Soba ubojstava p d james

P. D. James

SOBA UBOJSTVA SluÄ?aj Adama Dalgliesha

Prevela s engleskog: Anita Allen

Naslov originala P.D. James

THE MURDER R OOM

Mojim zetovima Lynu Flooku Peteru Duncanu McLeodu

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo Možda su oba u vremenu budućem, A buduće vrijeme u prošlom sadržano.

T S. Eliot, Burnt Norton

Napomena autorice Moram se ispričati svim ljubiteljima Hampstead Heatha i Grada Londona za drskost pri smještanju fikcionalnog Muzeja Dupayne na rubove tih prekrasnih i voljenih hektara. Neke druge lokacije spomenute u romanu također su stvarne, a zloglasni slučajevi ubojstava izloženi u Sobi ubojstava u muzeju su stvarni zločini.

Stoga je još važnije naglasiti da Muzej Dupayne, njegovi upravitelji, osoblje, volonteri i posjetitelji postoje samo u mojoj mašti, kao i Swathling's College i svi ostali likovi u priči. Također bih se trebala ispričati zbog stvaranja privremenih prekida prometovanja londonske podzemne željeznice i linije vlaka između Cambridgea i Londona, no putnicima u javnom prijevozu bi se moglo činiti da to sredstvo fikcije ne izlaže njihovu maštu prevelikom naporu.

Kao i uvijek, zahvalna sam dr. Ann Priston, odlikovanoj Redom Britanskog Carstva, iz Službe za forenziku, te mojoj tajnici, gđi Joyce McLennan. Osobitu zahvalnost dugujem i gospodinu Andrewu Douglasu, osobi zaslužnoj za istraživanje požara iz Službe za forenziku, na njegovoj neprocjenjivoj pomoći jer me je upoznao s postupkom istraživanja sumnjivih požara.

P. D. James

KNJIGA PRVA Ljudi i mjesto petak, 25. listopada — petak, 1. studenog

1 U petak 25. listopada, točno tjedan dana prije nego što je otkriveno prvo tijelo u Muzeju Dupayne, Adam Dalgliesh je muzej posjetio prvi put. Posjet je bio neplaniran, odluka impulzivna i poslije će na to poslijepodne gledati kao na jednu od bizarnih životnih slučajnosti koje, iako se događaju češće nego što bi to očekivao, nikada ne propuste iznenaditi.

Otišao je iz zgrade Ministarstva unutarnjih poslova u ulici Queen Anne's Gate u pola tri, nakon dugog jutarnjeg sastanka koji je samo nakratko bio prekinut radi sendviča i osrednje kave, i pješice je prelazio kratku udaljenost natrag do svog ureda u New Scotland Yardu. Bio je sam; i to je bilo igrom slučaja. Na sastanku je bilo mnogo predstavnika policije i Dalgliesh bi obično otišao s pomoćnikom načelnika uprave, no jedan od zamjenika glavnog tajnika u Odjelu za politiku suzbijanja kriminaliteta ga je zamolio da navrati do njegova ureda da rasprave pitanje nevezano za jutrošnji sastanak, i tako je sada hodao sam. Sastanak je proizveo očekivan teret papirologije i, dok je kratio put do Broadwaya kroz St. James's Park stanicu podzemne željeznice, dvoumio se da li da se vrati u ured i izloži riziku da ga prekidaju cijelo poslijepodne ili da uzme papire kući u svoj stan uz Temzu i radi u miru.

Na sastanku se nije pušilo, no soba se činila ustajalom od disanja i sada je barem nakratko uživao u udisanju svježeg zraka. Vrijeme je bilo burno i vjetrovito, no ipak neobično blago za ovo doba godine. Nagomilani oblaci su se valjali prozirno plavim nebom i mogao bi pomisliti da je proljeće, da nije rijeke s jesenjim morskim algama - sigurno je to napola umislio - i oštrine udara vjetra kada je izašao s kolodvora.

