da ćemo preuzeti odgovornost za organiziranje pogreba, kada dode vrijeme." „Mislim da će njezina majka, sada gospođa Brown, zbog toga odahnuti", rekao je Dalgliesh. ,Već sam razgovarao s njom. Doimala se kao da se čim prije, što je moguće više, želi ograditi od posljedica smrti svoje kćeri, uključujući istragu. Čini se da nisu bile bliske i moguće je da ima nekih obiteljskih pitanja koja ne želi otkriti, čak o njima niti razmišljati." „Pa, njezina je kći vrlo uspješno razotkrivala tuđe tajne", rekao je Macklefield. „Ipak, vjerojatno vam više odgovara da se obitelj ne miješa, nego da ste suočeni s majkom željnom publiciteta koja bi na sav glas oplakivala kćer, istodobno iz tragedije nastojeći izvući što veću korist te inzistirala na izvješćima napredovanju istrage. Vjerojatno ću ja imati više problema s njom nego vi. Kako god bilo, bez obzira na narav njezina odnosa s kćeri, ona će naslijediti novac, iznos koji će je vjerojatno iznenaditi.

Svakako ste već vidjeli bankovna izvješća i portfelj." „Zar će sve to naslijediti majka?" upitao je Dalgliesh. „Hoće, sve osim dvadeset tisuća funti. Tu će svotu naslijediti Robin Boyton, čiji mi je odnos s pokojnicom nejasan. Sjećam se kad je gospođica Gradwyn došla raspravljati sa mnom o oporuci. Iskazala je rijetku nezainteresiranost za dijeljenje svoga kapitala. Ljudi obično spomenu kakvu donaciju, sjete se svoga negdašnjeg fakulteta ili škole. Ništa od toga. Činilo se kao da i nakon svoje smrti želi da njezin privatni život ostane nepoznat.

Nazvat ću gospođu Brown u ponedjeljak i dogovoriti sastanak. Svakako smo spremni pomoći kako god možemo. Nesumnjivo ćete ostati s nama u kontaktu, ali čini mi se da vam nemam više što drugo reći. Je li vaša istraga

napredovala?" „Jest, onoliko koliko je to bilo moguće u svega jednome danu nakon njezine smrti", odgovorio je Dalgliesh. „Znat ću datum saslušanja u utorak. U ovoj će fazi istrage po svoj prilici biti odgođen." „Vjerojatno ćemo poslati nekoga. Riječ je o formalnosti, no bolje je da netko bude prisutan ako bude publiciteta, a nedvojbeno će ga biti nakon što vijest bude objavljena."

Uzevši oporuku, Dalgliesh se zahvalio. Bilo je očito da Macklefield želi čim prije otići. Zatvorivši aktovku, rekao je: „Ispričavam se, no sada bih pošao ako me više ne trebate. Obećao sam supruzi da ću se vratiti do ručka.

Moj sin je doveo školske prijatelje da s nama provedu vikend. Kuću prepunu razuzdanih polaznika Etona, uz četiri psa, itekako valja nadzirati."

Rukovao se s Dalglieshem i pošao za Kate niza stube. Vrativši se, komentirala je: „Naravno, da mu sin pohađa kakvu manje elitnu školu, ne bi ga ni spomenuo", a potom zažalila zbog takvog komentara. Dalgliesh je na Macklefieldovu primjedbu reagirao kiselim, pomalo prezrivim osmijehom, međutim, to ga nenadano otkrivanje jedne neprivlačne karakterne crte nije zasmetalo. Bentona bi takvo što uveselilo, ne i rasrdilo.

Dohvativši svežanj ključeva, Dalgliesh je rekao: „Bacimo se sada na ladice. No, prije toga bih popio kavu. Vjerojatno smo je trebali ponuditi Macklefieldu, ali nisam želio produljiti njegov posjet. Gospođa Brown je rekla da možemo uzeti iz kuće što god nam treba, tako da nam neće zamjeriti poslužimo li se kavom i mlijekom. Naime, ako u hladnjaku uopće ima mlijeka."

Nije ga bilo. „To ne iznenađuje, gospodine", rekla je Kate. „Hladnjak je prazan. Mlijeku bi, čak i neotvorenom, istekao rok trajanja do vremena kad se Gradwynova trebala vratiti."

Uzela je aparat za kavu i odnijela ga na kat ispod, da bi u njega ulila vodu. Vrativši se s čašom za držanje četkice za zube koju je isprala da bi je upotrijebila kao dodatnu šalicu, na trenutak je osjetila nemir, kao da je taj neznatni čin, koji bi se teško mogao nazvati narušavanjem privatnosti gospođice Gradwyn, predstavljao nešto nedolično. Rhoda Gradwyn je bila izbirljiva kad je riječ o kavi, a na poslužavniku se pokraj mlinca za kavu nalazila i konzerva graha. Još uvijek opterećena iracionalnom krivnjom jer

uzimaju od pokojne osobe, Kate je uključila mlinac. Bio je nevjerojatno bučan i ta se buka doimala beskonačnom. Kasnije, kada je kava bila gotova, napunila je dvije šalice i odnijela ih do stola. Čekajući da se kava ohladi, Dalgliesh je rekao: „Ima li još nečega zanimljivog, vjerojatno ćemo to pronaći ovdje", otključavši pritom ladicu.

Unutra nije bilo ničega osim jedne kartonske mape bež boje, čiji je unutarnji pretinac bio natrpan papirima. Zaboravivši na tren kavu, odgurnuli su šalice u stranu i Kate je privukla svoju stolicu, smjestivši se pokraj Dalgliesha. Papiri su se gotovo u potpunosti sastojali od izrezaka iz novina, a pri vrhu bijaše jedan članak iz nedjeljnih novina, iz veljače 1995. Naslov je bio izravan: Ubijena jer je bila odviše ljepa. Ispod njega je, preko pola stranice, bila fotografija djevojčice. Djelovala je poput školske fotografije.

Svijetla kosa bila je pažljivo začešljana u stranu i pričvršćenu vrpcom, bijelu pamučnu bluzu, koja je izgledala besprijekorno čisto, bila je rastvorena ispod vrata, a nosila ju je u kombinaciji s tamnoplavom tunikom. To je dijete uistinu bilo lijepo, čak je i uz jednostavnu pozu i ne osobito vješto osvjetljenje, ta sumorna fotografija uspjela prenijeti ponešto od iskrene samouvjerenosti, otvorenosti prema životu i djetinje ranjivosti. Dok je zurila u taj prizor, Kate se učinilo da se on rastapa pretvarajući se u nejasnu mrlju, a potom je iznova izoštrila pogled.

Ispod fotografije se izvjestiteljica, izbjegavši najgora pretjerivanja i bezobzirnost, zadovoljila time da dopusti priči da govori sama za sebe.

Danas je, pri Kraljevskome sudu, Shirley Beale, stara dvanaest godina i osam mjeseci, priznala krivicu za ubojstvo svoje devetogodišnje sestre, Lucy.

Udavila je Lucy svojom školskom kravatom, izudaravši potom mrsko joj lice do neprepoznatljivosti. Jedino što je izjavila, prilikom uhićenja, a i kasnije, jest to da je zločin počinila zbog toga što je Lucy bila odviše lijepa. Bealeova će biti smještena u odgojnu ustanovu zatvorenog tipa sve dok ne navrši sedamnaest godina, kad će moći biti premještena u ustanovu za maloljetne prijestupnike. Silford Green, mirna četvrt u predgrađu istočnog Londona, postao je poprištem strave. Puno izvješće na stranici 12 - „Što djecu nagoni na ubojstvo?".

Dalgliesh je preokrenuo izrezak. Ispod njega, pričvršćena za običan list papira, nalazila se fotografija. Ista uniforma, ista bijela bluza, samo ovaj put sa školskom kravatom, lica okrenuta prema aparatu, izraza kakav je i Kate

pamtila sa svojih školskih fotografija, ogorčena, donekle nervozna, gdje nevoljko, ali i rezignirano nazoči nekoj vrsti maloga godišnjeg obreda zrelosti. Bilo je to na neki neobičan način, lice odrasle osobe, lice koje su poznavali.

Dalgliesh je iznova prinio svoje povećalo, proučio fotografiju, dodavši potom povećalo Kate. Sva su karakteristična obilježja bila ondje, visoko čelo, pomalo ispupčene oči, mala pravilna usta pune gornje usne, neugledno lice koje sada više nije bilo moguće doživjeti nedužnim ili djetinjim. Oči koje su zurile u objektiv bile su bezizražajne poput točkica od kojih se sastoji fotografija, donja usnica činila se punijom sada, u odrasloj dobi, premda je i ovdje sugerirala jednaku postojanu mrzovolju. Dok je Kate zurila u fotografiju, u njezinu se umu preko nje pojavila sasvim drugačija slika: lice djeteta smrskano do krvi i slomljenih kostiju, svijetla kosa umrljana krvlju.

Tim se slučajem Metropolska policija nije bavila, a budući da je okrivljenica priznala zločin, nije bilo ni suđenja; međutim, to je ubojstvo uzburkalo stara sjećanja, kako njezina tako i, vjerovala je, Dalgliesheva. „Sharon Bateman", prozborio je Dalgliesh. „Pitam se kako li se Gradwynova dokopala ovoga. Začuđuje da su uspjeli to objaviti. Zacijelo su ukinuli ograničenja."

Nije to bilo jedino čega se Rhoda uspjela dokopati. Svoje je istraživanje očito započela nakon prvog posjeta kuriji i provela ga je temeljito. Prvi je izrezak bio popraćen drugima. Bivši su susjedi bili pričljivi, kako u izražavanju užasnutosti, tako i u podastiranju informacija o obitelji. Naišli su na fotografije« male kuće u nizu u kojoj su djevojčice živjele sa svojom majkom i bakom. U vrijeme ubojstva roditelji su bili razvedeni; njihov je otac napustio obitelj dvije godine prije. Susjedi koji su tada još uvijek živjeli u istoj ulici rekli su da je taj brak bio buran, no budući da s djevojčicama nije bilo nikakvih nevolja, nisu ih obilazili ni policija, ni socijalni radnici, ni itko sličan. Lucy je nedvojbeno bila ljepša od dviju djevojčica, ali se činilo da se njih dvije dobro slažu. Shirley je bila ona šutljivija, pomalo natmurena, ne osobito srdačno dijete. Prema njihovim sjećanjima, nesumnjivo obilježenima jezovitošću događaja, zapravo je ona bila čudakinja. Navodili su da su običavali čuti prepirke, vikanje i povremene udarce prije nego što su se roditelji razišli, no uvijek se činilo da o djeci skrbe na valjan način. Za to je

najzaslužnija bila baka. Nakon očeva odlaska, brojni su podstanari boravili ondje - neki su nesumnjivo bili majčini ljubavnici, premda se o tome govorilo diskretno - a bilo je i nekoliko studenata koji su tražili jeftin smještaj, no nijedan se nije zadržao dulje vrijeme.

Rhoda Gradwyn se nekako domogla izvješća o obdukciji. Smrt je nastupila uslijed davljenja, a ozljede nanesene licu, kojima su uništene oči i slomljen nos, nastale su nakon smrti. Gradwynova je ušla u trag i jednom od policijskih službenika koji se bavio tim slučajem i s njim razgovarala. Nije bilo ničega tajnovitog. Smrt je nastupila oko tri i trideset jednoga subotnjega popodneva kad je baka, tada u dobi od šezdeset devet godina, bila otišla u društveni dom igrati bingo. Nije bilo neuobičajeno da djevojčice ostanu same kod kuće. Ubojstvo je otkriveno kad se baka vratila kući u šest sati navečer.

Lucyino truplo ležalo je na podu kuhinje u kojoj je obitelj najčešće boravila, dok je Shirley bila na katu i spavala u svom krevetu. Nije ni pokušala isprati sestrinu krv s dlanova i ruku. Njezini su se otisci prstiju nalazili na oružju, starom glačalu koje su inače koristili za zaustavljanje vrata i priznala je ubojstvo svoje sestre uz jednaku dozu emocija kao da ju je tek nakratko ostavila samu.

Kate i Dalgliesh sjedili su nakratko u tišini. Kate je znala da im se misli podudaraju. Ovo je otkriće predstavljalo komplikaciju koja će utjecati na njihovo stajalište prema Sharon kao osumnjičenoj osobi - kako i ne bi? - te na daljnji tijek istrage. Kate je sada na istragu gledala kao na postupak bremenit proceduralnim zamkama. Obje su žrtve bile zadavljene; ta se činjenica može pokazati irelevantnom, ali ostaje činjenicom. Sharon Bateman - i nadalje će je tako oslovljavati - ne bi bila dijelom zajednice kad« je luta ne bi doživljavala kao nekoga tko više ne predstavlja prijetnju, Nema li ona stoga jednako pravo na to da ju se smatra tek jednom od osumnjičenih osoba, osobom koja ni po čemu ne snosi više krivnje od ostalih? Tko je još znao za to? Je li itko na to upozorio Chandler-Powella? Je li se Sharon povjerila ikome u kuriji i, ako jest, kome? Je li Rhoda Gradwyn posumnjala u Sharonin identitet na samom početku i je li to bio razlog zbog kojega je ostala? Nije li možda zaprijetila obznanjivanjem tajne pa je Sharon, ili netko drugi tko je znao istinu, poduzeo korake ne bi li je u tome spriječio? Kada bi, pak, uhitili neku drugu osobu, ne bi li samo prisustvo osuđenice za ubojstvo u kuriji imalo utjecaja na Službu krunskog tužiteljstva pri odlučivanju o tome bi li taj slučaj

bio održiv na sudu? Takve su joj se misli motale po glavi, ali ih nije ih izgovorila. U Dalglieshevoj je blizini uvijek vodila računa da ne utvrđuje ono što je samo po sebi razumljivo.

Potom je prozborio Dalgliesh. „Ove smo godine imali odvajanje funkcija u Ministarstvu unutarnjih poslova i čini mi se da su mi te izmjene uglavnom jasne. Od svibnja je novo ministarstvo pravosuđa postalo nadležno za Nacionalnu službu za praćenje uvjetno puštenih prijestupnika i socijalni radnici koji provode nadzor sada se nazivaju nadzornicima za praćenje prijestupnika. Jedan od njih zasigurno nadzire Sharon. Moram još provjeriti vladam li dobro svim podacima, no čini mi se da prijestupnik mora provesti barem četiri godine u zajednici bez ikakva prijestupa prije nego što nadzor nad njime može biti ukinut, međutim, ovlaštenje ostaje na snazi cijeloga života, tako da je doživotnom osuđeniku moguće u bilo koje doba ukinuti boravak na slobodi." „Ali Sharon svakako ima zakonsku obvezu obavijestiti svoga socijalnog radnika da je povezana, makar bila i nedužna, sa slučajem ubojstva", primijetila je Kate. „Svakako je to trebala učiniti, no ako i nije, Nacionalna služba za praćenje uvjetno puštenih prijestupnika će za to saznati sutra čim se vijest proširi. Sharon ih je trebala obavijestiti i o promjeni posla. Bez obzira je li ili nije bila u kontaktu sa svojim nadzornikom, moja je dužnost obvezno obavijestiti službu za uvjetni otpust, a njihova, pak, da podnesu izvješće Ministarstvu pravosuđa. Služba je ta koja se mora pozabaviti tim informacijama i donijeti odluke povjerljive naravi." „Znači, ne trebamo govoriti niti činiti išta sve dok Sharonin nadzornik to ne preuzme?" upitala je Kate. „No, ne bismo li je trebali iznova ispitati?

Zahvaljujući ovome, njezinu statusu u istrazi valja posvetiti osobitu pozornost." „Svakako je važno da nadzornik bude prisutan kada budemo ponovno ispitivali Sharon i volio bih da to bude sutra, ako je moguće. Nedjelja nije idealan dan da se takvo što organizira, no vjerojatno ću uspjeti kontaktirati nadzornika putem dežurnoga službeniku u Ministarstvu pravosuđa. Nazvat ću Bentona. Želim da Sharon bude pod nadzorom, ali to treba izvesti uz krajnju diskreciju. Dok ja to organiziram, biste li mogli nastaviti s pregledom spisa?

Nazvat ću dolje iz blagovaonice. Moglo bi potrajati."

Ostavši sama, Kate se ponovno posvetila spisima. Znala je da ju je Dalgliesh ostavio samu da je ne ometa. Bilo je dovoljno teško pozorno pregledati preostale registratore i bez slušanja onoga što joj on govori.

Pola sata kasnije začula je Dalglieshev korak na stubama. „Obavio sam to mnogo brže no što sam očekivao", rekao je ušavši. „Bilo je nekih uobičajenih prepreka koje je valjalo zaobići, ali sam na kraju uspio doći do socijalne radnice za nadzor. Neke gospođe Madeleine Rayner.

Nasreću, živi u Londonu i uhvatio sam je upravo u trenutku kad se spremala otići na obiteljski ručak. Doći će sutra u Wareham ranojutarnjim vlakom, a ja ću dogovoriti da je Benton dočeka i odveze ravno u Staru policijsku kućicu. Želio bih, ako je moguće, da njezin posjet ostane nezamijećen. Doima se uvjerenom da Sharon nije potreban nikakav osobit nadzor te da nije opasna, ali da je bolje da čim prije napusti kuriju." „Kanite li se sada vratiti u Dorset, gospodine?" „Ne. Nema ničega što bismo mogli poduzeti u vezi sa Sharon, sve do sutra, do dolaska gospođe Rayner. Produžit ćemo do Droughtona i raščistiti problem u vezi s automobilom. Ponijet ćemo primjerak oporuke, mapu s podacima o Sharon i članak o plagiranju, i mislim da je to sve, osim ako niste pronašli još nešto važno." „Ništa što bi nama predstavljalo novost, gospodine", odgovorila je Kate. „Ima jedan članak o velikim gubicima koje su pretrpjeli članovi Lloydsa u prvoj polovici devedesetih godina. Gospođica Cressett nam je rekla da je Sir Nicholas bio među njima i da je bio prisiljen prodati Cheverellsku kuriju. Čini se da su najbolje slike prodavane zasebno. Jedna slika prikazuje kuriju, a druga Sir Nicholasa. Članak nije osobito blagonaklon prema članovima Lloydsa, ali ne bih to mogla ocijeniti kao mogući motiv za ubojstvo. Poznato nam je da Helena Cressett nije bila osobito sretna zbog boravka gospođice Gradwyn pod njezinim krovom. Hoću li staviti ovaj članak zajedno s ostalom dokumentacijom?" „Da, mislim da bismo trebali raspolagati sa svime što je napisala u vezi s kurijom. No, slažem se s vama. Članak o članovima Lloydsa teško da bi mogao biti motivom i za što opasnije od hladna dočeka prilikom dolaska gospođice Gradwyn. Pregledao sam kutiju s korespondencijom s njezinim agentom. Čini se da je razmišljala da smanji obujam novinarskoga posla da bi se posvetila pisanju biografije. Moglo bi biti korisno porazgovarati s njezinim

agentom, ali to može pričekati. Uglavnom, molim te da dodaš sva pisma od važnosti, Kate, a i morat ćemo za Macklel'iclda načiniti popis svega što smo uzeli, ali to možemo i kasnije."

Dohvatio je veliku vrećicu za dokaze iz svoje torbe, dok je Kate otišla u kuhinju da bi oprala šalicu i čašu za zubnu četkicu, nabrzinu provjerivši je li sve što je pomicala sada vraćeno na mjesto. Pridruživši se iznova Dalglieshu, znala je da mu se kuća svidjela, da je u napasti ponovno obići krovnu terasu, da bi na toj nesmetanoj osami i on sam mogao zadovoljno živjeti i raditi.

Ipak, osjetila je olakšanje kad je ponovno zakoračila na Aleju Absolution i šutke promatrala kako zatvara vrata, zaključavši obje brave.

2.

Bentonu se učinilo malo vjerojatnim da Robin Boyton pripada ljudima koji rano ustaju, tako da je već bilo prošlo deset sati izjutra kad su on i pozornik Warren krenuli prema stazi koja vodi prema Ružinoj kućici. Kućica je, poput one susjedne, koju nastanjivahu Westhallovi, bila kamenih zidova ispod krova od škriljevca. S lijeve strane nalazila se garaža s mjestom za automobil, a ispred maleni vrt, koji se sastojao uglavnom od niskog žbunja i koji je presijecao uzak, nepravilno popločen prilaz. Trijem je bio zaklonjen žilavim isprepletenim granjem, a nekoliko zatvorenih i požutjelih pupoljaka te jedna ružičasta ruža u punom cvatu opravdavali su ime kućice. Pozornik Warren je pritisnuo sjajno ulašteno zvonce s desne strane vrata, no prošla je cijela minuta prije nego što je Benton začuo korake popraćene zveketom zasuna i škljocajem kvake. Vrata se širom otvoriše i Robin Boyton stade ispred njih, nepomičan i, činilo se, s namjerom da zapriječi njihov ulazak.

Proteklo je nekoliko trenutaka neugodne tišine prije nego što se pomaknuo u stranu te rekao: „Hajde, uđite. U kuhinji sam."

Ušli su u maleni četvrtasti hodnik, bez ikakva pokućstva osim jedne hrastove klupe pokraj drvenih stuba bez tepiha. Vrata slijeva bila su otvorena, a kratak pogled na naslonjače, kauč, ulašteni okrugli stol i na ono što je izgledalo kao niz akvarela na suprotnom zidu govorili su da se nalaze u dnevnoj sobi. Benton i Warren su ušli za Boytonom kroz otvorena vrata zdesna. Prostorija se protezala cijelom dužinom kućice i bila je puna svjetla.

Na njezinu se kraju, bliže vrtu, nalazila kuhinja s dvostrukim sudoperom, zelenim štednjakom, središnjom radnom plohom i prostorom za blagovanje s pravokutnim hrastovim stolom i sa šest stolica. Uza zid nasuprot vratima nalazio se veliki kredenc na kojem je bila poslagano mnoštvo vrčeva, šalica i tanjura, dok je prostor ispod prednjeg prozora bio namješten stolićem i četiri naslonjača, sva četiri bijahu stara i potpuno različita.

Preuzevši kontrolu nad situacijom, Benton je predstavio pozornika Warrena i sebe, prišavši potom stolu. „Hoćemo li ovdje sjesti?" rekao je sjevšl leđima okrenut prema vrtu. „Možda biste mogli sjesti sa suprotne strane, gospodine Boytone", dodao je, ne ostavivši Boytonu nikakva izbora doli da sjedne u stolicu nasuprot njega dok ga je svjetlost koja je dopirala s prozora potpuno zasljepljivala.

Još je uvijek bio pod utjecajem neke snažne emocije, bilo žalosti, straha ili, pak, njihove mješavine, i djelovao je kao da nije spavao. Koža mu bijaše siva, čelo orošeno znojem, a plave oči zatamnjene. No, tek se netom prije obrijao i Benton je namirisao mješavinu mirisa - sapuna, losiona nakon brijanja te, kad je Boyton prozborio, natruhu alkohola u njegovu dahu. Uspio je unerediti i zaprljati prostoriju u tome kratkom vremenu po svome dolasku.

Površina za sušenje posuda bila je prepuna tanjura sa skorenim ostacima hrane i umrljanim čašama, a u sudoperu je bilo nekoliko lonaca, dok je njegov dugački crni kaput bio prebačen preko naslona stolice, par blatnjavih tenisica odbačen pokraj francuskog prozora, a rastvorene novine na stoliću upotpunile su ozračje općeg nereda, prostora korištena privremeno i bez ikakva zadovoljstva.

Dok je promatrao Boytona, Benton je pomislio da ima lice koje se ne zaboravlja; gusti uvojci plave kose koji nemarno padahu preko čela, upečatljive oči, jaka, besprijekorna linija usana. No, nije to bila naočitost koja bi bila otporna na premorenost, bolest ili strah. Bilo je već početnih znakova propadanja, vidljivih zbog ispijenosti, vrećica ispod očiju, mlitavosti mišića uokolo usana. Međutim, govorio je potpuno razgovijetno, vjerojatno se unaprijed pripremivši za taj napor.

Potom je, okrenuvši se, pokazao prema štednjaku i rekao: „Kavu? Čaj?

Nisam doručkovao. Zapravo, ne mogu se sjetiti kad sam posljednji put jeo, ali ne smijem tratiti vrijeme policiji. Ili bi se šalica kave mogla protumačiti kao mito i korupcija?" „Želite li reći da niste sposobni za ispitivanje?" „Sposoban sam onoliko koliko je to moguće, s obzirom na okolnosti.

Pretpostavljam da vas ne diraju ubojstva, naredniče - narednik ste, zar ne?" „Narednik Benton-Smith i pozornik Warren," „Nama ostalima ubojstvo je potresno, osobito kad je žrtva prijatelj, no vi, naravno, samo radite svoj posao, to je danas opravdanje za gotovo sve.

Pretpostavljam da želite uzeti moje generalije - oprostite, ali ovo me asocira na genitalije - moje puno ime i prezime i adresu, ako vam je Westhallovi već nisu dali. Boravio sam u jednom stanu, ali sam morao od njega odustati sitne poteškoće sa stanodavcem oko najma - tako da sada stanujem kod svoga poslovnog partnera u njegovoj kući u četvrti Maida Vale."

Dao im je svoju adresu i promatrao pozorniku Warrena kako je zapisuje, kako promišljeno pomiče svoju krupnu šaku preko notesa, „A kakvim se to poslom bavite, gospodine Boytone?" upitao je Benton. „Možete me ubilježiti kao glumca. Član sam Udruge glumaca i s vremena na vrijeme, kada se pruži prilika, glumim. Radim i kao poduzetnik, moglo bi se to tako nazvati. Imam ideja. Neke su od njih uspješne, neke nisu. Dok ne glumim i dok nemam pametnih zamisli, pomažu mi prijatelji. A kada ni to ne uspijeva, uzdajem se u milosrdnu britansku vladu da bi mi udijelila ono što se komično naziva potporom za osobe koje traže posao." „Što radite ovdje?" upitao je Benton. „Kako to mislite? Unajmio sam ovu kućicu. Platio za nju. Na odmoru sam. To radim ovdje." „Ali, zašto u ovo doba godine? Prosinac zasigurno nije najpogodniji mjesec za odmor."

Boytonove plave oči zagledaše se u Ben tonove. „I ja bih vas mogao upitati što ovdje radite. Ja pripadam ovdje u većoj mjeri nego vi, naredniče. Zvučite poput pravoga Engleza, ali lice vam je u potpunosti - naime - indijsko. Međutim, ono vam je moralo pomoći da se zaposlite. Taj posao koji ste odabrali, ne može to biti lako - hoću reći, nije lako vašim kolegama. Jedna neučtiva ili nesusretljiva riječ vezana za vašu boju kože i može im se dogoditi da budu otpušteni ili da ih odvuku pred jedan od onih sudova koji se bave rasnim pitanjima. Ne uklapate se baš u policijske klanove, zar ne? Niste jedan od momaka. Zasigurno se nije lako nositi s tim."

Malcolm Warren je pogledao uvis i gotovo nezamjetno odmahnuo glavom, kao da negoduje zbog još jednog primjera sklonosti osoba koje se nađu u nekom škripcu da se zakopaju još dublje, a potom je pažnju iznova usmjerio na svoj notes i njegova se šaka ponovno stala polako pomicati preko stranice.

„Hoćete li, molim vas, odgovoriti na moje pitanje?" rekao je smireno Benton. „Preformulirat ću ga. Zbog čega se nalazite ovdje upravo sada?" „Zbog toga što me gospođica Gradwyn zamolila da dođem. Zakazala je operaciju koja joj je trebala promijeniti život i željela je da ovdje bude prisutan netko od njezinih prijatelja da bi joj pravio društvo tijekom oporavka. Dolazim u ovu kućicu prilično redovito, kao što su vam moji rođaci nesumnjivo rekli. Vjerojatno je Rhoda došla ovamo zato što joj je pomoćni kirurg, moj rođak Marcus, preporučio kuriju, kao uostalom i ja sam.

Uglavnom, rekla je da me treba pa sam došao ovamo. Jesam li odgovorio na vaše pitanje?" „Ne u potpunosti, gospodine Boyton. Ako je njoj bilo toliko silno štulo da vi boravite ovdje, zbog čega je onda tako izričito naglasila gospodinu Chandler-Powellu da ne želi nikakvih posjetitelja? Tako on tvrdi. Želite li insinuirati da laže?" „Ne stavljajte mi riječi u usta, naredniče. Moguće je da se predomislila, iako ne vjerujem. Moguće je da nije željela da je vidim sve dok joj ne skinu zavoje i ožiljak ne zacijeli ili je, pak, Svemoćni George smatrao nerazboritim - u medicinskom smislu, da je obilaze posjetitelji, pa je tome stao na kraj.

Kako ja mogu znati što se dogodilo? Znam samo da me zamolila da dođem i planirao sam ostati ovdje dok ona ne ode." „Poslali ste joj, međutim, SMS poruku, niste li? Pronašli smo je u njezinu mobitelu. Iskrsnulo je nešto jako važno. Moram se s tobom posavjetovati.

Molim te da se nađeš sa mnom, nemoj me odbiti. Što je to bilo tako važno?"

Nije bilo odgovora. Boyton je prekrio lice rukama. Ta bi gesta, pomislio je Benton, mogla biti pokušaj da prikrije nalet emocija, ali i prikladan način da sredi misli. Nakon nekoliko trenutaka tišine, Benton je upitao: „Jeste li se vidjeli s njom da biste raspravili o tom važnom pitanju nakon što je stigla ovamo?" „Ma kako bih?" progovorio je Boyton kroz dlanove. „Znate da nisam.

Nisu me htjeli pustiti u kuriju ni prije, a ni nakon operacije. A u subotu ujutro već je bila mrtva." „Moram vas ponovno pitati, gospodine Boytone, što je to bilo toliko važno?"

Tada je Boyton pogledao Bentona, obuzdavajući glas. „Nije bila riječ ni o čemu uistinu važnom. Nastojao sam samo da to tako zazvuči. Bila je riječ o

novcu. Mome partneru i meni bila je potrebna druga kuća za naš posao, a na tržištu se upravo bila pojavila jedna koja nam je odgovarala. Bilo bi to uistinu dobro ulaganje za Rhodu i nadao sam se da će nam pomoći. Bez ožiljka i s novim životom pred sobom, moguće je da bi bila zainteresirana." „Pretpostavljam, dakle, da vaš partner to može potvrditi?" „U vezi s kućom? Da, može potvrditi, ali ne vidim zbog čega biste njega pitali. Nisam mu rekao da ću se obratiti Rhodi. Ništa od toga vas se ne tiče." „Istražujemo ubojstvo, gospodine Boytone", rekao je Benton. „Sve nas se tiče, i ako vam je gospođica Gradwyn bila draga i želite da njezin ubojica bude uhvaćen, najbolji je način da pri tome pomognete taj da na naša pitanja odgovorite temeljito i istinito. Nema sumnje da sada ne možete dočekati da se vratite u London svojim poduzetničkim aktivnostima?" „Ne, zakazao sam boravak na tjedan dana t ostat ću tjedan dana. Obećao sam da ću to učiniti i dugujem to Rhodi, Želim saznati što se ovdje događa."

Takav je odgovor iznenadio Bentona. Većina se sumnjivaca, osim ako se uistinu ne naslađuje svojom umijesanošću u nasilnu smrt, želi što više distancirati od zločina. Nastavak Boytonova boravka u kućici išao im je na ruku, no Benton je očekivao da će sumnjivac prosvjedovati da nemaju zakonsko pravo zadržavati ga te da mora natrag u London. „Koliko ste dugo poznavali Rhodu Gradwyn i kako ste se vas dvoje upoznali?" upitao je. „Upoznali smo se prije šest godina nakon ne osobito uspješne eksperimentalne kazališne produkcije komada U očekivanju Godota. Upravo sam bio završio glumačku akademiju. Sreli smo se na zakusci nakon predstave. Odurno događanje, no meni je donijelo sreću. Razgovarali smo.

Predložio sam joj da sljedeći tjedan odemo zajedno na večeru, što je, na moje iznenađenje, prihvatila. Potom smo se povremeno viđali, ne često, ali uvijek sa zadovoljstvom, barem što se mene tiče. Već sam vam rekao, bila mi je prijateljica, draga prijateljica, jedna od onih osoba koje su mi pomogle kada nije bilo glumačkih angažmana i kada nisam imao unosnih ideja. Nije to bilo često i nije bilo mnogo. Uvijek bi platila večeru prilikom naših susreta. Ne mogu vam to objasniti, a i ne vidim zašto bih trebao. Vas se to ne tiče. Volio sam je. Nisam bio u nju zaljubljen nego sam je volio. Ovisio sam o susretima s njom. Želio sam je smatrati dijelom svoga života. Mislim da ona mene nije voljela, ali bi se najčešće odazvala mojim pozivima; mogao sam s njom

razgovarati. Nije to bio majčinski odnos i nije bio povezan sa seksom, ali u njemu je bilo ljubavi. A sad ju je netko od one gamadi iz kurije ubio i ja se ne mičem odavde dok ne saznam tko je to učinio. I ne kanim više odgovarati na ikakva daljnja pitanja o njoj. Osjećali smo to što smo osjećali. To nema nikakve veze s razlogom zbog kojega je ubijena, niti na koji način. Sve i kada bih mogao to objasniti, ne biste shvatili. Samo biste mi se smijali." Sada je već jedva čekao da zaplače, ni ne trudeći se da obuzda suze. „Zašto bismo ismijavali ljubav?" reče Benton, pritom pomislivši: O, Bože, ovo je zazvučalo poput naziva kakva odurna pjesmuljka. Zašto bismo ismijavali ljubav? Zašto, o, zašto bismo se rugali ljubavi? Gotovo da je mogao čuti nekakvu banalno lepršavu melodiju da mu se silom uvlači u misli. Melodiju koja bi imala uspjeha na natjecanju za Euroviziju.

Promatrajući Boytonovo izobličeno lice nasuprot svoga, pomislio je: Ta njegova emocija jest iskrena, no što je ona zapravo?

Upitao je obazrivije: „Možete li nam reći što ste činili od trenutka vašeg dolaska u Stoke Cheverell? Kada je to bilo?"

Boyton se uspio savladati, i to mnogo brže no što je Benton očekivao.

Gledajući ga u lice, upitao se nije li tako hitra preobrazba zapravo demonstracija spektra emocija njega kao glumca. „U četvrtak navečer oko deset sati. Dovezao sam se iz Londona." „Gospođica Gradwyn vas, dakle, nije zamolila da i nju povezete?" „Ne, nije, ali nisam to ni očekivao. Ona više voli voziti sama nego da je voze drugi. Uglavnom, morala je biti ovdje rano radi pregleda i tome slično, a ja nisam mogao krenuti prije večeri. Ponio sam sa sobom nešto hrane za doručak u petak, a za kupovinu ostaloga sam se kanio pobrinuti u lokalnim trgovinama. Nazvao sam u kuriju da javim da sam stigao i da bih se raspitao o Rhodi, i rekli su mi da spava. Pitao sam kad bih je mogao vidjeti, a sestra Holland mi je rekla da je Rhoda izričito izjavila da ne želi posjete i potom sam odustao. Razmišljao sam o tome da navratim do svojih rođaka - oni su u susjednoj, Kamenoj kućici, a svjetla su bila upaljena - ali smatrao sam da time neće biti osobito oduševljeni, osobito ne nakon deset sati navečer. Sat vremena sam gledao TV, a potom otišao na spavanje. Bojim se da sam u petak ujutro dugo spavao, tako da nema smisla pitati me što se zbivalo prije jedanaest, a potom sam ponovno nazvao u kuriju i tada su mi rekli da je operacija protekla u redu te da se Rhoda oporavlja. Ponovili su da ne želi

posjete. Oko dva sata sam ručao u seoskoj pivnici, a nakon toga se otišao provozati i obavio manju kupovinu. Onda sam se vratio ovamo i ostao u kućici cijelu večer. U subotu sam shvatio da je Rhoda ubijena vidjevši da dolaze policijska vozila, i pokušao ući u kuriju. Na kraju sam se uspio progurati pokraj policajca na ulaznim vratima i banuo usred ugodne sjedaljke koju je organizirao vaš pretpostavljeni. Ali, o tome ionako sve znate." „Jeste li i u kojem trenutku ulazili u kuriju prije nego što ste na silu ušli u subotu ujutro?" „Nisam. Mislio sam da sam to već razjasnio." „Kuda ste se sve kretali između četiri i trideset u petak poslijepodne i subote poslijepodne, kada ste doznali za ubojstvo? Posebno me zanima jeste li izlazili van u bilo koje doba u petak navečer. To je neobično važno. Možda ste vidjeli nekoga, ili nešto." „Rekao sam već, nisam izlazio, a budući da nisam nikamo izlazio, nisam nikoga ni vidio. Legao sam već u jedanaest." „Nikakvih automobila? Nikoga tko se dovezao kasno navečer ili rano ujutro, u subotu?" „Dovezao kamo? Rekao sam vam, bio sam u krevetu u jedanaest. Bio sam pijan, ako vas baš zanima. Da je tenk probio ulazna vrata, vjerojatno bih ga čuo, ali sumnjam da bih uspio sići dolje." „Što je, međutim, s petkom poslijepodne, nakon što ste pili i ručali u pubu Cressett Arms? Niste li posjetili kućicu blizu križanja s glavnom cestom, onu malo uvučenu u odnosu na cestu s dugačkim prednjim vrtom?

Mislim da se zove Ružmarinova kućica?" „Točno je. Bio sam ondje. Nije bilo nikoga. Kućica je bila prazna, s natpisom 'Prodaje se' na ploči na ulazu. Nadao sam se da vlasnici možda znaju adresu jedne osobe koju poznajem, a koja je nekoć ovdje živjela. Bila je riječ o beznačajnoj, nevažnoj privatnoj stvari. Želio bih joj poslati božičnu čestitku - ništa više. Nema nikakve veze s ubojstvom. Mog je prolazio onuda na biciklu, nesumnjivo da bi obišao svoju djevojku, i pretpostavljam da je on bio taj koji vam je to rekao. Neki ljudi iz ovoga nesretnog sela ne umiju šutjeti. Kažem vam, nije to imalo nikakve veze s Rhodom." „I ne tvrdimo da je imalo. Pitali smo vas, međutim, za vaš iskaz o tome što ste radili nakon dolaska ovamo. Zbog čega ste taj dio izostavili?" „Zbog toga što sam na nj zaboravio. Nije se činilo važnim. U redu, otišao

sam u seoski pub na ručak. Nisam vidio nikoga i ništa se nije dogodilo. Ne mogu zapamtiti baš svaku pojedinost. Uzrujan sam, zbunjen. Nastavite li me gnjaviti, morat ću se obratiti svojem odvjetniku." „To svakako možete učiniti smatrate li neophodnim. Mislite li uistinu da vas netko gnjavi, ne sumnjam da ćete uložiti službenu žalbu. Moguće je da ćemo vas htjeti ponovno ispitati, ili prije vašeg odlaska ili u Londonu.

Savjetujem vam da nas u međuvremenu, ima li još kakvih činjenica, ma kako nevažne bile, koje ste propustili spomenuti, o tome obavijestite čim prije."

Ustali su da bi pošli. U tom se trenu Benton sjetio da Boytona nije pitao ništa o oporuci gospođice Gradwyn. Smetnuti s uma tako važan Dalglieshev naputak bio bi veliki propust. Srdit sam na sebe, progovorio je gotovo bez razmišljanja. „Kažete da ste bili blizak prijatelj gospođice Gradwyn. Je li vam se ikada povjerila u vezi sa svojom oporukom, davala kakvih naznaka da ćete i vi biti jedan od nasljednika? Možda prilikom vašega posljednjeg susreta. Kada je to bilo?" „21. studenoga, u restoranu Ivy. Uopće nije spominjala oporuku. Zašto bi je spominjala? Želite li reći da ste vidjeli oporuku?"

Sada su se u njegovu uvrijeđenu tonu jasno mogli razabrati znatiželja i tračak nade. „Ne, nismo je vidjeli", rekao je ležerno Benton. „Jednostavno mi je palo na pamet."

Boyton ih nije ispratio te su ga ostavili da i dalje sjedi za stolom, glave uronjene u ruke. Zatvorivši vrtna vrata za sobom, krenuli su natrag prema Staroj policijskoj kućici. „Onda, kako te se dojmio?" upitao je Benton. „Nije me se uopće osobito dojmio. Nije baš bistar, zar ne? A k tome je još i prkosan. No, ne mogu ga zamisliti kao ubojicu. Da je želio ubiti gospođicu Gradwyn, zašto bi je onda pratio ovamo? U Londonu bi mu takvo što bilo lakše izvesti. No, nikako ne vjerujem da bi to bio u stanju izvesti bez pomagača." „Možda mu je sama Gradwynova pomogla, pustivši ga da uđe radi nečega što je smatrala povjerljivim razgovorom", rekao je Benton. „No, na sam dan njezine operacije? Neobično, u svakom slučaju. Očito je da je uplašen, ali je i uzbuđen. Zbog čega li je samo odlučio produžiti svoj

boravak? Imam dojam da je lagao o onoj važnoj stvari o kojoj je želio raspravljati s Gradwynovom.

Slažem se da ga je teško doživjeti kao ubojicu, ali to vrijedi za sve ljude ovdje. Mislim da je lagao i u vezi s oporukom."

Nastavili su hodati u tišini. Benton se pitao nije li se odviše povjerio.

Pozorniku Warrenu zacijelo nije lako, pomislio je, dio je tima, ali i pripadnik druge policijske službe. Jedino su članovi posebnog odjela sudjelovali u večernjim raspravama, no pozorniku Warrenu vjerojatno je to što je iz njih izostavljen predstavljalo olakšanje umjesto nečega za čime bi žalio. Bentonu je već bio napomenuo da se obično, ako ga baš ne trebaju zbog nekoga posebnog razloga, u sedam automobilom vraća u Wareham svojoj supruzi i četvero djece. Sve u svemu, pokazao se pouzdanim i Bentonu je bio drag, a i osjećao se sigurnim hodajući uz čvrsta snagatora visoka metar i osamdeset pet. Bentonu je itekako bilo u interesu pobrinuti se da Warrenov obiteljski život odviše ne trpi: njegova je supruga bila iz Cornwalla i tog je jutra Warren stigao sa šest vrlo ukusnih kornvelških mesnih pita, neobično bogatih mesom.

3.

Dalgliesh je malo govorio na putu prema sjeveru. Nije to bilo neuobičajeno i njegova šutljivost nije smetala Kate; putovati u Dalglieshevu društvu u tišini uvijek je za nju predstavljalo rijetko osobno zadovoljstvo.

Dok su se približavali predgrađu Droughton Crossa, usredotočila se na davanje preciznih uputa uoči jednoga skretanja, razmišljajući o predstojećem ispitivanju. Dalgliesh nije nazvao telefonom da bi velečasnom Curtisu najavio njihov dolazak. To gotovo i nije bilo potrebno, budući da je svećenike najčešće bilo lako pronaći nedjeljom, ako ne u njihovim župnim stanovima ili crkvama, onda negdje u krugu župe. Osim toga, iznenadni posjet davao im je određenu prednost.

Adresa koju su tražili bila je Balaclava Gardens br. 2, peto skretanje s Marland Waya, široke ulice koja se protezala do gradskoga središta. Ovdje nije bilo nedjeljnog spokoja. Promet je bio gust, automobili, dostavna vozila i niz autobusa zakrčili su cestu koja je blistala. Zaglušujuća tutnjava bila je u stalnom nesuglasju s treštanjem melodije Rudolph the Red Nosed Reindeer, 17 koja se neprestano ponavljala u kombinaciji s uvodnim stihovima poznatijih božičnih napjeva. U gradskom se središtu Winterfest nesumnjivo prikladno obilježavao uz službene dekoracije, no budući da je tuda prolazila prometnica od manje važnosti, pojedinačna i neusklađena nastojanja mjesnih vlasnika trgovina i kafića, kišom natopljene ulične svjetiljke i isprane ukrasne zastavice, izmjena svjetala na semaforima što se njihahu te pokoje oskudno ukrašeno božično drvce više su se doimali kao obrana od očaja nego kao proslava. Lica kupaca vidljiva kroz kišom umrljana postranična automobilska stakla bila su mutna i nestvarna, djelovala su poput utvara koje se raspršuju.

Prema onome što su razaznavali kroz kišnu izmaglicu koja ih je uporno pratila cijelim putem, mogli su se jednako tako voziti bilo kojom prometnom arterijom sred bilo kojega zaostalog predgrađa, ne toliko učmala koliko

bezlična zbog ozmiješanosti staroga i novoga, zapuštenoga i obnovljenoga.

Skupinu nebodera smještenih daleko iza rešetkastih ograda rascjepkala je nizove malenih trgovina, a kratak blok dobro očuvanih kuća, očito iz osamnaestoga stoljeća, predstavljao je neočekivan i neprimjeren kontrast u odnosu na zalogajnice s hranom za van, kladionice i kričave oznake trgovina.

Ljudi, glava pognutih zbog kiše nošene vjetrom, kretali su se naizgled bez svrhe, ili stajali zaštićeni ispod platnenih cerada trgovina, promatrajući promet. Jedino su majke, koje su gurale dječja kolica s krovovima prekrivenima plastikom, iskazivale očajničku i energičnu odlučnost.

Kate se othrvala depresivnom raspoloženju s primjesom krivice, koje bi je uvijek obuzelo pri pogledu na nebodere. U jednom je od takvih sumornih duguljastih spremnika, spomeniku ambicijama lokalne vlasti i ljudskom očaju, rođena i odrasla. Od djetinjstva je gajila poriv za bijegom od prodorna smrada mokraće na stubama, dizala koje je uvijek bilo u kvaru, grafita, vandalizma, bučnih glasova. Uspjela je pobjeći. Rekla je sebi da je život u neboderima danas vjerojatno kvalitetniji, čak i u gradskom središtu, ali nije se mogla provesti automobilom pokraj nekog od njih bez osjećaja da je u njezinu osobnom oslobođenju jedan neotuđivi dio sebe u većoj mjeri iznevjerila, nego odbacila.

Crkvu sv. Ivana bilo je nemoguće promašiti. Stajala je s lijeve strane ceste, bila je to golema viktorijanska građevina s dominantnim tornjem na križanju s Balaclava Gardens. Kate se zapitala kako tamošnja kongregacija uopće može održavati tu čađavu arhitektonsku nakaradu. Činilo se da im to baš i nije polazilo za rukom. Na visokoj oglasnoj ploči ispred zdanja bilo je nacrtano nešto nalik termometru koji je obznanjivao da je preostalo još tristo pedeset tisuća funti koje valja prikupiti, a ispod toga riječi „Molimo, spasite naš toranj". Strelica koja je pokazivala na sto dvadeset i tri tisuće funti djelovala je kao da je već neko vrijeme ondje zaustavljena.

Dalgliesh je parkirao ispred crkve i užurbano prišao oglasnoj ploči.

Utonuvši iznova u sjedalo automobila, rekao je: „Mala misa je u sedam, svečana u deset i trideset, večernja služba u šest, ispovijedi od pet do sedam ponedjeljkom, srijedom i subotom. Uz malo sreće zateći ćemo ga kod kuće."

Kate je bilo drago što ona i Benton neće to ispitivanje voditi zajedno.

Godine iskustva u ispitivanju raznih sumnjivaca naučile su je odgovarajućim tehnikama te, kad je to bilo nužno, improvizacijama pri susretu s potpuno

različitim osobnostima. Znala je kada su potrebni obazrivost i osjećajnost, a kada ih se doživljava kao slabost. Naučila je da nikada ne podiže glas niti odvraća pogled. Ovaj nije bio sumnjivac, međutim, ako to postane, pripadao je onima koje joj neće biti lako ispitati. Nesumnjivo, teško je bilo na svećenika gledati kao na osumnjičenika za ubojstvo, no moguće je da je povod njegova zaustavljanja na tako udaljenome i osamljenome mjestu bio nezgodne naravi, premda manje zastrašujući. K tome, kako bi ga točno trebala oslovljavati? Je li on vikar, župnik, svećenik, velečasni, pastor ili duhovnik? Bi li ga trebala oslovljavati s „oče"? Sve je te titule čula da ih se spominje u različitim prigodama, međutim, nijanse, a pogotovo ortodoksno vjerovanje ili nacionalna crkva, bijahu joj u potpunosti strani. Jutarnja okupljanja u njezinoj srednjoj školi u sirotinjskom dijelu grada bila su ciljano multireligijska događanja s povremenom referencom na kršćanstvo. Ono malo što je znala o službenoj domicilnoj Crkvi naučila je usput iz arhitekture i literature te iz slika u najvažnijim galerijama. Znala je da je inteligentna i zainteresirana za život i ljude, ali posao koji je voljela uvelike je zadovoljavao znatiželju njezina intelekta. Njezina vlastita vjera u poštenje, dobrotu, hrabrost i istinu u međuljudskim odnosima nije se temeljila ni na čemu mističnom, a za tim nije bilo niti potrebe. Njezina baka, koja ju je nevoljko podizala, dala joj je tek jedan savjet o religiji koji, čak ni u dobi od osam godina, nije smatrala osobito korisnim. „Bako, vjeruješ li ti u Boga?" upitala je tada. „Kakvo blesavo pitanje. Nije ti pametno razmišljati o Bogu u tvojim godinama. O Bogu trebaš zapamtiti samo jedno. Kada umireš, valja pozvati svećenika. On će se pobrinuti za to da ti ništa ne uzmanjka." „Ali što ako, recimo, ne znam da umirem?" „Ljudi to obično znaju. A onda ćeš imati dovoljno vremena razmišljati o Bogu."

Sve u svemu, sada nije bio trenutak da si sa svime time razbija glavu.

Adam Dalgliesh bio je sin župnika i već je ranije ispitivao svećenike. Idealna je osoba za to da se pozabavi velečasnim Michaelom Curtisom.

Skrenuli su u Balaclava Gardens. Ako je ondje ikada bilo nekakvih vrtova, 18 sve što je sada od njih ostalo bijaše pokoje stablo. Mnoge od negdašnjih viktorijanskih kuća još su uvijek bile ondje, međutim, kuća na

broju dva te još četiri-pet kuća nakon nje, bile su četvrtasta moderna zdanja od crvene cigle. Kuća na broju dva bila je najveća od njih, s garažom slijeva i s malenim travnjakom ispred i gredicom cvijeća posred njega. Vrata garaže bila su otvorena, a unutra je bio parkiran tamnoplavi Ford Focus registarskih tablica W341 UDG. Kate je pozvonila. Prije nego što se itko oglasio, začula je ženski glas gdje doziva nekoga te vrisku djeteta. Prošlo je još nekoliko trenutaka prije nego što se začuo ključ i vrata se otvorila. Ugledali su mladu ženu, vrlo lijepu i njegovanu, Nosila je hlače i žensku košulju te na desnom boku pridržavala dijete, a dva su je mališana, nesumnjivo blizanci, navlačila za hlače, svaki s jedne strane. Bili su minijaturne verzije svoje majke, obojica istoga okruglog lica, kose boje kukuruza s ošišanim šiškama i raskolačenih očiju koje su radoznalo i netremice piljile u pridošlice.

Dalgliesh je izvadio svoju službenu iskaznicu. „Gospođa Curtis? Ja sam zapovjednik Dalgliesh iz Metropolske policije, a ovo je inspektorica Miskin. Ovdje smo da bismo razgovarali s vašim suprugom."

Djelovala je iznenađeno. „Metropolska policija? No, to je novost. Ponekad ovamo svraća mjesna policija. Neki pripadnici mladeži iz nebodera povremeno izazivaju nevolje.