Nekoliko sekundi kasnije vidio je Conrada Ackroyda kako stoji na rubu pločnika na uglu Ulice Dacre i pogledom prelijeće s lijeva na desno s mješavinom tjeskobe i nade na licu, tipičnom za čovjeka koji čeka da dozove

taksi. Ackroyd ga je gotovo istodobno uočio i pošao prema njemu, raširenih ruku i lica ozarenog ispod šešira sa širokim obodom. Taj susret Dalgliesh sada nije mogao izbjeći, a nije to, zapravo, ni želio. Rijetki nisu željeli sresti Conrada Ackroyda. Njegov uvijek dobar smisao za humor, interes za životne sitnice, ljubav prema čavrljanju i, više od svega, njegovo prividno nestarenje umirivali su. Sada je izgledao potpuno jednako kao i kada su se on i Dalgliesh upoznali prije nekoliko desetljeća. Bilo je teško zamisliti Ackroyda teško bolesnog ili suočenog s osobnom tragedijom, a vijest o njegovoj smrti bi se njegovim prijateljima činila kao izvrtanje prirodnog poretka. Možda je to, pomislio je Dalgliesh, bila tajna njegove popularnosti; pružao je prijateljima utješnu iluziju da je sudbina dobrohotna. Kao i uvijek, bio je odjeven simpatično ekscentrično. Šešir je nosio ležerno nagnut, zbito malo tijelo bilo je umotano u karirani ogrtač od tvida s ljubičasto-zelenim uzorkom. Bio je jedini čovjek kojega je Dalgliesh poznavao koji je nosio gamaše. Nosio ih je i sada. „Adame, drago mi je što te vidim. Pitao sam se jesi li možda u uredu, ali nisam htio zvati. Previše je to zastrašujuće, dragi moj. Nisam siguran bi li me pustili unutra, i bih li uspio izaći da su me pustili. Ručao sam s bratom u hotelu u Petty Franceu. On dolazi u London jedanput na godinu i uvijek ondje odsjeda. Revan je katolik i hotel je blizu Westminsterske katedrale. Znaju ga i vrlo su tolerantni."

Tolerantni u vezi s čim? pitao se Dalgliesh. I je li Ackroyd mislio na hotel, katedralu ili oboje? Rekao je: „Nisam znao da imaš brata, Conrade." „Jedva da i ja to znam, tako rijetko se viđamo. On je pomalo osamljenik."

Dodao je: „Živi u Kidderminsteru", kao da ta činjenica sve objašnjava.

Dalgliesh je taman krenuo taktično promrmljati nešto o skorom odlasku kada je njegov sugovornik rekao: „Pretpostavljam, dragi moj, da te ne mogu nagovoriti? Želim provesti nekoliko sati u muzeju u Hampsteadu. Zašto mi se ne bi pridružio? Znaš za Dupayne, naravno?" „Čuo sam za njega, ali ga nikada nisam posjetio." „Ali trebao bi, trebao. To je fascinantno mjesto. Posvećeno međuratnim godinama, od 1919. do 1938. Malen je, ali sveobuhvatan. Imaju dobre slike: Nash, Wyndham Lewis, Ivon Hitchens, Ben Nicholson. Osobito bi te zainteresirala knjižnica. Prva izdanja i nešto holografa i, naravno, međuratni

pjesnici. Hajde, dođi." „Možda drugi put." „Nikad ne nađeš vremena drugi put, zar ne? Ali sad sam te uhvatio, smatraj to sudbinom. Siguran sam da si ugurao svoj Jaguar nekamo u podzemnu garažu u Metropolitanskoj policiji. Možemo se voziti." „Misliš, ja mogu voziti." „I navratit ćeš do Swiss Cottagea na čaj, zar ne? Nellie mi nikada neće oprostiti ako ne dođeš." „Kako je Nellie?" „Vedro i veselo, hvala. Naš liječnik je prošli mjesec otišao u mirovinu.

Nakon dvadeset godina provedenih zajedno, bio je to tužan rastanak. Ipak, čini se da njegov nasljednik razumije našu konstituciju i možda je i bolje da imamo mlađeg čovjeka."

Brak Conrada i Nellie Ackroyd bio je tako dobro uhodan da se sada vrlo malo ljudi zamaralo čuđenjem njihovim nepodudarnostima ili se prepuštalo lascivnim nagađanjima o njegovoj mogućoj konzumaciji. Fizički su teško mogli biti više različiti. Conrad je bio punašan, nizak i taman, znatiželjnih plavih očiju, a kretao se živahno kao plesač na malim okretnim stopalima.

Nellie je bila barem sedam centimetara viša, blijede puti i ravnog poprsja, a svoju je istanjenu plavu kosu nosila u pletenicama sa svake strane glave uvijenu poput slušalica. Hobi joj je bio sakupljanje prvih izdanja priča za djevojčice školske dobi iz 1920-ih i 1930-ih. Njezina kolekcija djela Angele Brazil smatrala se jedinstvenom. Stvari koje su oduševljavale Conrada i Nellie bile su njihova kuća i vrt, jela - Nellie je bila fenomenalna kuharica njihove dvije sijamske mačke i prepuštanje Conradovoj blagoj hipohondriji.