Dobra je to ekipa - mislim na policiju. Nema veze, izvolite ući. Oprostite što ste čekali, ali imamo one dvostruke sigurnosne brave. Strašno je to, znam, ali Michaela su prošle godine u dva navrata napali. Morali smo zbog toga ukloniti znak na kojem je pisalo da je ovo župni stan." Zazvala je glasom koji nije odavao ni trunke napetosti: „Michaele, dragi. Ovdje su ljudi iz Meta."

Velečasni Michael Curtis nosio je svećeničku halju, a uz nju odjevni predmet koji je podsjećao na stari sveučilišni šal, zamotan oko vrata. Kate je laknulo kad je gospođa Curtis za njima zatvorila ulazna vrata. Kuća joj je djelovala hladnom. Velečasni je prišao i rukovao se s njima gotovo potpuno odsutno. Bio je stariji od svoje supruge, no ipak vjerojatno ne toliko stariji koliko se činilo, njegova je vitka i ponešto pogrbljena figura bila oprečna jedroj pristalosti njegove supruge. Njegova je smeđa kosa, ošišana na pramenove slične redovničkima, sijedjela, no njegove su prijazne oči bile oprezne i prodorne, a prilikom rukovanja s Kate, njegov je stisak odavao samopouzdanje. Uputivši svojoj supruzi i djeci pogled u kojem je bilo i

ljubavi i nedoumice, pokazao je prema vratima iza sebe. „Odgovara li vam radna soba?"

Ta je soba bila veća nego što je Kate očekivala, s francuskim prozorima koji su gledali prema nevelikom vrtu. Bilo je očito da nije bilo nikakvih nastojanja za kultiviranjem nasada, niti za košenjem trave. Jedan je kutak bio rezerviran za djecu, s penjalicom, pješčanikom i ljuljačkom. Raznorazne igračke bile su razbacane po travi. Radna soba vonjala je po knjigama i, pričinilo se Kate, po tamjanu. Ondje se nalazio pretrpan pisaći stol, jedan drugi stol, naslonjen na zid, natrpan knjigama i časopisima, moderna plinska peć, u kojoj je tog trena gorio samo jedan red plamenika, a s desne strane pisaćeg stola, raspelo s klecalom ispred njega. Ispred peći nalazila su se dva poprilično istrošena naslonjača. „Nadam se da će vam ova dva naslonjača biti dovoljno udobna", reče gospodin Curtis. Sjevši za pisaći stol, smjestio se u stolicu na okretanje, ruku položenih na koljena. Djelovao je donekle zbunjeno, no nikako zabrinuto. „Htjeli smo vas upitati nešto u vezi s vašim automobilom." „Mojim starim Fordom? Mislim da ga se nije moglo iskoristiti za izvršenje ikakvoga zločina. Vrlo je pouzdan za svoje godište, ali ne ide osobito brzo. Ne vjerujem da ga je itko mogao iskoristiti s ikakvom zlom svrhom. Kao što ste vjerojatno vidjeli, u garaži je. Sve je u redu s njim." „Viđen je parkiran kasno noću u petak u blizini poprišta vrlo ozbiljnoga zločina", nastavio je Dalgliesh. „U nadi sam da je osoba koja ga je vozila, ma tko to bio, možda vidjela štogod, nešto što bi nam moglo koristiti u istrazi.

Možda kakvo drugo vozilo, ondje parkirano, ili nekoga tko se ponašao sumnjivo. Jeste li bili u Dorsetu u petak noću, oče?" „U Dorsetu? Ne, u petak sam bio ovdje na župnome odboru, od pet sati nadalje. Zapravo, nisam ja bio taj koji je vozio automobil te večeri. Posudio sam ga prijatelju. On je svoj odvezao na servis i na tehnički pregled, ali pretpostavljam da je na njemu trebalo nešto popraviti. Imao je neodgodiv sastanak na kojem se svakako morao pojaviti tako da me upitao može li posuditi moj auto. Rekao sam mu da se mogu poslužiti biciklom svoje supruge, budem li zbog nekog razloga morao izlaziti. Siguran sam da će vam on biti spreman pomoći na svaki način." „Kada vam je vratio automobil?" „To je moralo biti vrlo rano jučer ujutro, prije nego što smo ustali.

Sjećam se da je bio na svome mjestu kad sam išao na misu u sedam. Ostavio je cedulju sa zahvalom i bio je natočio gorivo. To sam od njega i očekivao; uvijek je vrlo obazriv. Dorset, velite? Bilo je to dugo putovanje. Vjerujem da bi me, da je vidio išta sumnjivo ili svjedočio kakvom incidentu, nazvao i obavijestio. Zapravo, nismo razgovarali otkako se vratio." „Svatko tko se nađe u blizini mjesta zločina mogao bi imati korisnih i važnih informacija, a da toga nije svjestan", rekao je Dalgliesh. „O nečemu što se možda nije činilo neobičnim ili sumnjivim u tom trenutku. Možemo li dobiti ime i adresu vašeg prijatelja? Živi li u blizini, uštedjeli bismo na vremenu kada bismo ga mogli obići sada." „On je ravnatelj naše mjesne srednje škole, a zove se Stephen Collinsby.

Možda ga sada zateknete u školi. Običava otići onamo nedjeljom popodne, da sve pripremi za nadolazeći tjedan. Napisat ću vam adresu. Vrlo je blizu.

Mogli biste ondje i pješice, želite li automobil ostaviti ovdje. Na našem će prilazu biti siguran."

Okrenuvši se, otvorio je ladicu s lijeve strane i, nakon kratkotrajna premetanja, pronašao prazan list papira te stao pisati. Uredno ga presavivši i predavši Dalglieshu, rekao je: „Collinsby je naš mjesni junak. Ma, postao je on sada i neka vrsta nacionalnoga junaka. Možda ste pročitali ponešto u novinama ili gledali onu televizijsku emisiju o obrazovanju u kojoj se pojavio? On je sjajan čovjek, Potpuno je promijenio našu srednju školu, Sve je to učinjeno prema načelima koja bi većina ljudi podržala, ali koja drugi vjerojatno ne bi uspjeli provesti u djelo. On vjeruje da svako dijete ima neki dar, vještinu ili intelektualnu sposobnost koji mu mogu poboljšati cijeli život te da je zadaća škole da taj dar otkrije i da ga njeguje. Naravno, potrebna mu je pomoć, i na usluzi mu je cijela zajednica, osobito roditelji. Ja sam član školskog odbora i nastojim pomoći koliko mogu. Dajem sate latinskoga dvojici dječaka i dvjema djevojčicama jednom u dva tjedna, pri čemu mi pomaže orguljaševa supruga koja uskoči tamo gdje sam ja manjkav. Latinski nije dio nastavnog programa. Ta djeca dolaze ovamo jer uistinu žele naučiti taj jezik i nevjerojatno su zahvalni učenici. K tome, jedan od crkvenjaka vodi šahovski klub sa svojom suprugom. U tom klubu ima dječaka koji imaju rijedak dar za tu igru i golemi entuzijazam, dječaka za koje nitko nije vjerovao da će ikada nešto postići. Kada postanete školski šampion, nadajući se da ćete jednom igrati i za grofoviju, ne morate nositi uokolo nož da biste

zavrijedili poštovanje. Oprostite mi na zanovijetanju, ali otkada poznajem Stephena i otkako sam postao član školskog odbora, vrlo sam se zainteresirao za obrazovanje. Obraduje čovjeka kad se dogodi nešto pozitivno unatoč lošim izgledima. Imate li vremena porazgovarati sa Stephenom o školi, mislim da će vas njegove zamisli zadiviti."

Kate i Dalgliesh potom istodobno ustadoše. „Ajme, bojim se da sam bio vrlo nepažljiv", dodao je velečasni. „Želite li ostati na čaju, ili možda kavi?"

Pogledao je letimice uokolo, kao da očekuje da će se napitak materijalizirati niotkuda. „Moja bi supruga mogla..." Krenuo je prema vratima u namjeri da je dozove. „Hvala vam, oče", rekao je Dalgliesh, „ali moramo krenuti dalje. Mislim da ćemo ipak poći automobilom. Možda ćemo se morati požuriti. Hvala vam što ste nas primili i hvala vam na pomoći."

U automobilu je Dalgliesh, nakon što su zavezali sigurnosne pojaseve, rastvorio list papira i dao ga Kate. Otac Curtis napravio je detaljnu skicu sa strelicama koje su označavale zgradu škole. Kate je znala zbog čega se Dalgliesh nije odlučio da onamo odu pješice. Što god otkrio predstojeći razgovor, bilo bi razborito izbjeći povratak kojim bi riskirali da im otac Curtis postavi suvišna pitanja.

Kate je, nakon kratkotrajne šutnje, naslućujući Dalglieshevo raspoloženje, upitala, znajući da će je razumjeti: „Mislite li da bi ovo moglo biti nezgodno?"

Mislila je pritom na Stephena Collinsbyja, ne na njih dvoje. „Da, Kate, mislim da bi."

4.

Skrenuli su, upavši u vrevu i gusti promet Marland Waya. Vožnja je bila otežana i Kate je šutjela, osim kad bi Dalglieshu davala upute, sve dok nije skrenuo desno na drugom semaforu, nakon čega su dospjeli u jednu mirniju ulicu. „Gospodine, mislite li da je otac Curtis već nazvao da bi svoga prijatelja obavijestio da smo krenuli?" „Da, on je inteligentan čovjek. Nakon što smo otišli, zacijelo je već povezao nekoliko neobičnih činjenica, uključenost Metropolske policije, naše činove - Što li ovdje rade zapovjednik i inspektorica ako je riječ o rutinskoj istrazi? - šutnju svoga prijatelja i to što mu je tako rano ujutro vratio automobil." „Međutim, očito još uvijek ne zna ništa o ubojstvu." „Saznat će kada bude sutra čitao novine ili slušao vijesti. Ne vjerujem da će čak i tada posumnjati na Collinsbyja, ali mu je jasno da bi se njegov prijatelj mogao naći u nevolji. To je razlog zbog kojega se toliko silno trudio da nas informira o tome da je promijenio školu. Bila je to dojmljiva preporuka."

Kate je oklijevala oko sljedećeg pitanja. Znala je da je Dalgliesh poštuje i činilo joj se da mu je draga. S godinama je naučila obuzdavati svoje emocije; no, iako je znala da nema temelja da se njihov odnos ikada izrodi u ljubav, to joj nije pružalo neograničeno pravo na njegove misli. Bilo je pitanja koje je bilo bolje prešutjeti, no je li i ovo bilo jedno od takvih? „Znali ste da će upozoriti prijatelja, ali mu niste rekli da to ne čini", primijetila je Kate nakon nekoliko trenutaka tišine tijekom kojih je proučavala upute oca Curtisa. „Ionako se morao suočiti s nekoliko minuta duhovne dvojbe, zbog čega bih mu to dodatno otežavao? Čovjek kojega trebamo neće nikamo pobjeći."

Uslijedilo je još jedno skretanje. Otac Curtis na optimističan je način opisao školu kao objekt koji je „vrlo blizu". Možda su, pak, višestruka skretanja, šutljivost njezina kolege i iščekivanje predstojećeg ispitivanja bili zaslužni za dojam da vožnja traje dugo.

Naišli su potom na oglasnu ploču. Netko je po njoj našarao crnom bojom „Đavo je na internetu". Do nje se nalazila druga ploča, na kojoj je bilo ispisano, ovaj put crvenom bojom, „Bog je živ. Pogledajte Knjigu o Jobu." To je vodilo konačnom upozorenju: „Odjebite". „Nije to neuobičajen zaključak teološke prepirke, ali ga se rijetko izražava na ovako primitivan način", primijetio je Dalgliesh. „Mislim da je ovo škola."

Kate je ugledala viktorijansko zdanje od cigle s ornamentima i kamenim opšavom koje se protezalo iza velikog asfaltiranoga igrališta opasana visokom ogradom. Na njezino iznenađenje, ulaz na igralište bijaše otključan.

Manja i raskošno ukrašena verzija glavne zgrade, očito djelo istog arhitekta, bila je s njom povezana hodnikom koji se doimao da je novijega datuma.

Ovdje se veličinu nastojalo kompenzirati ornamentikom. Nizovi prozora i četiri isklesane kamene stube vodili su do jednih impresivnih vrata koja se, nakon što pozvoniše, otvoriše tako brzo da je Kate posumnjala da ih ravnatelj svo vrijeme iščekuje. Ugledala je čovjeka rane srednje dobi, s naočalama, visoka gotovo poput Dalgliesha, koji je nosio stare sportske hlače i džemper s kožnatim zakrpama na laktovima. „Pričekajte samo trenutak, molim vas", rekao je. „Zaključat ću ulaz na igralište. Nema zvonca pa sam se nadao da ćete sami pronaći put." Vratio se natrag k njima za manje od minute.

Pričekao je da mu Dalgliesh pokaže službenu iskaznicu i predstavi Kate, potom kratko rekavši: „Očekivao sam vas. Razgovarat ćemo u mojoj radnoj sobi."

Slijedeći ga skromno namještenim predvorjem i hodnikom popločenim taracom, Kate se odjednom u mislima našla u gimnaziji koju je nekoć pohađala; osjetila je slabašan, gotovo nestvaran vonj papira, tjelesa, boje i sredstava za čišćenje. Miris krede se nije osjećao. Koriste li je nastavnici još uopće? Školske ploče naveliko su ustupile mjesto računalima, čak i u osnovnim školama. No, zagledavši se kroz poneka otvorena vrata, nije vidjela učionice. Vjerojatno je službena ravnateljeva kuća sada velikim

dijelom bila prenamijenjena u njegovu radnu sobu i prostorije za održavanje seminara ili administraciju. Bilo je očito da ondje ne stanuje. Pomaknuo se u stranu da bi ih pustio da uđu u prostoriju na kraju hodnika. Bila je to kombinacija konferencijske dvorane, radne sobe i salona. Ondje se nalazio pravokutni stol sa šest stolica, smješten ispred prozora, police za knjige koje sezahu gotovo do stropa s lijeve strane i ravnateljev stol sa zasebnom stolicom te još dva ispred njega, s desne strane. Jedan je zid bio prekriven školskim fotografijama: šahovski klub, niz nasmiješenih lica, sa šahovskom pločom postavljenom Ispred njih, dok kapetan momčadi drži mali srebrni pehar; nogometne l plivačke momčadi; orkestar; glumci iz božične pantomime i jedan prizor iz, činilo se, Macbetha - nezaobilaznog Macbetha: kratkog i krvavog onoliko koliko je to umjesno, ne odveć teškog za naučiti. Kroz jedna otvorena vrata pružao se letimičan pogled na prostoriju koja je očito bila mala kuhinja. Osjećao se miris kave.

Collinsby je izvukao dvije stolice pokraj stola i rekao: „Pretpostavljam da je ovdje riječ o službenom posjetu. Hoćemo li sjesti ovdje?"

Sjeo je na čelo stola s Dalglieshem s njegove desne strane, a Kate s lijeve. Kate ga je sada mogla promotriti letimice, ali iz veće blizine. Gledala je u privlačno, profinjeno lice čvrste vilice, lice kakvo se vida u televizijskim reklamama, odabrano s namjerom da pobudi povjerenje u glumčevo uzdizanje u nebesa prednosti neke banke nad njezinom konkurencijom, ili da bi se gledatelje uvjerilo da će automobil koji si ne mogu priuštiti izazvati zavist u njihovih susjeda. Izgledao je mlađe nego što je Kate očekivala, može biti zbog neformalne odjeće koju je nosio vikendom, i pomislila je da bi možda pokazao i malo mladalačke nehajnosti da ne djeluje tako umorno. Sive oči, koje su se načas susrele s njezinima, da bi se potom upravile prema Dalglieshu, bijahu zamućene od iscrpljenosti. No, kad je progovorio, njegov je glas zazvučao iznenađujuće mladalački.

"Vodimo istragu o sumnjivoj smrti jedne žene u jednoj kući u Stoke Cheverellu u Dorsetu", rekao je Dalgliesh. „Ford Focus registarskih pločica W341 UDG viđen je parkiran u blizini kuće između jedanaest i trideset pet i jedanaest i četrdeset pet u noći kad je ubijena. To je bilo prošloga petka, 14. prosinca. Rečeno nam je da ste posudili taj automobil toga datuma. Jeste li ga vozili i jeste li bili ondje?" „Jesam. Bio sam ondje."

„Pod kojim okolnostima, gospodine Collinsby?"

U tom se trenutku Collinsby trgnuo. Obrativši se Dalglieshu, rekao je: „Želim dati izjavu. Zasada ne i službenu izjavu, iako mi je jasno da će i to uslijediti. Želim vam objasniti zašto sam bio ondje i htio bih to učiniti upravo sada, onim redom kako se tih događaja budem prisjećao, uopće ne želeći brinuti o tome kako to zvuči niti kakav će učinak izazvati. Znam da ćete postavljati pitanja i nastojat ću na njih odgovoriti, ali bilo bi od pomoći kada bih najprije mogao reći istinu bez prekidanja. Umalo sam rekao, reći što se dogodilo vlastitim riječima, no bih li to uopće i mogao reći drugačijim riječima?" „Možda je to najbolji način da započnete", odgovorio je Dalgliesh. „Pokušat ću biti što kraći. Ta se priča zakomplicirala, ali je ona u osnovi sasvim jednostavna. Neću se baviti detaljima o svome ranom životu, svojim roditeljima, svome odrastanju. Napomenut ću tek da sam od djetinjstva znao da želim podučavati. Dobio sam stipendiju za gimnaziju, a kasnije mi je grofovija dodijelila stipendiju za upis na Oxford. Studirao sam povijest.

Nakon diplome, upisao sam se na Londonsko sveučilište da bih pohađao pedagošku nastavu i stekao kvalifikaciju učitelja. To je trajalo godinu dana.

Nakon dobivanja učiteljske diplome, odlučio sam godinu dana pauzirati prije traženja posla. Smatrao sam da sam predugo boravio u akademskom ozračju i želio sam putovati, malo vidjeti svijet, susresti se s ljudima iz različitih sredina, prije nego što počnem podučavati. Oprostite, udaljio sam se od bitnoga. Vratimo se na razdoblje kad sam primljen na Londonsko sveučilište." „Moji su roditelji oduvijek bili siromašni - ne krajnje siromašni, ali brojali su svaku funtu - i novac koji mi je bio potreban morao sam uštedjeti ili od stipendije ili od onoga što bih zaradio radeći tijekom praznika. I tako sam, otišavši u London, morao pronaći neki jeftin smještaj. Gradsko središte bilo je, naravno, odveć skupo tako da sam smještaj morao potražiti na periferiji. Jedan moj prijatelj, koji je na sveučilište primljen prethodne godine, stanovao je u Gidea Parku, u predgrađu Essexa, i predložio mi da pokušam ondje. Kad sam ga jednom prilikom posjetio, ispred jednog kioska sam spazio oglas za sobu prikladnu za studenta na Silford Greenu, udaljenu svega dvije postaje linijom podzemne željeznice East London. Bio je ispisan broj telefona pa sam nazvao i krenuo prema kući. Bila je riječ o dvojnom objektu

u kojem je živio lučki radnik Stanley Beale sa suprugom i dvije kćeri; Shirley, kojoj je tada bilo jedanaest i njezinom mlađom sestrom Lucy, kojoj je bilo osam godina. Njihova baka po majci također je živjela s njima. Zapravo i nije bilo mjesta za podstanara. Baka je dijelila najveću sobu s djevojčicama, a gospodin i gospođa Beale bili su u drugoj sobi, straga. Meni je pripala treća, i najmanja, spavaća soba, također u stražnjem dijelu. Ali, bila je jeftina, blizu postaje javnog prijevoza, lako se i brzo ondje stizalo, a meni je očajnički trebao smještaj. Već prvoga tjedna boravka ostvarile su se moje najcrnje slutnje. Supružnički se odnos svodio uglavnom na vikanje, dok je baka bila zlovoljna, neugodna starica, očito nezadovoljna što ju je dopala uloga dadilje, i kad god bismo se sreli neprestano bi gunđala, zbog mirovine, zbog gradskog vijeća, zbog čestih izbivanja njezine kćeri, zbog nepoštena inzistiranja njezina zeta da sudjeluje u plaćanju troškova svoga boravka.

Budući da sam najveći dio tjedna boravio u Londonu i često radio dokasna u knjižnici Sveučilišta, izbjegao bih one najgore obiteljske svađe. Ni tjedan dana po mome dolasku, nakon svađe od koje se sva kuća tresla, Beale je naposljetku otišao svojim putem. Mogao sam i ja učiniti isto, ali sam ipak odlučio ostati, i to zbog njihove mlađe kćeri, Lucy."

Zastao je. Tišina je potrajala neko vrijeme, a da nitko u međuvremenu nije preuzeo riječ. Collinsby je podigao glavu uputivši Dalglieshu pogled, a Kate je u njegovim očima ugledala gotovo nepodnošljivu patnju. „Kako bih vam je mogao opisati?" nastavio je. „Kako da vam pokušam to objasniti? Bilo je to jedno čudesno dijete. Bijaše uistinu prelijepa, ali još i više od toga. Krasili su je ljupkost, blagost, profinjena inteligencija. Počeo sam se namjerno ranije vraćati kući da učim u svojoj sobi, jer bi mi se Lucy običavala pridružiti prije nego bi otišla spavati. Pokucala bi na moja vrata i ušla da mirno sjedi i čita dok sam ja radio. Donosio bih kući knjige, a kad bih prestao pisati da bih sebi napravio kavu a njoj mliječni napitak, pričali bismo. Nastojao sam odgovoriti na njezina pitanja. Razgovarali bismo o knjizi koju je čitala. Vidim je i sada. Njezina je odjeća izgledala kao da ju je njezina majka pronašla na rasprodaji, dugačke ljetne haljine koje bi zimi nosila ispod bezoblična vunena džempera, kratke čarape i sandale. Ako joj je i bilo hladno, nikada to nije priznala. Ponekad bih vikendom zamolio njezinu majku da je povedem u muzej ili galeriju. Nikada oko toga nije bilo problema; odgovaralo joj je da se oslobodi svoje kćeri, osobito kad bi kući

dovodila svoje muškarce. Znao sam što se zbiva, naravno, ali me se to nije ticalo. Ostao sam ondje jedino zbog Lucy. Obožavao sam je."

Ponovno nastade tišina. Potom je rekao: „Znam što ćete me pitati. Je li to bio odnos seksualne naravi? Mogu jedino reći da je sama pomisao na takvo što za mene svetogrđe. Nisam je nikada dodirnuo na takav način. No, bila je to ljubav. A nije li ljubav uvijek do određene mjere fizičke naravi? Ne seksualne nego fizičke. Uživanje u ljepoti i ljupkosti osobe koju volite.

Vidite, ja sam ravnatelj škole. Znam točno koja ćete mi sve pitanja postaviti.

'Je li vaše ponašanje bilo nedolično?' Kako je moguće odgovoriti na to pitanje u vremenu kad se čak i zagrliti uplakano dijete smatra nedoličnim?

Ne, nije bilo ničega nedoličnog, ali tko će mi to ikada povjerovati?"

Nastupila je podulja tišina. Nakon što je protekla minuta, Dalgliesh je upitao: „Je li u tom razdoblju u kući živjela Shirley Beale, sada znana kao Sharon Bateman?" „Da. Ona je bila starija kći, teško, mrzovoljno, nekomunikativno dijete.

Bilo je teško povjerovati da su njih dvije uopće sestre. Shirley je imala uznemirujuću naviku buljiti u ljude, šutke, samo buljiti jednim optužujućim pogledom, više odraslim nego djetinjim.

Vjerojatno sam trebao shvatiti da je nesretna - naime, zacijelo sam to shvaćao - ali tome nisam znao doskočiti, barem sam tako smatrao. Jednom sam, doduše, planirajući posjet Londonu da bismo vidjeli Westminstersku opatiju, Lucy napomenuo da bi možda i Shirley željela poći s nama. 'Pa da, pitaj je', rekla je Lucy, pa sam to i učinio, Ne sjećam se sad kako je točno reagirala, ali rekla je nešto kao da ne želi ići u dosadni London da bi gledala dosadnu Westminstersku opatiju sa mnom, koji sam također dosadan. No, znam da mi je laknulo što me odbila nakon što sam se morao natjerati da je to pitam. Jer, nakon toga se time više nisam morao zamarati. Pretpostavljam da sam trebao shvatiti kako se osjećala - zamemarivanje, odbijanje - ali bile su mi dvadeset i dvije godine i tada nisam bio dovoljno senzibilan ni da bih prepoznao njezinu boi ni da bih se s njom nosio."

Sada se, pak, u razgovor ubacila Kate. Rekla je: „Je li uopće bilo na vama da se nosite s tim? Niste vi bili njezin otac. Ako u toj obitelji nije sve bilo kako treba, onda su oni bili ti koji su se trebali nositi s problemima."

Okrenuo se prema njoj gotovo s olakšanjem, činilo se. „To je ono što danas sebi govorim. Nisam siguran vjerujem li u to. Nije u

toj kući bilo ugodno, ni meni ni ikome od njih. Da mi nije bilo stalo do Lucy, potražio bih neki drugi smještaj. Zbog nje sam ostao do svršetka godine na Sveučilištu. Kad sam stekao diplomu učitelja, odlučio sam poći na planirano putovanje. Nikada dotad nisam bio u inozemstvu, osim prilikom jednoga školskog izleta u Pariz, i najprije sam se uputio na općepoznata mjesta: u Rim, Madrid, Siennu, Veronu, a potom dalje u Indiju i Sri Lanku. Isprva sam Lucy slao razglednice, ponekad i dvije tjedno." „Postoji vjerojatnost da Lucy nikada nije primila vaše razglednice", rekao je Dalgliesh. „Mislimo da ih je uzela Shirley. Pronađene su razrezane napola i zakopane pokraj jednoga od cheverellskih blokova."

Nije objasnio gdje se blokovi nalaze. Međutim, pomislila je Kate, je li to uopće bilo potrebno? „Nakon nekog vremena sam ih prestao slati, misleći da je Lucy na mene zaboravila ili, pak, da je prezauzeta školskim obvezama; da sam imao važan utjecaj na nju neko vrijeme, ali da to nije bilo trajnog karaktera. Najstrašnije je to da sam na neki način osjetio olakšanje. Predstojala mi je izgradnja karijere i možda bi bavljenje s Lucy, uz zadovoljstvo, nametnulo i odgovornost. K tome, bio sam u potrazi za ljubavlju s odraslom osobom - ne činimo li to svi kada smo mladi? Za ubojstvo sam saznao dok sam bio na Sri Lanki. Neko sam vrijeme bio fizički bolestan od šoka i užasa, a i tugovao sam, naravno, za tim djetetom koje sam obožavao. No kasnije mi se, kad bih se sjetio te godine dana provedene s Lucy, činila poput nekakva sna, a tuga se preobrazila u općenito žaljenje zbog sve zlostavljane i ubijene djece te zbog nestanka nevinosti. Vjerojatno zbog toga što sam tada već i sam imao dijete. Ni njezinoj majci ni baki nisam pisao da izrazim sućut. Nikada nikome nisam spomenuo da sam poznavao tu obitelj. Nisam se osjećao nimalo odgovornim za njezinu smrt. Osjećao sam se pomalo posramljenim što nisam nastavio s nastojanjima da održim kontakt i zbog toga žalio, no to je prošlo. Čak ni nakon moga povratka kući, policija me nije kontaktirala radi ispitivanja. Zašto i bi? Shirley je priznala zločin, a dokaza je bilo mnoštvo, Jedino objašnjenje na koje je itko ikada naišao bilo je to da je Lucy ubijena jer je bila odveć lijepa."

Nakon kratkotrajne tišine, progovorio je Dalgliesh. „Kada je Shirley Beale stupila s vama u kontakt?" „30. studenoga primio sam njezino pismo. Tvrdila je da je gledala neku

televizijsku emisiju o srednjoškolskom obrazovanju u kojoj sam se i ja pojavio. Prepoznala me i zapisala naziv škole u kojoj radim. U pismu je napisala da me se sjeća te da me još uvijek voli i da me želi vidjeti.

Izvijestila me da radi u Cheverellskoj kuriji i rastumačila kako da dođem dotamo, predloživši susret. To me pismo užasnulo. Nisam mogao ni pretpostaviti što je željela poručiti izjavom da me i nadalje voli. Nikada me nije voljela niti je iskazala i najmanji znak naklonosti prema meni, niti ja prema njoj. Ponio sam se nerazborito i poput slabića. Spalio sam pismo i pokušao zaboraviti da sam ga ikada vidio. Bilo je to, naravno, bezuspješno.

Deset dana poslije ponovno mi je pisala. Ovaj put mi je i zaprijetila. Poručila je da me mora vidjeti te da će se, ako se ne pojavim, obratiti određenoj osobi koja će javnosti obznaniti da sam je odbio. I nadalje nisam siguran kako sam točno trebao reagirati. Vjerojatno sam trebao reći supruzi, pa čak i obavijestiti policiju. Međutim, bih li ih uspio uvjeriti u istinu o svome odnosu s Lucy, ili sa Shirley? Zaključio sam, barem isprva, da će biti najbolje da se nađem s njom i da je pokušam urazumiti. Poručila mi je da ćemo se naći na parkiralištu pokraj ceste, u blizini cheverellskog kamenja, u ponoć. Poslala je čak i manju kartu, pažljivo iscrtanu. Pismo je završila riječima: 'Tako je divno što sam te pronašla. Više se nikada ne smijemo razdvojiti.' " „Imate li to pismo?" upitao je Dalgliesh. „Ne. Iznova sam učinio glupost. Ponio sam ga sa sobom na put te sam ga, došavši na parkiralište, spalio upaljačem iz automobila. Pretpostavljam da sam u sve to odbijao povjerovati, još od prispijeća prvog pisma." „Jeste li se onda susreli s njom?" „Jesam, našao sam se s njom, i to pokraj kamenja kao što je isplanirala.

Nisam je dirao, niti se s njom rukovao, a činilo se da to ni ne očekuje. Odbila se rukovati sa mnom. Predložio sam joj da se vratimo do automobila, gdje će nam biti udobnije, te smo sjeli jedno do drugoga. Rekla je da me voljela čak i u vrijeme dok sam bio sluđen - upotrijebila je upravo tu riječ - s Lucy. Da je ubila Lucy zato što je bila ljubomorna, ali da je sada odslužila svoju kaznu.

To je trebalo značiti da je sada slobodna voljeti me. Htjela se za me udati i roditi ml djecu. Sve je to izgovorila vrlo smireno, gotovo bez emocija, ali uz strahovitu odlučnost. Zurila je pred sebe i čini mi se da me uopće nije ni pogledala dok je govorila. Objasnio sam joj, na najobazriviji mogući način, da već jesam oženjen te da imam dijete i da između mene i nje nikada ne

može biti ničega. Nisam joj ponudio čak ni prijateljstvo - kako i bih? Moja je jedina želja bila da je više nikada ne vidim. Bilo je to bizarno, užasno. Kad sam joj spomenuo da sam oženjen, rekla je da nas to ne mora spriječiti da budemo zajedno. Da bih se mogao razvesti. Imali bismo zajedničku djecu, a ona bi se brinula i o sinu kojega već imam."

Dok je govorio, Collinsby je gledao dolje, ruku sklopljenih na stolu.

Potom je podigao lice prema Dalglieshu te su on i Kate mogli vidjeti užas i očajanje u njegovim očima. „Ona da se brine o mojem djetetu! Već me i sama pomisao na to da se nađe u mojoj kući, u blizini moje obitelji, užasavala. Vjerojatno sam ponovno donio krivu procjenu. Trebao sam naslutiti njezinu žudnju, no jedino što sam osjećao bio je užas, poriv da se udaljim od nje, da dobijem na vremenu. To sam postigao lažući. Rekao sam joj da ću porazgovarati sa svojom suprugom, ali da se ne smije nadati, jer nade za takvo što nema. Barem sam to pojasnio.

I potom se sa mnom oprostila, iznova bez ikakva dodira, i otišla. Sjedio sam promatrajući kako nestaje u tami prateći maleni tračak svjetla." „Jeste li i u kojem trenutku ulazili u kuriju?" upitao je Dalgliesh. „Ne." „Je li ona od vas zatražila da to učinite?" „Nije." „Jeste li, dok ste bili parkirani, vidjeli ili čuli nekoga drugog?" „Nikoga. Odvezao sam se minutu nakon što je Shirley izašla iz automobila. Nisam nikoga vidio." „Te je noći ubijena jedna pacijentica. Je li Shirley Beale rekla išta što bi vas navelo da povjerujete da je ona skrivila zločin?" „Ništa." „Pacijentica se zvala Rhoda Gradwyn. Je li vam Shirley Beale spominjala to ime, pričala vam o njoj, rekla vam išta o kuriji?" „Ništa, osim da ondje radi." „Je li to bilo prvi put da ste čuli za kuriju?" „Da, prvi put. Na vijestima sigurno nije bilo ničega, a zasigurno ni u nedjeljnim novinama. Ne bi mi promaklo takvo što." „Ništa zasad, ali vjerojatno će biti nešto o tome sutra ujutro. Jeste li razgovarali sa svojom suprugom o Shirley Beale?" „Još nisam. Mislim da sam u sve to odbijao povjerovati, nadajući se, ali

bez osnove, da mi se Shirley više neće obraćati, da sam je uvjerio da za nas nema zajedničke budućnosti. Cijeli je taj incident bio nevjerojatan, nestvaran, prava noćna mora. Kao što znate, posudio sam automobil Michaela Curtisa da se odvezem onamo i odlučio sam da ću mu se, bude li mi Shirley iznova pisala, povjeriti. Imao sam očajničku potrebu nekome to. reći, imajući u vidu njegovu ljubaznost, razboritost, a i barem bi me znao savjetovati. Kanio sam tek nakon toga razgovarati o tome i sa suprugom. Jasno mi je, dakako, da bi mi, ako Shirley priču o prošlosti progura u javnost, to moglo uništiti karijeru."

Potom je riječ iznova uzela Kate. „Zasigurno ne bi ako se dozna istina", rekla je. „Iskazali ste dobrotu i naklonost prema jednom djetetu koje je očito bilo u nevolji i usamljeno. Bile su vam tada samo dvadeset i dvije godine.

Ni u kojem slučaju niste mogli znati da će vaše prijateljevanje s Lucy na kraju dovesti do njezine smrti. Niste odgovorni za njezinu smrt. Nije nitko osim Shirely Beale. Ona je također bila u nevolji i usamljena, no niste vi odgovorni za njezin jad." „Ali jesam odgovoran. Na neizravan način i bez zle namjere. Da me Lucy nije srela, danas bi bila živa." „Jeste li sigurni?" Kate se nije dala smesti. „Ne bi li Shirley pronašla neki drugi povod za ljubomoru? Osobito u pubertetu, kad bi Lucy bila ta koja bi imala momke, svu pažnju, ljubav? Nikako ne možete znati što bi se dogodilo.

Ne možemo snositi odgovornost za dugoročne ishode naših postupaka."

Zastala je i pogledala prema Dalglieshu, zacrvenjevši se. Znao je o čemu razmišlja. Govorila je iz samilosti i bijesa, međutim, odavši te emocije ponijela se neprofesionalno. Nikada se osumnjičenika u slučaju ubojstva ne smije navesti da povjeruje da su istražitelji na njegovoj strani.

Potom se Dalgliesh izravno obratio Collinsbyju. „Želio bih da date službenu izjavu u kojoj ćete iznijeti činjenice onako kako ste ih upravo opisali. Gotovo ćemo sigurno morati s vama ponovno razgovarati nakon što ispitamo Sharon Bateman. Zasad nam nije rekla ništa, prešutjevši čak i svoj pravi identitet. Ako je nakon puštanja iz popravilišta provela manje od četiri godine živeći u zajednici, i nadalje će biti pod nadzorom. Molim vas da uz izjavu napišete svoju privatnu adresu, trebamo znati kako vas možemo kontaktirati kod kuće." Dohvativši svoju aktovku,

izvadio je službeni obrazac i predao ga Collinsbyju. „Sjest ću preko puta, ima više svjetla", rekao je Collinsby i sjeo za stol okrenuvši im leđa. Potom se okrenuo, rekavši: „Oprostite, nisam vas ponudio kavom ili čajem. Ako bi istražiteljici Miskin odgovaralo da napravi napitak, sve što za to treba u susjednoj je prostoriji. Ovo će možda potrajati." „Za to ću se ja pobrinuti", dobacio je Dalgliesh otišavši u susjednu prostoriju, ostavivši vrata otvorenima. Začulo se zveckanje porculana, zvuk punjenja čajnlka. Kate je čekala nekoliko minuta, pridruživši mu se potom, potraživši mlijeko u omanjem hladnjaku. Dalgliesh je unio poslužavnik s tri šalice i tanjurićima te jednu šalicu, zajedno s posudicom za šećer i vrčem za mlijeko, stavio do Collinsbyja, koji je i nadalje pisao, a zatim, ne uputivši im pogleda, ispružio ruku i prinio šalicu k sebi. Nije se poslužio ni mlijekom ni šećerom, pa ih je Kate donijela na stol za kojim su šutke sjedili ona i Dalgliesh. Osjetila je strašan umor, ali se oduprla porivu da se ispruži u naslonjaču.

Pola sata kasnije Collinsby se okrenuo i predao papire Dalglieshu. „Gotov sam", rekao je. „Nastojao sam se pridržavati činjenica. Nisam se nimalo opravdavao, ali opravdanja ionako nema. Želite li gledati kako potpisujem?"

Dalgliesh je prišao, a izjava je već bila potpisana. On i Kate dohvatili su kapute i bili spremni za polazak. Kao da je riječ o roditeljima koji su došli na konzultacije, Collinsby je rekao službenim tonom: „Lijepo je od vas što ste došli u školu. Otpratit ću vas do izlaza. Poželite li sa mnom ponovno razgovarati, svakako ćemo biti u kontaktu."

Otključao je ulazna vrata i pošao s njima do vanjskog ulaza. Posljednje što su vidjeli bilo je njegovo napeto blijedo lice gdje zuri u njih iza ograde poput lica kakva utamničenika. Tada je zatvorio vanjska vrata, okrenuo se i čvrsto koračajući prema školi ušao u nju, ne osvrnuvši se.

U automobilu je Dalgliesh upalio svjetlo za čitanje i dohvatio kartu.

Rekao je: „Čini se da je najbolja ruta voziti autocestom M1 prema jugu, a zatim cestama M25 i M3.

Sigurno si gladna. Oboje moramo nešto pojesti, a ovo mjesto baš i ne obećava."

Kate se očajnički željela udaljiti od škole, od toga grada, od sjećanja na posljednjih sat vremena.

„Ne bismo li mogli stati negdje uz cestu? Ne zato da bismo objedovali, no možda bismo mogli uzeti sendvič", rekla je.

Kiša više nije padala, tek je nekoliko teških kapi, gustih poput ulja, palo na haubu. Kada su se naposljetku našli na autocesti, Kate je rekla: „Žao mije zbog onoga što sam rekla gospodinu Collinsbyju. Znam da nije profesionalno suosjećati s osumnjičenikom." Htjela je nastaviti, ali joj je glas zastao grlu i rekla je tek iznova: „Žao mi je, gospodine."

Dalgliesh je nije pogledao. „Govorila si iz suosjećanja", rekao je. „Imati odviše suosjećanja može biti opasno u istrazi ubojstva, ali ne i tako opasno kao izgubiti sposobnost osjećati uopće. Nije to ništa strašno."

No, suze su i dalje tekle i on ju je pustio da tiho plače, prateći cestu ispred sebe. Autocesta se zavojito pružala pred njima poput fantazmagoričnih prizora svjetlosti; povorke oborenih automobilskih svjetala s njihove desne strane, pomični uzorak prometa koji se kretao prema jugu, golemi obrisi kamiona koji zaklanjahu tamne živice i stabla, buka motora i mukotrpno napredovanje kolone vozila s neznanim putnicima uhvaćenima u tom istom neobičnom porivu za kretanjem. Ugledavši znak „Benzinska postaja", Dalgliesh je skrenuo u lijevi trak, potom na pristupni kolnik. Pronašao je slobodno mjesto na kraju parkirališta i ugasio motor.

Ušli su u zgradu koja je blještala od svjetlosti i šarenila boja. U svakom kafiću i trgovini visjeli su božični ukrasi, a u jednom je kutu mali zbor, kojega su ljudi uglavnom ignorirali, pjevao božične napjeve i skupljao dobrotvorne priloge. Otišli su do nužnika, kupivši zatim sendviče i dvije velike plastične čaše s kavom te se sa svime time vratili do automobila. Dok su jeli, Dalgliesh je nazvao Bentona da ga upozna s novostima i za manje od dvadeset minuta nastavili su vožnju.

Pogledavajući Kateino lice, napeto od stoičke odlučnosti da ne oda svoju premorenost, reče: „Dan je bio dug, a k tome, još nije gotov. Ne bi li spustila sjedalo i odspavala?" „Sve je u redu, gospodine." „Nema potrebe da oboje bdijemo. Na stražnjem sjedalu je pokrivač, možda ga možeš dohvatiti. Probudit ću te na vrijeme."

Dalgliesh se umoru pri vožnji običavao othrvati tako što bi smanjio grijanje. Bude li Kate spavala, svakako će joj trebati pokrivač. Spustila je sjedalo i namjestila se, navukavši pokrivač sve do vrata, lica okrenuta prema

Dalglieshu. Zaspala je gotovo u trenu. Spavala je tako mirno da je jedva mogao čuti njezine blage udisaje, izuzev povremena zadovoljna mrmljanja nalik onome malena djeteta, pri čemu bi utonula dublje pod pokrivač.

Svraćajući povremeno pogled na njezino lice, s kojega je svu napetost odagnao san, to blaženo stanje nalik smrti, Dalgliesh je zaključio da je to drago lice - ne lijepo, zacijelo ne dopadljivo na konvencionalan način, ali ipak drago lice, pošteno, iskreno, ugodno za promatranje, lice koje će takvim i ostati. Godinama je, dok bi radila na nekom slučaju, svoju svjetlosmeđu kosu običavala uplesti u debelu pletenicu; sada joj je kosa bila podšišana i meko je padala na njezine obraze. Znao je da je ono što ona želi od njega više od onoga što joj on može pružiti, ali je jednako tako znao da ona cijeni ono što joj pruža: prijateljstvo, povjerenje, poštovanje i naklonost. No, zavrijedila je mnogo više od toga. Prije otprilike šest mjeseci pomislio je da je to pronašla. Sada više nije bio tako siguran.

Uskoro će se, znao je, Posebni istražni odjel rasformirati ili se stopiti s drugim odjelom. O svojoj će budućnosti odlučivati sam. Kate će dobiti već davno zasluženo promaknuće u višu inspektoricu. Ali, što joj potom slijedi?

U posljednje je vrijeme primijetio da se umorila od toga da putuje sama. Kod sljedeće je benzinske postaje skrenuo s ceste i ugasio motor. Nije se ni pomaknula. Popravio joj je pokrivač te se i sam namjestio za kratki predah.

Deset minuta poslije, ponovno je uronio u prometnu bujicu i vozio dalje u smjeru jugozapada kroz noć.

5.

Unatoč premorenosti i traumama prethodnoga dana, Kate je ustala rano, svježa. Po njezinu i Dalglieshevu povratku iz Droughtona, uslijedilo je uobičajeno razmatranje napredovanja istrage koje je bilo iscrpno, ali kratko; tek razmjena podataka, ne i podugačka rasprava o njihovim implikacijama.

Kasno poslijepodne primili su rezultate obdukcije tijela Rhode Gradwyn.

Izvješća dr. Glenister uvijek su bila iscrpna, međutim, ovaj put u izvješću nije bilo ničega zamršenog ni iznenađujućeg. Gospođica Gradwyn bila je zdrava žena sa svim onim nadanjima i ispunjenjem koje to donosi. Dvije su fatalne odluke - ona da ukloni ožiljak te da to obavi u Cheverellskoj kuriji bile zaslužne za tih šest jezgrovitih i presudnih riječi: Smrt uslijed gušenja izazvana davljenjem rukama. Čitajući izvješće s Dalglieshem i Ben tonom, Kate je obuzeo poznati joj osjećaj: nemoćni bijes i žaljenje zbog nesmiljene destruktivnosti ubojstva.

Brzo se odjenula i, budući da je bila gladna, itekako joj je odgovarao doručak koji je njoj i Bentonu poslužila gospođa Shepherd, a koji se sastojao od slanine i jaja, kobasica i rajčice. Dalgliesh je odlučio da bi se upravo ona, ne on ni Benton, trebala sastati s gospođom Rayner u Warehamu. Socijalna radnica za nadzor nazvala je kasno navečer prethodnoga dana, rekavši da će sjesti na vlak koji u osam i pet izjutra kreće s postaje Waterloo te da očekuje da će stići u Wareham u deset i trideset.

Vlak je stigao na vrijeme i Kate je bez ikakvih problema prepoznala gospođu Rayner među malobrojnim putnicima koji su sišli s vlaka. Pažljivo je Kate pogledala u oči i rukovala se s njom kratkim stiskom, kao da taj službeni susret ruku predstavlja neku vrstu ovjere nekoga unaprijed utanačenog sporazuma. Bila je niža od Kate, punašna, četvrtasta lica, čiste puti, čvrstih ustiju i brade. Njezina tamnosmeđa kosa prošarana sjedinama bila je dobro ošišana i ta ju je frizura - Kate je to znala - zasigurno skupo

stajala. Nije nosila aktovku, taj uobičajeni simbol birokracije, nego, umjesto nje, veliku platnenu torbu s remenom i vrpcama za zatezanje, prebačenu preko ramena. Kate je imala dojam da sve na njoj ukazuje na autoritet iskazan na nenametljiv i diskretan način. Podsjećala ju je na jednu od njezinih nastavnica, gospodu Butler, koja je razularene osmaše preobrazila u bića koja se vladaju relativno uljuđeno, pribjegavši jednostavnom triku, jednostavno vjerujući da se u njezinoj nazočnosti ne mogu ponašati drugačije.

Kate je postavila uobičajeno pitanje o tome kako je putovala. „Imala sam sjedalo do prozora i nije bilo djece ni opsjednutih i glasnih korisnika mobitela. Sendvič sa slaninom iz vagon-restorana bio je svjež, a i uživala sam u krajoliku. To nazivam dobrim putovanjem."

Vozeći se automobilom, nisu spominjale Shirley, sada zvanu Sharon, premda se gospođa Rayner raspitivala o kuriji i ljudima koji ondje rade, vjerojatno da bi se upoznala sa situacijom. Kate je pretpostavila da ono najhitnije čuva za Dalgliesha, kada se susretne s njim; nije bilo potrebe govoriti isto dvaput, to može izazvati nesporazume.

U Staroj policijskoj kućici, gospođa Rayner je, nakon što joj je Dalgliesh izrazio dobrodošlicu, odbila ponuđenu joj kavu te zatražila čaj, koji je napravila Kate. Stigao je i Benton, te su njih četvero sjeli oko stola ispred kamina. Dalgliesh je, ispred kojega se nalazila mapa Rhode Gradwyn, ukratko objasnio da su on i njegov tim došli do spoznaje o Sharoninu pravom identitetu. Mapu je predao gospođi Rayner, koja je proučila fotografiju Lucyina izubijana lica bez komentara. Nekoliko je minuta proučavala njezin sadržaj, a zatim zatvorila mapu i vratila je Dalglieshu. „Bilo bi zanimljivo otkriti kako se Rhoda Gradwyn uspjela dokopati nekih dijelova ovog materijala", rekla je, „ali s obzirom na to da je pokojna, gotovo da nema smisla o tome pokretati istragu. Naposljetku, to ionako nije do mene. U svakom slučaju, nismo naišli ni na kakav slučaj da je išta o Sharon bilo objavljeno, a k tome je to podlijegalo i zakonskoj zabrani dok je bila maloljetna." „Nije vas obavijestila o promjeni posla i mjesta stanovanja?" „Nije. Naravno, trebala je to učiniti, a ja sam trebala biti u kontaktu i ranije, dok je radila u domu za umirovljenike. Posljednji sam se put, prema dogovoru, s njom susrela prije deset mjeseci, dok je još uvijek radila ondje.

Zacijelo je već tada bila odlučila o preseljenju. Njezin će izgovor po svoj

prilici biti taj da mi to nije željela priopćiti jer za to nije vidjela potrebe. Moj je izgovor, manje opravdan, onaj uobičajeni: prevelik obujam posla i reorganizacija u skladu s preraspodjelom nadležnosti u Ministarstvu unutarnjih poslova. Običnim rječnikom rečeno: Sharon se provukla kroz mrežu."

Dalgliesh je pomislio da bi Provukla u kroz mrežu bio savršen naslov kakvoga suvremenog romana. Rekao je; „Niste li zbog nje bili pomalo zabrinuti?" „Ne u smislu da sam je smatrala opasnom za okolinu. Komisija za uvjetni otpust ne bi je bila pustila na slobodu da nije bila uvjerena da više ne predstavlja opasnost ni za sebe ni za druge. Nije s njom bilo nikakvih problema, ni za njezina boravka u Moorfield Houseu ni otkako je puštena na slobodu. Ako sam i bila zabrinuta - odnosno, još sam uvijek - onda se to ticalo pronalaženja odgovarajućeg i zadovoljavajućeg zaposlenja za nju, nastojanja da joj se pomogne da si sredi život. Uvijek se odupirala svakom obliku obučavanja. Posao u staračkome domu bio je privremeno rješenje.

Ona bi se trebala kretati među ljudima svoje dobi. No, nisam ovamo došla raspravljati o Sharoninoj budućnosti. Jasno mi je da vam ona predstavlja problem u istrazi. Je li se dosad pokazala spremnom na suradnju?" „Dosad nije predstavljala problem", rekao je Dalgliesh. „Zasad nemamo glavnog sumnjivca." „Dakle, očito je da ne može ostati ovdje. Dogovorit ću da ju se smjesti u hostel sve dok joj ne sredimo nešto trajnijega karaktera. Nadam se da ću moći poslati nekoga po nju u roku od tri dana. Ostat ću s vama u kontaktu, razumije se." „Je li ikada izrazila ikakvo kajanje zbog onoga što je učinila?" „Nije, i u tome i jest problem svo to vrijeme. Ponavlja tek da nije požalila prilikom tog događaja te da nije imalo smisla žaliti ni kasnije, samo zato što je otkrivena." „Ima u tome iskrenosti", primijetio je Dalgliesh. „Hoćemo li sada porazgovarati i s njom? Kate, hoćeš li je, molim te, pronaći i dovesti ovdje?" Čekali su da se Kate vrati sa Sharon i kada su, nakon četvrt sata, stigle, povod kašnjenja bio je očit. Sharon se potrudila oko svoga izgleda. Umjesto radnog kombinezona obukla je suknju i džemper, kosu je iščetkala da zasjaji, a nanijela je i ruž za usne. U svakom uhu bila je golema pozlaćena naušnica.

Ušla je ratoborno, no uz određeni oprez, i sjela u stolicu nasuprot Dalglieshu.

Gospođa Rayner sjela je u stolicu do nje. Bila je to, pomislila je Kate, naznaka kamo su usmjereni njezina profesionalna pozornost i odanost. Sama Kate je, otvorena notesa, sjela do Dalgliesha i Bentona koji sjedoše blizu vrata.