Conrad je još uvijek posjedovao i uređivao The Paternoster Review, poznat po otrovnosti nepotpisanih kritika i članaka. U privatnom životu bio je najljubazniji od svih Jekylla, a u ulozi urednika bio je neumoljivi Hyde.

Nekolicina njegovih prijatelja svjesno preopterećenih života koji su ih sprečavali da uživaju u svim zadovoljstvima osim onih neophodnih nekako je našla vremena da popije poslijepodnevni čaj s Ackroydovima u njihovoj skladnoj edvardijanskoj vili u Swiss Cottageu, s udobnom dnevnom sobom i atmosferom bezvremenskog užitka. Dalgliesh je povremeno bio među njima.

Hrana je bila nostalgičan i polagan ritual. Krhke šalice s poravnatim ručkama, tanke šnite tamnog kruha s maslacem, kanape sendviči s krastavcem te

domaći biskvitni kolači i kolači s voćem očekivano su bili tu, a donijela ih je starija služavka koja bi bila dar s neba agentu koji traži glumce za edvardijansku sapunicu.

Starijim posjetiteljima čaj je donio uspomene ležernijeg doba, a svima privremenu iluziju da je opasan svijet, baš poput ovog toplog doma, podložan redu, razumu, udobnosti i miru. Provesti ranu večer čavrljajući s Ackroydovima bilo bi nezasluženo prepuštanje užicima. Ipak, Dalgliesh je vidio da neće biti lako naći valjanu ispriku da odbije odvesti prijatelja u Hampstead.

Rekao je: „Bit će mi zadovoljstvo odvesti te u Dupayne, ali možda neću moći ostati ako planiraš dug posjet." „Ne brini, dragi moj. Uzet ću taksi za natrag." Dalglieshu je trebalo samo nekoliko minuta da iz ureda uzme papire, od svog osobnog asistenta čuje što se dogodilo tijekom njegova izbivanja i izveze svoj Jaguar iz podzemne garaže. Ackroyd je stajao pokraj rotirajućeg znaka, nalik na dijete koje poslušno čeka da ga odrasli pokupe. Svoj kaput je oprezno omotao oko sebe, ušao u auto uz zadovoljno gunđanje, nemoćno se hrvao sa sigurnosnim pojasom te dopustio Dalglieshu da ga zaveže. Već su vozili Ulicom Birdcage Walk kad su počeli razgovarati. „Vidio sam te na South Banku prošle subote. Stajao si uz prozor sale Level Two i gledao rijeku s, mogao bih reći, iznimno lijepom mladom ženom."

I ne pogledavši ga, Dalgliesh reče jednoličnim glasom: „Trebao si nam prići da vas upoznam." „Palo mi je na pamet dok nisam shvatio da bih vam mogao smetati. Stoga sam se zadovoljio gledanjem u vaša dva profila - više u njezin nego u tvoj - s više znatiželje nego što bi se smatralo pristojnim. Jesam li pogriješio kada sam uočio određenu usiljenost, ili da kažem suzdržanost?"

Dalgliesh nije odgovorio, i pogledavši njegovo lice i osjetljive ruke koje su na tren jače stisnule volan, Ackroyd je mudro odlučio promijeniti temu.

Rekao je: „Uglavnom sam odustao od tračeva u Reviewu. Nisu vrijedni tiskanja ako nisu novi, točni i besramni, a tada riskiraš da te tuže. Ljudi su tako skloni parničenju. Pokušavam unijeti malo raznolikosti. Stoga posjet Dupayneu. Pišem seriju članaka o ubojstvu kao simbolu svojeg doba.

Ubojstvo kao društvena povijest, ako hoćeš. Nellie misli da bih s ovim

mogao biti na putu za uspjeh, Adame. Jako je uzbuđena. Uzmi najzloglasnije viktorijanske zločine, na primjer. Oni se nisu mogli dogoditi u bilo kojem drugom stoljeću. Ti prenatrpani klaustrofobični saloni, izvanjska doličnost, ženska pokornost. A razvod - ako bi žena našla temelja za razvod, što je samo po sebi bilo teško - izopćio bi je iz društva. Nije ni čudo da su jadne dragane počele otapati arsen s ljepljivih traka protiv muha. Međuratne godine su zanimljivije. U Dupayneu imaju sobu posvećenu najzloglasnijim slučajevima ubojstava iz 1920-ih i 30-ih. Uvjeravam te, ne da bi golicale javni interes - nije to takav muzej - već da dokažu moju poantu. Ubojstvo, zločin bez premca, paradigma je svojeg doba."

Zastao je i prvi put pažljivo pogledao Dalgliesha. „Izgledaš pomalo izmoreno, dragi moj. Je li sve u redu? Nisi bolestan?" „Ne, Conrade, nisam bolestan." „Nellie je baš jučer rekla da te nikad ne vidimo. Previše si zaposlen vodeći taj odred bezazlenog imena osnovan da preuzme ubojstva osjetljive prirode. 'Osjetljiva priroda' zvuči neobično birokratski - kako da definiraš ubojstvo neosjetljive prirode? Ipak, svi znamo što to znači. Ako nađu lorda kancelara u njegovu ogrtaču i perici brutalno izudaranog do smrti na njegovu sjedalu u Gornjem domu, zovite Adama Dalgliesha." „Nadam se da neće doći do toga. Zamišljaš li da ga brutalno prebiju dok je parlament u zasjedanju, dok jedan od lordova bez sumnje promatra sa zadovoljstvom?" „Naravno da ne. lb bi se dogodilo nakon prestanka zasjedanja." „Zašto bi on onda sjedio u svom sjedalu?" „Bio bi ubijen negdje drugdje i tijelo bi bilo preseljeno. Trebao bi čitati detektivsku prozu, Adame. Stvarna ubojstva danas, osim što su svakidašnja i - oprosti mi - pomalo vulgarna, sputavaju maštu. Ipak, bio bi problem pomaknuti tijelo. Trebalo bi pomno razmisliti. Vidim da možda ne bi upalilo."

Ackroyd je govorio sa žaljenjem u glasu. Dalgliesh se pitao hoće li sljedeći predmet njegova zanosa biti pisanje detektivske proze. Od toga bi ga trebalo odvratiti. Ubojstvo, stvarno ili izmišljeno, u svakom od svojih oblika za Ackroyda je naizgled bilo malo vjerojatan predmet interesa. Ali njegova je znatiželja uvijek daleko dosezala i kad bi ga neka ideja osvojila, slijedio ju je predanim entuzijazmom stručnjaka koji je tome posvetio cijeli život.

A činilo se da je ideja bila tu. Nastavio je: „A zar ne postoji zakon po kojem nitko ne smije umrijeti u Westminsterskoj palači? Zar ne gurnu tijelo u kola hitne pomoći u nepristojnoj žurbi i poslije utvrde da je umro na putu prema bolnici? Sad, to bi dovelo do zanimljivih tragova o stvarnom vremenu smrti. Da je u pitanju nasljedstvo, na primjer, bilo bi važno odrediti vrijeme.

Imam naslov, naravno. Smrt u sjedalu lorda kancelara."

Dalgliesh je rekao: „Za to bi ti dugo trebalo. Ja bih se držao ubojstva kao paradigme svog vremena. Što očekuješ postići u Dupayneu?" „Možda dobiti inspiraciju, no uglavnom informacije. Soba ubojstava je izvanredna. Usput rečeno, to joj nije službeni naziv, ali tako je svi zovemo.

Ondje su novinski izvještaji o zločinu i suđenju iz tog vremena, fascinantne fotografije, od kojih su neke originalne, te stvarni izlošci s mjesta ubojstva.

Nemam pojma kako ih se stari Max Dupayne dočepao, ali vjerujem da nije uvijek bio skrupulozan da bi dobio ono što je želio. I, naravno, interes muzeja za ubojstva poklapa se s mojim. Jedini razlog zašto je stari postavio Sobu ubojstava jest da poveže zločin s vremenom u kojem se dogodio, inače bi smatrao da soba podilazi izopačenom ukusu široke publike. Već sam odabrao svoj prvi slučaj. Očit je, gospođa Edith Thompson. Poznat ti je, naravno." „Da, je."

Svi koje zanimaju stvarna ubojstva, nedostaci kaznenopravnog sustava ili užas i anomalije smrtne kazne znali su za slučaj Thompson-Bywaters.

Rezultirao je romanima, predstavama, filmovima i novinskim zgražanjem.