Ušavši u prostoriju, Sharon nije djelovala iznenađeno što vidi gospođu Rayner. Potom je, fiksirajući je pogledom, rekla naizgled bez srdžbe: „Znala sam da ćete se pojaviti, prije il' kasnije." „Bila bih se pojavila i ranije, Sharon, da si me obavijestila o tome da si promijenila posao, te o smrti gospođice Gradwyn - kao što si i trebala, naravno." „Pa, namjeravala sam, ali nije bilo šanse za to s murjacima po cijeloj kući i dok me svi nadgledaju. Da su me vidjeli kako telefoniram, pitali bi me zašto. Ali, ionako je ubijena tek u petak navečer." „No, sada sam ovdje i moramo u četiri oka porazgovarati o nizu stvari, ali najprije bi ti zapovjednik Dalgliesh želio postaviti neka pitanja i htjela bih da mi obećaš da ćeš na njih odgovoriti iskreno i temeljito. To je jako važno, Sharon." „Gospođice Bateman, imate pravo zatražiti odvjetnika ako to smatrate nužnim", dodao je Dalgliesh.

Zurila je u njega. „Zašto bih trebala odvjetnika? Nisam učinila ništa loše.

Ionako je ovdje gospođa Rayner. Ona će se pobrinuti da ne bude nikakvih trikova. I rekla sam vam sve kad smo bili u knjižnici, u subotu." „Niste nam sve rekli", rekao je Dalgliesh. „Izjavili ste da niste izlazili iz kurije u petak navečer. Sada znamo da jeste. Izašli ste da biste se susreli s nekim oko ponoći, a mi sada znamo tko je to bio. Razgovarali smo s gospodinom Collinsbyjem."

Potom je došlo do promjene. Sharon je poskočila u svojoj stolici, a zatim ponovno sjela, zgrabivši rub stola. Lice joj je pocrvenjelo i njezine su se naoko blage oči raširile. Kate se učinilo da su se smračile, preobrazivši se u dva ponora ispunjena bijesom. „Ne možete to prišiti Stephenu! On uopće nije ubio tu ženu. Ne bi ubio nikoga. On je dobar i drag - i ja ga volim! On i ja ćemo se vjenčati." „To nije moguće, Sharon, i ti si toga svjesna", rekla je gospođa Rayner obazrivo. „Gospodin Collinsby je već u braku i ima dijete. Smatram da si,

kada si od njega zatražila da ponovno postane dijelom tvoga života, postupila vodeći se svojom fantazijom. Sada se moramo suočiti sa stvarnošću."

Sharon je pogledala prema Dalglieshu, koji je upitao: „Kako ste otkrili gdje se nalazi gospodin Collinsby?" „Pa vidjela sam ga na TV-u, ne? Gledala sam TV u svojoj sobi nakon večere. Upalila sam TV i vidjela njega. Zato sam i nastavila gledati. Bila je to neka dosadna emisija o obrazovanju, ali vidjela sam Stephena i čula njegov glas i bio je isti kao prije, samo stariji. U emisiji su rekli da je promijenio neku školu, pa sam zapisala ime škole i tamo sam poslala pismo.

Nije mi uopće odgovorio na prvo pismo pa sam poslala još jedno i poručila mu da se mora sa mnom naći. Da je važno." „Jeste li mu prijetili - na primjer, da se mora s vama vidjeti ili ćete nekome obznaniti da je stanovao kod vaše obitelji te poznavao i vas i vašu sestru?" upitao je Dalgliesh. „Je li ikojoj od vas dvije naudio na ikoji način?" „Nije naudio Lucy, ni na koji način. Nije on jedan od onih pedofila, ak' to mislite. Volio ju je. Uvijek su zajedno čitali gore u njegovoj sobi ili su išli van u provod. Voljela je biti s njim, ali joj nije bilo do njega stalo. Bilo joj je stalo samo do njegova ugađanja. A u njegovu je sobu odlazila samo zato što joj je to bilo draže nego boraviti u kuhinji sa mnom i s bakom. Baka nam je uvijek zanovijetala. Lucy je rekla da joj je sa Stephenom dosadno, al' meni je do njega bilo stalo. Mislila sam da ga nikad više neću vidjeti, ali sada se vratio u moj život. Želim biti s njim. Znam da ga mogu usrećiti."

Kate se pitala hoće li Dalgliesh ili gospođa Rayner spomenuti Lucyino ubojstvo. Nisu ga spomenuli. Dalgliesh je umjesto toga rekao: „Znači, vi ste to tako organizirali, da se gospodin Collinsby nađe s vama na parkiralištu kod kamenja. Želim da mi kažete što se točno dogodilo i što je bilo između vas." „Rekli ste da ste s njim razgovarali. Sigurno vam je rekao što se dogodilo. Ne vidim zbog čega bih sve to morala ponavljati. Nije se dogodilo ništa. Rekao mi je da je oženjen, ali da će razgovarati sa svojom ženom i zatražiti razvod. I onda sam ja otišla u kuću, a on se odvezao." „I to je bilo sve?" upitao je Dalgliesh. „Pa, nismo kanili sjediti u autu cijelu noć, ne? Samo sam sjela ondje pokraj njega na kratko, ali nismo se uopće poljubili ni tome slično. Ne morate se ljubiti kad ste stvarno zaljubljeni. Znam da mi je govorio istinu.

Znala sam da me voli. I tako sam nakon nekog vremena izašla i vratila se u kuću." „Je li i on pošao u kuću s vama?" „Ne, nije. Zašto bi? Znam se i sama u nju vratiti, ne? Ionako je htio otići, vidjela sam to." „Je li i u kojem trenutku spomenuo Rhodu Gradwyn?" „Naravno da nije. Zašto bije spominjao? Nikada je nije sreo." „Jeste li mu dali ključeve kupe?"

Potom se iznova razbjesnjela. „Ne, ne, ne! Nije uopće tražio od mene ključeve. Za što bi mu trebali? Nije prišao ni blizu kući. Vi mu hoćete prišiti ubojstvo jer štitite sve ostale - gospodina Chandler-Powella, sestru Holland, gospođicu Cressett - sve njih. Hoćete sve svaliti na Stephena i mene." „Nismo ovdje đa bismo ovaj zločin pripisali nedužnim ljudima", rekao je Dalgliesh smirenim tonom. „Naša je zadaća otkriti tko je kriv. Nevini se nemaju čega plašiti. Ali, gospodin Collinsby naći će se u nevoljama ako se priča o vama pročuje. Mislim da shvaćate što želim reći. Živimo u neugodnu svijetu i ljudi bi mogli vrlo lako krivo protumačiti prijateljstvo između njega i vaše sestre," „Pa ona je mrtva, ne? Što bi sada mogli dokazati?"

Progovorila je gospoda Rayner. „Ne mogu ništa dokazati, Sharon, ali ogovaranja i govorkanja ne počivaju na činjenicama", rekla je. „Mislim da će biti najbolje da, kada te gospodin Dalgliesh do kraja ispita, ti i ja porazgovaramo o tvojoj budućnosti nakon ovoga užasnog iskustva. Dosad si bila iznimno uspješna, Sharon, ali čini mi se da je možda došlo vrijeme da kreneš dalje." Obratila se Dalglieshu. „Ako ste završili, bih li mogla nakratko porazgovarati sa Sharon u drugoj prostoriji?" „Naravno. Naći ćete je ravno s druge strane hodnika." „Baš dobro", rekla je Sharon, „već mi je ionako muka od tih murjaka.

Muka od njihovih pitanja, muka od njihovih glupih faca. Muka i od ovog mjesta. Ne vidim zašto ne bih mogla otići odmah. Mogla bih poći s vama sada."

Gospođa Rayner je već ustala. „Mislim da to neće biti moguće odmah, Sharon, ali svakako ćemo na tome poraditi." Obratila se Dalglieshu. „Hvala vam što ste nam ustupili sobu. Mislim da je Sharon i ja nećemo dugo okupirati."

Nisu se dugo zadržale, ali četrdesetak minuta, koliko je otprilike prošlo prije nego što su se vratile, Kate su se činile dugima. Sharon, koja ne bijaše više tako rabijatna, oprostila se od gospođe Rayner i krotko se vratila s Bentonom u kuriju. „Gospođa Rayner se čini vrlo dragom osobom", komentirao je Benton dok je zaštitar otvarao ulazna vrata imanja. „Ma dobra je ona. Javila bih se ja njoj ranije da me svi vi niste vrebali kao mačke miša. Naći će ona meni neko mjesto pa ću uskoro nestati odavde.

U međuvremenu, sjašite sa Stephena. Da ga barem nisam pozvala na ovo prokleto mjesto."

U sobi za ispitivanje, gospođa Rayner navukla je svoju jaknu i uzela torbu. „Nezgodno je što se ovo događa", rekla je. „Išlo joj je prilično dobro na odjelu za gerijatriju, ali bilo bi razborito za nju da potraži posao ondje gdje će boraviti među mlađim ljudima. Starim se pacijentima svidjela. Pomalo su je razmazili, rekla bih. No, vrijeme je da dobije poštenu izobrazbu i posveti se nečemu perspektivnom. Nadam se da ću joj ubrzo pronaći neki odgovarajući smještaj na nekoliko tjedana, dok ne uspijemo organizirati sljedeći korak. K tome, moguće je da će joj zatrebati psihijatrijska pomoć.

Očito se ne želi pomiriti sa situacijom u vezi s gospodinom Collinsbyjem.

Međutim, želite li me pitati je li ona ubila Rhodu Gradwyn - što, naravno, nećete učiniti - rekla bih da je to krajnje neizgledno. Rekla bih čak i nemoguće, premda tu riječ zapravo ne možete sa sigurnošću primijeniti ni na koga." „Sama činjenica da boravi ovdje, uz njezin dosje, sve komplicira", rekao je Dalgliesh. „Jasno mi je to. Ako nitko ne prizna zločin, bit će vam teško naći opravdanje da ikoga uhitite. No, kako to s ubojstvima najčešće biva, ona je odgovorna za to jedno jedino." „Pošlo joj je za rukom počiniti nečuvene opačine, s obzirom na njezinu mladost", ubacila se Kate. „Ubojstvo djeteta i ugrožavanje karijere i budućnosti jednoga poštenog čovjeka. Teško ju je promatrati a da vam se ispred njezina ne ukaže ono smrskano lice." „Bijes djeteta može biti strašan", rekla je gospođa Rayner. „Kad bi neko podivljalo četverogodišnje dijete posjedovalo vatreno oružje i imalo snage da ga upotrijebi, koliko bi obitelji opstalo?" „Čini se da je Lucy bila ljupka i mila djevojčica", dodao je Dalgliesh.

„Možda su je drugi ljudi tako doživljavali. Po svoj prilici, Sharon nije."

Za nekoliko je minuta gospođa Rayner bila spremna za polazak i Kate ju je odvezla do warehamske željezničke postaje. Putem su na mahove komentirale Dorset i krajolik kroz koji su prolazile. No, gospođa Rayner više nije spominjala Sharon, kao ni Kate. Kate je zaključila da bi bilo pristojno koliko i razborito da s gospođom Rayner pričeka dolazak vlaka i otprati je uvjerivši se da je sretno otputovala. Tek kad se vlak već približavao peronu, njezina je družica progovorila. „Ne brinite zbog Stephena Collinsbyja", rekla je. „Sharon će biti zbrinuta i bit će joj pružena pomoć koja joj je potrebna. Neće mu nauditi."

6.

Candace Westhall je ušla u primaću sobu Stare policijske kućice odjevena u jaknu i šal, s vrtlarskim rukavicama na rukama. Sjela je, skinula rukavice te ih, povelike i umrljane blatom, odložila na stol između sebe i Dalgleisha, gestom iz koje se iščitavala alegorija izazova. Značenje je bilo jasno, premda izraženo na neizravan način. Iznova su je udaljili od nužnog posla da bi odgovarala na izlišna pitanja.

Njezin je antagonizam bio gotovo opipljiv i Dalgliesh je znao da ga dijeli većina sumnjivaca. Ionako je to očekivao, a dijelom i razumio. Isprva su njega i njegov tim dočekali i pozdravili s olakšanjem. Nešto će biti poduzeto, slučaj razriješen, užas koji je ujedno podrazumijevao i neprilike prestat će, nedužni zaštićeni, krivac - po svoj prilici neznanac čija sudbina neće nikoga potresti - bit će uhićen i kažnjen. Zakon, razum i red zamijenit će kužan kaos ubojstva. Međutim, nije bilo nikakva uhićenja, a niti naznaka da će ono uslijediti. Istraga je još uvijek bila u ranoj fazi, no za maleno društvo iz kurije nije se nazirao kraj Dalgliesheva prisustva i ispitivanja. Shvaćao je njihov rastući bijes jer ga je i sam jednom bio iskusio kada je na plaži u Suffolku otkrio truplo ubijene žene. Taj zločin nije bio u njegovoj nadležnosti i preuzeo ga je jedan drugi istražitelj. Nije bilo ni govora o njemu kao o ozbiljnom sumnjivcu, ali policijsko je ispitivanje bilo temeljito, ponavljano i, činilo mu se, nepotrebno nametljivo. Ispitivanje je bilo neugodno poput psihičkoga zlostavljanja.

Dalgliesh je rekao: „Godine 2002. Rhoda Gradwyn je napisala jedan članak za Paternoster Review o plagiranju književnih djela, u kojemu je napala mladu spisateljicu, Annabel Skelton, radi čega si je ova ubrzo potom oduzela život. Kakve je naravi bio vaš odnos s Annabel Skelton?"

Pogledi su im se susreli, njezin je bio pun odbojnosti i, učinilo mu se, prijezira. Nastade kratka tišina, u kojoj je neprijateljstvo prštalo iz nje poput

elektriciteta. Uporno zureći u njega, rekla je: „Annabel Skelton bila je moja draga prijateljica. Rekla bih da sam je voljela, samo što ćete vi krivo protumačiti odnos koji sumnjam da vam mogu objasniti. Danas se sva prijateljstva povezuju sa seksualnošću, Bila je moja učenica, nadarena za pisanje, a ne za antičku književnost. Poticala sam je da dovrši svoj prvi roman i preda ga izdavaču." „Jeste li u to vrijeme znali da su neki njegovi dijelovi prepisani iz jednoga starijeg djela?" „Želite li me, zapovjedniče, pitati je li mi to rekla?" „Ne, gospođice Westhall, pitam vas jeste li to znali?" „Nisam, sve dok nisam pročitala Gradwyničin članak." „Zacijelo vas je iznenadio i pogodio", umiješala se Kate. „Da, inspektorice, oboje." „Jeste li štogod poduzeli - susreli se s Rhodom Gradwyn, napisali pismo prosvjeda, njoj ili redakciji Paternoster Reviewa?" „Susrela sam se s Gradwynovom. Našle smo se nakratko u uredu njezina agenta na njezin zahtjev. Bila je to pogreška. Ona, naravno, nije iskazala nikakvo kajanje. Radije ne bih raspravljala o pojedinostima tog susreta. U to vrijeme još nisam znala da je Annabel mrtva. Objesila se tri dana nakon što se pojavio taj broj Paternoster Reviewa." „Niste, dakle, imali priliku s njom se naći, zatražiti objašnjenje? Žao mi je ako vam je ovo bolno." „Zasigurno ne i previše žao, zapovjedniče. Budimo iskreni. I vi, poput Rhode Gradwyn, jednostavno radite svoj odbojni posao. Željela sam stupiti u kontakt, no Annabel me nije htjela vidjeti, zaključala je vrata, isključila telefon. Gubila sam vrijeme s Gradwynovom umjesto da sam pokušala doći do Annabel, što bih možda bila i uspjela. Sljedećeg dana primila sam razglednicu. Sadržavala je samo devet riječi, bez potpisa. Zao mije. Molim te, oprosti mi. Volim te."

Nastala je tišina, a potom je rekla: „Plagiranje je bio najmanje važan dio romana, koji je itekako obećavao. No, ja mislim da je Annabel shvatila da više nikada neće napisati drugi roman, a za nju je to značilo smrt. A doživjela je i poniženje. To je bilo više no što je mogla podnijeti." „Jeste li smatrali Rhodu Gradwyn odgovornom?" „Bila je odgovorna. Ubila je moju prijateljicu. Budući da joj,

pretpostavljam, to ipak nije bila namjera, nije bilo nade da će nepravda biti ispravljena pravnim putem. Nisam, međutim, pribjegla privatnoj osveti nakon pet godina. Mržnja ne nestaje, ali gubi na snazi. Ona je nalik kakvoj infekciji u krvi, nikada ne iščezava u potpunosti, lako nenadano bukne, ali kako godine prolaze, groznica izaziva manju malaksalost, bol više nije tako jaka.

Ostali su mi žaljenje i trajna tuga. Nisam ubila Rhodu Gradwyn, ali ne mogu ni na trenutak požaliti što je mrtva. Je li to zadovoljavajući odgovor na pitanje koje ste željeli postaviti, zapovjedniče?" „Gospođice Westhall, kažete da niste ubili Rhodu Gradwyn, Znate li tko jest?" „Ne. Ne znam. Da i znam, zapovjedniče, teško da bih vam rekla." Ustala je od stola nakanivši poći. Ni Dalgliesh ni Kate nisu je ni pokušali zaustaviti.

7.

Tijekom tri dana nakon ubojstva Rhode Gradwyn, Lettie je bila iznenađena time da ljudi ne dopuštaju smrti da im poremeti život na dulji rok.

Mrtve se, na koji god način umrli, otpremi, dovoljno brzo na za njih predviđeno mjesto, u ladicu u bolničkoj mrtvačnici, u pogrebničku prostoriju za balzamiranje, na stol patologa. Može se dogoditi da liječnik i ne stigne na vrijeme kad ga se pozove; ali pogrebnik je uvijek točan. Jela se, ma koliko skromna ili nekonvencionalna bila, prave i konzumiraju, pošta i dalje stiže, telefon zvoni, račune i dalje valja platiti, popuniti raznorazne obrasce. Oni koji tuguju, kao što je svojedobno tugovala i ona, kreću se poput robota u svijetu sjena u kojem se ništa ne čini stvarnim ni poznatim niti će to, naizgled, ikada ponovno i biti. Medhtim, čak i ožalošćeni razgovaraju, nastoje spavati, prinose ustima bezukusnu hranu, nastavljaju, kako se čini, napamet igrati ulogu koju im je namijenila sudbina u jednoj drami u kojoj se svi ostali likovi doimaju dobro upoznati sa svojim ulogama.

Nitko se u kuriji nije pretvarao da tuguje za Rhodom Gradwyn. Njezina je smrt bila šok dodatno pojačan užasom misterija i straha, no rutinske su se aktivnosti ondje nastavile. Dean je nastavio kuhati svoja sjajna jela, premda je određena pojednostavljenost jelovnika davala naslutiti da iskazuje, vjerojatno nesvjesno, pijetet prema pokojnici. Kim je i dalje sve posluživala, iako su se tek i istinsko uživanje u hrani doimali poput posvemašnje neosjetljivosti, koja koči konverzaciju. Jedino su dolasci i odlasci policajaca i nazočnost automobila zaštitarskog tima te prikolica parkirana ispred glavnoga ulaza, u kojoj su jeli i spavali, bili stalni podsjetnik da ništa nije normalno. Svi su se zainteresirali i napola posramljeni ponadali kad je inspektorica Miskin pozvala Sharon i odvela je na ispitivanje u Staru policijsku kućicu. Vrativši se, rekla je tek ukratko da zapovjednik Dalgliesh organizira njezin odlazak iz kurije te da će jedna njezina prijateljica doći po

nju za tri dana. U međuvremenu, Sharon nije kanila obavljati više nikakve poslove. Njezin je posao, što se nje ticalo, ovdje bio savršen i rekla im je neka se nose i oni i posao, Rekla im je da je umorna i uzrujana i da ne može dočekati, jebemti, da se makne od te jebene kurije. Sada ide u svoju sobu.

Nisu nikada čuli Sharon da psuje i ta ih je riječ šokirala u jednakoj mjeri kao da je izletjela iz Lettienih usta.

Nakon polusatnog razgovora s Dalglieshem, koji je potom otišao, George Chandler-Powell sazvao ih je u knjižnicu. Okupili su se u tišini, svi očekujući da će biti priopćeno nešto važno. Sharon nije bila uhićena, to je bilo jasno, no vjerojatno je došlo do nekih promjena, a čak je i nepovoljna vijest bila bolja od daljnje neizvjesnosti. Za sve je njih, toliko su si bili spremni međusobno priznati, život zastao. Čak su i najjednostavnije zadaće - koju odjeću ujutro odjenuti, kakve naputke dati Deanu i Kimberley - iziskivale voljni napor.

Chandler-Powell nije otezao, ali se Lettie činilo da je neuobičajeno napet.

Ušavši u knjižnicu, doimao se neodlučnim bi li ostao stajati ili sjeo, no nakon trenutka oklijevanja, smjestio se pokraj kamina. Zacijelo mu je bilo jasno da je i sam sumnjiv, kao i svi oni, no sada se, svih očiju uprtih u njega, doimao više kao Dalglieshev surogat, što je bila uloga koju niti je želio niti mu je ona bila ugodna.

Rekao je: „Žao mi je što vas ometam u vašim poslovima, ali zapovjednik Dalgliesh me zamolio da vam se obratim i činilo se dobrom zamisli da vas okupim sve zajedno da biste čuli što poručuje. Kao što znate, Sharon će nas napustiti za nekoliko dana. U njezinoj se prošlosti bio jedan incident zbog kojega su njezino daljnje napredovanje i dobrobit pitanje službe za socijalnu skrb i smatra se najboljim rješenjem da napusti kuriju. Doznajem da će Sharon surađivati što se tiče odluka o njezinoj budućnosti. To je sve što su mi rekli i to je jedino što itko od nas smije znati. Moram vas zamoliti da međusobno ne raspravljate o Sharon, ni o njezinoj prošlosti ili budućnosti, jer nas se to ne tiče." „Znači li da Sharon više ne smatraju sumnjivcem, ako je to ikada i bila?" upitao je Marcus.

"Vjerojatno."

Flavijino lice bilo je zajapureno, glas nesiguran. „Možemo li točno znati kakav je sada njezin status ovdje? Rekla nam je da ne kani više ništa raditi.

Koliko sam shvatila, to znači da, s obzirom da se kurija, kako se čini, smatra

poprištem zločina, ne možemo angažirati neku od čistačica iz sela. Budući da u kuriji sada više nema pacijenata, nema mnogo posla, ali ga netko mora obavljati." „Kim i ja bismo mogli pomoći", rekao je Dean. „No, stoje s njezinim obrocima? Obično jede s nama u kuhinji. Što ako ostane gore? Treba li Kim nositi gore poslužavnike i dvoriti je?" Po njegovu se glasu sa sigurnošću moglo zaključiti da takvo što neće biti prihvatljivo, Helena je pogledala prema Chandler-Powellu. Bilo je očito da gubi strpljenje. „Naravno da ne", rekla je. „Sharon zna raspored obroka. Bude li gladna, doći će sama. Bit će to tek na dan-dva. Bude li kakvih nevolja, kažite mi i porazgovarat ću sa zapovjednikom Dalglieshom. U međuvremenu nastavljamo normalno, koliko god je to moguće."

Oglasila se Candace. „S obzirom da sam ja bila ta koja je s njom vodila razgovor za posao, pretpostavljam da bih trebala preuzeti dio odgovornosti za Sharon. Možda bi koristilo da se preseli u Kamenu kućicu k Marcusu i meni, ako to zapovjedniku Dalglieshu odgovara. Imamo za nju jednu sobu. Mogla bi mi pomoći s očevim knjigama. Nije dobro da ništa ne radi. K tome, vrijeme je da je netko odvrati od njezine opsjednutosti Mary Keyte. Prošloga je ljeta počela stavljati poljsko cvijeće na središnji kamen. To je morbidno i suludo. Idem sada gore k njoj vidjeti je li se smirila." „Svakako pokušajte", rekao je Chandler-Powell. „Kao nastavnica vjerojatno imate više iskustva u bavljenju s neposlušnom mladeži nego mi ostali. Zapovjednik Dalgliesh me uvjerio da Sharon nije potreban nadzor.

Ako bude potreban, na policiji je i službi za uvjetni otpust da ga organiziraju, ne na nama. Otkazao sam svoj put u Ameriku. Do četvrtka se moram vratiti u London i ondje ću trebati Marcusa. Žalim ako to zvuči kao da vas napuštam, ali čekaju me pacijenti državnog osiguranja koje sam trebao operirati ovaj tjedan. Morao sam, naravno, odgoditi sve te operacije. Ovdje će biti zaštitarski tim, a ja ću se pobrinuti da dvojica od njih noće u kuriji." „Što je s policijom?" upitao je Marcus. „Je li Dalgliesh rekao kada očekuju da bi mogli otići?" „Nije, a ja ga se nisam usudio pitati. Ovdje su tek tri dana, stoga pretpostavljam da ćemo, ako nekoga ne uhite, nazočnost policije morati podnositi još neko vrijeme." „Želite reći, mi smo ti koji ćemo je morati podnositi", rekla je Flavia. ,Vi

ćete biti u Londonu, na sigurnoj udaljenosti od svega ovoga. Odgovara li policiji vaš odlazak?"

Chandler-Powell uputio joj je hladan pogled. „Kakve bi to zakonske ovlasti, prema vašem mišljenju, zapovjednik Dalgliesh mogao imati da me ovdje zadrži?"

Potom je otišao, ostavivši tu neveliku skupinu pod dojmom da su se svi oni na neki način ponijeli nerazumno. Međusobno su se pogledavali u nelagodnoj tišini. Tišinu je prekinula Candace. „Pa onda, bit će najbolje da se posvetim Sharon. A ti bi, Helena, možda mogla privatno porazgovarati s Georgeom. Točno je da boravim u kućici i da se to na mene ne odražava toliko koliko no vas ostale, ali i ja ovdje ponešto radim te bi mi bilo draže da zaštitari spavaju izvan kurije. Dovoljno je neugodno gledati njihovu prikolicu parkiranu ispred ulaza i njih kako tumaraju uokolo imanjem, a kamoli da borave još i u kući."

Potom je i ona otišla. Mog, koji je odlučio sjesti u jednu od najdojmljivijih stolica, svo je vrijeme ravnodušno zurio u Chandler-Powella, ne izgovorivši ni riječi. Sada je ustao i otišao. Ostatak skupine čekao je da se vrati Candace, ali nakon pola sata tijekom kojih je konverzaciju sputavala Chandler-Powellova zabrana raspravljanja o Sharon, razišli su se, a Helena je za njima čvrsto zatvorila vrata knjižnice.

8.

Tri dana u tjednu u kojima nije bilo operacija ni pacijenata, a George Chandler-Powell bi boravio u Londonu, pružali su Candace i Lettie dovoljno vremena da porade na računima, pozabave se mogućim financijskim problemima s privremenim osobljem i srede račune za dodatnu hranu potrebnu za njegovateljsko osoblje koje ne boravi u kuriji, tehničare i anestetičare. Promjena ozračja u kuriji između početka i završetka tjedna bila je dramatična, ali za njih dvije i dobrodošla. Unatoč prividnome miru onih dana kada su se obavljale operacije, samo prisustvo Georgea ChandlerPowella i njegova tima bilo je, činilo se, dovoljno da prožme cijelo ozračje.

Međutim, dani prije njegova odlaska u London predstavljali su razdoblja gotovo posvemašnjega mira. Chandler-Powella, koji je bio istaknut i prezaposlen kirurg, tada bi zamijenio Chandler-Powell, provincijski plemić, zadovoljan ustaljenom kućnom rutinom na koju nikada nije imao prigovora niti se u nju nastojao uplitati, čovjek koji osamu udiše poput svježeg zraka.

Tog utorka ujutro, međutim, četvrtog dana nakon umorstva, još je uvijek bio u kuriji, operacije s londonskoga popisa pacijenata bijahu odgođene, a on sam očito je bio rastrgan između odgovornosti prema svojim pacijentima u bolnici St. Angela's i nužne potpore preostalom osoblju u kuriji. No, najkasnije u četvrtak, i on i Marcus će otputovati. Nema sumnje, vratit će se ponovno do nedjelje ujutro, međutim, reakcije na njegovo čak i privremeno izbivanje bile su različite. Već su spavali iza zaključanih vrata, no Candace i Helena su uspjele nagovoriti Chandler-Powella da odustane od uvođenja noćnih ophodnja koje bi obavljale policija ili zaštitarski tim. Većina stanara kurije uspjela je sebe uvjeriti da je neki uljez, vjerojatno vlasnik automobila koji je te noći bio ondje parkiran, ubio gospođicu Gradwyn i nije im se činilo vjerojatnim da bi se okomio na još koju žrtvu. Mogli su, međutim, pretpostaviti da i nadalje posjeduje ključ zapadnoga ulaza - a to je bila

zastrašujuća pomisao. Gospodin Chandler-Powell nije im mogao zajamčiti sigurnost, no bio je vlasnik kurije, njihov posrednik u komunikaciji s policijom, ohrabrujuća autoritativna figura. K tome, bio je očito srdit zbog izgubljenog vremena i nestrpljiv da što prije nastavi sa svojim poslom. U kuriji će biti mirnije bez njegovih nespokojnih koraka i povremenih izljeva mrzovolje. Policija je i dalje šutjela o napredovanju istrage, ako ga je uopće i bilo. Vijest o smrti gospođice Gradwyn je, naravno, razglašena po medijima, ali su, na olakšanje svih, izvješća bila iznenađujuće kratka i neodređena, čemu je pripomogao publicitet koji su izazvali jedan politički skandal i izrazito buran razvod jedne pop-zvijezde. Lettie se pitala nije li se netko moćan upleo u medije. Međutim, takva suzdržanost zacijelo neće biti dugoga vijeka i, bude li kakvih uhićenja, brana će popustiti, a kužna se voda preliti preko nje.

Sada je, pak, bez nazočnosti honorarnog osoblja, uz odjel za pacijente, koji je bio zapečaćen, i telefon na koji je redovito odgovarala automatska sekretarica te uz nazočnost policije koja je iz dana u dan podsjećala na negdašnju nazočnost pokojnice koja je i nadalje, u mašti, bila zaključana u smrtnoj tišini iza onih zatvorenih vrata, Lettie smatrala utješnim to što uvijek ima nekakvog posla koji valja obaviti, a isto je, vjerovala je, vrijedilo i za Candace. Tog su utorka ujutro, obje sjele za svoje radne stolove nedugo nakon devet sati, Lettie razvrstavajući mnoštvo računa dobavljača namirnica i mesara, a Candace za računalom. Na stolu ispred nje nalazio se telefon koji je zazvonio. „Ne javljaj se", rekla je Candace.

Bilo je prekasno. Lettie je već podigla slušalicu. Dodala ju je Candace. „Neki muškarac. Nisam zapamtila ime, no čini se uzrujan. Traži tebe."

Candace je preuzela slušalicu, neko je vrijeme šutjela, a potom rekla: „Imamo mnogo posla ovdje u uredu i, iskreno, nemamo vremena juriti za Robinom Boytonom. Znam da je naš rođak, ali nismo mi zbog toga njegovi skrbnici. Koliko dugo ga pokušavate dobiti? U redu, netko će otići do kućice za goste i, doznamo li štogod novoga, reći ćemo mu da vas nazove... Da, nazvat ćemo vas i ako ga ne pronađemo. Koji je vaš broj?"

Dohvatila je list papira, zapisala broj telefona te potom spustila slušalicu i obratila se Lettie. „To je bio Jeremy Coxon, Robinov poslovni partner. Kaže da ga je iznevjerio jedan od investitora i sada želi da se Robin vrati, i to hitno. Zvao je kasno sinoć, ali mu se nitko nije javio pa je ostavio poruku, a

jutros ga je u više navrata pokušavao dobiti. Robinov mobitel zvoni, ali se nitko ne javlja." „Robin je možda došao ovamo da pobjegne od telefonskih poziva i poslovnih problema. Ali, zašto onda nije isključio mobitel? Vjerojatno bi ipak netko trebao provjeriti." „Kad sam jutros izašla iz Kamene kućice, njegov je auto bio ondje i zavjese su bile navučene. Možda još uvijek spava, a mobitel je ostavio negdje gdje ga ne može čuti, Dean bi mogao skoknuti onamo, ako nije zauzet.

Bit će brži nego Mog." Lettie ustade. „Idem ja. Godit će mi svjež zrak." „Onda radije uzmi rezervni ključ. Spava li još uvijek zbog mamurluka, moguće je da neće čuti zvonce. Prava je gnjavaža da je još uvijek ovdje.

Dalgliesh ga ne može pritvoriti bez valjanog razloga i čovjek bi pomislio da će ovaj jedva dočekati da se vrati u London, pa makar da bi širio tračeve."

Lettie je pospremila papire na kojima je radila. „Ne voliš ga baš, je li?

Izgleda potpuno bezopasno, ali čak i Helena uzdiše od jada kad mu mora rezervirati kućicu." „On je parazit koji smatra da mu je nanesena nepravda. K tome, najvjerojatnije potpuno s pravom. Njegova je majka neplanirano zatrudnjela udavši se kasnije za očitog lovca na miraz, na užas starog djeda Theodora.

Uglavnom, odrekli su je se, više zbog, čini mi se, njezine glupavosti i naivnosti, nego zbog trudnoće. Robin se voli pojaviti s vremena na vrijeme, ne bi li nas podsjetio na ono što on doživljava kao nepravednu diskriminaciju, a nama, iskreno, njegova upornost ide na živce. Istina, s vremena na vrijeme udijelimo mu pokoju subvenciju. Uzme novac, ali mi se čini da to smatra ponižavajućim. Zapravo, to i jest ponižavajuće, ali za obje strane."

Takvo iskreno iznošenje obiteljskih stvari iznenadilo je Lettie. Bilo je to potpuno netipično za povučenu Candace kakvu je poznavala - ili kakvu je, pomislila je u sebi, mislila da je poznavala.

Podigla je jaknu s naslona stolice. Izlazeći je dobacila: „Ne bi li bila manja gnjavaža kad biste mu isplatili neki razuman novčani iznos ostavštine vašega oca i tako stali na kraj njegovu koristoljublju? Mislim, ako uistinu smatrate da mu je nanesena nepravda." „Palo mi je to na pamet. Problem je s Robinom taj što bi uvijek tražio

više. Sumnjam da bismo se sporazumjeli oko toga što bi to bio razuman iznos."

Lettie je izašla, zatvorivši za sobom vrata, a Candace je pažnju iznova usmjerila na računalo i otvorila podatke za mjesec studeni. Zapadno krilo ponovno je poslovalo s dobiti, ali minimalnom. Naplaćena su potraživanja pokrila osnovne troškove održavanja kućanstva i vrtova, jednako tako i medicinske i kirurške troškove, međutim, prihodi su bili neujednačeni, a troškovi rasli. Bilo je očito da će pokazatelji za sljedeći mjesec biti katastrofalni. Chandler-Powell nije ništa komentirao, ali njegovo joj je lice, napeto od zabrinutosti i neke vrste očajničke odlučnosti, sve govorilo. Koliko će pacijenata uopće htjeti odsjesti u zapadnome krilu uz pomisao na prizore smrti pacijentice i - još gore - na smrt pacijentice? Klinika je, ionako daleko od unosna poslovanja, sada predstavljala financijsko opterećenje. Njezina je prognoza bila da će opstati još najviše mjesec dana.

Nakon četvrt sata, Lettie se vratila. „Nema ga ondje. Nema mu traga ni u kućici ni u vrtu. Pronašla sam njegov mobitel na kuhinjskom stolu medu ostacima hrane - vjerojatno ručka ili večere, tanjura sa sasuŠenim umakom od rajčice i nekoliko traka špageta te plastičnog paketića u kojem su bila dva čokoladna eklera. Dok sam otključavala vrata, zazvonio je mobitel. Ponovno je zvao Jeremy Coxon. Rekla sam mu da ga tražimo. Krevet je izgledao kao da uopće nije u njemu spavao, a auto je bio ispred kućice kao što si rekla, tako da se očito nije nikamo odvezao. Nije mogao otići daleko. Ne djeluje kao osoba koja voli dugo šetati prirodom." „Nikako. Bit će najbolje da pokrenemo opću potragu, no gdje da započnemo? Mogao bi biti bilo gdje, pa i, vjerujem, udobno zavaljen zaspavši u nečijem tuđem krevetu, a u tom slučaju neće biti oduševljen općom potragom. Možemo pričekati još kojih sat vremena." „Je li to pametno?" upitala je Lettie. „Izgleda da ga već dugo nema." „Odrasla je osoba i ima pravo ići kamo želi i s kim god želi. No, ovo je stvarno čudno. Jeremy Coxon djelovao je zabrinuto, ali i bijesno. Možda bismo se barem trebale uvjeriti da nije ovdje, u kuriji, niti igdje na imanju.

Vjerojatno je moguće da se razbolio ili da je doživio kakvu nezgodu, iako sumnjam. Uz to, provjerit ću i Kamenu kućicu. Ne vodim odviše računa o zaključavanju sporednih vrata pa se možda ušuljao unutra nakon što sam izašla ne bi li vidio može li ondje štogod pronaći. Imaš ti pravo. Ako ga nema

ni u jednoj od kućica, niti igdje na imanju, bolje je da kažemo policiji. Dođe li do ozbiljnije potrage, pretpostavljam da će je voditi lokalna policija. Vidi možeš li pronaći narednika Benton-Smitha ili pozornika Warrena. Povest ću Sharon sa sobom. Ionako se, čini se, mota uokolo ne radeći uglavnom ništa." „Mislim da nema potrebe u to uključivati Sharon", rekla je Lettie, koja je i dalje stajala, nakon nekoliko trenutaka promišljanja. „Čudnog je raspoloženja otkako je zapovjednik Dalgliesh jučer poslao po nju, na trenutke je natmurena i povučena, a onda djeluje vrlo zadovoljna sobom, gotovo pobjedonosno u odnosu na druge. Ako je Robin uistinu nestao, bit će najbolje iz toga nju izostaviti. Želiš li proširiti potragu, ja ću poći s tobom. Iskreno, ako nije ni ovdje, niti u kućici, ne znam gdje bismo ga još mogle tražiti. Bit će bolje da to preuzme policija."

Candace je dohvatila svoju jaknu s vješalice na vratima. .Vjerojatno imaš pravo što se tiče Sharon. Ionako nije željela napustiti kuriju i doći u Kamenu kućicu, i zapravo mi je tako draže, nije to bila jedna od mojih boljih zamisli.

Ali pristala mi je pomoći sat-dva dnevno oko očevih knjiga, vjerojatno zato što joj treba izgovor da se makne Iz kuhinje, Ona i Bostockovi nikada se nisu zbližili. Čini se da rado vršlja po knjigama. Posudila sam joj knjigu-dvije za koje se, čini se, zainteresirala."

Lettie se ponovno iznenadila. Posuđivati knjige Sharon bila je ljubaznost kakvu ne bi očekivala od jedne Candace, čije je stajalište prema toj djevojci bio više nalik nevoljkoj trpeljivosti nego dobrohotnoj zainteresiranosti za nju.

Međutim, Candace je ipak bila nastavnica. Moguće je da je ovdje bila riječ o ponovnom javljanju pedagoške vokacije. K tome, nedvojbeno je prirodni poriv svakog zaljubljenika u čitanje taj da neku od knjiga posudi mladoj osobi koja je za njih pokazala zanimanje. I sama bi tako postupila.

Koračajući pokraj Candace, osjetila je dozu žaljenja. Njihova se suradnja odvijala u prijateljskom tonu, kao i suradnja njih dvije s Helenom, međutim, nisu nikada bile bliske i zapravo bijahu kolegice, ne i prijateljice. No, bila je korisna u kuriji. To je postalo očito prije nekoliko tjedana kada je Candace provela tri dana u Torontu. Moguće je da su se Candace i Marcus doimali, u emocionalnom koliko i u fizičkom smislu, distanciranima od kurije zbog toga što su živjeli u Kamenoj kućici. Mogla je tek nagađati kakve su protekle dvije godine morale biti za jednu inteligentnu ženu, čije je zaposlenje bilo ugroženo te - tako se govorkalo - ukinuto, ženu koja je danonoćno dvorila

dominantnog i mrzovoljnog starca dok je njezin brat očajnički od svega toga želio pobjeći. Sada barem oko toga ne bi smjelo biti nikakvih poteškoća.

Teško da će klinika moći nastaviti s radom nakon ubojstva gospođice Gradwyn. Od sada pa nadalje jedino bi pacijenti s patološki morbidnom fascinacijom smrću i užasom mogli poželjeti odsjesti u kuriji.

Jutro bijaše sivo i bez sunca. Tijekom noći bilo je jakih pljuskova i sada se iz kišom natopljena tla isparavao jedak vonj truloga lišća i raskvašene trave. Jesen je ove godine uranila, ali je njezino zagasito blistavilo već blijedjelo pred sumornim, gotovo bezmirisnim nagovještajem da je godina na izmaku. Koračale su kroz vlažnu izmaglicu, njezina je studen Lettie štipala za lice, donoseći sa sobom i prvi ledeni dodir nelagode. Ranije je u Ružinu kućicu bila ušla bez ikakvih bojazni, očekujući da će utvrditi da se Robin Boyton vratio, ili da će makar naići na nekakvu naznaku kamo je mogao otići. Sada je, dok su hodale između zimom ofurenih ružinih grmova prema ulaznim vratima, osjećala da je neodoljivo privlači nešto što se nje ne tiče, nešto u što se nije imala želje uplitati i što je slutilo na zlo. Ulazna vrata bijahu nezaključana, kako ih je zatekla i ranije, međutim, ulazeći u kuhinju, učinilo joj se da je vonj u njoj sada oporiji nego što je to smrad neopranih tanjura.

Candace je prišla stolu i s gađenjem promatrala ostatke objeda. „Svakako izgleda više kao jučerašnji ručak ili večera nego današnji doručak, ali tko bi to uopće znao kad je riječ o Robinu?" rekla je. „Rekla si da si provjerila gore?" „Jesam. Krevet nije bio pospremljen, samo je navučena posteljina, ali izgledalo je kao da sinoć nije prespavao ovdje." „Mislim da trebamo provjeriti cijelu kućicu, a zatim i vrt i susjedni objekt. U međuvremenu ću pospremiti ovaj nered. Sve smrdi."

Podigla je prljavi tanjur i prišla sudoperu. „Ne, Candace, nemoj!" Lettiein je glas zazvučao oštro, poput kakve zapovijedi. „Zao mi je, nisam željela vikati", nastavila je, „no nije li bolje da sve ostavimo onako kako smo našle?

Ako je Robin doživio nezgodu, ako mu se nešto dogodilo, mogao bi biti važan redoslijed zbivanja."

Candace se vratila k stolu i odložila tanjur. .Vjerujem da imaš pravo, ali sve nam ovo kazuje da je prije odlaska jeo, vjerojatno ručak ili večeru."

Pođoše na kat. Ondje su bile samo dvije spavaće sobe, obje prostrane, s

kupaonicom i tušem. Nešto manja od njih, ona u stražnjem dijelu, očito nije bila korištena, na krevetu se nalazila čista posteljina prekrivena pačvork prekrivačem.

Candace je otvorila vrata ugrađenog ormara, a potom ih zatvorila pravdajući se: „Tko zna zašto sam pomislila da bi mogao biti ovdje unutra, no kad smo već došle pretraživati, onda je bolje da budemo temeljite." Ušle su u prednju spavaću sobu. Bila je jednostavno i udobno namještena, ali sada je djelovala ispremetano. Na krevetu je ležao frotirni kućni ogrtač, zajedno s izgužvanom majicom kratkih rukava i džepnim izdanjem knjige Terryja Prachetta. Dva para cipela bijahu odbačena u kut, a tapecirani naslonjač bijaše pretrpan hrpom vunenih džempera i hlača. Boyton je došao ovamo barem se dobro pripremivši za najgore prosinačke vremenske uvjete. Vrata ormara za odjeću bila su otvorena, otkrivajući tri košulje, jaknu od antilopa i tamno odijelo. Je li to odijelo, pitala se Lettie, ponio da bi ga odjenuo kad mu naposljetku dopuste da posjeti Rhodu Gradwyn? „Ovo ne sluti na dobro, izgleda kao da je ovdje došlo do kakve žestoke svađe ili da je nabrzinu zbrisao, ali uzmemo li u obzir stanje kuhinje možemo slobodno zaključiti da je Robin krajnje neuredan, a to ionako već otprije znam", rekla je Candace. „Uglavnom, u kućici ga nema." „Ne, nije ovdje", rekla je Lettie i krenula prema vratima. No, na neki način, pomislila je, ipak jest ovdje. U tih pola minute, koliko su ona i Candace pretraživale spavaću sobu, njezine su je zle slutnje još više obuzele.

Sada je taj osjećaj postao intenzivniji, preobrazivši se u emociju koja bijaše zbunjujuća mješavina bojazni i žaljenja. Robin Boyton je bio odsutan, ali se na neki paradoksalan način činilo da je prisutniji sada nego prije tri danu kad je podivljao u knjižnici. Bio je prisutan u vidu naslagu mladalačke odjeće, cipela od kojih je jedan par bio istrošenih peta, u vidu nemarno odložene knjige, izgužvane majice kratkih rukava.

Ušle su u vrt, Candace je iz kućice izašla prva. Lettie se, premda obično jednako energična kao i njezina družica, osjećala kaorda je netko vuče poput, kakvog tromog tereta. Pregledale su vrtove obje kućice i drvene šupe iza njih. Ona do Ružine kućice sadržavala je kojekakav prijavi pribor, alatke, od kojih neke bijahu hrdave, razbijene lonce za cvijeće te svežnjeve luka nabacane na police bez ikakvog pokušaja sortiranja, dok vrata bijahu dijelom zaglavljena jednom starom kosilicom za travu i mrežastom vrećom

napunjenom triješćem. Candace je zatvorila vrata ne rekavši ništa. Šupa pokraj Kamene kućice bila je, naprotiv, primjer smislene i dojmljive urednosti. Lopate, grablje i gumena crijeva za polijevanje, sjajnih metalnih dijelova, bijahu poredani uz jedan zid, dok na policama stajahu uredno poslagani lonci za cvijeće, a kosilica za travu bijaše čista, bez ikakve naznake upotrebe. Bijaše ondje i jedan udoban naslonjač od pruća, sa šarenim jastukom, očito često korišten. Kontrast između stanja u tim dvjema šupama odražavao se i u vrtovima. Mog je bio nadležan za vrt do Ružine kućice, no njega su više zanimali vrtovi kurije, posebice francuski vrt na koji je bio osobito ponosan i koji je obrezivao opsesivnom brižnošću. Vrt Ružine kućice održavao je tek toliko da ne bude prigovora. Vrt Kamene kućice odavao je znakove stručne i redovite njege. Otpalo lišće bilo je pometeno i ubačeno u drvenu kutiju s kompostom, žbunovi potkresani, zemlja prekopana, a osjetljive biljke pokrivene radi zaštite od mraza. Pomislivši na pleteni naslonjač s udubljenim jastukom, Lettie je osjetila žaljenje i ljutnju. Ta je, dakle, zagušljiva daščara, u kojoj se zrak doimao toplim čak i zimi, služila kao utočište i korisno vrtno spremište. Ovdje je Candace mogla povremeno, na kakvih pola sata, predahnuti od smrada antiseptičkog sredstva u bolesničkoj sobi, mogla je pobjeći u vrt u kratkim trenucima slobode u kojima bi teško našla vremena za svoju drugu poznatu strast - plivanje, u nekoj od svojih omiljenih uvala ili na nekoj od omiljenih plaža.

Candace je, ništa ne rekavši, zatvorila vrata pred vonjem topla drveta i zemlje, i njih su dvije krenule put Kamene kućice. Iako se bližilo podne, dan bijaše tmuran i mračan i Candace je upalila svjetlo. Lettie je svratila u Kamenu kućicu nekoliko puta nakon smrti profesora Westhalla, uvijek radi nekog posla vezanog za kuriju i nikada sa zadovoljstvom. Nije bila praznovjerna. U njezinoj vjeri, za koju je znala koliko je neovisna i nedogmatska, nije bilo mjesta za bestjelesne duše koje se vraćaju u prostorije u kojima bi imale kakva nedovršena posla ili u kojima su izdahnule.

Međutim, bila je osjetljiva na ozračje, a Kamena kućica izazivala je u njoj neku nelagodu, potištenost, kao da je nakupljeni jad okužio zrak.

Našle SU se u kamenom popločanoj prostoriji koju su nazivali starom ostavom. Uski je staklenik vodio u vrt, međutim, ta se prostorija gotovo nije koristila i naizgled nije imala nikakve funkcije osim kao odlagalište za odbačeni namještaj, uključujući maleni drveni stol s dvije stolice, oronuli

zamrzivač i stari kredenc na koji je bilo naslagano mnoštvo šalica i vrčeva.

Prošavši malenom kuhinjom dospjele su u dnevni boravak koji je služio i kao blagovaonica. Ognjište bijaše prazno, a sat na inače praznom okviru kamina neumoljivim je otkucajima sadašnjost pretvarao u prošlost. Soba je bila neudobna, izuzev jedne duge drvene klupe s jastucima, desno od kamina.

Jedan je zid bio prekriven policama za knjige, no većina njih bila je prazna, a preostali svesci neuredno su se preklapali jedan preko drugoga. Uz suprotni je zid, na kojem su neizblijedjele četvorine na tapetama ukazivale na mjesta na kojima su nekada visjele slike, bilo poslagano desetak prepunih kartonskih kutija. Cijela je kućica, iako vrlo čista, na Lettie ostavila dojam gotovo hotimično nevesela i negostoljubiva prostora kao da su, nakon smrti svoga oca, Candace i Marcus željeli naglasiti da Kamena kućica njima nikada ne može biti dom.

Na katu je Candace, dok ju je Lettie pratila u stopu, žurnim korakom proletjela trima spavaćim sobama, površno zagledavajući u unutrašnjost ormarića i garderobnih ormara, potom ih zatvarajući, zalupivši vratima kao da njihova potraga predstavlja jedan od zamornih rutinskih kućanskih poslova.

Osjetile su kratkotrajan, ali prodoran miris kuglica protiv moljaca te vonj stare ladanjske odjeće od tvida, a u Candaceinu je garderobnom ormaru Lettie zapazila grimiznu akademsku odoru. Prednja je soba pripadala njezinu ocu. Iz nje je bilo izneseno sve osim uske postelje s desne strane prozora. Na njoj nije bilo posteljine, osim jedne plahte, čiste i čvrsto zategnute preko madraca, te univerzalne potvrde konačnosti smrti u svakom domu. Nijedna od njih nije progovorila. Potraga je bila gotovo završena. Sišle su u prizemlje, njihova su stopala zvučala neprirodno glasno na stubama bez saga.

U dnevnoj sobi nije bilo ormara pa su se vratile u staru ostavu. Candace je, najednom shvativši kako se Lettie svo vrijeme osjeća, rekla: „Ma što li to nas dvije uopće činimo? Ponašamo se kao da tražimo kakvo dijete ili izgubljenu životinju. Neka policija nastavi potragu ako su zabrinuti." „Ali, skoro smo gotove i barem smo bile temeljite", odgovorila je Lettie, „nema ga ni u jednoj od kućica niti u šupama."

Candace je ušla u smočnicu, prijeme je da ispraznim ovu prostoriju", rekla je prigušenim glasom. „Dok je otac bio bolestan, opsjelo me pravljenje marmelade. Tko zna zašto. Volio je konzerviranu domaću hranu, ali ne tako jako. Zaboravila sam da su staklenke još uvijek ovdje. Pozvat ću Deana da

ih pokupi. Znat će ih iskoristiti udostoji li ih se uzeti. Moja marmelada nije baš dorasla njegovim standardima."

Izašla je iz smočnice. Lettie je, okrenuvši se da bi je slijedila do vrata, zastala, a zatim povukla zapor i podigla poklopac zamrzivača. la je radnja bila instinktivna, bez prethodna razmišljanja. Vrijeme je stalo. Na sekundudvije, koje će se kasnije kada se toga bude prisjećala razvući u minute, zurila je u ono što je ondje dolje ležalo.