Naizgled nesvjestan šutnje svog pratioca, Ackroyd je veselo brbljao dalje. „Razmotri činjenice. Imamo privlačnu mladu ženu od dvadeset osam godina udanu za dosadnog špeditera četiri godine starijeg od nje, koja živi u dosadnoj ulici u turobnom predgrađu istočnog Londona. Je li čudno što je našla oduška u svijetu mašte?" „Nemamo dokaza da je Thompson bio dosadan. Ne sugeriraš valjda da je nezanimljivost opravdanje za ubojstvo?" „Mogu se sjetiti i manje vjerojatnih motiva, dragi moj. Edith Thompson je i inteligentna i privlačna. Radi kao voditeljica dućana ženskih šešira u financijskom središtu Londona, a u ono vrijeme to je nešto značilo. Ode na godišnji s mužem i njegovom sestrom, upozna osam godina mlađeg Fredericka Bywatersa, poslužitelja na brodu kompanije P&O Line, i beznadno se zaljubi u njega. Dok on plovi, ona mu piše strastvena pisma za

koja bi se nemaštovitom umu svakako moglo činiti da potiču na ubojstvo.

Piše da je stavila samljevene žarulje u Percyjevu zobenu kašu, no tu je vjerojatnost forenzički patolog Bernard Spilsbury na suđenju odbacio. A onda, 3. listopada 1922., nakon večeri u kazalištu Criterion u Londonu, dok pješice idu kući, pojavi se Bywaters i nasmrt izbode Pereyja Thompsona.

Edith Thompson su čuli kako viče: 'Nemoj, oh, nemoj!' Ali pisma su je osudila, naravno. Da ih je Bywaters uništio, danas bi bila živa."

Dalgliesh reče: „Teško. Imala bi sto osam godina. Ali možeš li opravdati tvrdnju da je taj zločin specifičan za sredinu dvadesetog stoljeća?

Ljubomoran muž, mladi ljubavnik, seksualna sputanost. Mogao se dogoditi pedeset ili sto godina ranije. Mogao bi se dogoditi danas." „Ali ne na potpuno isti način. Ponajprije, pedeset godina ranije ona ne bi imala priliku raditi u financijskom središtu grada. Nije vjerojatno da bi ikada srela Bywatersa. Danas bi, naravno, išla na fakultet, dala oduška svojoj inteligenciji, ukrotila svoju uzburkanu maštu i vjerojatno postala bogata i uspješna. Vidim je kao spisateljicu ljubavnih romana. Sigurno se ne bi udala za Percyja Thompsona i, čak i da se i odlučila za ubojstvo, psihijatri bi je proglasili osobom sklonom maštarijama; porota bi drugačije gledala na izvanbračni seks i sudac se ne bi prepustio duboko ukorijenjenim predrasudama prema udanim ženama koje su imale osam godina mlađe ljubavnike, predrasudama koje je bez sumnje dijelio s porotom iz 1922."

Dalgliesh je šutio. Otkad je, kao jedanaestogodišnjak, čitao o toj izbezumljenoj i drogiranoj ženi koju su napola vukli do njezina smaknuća, taj slučaj je ležao u njegovoj podsvijesti, težak kao smotana zmija. Jadni dosadni Percy Thompson nije zaslužio da umre, ali je li itko zaslužio ono što je njegova udovica pretrpjela tijekom tih posljednjih dana u ćeliji za osuđenike kada je napokon shvatila da je stvarni vanjski svijet još opasniji od njezinih maštarija i da u njemu postoje ljudi koji će je, u određeni dan u određeni sat, izvesti van i po sudskoj joj odluci slomiti vrat? Još dok je bio dječak, slučaj ga je definirao kao protivnika smrtne kazne; je li, pitao se, izvršio suptilniji i jači utjecaj - uvjerenje nikad izgovoreno, ali sve čvršće ukorijenjeno u njegovu shvaćanju, da se jake strasti moraju podrediti volji, da ljubav zaokupljena samom sobom može biti opasna, a njezina cijena previsoka? Nije li ga tome kao mladog novaka u istražnom odjelu učio stariji i iskusniji narednik koji je već odavno umirovljen?

„Sve motive za ubojstvo pokrivaju četiri stvari: ljubav, požuda, profit i prezir. Reći će ti, momče, da je najopasniji prezir. To ne vjeruj. Najopasnija je ljubav."

Slučaj Thompson-Bywater je odlučno smetnuo s uma i ponovno slušao Ackroyda. „Našao sam vrlo zanimljiv slučaj. Još uvijek neriješen, fascinantan u svojim mijenama, apsolutno tipičan za 1930-te. Ne bi se mogao dogoditi u bilo koje drugo vrijeme, ne na isti način na koji se dogodio. Pretpostavljam da si čuo za njega, slučaj Wallace? O njemu se naširoko pisalo. Dupayne ima svu literaturu."