Ispustila je poklopac iz ruku uz tup zveket i srušila se preko zamrzivača, nekontrolirano se tresući. Srce joj je snažno lupalo i glas joj je zamro.

Dašćući je pokušavala nešto izustiti, ali nije bilo nikakvog zvuka.

Naposljetku je, jedva, uspjela ispustiti glas. Nije zvučao poput njezina glasa, niti poput glasa ikoga koga je poznavala. „Candace, nemoj gledati, ne gledaj! Ne prilazi!" zakriještala je.

Međutim, Candace ju je gurala u stranu, silom pokušavajući otvoriti poklopac, unatoč težini Lettieina tijela.

Ležao je izvijen na leđima, noge su mu ukočeno stršale uvis. Stopalima je očito bio gurao poklopac hladnjaka. Njegove ruke, zgrčene poput pandži, bijahu blijede i nježne, nalik rukama djeteta. II svom je očajanju udarao šakom o poklopac, zglobovi mu bijahu izgrebeni, a na prstima je bilo tragova sasušene krvi. Lice mu je bilo iskrivljeno u užasnutu grimasu, njegove plave oči raširene i beživotne poput očiju kakve lutke, usne uvučene.

Najvjerojatnije se pri posljednjem trzaju ugrizao za jezik i dva su se mlaza krvi osušila na njegovoj bradi. Bio je odjeven u plave traperice i žućkastosmeđu raskopčanu kariranu košulju. Poznati odvratan smrad stao se širiti poput plina.

Lettie je nekako smogla snage da otetura do stolice u kuhinji i srušila se u nju. Sada joj se, kada više nije stajala na nogama, počela vraćati snaga i otkucaji srca postajali su sporiji, stabilniji. Začula je zvuk zatvaranja poklopca, tiho, gotovo nježno, kao da se Candace bojala da će probuditi mrtve. Lettie je pogledala prema njoj. Candace je stajala nepomično pokraj zamrzivača. Onda joj se odjednom stao dizati želudac te je, otrčavši do kamenog sudopera, silovito povratila, čvrsto se pridržavajući za njegove stranice. Podražaj na povraćanje se nastavio dugo nakon što više nije imala što izbaciti, bijahu to glasni hroptavi urlici koji su joj zacijelo parali grlo.

Lettie je promatrala, želeći joj pomoći, no znala je da Candace želi da je

ostavi na miru. Potom je Candace do kraja odvrnula slavinu i polijevala lice vodom kao da joj koža gori. Mlazovi vode cijedili su joj se niz jaknu, a nakvašena joj je kosa padala preko obraza. Ništa ne govoreći, ispružila je ruku i napipala krpu za suđe koja je visjela na čavlu pokraj sudopera, stavila je pod slavinu iz koje je i nadalje tekla voda te stala iznova ispirati lice.

Lettie je napokon uspjela stati na noge te je, obuhvativši je rukom oko struka, uspjela odvesti Candace do druge stolice, „Žao mi je", rekla je Candace, „kriv je taj smrad. Nikada nisam mogla podnijeti baš takav smrad," Još uvijek pod dojmom te užasne samotne smrti, Lettie je osjetila snažno sažaljenje i zaštitnički poriv. „Nije to smrad smrti, Candace. Nije si mogao pomoći. Imao je nezgodu, vjerojatno zbog prestravljenosti. Događa se."

To onda mora značiti da je živ strpan u zamrzivač. A možda ine? To će otkriti sudski patolog, pomislila je, ne izrekavši. Sada kada joj se vratila fizička snaga, njezin je um bio neobično bistar. „Moramo nazvati policiju", rekla je. „Zapovjednik Dalgliesh nam je dao broj telefona. Sjećaš li ga se?" Candace je odmahnula glavom. „Ni ja. Uopće mi nije palo na pamet da bi nam mogao zatrebati. On i onaj drugi policajac stalno su bili negdje u blizini. Idem po njega."

Međutim, Candace je, glave zabačene unatrag, lica tako blijeda da je djelovalo kao da je lišeno svake emocije, svega što ju je činilo jedinstvenom, poput maske od kože i kostiju, potom rekla: „Ne! Nemoj ići. Dobro sam, ali mislim da bismo trebale ostati zajedno. Mobitel mi je u džepu. Posluži se njime i nazovi nekoga u kuriji. Pokušaj najprije dobiti nekoga u uredu, a zatim Georgea. Reci mu da nazove Dalgliesha. Neka ne dolazi osobno. Nitko od njih. Ne bih sada mogla podnijeti gužvu, pitanja, znatiželju, sažaljenje.

Toga će ionako biti, ali ne želim da to bude sada."

Lettie je nazvala u ured. Nitko se nije javljao pa je utipkala Georgeov broj. „Ionako ne bi smio doći ovamo", rekla je slušajući i čekajući da se netko javi. „Zna on to. Kućica će biti proglašena mjestom zločina." „Kakvog zločina?" upitala je Candace povišenim tonom.

Na Georgeov se telefon i dalje nitko nije javljao. „Možda je riječ o samoubojstvu", rekla je Lettie. „Nije li i samoubojstvo zločin?"

„Izgleda li tebi ovo kao samoubojstvo? Izgleda li? Je li?"

Oko čega se mi to prepiremo? pomislila je Lettie zaprepašteno. Međutim, rekla je, smireno: „Imaš pravo. Ne znamo ništa. No, zapovjedniku Dalglieshu neće odgovarati gužva. Ostanimo ovdje i pričekajmo."

Potom se napokon netko javio na mobitel i Lettie je začula Georgeov glas. „Zovem iz Kamene kućice", rekla je. „Pronašle smo truplo Robina Boytona u zamrzivaču koji se više ne koristi. Bi li mogao doći do zapovjednika Dalgliesha što je prije moguće? Radije ne spominji ništa nikome drugom, dok on ne stigne. I nemoj dolaziti ovamo. Nemoj nikome dopustiti da dođe."

Georgeov je glas bio oštar. „Boytonovo truplo? Jeste li sigurne da je mrtav?" „Potpuno sigurne. George, ne mogu sada objašnjavati. Samo nadi Dalgliesha. Da, dobro smo. U šoku, ali smo dobro," „Naći ću Dalgliesha." Time je razgovor bio završen. Nisu razgovarale.

Sred te tišine Lettie je bila svjesna jedino svojih dubokih udisaja. Šutke su sjedile na dvije kuhinjske stolice. Vrijeme je prolazilo, doimajući se beskonačnim. Potom ugledaše lica kako prolaze ispred prozora nasuprot.

Stigla je policija. Lettie je očekivala da će jednostavno ući, no začulo se kucanje na vratima i, pogledavši Candaceino ukočeno lice, krenula ih je otvoriti. Zapovjednik Dalgliesh ušao je unutra u pratnji inspektorice Miskin i narednika Benton-Smitha. Na njezino čuđenje, Dalgliesh nije odmah prišao zamrzivaču nego se zanimao za njih dvije. Dohvativši dvije šalice iz kredenca, natočio je u njih vodu iz slavine i stavio ih pred njih. Candace je šalicu ostavila na stolu, no Lettie je bila strahovito žedna i svoju je šalicu iskapila do dna. Bila je svjesna toga da ih zapovjednik Dalgliesh pažljivo motri. „Moram vam postaviti neka pitanja", rekao je. „Obje ste pretrpjele strahovit šok. Osjećate li se sposobnima govoriti?" „Da, u potpunosti, hvala vam", odgovorila je Candace, netremice ga gledajući.

Lettie je potvrdno promrmljala. „Onda je možda najbolje da odemo preko u sobu. Dolazim odmah."

Inspektorica Miskin pošla je za njima u dnevni boravak. Znači, neće nas

pustiti na miru dok ne čuje cijelu priču, pomislila je Lettie, upitavši se zatim je li pronicljiva ili bespotrebno sumnjičava. Da su ona i Candace željele iskonstruirati zajednički iskaz o svojim postupcima, za to bi imale dovoljno vremena prije dolaska policije.

Sjele su na hrastovu klupu, a inspektorica Miskin izvukla je dvije stolice ispod stola da bi im sjela nasuprot. „Mogu li vam štogod donijeti?" upitala je i nadalje stojeći. „Čaj ili kavu ako bi mi gospođica Westhall pokazala gdje stoji pribor." „Ništa, hvala vam", Candacein je glas bio neumoljivo osoran. „Jedino što želim je otići odavde." „Zapovjednik Dalgliesh će brzo doći."

Tako je i bilo. Tek što je to izgovorila, pojavio se dohvativši jednu stolicu točno nasuprot njih. Inspektorica Miskin sjela je u stolicu do njega.

Dalglieshevo je lice, udaljeno tek tridesetak centimetara, bilo jednako blijedo kao i Candaceino, ali je bilo nemoguće prozreti što se zbiva iza te bezizražajne zagonetne maske. Dok je govorio, glas mu je bio obazriv, gotovo sućutan, no Lettie je bila sigurna da misli koje je njegov um užurbano obrađivao imaju malo veze sa suosjećanjem. „Kako to da ste se vas dvije jutros obje zatekle u Kamenoj kućici?"

Odgovorila je Candace. „Tražile smo Robina, Njegov je poslovni partner nazvao u ured oko devet i četrdeset rekavši da ne može stupiti u kontakt s Robinom još od jučer ujutro te da je zabrinut. Gospođa Frensham došla je ovamo prva i naišla na ostatke hrane na kuhinjskome stolu, vidjela je njegov auto parkiran na prilazu, a krevet je djelovao kao da u njemu nitko nije spavao. Stoga smo se vratile radi temeljitije potrage." „Je li ijedna od vas znala ili posumnjala da ćete Robina Boytona pronaći u zamrzivaču?"

Dalgliesh je to pitanje, koje bijaše gotovo brutalno eksplicitno, postavio bez ikakve isprike. Lettie se nadala da će se Candace uspjeti obuzdati.

Protisnula je tek tiho „Ne" i, motreći Dalgliesha u oči, pomislila da joj je povjerovao.

Candace je na tren zašutjela, dok je Dalgliesh čekao. „Očito je da nismo, inače bismo odmah pogledale u zamrzivač. Tražile smo živog čovjeka, a ne nečiji leš. Osobno sam vjerovala da će se Robin

pojaviti relativno brzo, ali me njegovo izbivanje kopkalo s obzirom da nije sklon šetnjama u prirodi i pretpostavljam da smo tražile nekakav trag koji bi nam otkrio kamo je mogao otići." „Koja je od vas otvorila zamrzivač?" „Ja sam ga otvorila", rekla je Lettie. „Stara ostava, susjedna prostorija, bila je posljednje mjesto koje smo pretraživale. Candace je pošla u smočnicu, a ja sam odjednom podigla poklopac zamrzivača, gotovo bez razmišljanja. Pregledale smo sve ormare u Ružinoj kućici i ovdje, te vrtne šupe, i vjerojatno se zavirivanje u zamrzivač činilo kao logičan potez."

Dalgliesh nije komentirao. Hoće li pripomenuti da potraga koja uključuje ormare i zamrzivač teško može biti potraga za živim čovjekom? pitala se u sebi Lettie. No, iznijela je svoje objašnjenje. Nije bila sigurna zvuči li ono uvjerljivo čak ni njoj samoj, međutim, bila je to istina i nije imala što dodati na to. Pojašnjenje je ponudila Candace. „Ni u jednom mi trenutku nije palo na pamet da bi Robin mogao biti mrtav i nijedna od nas nije ni spomenula tu mogućnost. Ja sam preuzela inicijativu i jednom kada smo stale zavirivati u ormare i temeljito pretraživati, vjerujem da se, kao što je Lettie rekla, činilo prirodnim da nastavimo. Moguće je da mi se u primisli javila mogućnost kakve nezgode, ali nismo spominjale tu riječ."

Dalgliesh i istražiteljica Miskin su ustali. „Hvala vam objema", rekao je Dalgliesh. „Morate se maknuti odavde.

Zasada vas neću više uznemirivati." Obratio se Candace. „Bojim se da će, zasada, a i vjerojatno na nekoliko dana, Kamena kućica morati biti zatvorena." „Kao poprište zločina?" upitala je. „Kao poprište nerazjašnjene smrti, Gospodin Chandler-Powell mi kaže da ima sobe za vas i vašega brata u kuriji. Žalim ako vam je to nezgodno, ali siguran sam da shvaćate da je to nužno. Ovamo će doći i sudski patolog i tehničko osoblje, no povest će se računa o tome da ne bude nikakve štete." „Što se mene tiče, možete ovo mjesto i sravniti sa zemljom. Meni više neće trebati." „Inspektorica Miskin pomoći će vam da prikupite sve što trebate ponijeti u kuriju", nastavio je Dalgliesh kao da je nije čuo.

Lettie je pomislila da im je dodijeljena pratnja. Čega li se plašio? Da će

njih dvije nekamo pobjeći? No, rekla je samoj sebi da nije u redu da tako razmišlja. Ponio se učtivo i uljudno, veoma obzirno. No, što bi uopće postigao ponijevši se drugačije? „Mogu i sama prikupiti što mi treba", rekla je Candace ustavši. „Moj se brat može spakirati sam, nesumnjivo pod paskom. Nemam namjere prekopavati po njegovoj sobi." „Javit ću vam kada će moći doći po svoje stvari", rekao je smireno Dalgliesh. „Inspektorica Miskin će vam sada pomoći."

Njih su se tri, s Candace na čelu, uspele stubama; Lettie zadovoljna što ima izgovor da se makne iz stare ostave. U svojoj je spavaćoj sobi Candace izvukla kovčeg iz garderobnog ormara, ali na krevet ga je podigla istražiteljica Miskin. Candace je stala vaditi odjeću iz ladica i ormara, hitro je slažući i vješto pakirajući u kovčeg: tople džempere, hlače, košulje, donje rublje, spavaćice i cipele. Pošla je u kupaonicu vrativši se s torbicom za toaletni pribor. Bile su spremne poći, ne osvrćući se.

Zapovjednik Dalgliesh i narednik Benton-Smith bili su u staroj ostavi, očito čekajući da one odu. Poklopac zamrzivača bio je zatvoren. Candace im je predala ključeve kućice. Narednik Benton-Smith nažvrljao je priznanicu i vrata kućice se za njima zatvoriše. Lettie se, osluškujući, učinilo da je začula zvuk okretanja ključa. Šutke su, koračajući zajedno s inspektoricom Miskin između sebe, duboko udisale ugodan, vlažni jutarnji zrak koji im je pročišćavao pluća, u tišini se polako vraćajući prema kuriji.

39.

Dok su prilazile prednjem ulazu u kuriju, inspektorica Miskin se od njih odmaknula i diskretno okrenula glavu, kao da ne može dočekati da pokaže da se ondje nisu vratile uz policijsku pratnju. To je Candace dalo vremena da nabrzinu došapne Lettie koja je u tom trenutku otvarala vrata: „Nemoj razglabati o tome što se dogodilo. Samo iznesi činjenice."

Lettie je zamalo popustila porivu da kaže da ionako nije kanila iznijeti ništa više od toga, ali imala je vremena promrmljati tek: „Naravno."

Primijetila je da je Candace odmah izbjegla opasnost od ikakvog raspravljanja, izjavivši da želi vidjeti gdje će spavati. Helena joj je istoga trena pristupila i njih su dvije nestale u istočnom krilu koje je, budući da je ondje već spavala Flavia jer je u hodnik za pacijente bio zabranjen pristup, bilo na putu da uskoro postane neugodno pretrpano. Marcus je, najprije nazvavši Dalgliesha radi dopuštenja, pošao u Kamenu kućicu da bi uzeo potrebnu odjeću i knjige, da bi se potom pridružio svojoj sestri u istočnom krilu.

Svi bijahu šutljivi i zabrinuti. Nije bilo neugodnih zapitkivanja, ali kako je prijepodne odmicalo, činilo se da u zraku vise neizgovorena pitanja, a najvažnije među njima bilo je zašto je Lettie zapravo podigla poklopac zamrzivača. Budući da će netko to pitanje na kraju nesumnjivo i izgovoriti, Lettie je osjećala sve snažniji poriv da prekine šutnju, unatoč dogovoru s Candace.

Bilo je već gotovo jedan popodne, a još uvijek nije bilo nikakvih novosti od zapovjednika Dalgliesha, ni od njegova tima. Samo su četiri osobe iz cijeloga kućanstva sjele u blagovaonicu da bi ručale - gospodin ChandlerPowell, Helena, Flavia i Lettie. Candace je zatražila da pladanj s jelom za nju i Marcusa dostave na kat u njezinu sobu. U danima kad je operirao, Chandler-Powell je običavao ručati nešto kasnije sa svojim timom, ako bi

uopće jeo klasičan obrok, no u drugim bi se prilikama, kao danas, pridružio društvu u blagovaonici. Lettie je ponekad bojažljivo pomišljala da bi svi članovi nevelika kućanstva trebali objedovati zajedno, znajući, međutim, da bi Dean smatrao ponižavajućim po svoj status glavnoga kuhara da se od njega očekuje da ruča ili objeduje s onima koje poslužuje. On i Kim su, zajedno sa Sharon, jeli poslije u svome apartmanu.

Ručak bijaše jednostavan, minestrone juha za predjelo, nakon koje je slijedila terina od svinjetine i pačetine s pečenim krumpirom i zimskom salatom. Kad je Flavia, posluživši se salatom, upitala zna li itko kada mogu očekivati da će se pojaviti policija, Lettie ju je prekinula tonom koji joj se učinio neprirodno nehajnim. „Nisu nam rekli dok smo bile u Kamenoj kućici. Vjerujem da su zaposleni pregledavanjem zamrzivača. Možda će ga i odvesti. Ne mogu objasniti zbog čega sam podigla poklopac. Taman smo htjele izaći i bila je to impulzivna reakcija, vjerojatno tek znatiželja." „Dobro je da si to učinila", rekla je Flavia. „Mogao je ostati ondje unutra danima dok bi policija pretraživala okolicu. Naposljetku, zašto bi otvarali zamrzivač ako ne bi nagađali da tragaju za nečijim truplom? Zbog čega bi itko to učinio?"

Chandler-Powell se namrštio, ništa ne rekavši. Nastade tišina koju je prekinula Sharon ušavši da bi odnijela zdjele za juhu. Razdoblje dokolice na koju nije bila navikla pokazalo se dosadnim, tako da se udostojala preuzeti manji dio kućanskih zaduženja. Na vratima se okrenula i, za nju netipično vedro, primijetila: „Možda selom tumara serijski ubojica koji će nas sve smaknuti, jednog po jednog. Čitala sam jednu knjigu Agathe Christie koja se bavi time. Svi su bili izolirani na jednom otoku, a serijski je ubojica bio među njima. Na kraju je samo jedna osoba ostala živa." „Ne budi smiješna, Sharon", oštro je rekla Flavia. „Je li smrt gospođice Gradwyn izgledala kao djelo serijskoga ubojice? Oni ubijaju po nekakvom obrascu. I zašto bi masovni ubojica strpao truplo u zamrzivač? No, možda je tvoj serijski ubojica opsjednut zamrzivačima, pa i sada traži jedan u koji bi pospremio svoju sljedeću žrtvu."

Sharon je zaustila ne bi li odgovorila te potom odustala vidjevši da joj je Chandler-Powell uputio pogled pa je izašla zalupivši za sobom vratima.

Nitko nije ništa rekao. Lettie je imala dojam da, ako je Sharonin komentar bio

neodmjeren, ni Flavijin nije bio ništa bolji. Ubojstvo bijaše kužan zločin koji na suptilan način mijenja odnose koji su dotada, premda ne bliski, bili neopterećeni i bez napetosti, njezin odnos s Candace i sada s Flavijom. Nije tu bila riječ o ozbiljnoj sumnjičavosti, nego više o ozračju nelagode, rastućoj svjesnosti o tome da su drugi ljudi i njihove misli nepoznanica. Međutim, zabrinula se za Flaviju. Budući da joj u njezinu dnevnu sobu u zapadnom krilu nije bio dopušten pristup, stala je sama odlaziti na šetnje vrtom ili drvoredom lipa do kamenja, vraćajući se crvenih i natečenih očiju, što nije moglo biti izazvano samo jakim vjetrom ili iznenadnim pljuskom. Vjerojatno ne čudi, pomislila je Lettie, što je Flavia naizgled više pogođena smrću gospođice Gradwyn nego ostali. Ona i Chandler-Powell izgubili su pacijenticu. Za njih oboje to je bila profesionalna katastrofa. Govorkalo se i o njezinoj vezi s Georgeom. Dok su boravili zajedno u kuriji, bio je to uvijek odnos kirurga i instrumentarke, koji se doimao gotovo pretjerano profesionalnim. Da su njih dvoje spavali zajedno u kuriji, netko bi to zasigurno saznao. Lettie se, međutim, pitala jesu li Flavijine promjene raspoloženja, njezina mrzovolja i samotne šetnje, izazvane još nečim osim smrću pacijentice.

Kako je dan odmicao, Lettie je uvidjela da je nova smrt izazvala više prikrivena zanimanja negoli straha ili tjeskobe. Robina Boytona nitko nije uistinu poznavao osim njegovih rođaka, a i oni koji ga poznavahu nisu ga osobito voljeli. Barem je imao toliko pristojnosti umrijeti izvan prostora kurije. Nitko tu činjenicu ne bi izgovorio na tako ravnodušan i bešćutan način, ali tih stotinjak metara između kurije i Kamene kućice predstavljalo je psihološku i fizičku barijeru od trupla koje većina ipak nije vidjela nego tek zamišljala, Osjećali su se više kao promatrači negoli kao sudionici u jednoj drami, izdvojeni iz njezine radnje, uistinu se počinjući osjećati kao da su ih Dalgliesh i njegov tim neopravdano iz svega isključili, tražeći od njih informacije, a tako im malo pružajući zauzvrat. Mog, koji je zbog naravi svoga posla u vrtu i na imanju općenito, imao izgovor za motanje oko glavnog ulaza imanja, davao bi im tek šture informacije. Obavijestio ih je o povratku članova ekipe za očevid, o dolasku fotografa i dr. Glenister te, naposljetku, o kvrgavoj vreći za trupla koju na nosilima iznose stazom uz kućicu k zlokobnim mrtvačkim kolima. Uz tu je novost društvo u kuriji prikupljalo snagu za ponovni susret s Dalglieshem i njegovim timom.

10.

Budući da je bio zauzet oko Kamene kućice, Dalgliesh je početno ispitivanje prepustio Kate i Bentonu. Bilo je prošlo tri i trideset popodne kad su njih dvoje stigli kako bi započeli s ispitivanjem, a većinu su razgovora ponovno obavili u knjižnici, opet uz Chandler-Powellovo dopuštenje.

Tijekom prvih nekoliko sati rezultati su bili razočaravajući. Od dr. Glenister se nije moglo očekivati da da preciznu procjenu vremena smrti sve dok se ne obavi obdukcija, ali s obzirom na relativnu točnost njezinih preliminarnih prosudba, mogli su krenuti od pretpostavke da je Boyton umro negdje između četrnaest i osamnaest sati prethodnoga dana. Činjenica da nije imao vremena oprati posuđe nakon objeda koji je zasigurno morao biti ručak, a ne doručak, nije bila tako korisna kao što se u prvi mah činilo, jer je u sudoperu bilo neopranih tanjura i šalica te dva neoprana lonca, koja kao da se ondje nalaze još od prethodne noći.

Kate je odlučila upitati okupljene gdje su se nalazili prošloga dana od jedan popodne do večere, koja je poslužena u osam navečer. Gotovo je svatko od njih imao alibi za dio tog vremena, no nitko za svih sedam sati.

Popodne je bilo vrijeme kad su se svi oni mogli uglavnom posvetiti vlastitim interesima ili sklonostima, i većina je njih određeno vrijeme provela sama, bilo u kuriji, bilo u vrtu. Marcus Westhall se odvezao u Bournemouth radi božične kupovine, otišavši nedugo nakon ručka, i nije se vraćao do sedam i trideset. Kate je naslutila da ostali članovi kućanstva smatraju pomalo neobičnim da je, kad god bi se pojavilo neko truplo, Marcus Westhall imao sreću da bude odsutan. Njegova je sestra prijepodne radila s Lettie u uredu, a nakon ručka se bila vratila u Kamenu kućicu radi vrtlarenja. Mela je lišće, prikupljala ga za kompost i obrezivala uvele grane na grmovima sve dok se nije stalo mračiti. Vratila se u kućicu da bi napravila čaj, ušavši kroz vrata staklenika, koja je ostavila otvorena. Vidjela je Boytonov automobil parkiran

vani, no njega nije vidjela, niti ga je čula cijelo popodne.

George Chandler-Powell, Flavia i Helena bavili su se aktivnostima vezanima za kuriju, što u vlastitom apartmanu, što u uredu, ali su imali čvrst alibi jedino za vrijeme kad su zajedno s ostalima ručali, pili popodnevni čaj u knjižnici i jeli večeru koja je poslužena u osam. Kate je mogla osjetiti njihovu ljutnju, koju su dijelili i ostali, zbog toga što moraju biti tako precizni što se tiče vremena. Ipak je to za njih bio uobičajen dan. Mog je tvrdio da je najveći dio popodneva prethodnoga dana bio zauzet u ružičnjaku te da je sadio lukovice tulipana u velike žare, u francuskim vrtovima.

Nitko se nije mogao sjetiti da ga je vidio, ali im je zato bio u prilici predočiti kantu s nekoliko lukovica koje je tek trebalo posaditi i razderane omote paketića u kojima su se nalazile ostale. Ni Kate ni Benton mu nisu željeli priuštiti zabavu kopanjem po žarama, da bi se uvjerili da su lukovice uistinu ondje, ali ta im je mogućnost svakako preostajala bude li potrebno.

Sharon su nagovorili da dio popodneva provede brišući prašinu s pokućstva i lašteći isto, te usisavajući sagove u velikoj dvorani, predvorju i knjižnici. Nema sumnje da je buka usisivača s vremena na vrijeme iritirala ostale u kuriji, no nitko nije mogao odrediti točno vrijeme kad su je čuli.

Benton je naglasio da je moguće i da je usisivač bio ostavljen da radi, a da nitko njime nije rukovao, što bijaše primjedba koju je Kate teško mogla shvatiti ozbiljno. Sharon je neko vrijeme provela i u kuhinji, pomažući Deanu i Kimberley. Bila je manje-više spremna dati iskaz, ali je nakon svakoga postavljenog pitanja iznimno dugo šutjela prije nego što bi se udostojala odgovoriti i cijelo bi vrijeme za tih stanki zamišljeno i sa zanimanjem zurila u Kate, uz naznaku sažaljenja, što je Kate uznemirilo još i više od otvorenog neprijateljstva koje je od nje očekivala.

Sve u svemu, kasno toga popodneva zaključili su da nije postignut gotovo nikakav napredak. Svaki od stanara kurije, uključujući Marcusa koji je putovao put Bournemoutha, komotno je mogao navratiti u Kamenu kućicu, međutim, kako bi itko izuzev Westhallovih mogao namamiti Robina u kućicu, ubiti ga i vratiti se neprimijećen u kuriju izbjegavši zaštitare?! Očito je najsumnjivija bila Candace Westhall, koja je nedvojbeno bila dovoljno snažna da ubaci Boytona u zamrzivač, ali bilo je preuranjeno odlučivati o glavnom sumnjivcu, budući da još nisu imali ni uvjerljive dokaze o tome da je Robinova smrt uopće nasilna.

Bilo je već gotovo pet popodne kad su odlučili obići Bostockove.

Razgovor s njima vodili su u kuhinji gdje su se Kate i Benton udobno smjestili u naslonjače pokraj prozora, dok su Bostockovi ispod stola izvukli dvije stolice uspravnih naslona. Prije nego što su sjeli, napravili su čaj za sve četvero i, pomalo pompozno, postavili stolić ispred gostiju, predloživši im da kušaju Kimine kolačiće, tek ispečene i vruće, netom izvađene iz pećnice iz koje se širio neodoljiv, bogat i aromatičan miris. Tanki i hrskavi kolačići, gotovo prevrući da bi ih se moglo držati u ruci, bijahu izvrsni. Kim se, lica kao u sretna djeteta, smiješila dok su jeli i inzistirala da se ne ustručavaju kolačića ima i više nego dovoljno. Dean je natočio čaj; atmosfera je bila domaća, gotovo ugodna. Vani se kišom prožet zrak lijepio za prozore poput magle, a sve je dublja tama zamračila sve osim geometrijskih oblika francuskoga vrta, dok je visoka bukova živica poprimila nejasno obličje.

Unutra sve bijaše puno svjetlosti, boje i topline te okrepljujuće arome čaja i hrane.

Bostockovi su jedno drugome bili u prilici osigurati alibi, s obzirom da su svih proteklih dvadeset četiri sata proveli zajedno, većinom u kuhinji ili, iskoristivši Mogovo privremeno izbivanje, u kuhinjskom vrtu, da bi odabrali povrće za večeru. Mog bi im obično zamjerio svaku prazninu na svojim pažljivo zasađenim gredicama. Kim je po povratku poslužila glavna jela i poslije raspremila stol, no svo je vrijeme netko bio ondje, gospođica Cressett ili gospođa Frensham.

Oboje Bostockovih izgledali su kao da su u šoku, ali manje uzrujano i uplašeno nego što su to Kate i Benton očekivali, pomislila je Kate, dijelom zbog toga što je Boy ton bio tek povremeni posjetitelj prema kojemu nisu imali nikakvih obveza i čija su rijetka pojavljivanja, koja ukućane nisu nimalo radovala, svi, a posebice Dean, smatrali potencijalnim povodom za živciranje i dodatni posao. Boyton nije prošao nezapaženo - mladiću njegova izgleda takvo bi što moglo teško poći za rukom - međutim, Kimberley se, sretno zaljubljena u svoga supruga, nije dala impresionirati klasičnom ljepotom, a Dean, silno odan svojoj supruzi, veliku je pažnju posvećivao tome da svoju kuhinju zaštiti od neovlaštena ulaženja. Nijedno se od njih dvoje nije činilo osobito uplašeno, vjerojatno i stoga što je postalo očito da su sebe uspjeli uvjeriti da je Boytonova smrt bila nesretan slučaj.

Svjesni svoje neumiješanosti, znatiželjni, donekle uzbuđeni i ne

pokazujući žaljenje zbog Boytona, prepustili su se ćaskanju, a Kate je dopustila da se razgovor nesmetano odvija. Bostockovima je, kao i ostalim ukućanima, rečeno tek da je pronađen Boytonov leš, i gdje se to dogodilo.

Sto su drugo i mogli reći u tom trenutku? Nije imalo nikakvog smisla ikome to prešutjeti. Uz malo sreće, možda će biti moguće spriječiti da to novo ubojstvo dospije u tisak, pa i da za njega odmah ne dozna selo, ako Mog zauzda svoj jezik, ali zatajiti ga od ikoga u kuriji bilo je teško izvedivo, pa i nepotrebno.

Bilo je gotovo šest navečer kad su došli do važnoga otkrića. Kim se trgnula iz jednominutna tiha snatrenja, rekavši: „Jadan čovjek. Vjerojatno se popeo u zamrzivač, a onda se nad njim zatvorio poklopac. Zbog čega bi učinio takvo što? Vjerojatno je igrao neku bedastu igru, sam sebi postavio izazov, kao što to čine djeca. Moja je majka imala kod kuće veliku pletenu košaru, zapravo više nešto poput sanduka, i mi smo se kao djeca običavali unutra skrivati. Ali zašto nije otvorio poklopac?"

Dean je već raspremao stol. „Nije mogao", rekao je. „Nije ga mogao podići ako se spustio kračun, Ali, on nije dijete. Kakva glupost. Gušenje. Kakva gadna smrt, a možda je doživio i srčani udar. Zasigurno se to dogodilo, srčani udar", dodao je odlučno, promatrajući Kimino lice gdje se mršti od uzrujanosti. „Ušao je u zamrzivač iz znatiželje, uspaničio se kad nije mogao otvoriti poklopac i umro.

Brzo i bezbolno. Ništa nije ni osjetio." „To je moguće", rekla je Kate. „Više ćemo znati nakon obdukcije. Je li se ikada žalio na srce, rekao da se mora čuvati, ili takvo što?"

Dean je pogledao prema Kim koja je odmahnula glavom. „Nama nije. Ali nama to ne bi ni rekao, zar ne? Rijetko je dolazio ovamo i najčešće ga ne bismo ni vidjeli. To bi mogli znati Westhallovi. Oni su mu rođaci, a on je govorio da ovamo dolazi da bi ih vidio. Gospođa Frensham mu nešto naplati, ali Mog kaže da ne vjeruje da je riječ o punom iznosu najma za posjetitelje. Tvrdi da je Boyton jednostavno želio jeftin odmor." „Ne vjerujem da bi gospođica Candace mogla nešto znati o njegovu zdravstvenom stanju. Možda bi to mogao znati gospodin Marcus, budući da je liječnik, no ne vjerujem da su njih dvojica bili bliski. Čula sam kad je gospođica Candace rekla gospođi Frensham da se Robin Boyton nije nikada udostojao javiti da namjerava unajmiti kućicu i čini mi se da im nije bio

osobito drag gost. Mog veli da je bilo nekakvih obiteljskih razmirica, no ne zna oko čega." „Ovaj je put, međutim, gospodin Boyton izjavio da je ovdje zbog toga da bi posjetio gospođicu Gradwyn, zar ne?" primijetila je Kate. „Ali nije je uopće vidio. Ni ovaj put ni kad je boravila ovdje prije nekoliko tjedana. Gospodin Chandler-Powell i sestra Holland su se pobrinuli za to. Ne bih rekla da su bili u prijateljskim odnosima. Prije će biti da je bila riječ o njegovu nastojanju da se napravi važnim. No, ovo sa zamrzivačem stvarno je čudno. Ne nalazi se čak ni u njegovoj kućici, ali izgleda da je njime na neki način bio fasciniran. Sjećaš li se, Dean, svih onih njegovih pitanja kad je posljednji put bio ovdje i došao posuditi maslac? Nikada ga nije platio." „Kad se to zbilo?" upitala je Kate prikrivši svoje zanimanje i vodeći računa o tome da izbjegne Bentonov pogled.

Dean je dobacio pogled svojoj supruzi. „One noći kad je stigla gospođica Gradwyn. U utorak, dvadeset sedmoga, nije li? Od gostiju se očekuje da donesu svoju hranu, a zatim da se snabdijevaju u lokalnim trgovinama, ili da jedu vani. Uvijek ostavim mlijeko u hladnjaku te čaj, kavu i šećer, ali sve to ako unaprijed ne naruče namirnice, a tada Mog ide za njih u nabavku.

Gospodin Boyton nazvao je rekavši da je zaboravio ponijeti maslac i pitao me bih li mu mogao posuditi kocku maslaca. Rekao je da će doći po njega, ali mi se nije svidjela zamisao da njuška po kuhinji pa sam mu rekao da ću mu ga donijeti, Bilo je šest i trideset i kućica je djelovala kao da je tek stigao. Svoje je stvari bacio na kuhinjski pod. Pitao je je li gospođica Gradwyn već stigla i kada je može vidjeti, ali sam mu rekao da ne smijem raspravljati s njim o ičemu što se tiče pacijenata te neka radije razgovara sa sestrom Holland ili gospodinom Chandler-Powellom. Zatim se, tobože usput, stao raspitivati o zamrzivaču - koliko dugo stoji u susjednoj kućici, radi li još uvijek, koristi li se njime gospođica Westhall. Rekao sam mu da je star i neupotrebljiv te da se njime nitko ne koristi. Rekao sam da je gospođica Westhall zamolila Moga da ga se riješi, no da je on odgovorio da to nije njegov posao. Gospođica Cressett ili gospođica Westhall trebale su nazvati komunalce da ga odvezu. No, ne vjerujem da je itko to učinio. Potom je prestao postavljati pitanja. Ponudio mi je pivo, ali nisam imao želje piti s njim - ionako za to nemam vremena - pa sam otišao i vratio se u kuriju."

„Ali, zamrzivač je bio u susjednom objektu, u Kamenoj kućici", rekla je Kate. „Kako je saznao za nj? Zacijelo je bilo mračno kad je stigao." „Pretpostavljam da ga je vidio prilikom nekog ranijega posjeta. Sigurno se tada nekom prilikom našao u Kamenoj kućici, barem nakon što je starac umro. Volio se hvaliti time da su mu Westhallovi rođaci. Možda je i njuškao uokolo kada gospođice Westhall nije bilo ondje. Ljudi ovdje ne brinu odviše o zaključavanju vrata." „Ondje su i vrata koja iz stare ostave kroz pripojeni staklenik vode u vrt", rekla je Kim. „Moguće je da su bila otvorena. A mogao je zamrzivač vidjeti i kroz prozor. Neobično je da se toliko zainteresirao. Ta to je samo jedan stari zamrzivač. Čak i ne radi. Pokvario se u kolovozu. Sjećaš li se, Deane? Htio si se njime poslužiti da bi spremio onaj srneći but tijekom praznika i utvrdio da ne radi."

Napokon su nešto postigli. Benton je kratko pogledao Kate. Njezino je lice bilo bezizražajno, no znao je da im se misli podudaraju. „Kada se taj zamrzivač posljednji put koristio za zamrzavanje?" pitala je Kate. „Ne sjećam se", odgovorio je Dean. „Nitko nikada nije nikoga obavijestio da ne radi. Nama nije bio potreban osim za državnih praznika, kada se mogao pokazati korisnim. Zamrzivač koji imamo ovdje najčešće je sasvim dovoljan, jer je više nego dovoljno velik."

Kate i Benton su ustali, spremni za polazak. „Jeste li ikome od ukućana spominjali da se Boyton raspitivao o zamrzivaču?" upitala je Kate.

Bostockovi su se pogledali te energično odmahnuli glavama. „Onda vas molim da to zadržite isključivo za sebe. Nemojte o zamrzivaču raspravljati ni s kim u kuriji." „Je li to važno?" upitala je Kimberley raskolačenih očiju. „Najvjerojatnije nije, no zasad još ni ne možemo znati što jest važno ili bi se moglo pokazati važnim. Zbog toga ne želim da ikome išta spominjete." „Nećemo", rekla je Kim. „Kunem se životom. Gospodin Chandler- Powell ionako ne voli da tračamo i nikada to ne činimo."

Tek što su Kate i Benton ustali i Deanu i Kimberley se zahvalili na čaju i kolačićima, oglasio se Katein mobitel. Odslušala je što je pozivatelj imao reći, potvrdila mu i završila poziv ništa ne rekavši dok nisu izašli van.

„Nazvao je Dalgliesh", rekla je. „Smjesta moramo u Staru policijsku kućicu.

Candace Westhall želi dati izjavu. Bit će ondje za četvrt sata. Čini se da se stvari napokon miču s mjesta."

11.

Došli su do Stare policijske kućice neposredno prije nego što je Candace prošla kroz glavni ulaz imanja i Kate je s prozora mogla vidjeti njezinu stasitu figuru gdje zastaje uz rub ceste da bi pogledala na obje strane, a zatim da je samouvjereno prelazi, dok su se njezina snažna ramena njihala. Dalgliesh ju je dočekao na vratima i odveo je do stolice za stolom, sjevši joj, zajedno s Kate, nasuprot. Benton je dohvatio četvrtu stolicu i smjestio se s desne strane vrata s notesom u rukama. U ležernoj odjeći od tvida i sportskim cipelama Candace, pomislio je Dalgliesh, odiše sigurnošću kakve supruge seoskog župnika koja posjećuje posrnuloga župljanina. Iz svoje je stolice ipak mogao zamijetiti jedini znak nervoze, kratkotrajno stezanje šaka sklopljenih u krilu. Što god da im je željela priopćiti, očito je o tome dobro unaprijed razmislila, ali nije imao nikakvih dvojbi o tome da je točno znala što želi reći i na koji će način to sročiti. Ne čekajući da Dalgliesh progovori, započela je svoju priču. „Mogu objasniti što se možda dogodilo, nešto što mi se čini mogućim, čak i vjerojatnim. To me možda neće prikazati u najboljem svjetlu, no smatram da biste to trebali znati čak i ako to odbacite kao tlapnju. Moguće je da je Robin iskušavao ili uvježbavao jednu apsurdnu šalu koja je pošla po zlu i završila katastrofom. Morat ću pojasniti, ali to će uključiti i iznošenje nekih obiteljskih stvari koje same po sebi ne mogu biti relevantne za ubojstvo Rhode Gradwyn. Vjerujem da ćete to što ću vam reći tretirati kao stvar povjerljive naravi ako se uvjerite da nije izravno povezano s njezinom smrću."

Dalglieshev komentar bio je lišen empatije, bila je riječ o konstataciji, ne i upozorenju, ali bio je izravan. „Ja ću odlučiti o tome što je relevantno i do koje mjere obiteljske tajne mogu biti zaštićene. Ne mogu vam dati nikakvih jamstava unaprijed, toga morate biti svjesni."

„Znači, i u ovom nam, kao i u ostalim slučajevima, preostaje da vjerujemo policiji. Oprostite mi, ali neće mi to biti lako u vremenima u kojima dragocjena informacija znači zaradu." „Moji podređeni ne prodaju informacije tiskovinama", rekao je mirno Dalgliesh. „Gospođice WesthalI, čini se da gubimo vrijeme. Dužni ste pomoći mojoj istrazi tako da iznesete sve informacije kojima raspolažete, a koje bi mogle biti relevantne. Ne želimo nikoga nepotrebno uzrujavati i imamo već dovoljno problema s obrađivanjem onih informacija koje jesu relevantne, da bismo gubili vrijeme na stvari koje nisu uistinu bitne. Znate li kako je tijelo Robina Boytona dospjelo u zamrzivač ili raspolažete bilo kakvom informacijom koja bi nam mogla pomoći da odgovorimo na to pitanje, bit će najbolje da počnemo s tim."

Ako ju je prijekor i zapekao, Candace to ničime nije odavala. „Dio toga mogao bi vam već biti poznat, ako je Robin s vama razgovarao o svome odnosu s našom obitelji", rekla je.

Budući da Dalgliesh nije na to reagirao, nastavila je. „Robin je, kako i sam voli isticati, Marcusov i moj bratić. Njegova je majka, Sophie, bila jedina sestra našega oca.

Westhallovi su, barem što se tiče posljednje dvije generacije, obezvrjeđivali, a povremeno i prezirali vlastite kćerke. Rođenje sina smatralo se povodom za slavlje, a rođenje kćeri neuspjehom. Ta predrasuda nije sasvim neuobičajena ni danas, ali u očima mojega oca i djeda to je gotovo preraslo u neki oblik obiteljske opsesije. Ne tvrdim da je bilo ikakvog zanemarivanja ili grubosti u fizičkom smislu. Toga nije bilo. No, sigurna sam da je Robinova majka patila zbog emocionalnog zanemarivanja te je navukla na sebe breme inferiornosti i manjka samopouzdanja. Nije bila ni bistra ni lijepa, pa ni osobito simpatična i bila je, što je donekle logično, problematična od djetinjstva. Otišla je od kuće čim je mogla i pronašla neku vrstu zadovoljštine u neposluhu prema roditeljima, živeći prilično razuzdanim životom u grozničavu svijetu na margini pop glazbene scene. Bila joj je samo dvadeset jedna godina kad se udala za Keitha Boytona i nije mogla odabrati gorega. Srela sam ga samo jednom i bio mi je odbojan. Bila je već u drugom stanju kad su se vjenčali, no bila je to slaba izlika za brak, i čudim se da je uopće odlučila zadržati dijete. Pretpostavljam da je majčinstvo za nju predstavljalo nešto novo i uzbudljivo. Keith je imao određen prividan šarm,

no nikada nisam srela tako koristoljubivu osobu. Bio je dizajner, ili je barem tako tvrdio, i povremeno bi se time bavio. U međuvremenu je radio razne poslove ne bi li štogod zaradio i čini mi se da je neko vrijeme čak prodavao izostakla putem telefona. Ništa od toga nije potrajalo. Uglavnom su živjeli od zarade moje tete koja je radila kao tajnica. Taj je brak nekako potrajao, uglavnom zato što je Keith Boyton ovisio o njoj. Možda ga je i voljela. No, uglavnom, prema Robinovim riječima, umrla je od raka kad je njemu bilo sedam godina i Keith je sebi pronašao drugu ženu te emigrirao u Australiju.

Nikome se otada više nije javio." „Kada je Robin Boyton uspostavio s vama redovit kontakt?" „Kad je Marcus stupio ovdje na posao kod Chandler-Powella i kada smo oca preselili u Kamenu kućicu. Stao je provoditi kraće odmore ovdje, u kućici za goste, očito se nadajući da će kod Marcusa i mene pobuditi nekakvo rodbinsko zanimanje kojega, iskreno rečeno, nije bilo. Međutim, ipak me zbog njega pomalo pekla savjest. Još me uvijek peče. S vremena na vrijeme bih mu pomogla manjim novčanim iznosima, katkad bi to bilo dvjesto pedeset, ponekad petsto funti kad bi me zamolio, tvrdeći da je očajan. No, onda sam ocijenila da to nije pametno. Previše je nalikovalo preuzimanju odgovornosti koju, iskreno, nisam željela prihvatiti. A onda mu se, prije oko mjesec dana, u glavi rodila nevjerojatna zamisao. Smrt mojega oca uslijedila je svega trideset pet dana nakon smrti mojega djeda. Da se to dogodilo u razdoblju kraćem od dvadeset osam dana, bilo bi poteškoća vezanih za oporuku, koja sadrži klauzulu prema kojoj nasljednik mora nadživjeti ostavitelja za dvadeset osam dana da bi stekao pravo nasljeđivanja. Naravno, da moj otac nije ništa naslijedio na temelju djedove oporuke, ne bi bilo nikakve imovine koju bi nam ostavio. Robin je pribavio kopiju djedove oporuke i došao na bizarnu ideju da je naš otac umro nešto ranije od isteka tih dvadeset osam dana te da smo Marcus i ja zajedno - ili jedno od nas dvoje - sakrili njegovo tijelo u zamrzivač u Kamenoj kućici, izvadili ga nakon nekoliko tjedana i otopili te zatim pozvali staroga doktora Stenhousea da napiše smrtovnicu. Zamrzivač se ljetos naposljetku pokvario, ali u to je vrijeme, premda rijetko korišten, još uvijek funkcionirao." „Kada vam je prvi put iznio tu zamisao?" upitao je Dalgliesh. „Tijekom ona tri dana kad je Rhoda Gradwyn boravila ovdje radi preliminarna posjeta. Stigao je već sljedeće jutro nakon njezina dolaska i čini

mi se da je govorio nešto o tome da bi je želio vidjeti, no ona je bila izričito izjavila da ne želi nikakve posjete i, koliko znam, nije mu ni u jednom trenutku bio dopušten pristup kuriji. Možda je ona stajala iza cijele te ideje.

Nemam nikakvih dvojbi da su njih dvoje bili u dogovoru - zapravo je on to manje-više priznao i sam. Zbog čega bi u protivnom Gradwynova odabrala upravo kuriju i zašto je bilo toliko važno da Robin bude ovdje u njezinoj blizini? Moguće je da se ona samo htjela s njim našaliti jer teško da je sve to mogla shvatiti ozbiljno, ali on je u vezi s tim bio smrtno ozbiljan." „Na koji je način s vama potegnuo to pitanje?" „Davši mi jednu staru džepnu knjigu, Prerana smrt Cyrila Harea. Riječ je o detektivskoj priči u kojoj krivotvore vrijeme smrti. Donio mi ju je čim je stigao, rekavši da mu se učinilo da bi me mogla zanimati. Zapravo sam je bila pročitala prije mnogo godina i, koliko mi je poznato, izdanje je rasprodano. Robinu sam samo rekla da je ne želim ponovno čitati i vratila mu je. Tada mi je postalo jasno što sprema." „Dakle, ta je zamisao svakako bizarna, sasvim u skladu s jednim maštovitim romanom, no ne i sa situacijom kakvu imamo ovdje", rekao je Dalgliesh. „Je li moguće da je povjerovao da u tome ima neke istine?" „O, itekako. Naime, moguće je navesti niz okolnosti zahvaljujući kojima ta, moglo bi se reći, maštarija postaje vjerojatnijom. Ta zamisao i nije tako šašava kako se čini. Mislim da takva obmana ne bi mogla potrajati, ali na nekoliko dana ili možda čak i na tjedan-dva, to je itekako bilo moguće izvesti. Moj je otac bio iznimno težak pacijent, koji je mrzio svoju bolest, odbijao suosjećanje i izričito se protivio posjetima. Skrbila sam za njega uz pomoć jedne umirovljene patronažne sestre, koja sada živi u Kanadi, i jedne starije služavke koja je umrla prije nešto više od godinu dana. Dan nakon Robinova odlaska nazvao me doktor Stenhouse, liječnik opće prakse koji je vodio brigu o mom ocu. Robin ga je posjetio, izmislivši povod, i pokušao otkriti koliko je dugo moj otac bio mrtav prije nego što je obaviješten liječnik. Toga liječnika nikada nije krasilo strpljenje, a po odlasku u mirovinu imao je još i manje razumijevanja za budale nego dok je bio u službi te lako mogu zamisliti reakciju koju je Robin izazvao svojom drskošću. Dr. Stenhouse je rekao da ne kani odgovarati na pitanja o svojim pacijentima ni dok su živi, a kamoli nakon što umru. Robin je vjerojatno otišao uvjeren da je stari liječnik, ako već nije bio senilan prilikom potpisivanja smrtovnice,

bio prevaren ili suučesnik. Vjerojatno je zaključio da smo podmitili naše dvije pomagačice, Grace Holmes, patronažnu sestru koja je emigrirala u Kanadu, i služavku, Elizabeth Barnes, koja je u međuvremenu umrla." „Jedne činjenice, međutim, nije bio svjestan. Posljednje noći prije nego što će umrijeti, moj je otac poželio vidjeti župnika, velečasnog Clementa Mathesona, još uvijek župnika u selu. Ovaj je odmah dojurio k nama, dovezla ga je njegova sestra Marjorie koja mu održava kuću i za koju bi se moglo reći da je utjelovljenje Vojujuće crkve. 19 Tu ćemo večer dugo pamtiti. Otac Clement došao je opremljen svime što je potrebno za posljednju pomast, a svakako i da bi utješio dušu pokajnika. Umjesto toga, moj je otac smogao snage da posljednji put izvrijeđa svaki oblik religioznosti, a posebno kršćanstvo, uz zajedljivo ciljanje upravo na vrstu svećenika kakav je bio otac Clement. To nije bila informacija koju je Robin mogao doznati za šankom Cressett Armsa. Sumnjam da su otac Clement ili Marjorie ikada o tome govorili osim s Marcusom i sa mnom. Bilo je to neugodno i ponižavajuće iskustvo, Oboje su, nasreću, još živi, Međutim, imam jednoga drugog svjedoka. Prije deset dana otputovala sam nakratko u Toronto da bih obišla Grace Holmes. Bila je jedna od rijetkih osoba koju je moj otac mogao podnijeti, ali nije joj ništa oporučno ostavio i željela sam joj, nakon što je oporuka proglašena pravovaljanom, isplatiti jednokratan iznos kao nekakvu vrstu naknade za tih užasnih posljednjih godinu dana. Ona mi je dala pismo koje sam predala svome odvjetniku u kojem navodi da je bila uz moga oca na dan njegove smrti." „Oboružani svim tim informacijama, niste li se odmah suočili s Robinom Boytonom i razbili mu iluzije?" .Vjerojatno sam to trebala učiniti, ali me zabavljalo šutjeti i pustiti ga da se još više zapetljava. Osvrnem li se na svoje ponašanje s onoliko iskrenosti koliko je to moguće kada se nastojimo opravdati, mislim da mi je bilo drago što je pokazao svoju pravu narav. Uvijek sam se osjećala pomalo krivom što je njegova majka bila tako zapostavljena. Ali nakon toga mu se više nisam osjećala dužnom išta platiti. Tim pokušajem ucjene oslobodio me svake daljnje obveze. Umjesto toga sam se unaprijed veselila trenutku svojega trijumfa, ma kako neznatan bio, i njegovu razočaranju." „Je li ikad zatražio novac?" upitao je Dalgliesh.

„Ne, tako daleko nije išao. Da je to učinio, mogla sam ga prijaviti policiji radi pokušaja ucjene, ali sumnjam da bih se na takvo što odlučila. Međutim, na vrlo mi je jasan način dao naslutiti što mu se mota po glavi. Doimao se zadovoljnim kad sam mu rekla da ću se posavjetovati sa svojim bratom i javiti mu se. Nisam, naravno, ništa priznala." „Je li vaš brat upoznat i s čim od ovoga?" pitala je Kate. „Ni s čim. Bio je izrazito napet zbog napuštanja posla ovdje i odlaska u Afriku, tako da nisam vidjela razloga opterećivati ga nečime što je u osnovi budalaština. K tome, ne bi se složio s mojim planom da dobijem na vremenu, kao ni s nakanom da potpuno ponizim Robina. Njegov karakter zavređuje više divljenja nego moj. Mislim da se Robin spremao iznijeti konačnu optužbu, a vjerojatno i prijedlog da mu isplatim određeni novčani iznos kao naknadu za njegovu šutnju. Vjerujem da je to razlog njegova ostanka ovdje i nakon smrti Rhode Gradwyn. Naposljetku, ne biste ga, koliko znam, imali pravne osnove zadržati ako ni za što nije optužen, a i većini bi ljudi itekako odgovaralo da se maknu od poprišta zločina. Nakon njezine se smrti šuljao uokolo Ružine kućice i po selu, očito uznemiren i, rekla bih, uplašen. No, morao je sve dodatno zapapriti. Ne znam zbog čega se uzverao u zamrzivač.

Moguće zato da bi vidio do koje je mjere bilo izvedivo da tijelo moga oca bude smješteno ondje. Bio je, na kraju, prilično viši od Robina, čak i kad ga je izjela bolest.

Možda je potom Robin došao na Ideju da me dozove u ostavu da bi zatim polako otvorio zamrzivač i zastrašio me da bi me natjerao na priznanje. Bio je sklon upravo takvim dramatičnim gestama." „Nije li, ako je bio uplašen, to moglo biti stoga što se bojao vas osobno?" upitala je Kate. „Možda je pomislio da ste eventualno vi ubili gospođicu Gradwyn zbog njezine uključenosti u zavjeru te da bi i on sam mogao biti u opasnosti."

Candace Westhall pogledala je Kate. Ovaj su put odbojnost i prijezir bili neprijeporni. „Mislim da se čak ni u ludoj mašti Robina Boytona ne bi mogla uistinu pojaviti pomisao da bih ja ubojstvo smatrala racionalnim izlazom iz bilo kakve dileme. Pa ipak, dopuštam da je i to moguće. Sada bih se, ako nemate daljnjih pitanja, vratila u kuriju." „Samo još dva pitanja", reče Dalgliesh. „Jeste li Robina Boytona ubacili

u zamrzivač mrtva ili još živa?" „Nisam to učinila." „Jeste li ubili Robina Boytona?" „Nisam."

Oklijevala je pa se Dalglieshu na trenutak učinilo da želi još nešto dodati.

No, ustala je i otišla bez riječi, ne osvrnuvši se.

12.

Oko osam sati navečer tog dana Dalgliesh se otuširao, presvukao i stao razmišljati o večeri, kad je začuo zvuk automobila. Dovezao se uskom stazom gotovo potpuno nečujno. Zapazio ga je kad su njegova svjetla obasjala prozor iza navučenih zavjesa. Otvorivši ulazna vrata, ugledao je Jaguar kako se zaustavlja na suprotnom rubu staze i kako se na njemu gase svjetla. Nekoliko sekundi poslije Emma je prelazila cestu koračavši prema njemu. Nosila je debeli džemper i kratki baloner od ovčje kože, i bila je gologlava. Čim je ušla, šutke, instinktivno ju je obgrlio rukama, no njezino se tijelo opiralo. Doimala se gotovo nesvjesnom njegova prisustva, a njezin je obraz, kojim se na tren očešala o njegov, bio ledeno hladan. Obuzela ga je strepnja. Dogodilo se nešto užasno, nekakva nesreća, možda čak tragedija.

Ne bi se inače pojavila ovako, bez ikakve najave. Kad bi radio na kakvom slučaju, Emma ne bi čak ni zvala, ne zato što je on tako želio, već jer je ona tako željela. Činjenica da je došla osobno mogla je značiti jedino katastrofu.

Pomogao joj je da svuče baloner i odveo je do naslonjača uz kamin, čekajući da prozbori. Dok je nijemo sjedila, otišao je u kuhinju i uključio aparat za kavu. Kava već bijaše vruća i bilo je dovoljno nekoliko sekundi da je ulije u šalicu koju joj je pružio. Skinuvši rukavice, prstima je obuhvatila zagrijanu šalicu. „Oprosti što nisam nazvala", rekla je. „Morala sam te vidjeti." „Što je, ljubavi?" „Annie. Napadnuta je i silovana. Jučer navečer. Vraćala se kući nakon poduke iz engleskog dvama useljenicima. Bavi se i time. U bolnici je i ondje vjeruju da će se oporaviti. Time valjda žele reći da neće umrijeti. Nije mi jasno kako bi se od toga mogla u potpunosti oporaviti. Izgubila je mnogo krvi i jednim joj je ubodom nožem probijeno plućno krilo. Tik do srca. Netko je u bolnici rekao da je imala sreće. Sreće! Kakav bizaran odabir riječi."

Dalgliesh je umalo upitao kako je Clara, no prije negoli je uobličio te riječi, shvatio je da je to pitanje budalasto koliko i bešćutno. Potom ga je prvi put pogledala ravno u lice, Oči joj bijahu ispunjene bolom. Bila je rastrgana bijesom i tugom. „Nisam mogla utješiti Claru. Nisam joj bila od pomoći. Zagrlila sam je, ali nisu moje ruke te koje želi oko sebe. Zatražila je od mene samo jednu stvar - da te nagovorim da preuzmeš taj slučaj. Zbog toga sam ovdje. Ima povjerenja u tebe. S tobom može razgovarati. I zna da si najbolji."

Naravno da je zbog toga došla. Nije došla zbog toga da je utješi ili iz potrebe da ga vidi da bi s njim podijelila svoju bol. Željela je od njega nešto što joj on nije mogao dati. Sjeo joj je sučelice, obazrivo rekavši: „Emma, to nije moguće."

Odložila je šalicu s kavom na kamin, primijetio je da joj se ruke tresu.

Poželio je ispružiti ruku i uzeti ih u svoje, ali se pobojao da će ona ustuknuti.

Sve mu se činilo bolje od toga. „I mislila sam da ćeš to reći", rekla je. „Pokušala sam Clari objasniti da bi se to moglo kositi s pravilima, ali ona to ne shvaća, ne sasvim. Nisam sigurna ni shvaćam li i sama. Svjesna je toga da je ta žrtva, ona ubijena žena, važnija nego Annie. To i jest zadaća tvoga posebnog odreda, nije li?, rješavanje slučajeva povezanih s važnim osobama. Međutim, njoj je važna Annie. Njoj i Annie silovanje je gore od smrti. Kad bi ti to istražio, ona bi bila sigurna da će počinitelj biti uhvaćen." „Emma, zadaća odreda nije prvenstveno povezana s važnošću žrtve. Za policiju je ubojstvo ubojstvo, svaki je slučaj jedinstven, nijedan se trajno ne ostavlja po strani, nijedna se istraga ne bilježi kao neuspjeh, jedino kao trenutačno nezaključena. Nijedna žrtva umorstva nikada nije nevažna.

Nijedna osumnjičena osoba ne može, ma kako moćna bila, sebi priskrbiti imunitet od istražnoga postupka. No, ima slučajeva za koje je bolje da se njima bavi manji imenovani tim, slučajeva gdje je u interesu pravde da se brzo dođe do rezultata." „Clara ne vjeruje u pravdu, ne sada. Ona smatra da bi ti to mogao preuzeti, samo kad bi htio, da bi, kad bi to zatražio, mogao učiniti po svome, bez obzira na pravila."

Ne bi trebali sjediti na takvoj razdaljini. Čeznuo je da je primi u naručje, ali bila bi to prebanalna utjeha - gotovo uvreda njezinoj boli, pomislio je. I

što ako se ona odmakne, ako mu, zgroženo zadrhtavši, jasno da do znanja da ne nalazi u njemu utjehu, nego da on još i pridonosi njezinoj muci? Sto li on njoj u ovome trenutku predstavlja? Smrt, silovanja; sakaćenja i trulež? Nije li njegov posao bio ograđen nevidljivim upozorenjem 'ne prilazi'? Nije to bio problem koji bi bilo moguće riješiti poljupcima i šaptanjem ohrabrenja, ne kad su u pitanju njih dvoje. Nije ga bilo moguće riješiti čak ni racionalnim razgovorom, no bio je to jedini način za koji su znali. Nije li bio ponosan, pomislio je ogorčeno, na to što su uvijek mogli razgovarati. No ne i sada, i ne o svemu. „Tko je glavni istražitelj? Jesi li razgovarala s njim?" „Inspektor A. L. Howard. Imam negdje posjetnicu. Razgovarao je s Clarom i, naravno, obišao Annie u bolnici. Rekao je da jedna narednica mora postaviti neka pitanja prije nego što Annie dobije anesteziju, valjda za slučaj da umre. Bila je preslaba da bi izgovorila više od nekoliko riječi, ali izgleda da je to bilo važno." „Andy Howard je dobar istražitelj s pouzdanim timom. Taj je slučaj moguće riješiti jedino savjesnim radom policije, a velik dio njega čini uporno postavljanje rutinskih pitanja. Ali, uspjet će, korak po korak." „Clari nije bio nimalo simpatičan. Vjerujem zato što to nisi bio ti. A ta narednica - Clara ju je zamalo udarila. Upitala je je li Annie imala spolni odnos s nekim muškarcem nedugo prije silovanja." „Emma, to joj je pitanje morala postaviti. To bi moglo značiti da se mogu domoći napadačeva DNK, a kad bi ga imali, bili bi u velikoj prednosti. No, ja ne mogu preuzeti istragu koju vodi drugi kolega - uz činjenicu da sam i sam usred jedne druge istrage - a i da mogu, to ne bi pomoglo razrješenju silovanja. Žao mi je što ne mogu poći s tobom da to pokušam objasniti Clari." „O, vjerujem da će na kraju ipak shvatiti", rekla je tužno Emma. „Jedino što joj je ovog trenutka potrebno jest netko kome može vjerovati, ne neznanci. Pretpostavljam da sam ipak unaprijed znala što ćeš odgovoriti i trebala sam joj to sama objasniti. Zao mi je što sam došla. Bila je to kriva odluka."

Ustala je i on joj je, ustavši, prišao. „Ne žalim ni zbog jedne tvoje odluke koja te dovodi k meni", rekao je.

Potom mu se našla u naručju tresući se od plača. Lice, koje je pritisnula

uz njegovo, bilo je vlažno od suza. Držao ju je tako ništa ne govoreći dok se nije smirila, potom rekavši: „Ljubavi, moraš li se noćas vratiti natrag? Duga je to vožnja. Mogu komotno odspavati i u ovom naslonjaču."

Prisjetio se da je to već jednom učinio na koledžu St. Anselm's nakon što su se tek bili upoznali. Odsjela je u blizini, ali nakon što je počinjeno ubojstvo, smjestio se u naslonjač u dnevnom boravku da bi se ona osjećala sigurnom u njegovu krevetu, pokušavajući odspavati. Pitao se sjeća li se toga i ona. „Vozit ću oprezno", rekla je. „Za pet mjeseci se trebamo vjenčati. Neću riskirati da poginem prije toga." „Čiji je to Jaguar?" „Gilesov. U Londonu je na tjedan dana jer prisustvuje nekoj konferenciji i nazvao me da mi se javi. Ženi se i vjerujem da me želio obavijestili o tome.

Kad je čuo što se dogodilo Annie i da kanim ovamo voziti posudio mi je svoj auto, Clara treba svoj da bi mogla posjetiti Annie, a moj je u Cambrldgeu."

Dalgliesh se zatresao od iznenadnog naleta ljubomore, snažnoga koliko i nepotrebnog. Emma je bila prekinula s Gilesom prije nego što su se ona i Dalgliesh upoznali. Giles ju je zaprosio, a ona ga je odbila. Bilo je to sve što je Dalgliesh znao. Nikada se nije osjetio ugroženim bilo čime iz njezine prošlosti, kao ni ona i s čim iz njegove. Otkud onda iznenada ta primitivna reakcija na nešto što je na kraju krajeva bila obazriva i velikodušna gesta?

Nije o Gilesu želio razmišljati ni kao o obazrivom ni kao o velikodušnom, uostalom, taj je tip sada imao katedru na nekom sveučilištu na sjeveru Engleske; dakle, na sigurnoj udaljenosti. Zbog čega li, dovraga, nije mogao ondje i ostati? Uhvatio se da ogorčeno razmišlja o tome da bi Emma mogla primijetiti da joj baš odgovara voziti Jaguar; naposljetku, ne bi joj bilo prvi put. Vozila je i njegov.

Svladavši se, rekao je: „Ima malo juhe i nešto šunke pa ću nam napraviti sendviče. Ostani pokraj kamina dok ih ne donesem." Čak je i sada, duboko potresena, izmorena i otežalih očiju, bila lijepa.

Zgrozio se što ga je ta pomisao, egoistična i seksualno poticajna, tako hitro obuzela. Došla je k njemu tražeći utjehu, a jedinu utjehu za kojom je žudjela nije joj mogao pružiti. I nije li ta navala bijesa i frustracije zbog vlastite nemoći bila tek atavistička mužjačka nadutost koja je kazivala: Da, svijet je opasan i nemilosrdan, ali sada ti je na raspolaganju moja ljubav, mene, koji te

mogu zaštititi? Nije li njegova suzdržanost kad je bila riječ o njegovu poslu bila želja da je zaštiti od najgorih datosti nasilnoga svijeta, a manje njezino vlastito oklijevanje da se u to upliće? Međutim, čak je i njezin svijet, akademski i naizgled tako izoliran, bio djelomice surov. Toliko poštovani mir velikog dvorišta na Trinity Collegeu bio je iluzija. Pomislio je: Naglo bivamo izbačeni na svijet uz krv i bol i rijetki od nas umiru s dostojanstvom kojemu se nadamo i za koje se neki mole. Bilo da nam je draže o životu razmišljati kao o predstojećoj sreći koju narušavaju tek neizbježna tuga i razočaranja, ili kao o općepoznatoj dolini suza s kratkotrajnim interludijima radosti, bol je neizbježna, izuzev onima koji su umrtvili čuvstva, pa do njih naizgled ne dopiru ni radost ni tuga.

Jeli su zajedno u gotovo potpunoj tišini. Šunka je bila mekana i izdašno ju je naslagao na kruh. Popio je juhu gotovo ni ne osjetivši njezin okus, tek donekle svjestan da je dobra. Emma se natjerala da nešto pojede, no za dvadeset minuta bila je spremna poći.

Pomažući joj da obuče baloner, Dalgliesh je rekao: „Svakako ćeš me nazvati kad stigneš u Putney? Ne želim dosađivati, ali moram biti siguran da si sretno stigla kući. I porazgovarat ću s inspektorom Howardom." „Nazvat ću", rekla je.

Poljubio ju je u obraz gotovo službeno i prešao cestu da bi je dopratio do automobila, a potom stajao i gledao ga kako se udaljava stazom sve dok nije nestao iz vida.

Vrativši se natrag do kamina, stajao je promatrajući vatru. Je li trebao inzistirati da ostane tijekom noći? Inzistiranje nije bila riječ koju su njih dvoje ikada rabili. I gdje bi prenoćila? Bila je tu njegova spavaća soba, no bi li željela ondje spavati, distancirana zbog složenih emocija i neiskazanih inhibicija koje su ih razdvajale dok je on radio na nekom od svojih slučajeva? Bi li se željela suočiti s Kate i Bentonom sutra ujutro, ako ne već i večeras? No, bio je zabrinut zbog nje i njezine sigurnosti. Bila je dobra vozačica i stat će da bi se odmorila savlada li je umor, međutim, pomisao na nju na kakvu ugibalištu pokraj ceste, čak i uz predostrožnost zaključanih vrata, nije mu bila utješna.

Prenuo se. Dvije je stvari morao obaviti prije nego što pozove Kate i Bentona. Prvo, mora stupiti u kontakt s inspektorom Andyjem Howardom i doznati novosti. Howard je bio iskusan i razuman policajac. Neće taj poziv

doživjeti kao neželjenu smetnju niti, što bi bilo još gore, kao pokušaj uplitanja. Potom mora nazvati Claru ili joj nešto napisati, uz poruku za Annie. No, nazvati telefonom bilo je jednako neprimjereno kao i slanje faksa ili e-maila. Neke je stvari valjalo priopćiti pismom napisanim rukom i riječima kojima treba posvetiti nešto vremena i pažljiva promišljanja, neizbrisivim frazama koje bi možda mogle pružiti kakvu-takvu utjehu.

Međutim, Clara je od njega željela samo jedno, a upravo joj to nije mogao dati. Nazvati je sada, da bi joj priopćio lošu vijest, bilo bi i njemu i njoj nepodnošljivo. Bit će bolje pričekati s pismom do sutra, a u međuvremenu će uz Claru opet biti Emma.

Prošlo je neko vrijeme prije nego što je uspio doći do inspektora Andyja Howarda. „Annie Townsend dobro se oporavlja, ali bit će to dugotrajan proces, jadna djevojka", rekao je Howard. „Razgovarao sam s dr. Lavenham u bolnici i rekla mi je da se zanimate za slučaj. Kanio sam stupiti s vama u kontakt i ranije, da porazgovaramo." „Razgovor sa mnom zacijelo nije bio prioritet", rekao je Dalgliesh. „Nije ni sada. Neću vas više zadržavati, ali sam želio čuti ima li novosti, osim onoga što mi je Emma uspjela reći." „Pa, ima jedna dobra novost, ako se išta u vezi s ovim slučajem može nazvati dobrim. Imamo napadačev DNK. Budemo li imali sreće, bit će u našoj bazi podataka. Ne mogu vjerovati da nema dosje. Bio je to nasilan napad, ali silovanje nije izvršeno do kraja. Vjerojatno zbog pijanstva. Borila se nevjerojatno srčano za tako sitnu ženu. Nazvat ću vas člm bude kakvih novosti. Naravno, neprestano smo kontaktu s gospođicom Beckwith.

Najvjerojatnije je napadač netko tko živi u blizini. Dobro je znao gdje će je odvući. Već smo započeli sa sustavnim pretraživanjem kuća. Najbolje je što brže djelovati, bez obzira na DNK. Kod vas sve dobro napreduje, gospodine?" „Ne osobito. Zasad nema jasnog traga." Nije spomenuo novi slučaj ubojstva. „Pa, istraga je još u ranoj fazi, gospodine", rekao je Howard.

Dalgliesh se složio da je istraga u ranoj fazi te je, nakon zahvale Howardu, prekinuo vezu.

Odnio je tanjure i šalice u kuhinju, oprao ih i osušio, a zatim nazvao

Kate. „Jeste li jeli?" „Da, gospodine, upravo smo završili s jelom." „Onda, molim vas, dođite ovamo."

13.

Kad su došli Kate i Benton, tri su čaše već bile na stolu, boca s vinom otvorena, ali za Dalgliesha sastanak nije bio osobito uspješan, a na trenutke je bilo i napetih tonova. Nije spominjao Emmin posjet, ali se pitao jesu li njegovi podređeni štogod naslutili. Zacijelo su čuli da Jaguar prolazi kraj Wisteria Housea i zasigurno je njihovu znatiželju zagolicao svaki automobil koji se noću kretao cestom prema kuriji, ali nijedno od njih dvoje nije to spomenulo.

Rasprava vjerojatno nije bila zadovoljavajuća zato što su, s Boytonovom smrću, bili u opasnosti da unaprijed teoretiziraju o činjenicama. Malo se toga novog moglo reći o smrti gospođice Gradwyn. Dobili su izvješće s obdukcije s očekivanim zaključkom dr. Glenister da je uzrok smrti davljenje koje je izveo ubojica-dešnjak, navukavši rukavice od lateksa. Ovo posljednje bila je suvišna informacija, s obzirom na komadić lateksa pronađen u WC-u jednog od praznih apartmana. Dr. Glenister potvrdila je svoju konačnu procjenu vremena smrti. Gospođica Gradwyn bila je ubijena između jedanaest i pola jedan.

Kate je taktično porazgovarala s velečasnim Mathesonom i njegovom sestrom. Oboje su se začudili njezinim pitanjima o tom jednom jedinom svećenikovu posjetu profesoru Westhallu, ali su potvrdili da su uistinu posjetili Kamenu kućicu i da je svećenik obišao pacijenta. Benton je telefonirao doktoru Stenhouseu, koji je potvrdio da ga je Boyton propitkivao o vremenu smrti te da na takvu drskost uopće nije reagirao. Datum na smrtovnici bio je točan, kao i njegova dijagnoza. Nije ga zanimalo zbog čega netko postavlja ta pitanja tako dugo nakon samog događaja. Benton je pomislio da je to možda zato što je Candace Westhall bila u kontaktu s njim.

Zaštitari su bili susretljivi, no ne i korisni. Njihov je šef naglasio da su se usredotočili na neznance, osobito na novinare koji su dolazili u kuriju, ne na

pojedince koji su s pravom bili ondje. Samo se jedan od četvorice ljudi u kritično vrijeme nalazio u prikolici ispred glavnog ulaza imanja i nije se mogao sjetiti da je vidio ijednog ukućana da napušta kuriju.

Ostala trojica zaštltara usredotočila su se na ophodnje medom koja razdvaja posjed kurije od kamenih blokova i polja na kojem se isti nalaze, da bi uljezima onemogućila pristup. Dalgliesh nije imao namjere na njih vršiti pritisak. Naposljetku, bili su odgovorni Chandler-Powellu koji ih je i plaćao, a ne njemu.

Veći dio večeri Dalgliesh je Kate i Bentonu dopuštao da vode glavnu riječ u diskusiji.

Benton reče: „Gospođica Westhall kaže da nikome nije spominjala Boytonovu sumnju da su lažirali datum smrti njezina oca. Teško da bi to učinila. No, možda se sam Boyton povjerio nekome, bilo u kuriji, bilo u Londonu. Ako je tako, ta se osoba mogla okoristiti tim saznanjem, ubiti ga i potom ispričati manje-više istu priču kao i gospođica Westhall."

Katein je ton bio niječan. „Ne vjerujem da je Boytona ubio netko izvana, bio to netko iz Londona ili ne. Barem ne na ovaj način. Zamislite samo koliko bi to bilo nepraktično.

Morao bi sa svojom žrtvom dogovoriti sastanak u Kamenoj kućici i to u vrijeme kad je bio siguran da Westhallovih neće biti ondje i da će vrata biti otvorena. I koji bi razlog mogao navesti kao izgovor da Boytona namami u susjednu kućicu? I čemu ga uopće ubiti baš ovdje? U Londonu bi to bilo jednostavnije i sigurnije. Na iste bi takve komplikacije naišao bilo tko iz kurije. Uglavnom, nema smisla teoretizirati sve dok ne dobijemo izvješće s obdukcije. Na prvi se pogled nesretan slučaj čini vjerojatnijim objašnjenjem od ubojstva, osobito u svjetlu izjava Bostockovih o Boytonovoj opčinjenosti onim zamrzivačem, čime objašnjenje gospođice Westhall donekle dobiva na uvjerljivosti - ako sve troje, naravno, ne lažu."

Umiješao se Benton. „Ali bili ste ondje, gospođo. Siguran sam da Bostockovi nisu lagali.

Osobito ne Kim. Mislim da nije dovoljno lukava da bi smislila takvu priču i da bi je ispričala tako uvjerljivo. Meni je njihova priča bila u potpunosti uvjerljiva." „I meni u tom trenutku, ali ne smijemo odbaciti nijednu mogućnost. Ako je ovdje riječ o ubojstvu, a ne o nesreći, onda ono mora biti povezano sa

smrću Rhode Gradwyn. Dvije ubojice u istoj kući i u isto vrijeme, to je teško vjerojatno." „No, bilo je i takvih slučajeva, gospođo." „Pogledamo li činjenice i zanemarimo li, zasad, motiv, očiti sumnjivci su gospođica Westhall i gospođa Frensham", nastavila je Kate. „Što li su uistinu radile u kućicama, otvarajući ormare, a potom i zamrzivač? Kao da su znale da je Boyton mrtav. I zbog čega je uopće bilo potrebno da u potragu krenu dvije osobe, i to baš njih dvije?" „Što god da su bile nakanile, nisu pomicale tijelo", komentirao je Dalgliesh. „Dokazi pokazuju da je umro ondje gdje je i pronađen. Njihove aktivnosti ne smatram toliko neobičnima kao ti, Kate, Ljudi se uistinu ponašaju iracionalno kad su pod stresom, a obje su te žene pod stresom od subote. Možda su se pribojavale još jednoga smrtnog slučaja. S druge, pak, strane, možda je jedna od njih željela da se zamrzivač otvori. Bila bi to više neka vrsta prirodne reakcije ako je dotadašnja potraga bila temeljita." „Bilo ubojstvo ili ne, otisci nam neće biti od velike koristi", rekao je Benton. „Zamrzivač su otvarale zajedno. Jedna se od njih možda pobrinula za to da ga svakako otvori. Bi li uopće na zamrzivaču bilo otisaka? Noctis bi navukao rukavice kao i ranije."

Kate je postajala nestrpljiva. „Ne ako je Boytona još uvijek živoga ubacivao u zamrzivač. Ne bi li te rukavice malo začudile da si bio na Boytonovu mjestu? I nije li malo prerano da počnemo rabiti tu riječ, Noctis?

Ne znamo je li ovo bilo ubojstvo."

Sve je troje sada već bilo umorno. Vatra se stala gasiti i Dalgliesh je zaključio da je vrijeme da diskusiju privedu kraju. Razmišljajući o proteklom danu, činilo mu se da proživljava dan kojem nema kraja. „Vrijeme je za relativno rani počinak", rekao je. „Sutra imamo mnogo posla. Bit ću ovdje, ali želim da ti, Kate, zajedno s Bentonom obaviš razgovor s Boytonovim partnerom. Boyton je tvrdio da stanuje u četvrti Maida Vale,20 pa bi njegovi papiri i svojina trebali biti ondje. Nećemo nikamo stići ako ne saznamo kakva je osoba bio i, ako je moguće, što je radio ovdje. Jeste li možda već uspjeli dogovoriti razgovor s Coxonom?" „Može nas primiti u jedanaest sati, gospodine. Nisam mu otkrila tko će doći. Rekao je da je bolje čim ranije."

„Dobro. Onda u jedanaest u Maida Valeu. Još ćemo razgovarati prije nego što odete onamo."

Dalgliesh je, nakon što su otišli, zaključao vrata. Postavio je štitnik ispred vatre koja se gasila, stajao nekoliko trenutaka zureći u posljednje plamičke, a potom se, umoran, stubama uspeo prema postelji.

KNJIGA ČETVRTA

19. — 21. prosinca London, Dorset

1.

Kuća Jeremyja Coxona u četvrti Maida Vale bila je jedna u nizu lijepih edvardijanskih vila s vrtovima koji vode prema Kanalu; bijaše to skladna obiteljska kuća, nalik dječjoj kućici koja je narasla do proporcija za odrasle.

Prednji vrt, u kojem je čak i usred zimskoga mrtvila bilo znakova pažljive sadnje i iščekivanja proljeća, na dva je dijela bio podijeljen kamenom stazom koja je vodila sjajno obojanim ulaznim vratima. Nije to na prvi pogled bila kuća kakvu je Benton povezivao s onime što je znao o Robinu Boytonu ili što bi očekivao od njegova prijatelja. Pročelje je odisalo nekom vrstom ženstvene elegancije i Benton se sjetio da je negdje pročitao da su upravo u kućama u tom dijelu Londona viktorijanska i edvardijanska gospoda običavala smjestiti svoje ljubavnice. Prisjetivši se slike Buđenje savjesti Holmana Hunta, prizvao je u misli pretrpanu dnevnu sobu, mladu ženu blistavih očiju kako ustaje od glasovira, njezina dokona ljubavnika, jedne ruke položene na tipke, kako poseže za njom. U posljednjih je nekoliko godina, i sam se time iznenadivši, razvio sklonost za viktorijansko žanrovsko slikarstvo, no taj je grozničavi i, za njega, neuvjerljiv prikaz grizodušja bio jedno od njemu manje omiljenih djela.

Kad su povukli zasun glavnog ulaza, otvorila su se vrata i jedan je mladi par obazrivo, ali odlučno, izguran van. Za njima je koračao stariji muškarac, dotjeran poput lutke iz izloga, natapirane bijele kose i preplanule puti kakvu nije moguće poprimiti na zimskome suncu. Nosio je odijelo s prslukom, s napadnim prugama koje su dodatno stanjivale njegovu sitnu figuru. Činilo se kao da ne primjećuje došljake, no njegov su milozvučan glas mogli jasno čuti. „Nema zvonjenja. Riječ je o restoranu, a ne o privatnoj kući. Uposli maštu. Wayne, dragi momče, daj upamti ovaj put kako treba. Svoje ime i detalje oko rezervacije predaješ na recepciji, netko će preuzeti tvoju

garderobu, zatim slijediš osobu koja te odvodi do tvojega stola. Dama ide prva. Nemoj se gurati naprijed i povlačiti stolicu svoje gošće kao da te strah da će je netko drugi ugrabiti. Pusti da čovjek obavi svoj posao. On će se pobrinuti da se dama udobno smjesti. Idemo onda iznova, i nastoj djelovati samopouzdano, mili mladiću. Pa ti ćeš platiti račun, za ime Božje. Tvoja je zadaća pobrinuti se za to da tvoja gošća dobije jelo koje barem ostavlja dojam da vrijedi onoliko koliko ćeš ga platiti te da provede zabavnu večer.

Neće joj biti zabavno ne budeš li se snalazio. No dobro, možda je bolje da uđeš pa ćemo vježbati onaj dio s nožem i vilicom."

Par je nestao ušavši u kuću i tek se tada muškarac udostojao svratiti pažnju na Kate i Bentona. Prišli su mu i Kate je hitrim pokretom rastvorila lisnicu. „Inspektorica Miskin i narednik Benton-Smith. Ovdje smo da bismo razgovarali s gospodinom Jeremyjem Coxonom." „Ispričavam se što ste čekali. Bojim se da ste stigli u nezgodan čas. Proći će još mnogo vremena prije nego što ono dvoje budu spremni za izlazak u Claridge's. Da, Jeremy je spominjao nešto o tome da očekuje dolazak policije. Radije uđite. Gore je u uredu."

Ušli su predvorje. Benton je kroz otvorena vrata slijeva uočio da je postavljen mali stol s po četiri pažljivo raspoređene čaše i mnoštvom noževa i vilica. Par je već sjedio ondje, potišteno zureći jedno u drugo. „Ja sam Alvin Brent. Pričekate li malo, skoknut ću gore da vidim je li Jeremy spreman. Bit ćete prema njemu vrlo pažljivi, zar ne? Strašno je uzrujan. Izgubio je iznimno dragog prijatelja. No, vi već sve o tome znate, zbog toga i jeste ovdje."

Upravo kad se htio uspeti gore stubama, na njihovu se vrhu stvorio jedan lik. Bio je visok i vrlo mršav, zaglađene crne kose, napeta, blijeda lica.

Odjeća koju je nosio bila je skupa, ležerna, no pažljivo birana, što mu je uz njegovo dramatično držanje davalo izgled manekena koji se namješta za fotografiranje. Njegove su usko krojene hlače izgledale besprijekorno.

Njegov je raskopčani bež sako bio dizajnerski model koji je Benton prepoznao i koji bi rado posjedovao da si ga je mogao priuštiti. Coxonova uštirkana košulja bila je raskopčana pri vratu i nosio je kravatu. Lice mu je bilo namršteno od zabrinutosti, no sada su se njegove crte lica smekšale od olakšanja.

Sišavši dolje da ih pozdravi, reče: „Hvala Bogu da ste došli. Oprostite

zbog ovakva dočeka. Izvan sebe sam.

Nitko mi ništa nije rekao, apsolutno ništa, osim da je Robin pronađen mrtav. I naravno, bio me nazvao da me obavijesti o smrti Rhode Gradwyn. A sada je i on mrtav. Ne biste bili ovdje da je umro prirodnom smrću. Moram znati - je li bila riječ o samoubojstvu? Je li ostavio kakvu poruku?"

Slijedili su ga uza stube, a on im je, sklonivši se u stranu, pokazao prema sobi slijeva. Bila je pretrpana i očito je bila riječ o prostoru koji je služio i kao dnevni boravak i kao radna soba. Ispred prozora, na velikom stolu na nogama stajalo je računalo, faks i stalak s ladicama za spise. Uri manja stola od mahagonija, jedan od njih koji nije djelovao odveć stabilno, bila su nakrcana porculanskim ukrasima, brošurama i priručnicima. Uz jedan od zidova nalazio se veliki kauč koji teško da je itko rabio, budući da je bio zatrpan registratorima. No, ipak je, unatoč neredu, bilo nekakvih nastojanja za urednošću. Nalazila se ondje samo jedna stolica iza stola te mali naslonjač.

Jeremy Coxon se osvrtao uokolo kao da očekuje da se odnekud stvori i treća sjedalica, a potom je otišao na drugu stranu hodnika te se vratio sa starom drvenom stolicom sa sjedištem od trstike, koju je stavio ispred stola. Sjeli su. „Nije bilo nikakve poruke", rekla je Kate. „Biste li se iznenadili da je posrijedi samoubojstvo?" „Bože, bih! Robin je imao poteškoća, ali ne bi nikada pribjegao takvom rješenju. Volio je život i imao prijatelje, ljudi bi mu pomagali u slučajevima nužde. Svakako je imao svojih trenutaka potištenosti, no nemamo li ih svi?

Ali u Robinovu slučaju, takvi trenuci nikada ne bi bili dugoga vijeka. Za poruku sam upitao jedino zato što je svaka druga mogućnost još manje vjerojatna. Nije imao neprijatelja." „Nije li bilo nekakvih posebnih poteškoća u posljednje vrijeme? Nečega što vam je poznato i što ga je moglo tjerati u očaj?" „Ničega. Svakako je bio slomljen Rhodinom smrću, ali očaj nije riječ koju bih pripisao Robinu. Bio je vječiti optimist, uvijek se nadajući nekoj novoj prilici, koja bi se najčešće i pojavila. Stvari su se ovdje za nas prilično dobro odvijale. Problem je, naravno, bio u kapitalu. Uvijek je tako kada započinjete neki posao. No, govorio je da ima planova, da očekuje novac, veliki novac. Nije rekao odakle, ali bio je uzbuđen, sretniji nego ikad, barem otkako ga ja znam. Potpuno drugačiji nego kad se vratio iz Stoke Cheverella prije tri tjedna. Onda se doimao depresivnim. Ne, ne možete isključiti

samoubojstvo. Ali, kako rekoh, nitko mi ništa nije govorio, osim što sam obaviješten da je Robin mrtav te da mogu očekivati posjet policije. Ako je napravio oporuku, vjerojatno je mene naveo kao izvršitelja, uvijek me navodio kao najbližega srodnika. Ne znam nijednu drugu osobu koja bi preuzela odgovornost za njegove stvari ovdje, ili organizirala pogreb. Čemu onda ta tajnovitost? Nije li vrijeme da budete izravni i kažete mi kako je umro?" „Nismo potpuno sigurni, gospodine Coxone", rekla je Kate. „Možda ćemo znati više kada dobijemo rezultate autopsije, što bi trebalo biti danas tijekom dana." „Pa, gdje je pronađen?" „Njegovo se tijelo nalazilo u zamrzivaču koji se više ne koristi, u objektu u blizini kućice za goste u kojoj je odsjeo", rekla je Kate. „U zamrzivaču? Hoćete reći, u jednoj od onih pravokutnih visokih škrinja za duboko, dugotrajno zamrzavanje?" „Da. U zamrzivaču koji se više ne koristi." „Je li poklopac bio otvoren?" „Poklopac je bio zatvoren. Još uvijek ne znamo kako je vaš prijatelj dospio ondje. Moguće je da je to bio nesretan slučaj."

Sada je Coxon gledao u njih potpuno zaprepašten, a zaprepaštenje je prerastalo u užasnutost, njima naočigled. „Pojasnimo ovo. Vi mi tvrdite da je Robinovo tijelo pronađeno zatvoreno u zamrzivaču?" „Da, gospodine Coxone", odgovorila je strpljivo Kate. „Ali zasad ne znamo kako je ondje dospjelo, kao niti uzrok smrti."

Razrogačenim je očima naizmjence pogledavao čas u Kate, čas u Bentona, kao da testira koje od njih dvoje govori istinu, ako je uopće govori ijedno od njih. Kad je progovorio, glas mu je zvučao neprirodno, jedva je obuzdavao histeričan ton. „Onda vam moram nešto reći. To nije mogao biti nesretan slučaj. Robin je bio izrazito klaustrofobičan. Nikada nije putovao zrakoplovom, niti podzemnom željeznicom. Nije mogao objedovati u restoranu ako ne sjedi blizu ulaza. Nastojao je to nadvladati, ali bezuspješno.

Ništa ga, niti itko, nije moglo nagnati da uđe u zamrzivač." „Čak ni da je poklopac bio širom otvoren?" upitao je Benton. „Nikada ne bi povjerovao da se neće zatvoriti i zarobiti ga unutra. To što

istražujete jest ubojstvo."

Kate je mogla komentirati da je moguće da je Boyton umro nekakvim nesretnim slučajem ili prirodnom smrću te da je netko, zbog nepoznatih razloga, njegovo tijelo ubacio u zamrzivač, ali se nije imala namjere s Coxonom upuštati u teoretiziranje. Umjesto toga je upitala: „Je li među njegovim prijateljima bilo općenito poznato da pati od klaustrofobije?"

Coxon se sada donekle smirio te i nadalje zurio naizmjence u Kate i Bentona, sa željom da mu povjeruju. „Neki su možda i znali ili nagađali, pretpostavljam, ali nikada nisam čuo ikoga da to spominje. Bilo je to nešto čega se sramio, osobito straha od letenja. Zbog toga i nismo odlazili na odmor u inozemstvo, osim vlakom.

Nisam ga uspijevao natjerati da uđe u zrakoplov čak ni kad bih ga opio za šankom. Bilo je to strahovito nezgodno. Ako je to nekome i spomenuo, to je jedino mogla biti Rhoda, a Rhoda je mrtva. Slušajte, ne mogu vam pružiti nikakav dokaz. Ali, jedno mi morate vjerovati. Robin nikada ne bi ušao u taj zamrzivač živ." „Znaju li njegovi rođaci, ili itko u Cheverellskoj kuriji, da je bio klaustrofobičan?" „Kako bih to mogao znati, dovraga? Nisam nikada upoznao nikoga od njih i nisam nikada bio ondje. Morat ćete to pitati njih."

Pribranost mu je popustila. Zvučao je kao da je na rubu plača. „Oprostite, oprostite", promrmljao je, potom zašutjevši. Nakon minute tijekom koje je nepomično stajao pravilno udišućl kao da je riječ o nekakvoj vježbi za samosvladavanje, rekao je: „Robin je počeo sve češće odlaziti u kuriju.

Pretpostavljam da je to moglo biti spomenuto prilikom nekog od razgovora, ako su razgovarali o praznicima ili o paklu londonske podzemne željeznice za vrijeme špice." „Kada ste saznali za smrt Rhode Gradwyn?" „U subotu popodne. Robin je nazvao oko pet sati." „Kako je zvučao kad vam je priopćio tu novost?" „A što mislite, kako je mogao zvučati, inspektorice? Nije baš da me nazvao da bi me upitao za zdravlje. O, Bože! Nisam to tako mislio, nastojim biti od pomoći. Jednostavno još uvijek nastojim sve to pojmiti. Kako je zvučao? Isprva je bio gotovo nerazgovijetan. Trebalo mi je nekoliko minuta da ga smirim. A nakon toga - pa, odaberite sami odgovarajući pridjev -

šokiran, užasnut, prestrašen. Uglavnom šokiran i prestrašen. Prirodna reakcija. Upravo su mu bili priopćili da je ubijena njegova bliska prijateljica." „Je li upotrijebio baš tu riječ, ubijena?" „Jest. Što je razumna pretpostavka, rekao bih, s obzirom na prisustvo policije i to da mu je policija rekla da će ga doći ispitati. I to ne lokalni kriminalistički odjel nego Scotland Yard. Nije mu nitko morao tumačiti da nije riječ o prirodnoj smrti." „Je li spominjao išta o tome kako je gospođica Gradwyn umrla?" „Nije. Bio je vrlo ogorčen time što ga nitko iz kurije nije došao o tome obavijestiti. Shvatio je da se nešto dogodilo kad su stigli policijski automobili. Još uvijek ne znam kako je umrla, no sumnjam da ćete mi vi to reći." „Od vas, gospodine Coxone, tražimo da nam kažete sve što znate o Robinovu odnosu s Rhodom Gradwyn i, naravno, s vama", rekla je Kate. „Sada smo suočeni s dvije sumnjive smrti koje je moguće povezati. Koliko se dugo znate s Robinom?" „Oko sedam godina. Sreli smo se na zabavi nakon jedne predstave koju je davala glumačka akademija, u kojoj je imao neku manju ulogu. Ondje sam došao s jednim prijateljem, instruktorom mačevanja, i Robin mi je zapeo za oko. Tipično je to za njega, da zapne ljudima za oko. Tom prilikom nismo razgovarali, no zabava je potrajala i moj je prijatelj, koji je imao još jedan dogovor, otišao do vremena kad se popila posljednja boca. Bila je to ružna noć, kiša je pljuštala i spazio sam Robina gdje čeka autobus pomalo neodgovarajuće odjeven. Onda sam dozvao taksi i upitao ga mogu li ga gdje odbaciti. Tako je započelo naše druženje." „Postali ste prijatelji?" pitao je Benton. „Postali smo prijatelji, a kasnije i poslovni partneri. Ništa službeno, ali zajedno smo radili. Imao je ideja, a ja sam imao prakse i barem smo se nadali da ćemo pribaviti novac. Odgovorit ću vam na pitanje koje biste željeli postaviti, a da pritom budete taktični. Bili smo prijatelji. Ne ljubavnici, ne urotnici, ne znanci, ne pajdaši koji zajedno piju, nego prijatelji. Bio mi je drag i vjerojatno smo bili jedan drugome korisni. Rekao sam mu da sam naslijedio više od milijun funti od neudane tetke koja je nedavno umrla. Tetka je uistinu postojala, ali draga starica nije imala ni novčića. Posrećilo mi se na lutriji.

Ne znam zapravo zbog čega vam ovo govorim osim jer ćete mi sigurno kadtad postaviti pitanje bih li se Robinovom smrću nekako financijski okoristio.

Ne bih. Sumnjam da je iza sebe ostavio išta osim dugova i hrpe stvari uglavnom odjeće - koje je istovario ovdje." „Jeste li mu ikad spomenuli zgoditak na lutriji?" „Nisam. Smatram da nikada nije uputno govoriti ljudima da ste osvojili veliki iznos. Ljudi jednostavno misle da, budući da niste ništa sami učinili da biste zaslužili takvu sreću, imate obvezu podijeliti je s jednako nezaslužnima.

Robin je nasjeo na priču o bogatoj tetki. Uložio sam više od milijun funti u ovu kuću i njegova je zamisao bila da započnemo s tečajevima lijepog ponašanja za novopečene bogataše i društvene aspirante koji ne žele da im bude neugodno svaki put kada ugošćuju svoga šefa ili izvode djevojku na večeru u fini restoran." „Mislio sam da je to bogatima svejedno", rekao je Benton. „Ne određuju li oni pravila onako kako njima odgovara?" „Ne očekujemo privući milijardere, no većini ljudi je to važno, vjerujte mi. Živimo u društvu vertikalne pokretljivosti. Nitko ne voli biti društveno nesiguran. Dobro nam ide. Već sada imamo dvadeset osam mušterija koje plaćaju petsto pedeset funti za tečaj koji traje četiri tjedna. Nekoliko sati na dan, naime. Povoljno. To je jedini Robinov plan koji je ikada obećavao ikakvu zaradu. Prije nekoliko tjedana izbacili su ga iz stana i stanovao je ovdje u jednoj sobi straga. Nije - nije bio - osobito obazriv gost, ali u biti nam je obojici to odgovaralo. Pazio je na kuću, a i bio je prisutan kad je na njemu bio red da vodi tečaj. Možda vam je u to teško povjerovati, ali bio je dobar učitelj i dobro se u tome snalazio. Klijenti su ga voljeli. Problem je s Robinom taj što je - je bio - nepouzdan i hirovit. Jedan tren silno oduševljen, a već sljedeći bi jurio za nekom bedastom idejom. Izluđivao bi me, ali nisam ga nikada poželio najuriti. Jednostavno mi to nije palo na pamet. Ako mi možete objasniti kemiju koja spaja nespojive ljude, rado bih čuo to objašnjenje." „Što je s njegovim poznanstvom s Rhodom Gradwyn?" „A, to je kompliciranije. Nije mnogo pričao o njoj, ali očito mu jeodgovarala kao prijateljica. Zbog toga je porastao u vlastitim očima, a to je ipak važno," „Je li bila riječ o seksu?" upitala je Kate.

„O, ne vjerujem. Mislim da je ta dama plivala s nešto krupnijim ribama nego što je to bio Robin. A i nisam baš uvjeren da joj se sviđao. Jednostavno se nije sviđao ljudima. Možda je bio odviše lijep, pomalo aseksualan. Kao kad bi tko vodio ljubav s kakvom statuom. Seks mu nije bio važan, no ona jest. Čini mi se da je za njega predstavljala neku vrstu autoriteta koji mu je pružao stabilnost. Jednom je rekao da je mogao s njom razgovarati i čuti od nje istinu, ili nešto što bi se moglo time smatrati. Ponekad bih se zapitao podsjeća li ga na nekoga tko je na njega utjecao na taj način, neku učiteljicu, možda. Osim toga, ostao je bez majke kad mu je bilo sedam godina. Neka djeca to nikada ne prebole. Možda je bio u potrazi za nadomjeskom.

Pseudopsihologija, znam, ali moguće je da tu ima nečega."

Benton je pomislio da izraz „majčinski" nije nešto što bi pripisao Rhodi Gradwyn, no što su oni uopće znali o njoj? Nije li upravo to bilo ono što posao koji obavlja čini zanimljivim, ljudi koji bijahu nepoznanice? Upitao je: „Je li vam Robin rekao da je gospođica Gradwyn imala ožiljak kojega se željela riješiti te gdje je to kanila obaviti?" „Nije, i to me ne čudi. Mislim, ne čudi me da mi to nije rekao. Vjerojatno ga je zamolila da to nikome ne oda. Robin je znao čuvati tajnu, ako je ocijenio da mu se to isplati. Rekao je jedino da kani provesti nekoliko dana u kućici za goste u Stoke Cheverellu. Uopće nije spominjao da će Rhoda isto boraviti ondje." „Kakvoga je bio raspoloženja?" pitala je Kate. „Je li se doimao uzbuđenim ili ste stekli dojam da je riječ tek o uobičajenom posjetu?" „Kao što sam rekao, bio je depresivan kad se vratio nakon prvoga posjeta, ali i uzbuđen kad se ondje uputio prošlog četvrtka navečer. Rijetko kad sam ga vidio tako sretna. Spomenuo je nešto o tome da će imati za mene dobrih vijesti kad se vrati, ali nisam to shvaćao ozbiljno. Robinove dobre vijesti najčešće bi ispale lošima, ili to uopće ne bi ni bile nekakve vijesti." „Osim toga prvog poziva, je li vam se poslije javljao iz Stoke Cheverella?" „Je. Nazvao me nakon što ste ga ispitivali. Rekao je da ste prema njemu bili prilično grubi, ne baš obzirni prema čovjeku koji tuguje za prijateljicom." „Zao mi je što se tako osjećao. Nije uložio nikakav službeni prigovor na naše ophođenje prema njemu." „Biste li vi to učinili na njegovu mjestu? Samo se budale ili vrlo moćni

ljudi suprotstavljaju policiji. Pa niste ga, naposljetku, baš napali pendrecima.

Sve u svemu, nazvao me nakon što ste razgovarali s njim u onoj kućici; predložio sam mu da dođe k meni, pa neka ga policija rešeta ovdje gdje mu barem mogu srediti da bude prisutan moj odvjetnik, bude li nužno. Imao sam i ja u tome svoj interes. Imali smo mnogo posla i bio mi je potreban ovdje.

Odgovorio je da je odlučan u nakani da ostane tih tjedan dana koliko je rezervirao. Dramatično, ali takav je bio Robin. Naravno, o ubojstvu je tada već znao više i rekao mi da je pronađena mrtva u sedam i trideset u subotu ujutro i da se čini da je počinitelj netko iz kuće. Nakon toga sam ga nazvao nekoliko puta na njegov mobitel, ali nije bilo odgovora. Ostavio sam poruku zamolivši ga da me nazove, no nije nazvao." „Rekli ste da je zvučao prestrašeno kad je prvi put nazvao", rekao je Benton. „Nije li vam se učinilo čudnim što se spremao ostati ondje dok je ubojica na slobodi?" „Je, učinilo mi se čudnim. Navaljivao sam da mi to objasni, a on je rekao da ondje ima nekog nedovršenog posla."

Nastade kratka tišina. Kate je postavila pitanje namjerno nehajnim tonom. „Nedovršenog posla? Je li vam išta natuknuo o tome na što je točno mislio?" „Nije, a to ga nisam ni pitao. Kako rekoh, Robin je često bio dramatičan.

Možda je želio pripomoći u istrazi. Čitao je neki detektivski roman koji ćete vjerojatno naći u njegovoj sobi. Pretpostavljam da želite vidjeti sobu?" „Da", reče Kate, „čim dovršimo razgovor s vama. Ima još nešto. Gdje ste bili prošloga petka između četiri i trideset popodne i sedam i trideset sljedećega jutra?"

Coxon se nije zabrinuo. „Očekivao sam da ćete doći i do toga.

Podučavao sam ovdje od tri i trideset do sedam i trideset, tri para, s pauzama između. Potom sam si skuhao špagete bolonjez, gledao TV do deset navečer, a potom otišao u pub. Zahvaljujući ljubaznoj vladi koja nam dopušta da pijemo do sitnih sati, to sam i učinio. Gostioničar koji je posluživao može potvrditi da sam ondje bio do oko jedan i petnaest. Kažete li mi u koje je doba Robin umro, siguran sam da mogu podastrijeti jednako valjan alibi." „Ne znamo još točno kada je umro, gospodine Coxone, ali bilo je to u ponedjeljak, vjerojatno između jedan i osam." „Gledajte, čini se suludim da moram podastirati alibi za vrijeme Robinove smrti, ali očito me morate i to pitati. Srećom, meni to ne

predstavlja problem. Ručao sam ovdje u pola dva s jednim od naših privremenih instruktora, Alvinom Brentom - upoznali ste ga na ulazu. U tri sam sata imao seansu s dvoje novih klijenata. Mogu vam dati njihova imena i adrese, a Alvin će potvrditi ručak." „U koje ste dobo završili s popodnevnom podukom?" upitala je Kate. „Pa, bilo je predviđeno da traje sat vremena, no nisam imao hitnih angažmana pa sam im dopustio da ostanu malo dulje. Bilo je pola pet kada su otišli. Potom sam radio u uredu do šest, a onda otišao u pub Leaping Hare, novi gastropub 21 u Ulici Napier. Sreo sam poznanika - mogu vam dati i njegove podatke - i bio sam ondje s njim do oko jedanaest sati, a potom otišao kući pješice. Moram pogledati u svoj adresar zbog adresa i brojeva telefona, ako ste voljni pričekati."

Pričekali su da ode do stola, a on je, nakon nekoliko minuta listanja adresara, iz ladice izvadio list papira, prepisao podatke i pružio im papir.

Rekao je: „Ako morate provjeriti, bilo bi mi drago kad biste mi mogli izričito potvrditi da nisam među sumnjivcima. Truditi se da prevladam Robinovu smrt samo je po sebi dovoljno bolno - još to nisam uspio sasvim pojmiti, vjerojatno zato što još uvijek ne mogu vjerovati, ali možete biti sigurni da će me to pogoditi - i ne bih volio da me netko smatra njegovim ubojicom." „Ako dobijemo potvrdu svega ovog što ste naveli, mislim da možete biti mirni, gospodine", rekao je Benton.

Moći će biti miran. Ako su iznesene tvrdnje bile točne, jedini interval prilikom kojega je Jeremy bio sam bilo je onih sat vremena između svršetka poduke i dolaska u pub, a u tom slučaju ne bi imao dovoljno vremena ni doći do Stoke Cheverella. „Sada bismo voljeli pogledati sobu gospodina Boytona", rekla je Kate. „Vjerujem da nije zaključavana od vremena njegove smrti?" „Nije mogla biti zaključana", rekao je Coxon. „Nema brave. Nije mi nikada ni palo na pamet da bi je trebalo zaključavati. Da ste to od mene očekivali, sigurno biste nazvali. Kao što stalno govorim, nitko mi nije ništa rekao sve do vašeg današnjega dolaska." „Ne bih rekla da je to važno", rekla je Kate. „Pretpostavljam da nitko nije ulazio u tu sobu nakon njegove smrti." „Nitko. Čak ni ja. Ta me soba deprimirala i dok je još bio živ. Sada je ne

mogu ni vidjeti."

Soba se nalazila na kraju odmorišta u stražnjem dijelu kuće. Bila je velika i pravilnih proporcija, s dva prozora koji su gledali na travnjak s cvjetnjakom u sredini i kanalom iza njega. „Oprostite što je u njoj takav nered", reče Coxon, ni ne ušavši u sobu. „Robin se bio doselio tek prije dva tjedna i sve što je posjedovao ubacio je ovamo, osim stvari koje je darovao Oxfamu 22 ili prodao u pubu, a ne vjerujem da su se mnogi za time pomamili," Soba je nedvojbeno bila neprivlačna. Nalijevo od vrata nalazio se kauč i na njemu naslagana visoka hrpa neoprane odjeće. Vrata garderobnog ormara od mahagonija bila su otvorena i pružala pogled na košulje, jakne i hlače na pretovarenim metalnim vješalicama. Bile su ondje i tri velike četvrtaste kutije s nazivom selidbene tvrtke i tri prepune crne plastične vreće povrh njih. U uglu lijevo od vrata nalazile su se hrpe knjiga i kartonska kutija napunjena časopisima. Između prozora nalazio se pisaći stol s ladicama i po dva ormarića sa svake strane, na kojemu su se nalazili laptop i podesiva svjetiljka za čitanje. Sobom se širio neugodan vonj neoprana rublja. „Laptop je novi, ja sam ga kupio", rekao je Coxon. „Na Robinu je bilo da se pozabavi jednim dijelom korespondencije, ali nije se toga prihvatio. Valjda je to jedini predmet u sobi koji nešto vrijedi. Robin je bio nevjerojatno neuredan. Malo smo se posvađali prije nego što je otišao u Dorset.

Prigovorio sam mu da je prije selidbe barem mogao dati odjeću na pranje.

Naravno, sada se osjećam kao bezosjećajni gad. Vjerojatno ću se uvijek tako osjećati. To je nerazumno, ali je jednostavno tako. No, uglavnom, sve što posjeduje, koliko znam, u ovoj je sobi i što se mene tiče, slobodno je pretresite. Nema nikakvih srodnika koje bi to moglo zasmetati. Spomenuo je svoga oca, doduše, ali mislim da nisu bili u kontaktu još otkako je bio dječak. Vidjet ćete da su dvije ladice stola zaključane, ali nemam ključ od njih." „Ne vidim zbog čega biste se osjećali krivim", reče Benton. „Soba je sva u neredu. Mogao je barem otići u praonicu rublja prije nego je doselio. Samo ste iznijeli činjenice." „Ali neurednost se baš i ne bi mogla nazvati velikim moralnim prekršajem. Kakve to veze ima, dovraga? Ne treba zbog toga dizati galamu.

A i poznavao sam ga, znao sam kakav je. Preko nekih bi se stvari ipak trebalo prijeći kad je riječ o prijateljstvu." „Ali ne možemo paziti na svaku izgovorenu riječ zato što postoji mogućnost da će prijatelj umrijeti prije nego što budemo imali prilike to ispraviti", komentirao je Benton.

Kate je zaključila da je vrijeme za polazak. Benton se doimao kao da je željan daljnje diskusije. Kad bi za to imao priliku, vjerojatno bi pokrenuo kvazifilozofsku raspravu o međuodnosu obveza koje nameću prijateljstvo i istina. „Imamo njegov privjesak za ključeve. Ključ od ladica vjerojatno je na njemu. Ako bude mnogo papira, možda ćemo trebati nekakvu vreću da ih iznesemo. Dat ću vam priznanicu." „Slobodno sve odnesite, Inspektorice, Ubacite sve u policijski kombi, Unajmite kontejner. Zapalite sve to, Sve me to baca u depresiju. Javite mi se kada budete spremni za polazak."

Glas mu je zapeo u grlu i zazvučao je kao da je na rubu plača. Nestao je bez riječi. Benton je prišao prozoru i širom ga otvorio. Prostrujao je svjež zrak. „Hoće li vam biti previše hladno, gospođo?" „Ne, Ben tone, ostavi prozor otvoren. Kako netko može ovako živjeti?

Izgleda kao da nije uložio ni najmanji napor da ovu sobu učini prikladnom za stanovanje. Nadajmo se da imamo ključ od stola."

Nije im bilo teško prepoznati potrebni ključ. Bio je daleko najmanji od svih iz svežnja i lako je ušao u bravice obiju ladica. Pozabavili su se najprije onom s lijeve strane, ali ju je Kate morala naglo povući da je otvori, budući da ju je zaglavio nagužvani papir sa stražnje strane. Ladica se uz trzaj otvorila i iz nje su izletjeli stari računi, razglednice, jedan stari dnevnik, neiskorištene božićne čestitke i snop pisama, rasuvši se po podu. Benton je otvorio drugu ladicu, koja je također bila natrpana. Bilo je tu nabreklih fascikala, starih kazališnih programa, scenarija i reklamnih fotografija te jedna toaletna torbica, u kojoj su pronašli staru kazališnu šminku. „Nećemo se sada upuštati u prebiranje po ovom kaosu", rekla je Kate. „Da vidimo hoćemo li imati više sreće sa sljedećom ladicom."

Tu je ladicu lakše otvorila. U njoj su se nalazili mapa i knjiga. Knjiga je bila staro džepno izdanje Prerane smrti Cyrila Harea, a mapa je sadržavala tek jedan list papira ispisan s obje strane. Bila je riječ o primjerku oporuke

naslovljenom „Izjava posljednja volje i oporuka Peregrinea Richarda Westhalla" te datiranom slovima sa stražnje strane: U potvrdu čega potpisujem sedmoga dana mjeseca srpnja, dvije tisuće pete. Uz oporuku je bila priložena potvrda na pet funti Ureda za ovjeru oporuka u Holbornu. Cijeli je dokument bio napisan rukom, crnim okomitim rukopisom, mjestimice snažnim, ali sve nesigurnijim u posljednjem odlomku.

U prvom su odlomku bili imenovani njegov sin St John Westhall, njegova kći Candace Dorothea Westhall te odvjetnička tvrtka Kershaw&Price-Nesbitt kao izvršitelji oporuke. U drugom je odlomku izrazio želju za kremacijom i ispraćajem, na kojem je želio nazočnost samo najbližih članova obitelji, bez vjerskih obreda i mise zadušnice. U trećem je odlomku - napisanom dosta većim slovima, stajalo: Sve svoje knjige poklanjam Winchester Collegeu.

Ako College neke od tih knjiga ne bude želio, valja ih prodati ili s njima učiniti onako kako to bude odlučio moj sin St John Westhall. Svu svoju ostalu imovinu u novcu i pokretninama ostavljam, u dva jednaka dijela, svoje dvoje djece: Marcusu St Johnu Westhallu i Candace Dorotheji Westhall.

Oporuka je bila potpisana, a potpisivanju su posvjedočile Elizabeth Barnes, koja je sebe opisala kao kućnu pomoćnicu i kao adresu navela Kamenu kućicu, Stoke Cheverell, i Grace Holmes, njegovateljica, nastanjena u Ružmarinovoj kućici u Stoke Cheverellu. „Ovdje na prvi pogled nema ničega zanimljivog za Robina Boytona, ali očito je da se silno želio dokopati ovog primjerka", rekla je Kate. „Mislim da će biti najbolje pročitati knjigu. Čitaš li brzo, Bentone?" „Prilično brzo, gospođo. Nije osobito duga." „Onda će biti najbolje da se s njom uhvatiš ukoštac u automobilu, a ja ću voziti. Coxon će nam dati vreću i sve ćemo ovo prevesti u Staru policijsku kućicu. Mislim da ovdje više nema ničega što bi nas moglo zanimati, ali ipak pogledajmo."

Benton je rekao: „Čak i ako otkrijemo da se još nekome zamjerio, nekako teško mogu zamisliti da bi neki njegov neprijatelj otišao sve do Stoke Cheverella da ga ubije, našao načina da uđe u kućicu Westhallovih, a potom njegovo tijelo ubacio u zamrzivač. Međutim, očito je da mu je primjerak oporuke nešto značio, osim ako se jednostavno nije želio uvjeriti da mu starac nije ostavio ništa. Pitam se zbog čega je oporuka napisana rukom.

Očito je da Grace Holmes više ne živi u Ružmarinovoj kućici. Taj se objekt

prodaje. No, zbog čega ju je Boyton nastojao kontaktirati? Datum izrade oporuke je, međutim, zanimljiv, zar ne?" „I ne samo datum", odgovorila je polako Kate. „Maknimo se iz ovog nereda. Najbolje je da to čim prije dostavimo Dalglieshu. No, rečeno nam je da posjetimo agenticu gospođice Gradwyn. Imam dojam da to ne bi smjelo predugo potrajati. Podsjeti me tko je ona i gdje se nalazi, Bentone." „Eliza Melbury, gospođo. Imamo dogovor u tri i petnaest. Njezin je ured u Camdenu." „Dovraga! Nije nam usput. Provjerit ću kod Dalgliesha ima li još nešto što želi da obavimo u Londonu, dok smo još ovdje. Obično za njega treba nešto pokupiti u Yardu. Nakon toga ćemo pronaći neko mjesto gdje možemo nabrzinu ručati, a potom krenuti dalje, da vidimo što nam Eliza Melbury ima reći, ako išta i ima. Barem možemo zaključiti da ovo prijepodne nije protraćeno uzalud."

2.

Budući da je njihov automobil zaglavio u londonskom prometu, putovanje do adrese na kojoj stanuje Eliza Melbury bilo je zamorno i dugotrajno.

Benton se nadao da će informacije koje će od nje dobiti opravdati utrošeno vrijeme i uložen trud. Njezin se ured nalazio iznad voćarne, a miris voća i povrća pratio ih je cijelim putem dok su se penjali uskim stubama na prvi kat i ulazili u prostoriju koja je očito bila glavni ured. Tri su mlade žene sjedile za računalima, dok je jedan stariji čovjek bio zaokupljen preslagivanjem knjiga, svih u svijetlim omotima, na policu koja se protezala cijelom dužinom jednoga zida. Tri para očiju pogledala su uvis i, kada je Kate pokazala svoju službenu iskaznicu, jedna je od mladih žena ustala, pokucala na vrata u prednjem dijelu zgrade i veselo doviknula: „Policija je ovdje, Eliza. Rekla si da ih očekuješ."

Eliza Melbury upravo je dovršavala telefonski razgovor. Spustivši slušalicu, nasmiješila se Kate i Bentonu, pokazavši im na dvije stolice nasuprot stolu. Bila je to krupna, lijepa žena blistave, guste tamne kose, uvijene na ramenima, punih obraza. Nosila je svijetli kaftan ukrašen perlama. „Došli ste da biste razgovarali o Rhodi Gradwyn, naravno", rekla je. „Sve što mi je rečeno jest da istražujete nešto što su opisali kao sumnjivu smrt, što po mojem shvaćanju znači ubojstvo. Ako je tako, to je uistinu šokantno, no nisam sigurna mogu li vam reći išta što bi vam moglo koristiti. Prvi put mi se Rhoda obratila prije dvadeset godina, kad sam raskrstila s agencijom Dawkins-Bower i pokrenula vlastiti posao, i otada sa mnom surađuje." „Koliko ste je dobro poznavali?" upitala je Kate. „Rekla bih da sam je dobro poznavala kao spisateljicu. To znači da sam mogla prepoznati svako njezino djelo kao tipično njezino, znala sam na koji se način ophodi prema svojim izdavačima i mogla predvidjeti kakve će biti njezine reakcije na svaki od prijedloga koje bih joj iznijela. Poštovala sam je

i bilo mi je drago što je moja klijentica. Običavale smo ručati zajedno svakih šest mjeseci, najčešće da bismo raspravljale o mojim književničkim interesima. Mimo toga, ne mogu reći da sam je osobito dobro poznavala." „Drugi su je ljudi opisali kao vrlo samozatajnu osobu", komentirala je Kate. „Pa, i bila je. Kada razmišljam o njoj - a svakako sam to činila otkako sam saznala što joj se dogodilo - čini mi se kao da je bila osoba koju je proganjala nekakva tajna koju je morala zadržati za sebe i koja ju je sprečavala da se ikome povjeri. I nakon punih dvadeset godina, koliko je prošlo od vremena kad mi se prvi put obratila, poznavala sam je tek jedva nešto bolje."

Benton, kojega je zaintrigirao interijer, posebice fotografije pisaca nanizanih na zidu, reče: „Nije li takvo što neuobičajeno između agenta i pisca? Oduvijek sam imao dojam da takav odnos mora biti izrazito prisan da bi bio uspješan." „Pa baš i ne mora. Mora biti uzajamne naklonosti i povjerenja te zajedničkog slaganja oko svega bitnog. Ima svakakvih osoba. Neki od mojih pisaca su postali moji bliski prijatelji. Dobrom dijelu njih potreban je visok stupanj osobnog angažmana. Ponekad morate biti ispovjednica, financijska savjetnica, bračna savjetnica, urednica, posthumni izdavač, a ponekad čak i skrbiti o nečijem djetetu. Rhodi nikada nisu trebale takve usluge." „Je li vam poznato je li imala kakvih neprijatelja?" upitala je Kate. „Bila je istražiteljska novinarka. Moguće je da je povrijedila niz osoba.

Nikada mi ni na koji način nije dala naslutiti da joj je prijeti nekakva opasnost od nekoga. Nitko joj nikada, koliko znam, nije fizički priprijetio.

Nekolicina je njih zaprijetila sudskim gonjenjem, no savjetovala sam joj da ništa ne poduzima i, kako sam i očekivala, nitko nije pribjegao tužbi. Rhoda nije bila tip žene koji bi pisao išta za što bi se moglo ispostaviti da je neistinito ili da nekoga kleveće." „Čak ni u njezinu članku u Paternoster Reviewu, kad je za plagijat optužila Annabel Skelton?" „Neke su osobe iskoristile taj članak kao sredstvo za diskreditiranje modernog novinarstva općenito, ali većina ga je ljudi ipak prepoznala kao ozbiljan osvrt na jednu zanimljivu temu. Bila me, doduše, posjetila jedna od ožalošćenih osoba, izvjesna Candace Westhall, ali nije ništa konkretno

poduzela. Nije niti mogla. Ulomci teksta koji su je povrijedili bili su blago intonirani, a njihova je istinitost bila neupitna. Sve se to zbivalo prije oko pet godina." „Jeste li znali da se gospođica Gradwyn odlučila riješiti svoga ožiljka?" upitao je Benton. „Ne, nije mi rekli. Nismo nikada razgovarale o njezinu ožiljku." „A o njezinim aktualnim planovima? Je li predlagala kakve promjene u svojoj karijeri?" „Bojim se da o tome ne mogu raspravljati. U svakom slučaju, ništa nismo bile konačno dogovorile i mislim da je svoje planove još osmišljavala. Nije željela da o njima raspravljam i s kim drugim dok je bila živa pa ćete stoga shvatiti da ni sada ne mogu s vama o njima razglabati. Uvjeravam vas da to nije ni od kakve važnosti što se tiče njezine pogibije."

Nije bilo više ničega o čemu bi mogli razgovarati, a i gospođica Melbury im je ionako jasno dala do znanja da je čeka još mnogo posla.

Izlazeći iz ureda, Kate je rekla: „Čemu ono pitanje o njezinim planovima za budućnost?" „Ma, samo me zanimalo je li možda razmišljala o biografiji. Ako je za temu trebala imati neku živuću osobu, onda je ista mogla imati motiva zaustaviti Gradwynovu u njezinoj nakani prije nego što je uopće započela s pisanjem." „Moguće je. No, osim ako ne želiš sugerirati da je ta hipotetska osoba uspjela doznati nešto što gospođica Melbury ni sama nije znala - da će gospođica Gradwyn boraviti u kuriji - i uspjela žrtvu ili nekoga drugog nagovoriti da je pusti u kuću, što god da je gospođica Gradwyn planirala za svoju budućnost neće nam biti od koristi."

Dok su vezivali sigurnosne pojaseve, Benton je rekao: „Svidjela mi se." „Onda, kada napišeš svoj prvi roman, što ćeš zasigurno i učiniti uzmemo li obzir dijapazon tvojih interesa, znat ćeš kome se obratiti."

Benton se nasmijao. „Bio je ovo uzbudljiv dan. Ali barem smo nešto i obavili."

3.

Njihova je vožnja natrag u Dorset bila prava mora. Trebalo im je više od sat vremena da dospiju od Camdena do autoceste M3 i zaglavili su u koloni automobila koji samo što se nisu doticali branicima, izlazeći iz Londona na kraju radnoga dana. Nakon čvorišta br. 5, spora kolona vozila potpuno se zaustavila jer se pokvario autobus, blokiravši jedan od trakova, tako da su ostali stajati u koloni gotovo sat vremena prije nego što je cesta osposobljena za daljnje odvijanje prometa. Budući da se Kate nije imala volje zaustavljati da uzmu nešto za jelo, u Wisteria House su, oko devet navečer, stigli umorni i izgladnjeli. Kate je nazvala u Staru policijsku kućicu i Dalgliesh im je naredio da dođu onamo čim se najedu. Jelo, za kojim su toliko, sve više tijekom vožnje, žudjeli, na kraju su pojeli u žurbi, a puding od mesa i bubrega koji im je pripremila gospođa Shepherd dugotrajna glad nije učinila ništa ukusnijim.

Kad su naposljetku s Dalglieshem sjeli da bi podnijeli izvješće za taj dan, bilo je već pola jedanaest. „Dakle", započeo je Dalgliesh, „od agentice niste saznali ništa nova, ništa osim onoga što nam je već poznato otprije, da je Rhoda Gradwyn bila vrlo zatvorena osoba. Eliza Melbury očito to poštuje i nakon njezine smrti, kao što je poštovala i za njezina života. Pogledajmo što ste donijeli od Jeremyja Coxona. Započet ćemo s najmanje važnim predmetom, tim džepnim romanom. Jesi li ga pročitao, Bentone?" „Nabrzinu sam ga prelistao u automobilu, gospodine. Završava s pravnom zavrzlamom koju nisam u potpunosti shvatio. Nekom odvjetniku bi to pošlo za rukom jer je roman ionako napisao sudac. Međutim, zaplet se doista vrti oko prljavog pokušaja prikrivanja stvarnog vremena smrti. Dopuštam mogućnost da se Robin Boyton time nadahnuo." „Eto, dakle, još jednog dokaza koji potvrđuje da je Boyton uistinu došao

u Stoke Cheverell s namjerom da izmuze novac od Westhallovih, a na tu je zamisao isprva došao zahvaljujući Rhodi Gradwyn, koja mu je skrenula pažnju na taj roman. Prijeđimo na važnije informacije. Što vam je Coxon rekao o Boytonovoj promjeni raspoloženja? Kaže da se Boyton nakon svoga prvog posjeta kuriji, 27. studenoga, kući vratio snužden. Koji je razlog mogao imati za to ako je Candace Westhall bila pristala na nagodbu? Je li to moglo biti zbog toga što se njegova sumnja na zamrzavanje trupla pokazala besmislicom? Možemo li uistinu povjerovati da se Candace Westhall nakanila poigravati s njim, dok je zapravo svo vrijeme smišljala neko dramatičnije raskrinkavanje? Zašto bi se ijedna razumna žena tako ponašala?

Potom se, prema Coxonovim riječima, Boytonovo raspoloženje promijenilo, prije nego što se vratio ovamo posljednji put, kad je Rhoda Gradwyn primljena radi operacije. Veli da je bio pun optimizma i da je spominjao velike izglede da dođe do novca. Poslao je SMS poruku zaklinjući gospođicu Gradwyn da se nađe s njim, poručivši joj da je stvar važna. Što se to, dakle, dogodilo između njegova prvog i posljednjeg posjeta, što je promijenilo cijelu situaciju? Otišao je u holbornski Ured za ovjeru oporuka i pribavio primjerak oporuke Peregrinea Westhalla. Zašto, i zašto baš tada? Zacijelo je znao da nije među nasljednicima. Nije li moguće da mu je Candace, opovrgnuvši njegove optužbe za zamrzavanje trupla, ponudila financijsku pomoć, ili mu na određeni način dala do znanja da želi da prestane svaka prepirka u vezi s oporukom njezina oca?" „Mislite li na krivotvorinu, gospodine?" upitala je Kate. „I to je jedna od mogućnosti. Vrijeme je da pogledamo oporuku."

Dalgliesh je razmotao oporuku te su je šutke proučavali. Rekao je: „Cijela je oporuka pisana vlastoručno, s upisanim punim datumom, 7. srpnja 2005. Dan terorističkog napada na London. Ako je netko krivotvorio datum, nije baš najpametnije odabrao. Većina ljudi pamti što su radili 7. srpnja, baš kao što pamtimo što smo radili 11. rujna. Pretpostavimo da su i datum i oporuka napisani rukopisom profesora Westhalla. Njegov je način pisanja karakterističan i krivotvorina tako dugačkog teksta gotovo bi sigurno bila otkrivena. No, što je s tri potpisa? Nazvao sam danas službenika iz tvrtke Westhalovih odvjetnika te se raspitivao u vezi s oporukom. Jedna od potpisnica, Elizabeth Barnes, postarija služavka s dugim stažem u kuriji, pokojna je. Druga je potpisnica Grace Holmes, koja je u selu bila neka vrsta

pustinjakinje i koja je emigrirala u Toronto da bi ondje živjela s nećakinjom." „Boyton je stigao prošloga četvrtka i pokušao doći do adrese Grace Holmes u Torontu, nazvavši u Ružmarinovu kućicu", komentirao je Benton. „Upravo je nakon tog njegova posjeta Candace Westhall shvatila, ma kako bedasta bila njegova prvotna nagađanja, da je njegova pažnja usmjerena na oporuku. Mog nam je rekao za Boytonov posjet Ružmarinovoj kućici. Je li to pripomenuo i Candace? Ona je navodno otputovala u Toronto da gospođici Holmes da novčani prilog od dijela profesorove ostavštine, a takvo što moguće je sasvim lako srediti i putem pisma, telefona ili e-maila. Zbog čega je čekala tako dugo da je nagradi za njezine usluge? Zašto joj je bilo toliko važno da se s Holmesovom susretne osobno?" „Govorimo li o krivotvorini, prisutan je jak motiv, to sigurno", rekla je Kate. „Pretpostavljam da je manje značajne manjkavosti u oporuci moguće ispraviti. Nije li oporučne darove moguće promijeniti ako su svi izvršitelji oko toga suglasni? No, krivotvorenje je kriminalno djelo. Candace Westhall ne bi se upuštala u nešto što bi ugrozilo ugled njezina brata, kao ni njegovo nasljedstvo. Međutim, ako je Grace Holmes prihvatila novac u zamjenu za svoju šutnju, sumnjam da će itko sada iz nje moći izvući istinu. Zašto bi progovorila? Možda je profesor napisao nekoliko oporuka uvijek se iznova predomislivši. Ona samo mora reći da je potpisala nekoliko rukom pisanih oporuka i da se ne može sjetiti svake od njih zasebno. Pomagala je njegovati staroga profesora. Te su godine Westhallovima morale biti prilično teške.

Vjerojatno je smatrala moralno ispravnim da brat i sestra naslijede novac."

Pogledala je Dalgliesha. „Jesu li nam poznate odredbe ranije oporuke, gospodine?" „To sam pitanje postavio odvjetnicima prilikom telefonskog razgovora.

Cijela je ostavština bila podijeljena na dva dijela. Robin Boyton trebao je naslijediti polovicu u znak priznanja da se obitelj prema njemu i njegovim roditeljima ponijela nepošteno; dok su preostalu polovicu u jednakim dijelovima trebali podijeliti Marcus i Candace." „I on je to znao, gospodine?" „Čisto sumnjam. Nadam se da ću saznati više u petak. Dogovorio sam sastanak s Philipom Kershawom, odvjetnikom koji se bavio i tom i najnovijom oporukom. Bolestan je i boravi u domu za umirovljenike blizu Bournemoutha, ali pristao je na susret sa mnom."

„Riječ je o jakome motivu", zaključila je Kate. „Kanite li je uhititi?" „Ne, Kate. Namjeravam je sutra ispitati pod prijetnjom kaznene odgovornosti i taj će razgovor biti snimljen. Čak i uz to, neće biti jednostavno. Bilo bi nerazumno, štoviše, uzaludno, iznijeti sve te nove sumnje bez uvjerljivijih dokaza od onih kojima raspolažemo. Jedino što imamo jest Coxonovo svjedočenje da je Boyton bio deprimiran nakon svoga prvog posjeta kuriji i ushićen uoči sljedećega. Njegova SMS poruka Rhodi Gradwyn mogla je značiti bilo što. Dojam je o njemu da je bio pomalo hirovit mladić. Na kraju, u to smo se i sami uvjerili." „Nekakav napredak se ipak nazire, gospodine", reče Benton. „Da, ali nemamo nijedan postojan dokaz niti o mogućem krivotvorenju niti vezano za smrt Rhode Gradwyn i Robina Boytona. A da sve bude joi kompliciranije, Imamo osuđivanog ubojicu u kuriji. Večeras vile ništa nećemo riješiti, a i svi smo umorni, tako da predlažem da za danas završimo," Već se bližila ponoć, no Dalgliesh je i nadalje održavao vatru u kaminu.

Nije imalo smisla poći na spavanje dok mu je mozak još uvijek bio tako aktivan. Candace Westhall imala je prilike i mogućnosti počiniti oba ubojstva, bila je jedina osoba koja je bez problema mogla namamiti Boytona u staru ostavu kad je mogla biti sigurna da će biti sami. Dovoljno je fizički snažna da bi ga bila u stanju ugurati u zamrzivač, pobrinula se za objašnjenje odakle njezini otisci na poklopcu zamrzivača, kao i za to da netko bude s njom u trenutku pronalaženja trupla te da ta osoba ostane s njom sve do dolaska policije. No, sve su to bile tek indicije, a ona je dovoljno inteligentna da toga bude svjesna. Dalglieshu zasad nije preostajalo ništa drugo doli da je ispita uz prijetnju kaznene odgovornosti.

Tada mu je sinula jedna zamisao i poveo se za njom prije nego što ju je sumnja dospjela dovesti u pitanje. Jeremy Coxon je, činilo se, volio dokasna piti u obližnjem pubu. Možda je njegov mobitel još uvijek bio uključen. Ako ne, pokušat će ponovno ujutro.

Jeremy Coxon je bio u pubu. Buka u pozadini onemogućavala je suvisao razgovor i kad je ovaj shvatio da ga zove Dalgliesh, rekao je: „Pričekajte trenutak, izaći ću van. Ovdje vas dobro ne čujem. Ima li kakvih novosti?" upitao je potom. „Nikakvih, zasad", odgovorio je Dalgliesh. „Bit ćemo s vama u kontaktu i javiti vam bude li kakvih promjena. Oprostite što zovem ovako kasno. Povod

za moj poziv malo je neobičan, ali je važan. Sjećate li se što ste radili 7. srpnja?"

Uslijedio je muk, a potom je Coxon upitao: „Mislite na dan terorističkog napada na London?" „Tako je, 7. srpnja 2005."

Uslijedila je ponovno stanka, a Dalgliesh je pomislio da se Coxon odupire napasti upitati kakve veze ima 7. srpnja s Robinovom smrću. „Tko se toga ne sjeća?" potom je rekao Coxon. „To je poput 11. rujna i dana kad je ubijen Kennedy. Svi to pamte." „Prijateljevali ste s Boytonom u to vrijeme, niste li? Sjećate li se što je radio 7. srpnja?" „Sjećam se onoga što mi je rekao da je radio. Nalazio se u londonskome središtu. Pojavio se na vratima stana u Hampsteadu, gdje sam tada živio, neposredno prije jedanaest navečer i do sitnih mi sati dosađivao tiradom o tome da je za dlaku umaknuo napadu te da je dugo hodao do Hampsteada.

Našao se u ulici Tottenham Court u blizini onog autobusa koji je raznijela bomba. Dohvatila ga je neka stara baba koja je bila potpuno šokiranu i morao ju je dugo umirivati. Rekla mu je da živi u Stoke Cheverellu i da je dan prije došla u London radi kupovine s nekom prijateljicom. Planirala se vratiti sljedećeg dana. Robin je strahovao da je se neće moći riješiti, no uspio je nabasati na jedan taksi ispred Heal'sa, dao joj dvadeset funti da plati vožnju i na to se donekle mirno pokupila. Takvo što je za Robina bilo tipično. Rekao je da se radije rastao od dvadeset funti nego da mu takva bakica upropasti ostatak dana." „Je li vam rekao njezino ime?" „Nije. Nije mi poznato ni gospođino ime, ni adresa njezine londonske prijateljice, ni, kad već govorimo o tome, broj taksija kojim se odvezla. Nije bila riječ ni o čemu važnom, ali se zbilo." „Je li to uistinu sve čega se sjećate, gospodine Coxone?" „To je sve što mi je on rekao. Ima, doduše, još jedan detalj. Čini mi se da je spominjao neku umirovljenu služavku koja je pomagala njegovim rođacima skrbiti o nekom njihovu starom rođaku koji im je dodijeljen na brigu. Žalim što vam ne mogu više pomoći."

Dalgliesh mu je zahvalio i zatvorio mobitel prekinuvši vezu. Ako je to što mu je Coxon rekao bilo točno i ako je ta služavka uistinu bila Elizabeth

Barnes, onda uopće nije moglo biti govora o tome da je ona potpisala oporuku 7. srpnja 2005. No, je li mogao biti siguran da je to bila Elizabeth Barnes? Mogla je to biti bilo koja žena iz sela koja je pomagala u Kamenoj kućici. Uz pomoć Robina Boytona ušli bi joj u trag. Ali, Boyton je bio mrtav.

Bila su već tri sata ujutro. Dalgliesh je i dalje bio budan i nespokojan.

Coxonovo prisjećanje na 7. srpnja svodilo se na naklapanja i kakvi su uopće bili izgledi, sada kad su i Boyton i Elizabeth Barnes pokojni, da će ući u trag prijateljici kod koje je odsjela, odnosno taksiju koji ju je odvezao k njoj?

Cijela se njegova teorija o krivotvorini temeljila tek na indicijama. Izrazito je zazirao od uhićenja koje nije popraćeno optužbom za ubojstvo. Ako bi se slučaj izjalovio, optuženik bi ostao pod sumnjom, a istražitelj je mogao doći na loš glas zbog nerazborita i preuranjena djelovanja. Hoće li se i ovo izroditi u jedan od onih krajnje razočaravajućih slučajeva, koji nisu bili tako rijetki, prilikom kojih je identitet ubojice poznat, ali su dokazi nedovoljni za uhićenje?

Pomirivši se naposljetku da se ne može nadati da će usnuti, ustao je iz kreveta, navukao hlače i debeli džemper te zamotao šal oko vrata. Možda će ga žustra šetnja izmoriti toliko da se poželi vratiti natrag u krevet.

Oko ponoći se spustio kratak ali jak pljusak i zrak je bio svjež i mirisan, no ne i neugodno hladan. Koračao je ispod zvjezdana neba, čuo je tek vlastite korake. Tada je osjetio, poput kakva upozorenja, dah vjetra koji je jačao, Noć je oživjela dok je fljukao kroz ogoljele živice i zaškripao visokim granjem stabala, da bi nakon kratkotrajne uskomešanosti utihnuo jednako naglo kao Što se i pojačao. Kome je to moglo pasti na pamet paliti kriješ u tri sata ujutro? Nešto je gorjelo sred kamenog kruga. Dograbivši mobitel iz džepa, pozvao je Kate i Bentona, trčeći, dok mu je srce snažno lupalo, prema vatri.

4.

Nije namjestila budilicu na dva i trideset, pribojavajući se da će je, bez obzira koliko hitro isključila njezinu zvonjavu, netko čuti i probuditi se. No, budilica joj nije ni bila potrebna. Već se godinama bila u stanju probuditi sama od sebe, baš kao što je mogla glumiti da spava toliko uvjerljivo da bi joj disanje postalo plitko i ne bi ni sama bila sigurna spava li uistinu, ili je budna. Dva i trideset bilo je dobro odabrano vrijeme. Ponoć je bila vještičji sat, sat misterija i tajnih obreda. Međutim, ljudi više nisu odlazili na spavanje u ponoć. Ako je gospodin Chandler-Powell bio nespokojan, jednostavno je mogao izaći van u ponoć, ali sigurno ne bi izlazio van u dva i trideset, a neće zacijelo ni oni koji moraju ujutro ustati među prvima. Spaljivanje Mary Keyte zbilo se u tri popodne 20. prosinca, ali u to doba dana nije mogla provesti u djelo svoj čin posrednog ispaštanja, konačni obred identifikacije koji će zauvijek ušutkati patnički glas Mary Keyte i donijeti joj spokoj.

Moralo je to biti u tri ujutro. Mary Keyte bi to shvatila. Bilo je važno odati tu posljednju počast, ponovno inscenirati te jezive konačne trenutke. 20. prosinca bio je odgovarajući dan i njezina posljednja prilika. Lako se može dogoditi da gospođa Rayner dođe po nju već sutra. Bila je spremna poći, umorna od toga da joj neprestano naređuju, kao da je najbeznačajnija osoba u kuriji, a bila je zapravo najmoćnija, samo što to oni nisu znali. No, uskoro će doći kraj tom sužanjstvu. Postat će bogata i moći će platiti osoblje da brine o njoj. Morala je, međutim, uputiti taj posljednji pozdrav, porazgovarati s Mary , Keyte posljednji put.

Dobro je što je sve toliko unaprijed isplanirala. Nakon smrti Robina Boytona, policija je zapečatila dvije kućice. Bilo bi riskantno svratiti do kućica nakon mraka te nemoguće napustiti kuriju u bilo koje doba, a da je pritom ne vide zaštitari. Stupila je u akciju; međutim, čim joj je gospođica Cressett rekla da će jedan gost doći u Ružinu kućicu na isti dan za koji je

gospođica Gradwyn bila naručena za operaciju. Usisavanje ili pranje podova, brisanje prašine i laštenje, namještanje kreveta prije dolaska gosta - sve je to bio njezin posao. Sve se poklopilo. Ništa nije bilo slučajno, imala je čak i pletenu košaru na kotačima u kojoj je dovozila čistu i odvozila prljavu posteljinu i ručnike na pranje, sapun za tuševe i umivaonike te plastičnu vrećicu s priborom za čišćenje. Košara joj je mogla poslužiti i za to da iz šupe pokraj Ružine kućice doveze dvije vreće triješća za kamin, komad staroga užeta za rublje koji je netko ondje odbacio i dvije limenke parafina umotane u stare novine, koje je uvijek nosila sa sobom da bi ih rasprostrla preko netom opranih podova. Parafin je, čak i kad ga se oprezno prenosilo, vrlo smrdio. No, gdje ih je u kuriji mogla sakriti? Odlučila je kante smjestiti u dvije plastične vreće te ih, nakon što se smrači, sakriti ispod lišća i trave u jarku pokraj živice. Jarak je bio dovoljno dubok da se kante u njemu ne vide, a plastika će ih zaštititi da se ne navlaže. Drvo za potpalu i uže sakrila je na sigurno, zaključavši ih u jedan veliki kovčeg pod svojim krevetom. Ondje ih nitko nije mogao naći. Čišćenje svoje sobe i namještanje vlastita kreveta bila je njezina dužnost, a svi su u kuriji bili vrlo osjetljivi po pitanju privatnosti.

Kad je njezin ručni sat pokazao da je dva i četrdeset, bila je spremna poći. Navukla je svoj najtamniji kaput, u čijem su džepu već bile spremne žigice, te zavezala šal oko glave. Polako otvorivši vrata, stajala je neko vrijeme, gotovo se ne usuđujući disati. U kući je vladala tišina. Sada se, noću, kad nije bilo opasnosti da će susresti nekog od zaštitara u ophodnji, mogla kretati bez bojazni od budnih očiju i naćuljenih ušiju. Jedino su Bostockovi spavali u središnjem dijelu kurije, a pokraj njihovih vrata nije imala razloga prolaziti. Noseći vreće s triješćem i prebacivši preko ramena namotano uže za sušenje rublja, kretala se polako, korak po korak, hodnikom, niz sporedne stube do prizemlja i zapadnog ulaza. Kao i prije, morala je stati na vrhove prstiju da izvuče zasun, čineći to sasvim polako, pazeći da zveket metala ne propara tišinu. Potom je oprezno okrenula ključ, izašla van u noć i za sobom zaključala vrata.

Noć je bila hladna, slabašno osvijetljena, zvijezde visoko, a nekoliko se pramenastih oblaka kretalo preko osvijetljena dijela mjeseca. Zatim je vjetar stao jačati, ne postojano nego u kratkim udarima nalik izdisajima. Kretala se poput duha niz drvored lipa, skrivajući se od jednog do drugog debla. No, nije se uistinu pribojavala da će je netko vidjeti. Zapadno je krilo bilo u

mraku, a ostali prozori nisu ni gledali prema drvoredu lipa. Kad je došla do kamena zida, a kameni blokovi što su se bjelasali od mjesečine bijahu potpuno jasno vidljivi, nalet vjetra zašuštao je tamnom živicom, gole su grančice zaškripale, a duge se vlati trave iza kamena kruga šušteći zanjihale.

Bilo joj je žao što je vjetar tako neujednačen. Znala je da će raspiriti vatru, ali upravo je takva njegova nepredvidivost mogla biti opasna. Trebala je to biti komemoracija, a ne novo žrtvovanje.

Morat će povesti računa o tome da se ni u jednom trenutku odviše ne približi vatri. Navlažila je prst i podigla ga uvis, nastojeći utvrditi u kojem smjeru puše vjetar, a potom zašla medu kamene blokove, tiho, kao da se boji da netko vreba iza njih, i stavila vreće s prućem pokraj središnjega kamena.

Zatim je otišla do jarka.

Trebalo joj je neko vrijeme da pronađe plastične vreće s kantama s parafinom; zbog nekog joj se razloga učinilo da ih je bila ostavila bliže kamenju, a putujući ju je mjesec, kratka razdoblja svjetla i tame, dezorijentirao. Šuljala se duž jarka, čučeći, no njezine su ruke nailazile jedino na korov i travu te hladno sluzavo blato. Na kraju je uspjela pronaći ono što je tražila te je odnijela kante do mjesta gdje je ostavila triješće. Trebala je ponijeti nož. Prvu je mrežastu vreću bilo teže otvoriti nego što je očekivala i natezala se s njom nekoliko minuta prije nego što se konačno rastvorila, a drvo rasulo po tlu.

Zatim je u sredini kamenja stala slagati krug od triješća. Nije smjelo biti previše razmaknuto jer krug neće biti potpun, a ni preblizu, da je ne zahvati plamen. Pažljivo slažući triješće, svo vrijeme pognuta, naposljetku je na vlastito zadovoljstvo dovršila krug. Zatim se, odvrnuvši poklopac i pažljivo držeći prvu kantu s parafinom, sagnula do poda i obišla krug od triješća, namočivši svaki štapić parafinom. Uvidjevši da ih je previše natopila, s drugom je kantom bila opreznija. Nestrpljiva da što prije zapali vatru i uvjerivši se da je pruće dovoljno natopljeno, iskoristila je samo polovicu parafina iz druge kante.

Dohvativši uže za sušenje rublja, zavezala je samu sebe za središnji kamen. Bilo je to kompliciranije nego što je očekivala, no na kraju je zaključila da je najučinkovitije dvaput omotati uže oko kamena, zatim zakoračiti u nj, podići ga uz tijelo i potom stegnuti. Pomoglo joj je i to što je

središnji kamen, njezin oltar, iako viši, bio glatkiji i uži od ostalih. Kad je bila gotova, svezala je uže ispred struka, pustivši da njegovi dugački krajevi slobodno vise. Izvadivši žigice iz džepa kaputa, ostala je na tren nepomično stajati, zatvorenih očiju. Uslijedio je još jedan nalet vjetra, a potom tišina.

Obratila se Mary Keyte. „Ovo činim za tebe. Ovo je za sjećanje na tebe. Time ti želim poručiti da znam da si bila nedužna. Odvode me daleko od tebe. Ovo je posljednji put da te mogu posjetiti. Pričaj sa mnom."

Međutim, noćas nije bilo glasa koji bi joj odgovorio.

Kresnula je žigicu i bacila je prema krugu od pruća, ali je vjetar ugasio plamen gotovo čim je bio upaljen. Drhtavim je rukama nekoliko puta pokušala iznova. Umalo nije zajecala. Neće uspjeti na taj način. Morat će se približiti krugu, a zatim iznova otrčati do žrtvenog kamena i ponovno se privezati. No, što ako se vatra ni tada ne uhvati? Zatim je pogledala niz stazu.

Velika su se stabla lipe, rastući, međusobno približila; njihove su se najviše grane stapale i ispreplitale, prelamajući se preko mjeseca. Staza se sužavala, a tamno i nejasno obličje zapadnog krila stapalo se s još većom tamom.

Potom je začula glasove seljana koji se približavahu. Naguravali su se niz sužen drvored lipa, njihovi su udaljeni glasovi prerastali u povike koji joj parahu uši. Spalite vješticu! Spalite vješticu! Pobila je našu stoku. Otrovala je našu djecu. Ubila je Lucy Beale. Spalite je! Spalite je! Došli su do zida.

No, nisu ga prelazili. Tiskali su se naslonjeni na njega, sve ih je više pristizalo, razjapljenih usta, poput niza mrtvačkih glava, izvikivali su joj povike pune mržnje.

Odjednom vika prestade. Jedna se prilika odvojila od skupine, preskočila zid i prišla joj. Glas koji je poznavala blago je i uz tračak predbacivanja rekao: „Kako si mogla pomisliti da ću te pustiti da ovo izvedeš sama? Znala sam da je nećeš iznevjeriti. Neće uspjeti onako kako si ti zamislila. Pomoći ću ti. Dolazim u svojstvu krvnika."

Nije to tako bila planirala. Trebao je to biti samo njezin čin. No, možda će biti korisno imati svjedoka jer je ipak, na kraju krajeva, bila riječ o posebnom svjedoku, svjedoku koji ju je razumio, kome je mogla vjerovati.

Raspolagala je sada s tuđom tajnom, tajnom koja ju je činila moćnom i zahvaljujući kojoj će se obogatiti. Vjerojatno je to što su zajedno bilo dobro.

Krvnik je odabrao jedan tanki prut, uzeo ga i, štiteći ga od vjetra, pripalio te

ga podigao visoko uvis, a zatim ga, prišavši krugu, bacio među triješće. Istog je trena suknuo plamen, a vatra je zaigrala poput živog stvora, cvrčeći, pucketajući i iskreći. Noć je oživjela i sada su glasovi s druge strane zida dosegnuli crescendo, a Sharon je iskusila trenutak neizreciva trijumfa, kao da prošlost, kako nje same, tako i Mary Keyte, nestaje u plamenu.

Krvnik joj je prišao bliže. Zašto li su mu, zapitala se, šake tako blijedoružičaste, tako providne? Čemu kirurške rukavice? Potom je šaka zgrabila kraj užeta i jednim ga hitrim pokretom omotala oko njezina vrata.

Zategnula ga je silovitim trzajem. Sharon je osjetila da joj hladne kapi prskaju lice. Nešto joj se slijevalo niz tijelo. Smrad parafina postao je jači, njegovo ju je isparavanje gušilo. Na licu je osjećala krvnikov vrući dah, a oči koje su zurile u njezine nalikovale su špekulama prošaranim žilama. Činilo se kao da se očne šarenice povećavaju, tako da lica nije ni bilo, ničega doli tamnih udubina u kojima je razaznavala tek odraz vlastita očajanja. Pokušala je kriknuti, ali nije mogla doći do daha, nije imala glasa. Petljala je po čvorovima kojima je bila svezana, no u njezinim rukama ne bijaše snage.

Jedva pri svijesti, klonula je preko užeta i čekala smrt. Smrt Mary Keyte.

Potom je začula zvuk nalik jecaju, popraćen glasnim vapajem.

Nije to mogao biti njezin glas; nije ga mogla ispustiti. Zatim se kanta s parafinom podignula i poletjela prema živici. Ugledala je vatreni luk i živica je buknula.

Potom je ostala sama. Napola bez svijesti, stala je potezati uže svezano oko vrata, ali nije imala snage podići ruke. Rulje više nije bilo. Vatra je stala jenjavati. Klonula je preko užeta, klecavih nogu i potom više nije bila ničega svjesna.

Odjednom glasovi, zasljepljujući plamen baklja. Netko je preskakao kameni zid, trčeći joj u susret, preskočivši vatru koja se gasila. Oko nje su se stvorile ruke, muške ruke i začula je glas. „Sve je u redu. Sigurna si. Sharon, razumiješ li me? Na sigurnom si."

5.

Čak i prije nego što su dospjeli do kamenja, začuli su zvuk automobila kako se udaljava. Nije imalo smisla dati se u očajnički trk da bi pojurili za njim. Valjalo se najprije pobrinuti za Sharon. „Pripazi malo ovdje na sve, može?" Dalgliesh je rekao Kate. „Uzmi od nje izjavu čim Chandler-Powell kaže da je za to sposobna. Benton i ja idemo potražiti gospođicu Westhall." Četiri zaštitara, koji su reagirali vidjevši plamen, borili su se s plamtećom živicom koja je, još vlažna od prethodne kiše, brzo ugašena, pretvorivši se u nagorjele grančice i opori dim. Niski oblak skliznuo je s prednje strane mjeseca i noć postade numinozna. Kamenje je, posrebreno lutajućom mjesečevom svjetlošću, sjalo poput sablasnih grobnica, a prilike, koje je Dalgliesh raspoznao kao Helenu, Lettie i Bostockove, poprimile su bestjelesna obličja koja su se gubila u tami. Promatrao je kako ChandlerPowell, nalik prilici kakva svećenika u svojem kućnom haljetku, s Flavijom pokraj sebe, nosi Sharon preko zida, da bi potom i oni nestali sred drvoreda lipa. Zapazio je da je netko zaostao i potom je, iznenada, na mjesečini, ugledao lice Marcusa Westhalla, koje je djelovalo poput bestjelesna lebdeća lika, poput lica mrtva čovjeka.

Prišavši mu, Dalgliesh ga je upitao: „Kamo mislite da je mogla otići?

Moramo znati. Od odugovlačenja nema nikakve koristi."

Marcusov je glas, kad je uspio progovoriti, bio promukao. „Sigurno je otišla prema moru. Obožava more. Vjerojatno je otišla onamo gdje rado pliva. Zaljev Kimmeridge."

Benton je hitro podvrnuo nogavice hlača i s mukom se uvlačio u debeli džemper dok je trčao prema vatri. Onda ga je dozvao Dalgliesh. „Sjećaš li se broja automobila Candace Westhall?" „Da, gospodine."

„Javi se lokalnoj prometnoj policiji. Oni će krenuti u potragu za automobilom. Predloži im da pokušaju s Kimmeridgeom. Mi ćemo se odvesti Jaguarom." „U redu, gospodine," Benton se udaljio, brzo trčeći, No, Marcus je tada došao do glasa. Posrtao je iza Dalgliesha, nespretno poput kakva starca, dovikujući promuklo: „Idem s vama. Čekajte mene! Čekajte me!" „Nema potrebe. Naći ćemo je kad-tad." „Moram ići. Moram biti prisutan kad je pronađete."

Dalgliesh nije gubio vrijeme na raspravljanje. Marcus Westhall imao je prava biti s njima, a i mogao im je i pomoći da pronađu pravi dio plaže. „Uzmite deblji kaput, ali požurite", dodao je Dalgliesh.

Njegov je automobil bio najbrži, ali brzina nije bila od presudne važnosti, osobito ne na zavojitoj seoskoj cesti.

Možda je sada već prekasno da dospiju do mora prije no što Candace krene ususret smrti, ako je utapanje bilo ono što je bila nakanila. Nisu mogli biti sigurni je li njezin brat govorio istinu, ali, prisjetivši se mučeničkoga izraza njegova lica, Dalgliesh je pomislio da vjerojatno jest. Bentonu je trebalo svega nekoliko minuta da doveze Jaguar od Stare policijske kućice, i čekao je da Dalgliesh i Westhall dođu do ceste. Ne rekavši ništa, otvorio je stražnja vrata da bi Westhall ušao, a zatim sjeo do njega. Taj je putnik očito bio previše nepredvidiv da bi na stražnjem sjedištu sjedio sam.

Benton je izvadio svoju džepnu svjetiljku i dao upute za put kojim moraju ići. Smrad parafina s Dalgliesheve odjeće i ruku ispunio je unutrašnjost automobila. Spustio je prozor i noćni mu je zrak, hladan i svjež, ispunio pluća. Uske seoske ceste, koje se dizahu i spuštahu, vijugale su pred njima.

S obje se strane ceste protezao Dorset, njegove udoline i bregovi, malena sela, kamene kućice. Prometa gotovo da nije bilo, bijaše gluho doba noći.

Sve su kuće bile u mraku.

Dalgliesh je potom u zraku mogao osjetiti jedan specifičan vonj, svježinu koja je predstavljala više dojam nego miris, .no nije bilo nikakve sumnje: bio je to slankasti dah mora. Cesta se sužavala dok su se spuštali kroz tiho selo, a zatim dalje prema priobalju zaljeva Kimmeridge. Ispred njih je, ispod zvijezda i mjeseca, svjetlucalo more. Kad god se Dalgliesh nalazio u blizini mora osjećao je da ga nešto k njemu vuče kao što životinju privlači pojilište.

Ovdje su, stoljećima nakon što je čovjek prvi put stajao uspravan na nekoj

obali, more i njegov iskonski, postojani, nesmiljeni, ravnodušan huk, izazivali mnoštvo emocija, a ponajviše, kao sada, svjesnost o prolaznosti ljudskog života. Krenuli su u smjeru istoka, prema plaži ispod crnih obrisa stijene od škriljevca koja se prijeteći uzdizala, crna poput ugljena, u čijem su podnožju rasli čuperci trave i žbunovi. Ploče od crnog škriljevca protezale su se u more u obliku stjenovita prilaza koji je zapljuskivalo more. Valovi su klizili preko njih, šumeći pri povlačenju. Pod mjesečinom su blistale poput ulaštene ebanovine.

Nastavili su hodati dalje po šljunku koji je pucketao pod njihovim nogama, uz svjetlost tvojih džepnih svjetiljaka, prelazeći njome preko plaže i bedema od crnog škriljevca. Marcus Westhall, koji je tijekom vožnje šutio, sada se doimao življim i neumorno je brzao šljunčanim rubom plaže. Zaobišli su jedan rt, ugledavši još jednu usku plažu, još jedan potez crnoga raspuklog stijenja. Ništa nisu pronašli. „Nema je ovdje", rekao je Dalgliesh. „Pretražimo drugu plažu." „Westhalov je glas, povišen da nadglasa ritmičnu tutnjavu mora, zvučao kao promukli urlik. „Ne kupa se ondje. Došla bi ovamo. Tu je negdje." „Nastavit ćemo s potragom pri danjem svijetlu", reče smireno Dalgliesh. „Mislim da ćemo ovdje završiti."

Međutim, Westhall se iznova spustio niz stijene, nesigurno održavajući ravnotežu, sve dok se nije našao uz sam rub, o koji su se razbijali valovi.

Zastao je ondje, njegova se silueta ocrtavala na obzorju. Pogledavši načas jedan drugoga, Dalgliesh i Benton oprezno su preskočili preko kamenih ploča koje je zapljuskivalo more, uputivši se prema Westhallu. Westhall se nije okrenuo. More je, pod prošaranim nebom na kojem su niski oblaci prigušivali svjetlost zvijezda i mjeseca, Dalglieshu izgledalo kao neizmjerno velik kotao pun prljave vode za kupanje, iz kojega nadire sapunica koja se uvlači u pukotine stijenja. Valovi su snažno nadirali i mogao je vidjeti kako se Westhallove hlače moče i, u trenutku kad je došao do njega, iznenadni snažan val udario je u noge Westhallove ukočene prilike, umalo ih obojicu odbacivši sa stijene. Dalgliesh ga je zgrabio za ruku, pridržavši ga. „Hajde, maknite se odavde", smireno je rekao. „Nije ovdje. Ne možete ništa učiniti."

Ne izgovorivši ništa, Westhall je Dalglieshu dopustio da mu pomogne prijeći preko opasne plohe od škriljevca te da ga obazrivo uguraju u

automobil.

Bili su na pola puta do kurije kad je zakrčao radio. Bio je to pozornik Warren. „Pronašli smo njezin automobil, gospodine. Nije odmakla dalje od Baggot's Wooda, manje od kilometra udaljenoga od kurije. Sada pretražujemo šumu." „Je li automobil bio otključan?" „Ne, gospodine, zaključan. Unutra nema nikakvih tragova." „Dobro. Nastavite, a ja ću vam se pridružiti."

Toj se potrazi Dalgliesh nije radovao. Budući da je parkirala automobil i nije pribjegla ispušnoj cijevi da se ubije, postojala je mogućnost da se negdje objesila. Vješanja se oduvijek užasavao i to ne samo zbog toga što je ono tako dugo bila omiljena britanska metoda pogubljivanja. Kad je i bilo nastojanja da se ono izvede na milosrdan način, bilo je nečega neobično ponižavajućeg u neljudskom davljenju drugoga ljudskog bića. Sada je već bio poprilično siguran u to da je Candace Westhall počinila samoubojstvo, ali se molio Bogu da to nije izvela baš na taj način.

Ne okrenuvši glavu, rekao je Westhallu: „Lokalna policija pronašla je automobil vaše sestre. Nje nema ondje. Odvest ću vas sada natrag do kurije.

Morate se posušiti i presvući. Sada vam valja čekati. Uopće nema smisla poduzimati išta drugo."

Nije bilo odgovora, ali kad su im otvorili ulazna vrata imanja i kad su se dovezli do ulaza u kuću, Westhall se prepustio Bentonu da ga uvede unutra i preda Lettie Frensham, koja je čekala. Pratio ju je, poput poslušna djeteta, u knjižnicu. Ispred razbuktale vatre u kaminu grijale su se naslagane deke i debeli pokrivač, a na stolu do naslonjača pokraj kamina čekali su konjak i viski. „Mislim da će ti biti bolje pojedeš li malo Deanove juhe. Upravo ju je pripremio. Ali najprije svući jaknu i hlače, i umotaj se u ove deke. Donijet ću ti papuče i kućni ogrtač." „Negdje su u spavaćoj sobi", tupo je rekao. „Pronaći ću ih."

Ponizan poput djeteta, učinio je sve onako kako mu je rekla. Hlače su se, poput gomile dronjaka, sušile ispuštajući paru ispred plamenova koji su poskakivali u kaminu. Utonuo je u naslonjač. Osjećao se poput čovjeka koji se budi iz anestezije, iznenađen što se može micati, mireći se s činjenicom da

je živ, želeći da se može vratiti u besvjesno stanje jer bi time bol nestala. Ali zapravo je bila riječ o tome da je najvjerojatnije na nekoliko minuta zaspao u naslonjaču. Otvorivši oči, pokraj sebe je ugledao Lettie. Pomogla mu je da navuče papuče i kućni ogrtač. Ispred njega se stvorila juha u šalici, vruća i jaka okusa, koju je, uvidjevši da mu je tako jednostavnije, popio, no osjetio je samo okus šerija.

Nakon nekog vremena, tijekom kojega je sjedila pokraj njega u tišini, rekao je: „Nešto ti moram reći. Morat ću to reći i Dalglieshu, ali moram to izgovoriti odmah. Moram ti reći."

Pogledao ju je u lice i vidio napetost u njezinim očima, rastuću tjeskobu zbog onoga što će čuti. „Ne znam ništa o ubojstvima Rhode Gradwyn i Robina", rekao je. „Nije riječ o tome. Međutim, lagao sam policiji. Kad one noći nisam ostao kod Greenfielda, to nije bilo zato što sam imao problema s automobilom. Išao sam obići jednog prijatelja, Erica. Ima stan u blizini bolnice St. Angela s u kojoj radi. Želio sam ga obavijestiti da ću otići u Afriku. Znao sam da će ga to rasrditi, ali morao sam mu barem pokušati objasniti." „I je li shvatio?" tiho je upitala. „Ne, nije baš. I to sam zabrljao, kao i sve ostalo."

Lettie je dotakla njegovu ruku. „Ne bih time opterećivala policiju, osim ako baš ne moraš, ili te o tome ne pitaju. To im sada neće biti važno." „Meni je važno."

Uslijedila je tišina. Potom je rekao: „Molim te, ostavi me sada samoga.

Dobro sam. Dobro sam, kunem ti se. Želim biti sam. Samo mi reci kad je nađu."

Mogao je biti siguran da je upravo Lettie osoba koja potpuno razumije njegovu potrebu da ga se ostavi na miru i koja se neće oko toga raspravljati. „Prigušit ću svjetla", rekla je stavivši jastuk na tabure. „Ispruži se i podigni na njega noge. Vratit ću se za sat vremena. Pokušaj zaspati."

Zatim je otišla. Westhall, međutim, nije imao namjere spavati. Morao se boriti protiv sna. Postojalo je samo jedno mjesto na koje je morao otići, ako je želio spriječiti da poludi. Silio se na razmišljanje. Morao je nastojati shvatiti. Trebao je prihvatiti ono što mu je vlastiti um nudio kao istinu.

Morao se naći ondje gdje je pronalazio veći mir i višu razinu mudrosti, nego

među ovim mrtvim knjigama i praznim očima poprsja.

Potiho je izašao iz sobe, zatvorivši iza sebe vrata, prošao kroz veliku dvoranu, sada zamračenu, prema stražnjem dijelu kuće, pokraj kuhinje i kroz sporedna vrata u vrt. Nisu mu smetali ni jak vjetar ni hladnoća. Prošao je pokraj stare staje, zatim kroz francuski vrt prema kamenoj kapelici.

Svitalo je dok se primicao, na kamenom popločenju ispred vrata ugledao je tamnu mrlju. Nešto je bilo proliveno, nešto što ne bi smjelo biti ondje.

Zbunjen, kleknuo je i drhtavim prstima dodirnuo ljepljivu tvar. Onda je osjetio smrad te je, podigavši ruke, vidio da je kamen zaliven krvlju. Otpuzao je na koljenima prema naprijed i, želeći ustati, uspio pomaknuti kvaku. Na vratima je bio navučen zasun. Tada je shvatio. Lupao je o vrata, jecajući, dozivajući njezino ime sve dok ga nije izdala snaga i dok nije polako kliznuo na koljena dok su njegovi crveni dlanovi gurali nepopustljiva drvena vrata.

Ondje su ga, gdje i nadalje kleči u njezinoj krvi, dvadeset minuta poslije pronašli tragači.

6.

Kate i Benton bili su na dužnosti već više od četrnaest sati i, kada je truplo napokon bilo uklonjeno, Dalgliesh im je naredio da se dva sata odmore, rano večeraju te da mu se pridruže u Staroj policijskoj kućici u osam sati navečer. Nijedno od njih dvoje nije ta dva sata provelo spavajući.

U svojoj je, sve mračnijoj sobi, dok je s prozora ulazila sve slabija svjetlost, Benton ležao ukočeno, kao da su mu svi živci i mišići napeti, spreman da svakog trena krene u akciju. Sati koji su prošli otkako su, reagiravši na Dalglieshev poziv, prvi put spazili plamen i začuli Sharonine urlike doimali su se poput vječnosti u kojoj su dugotrajni i dosadni trenuci iščekivanja da se pojave patolog, fotograf i stignu mrtvačka kola bili isprekidani trenucima kojih se prisjećao toliko živo kao da mu se vrte u mozgu poput slajdova na kakvom ekranu: obazrivost Chandler-Powella i sestre Holland, dok su vukli Sharon preko kamenog zida, poduprijevši je dok su hodali drvoredom lipa; Marcusa kako stoji sam na ploči od crnoga škriljevca, gledajući prema sivome, pulsirajućem moru; fotografa gdje pažljivo obilazi oko trupla da ne bi ugazio u krv; krckanja zglobova prstiju šake dok ih je dr. Glenister lomila, jednog po jednog, da bi iščupala kasetu iz Candaceina stiska. Ležao je ondje, ne osjećajući umor, no još uvijek su ga boljeli nabijena nadlaktica i rame od onoga konačnog udarca o vrata kapelice.

On i Dalgliesh bili su upirali ramenima o hrastovinu, ali zasun nije popuštao. Dalgliesh je rekao: „Smetamo jedan drugome. Zaleti se u njih, Bentone."

Na nekoliko je trenutaka zastao, birajući putanju kojom će se zaletjeti a opet izbjeći krv, odstupivši petnaestak metara. Prvi je njegov nalet uspio rasklimati vrata. Pri trećem su naletu vrata popustila, otvorivši se, no zaglavivši se o truplo. Potom se sklonio u stranu, pustivši Dalgliesha i Kate da prvi uđu unutra.

Ležala je ondje, sklupčana poput usnula djeteta; pokraj njezine desne šake ležao je nož. Na njezinu je zapešću bio tek jedan rez, ali dubok, zijevajući poput razjapljene gubice. Stisnuta u njezinoj lijevoj šaci, nalazila se kaseta.

Taj se prizor rasplinuo kad je zazvonila njegova budilica, a Kate pokucala na vrata. Poskočio je, spreman na akciju.

Gospoda Shepherd stavila je na stol svinjske kobasice koje su još cvrčale, zapečeni grah i pire krumpir, i povukla se u kuhinju. Nije to bila hrana kakvu je običavala posluživati, ali izgleda da je slutila da čeznu za toplim, utješnim zalogajem. Silna glad koju su osjećali i same ih je iznenadila, i pojeli su svoj obrok halapljivo, uglavnom šuteći, a zatim se zajedno otputili prema Staroj policijskoj kućici.

Prošavši pokraj kurije, Benton je zapazio da prikolica i vozila zaštitarskog tima nisu više parkirana ispred nje. Prozori su bili jarko osvijetljeni, kao da je u tijeku kakva proslava. Nitko od ukućana ne bi odabrao baš tu riječ, ali Benton je znao koliko je velik teret kojega su se svi zajedno oslobodili, to konačno popuštanje straha, sumnje i sve dublje tjeskobe zbog toga što im se činilo da istina nikada neće izaći na vidjelo.

Uhićenje nekoga od njih svakako bi bila poželjnija opcija; međutim, uhićenje bi podrazumijevalo daljnju napetost, mogućnost suđenja koje će imati odjeka u cijeloj zemlji, pojavljivanje svjedoka u medijima, štetan publicitet.

Priznanje popraćeno samoubojstvom išlo im je na ruku, a i bilo je to - mogli su si priznati - najmilosrdnije rješenje za Candace. Tu misao nitko od njih nije želio izgovoriti, ali Benton je, vrativši se u kuriju s Marcusom, to pročitao s njihovih lica. Odsad će se moći buditi ujutro a da im nad glavama ne visi oblak straha od toga što će im donijeti predstojeći dan, moći će spavati iza nezaključanih vrata spavaonica, neće morati vagati svaku riječ.

Sutra ili prekosutra policija će otići. Dalgliesh i njegov tim morat će se vratiti u Dorset radi istrage, ali u kuriji više nisu imali nikakva posla. Nikome neće nedostajati.

Kaseta koju je Candace snimila uoči samoubojstva presnimljena je u tri kopije koje su ovjerene, a original se nalazio pod nadzorom dorsetske policije, da bi bio podastrt kao dokaz u mrtvozorničkoj istrazi. Preslušat će je ponovno zajedno, kao tim. Kate je bilo jasno da Dalgliesh nije spavao.

Cjepanice bijahu naslagane u kaminu u kojem su poskakivali plamenovi te

se, kao i uvijek, širio miris gorućeg drveta i svježe skuhane kave, no ovaj put bez vina. Sjeli su za stol, a Dalgliesh je ubacio kasetu u uređaj, uključivši ga.

Iako su bili spremni čuti glas Candace Westhall, on je bio toliko jasan i samouvjeren da se Kate na tren učinilo da se Candace nalazi zajedno s njima u sobi. „Obraćam se zapovjedniku Adamu Dalglieshu znajući da će ova kaseta biti predana mrtvozorniku, odnosno svakoj osobi s legitimnim interesom za istinu. Ovo što sada govorim je istina i mislim da vas ona neće iznenaditi. Već sam dvadeset i četiri sata svjesna da ste me nakanili uhititi. Moj plan da spalim Sharon kod vještičjeg kamena bio je moj posljednji očajnički pokušaj da izbjegnem suđenje i doživotnu robiju i sve ono što bi to značilo za ljude do kojih mi je stalo. Da mi je pošlo za rukom ubiti Sharon bila bih sigurna, unatoč tome što ste naslućivali istinu. Njezino bi spaljivanje izgledalo kao samoubojstvo neurotičnog i opsjednutog ubojice, samoubojstvo koje nisam uspjela spriječiti, ne stigavši na vrijeme. Da biste me uopće mogli optužiti za ubojstvo Gradwynove s ikakvim izgledima da će me osuditi, sve dok je Sharon, sa svojom prošlošću, bila među osumnjičenima?

O da, znala sam. Bila sam prisutna prilikom njezina razgovora za posao u kuriji. Flavia Holland je bila sa mnom, ali je ona vrlo brzo shvatila da Sharon nije pogodna za rad s pacijentima, prepustivši meni odluku o tome ima li za nju mjesta među osobljem koje brine o kućanstvu. U to nam je vrijeme očajnički nedostajalo još osoblja.

Bila nam je potrebna. Naravno da sam bila znatiželjna.

Dvadesetpetogodišnjakinja bez supruga ili ljubavnika, bez obitelji, bez poznate prošlosti, bez ambicije da se imalo izdigne iznad najnižeg položaja u kućanskoj hijerarhiji? Moralo je postojati neko objašnjenje. Ta kombinacija iritantne želje da svima udovolji i šutljive povučenosti, dojam da je navikla boraviti u instituciji, da je naučena da je nadgledaju, da je na neki način bila pod nadzorom.

Takvo što svojstveno je samo jednoj vrsti zločina. Na kraju sam saznala jer mi je i sama priznala.

Još je jedan razlog zbog kojega sam odlučila da mora umrijeti.

Vidjela me dok sam napuštala kuriju nakon što sam ubila Rhodu Gradwyn. Tako je ona, koja je uvijek čuvala vlastitu tajnu, sada doznala tuđu. Mogla sam osjetiti njezin trijumf, njezino zadovoljstvo. Rekla mi je što kani izvesti kod kamenja, konačno odati počast Mary Keyte, njoj u spomen i kao oproštaj. Zašto mi to ne bi bila rekla? Obje smo ubile, vezivao nas je taj ikonoklastički zločin. Potom, na kraju, nakon što sam zavezala uže oko njezina vrata i polila je parafinom, nisam mogla upaliti žigicu. Tog sam trena shvatila u što sam se pretvorila.

O smrti Rhode Gradwyn nemam mnogo toga reći. Jednostavno je objašnjenje to da sam je ubila da bih osvetila smrt drage prijateljice, Annabel Skelton, ali jednostavna objašnjenja nikada ne nude potpunu istinu. Jesam li te noći otišla u njezinu sobu s namjerom da je ubijem? Ipak sam, naposljetku, dala sve od sebe ne bih li Chandler-Powella odgovorila od toga da je primi u kuriju. Nakon ubojstva mi se činilo da nisam, da sam je željela tek preplašiti, reći joj istinu o njoj samoj, dati joj do znanja da je uništila jedan mladi život i veliki talent i da je, sve ako je Annabel i prepisala tri-četiri stranice dijaloga i opisa, ostatak romana bio samo i isključivo njezin. Kad sam podigla ruku s njezina vrata i kad sam shvatila da više nikada medu nama neće biti nikakve komunikacije, osjetila sam olakšanje, oslobađanje, koje je bilo u jednakoj mjeri i fizičko i duhovno. Činilo se da sam tim činom sa sebe sprala svu krivnju, frustraciju i žaljenje koji su me proganjali proteklih godina. U jednom je uzvišenom trenutku sve to minulo. I još uvijek osjećam učinke tog oslobađanja.

Sada, pak, vjerujem da sam ipak krenula prema njezinoj sobi s namjerom da je ubijem. Zbog čega bih inače navukla one kirurške rukavice koje sam kasnije izrezala na komadiće u kupaonici jednog od praznih apartmana? U tom sam se apartmanu i sakrila, najprije izašavši iz kurije kroz prednji ulaz kao i obično, a potom ponovno ušavši na stražnji ulaz, koristeći se svojim ključem, prije nego što je Chandler-Powell navukao zasun i sve zaključao tijekom noći, te se dizalom odvezla na kat za pacijente. Nije bilo stvarnog rizika da će me otkriti. Tko bi se sjetio pretražiti praznu sobu u potrazi za

uljezom? Kasnije sam se spustila dizalom dolje s namjerom da povučem zasun s vrata, ali zasun nije ni bio navučen. Sharon je izašla van prije mene.

Ono što sam izjavila nakon smrti Robina Boytona bilo je u osnovi točno. On je uistinu iskonstruirao tu nevjerojatnu zamisao da smo lažirali vrijeme smrti moga oca tako što smo zaledili njegovo tijelo. Sumnjam da je to bila njegova zamisao. Za nju je također bila zaslužna Rhoda Gradwyn i njih su dvoje planirali poraditi na tome zajedno. To je razlog zbog kojega je, i to nakon više od trideset godina, odlučila ukloniti ožiljak, odabravši upravo ovo mjesto za operaciju. Taj je plan, naravno, bio apsurdan, ali se zbog nekih činjenica možda mogao doimati vjerojatnim. Zbog toga sam i otputovala u Toronto da bih se vidjela s Grace Holmes, koja je bila uz moga oca kad je umro. Imala sam još jedan razlog za taj posjet: isplatiti joj jednokratni novčani iznos u ime njezine mirovine, za koju smatram da ju je zavrijedila. Svome bratu nisam rekla što su Gradwynova i Robin smišljali. Imala sam dovoljnih dokaza tužiti ih oboje radi ucjene, ako je to bilo ono što su zamislili. Umjesto toga sam se odlučila nadalje pretvarati, pričekati da se Robin u sve to upetlja do kraja, a potom uživati u zadovoljstvu rušenja njegovih iluzija i svoje osvete.

Predložila sam mu da se nađemo u staroj ostavi. Poklopac zamrzivača bio je zatvoren. Upitala sam ga kakvu nagodbu nudi, a on je rekao da ima moralno pravo zatražiti trećinu ostavštine. Ako mu to isplatimo, ubuduće ne bi više ništa potraživao. Primijetila sam da će teško moći razglasiti da sam krivotvorila datum smrti, a da on sam ne bude pritom optužen za ucjenu. Složio se da smo u međuovisnu položaju. Ponudila sam mu četvrtinu ostavštine uz pet tisuća funti predujma. Rekla sam mu da se nalaze u zamrzivaču u gotovini. Trebalo mi je da ostavi svoje otiske na poklopcu, a znala sam da je odviše lakom da bi odolio. Moguće je i da je posumnjao, ali jednostavno je morao pogledati, Prišli smo zamrzivaču i kad je otvorio poklopac, najednom sam ga zgrabila za noge i prebacila ga unutra. Plivačica sam, snažnih ramena i ruku, a on nije bio težak.

Zatvorila sam poklopac i namjestila zapor. Osjetila sam strahovitu

iscrpljenost i teško disala, ali to nikako nije moglo biti izazvano umorom. Bilo je to tako lako, kao ubaciti dijete. Mogla sam čuti zvukove iz unutrašnjosti zamrzivača, urlike, lupanje, prigušeno preklinjanje. Stajala sam ondje nekoliko minuta naslonjena na zamrzivač, slušajući njegove krikove. Potom sam otišla preko i pripremila čaj. Zvuci su se stišavali i kad su prestali, otišla sam u ostavu da ga pustim van. Bio je mrtav. Htjela sam ga samo preplašiti, ali sada mi se čini, u nastojanju da budem potpuno iskrena - tko li od nas to uopće može biti? - da mi je bilo drago što sam ga pronašla mrtva.

Ne žalim ni za jednom od svojih žrtava. Rhoda Gradwyn uništila je jedan istinski talent te izazivala bol i patnju ranjivim ljudima, a Robin Boyton je bio najobičnije zabadalo, beznačajna, tek donekle zabavna ništarija. Sumnjam da će to dvoje itko oplakivati ili da će ikome nedostajati.

To je sve što imam reći, osim što još želim pojasniti da sam svo vrijeme djelovala potpuno sama. Nisam nikome ništa rekla, ni s kim se nisam savjetovala, nisam zatražila ičiju pomoć, nisam uplela nikoga drugog, bilo prilikom počinjenja ovih djela, bilo prilikom iznošenja neistina. Idem ususret smrti bez ikakva žaljenja i straha.

Ovu ću kasetu ostaviti ondje gdje mogu biti sigurna da će biti pronađena. Sharon će ispričati svoj dio priče, a vi ste istinu ionako već naslućivali. Nadam se da će sa Sharon sve biti dobro. A što se tiče mene same, za mene nema nade ni bojazni."

Dalgliesh je ugasio kasetofon. Sve troje su se zavalili u naslonjače i Kate je postala svjesna toga da duboko diše, kao da se oporavlja od nekakvog iskušenja. Potom je Dalgliesh šutke donio vrč s kavom na stol i Benton je, uzevši ga, napunio tri šalice i dodao im mlijeko i šećer. „Imajući u vidu ono što mi je Coxon sinoć rekao, koliko uopće vjerujemo u ovu ispovijed?" pitao je Dalgliesh.

Na tren razmislivši, odgovorila je Kate. „Znamo da je ubila gospođicu Gradwyn, zahvaljujući jednoj činjenici.

Nikome u kuriji nije bilo rečeno da imamo dokaz da su lateks-rukavice bile izrezane i bačene u zahod. Niti da nije riječ o ubojstvu na mah. Nećete otići

žrtvi s navučenim rukavicama ako vam je cilj tek je zastrašiti. Onda napad na Sharon. To nije bilo odglumljeno. Uistinu ju je željela ubiti." „ Pitam se je Ii uistinu", rekao je Dalgliesh. „Ubila je i Rhodu Gradwyn i Robina Boytona te nam Iznijela svoj motiv. Pitanje je hoće li mrtvozornik i porota, ako je odluči sazvati, u to povjerovati,"- Prozborio je Benton. „Je li motiv sada važan, gospodine? Naime, bio bi kad bi slučaj dospio na sud.

Porotnici žele znati motiv, a i mi. Ali, uvijek ste tvrdili da fizički dokazi, neoborive činjenice, dokazuju slučaj. Motiv će uvijek ostati zagonetan. Ne možemo zaviriti u tuđe misli. Candace Westhall podijelila je s nama svoje.

Može se činiti nedovoljno uvjerljivim, ali motiv za ubojstvo uvijek je takav.

Ne vidim na koji bismo način mogli pobiti ono što je rekla." „To ni ne predlažem, Bentone, barem ne službeno. Ovo što je iznijela Candace u biti se može protumačiti kao priznanje na samrtnoj postelji, vjerodostojno i potkrijepljeno dokazima. No, nisam siguran mogu li u sve to povjerovati. Ovim se slučajem nismo osobito proslavili. Sada je zaključen, ili će to biti nakon mrtvozorničke istrage. Cijeli je niz neobičnosti u njezinu iskazu o Boytonovoj smrti. Započnimo s tim dijelom kasete."

Benton se nije mogao oduprijeti porivu da komentira. „Zbog čega li je uopće imala potrebu sve to ponovno iznijeti? Već smo imali njezinu izjavu o Boytonovim sumnjama i o njezinoj odluci da ga vuče za nos." „Čini se kao da je to silno željela snimiti na kasetu", rekla je Kate. „I mnogo je opširnija kad opisuje kako je Boyton stradao, nego kad je riječ o ubojstvu Rhode Gradwyn. Je li možda željela odvratiti pozornost od nečega kudikamo štetnijeg od Boytonovih šašavih sumnji u vezi sa zamrzivačem?" „Čini mi se da jest", rekao je Dalgliesh. „Itekako joj je bilo stalo da nitko ne povjeruje da je riječ o krivotvorini. Zbog toga joj je od presudne važnosti bilo da kaseta bude pronađena. Da ju je ostavila u automobilu ili na plaži povrh naslagane odjeće riskirala bi da bude izgubljena. Umire, dakle, s kasetom čvrsto stisnutom u šaci."

Benton je pogledao Dalgliesha. „Kanite li pobijati ono što je snimljeno na njoj, gospodine?" „Što bih time postigao, Bentone? Ako i sumnjamo na nešto, imamo svojih teorija o motivu, koje mogu biti i opravdane, sve su to samo indicije i ništa od toga nije moguće dokazati. Mrtve nije moguće ispitati ni optužiti. Možda

je to bahato, ta potreba za otkrivanjem istine." „Hrabro je umrijeti s laži na usnama, ali možda iz mene progovara moj religiozni odgoj. Događa mi se to, k tome, često u nezgodnim trenucima." „Za sutra imam dogovoren sastanak s Philipom Kershawom. S pronalaskom ove kasete istraga službeno završava. Sutra popodne bit ćete slobodni."

Moguće je da će i za mene sutra popodne istraga biti završena, pomislio je ne izrekavši to. Ova je istraga uistinu mogla za njega biti posljednja.

Možda je želio da je završila drugačije, ali barem je još uvijek bilo nade da će biti okončana uz onoliko istine koliko se svatko, izuzev Candace Westhall, mogao nadati da će saznati.

7.

U petak oko podneva, Benton i Kate su se sa svima oprostili. George Chandler-Powell je okupio ukućane u knjižnici i svi su se rukovali s njih dvoje. Neki su pozdrav promrmljali, a neki ga jasno i glasno izgovorili, uz, Kate je zaključila, veću ili manju dozu iskrenosti. Bilo joj je jasno da će se zrak u kuriji doimati svježe pročišćenim nakon njihova odlaska i to joj nije nimalo zasmetalo. Vjerojatno je svrha toga skupnog opraštanja, prema Chandler-Powellovoj zamisli, bila iskazati im nužnu pristojnost bez pretjerane pompe. U Wisteria Houseu je, pak, oproštaj bio srdačniji. Shepherdi su se prema njima ponijeli kao prema redovitim i dobrodošlim gostima. Prilikom svake istrage bilo je mjesta ili osoba kojih će se rado sjećati, a za Kate su ovaj put to bili upravo Shepherdi i Wisteria House.

Dalgliesh će, znala je, dio prijepodneva provesti u razgovoru sa službenikom u uredu mrtvozornika te se oprostiti s načelnikom policije i izraziti mu zahvalnost na pomoći i suradnji koju su im pružili on i njegov odjel, osobito pozornik Warren. Planirao se potom odvesti u Bournemouth radi razgovora s Philipom Kershawom. Bio se već službeno oprostio od gospodina Chandler-Powella i male skupine u kuriji, ali morat će se vratiti u Staru policijsku kućicu da pokupi svoju prtljagu. Kate je zamolila da ondje zaustavi automobil i pričeka je, da može provjeriti je li dorsetska policija iznijela svu svoju opremu. Znala je da ne mora provjeravati je li kuhinja čista, a, popevši se na kat, vidjela je da je posteljina s kreveta uklonjena i uredno poslagana. Tijekom godina u kojima su ona i Dalgliesh zajedno radili, uvijek bi donekle požalila kad bi slučaj bio završen, a mjesto na kojem bi se nalazili, sjedili i razgovarali na kraju dana, ma kako kratko ondje boravili, na kraju bivalo ispražnjeno.

Dalgliesheva je putna torba bila u prizemlju, već spakirana, i znala je da je njegova aktovka s forenzičkim priborom već u njegovu automobilu. Jedini

preostali dio opreme bilo je računalo, u koje je na mah utipkala svoju lozinku. Na zaslonu se pojavio samo jedan e-mail.

Najdraža Kate. E-mail nije osobito prikladan način za priopćavanje nečega važnog, no morao sam biti siguran da će ovo dospjeti do tebe, a budeš li me odbila, bit će to manje trajnog karaktera nego da sam ti napisao pismo. Posljednjih šest mjeseci živim poput fratra da bih samome sebi nešto dokazao i svjestan sam da si imala pravo. Život je odviše vrijedan i kratak da bismo ga tratili na osobe do kojih nam nije uistinu stalo, a osobito je previše vrijedan da bismo odustali od ljubavi. Želim ti reći dvije stvari koje nisam izgovorio kad si mi rekla zbogom, jer bi to zazvučalo kao izgovor. Možda one to i jesu, ali moram ti to dati do znanja. Djevojka s kojom si me onda vidjela bila je prva i posljednja otkako smo nas dvoje u ljubavnoj vezi. Znaš da ti nikada ne lažem.

Kreveti u samostanu vrlo su neudobni, a hrana je užasna.

S ljubavlju, Piers

Neko vrijeme je sjedila u tišini, što je zasigurno potrajalo dulje no što joj se činilo jer je tišinu omela sirena Bentonova automobila. Zadržala se, međutim, samo još na tren. Smiješeći se, utipkala je odgovor.

Tvoja poruka primljena i shvaćena. Slučaj je završen, iako ne uspješno, i vratit ću se u Wapping do sedam sati. Pozdravi opata i dodi kući.

Kate

8.

Vili Huntingdon Lodge, smještenoj na visokoj hridi, oko pet kilometara zapadno od Bournemoutha, prilazilo se kratkim kolnim prilazom koji je vijugao između cedrovih stabala i grmova rododendrona, sve do glavnog ulaza s dojmljivim stupovima. Njezine inače skladne proporcije nagrdili su moderna dogradnja i veliko parkiralište slijeva. Vodilo se računa da se posjetitelje ne deprimira nikakvim natpisima s riječima poput „umirovljenici", „starije osobe", „skrb" ili „dom". Na brončanoj ploči, brižno ulaštenoj i diskretno postavljenoj na zid pokraj željeznih ulaznih vrata, samo je bio ispisan naziv objekta. Na zvonce je odgovorio sluga u kratkom bijelom sakou koji je Dalgliesha uputio na prijavnicu na kraju predvorja. Ondje je jedna sijeda žena, besprijekorne frizure, odjevena u twin set i s niskom bisera oko vrata, provjerila njegovo ime u knjizi gostiju koje su očekivali, nasmiješila se i rekla da ga gospodin Kershaw očekuje i da se nalazi u sobi s pogledom na more, na prvom katu. Želi li gospodin Dalgliesh radije ići dizalom ili stubama? Gore će ga odvesti Charles.

Odabravši stube, Dalgliesh je pošao gore širokim stubama od mahagonija za mladićem koji mu je otvorio vrata. Na zidovima stubišta i hodnika na katu visjeli su akvareli, grafike te nekoliko litografija, a na stolićima smještenima uza zid nalazile su se vaze s cvijećem i pažljivo razmješteni porculanski ukrasi, većinom odviše sladunjavi. Sve je u Huntingdon Lodgeu i njegovoj blještavoj čistoći bilo bezlično i, za Dalgliesha, deprimirajuće. Kod njega je svaka institucija koja je odvajala ljude, ma koliko ona bila nužna ili dobronamjerna, izazivala nelagodu koju je pamtio još iz vremena kad je pohađao osnovnu školu. Njegov pratitelj nije morao pokucati na vrata sobe.

Bila su već otvorena, a Philip, Kershaw ga je čekao, održavajući ravnotežu uz pomoć štake. Charles se diskretno udaljio. Dalgliesh se rukovao s Kershawom koji je, pomaknuvši se u stranu, rekao: „Molim vas, uđite. Došli

ste, nema sumnje, da biste razgovarali o smrti Candace Westhall. Nisu mi pokazali kasetu s njezinom ispovijedi, no Marcus je nazvao naš ured u Pooleu i moj mi je brat javio. Dobro je što ste se najavili telefonom. Kako se čovjeku približava smrt, sve je manje sklon iznenađenjima. Najčešće sjedim u ovome naslonjaču, pokraj kamina. Ako vam se da privući drugi naslonjač, uvjerit ćete se da je udoban."

Sjeli su i Dalgliesh je stavio svoju aktovku na stol između njih. Učinilo mu se da je Philip Kershaw prerano ostario zbog bolesti. Njegova prorijeđena kosa bila je pažljivo začešljana preko tjemena prošarana ožiljcima, vjerojatno zarađenih prilikom davnih padova. Njegova je žuta koža bila nategnuta preko isturenih kostiju njegova lica, koje je nekoć možda bilo pristalo, ali je sada bilo pjegavo i izbrazdano borama nalik hijeroglifima starosti. Bio je pažljivo odjeven, poput postarijeg mladoženje, ali je njegov smežurani vrat virio iz prastara bijela ovratnika koji mu je bio barem jedan broj prevelik. Izgledao je ranjivo i jadno, ali je njegov stisak ruke bio čvrst, a kad bi govorio, glas mu je bio tih, no rečenice je izgovarao bez ikakva vidljiva naprezanja.

Ni veličina prostorije ni kakvoća i raznovrsnost dijelova pokućstva nisu mogli prikriti činjenicu da je bila riječ o bolesničkoj sobi. Do zida s lijeve strane prozora nalazio se jednostruki krevet i paravan koji je, gledano s ulaznih vrata, tek djelomice prikrivao spremnik s kisikom i ormarić s lijekovima. Odmah do kreveta nalazila su se još jedna vrata koja su, nagađao je Dalgliesh, zacijelo vodila u kupaonicu. Samo je jedan od gornjih prozora bio otvoren, no zrak je bio bez mirisa, lišen i najmanje naznake zadaha tipična za bolesničku sobu; bila je to sterilnost koja je u Dalgliesha izazivala veći nemir nego miris dezinfekcijskog sredstva. U ognjištu nije gorjela vatra, nimalo neobično za bolesničku sobu pacijenta koji se nesigurno kretao; međutim, u prostoriji bijaše toplo, čak i previše. Centralno je grijanje zacijelo bilo namješteno na najjače. Međutim, prazni je kamin djelovao turobno, a na polici iznad njega nalazila se samo porculanska figura žene u krinolini i sa šeširom, koja je, začudo, držala motiku, ukras za koji je Dalgliesh sumnjao da ga je odabrao sam Kershaw. No, bilo je i gorih soba za podnošenje kućnog pritvora, ili nečega nalik tome. Jedini komad namještaja u sobi koji je, po Dalglieshevu sudu, Kershaw mogao donijeti sa sobom bila je dugačka polica za knjige od hrastovine, na kojoj su svesci bili tako tijesno poslagani da se činilo da su zalijepljeni jedni za druge.

„Imate dojmljiv pogled", rekao je Dalgliesh pogledavši kroz prozor. „Bez daljnjega. Redovito me podsjećaju na to koliko sam sretan što boravim u ovoj sobi; sretan i stoga što sam je u mogućnosti platiti. Za razliku od nekih drugih staračkih domova, ovdje su se milosrdno udostojali brinuti o osobi sve do smrti, ako je nužno. Možda biste htjeli provjeriti malo pogled."

Bio je to neobičan prijedlog, no Dalgliesh je u stopu krenuo za Kershawovim bolnim koracima prema erkeru s dva manja bočna prozora, s kojega se pružao pogled na La Manche. Jutro je bilo sivo, uz tek povremena sunčana razdoblja, dok se linija obzora jedva razaznavala. Ispod prozora nalazilo se kamenom popločano dvorište s tri drvene, pravilno raspoređene, klupe. Ispod njih, teren se obrušavao, nekih 20 metara, prema moru, u zbrci isprepletnih stabala i grmova, krcatih zdravim, sjajnim zimzelenim listovima.

Jedino ondje gdje su grmovi bilo malo rjeđi mogao je Dalgliesh na tren spaziti ponekog šetača na šetalištu, gdje hoda poput sjene u prolazu na nečujnim stopalima. „Pogled mogu vidjeti jedino ako ustanem, a to je za mene postao popriličan napor. Mijene godišnjih doba, nebo, more, stabla, neki od grmova, postali su mi neobično bliski. Ljudski se život odvija ondje dolje ispod mene, izvan moga domašaja. Budući da se nemam želje zamarati s tim gotovo nevidljivim prilikama, zašto mi onda nedostaje društvo koje bi mi ionako bilo odbojno i kojega se ni na koji način ne trudim ovamo pozvati? Ostali stanari ovdje u Huntingdon Lodgeu nikoga ne nazivamo pacijentom - odavna su iscrpili onih nekoliko tema o kojima su imali volje razgovarati: hrana, vrijeme, osoblje, TV program od prethodne večeri i međusobne iritantne mane. Pogrešno je živjeti tako dugo dok ne počnete ujutro dočekivati danje svjetlo i to ne s olakšanjem, svakako ne s radošću nego s razočaranjem i žaljenjem koje je ponekad na rubu očajanja. Sam još nisam dospio do te faze, ali ona se približava. Približava se, naravno, i konačno ništavilo. Ne spominjem smrt zato da bih unio nekakav morbidan ton u naš razgovor niti zato da bih, ne daj Bože, izazvao sažaljenje. Međutim, dobro je da prije razgovora točno znamo na čemu smo. Nema sumnje, gospodine Dalglieshu, da ćemo vi i ja štošta gledati na drugačiji način. No, niste ovamo došli razglabati o pogledu. Bit će bolje da prijeđemo na stvar."

Dalgliesh je otvorio svoju aktovku i stavio na stol Boytonov primjerak oporuke Peregrinea Westhalla.

„Drago mi je da ste pristali na sastanak sa mnom. Molim vas, recite mi ako vas umaram." „Ne vjerujem, zapovjedniče, niti da ćete me umarati niti mi dosađivati više nego što mogu podnijeti."

Prvi je put tada spomenuo Dalglieshev čin. Dalgliesh je rekao: „Vi ste, koliko mi je poznato, zastupali obitelj Westhall po pitanju oporuka, kako djedove, tako i očeve." „Ne ja osobno, obiteljska tvrtka. Od mojega dolaska ovamo, prije jedanaest mjeseci, rutinski je posao obavljao moj mlađi brat u uredu u Pooleu. O svemu me, međutim, informirao." „Znači, niste bili prisutni prilikom sastavljanja i potpisivanja oporuke." „Nije bio prisutan nitko iz tvrtke, Nitko nam nije poslao primjerak oporuke u vrijeme kad je ona sastavljena i nitko, niti mi niti obitelj, nije znao da postoji, sve do tri dana nakon smrti Peregrinea Westhalla, kada ju je pronašla Candace, u zaključanoj ladici ormarića u spavaćoj sobi u kojoj je stari Westhall čuvao povjerljive dokumente. Kao što su vam možda rekli, Peregrine Westhall bavio se sastavljanjem oporuka dok je boravio u istome staračkom domu u kojem je ranije boravio i njegov pokojni otac. Većina su njih bile dodaci oporuci, pisao ih je ručno, s njegovateljicama kao svjedokinjama. Činilo se da podjednako uživa u uništavanju oporuka, kao i u njihovu pisanju. Vjerujem da je takvoj praksi pribjegao da bi u obitelji stvorio dojam da se u svakom trenutku može predomisliti." „Znači, oporuka nije bila sakrivena?" „Izgleda da nije. Candace je rekla da je postojala jedna zapečaćena kuverta u ladici u ormariću u spavaćoj sobi, čiji je ključ držao ispod svoga jastuka." „Je li u vrijeme njezina potpisivanja Candacein otac još uvijek bio sposoban ustati iz kreveta bez tuđe pomoći da bi je onamo spremio?" upitao je Dalgliesh. „Zacijelo je bio, osim ako je netko od sluga ili neki posjetitelj nije ondje stavio na njegov zahtjev. Svi članovi obitelji i kućanstva tvrde da o tome ne znaju ništa. Naravno, nemamo pojma kada je ona uistinu pospremljena u tu ladicu. Moglo je to biti i nedugo po njezinu sastavljanju, kad je Peregrine Westhall nesumnjivo još uvijek bio sposoban samostalno hodati." „Na koga je kuverta bila naslovljena?"

„Nije bilo nikakve kuverte. Candace je rekla da ju je bacila." „No, vama su poslali primjerak oporuke?" „Da, poslao mi ju je moj brat. Znao je da me zanima sve što je povezano s mojim negdašnjim klijentima. Možda je želio da imam dojam da sam još uvijek u sve to uključen. Ovo postaje sve više nalik unakrsnu ispitivanju, zapovjedniče. Molim vas da ne pomislite da prigovaram. Prošlo je dosta vremena otkako sam posljednji put morao naprezati mozak." „Dakle, kad ste vidjeli oporuku, niste imali nikakvih sumnji u njezinu valjanost?" „Nikakvih. Nemam ih ni sada. Zašto bih sumnjao? Kao što, vjerujem, znate, rukom pisana oporuka valjana je kao i svaka druga oporuka, pod uvjetom da je potpisana i datirana u nazočnosti svjedoka, i nitko tko poznaje rukopis Peregrinea Westhalla ni u kojem slučaju neće posumnjati da je upravo on napisao tu oporuku. Odredbe su potpuno identične onima definiranima u jednoj ranijoj oporuci, ne onoj koja joj je neposredno prethodila, nego onoj natipkanoj u mojem uredu 1995., koju sam bio odnio u kuću u kojoj je tada živio i kojoj je posvjedočilo dvoje od mojih uposlenika, koji su zbog toga došli sa mnom, Odredbe su bile uglavnom racionalne. Sve što je posjedovao ostavio je u jednakim dijelovima svome sinu Marcusu i svojoj kćeri Candace, uz izuzetak njegove biblioteke, koju je ostavio svome sveučilištu, ako je budu htjeli preuzeti, a u protivnom ju je valjalo prodati, lom se prilikom ipak ponio pravedno prema pripadnici spola koji je prezirao.

Imao sam odredenog utjecaja na njega, dok sam još radio. Iskoristio sam taj utjecaj." „Je li bilo još ikakve druge oporuke koja je prethodila toj oporuci koja je u međuvremenu postala pravomoćna?" „Da, ona sastavljena tijekom mjeseca koji je prethodio onome u kojem je Peregrine Westhall napustio starački dom i preselio se u Kamenu kućicu, zajedno s Candace i Marcusom. Evo, pogledajte i sami. Ova je također napisana rukom. Zahvaljujući njoj, imate priliku usporediti rukopis. Ako biste bili tako ljubazni i otključali sekreter i podigli poklopac, naći ćete ondje crnu kutiju za spise. Jedino sam tu ponio sa sobom. Vjerojatno mi je bila potrebna kao neka vrsta talismana, jamstva da ću jednoga dana možda opet raditi."

Ugurao je svoje dugačke, deformirane prste u unutarnji džep i izvadio

ključ. Dalgliesh je donio kutiju i stavio je pred Kershawa. Manjim ključem iz istoga svežnja otključao je kutiju. „Ovdje, kako ćete i sami vidjeti, Westhall poništava svoju raniju oporuku i ostavlja pola imovine svome nećaku Robinu Boytonu, a preostalu polovicu je valjalo podijeliti na dva jednaka dijela između Marcusa i Candace", rekao je odvjetnik. „Usporedite li rukopis na obje oporuke, mislim da ćete vidjeti da ih je pisala ista ruka."

Kao i u slučaju naknadne oporuke, rukopis je bio čvrst, crn i osebujan, što je bilo neobično za tako starog čovjeka, slova bijahu visoka, silazni potezi debeli, uzlazne linije tanke. „Razumije se, nitko iz vaše tvrtke, dakle, uključujući i vas samog, Robina Boytona nije obavijestio o njegovim izgledima za stjecanje bogatstva?" pitao je Dalgliesh. „Takav bi postupak bio ozbiljno neprofesionalan. Koliko mi je poznato, nije za to znao niti se o tome raspitivao." „A sve da je i znao, teško bi mogao pobiti kasniju oporuku nakon njezine pravovaljanosti", primijetio je Dalgliesh. „Ne možete to ni vi, zapovjedniče, niti bih vam to preporučio." Nakon stanke, odvjetnik Kershaw je nastavio. „Pristao sam odgovarati na vaša pitanja, a sada ja vama moram postaviti jedno. Jeste li u potpunosti sigurni da je Candace Westhall bila ta koja je ubila i Robina Boytona i Rhodu Gradwyn, a k tome još i pokušala ubiti Sharon Bateman?" „Odgovor na prvi dio vašeg pitanja je potvrdan", reče Dalgliesh. „Ne vjerujem u njezinu ispovijed u potpunosti, ali u jednom je dijelu ona istinita.

Candace jest ubila gospođicu Gradwyn te je odgovorna za smrt gospodina Boytona. Priznala je da je planirala ubojstvo Sharon Bateman. Do tog je trenutka sigurno već bila odlučila da će se ubiti. Kad je posumnjala da znam istinu o oporuci, nije mogla riskirati na unakrsno ispitivanje pred sudom." „Istinu o oporuci", rekao je Philip Kershaw. „Znao sam da ćemo doći i do toga. No, znate li istinu? A čak da je i znate, bi li ona bila dokaziva na sudu?

Da je Candace živa i optužena za krivotvorenje potpisa, kako svoga oca, tako i dviju svjedokinja, pravne bi komplikacije, s obzirom na Boytonovu pogibiju, bile velike. Šteta je da o nekima od njih ne mogu prodiskutirati sa svojim kolegama."

Kershaw se prvi put otkako je Dalgliesh ušao u sobu doimao gotovo

živahnim. Dalgliesh je upitao: „A što biste, pod zakletvom, izjavili?" „O oporuci? To da je smatram valjanom te da nemam nikakvih dvojbi u vezi s potpisima, bilo oporučiteljeva, bilo svjedokinja. Usporedite rukopis na ove dvije oporuke. Može li itko posumnjati da je to pisala ista ruka?

Zapovjedniče, ne možete ništa učiniti, niti biste trebali. Ovu bi oporuku mogao pobijati jedino Robin Boyton, a on je mrtav. Ni vi ni Metropolska policija nemate nikakav locus standi 23 u vezi S tim. Imate priznanje. Imate ubojicu. Slučaj je okončan. Novac je naslijedilo ono dvoje ljudi koji ga najviše zavređuju." „Prihvaćam da, s obzirom na priznanje, nije moguće više ništa konkretno učiniti", rekao je Dalgliesh. „Međutim, zazirem od nedovršena posla. Morao sam saznati jesam li imao pravo i, ako je moguće, razumjeti. Mnogo ste mi pomogli. Sada znam istinu do one mjere do koje ju je uopće bilo moguće doznati i mislim da razumijem zbog čega je Candace to učinila. Ili je ta tvrdnja odveć pretenciozna?" „Da znate istinu i da je razumijete? Jest, uz dužno poštovanje, zapovjedniče, smatram da jest pretenciozna. Pretenciozno je to, a vjerojatno i neuljudno. Kako li samo čačkamo po životima slavnih pokojnika, poput kreštavih pilića, kljuckajući po svakom zrncu ogovaranja i skandala. Imam za vas još jedno pitanje. Biste li bili spremni prekršiti zakon kada biste time mogli ispraviti nepravdu nanesenu osobi koju volite?" „Teško mogu iskreno odgovoriti na takvo hipotetsko pitanje", rekao je Dalgliesh. „To bi moralo ovisiti o važnosti i smislenosti zakona koji bih kršio i o tome bi li dobro koje činim toj zamišljenoj voljenoj osobi, ili čak opće dobro, po mojoj prosudbi bilo značajnije, od štete počinjene kršenjem zakona. Što se tiče zločina kao što su, primjerice, ubojstvo i silovanje - kako bi to ikada moglo biti? Takvo pitanje nije moguće razmatrati poopćeno. Ja sam policajac, nisam moralni teolog ni etičar." „O, ali vi to jeste, zapovjedniče. Nestankom onoga što je Sydney Smith opisao kao racionalnu religiju, i s obzirom na to da zagovornici onoga što je od nje ostalo odašilju nejasne i neodredene poruke, svi civilizirani ljudi moraju biti etičari. Svi moramo pridonositi svome spasenju ustrajnošću temeljenom na onome u što vjerujemo. Recite mi onda, postoje li okolnosti u kojima biste prekršili zakon da biste nekome pomogli?"

„Pomogao na koji način?" „Na bilo koji mogući način. Da biste udovoljili nečijoj potrebi. Da biste nekoga zaštitili. Ispravili nepravdu." „Kad me već pitate tako izravno, onda mi ne preostaje drugo nego da na isto takav način odgovorim i mislim da bi odgovor tada ipak morao biti potvrdan. Moguće mi je, primjerice, zamisliti sebe da pomažem nekome koga volim da umre iz milosrđa ako bi tu osobu natezali na Shakespearovim mučilima ovoga grubog svijeta, a svaki njezin udisaj bio agonija. Nadam se da mi se takvo što neće dogoditi. Ali kad me već pitate, da, mogu zamisliti da kršim zakon za dobrobit osobe koju volim. Što se tiče ispravljanja nepravde, nisam toliko siguran. To podrazumijeva da bih morao biti dovoljno mudar ocijeniti što je zapravo pravedno a što nepravedno, te dovoljno ponizan da razmislim bi li ikakav oblik ikakvo djelovanje kojem bih pribjegao nešto popravio ili, naprotiv, nanijelo štetu. Sada ću ja vama postaviti jedno pitanje. Oprostite mi ako je ono nepristojno. Je li voljena osoba, na koju aludirate, za vas bila Candace Westhall?"

Kershaw je s mukom ustao te, čvrsto stežući štaku, prišao prozoru i stajao ondje neko vrijeme gledajući van, kao da ondje postoji svijet u kojem takvo pitanje ne bi nikada bilo postavljeno, odnosno, ako i bi, ne bi iziskivalo odgovor. Dalgliesh je čekao. Onda se Kershaw iznova okrenuo prema njemu i Dalgliesh je promatrao da ovaj, poput osobe koja prvi put uči hodati, nesigurnim koracima ponovno prilazi svome naslonjaču. „Reći ću vam nešto što nisam nikada rekao i jednoj drugoj osobi, niti ikada hoću", rekao je. „Činim to zbog toga što vjerujem da u vas mogu imati povjerenja. Moguće je da pred kraj života nastupi vrijeme kad neka od tajni postane breme, breme koje jedva čekamo prenijeti na tuđa pleća, kao da sama činjenica što za nju još netko zna i što će sudjelovati u njezinu čuvanju čini breme nekako lakšim. Pretpostavljam da je to razlog zbog kojega se religiozni ljudi idu ispovijedati. Kakvo izvanredno ritualno pročišćenje to mora biti. Međutim, tom svijetu nemam pristupa, a budući da sam cijeloga života bio skeptik, nemam namjere to sada mijenjati, jer bi to za me predstavljalo jednu tek prividnu utjehu na samom kraju. Zato ću reći vama.

To vas neće ni na koji način opteretiti niti vas dovesti u nepriliku, k tome, obraćam se Adamu Dalglieshu pjesniku, a ne Adamu Dalglieshu istražitelju." „Trenutačno između njih nema razlike."

„Ne u vašim mislima, zapovjedniče, ali u mojim je mislima možda ima.

Ima još jedan razlog što o tome govorim, ne baš vrijedan divljenja, ali ima li takvih razloga uopće?! Ne mogu vam reći kakvo mi zadovoljstvo pruža razgovor s jednim civiliziranim čovjekom o nečemu drugom osim o mome zdravstvenom stanju. Prvo, a ujedno i posljednje što me svaki član osoblja i svaki posjetitelj pita jest to kako se osjećam. To je ono što me sada određuje, bolest i smrtnost. Zasigurno vam je teško ostati uljudnim kada ljudi navaljuju pričati o vašoj poeziji." „Trudim se biti ljubazan, jer i oni žele biti uljudni, no mrzim to i nije lako." „Onda ću se kloniti poezije, ako vi zaobiđete stanje moje jetre."

Kershaw se nasmijao, povišenim ali promuklim izdisajem, koji je prekinuo kašalj. Zazvučalo je to više poput bolna vapaja. Dalgliesh je šutke čekao. Činilo se kao da Kershaw prikuplja snagu, potrebnu da bi svoje, poput kostura mršavo tijelo čim udobnije namjestio u naslonjaču. „U osnovi je to jedna uobičajena pripovijest", rekao je. „Događa se to posvuda. Nema u njoj ničega neobičnog i zanimljivog, osim osobama kojih se tiče. Prije dvadeset pet godina, kada mi je bilo trideset osam godina, a Candace osamnaest, ostala je sa mnom u drugom stanju. Nedugo prije toga sam postao partner u tvrtki i ja sam bio taj koji je na sebe preuzeo pravne poslove Peregrinea Westhalla. Nije među njima bilo ničega što bi bilo osobito zahtjevno ili zanimljivo, no obilazio sam ga relativno često da bih vidio što ima novoga u toj velikoj kamenoj kući u Cotswoldsu u kojoj je tada živio s obitelji. S krhkom i lijepom suprugom koja se svojom bolešću služila kao obranom od supruga te s povučenim mladim sinom. U ono sam vrijeme, barem mi se tako čini, sebe smatrao osobom zainteresiranom za ljude, s razvijenim osjećajem za tuđe emocije. Možda sam takav uistinu i bio. Kad kažem da je Candace bila prestrašena, pritom ne želim reći da ju je otac zlostavljao ili tukao. Imao je samo jedno oružje, no upravo je ono bilo najpogubnije - svoj jezik. Sumnjam da ju je ikada u životu dotaknuo, svakako ne iz naklonosti. Bio je to čovjek koji nije volio žene. Candace je za njega predstavljala razočaranje otkako se rodila. Ne bih htio da steknete dojam da je on bio hotimično grub. Poznavao sam ga kao istaknutog akademika. Nisam ga se plašio. Mogao sam s njim razgovarati, dok Candace to nikada nije bila u stanju. Bio bi je cijenio samo da mu se znala suprotstaviti. Prezirao je

pokornost. Naravno, pomoglo bi i da je bila lijepa. Nije li s kćerima uvijek tako?" „Teško se suprotstaviti nekome koga se bojite od ranog djetinjstva", primijetio je Dalgliesh.

Naizgled prečuvši taj komentar, Kershaw je nastavio. „Naš je odnos - a pritom ne mislim na ljubavnu vezu - započeo kad sam ušao u knjižaru Blackwell's u Oxfordu, ugledavši ondje Candace. Došla je onamo u jesenskom semestru. Doimala se kao da bi rado s nekim porazgovarala, što bijaše neuobičajeno zu nju, pa sam je pozvao na kavu. Dok njezina oca ne bi bilo u blizini, djelovalo bi kao da je živnula. Pričala je, a ja sam je slušao.

Dogovorili smo se da se ponovno nađemo i postala je to neka vrsta navike, voziti se do Oxforda kad je boravila ondje, i izvesti je na ručak, negdje u okolici grada. Oboje smo voljeli mnogo hodati i unaprijed bih se radovao tim jesenjim susretima i našim vožnjama u Cotswolds. Samo smo jednom spavali, za jednoga neobično topla poslijepodneva, ležeći u šumi ispod krošanja suncem obasjanih stabala. Vjerujem da su tada spoj ljepote i osame pod stablima, toplina, naše zadovoljstvo zbog ukusnog ručka, doveli do prvog poljupca, potom do neizbježna zavođenja. Mislim da smo potom oboje shvatili da je to bila pogreška. Također, dovoljno smo dobro oboje sami sebe poznavali da bismo znali kako je do toga došlo. Iza nje je bio loš tjedan na sveučilištu i bila joj potrebna utjeha, a umijeće pružanja utjehe zavodljive je naravi - i to ne samo u fizičkom smislu. Osjećala se seksualno nedoraslom, otuđeno od svojih vršnjaka i, ne znam je li toga bila svjesna, ali bila je u potrazi za prilikom da izgubi nevinost. Bio sam stariji od nje, pažljiv, bio sam joj sklon, bio sam raspoloživ. Idealan partner za prvo seksualno iskustvo, koje je željela, ali ga se i pribojavala. Sa mnom se mogla osjećati sigurnom." „Kad mi je, a tada je već bilo prekasno za pobačaj, obznanila da je u drugom stanju, oboje smo znali da njezina obitelj to nikada ne smije saznati, posebice ne njezin otac. Govorila je da je prezire te da bi je tada prezirao još i više, ne zbog samoga seksualnog čina - to ga po svoj prilici ne bi uzrujalo, nego zato što je to učinila s krivom osobom i jer se ponijela budalasto, dopustila da ostane trudna. Mogla mi je s preciznošću reći što bi joj rekao, a to me užasnulo. Bio sam na pragu srednje dobi i neoženjen. Nisam imao želje preuzeti odgovornost za dijete. Danas mi je, kad je prekasno bilo što popraviti, jasno da smo se prema djetetu odnosili kao prema nekoj vrsti

zloćudne izrasline koju pod svaku cijenu valja ukloniti da bi bila zaboravljena. Razmišljamo li o tome kao o nečemu grešnom - a vi ste, tako sam čuo, sin svećenika i nema sumnje da utjecaj obitelji još uvijek kod vas igra nekakvu ulogu - tada to možemo nazvati našim grijehom. Trudnoću je tajila i, kad je postojala opasnost njezina otkrivanja, otišla je u inozemstvo, a zatim se vratila te rodila u jednoj londonskoj klinici. Nije mi predstavljalo nikakav problem srediti privatno udomljavanje djeteta, a nakon toga i posvajanje. Bio sam odvjetnik; bili su mi na raspolaganju i znanje i novac. U ono vrijeme nije sve bilo toliko nadzirano." „Candace je sve to stoički podnijela. Ako je dijete voljela, uspijevala je to prikriti. Ona i ja nismo se vidjeli nakon posvojenja. Pretpostavljam da među nama nije niti bilo istinskoga odnosa kao temelja za nekakvu nadgradnju, a i da se jesmo susretali, to bi samo dovelo do neprilika, posramljenosti, sjećanja na neugodnosti, izgovorene laži, zastoja u karijeri.

Kasnije je nadoknadila propušteno na Oxfordu. Vjerojatno je studirala klasičnu književnost, nastojeći time pridobiti oca i njegovu ljubav. Znam samo da joj to nije pošlo za rukom. Nije više vidjela Annabel - njezini su joj budući posvojitelji odabrali čak i ime - sve dok nije navršila osamnaest godina, no čini mi se da je ipak na neki način održavala kontakt s njom, iako na neizravan način i nikada ne priznavši da je dijete njezino. U svakom slučaju, znala je na koje je sveučilište Annabel primljena te se ondje zaposlila, iako to nije baš bio tipičan izbor za jednu klasičnu filologinju s doktoratom." „Jeste li ikada više vidjeli Candace?" pitao je Dalgliesh. „Samo jednom, i to prvi put u dvadeset pet godina. Bio je to ujedno i posljednji put. U petak, 27. prosinca, vratila se iz Kanade gdje je posjetila negdašnju njegovateljicu, Grace Holmes. Gospoda Grace Holmes jedina je živa svjedokinja sastavljanja Peregrineove oporuke. Candace je onamo otputovala da joj isplati novčani iznos - čini mi se da je rekla deset tisuća funti - da bi joj se na taj način odužila za pomoć koju joj je pružala njegujući Peregrinea Westhalla. Druga svjedokinja, Elizabeth Barnes, bila je umirovljena članica posluge Westhallovih i primala je skromnu mirovinu koja je, naravno, obustavljena nakon njezine smrti. Candace je smatrala da Grace Holmes nekako mora biti nagrađena. Bilo joj je stalo i da njegovateljica potvrdi datum smrti njezina oca. Ispričala mi je o komičnoj insinuaciji Robina

Boytona da je Peregrineov leš bio sakriven u zamrzivaču sve do isteka dvadeset osam dana nakon djedove smrti. Evo pisma koje je Grace Holmes napisala i dala ga njoj. Željela je da imam njegovu kopiju, vjerojatno za svaki slučaj. Bilo je zamišljeno da ga predam direktoru tvrtke, pokaže li se nužnim."

Podigao je kopiju oporuke i ispod nje izvukao list papira koji je dodao Dalglieshu. Pismo je bilo nosilo datum nedjelje, 2. prosinca 2007. Rukopis je bio krupan, slova obla i pažljivo oblikovana.

Poštovani gospodine, Gospođica Candace Westhall zamolila me da vam pošaljem pismo kojim potvrđujem datum smrti njezina oca, dr. Peregrinea Westhalla. To se zbilo 5. ožujka 2007. Tijekom dva dana koji su tome prethodili, stanje mu se bilo iznimno pogoršalo i dr.

Stenhouse ga je posjetio 3. ožujka, ne prepisavši mu, međutim, nikakvih novih lijekova. Profesor Westhall je rekao da želi da ga obiđe mjesni župnik, velečasni Matheson, koji je odmah stigao.

Dovezla ga je njegova sestra. U to sam se vrijeme nalazila u kući, no ne i u bolesničkoj sobi. Čula sam profesora kako viče, ali nisam čula što je govorio gospodin Matheson. Nisu se dugo zadržali, i velečasni ja djelovao uzrujano prilikom njihova odlaska. Dr. Westhall je umro dva dana potom i tada sam bila u kući s njegovim sinom i gospođicom Westhall. Ja sam njegovo tijelo pripremila za pogreb.

Svjedočila sam i sastavljanju njegove oporuke, koju je napisao vlastoručno. Bilo je to tijekom ljeta 2005., ali se ne sjećam točnog datuma. Bila je to oporuka čijem sam sastavljanju svjedočila, iako je profesor Westhall prethodnih tjedana sastavio njih još nekoliko, ali vjerujem da je iste poderao.

Sve što sam ovdje napisala, istina je.

S poštovanjem, Grace Holmes „Od nje je zatraženo da potvrdi datum Westhallove smrti. Čemu onda, pitam se, odlomak u kojem komentira oporuku?" upitao je Dalgliesh. „S obzirom na to da je Boyton izrazio svoje sumnju u vezi s datumom

smrti svoga ujaka, moguće je da je smatrala važnim spomenuti sve što se tiče Peregrineove smrti, a u što bi netko kasnije mogao posumnjati." „Međutim, nitko nije osporavao oporuku, zar ne? I zbog čega je Candace Westhall smatrala nužnim otputovati u Toronto da bi se osobno susrela s Grace Holmes? Novčane transakcije ne iziskuju osobne posjete, a ostale informacije u vezi s oporukom moguće je dati telefonom. Zbog čega joj je to bilo potrebno? Znala je da je velečasni Matheson obišao njezina oca dva dana prije njegove smrti. Iskazi Mathesona i njegove sestre bili bi dovoljni." „Insinuirate li da je deset tisuća funti bila naknada koju je platila za ovo pismo?" „Za posljednji odlomak pisma", rekao je Dalgliesh. „Mislim da je moguće da se Candace Westhall željela osigurati da jedina živa svjedokinja očeve oporuke ništa ne oda. Grace Holmes je pomagala njegovati Peregrinea Westhalla i znala je što je sve njegova kći podnijela skrbeći za njega. Mislim da bi je veselilo uvjeriti se da je pravda na kraju zadovoljena što se tiče Candace i Marcusa. Uzela je, naravno, tih deset tisuća funti. A što je zauzvrat trebala učiniti? Jednostavno reći da je svjedočila sastavljanju rukom pisane oporuke te da se ne sjeća točnog datuma kada je to obavljeno. Hoće li se, po vašemu mišljenju, i u jednom trenutku predomisliti, biti nagovorena da izmijeni svoju priču, da kaže nešto više od toga? K tome, nije svjedočila prethodnim oporukama. Nije joj poznato ništa o tome da je Robinu Boytonu nanesena nepravda. Vjerojatno je uvjerena da je rekla istinu."

Sjedili su šuteći gotovo cijelu minutu, a potom je Dalgliesh nastavio. „Kad bih vas upitao je li Candace Westhall prilikom svojega posljednjeg posjeta vama raspravljala o istini u vezi s oporukom njezina oca, biste li mi na to odgovorili?" „Ne bih, a i pretpostavljam da to od mene ne biste ni očekivali. Zato me to ni nećete pitati. Ali, mogu vam reći sljedeće, zapovjedniče. Nije ona bila takva žena koja bi me opterećivala nečim što ne moram znati. Željela je da preuzmem pismo koje je napisala Grace Holmes, no to je bio najmanje važan povod njezina posjeta. Rekla mi je tada da je naša kći mrtva i kako je umrla.

Imali smo nedovršena posla. Bilo je stvari koje smo morali jedno drugome reći. Volio bih kad bih se mogao nadati daje, kad je otišla, veliki dio gorčine postupno iščezao, ali to bi bilo romantično samozavaravanje. Odviše smo štete jedno drugom nanijeli. Mislim da je umrla spokojnija zato što mi je

mogla vjerovati. To je sve što je između nas postojalo, ne ljubav već povjerenje."

No, Dalgliesh je želio postaviti još jedno, konačno pitanje. „Kad sam vas nazvao telefonom, a vi se pristali susresti sa mnom, jeste li obavijestili Candace Westhall da ću doći?"

Kershaw ga je pogledao ravno u lice i hitro odgovorio: „Telefonirao sam joj i rekao. A sada bih se, uz vašu ispriku, trebao odmoriti. Drago mi je što ste došli, ali nećemo se više vidjeti. Budite dobri i pritisnite to zvonce pokraj kreveta, Charles će vas ispratiti do ulaznih vrata."

Ispružio je ruku. Njezin je stisak bio čvrst, ali je sjaj u njegovim očima iščezao. Nešto se u njemu ugasilo. Dok ga je Charles čekao, Dalgliesh se okrenuo da bi posljednji put pogledao Kershawa. Sjedio je u svome naslonjaču, šutke zureći u prazno ognjište.

Tek što je Dalgliesh zakopčao sigurnosni pojas, zazvonio je mobitel. Bio je to inspektor Andy Howard. Slavodobitni ton njegova glasa bio je suspregnut, ali očit. „Imamo ga, gospodine. Lokalni tip, kao što smo i nagađali. Dosad je već četiri puta ispitivan zbog seksualnih napada, ali nije nikada optužen.

Ministarstvo pravosuđa će odahnuti što nije riječ o još jednom ilegalnom useljeniku ili nekome tko je pušten uz kauciju. Imamo, naravno, i njegov DNK. Malo me brine to što imamo naviku čuvanja DNK i kada nema optužbe, ali nije ovo prvi slučaj gdje se to pokazalo korisnim." „Čestitam, inspektore. Znate li ima li kakve šanse da prizna krivnju? Ne bi bilo zgorega poštedjeti Annie mučnoga sudskog postupka." „Rekao bih da su šanse za to velike, gospodine. DNK nije jedini dokaz kojim raspolažemo, ali je presudan, a i proći će još dosta vremena dok ta cura ne bude sposobna stajati na mjestu za svjedoke."

Isključivši mobitel, Dalgliesh je osjetio olakšanje. Sada je trebao pronaći mjesto na kojem će neko vrijeme sjediti sam i u miru.

9.

Vozio je od Bournemoutha prema zapadu, sve dok, skrenuvši na cestu uz obalu nije naišao na mjesto na kojem je mogao zaustaviti automobil iznad Poole Harboura i promatrati more. Tijekom minulog tjedna njegov su um i energija bili usmjereni jedino na smrt Rhode Gradwyn i Robina Boytona, no sada mu se valjalo suočiti i s vlastitom budućnosti. Pred njim stajahu odluke, većinom zahtjevne ili zanimljive, no sve dosad o njima nije previše razmišljao. Samo je jedan predstojeći događaj bio takav da će mu svakako promijeniti život: njegovo vjenčanje s Emmom, a oko toga nije bilo nikakvih sumnji, bio je uvjeren da će biti sretan.

K tome, napokon je znao istinu o te dvije smrti. Vjerojatno je Philip Kershaw imao pravo: bilo je pretencioznosti u neprekidnom stremljenju istini, osobito istini o ljudskim motivima, tajnovitom funkcioniranju tuđega uma.

Bio je uvjeren da Candace Westhall ni u jednom trenutku nije imala namjeru ubiti Sharon. Zacijelo je tu djevojku poticala u njezinim fantazijama, vjerojatno onom prilikom kada bijahu same, dok joj je Sharon pomagala oko knjiga. Međutim, ono što je Candace kanila i planirala učiniti predstavljalo je jedini siguran način da sve uvjeri da je ona - i isključivo ona - ubila Gradwynovu i Boytona. S obzirom na njezino priznanje, nije bilo sumnje kakva će biti presuda mrtvozornika. Slučaj će biti zaključen, a time i njegova nadležnost. Nije više bilo ničega što je mogao učiniti, a nije ni želio.

Kao i pri svakoj istrazi, iz ove će također ponijeti sjećanja na osobe koje će se, mimo njegove volje, poput nijemih prikaza utisnuti u njegovu svijest i misli u nadolazećim godinama, no koje će u njima oživjeti neko mjesto, lice neznanca, nečiji glas. Nije imao želje učestalo iznova proživljavati prošlost, ali su ta kratkotrajna ukazanja poticala njegovu znatiželju te se pitao zbog čega su se neke osobe nastanile u njegovu sjećanju i što li se u međuvremenu s njima zbilo. One su rijetko bile ključan dio istrage i njemu se činilo da zna

koji će mu ljudi od svih onih s kojima se susretao protekloga tjedna ostati u sjećanju. Otac Curtis i njegova svjetlokosa čeljad, Stephen Collinsby i Lettie Frensham. Koliko je tuđih života tijekom prošlih godina nakratko utjecalo na njegov život, često uz užas i tragediju, uz strah i jad? Ni ne sluteći, ti su ljudi nadahnuli neke od njegovih najboljih pjesama. Kakvo bi uopće nadahnuće mogao pronaći u birokraciji ili aktivnostima vezanima za ured?

No, bilo je vrijeme za povratak u Staru policijsku kućicu, da pokupi svoju prtljagu i pođe dalje. Oprostio se sa svima u kuriji te nazvao u Wisteria House da se zahvali Shepherdima na gostoprimstvu koje su iskazali njegovu timu. Samo je jednu osobu sada očajnički želio vidjeti.

Došavši do kućice, otvorio je vrata. Netko je ponovno upalio vatru u kaminu, ali je u prostoriji bilo mračno, gorjela je tek jedna svjetiljka na stolu pokraj naslonjača uz kamin. Emma je ustala i prišla mu, lica i tamne kose obasjane svjetlošću vatre iz kamina. „Čuo si novosti?" rekla je. Inspektor Howard uhitio je počinitelja. Više ne moramo strahovati da taj i dalje tumara uokolo i možda iznova siluje. A i Annie se dobro oporavlja." „Andy Howard me nazvao", rekao je Dalgliesh. „Draga, to su sjajne novosti, pogotovo ova o Annie."

Uvukavši mu se u zagrljaj, rekla je: „Susrela sam Bentona i Kate u Warehamu, prije nego što su otputovali u London. Pomislila sam da bi volio društvo prilikom vožnje kući."

KNJIGA PETA

Proljeće Dorset, Cambridge

1.

Prvoga (službenog) dana proljeća, George Chandler-Powell i Helena Cressett sjedili su jedno pokraj drugog za uredskim stolom. Tri su sata raspravljali i proučavali nizove brojki, planove i arhitektonske nacrte, a potom su oboje, kao prema nekom prešutnom dogovoru, istodobno ispružili ruku da isključe računalo.

Zavalivši se u stolicu, Chandler-Powell je rekao: „Dakle, financijski je to izvedivo. Naravno, ovisit će to o mojoj dobroj formi i preuzimanju većeg broja privatnih pacijenata u bolnici St. Angela's. Prihod od restorana neće biti dovoljan čak ni za održavanje vrta, svakako ne ispočetka."

Helena je složila nacrte. Rekla je: „Bili smo oprezni s prihodima od bolnice St. Angela's. Čak si i uz svoj sadašnji tempo rada ostvario samo dvije trećine iznosa naših procjena za posljednje tri godine. Naravno, preuređenje staje skuplje je od očekivanog, no arhitekt je dobro obavio posao i ukupan bi trošak ipak morao biti nešto manji. Budući da tvoje dionice na Dalekom istoku dobro stoje, mogao bi pokriti trošak iz portfelja ili uzeti zajam u banci." „Trebamo li na glavnom ulazu imanja izvjesiti ploču s obaviješću da se ovdje nalazi restoran?" „Nije nužno. Ali morali bismo negdje izvjesiti obavijest o radnom vremenu restorana. Ne smijemo biti sitničavi, George. S tržišno orijentiranim poduzetništvom nema šale." „Dean i Kimberley Bostock doimaju se sretnima zbog toga, ali sigurno je da ne mogu sve stići sami", rekao je Chandler-Powell. „Zbog toga i planiramo zaposliti pomoćno osoblje i dodatnog kuhara, kad se restoran uhoda", rekla je Helena. „Budući da sada nema pacijenata - oni koji su boravili u kuriji uvijek su bili zahtjevni - kuhat će samo za tebe, kad si ovdje, stalno osoblje i mene. Dean je ushićen. Naš je plan ambiciozan,

riječ je o vrhunskom restoranu a ne o zalogajnici-restoranu koji će privlačiti klijentelu iz rubnih područja grofovije, a i šire. Dean je odličan kuhar. Nema ga smisla zadržati ako mu ne pružimo uvjete u kojima će u potpunosti iskoristi svoje umijeće. Uz Kimberley, sretnu zbog trudnoće, i njega samoga, koji mi pomaže otvoriti restoran koji će moći doživljavati kao svoj vlastiti, Dean mi se nikada dosad nije doimao tako sretnim ni tako smirenim. Dijete neće predstavljati nikakav problem. Kuriji treba jedno malo dijete."

Chandler-Powell je ustao, raširivši ruke iznad glave. „Odšetajmo do kamenja", rekao je. „Dan je odviše lijep da bismo sjedili za stolom."

U tišini su odjenuli jakne i izašli kroz zapadni ulaz. Operacijski blok već je bio srušen, a sva medicinska oprema iznesena. „Morat ćeš razmisliti što želiš učiniti sa zapadnim krilom", rekla je Helena. „Apartmane nećemo dirati. Budemo li trebali dodatno osoblje, dobro će nam doći. No, tebi je drago da klinike više nema. Ionako je nikada nisi odobravala." „Zar je to bilo toliko očito? Žao mi je, ali klinika se ovdje jednostavno nije uklapala. Nije joj ovdje mjesto." „Za sto će godina biti potpuno zaboravljena." „Sumnjam. Bit će dio povijesti kurije. Sigurna sam da tvoja posljednja privatna pacijentica nikada neće biti zaboravljena." „Candace me bila upozorila na nju", rekao je. „Nije željela da dode ovamo. A da sam je operirao u Londonu, tada ne bi bila mrtva i životi bi nam bili drugačiji." „Da, drugačiji, no ne nužno i bolji", rekla je Helena. „Jesi li povjerovao u Candaceino priznanje?" „Jesam u prvi dio, onaj o ubojstvu Rhode Gradwyn." „Je li to bilo ubojstvo s predumišljajem ili na mah?" „Vjerujem da se nije mogla savladati, ali budući da nije bilo prijetnje niti je bila izazvana, mislim da bi porota ipak zaključila da je bila riječ o planiranom ubojstvu." „Ako bi taj slučaj ikada dospio na sud. Zapovjednik Dalgliesh nije čak imao dovoljno dokaza ni da je uhiti", rekla je. „Mislim da je bio blizu."

„Znači da je riskirao. Kakvih je dokaza imao? Nije bilo forenzičkih dokaza. Svatko je od nas to mogao učiniti. Da nije bilo napada na Sharon i Candaceina priznanja, slučaj ne bi nikada bio riješen." „Da, ako se uopće može smatrati riješenim." „Misliš li da je moguće da je lagala da bi nekoga zaštitila?" „Ne, to je apsurdno. Koga bi štitila, osim eventualno svoga brata? Ne, uistinu je ubila Rhodu Gradwyn, a mislim da je i Robina Boytona namjeravala ubiti. Pa i sama je to priznala." „Ali, zašto? Što li je to on uistinu znao, ili slutio, da ga je činilo tako opasnim? Je li Candace stvarno prijetila nekakva opasnost prije nego što je napala Sharon? Da su je optužili za ubojstvo Gradwynove i Boytona, svaki bi sposobni odvjetnik uvjerio porotu da postoji opravdana sumnja. Upravo je njezin napad na Sharon dokazao da je kriva. Zašto je onda uopće to učinila?

Tvrdila je da je to učinila zato što ju je Sharon vidjela da izlazi iz kurije, onoga petka u noći. Bi, mogla je i lagati u vezi s tim! Tko bi povjerovao u Sharonin iskaz da ga je Candace zanijekala?! A i sam taj napad na Sharon.

Kako se mogla nadati da neće biti otkrivena?" „Meni se čini da je Candace bila sita svega", rekao je George. „Željela je sve okončati." „Okončati što? Daljnje sumnje i neizvjesnost, rizik da netko posumnja na njezina brata, zato da bi oslobodila krivnje nas ostale? To se ne čini vjerojatnim." „Ona je željela skončati. Mislim da svoj život više nije smatrala vrijednim življenja." „Svi se ponekad tako osjećamo", primijetila je Helena. „Da, ali nas prođe, znamo da taj osjećaj nije stvaran. Morao bih trpjeti trajnu nepodnošljivu bol, doživjeti pomračenje uma, gubitak samostalnosti, doživjeti propast u poslu, izgubiti kuriju da bi me obuzela takva vrsta očaja." „Mislim da se njezin um jest pomračio. Mislim da je znala da je luda.

Pođimo do kamenog kruga. Sada je pokojna i mogu je jedino žaliti."

Chandler-Powellov glas odjednom postade osoran. „Žaliti? Ja je ne mogu žaliti. Ubila mi je pacijenticu. Onaj sam ožiljak sjajno uklonio."

Pogledala je najprije njega, a zatim na drugu stranu, ali je u tom letimičnom pogledu uspio nazrijeti nešto slično kombinaciji iznenađenja i

ironičnog razumijevanja. „Posljednja privatna pacijentica u kuriji", rekla je. „Pa uistinu je to i bila.

Držala je do privatnosti. Što li je itko od nas znao o njoj? Što si ti znao?" „Jedino to da je taj ožiljak željela ukloniti zbog toga što joj više nije bio potreban", rekao je tiho.

Stali su sporo koračati, jedno uz drugo, niz drvored lipa. Pupoljci bijahu rastvoreni, a zelenilo stabala još je uvijek bilo u prijelaznoj, proljetnoj fazi.

Chandler-Powell je nastavio. „Što se tiče planova za restoran - naravno da to sve ovisi o tome želiš li i nadalje ostati ovdje." „Trebat će ti netko tko će svime rukovoditi - upravitelj, organizator, nadstojnik, tajnica. U osnovi taj posao neće biti bitno drugačiji. Svakako mogu ostati dok ne nađeš odgovarajuću osobu."

Nastavili su hodati u tišini. Potom je, ne zaustavivši se, rekao: „Imao sam u vidu nešto trajnijeg karaktera, možda i zahtjevnije. Ti ćeš možda dodati da je i manje atraktivno, barem za tebe. Za mene to predstavlja nešto što je odviše važno da bih riskirao razočaranje. Zbog toga to i nisam ranije spominjao. Želio bih da se udaš za mene. Vjerujem da bismo zajedno mogli biti sretni." „Nisi spomenuo riječ ljubav, to je pošteno od tebe." „Vjerojatno zato što nikada nisam uistinu shvaćao što ona znači. Mislio sam da sam zaljubljen u Selinu kad sam je oženio. Bila je to neka vrsta ludosti. Draga si mi. Poštujem te i divim ti se. Radimo zajedno sada već više od dvije godine. Želim s tobom voditi ljubav, ali to bi poželio svaki heteroseksualni muškarac na mome mjestu. U tvojoj mi blizini nikada nije dosadno, u tvome sam društvu opušten, dijelimo jednaku strast prema ovoj kući i kad se ovamo vraćam a tebe nema blizu, osjećam neku nelagodu koju mi je teško rastumačiti. Riječ je o osjećaju da nešto nedostaje." „U kući?" „Ne, u meni samome." Ponovno je uslijedila tišina. Potom je upitao: „Možeš li to nazvati ljubavlju? Je li to dovoljno? Dovoljno za tebe, dovoljno za mene? Treba li ti vremena da o tome razmisliš?"

Potom se okrenula prema njemu. „Tražiti još vremena predstavljalo bi glumatanje. Dovoljno je."

Nije ju dotaknuo. Osjećao se poput ohrabrena čovjeka, koji je stajao na

nesigurnom terenu. Ne smije biti nespretan. Prezret će ga učini li ono očito, ono što je želio učiniti, zagrli li je. Stajali su sučelice jedno drugome. Onda je tiho prozborio: „Hvala ti."

Došli su do kamenja. „Dok sam bila dijete, običavali smo trčati oko kruga i lagano udariti po svakom kamenu. Bilo je to za sreću." „Onda bismo to mogli učiniti sada."

Zajedno su obišli kamenje. George je lagano udario svaki kameni blok.

Kad su se vratili do drvoreda, rekao je: „Što je s Lettie? Želiš li da i ona ostane?" „Ako to želi. Iskreno, ispočetka bi bilo teško bez nje. Međutim, neće htjeti stanovati u kuriji nakon što se vjenčamo, a ni nama to ne bi odgovaralo.

Mogli bismo joj ponuditi Kamenu kućicu, nakon čišćenja i preuređenja.

Naravno, i ona bi voljela u tome sudjelovati. Bavljenje vrtom također bi je veselilo." „Mogli bismo joj predložiti da joj ustupimo tu kućicu", rekao je Chandler-Powell. „Mislim, da je zakonski prenesemo na nju. Ionako je neće biti lako prodati s obzirom na sve što se u njoj dogodilo. Na taj će način Lettie imati nekakvu sigurnost pod stare dane. Tko bi drugi želio ondje stanovati? Hoće li ona to uopće htjeti? Kućica kao da je okužena ubojstvom, jadom, smrću." „Lettie je razvila vlastite mehanizme obrane protiv takvih stvari. Mislim da bi bila zadovoljna Kamenom kućicom, ali neće pristati na to da joj bude poklonjena. Sigurna sam da bi je radije kupila." „Bi li si to mogla priuštiti?" „Mislim da bi. Uvijek je bila štedljiva. A i cijena bi bila povoljna. Na kraju krajeva, sam si rekao da će, s obzirom na njezinu povijest, Kamenu kućicu biti teško prodati. Kako bilo da bilo, mogla bih joj to predložiti.

Preseli li se u kućicu, trebat će joj povišica plaće." „Neće li to biti teško izvedivo?"

Helena se nasmiješila. „Zaboravljaš da imam novca. Ipak je naš dogovor bio da će restoran biti moje ulaganje. Guy je možda i bio nevjerni gad, ali nije bio i podli gad."

Problem je bio riješen. Chandler-Powell je pomislio da će to vjerojatno biti obrazac njegova budućeg braka. Prepoznavanje problema, predlaganje

razboritog rješenja, bez nekoga posebnog angažmana s njegove strane. „Budući da baš i ne možemo bez nje, barem ne ispočetka, sve se to čini vrlo razumnim", rekao je mirno. „Ja sam ta koja ne može bez nje. Nisi li primijetio? Ona je moj moralni kompas."

Nastavili su hodati. Chandler-Powell je sada mogao vidjeti da će velik dio njegova života planirati drugi umjesto njega. Pomisao na to nije ga zabrinjavala; naprotiv, radovao se tome. Morat će naporno raditi da bi mogao zadržati i stan u Londonu i kuriju; međutim, oduvijek je marljivo radio. Posao je bio njegov život. Nije bio potpuno siguran u vezi s restoranom, no nastupilo je vrijeme da nešto poduzme da bi obnovio staju, a gosti restorana ne bi morali ulaziti u kuriju. Bilo je važno zadržati i Deana i Kimberley.

Helena je znala što radi. „Jesi li čuo što o Sharon, o tome gdje je i kakav su joj posao našli?" pitala je. „Ništa. Došla je iz ništavila i vratila se u ništavilo. Nisam odgovoran za nju, hvala Bogu." „A Marcus?" „Jučer sam od njega dobio pismo. Izgleda da se u Africi dobro snalazi.

Vjerojatno je boravak ondje za njega najbolje rješenje. Teško bi prebolio Candaceino samoubojstvo radeći ovdje. Ako nas je željela razdvojiti, svakako je odabrala učinkovit način da to postigne."

Međutim, govorio je bez ogorčenosti, gotovo nezainteresirano. Nakon mrtvozorničke istrage, rijetko su razgovarali o Candaceinu samoubojstvu, a kada i jesu, uvijek je to bilo s nelagodom. Zbog čega li je, pitala se Helena, odabrao upravo ovaj trenutak, ovu zajedničku šetnju, da bi se prisjetili bolne prošlosti? Je li to bio njegov način donošenja nekakvoga službenog zaključka, priopćavanja da je sada nastupilo vrijeme da sva naklapanja i priče stanu? „A Flavia? Je li i na nju zaboravio, kao na Sharon?" „Ne, u kontaktu smo. Udaje se." „Zar već?" „Riječ je o nekome koga je upoznala putem interneta. Pisala mi je da je riječ o odvjetniku, već je dvije godine udovac i ima kćer od tri godine. Četrdesetak mu je godina, usamljen je, u potrazi za ženom koja obožava

djecu. Kaže da je vrlo sretna. Barem će dobiti ono što je željela. Mudro je kada osoba zna što želi u životu i kada svu svoju energiju usmjeri k tome da to i ostvari."

Izašli su iz drvoreda i kroz zapadni ulaz ušli natrag u kuriju. Na tren je pogledavši, zapazio je njezin prikriveni osmijeh. „Točno, postupila je mudro. Tako sam uvijek postupala i sama", rekla je.

2.

Helena je u knjižnici s novošću upoznala Lettie, rekavši: „Nemaš protiv toga ništa, nadam se?" „Nemam nikakvoga prava s time se ne slagati, jedino imam pravo biti zbog tebe zabrinuta. Ti ga ne voliš." „Sada možda i ne, ili ne u potpunosti, ali doći će to s vremenom. Svaki brak predstavlja proces zaljubljivanja i odljubljivanja. Ne brini, dobro ćemo se slagati, u postelji i izvan nje, i taj će brak potrajati." „Dakle, barjak Cressettovih iznova će se zavijoriti iznad kurije, a jednoga će dana i tvoje dijete odabrati život ovdje." „Draga Lettie, kako me samo dobro razumiješ."

Potom je Lettie ostala sama, razmišljajući o ponudi koju joj je Helena iznijela prije nego što su se razišle, hodajući kroz vrtove ni na što se ne obazirući, a onda je, kao što je činila tako često, krenula polako kroz drvored lipa prema kamenju. Okrenuvši i pogledavši prema prozorima zapadnoga krila, misli joj poletješe k privatnoj pacijentici čije je ubojstvo izmijenilo živote svih na koje je, bili krivi ili nedužni, ono utjecalo. No, nije li tako bilo sa svakim nasiljem? Što god da je taj ožiljak značio Rhodi Gradwyn ispaštanje, njezin osobni noli me tangereprkos 24 neku vrstu podsjetnika zbog nekog je razloga, koji nikome iz kurije nije bio poznat, niti će ikada biti, iznašla volje riješiti ga se i promijeniti svoj život. Ta joj je nada bila uskraćena; životi drugih bili su ti koji će se nepovratno promijeniti. Rhoda Gradwyn bila je mlada, svakako mlađa od nje, Lettie, koja je u dobi od šezdeset godina znala da izgleda starije. No, imala je pred sobom vjerojatno još dvadeset, relativno aktivnih godina. Je li bilo vrijeme da se skrasi u sigurnosti i udobnosti kurije? Razmišljala je kako bi izgledao takav život.

Kućica koja bi pripadala samo njoj, koju bi uredila po vlastitu ukusu, vrt koji bi mogla uzgojiti i njegovati, svrhovit posao koji bi mogla obavljati ne

naprežući se, uz ljude koje je cijenila, uz svoje knjige 1 glazbu, uz knjižnicu u kuriji koja bi joj bila na raspolaganju, engleski zrak koji bi svakoga dana udisala, u jednoj od najljepših grofovija, možda i zadovoljstvo toga da promatra Helenino dijete kako odrasta. No, što je s daljnjom budućnošću? S daljnjih dvadeset godina, možda, nakon kojih bi polako postala teret, u vlastitim, a možda i u Heleninim očima? Međutim, tih bi dvadeset godina bilo dobrih dvadeset godina.

Bila je svjesna da je širi svijet izvan kurije već naviknula doživljavati kao stran i neprijateljski: bijaše to Engleska kakvu više nije prepoznavala, samu je Zemlju smatrala planetom na izdisaju, s milijunima ljudi u neprestanom kretanju, nalik crnom roju ljudskih skakavaca, koji nadiru, sve uništavajući, onečišćujući, trujući zrak nekad zabitih i prekrasnih mjesta, sada okuženih ljudskim dahom. Bijaše to, međutim, još uvijek njezin svijet, svijet u kakvom je rođena. Bila je dijelom njegove iskvarenosti u jednakoj mjeri kao i njegovih ljepota i radosti. Koliko je od svega toga uopće iskusila onih godina kad je boravila iza pseudogotičkih zidova prestižne djevojačke škole u kojoj se obrazovala? S koliko je ljudi komunicirala mimo svoje vlastite sorte, svoga sloja, mimo onih koji su dijelili njezine vlastite vrednote i stajališta, koji govorahu istim jezikom?

Međutim, nije bilo prekasno. Jedan drugačiji svijet, neka drugačija lica, drugačiji glasovi čekali su da ih otkrije. Još je bilo slabo posjećenih mjesta, staza koje još nisu otvrdnule pod udarcima milijuna stopala, opjevanih gradova u kojima je vladao mir onih spokojnih sati prije prve jutarnje svjetlosti i prije negoli pridošlice izmile iz svojih hotela. Putovala bi brodom, vlakom, autobusom i pješice, ostavljajući za sobom tek najmanji mogući ugljikov otisak. Uštedjela je dovoljno da bi tri godine mogla provesti na putu i još bi joj ostalo dovoljno da kupi nekakvu kućicu, negdje u zabačenom kutku Engleske. Bila je k tome snažna i kvalificirana. U Aziji, Africi i Južnoj Americi još bi se uvijek za nju našlo korisna posla. Godinama je, putujući u društvu jedne kolegice, bila prisiljena putovati za vrijeme školskih praznika, u najgore doba, kad bi vladala najveća gužva. To bi putovanje, na koje bi se otisnula potpuno sama, bilo drugačije. Mogla bi ga nazvati putovanjem samootkrivanja, ali te je riječi odbacila, zaključivši da su više pretenciozne nego istinite. Navršivši šezdesetu, znala je točno tko je i što je. Bilo bi to putovanje promjene, a ne samopotvrđivanja.

Kod kamenja se naposljetku okrenula i požurila prema kuriji.

Helena je rekla: „Žao mi je, ali ti sama znaš najbolje, uvijek si znala. Ali, ako mi zatrebaš..." „Neću ti zatrebati", odgovorila je tiho Lettie. „Nema među nama nikakve potrebe izgovarati uobičajene floskule, ali nedostajat ćeš mi. A kurija će i nadalje biti ovdje. Ako se umoriš od lutanja, možeš se uvijek vratiti kući."

Međutim, te su riječi, premda su obje znale da su iskrene, bile izgovorene automatski. Lettie je zapazila da su Helenine oči usmjerene prema staji preko čijih je kamenih pročelja prelazila sunčeva svjetlost poput zlaćane mrlje. Već je sada razmišljala o tome kako je preurediti; u mašti je već vidjela goste kako pristižu i savjetuju se s Deanom oko jelovnika, mogućnost dobivanja Michelinove zvjezdice, možda i njih dvije, restoran kako unosno posluje i Deana kako se zauvijek skrasio u kuriji, na Georgeovo zadovoljstvo; stajala je ondje, zadovoljno sanjareći, okrenuta prema budućnosti.

3.

Obred vjenčanja u Cambridgeu bio je završen i uzvanici su stali izlaziti u crkveno predvorje. Clara i Annie ostale su sjediti i slušale orgulje. Orguljaš je svirao Bacha i Vivaldija, a potom je udovoljio sebi i okupljenima odsviravši varijaciju na Bachovu fugu. Prije obreda, stojeći opušteno pod suncem s malenom skupinom ostalih koji su uranili, ljudi su se međusobno upoznavali, a među njima i djevojka u ljetnoj haljini, kratke svjetlosmeđe kose koja je uokvirivala njezino privlačno i inteligentno lice. Prišla im je i smiješeći se predstavila kao Kate Miskin, pripadnica odjela gospodina Dalgliesha. Predstavila je i mladića pokraj sebe, Piersa Tarranta, i naočita mladog Indijca, narednika u Adamovu odredu. Pridružili su im se i ostali: Adamov izdavač, kolege pjesnici i pisci, nekolicina Emminih kolega sa sveučilišta. Bijaše to vesela i srdačna skupina, koja se motala uokolo, kao da ljepotu kamenih zidova i prostrana travnjaka obasjana svibanjskim suncem oklijeva zamijeniti hladnom strogošću predvoija.

Obred je trajao kratko, uz glazbu, ali bez propovijedi. Moguće je da su mladoženja i nevjesta smatrali da je tom prastarom liturgijom ionako izrečeno sve što je potrebno, bez uobičajena protokola, a i Emmin je otac sjedio u prednjem redu crkve, očigledno odbacivši staru simboliku predavanja svojine na čuvanje drugome. Emma je, u vjenčanici krem boje, s vjenčićem ruža u sjajnoj, podignutoj kosi, polako koračala sama prema oltaru. Pri pogledu na njezinu skladnu i jedinstvenu ljepotu, Annieine oči zasuziše. Još su u nečemu prekršili tradiciju. Umjesto da bude licem okrenut prema oltaru, a leđima prema nevjesti, Adam se okrenuo prema njoj i, smiješeći se, ispružio ruku.

Sada je tek nekolicina uzvanika ostala slušati Bacha. „Mislim da se ovo vjenčanje može smatrati uspješnim", tiho je rekla Clara. Stječe se dojam da se naša pametna Emma izdigla iznad uobičajenih ženskih konvencija. Ohrabruje saznanje da dijeli očitu ambiciju nevjesta na

njihov dan vjenčanja, a to je da okupljeni mogu neopterećeno predahnuti." „Ne bih rekla da se zamarala okupljenima." „O tome bi Jane Austen imala što reći", reče Clara. „Sjećaš li se komentara gospode Elton u posljednjem poglavlju Emme? Vrlo malo bijelog satena, tek pokoji čipkasti veo; baš jadno!" „Da, ali sjeti se kako roman završava. No, unatoč svim tim nedostacima, želje, nade, povjerenje i predviđanja malog društvanca iskrenih prijatelja obistinila su se i urodila savršenom srećom novoga bračnog para." „Tražiti savršenu sreću neskromno je", rekla je Clara. „Ali, bit će sretni.

Za razliku od uboga gospodina Knightleya, Adam barem neće morati živjeti sa svojim puncem. Draga, ruka ti je hladna. Pridružimo se ostalima, na suncu.

Treba mi neko piće i kakav zalogaj. Zbog čega li ljudi ogladne od emocija?

Znajući mladoženju i nevjestu, a i poznavajući kvalitetu hrane iz sveučilišne kuhinje, nećemo biti razočarane. Neće biti gnjecavih kanapea ni nerashlađenoga bijelog vina."

No, Annie se još nije bila spremna suočiti s novim upoznavanjima, susretima s novim ljudima, mrmljanjem čestitki i smijeha skupine, opuštene nakon ozračja ozbiljnosti crkvena vjenčanja. „Ostanimo dok glazba ne prestane", prošaptala je.

Navirali su joj prizori s kojima se trebala suočiti i nepozvane misli s kojima se željela pozabaviti upravo ovdje, na ovom strogome i spokojnome mjestu. U mislima se zajedno s Clarom vratila na sud. Razmišljala je o mladiću koji ju je napao i o trenutku kad je pogledala prema optuženičkoj klupi i suočila se s njim. Nije se mogla prisjetiti što je tada očekivala, no svakako ne toga momka koji je izgledao sasvim obično, u odijelu na koje očito nije bio navikao i koje je nosio da bi se dodvorio sudu, kako stoji ondje ne iskazujući baš nikakvu emociju. Priznao je krivnju hladnim, bezizražajnim glasom, ne iskazavši nikakvo kajanje. Nije ju pogledao. Bili su dvoje stranaca zauvijek povezanih tim jednim trenutkom, jednim činom. Bilo je nemoguće razumjeti ga ili mu oprostiti, a nije ni razmišljala na taj način. No, rekla je sebi da nije moguće ustrajati na nepraštanju, niti pronaći osvetoljubivu utjehu u pomisli na to da se on sada nalazi u zatvoru. Ona je bila ta, ne on, koja je odlučivala o tome koliko ju je povrijedio. Nije mogao imati nikakvoga trajnijeg utjecaja na nju ako mu ona sama to ne dopusti.

Potom se prisjetila stihova iz djetinjstva, stihova iz Svetog pisma, koji su joj

poručivali nepobitnu istinu: Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što izvana u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce.

Osim toga, imala je i Claru. Stavila je svoju ruku u Clarinu, osjetivši utjehu njezina sućutnoga stiska. Pomislila je: Svijet je prelijepo i užasno mjesto. Ljudi čine jezive stvari svake minute i na kraju oni koje volimo umiru. Kada bi se krici živućih stvorova na Zemlji stopili u jedan bolni vapaj, to bi zasigurno zatreslo zvijezde. No, ipak nam preostaje ljubav. Možda se ona doima slabom zaštitom od užasa svijeta, ali moramo se čvrsto uhvatiti i vjerovati u nju, jer ona je sve što imamo.

sken: KIKA obrada: BABAC

1 Povijesna jezgra i financijsko središte Londona (nap. ur.)

2 Fellowship of the Royal College of Surgeons; certifikati koje britanskim kirurzima izdaje Kraljevski zbor kirurga (nap. prev.)

9 Seoski život i Konji i lovački psi (nap. prev.)

4 Stambeno-poslovni kompleks u londonskome Cityju (nap. prev.)

5 Engleski građanski rat (1642. - 1649.) koji je započeo kao sukob između kralja i parlamenta, a završio pobjedom vojske Olivera Cromwella (nap. prev.)

6 Profesor Lavenham započinje razgovor parafrazirajući rečenicu koju Lady Bracknell upućuje prascu svoje kćeri, g. Worthingu, u komediji Oscara Wildea Važno je zvati se Ernest, a Dalgliesh prihvaća tu igru i uzvraća parafrazirajući fraze g. Worthinga (nap. prev.)

7 The Book of Common Prayer, temeljna liturgijska knjiga Anglikanske crkve (nap. prev.)

8 T. S. Eliot rijeku naziva smeđim bogom u pjesmi The Dry Salvages iz zbirke Četiri kvarteta (nap. prev.)

9 Londončanin koji živi u istočnome dijelu grada, East Endu (nap. prev.)

10 Kraljevska dinastija koja je vladala Engleskom od 1154. do 1399. (nap. prev.)

11 Sir Isaac Pitman, razvio je stenografski sustav za engleski jezik (nap. prev.)

12 Tess, glavni lik romana Tess iz obitelji d'Uberville T. Hardyja (nap. prev.)

13 Brief Encounter (Kratak susret), britanski film iz 1945. u režiji Davida Leana,o dvoje ljubavnika čiji posljednji susret odvija na željezničkoj postaji (nap. prev.)

14 U pravilu se sastoji od pržene slanine, jaja te raznih priloga (nap. prev.)

15 Engleski slikar (1891. - 1959.) (nap. prev.)

16 Eng. dobro si to obavio (nap. prev.)

17 Rudolph, sob crvenoga nosa (nap. prev.)

18 Eng. garden - vrt (nap. prev.)

19 Ecclesia militans, vjernici koji se bore za svoje vječno spasenje, protiv nepravde za pravdu, protiv laži za istinu, protiv mržnje za ljubav (nap. prev.)

20 Misli se na Regent's Canal zbog kojeg londonsku četvrt Maida Vale nazivaju i Malom Venecijom (nap. ur.)

21 Pub u kojem se poslužuje kvalitetnija hrana od one koja obično nudi u pubovima (nap. prev.)

22 Britanska dobrotvorna organizacija (nap. prev.)

23 Lat. pravo intervencije (nap. prev.)

24 Lat. ne zadržavaj se sa mnom; riječi koje je uskrsli Isus uputio Mariji Magdaleni (nap. prev.)