Dalgliesh je rekao: „Jednom je taj slučaj bio dio obuke u Bramshillu, kada sam tek postao inspektor. Kako ne voditi istragu umorstva.

Pretpostavljam da sada više nije uključen u obuku. Odabrat će novije, prikladnije slučajeve. Ne nedostaje im primjera." „Onda znaš činjenice." Ackroydovo razočaranje bilo je tako očito da mu je morao udovoljiti. „Podsjeti me." „Bilo je to 1931. godine. Te je godine Japan izvršio invaziju na Mandžuriju, Španjolska je proglašena republikom, u Indiji su izbile pobune, a Kanpur je pomeo jedan od najvećih valova nasilja među vjerskim zajednicama u povijesti zemlje, Anna Pavlova i Thomas Edison su umrli, a profesor Auguste Picard je postao prvi čovjek koji je u balonu dosegnuo stratosferu. Kod nas je na izborima u listopadu ponovno izabrana nacionalna vlada, Sir Oswald Mosley je završio formiranje svoje Nove stranke, a u zemlji je bilo dva milijuna i 750 tisuća nezaposlenih. Godina nije bila dobra.

Vidiš, Adame, sve sam istražio. Nisi li impresioniran?" „Vrlo. To je znatan podvig pamćenja. Samo ne vidim važnost toga za vrlo englesko ubojstvo u predgrađu Liverpoola." „Stavlja ga u širi kontekst. Ipak, možda to neću iskoristiti pri pisanju. Da nastavim? Ne dosađujem ti?" „Samo daj. I ne dosađuješ mi." „Datumi: ponedjeljak, 19. siječnja, i utorak, 20. siječnja.

Navodni ubojica: William Herbert Wallace, star pedeset dvije godine, zastupnik osiguranja u tvrtki Prudential, lagano pogrbljen čovjek s naočalama, prosječne vanjštine, koji živi sa ženom Juliom u Ulici Wolverton

u Anfieldu na broju 29. Dane je provodio hodajući od kuće do kuće, prikupljao je novac za osiguranje. Zrno po zrno, za crne dane i neizbježan kraj. Tipično za to vrijeme. Mogao si imati jedva dovoljno da se prehraniš, ali još uvijek si stavljao malo na stranu svakog tjedna da budeš siguran da si možeš priuštiti pošten pogreb. Mogao si živjeti u bijedi, ali barem si na kraju imao nešto pokazati. Nije bilo žurbe do krematorija pa nakon petnaest minuta opet van, prije nego što sljedeća grupa tugujućih počne lupati na vrata." „Žena Julia, pedeset dvije godine, društveno pomalo superiorna, nježnog lica, dobra pijanistica. Wallace je svirao violinu i katkad joj je bio glazbena pratnja u sobi za primanje. Navodno nije bio baš dobar. Ako je entuzijastično gudio dok je ona svirala, imaš motiv za ubojstvo, samo bi žrtva bila druga. U svakom slučaju, bili su na glasu kao odan par, no tko će ga znati? Ne ometam te u vožnji, zar ne?"

Dalgliesh se sjetio da je Ackroyd, koji nije znao voziti, uvijek bio nervozan suvozač. „Ni najmanje." „Dolazimo do večeri devetnaestog siječnja. Wallace je bio šahist i trebao je igrati sa šahovskim klubom Central koji se ponedjeljkom i četvrtkom navečer sastajao u kafiću u središtu grada. Tog ponedjeljka je netko nazvao i tražio ga. Javila se konobarica i pozvala kapetana kluba, Samuela Beattieja, da razgovara s osobom koja je zvala. On je pozivatelju predložio da nazove poslije, budući da je Wallace tu večer trebao igrati, ali još nije bio stigao.

Pozivatelj je rekao da ne može jer je njegova djevojka slavila dvadeset prvi rođendan, no ostavio je Wallaceu poruku da navrati sutradan u pola osam kako bi razgovarali o poslovnom prijedlogu. Predstavio se kao R. M. Qualtrough i ostavio adresu 25 Menlove Gardens East, Mosley Hill. Ono što je zanimljivo i važno jest da je pozivatelj imao problema s uspostavom poziva, bilo stvarnih ili izmišljenih. Znamo da je telefonist zato prijavio vrijeme poziva: sedam i dvadeset pet." „I tako je sutradan Wallace krenuo pronaći adresu Menlove Gardens East koja, kao što već znaš, ne postoji. Morao je promijeniti tri tramvaja da dođe do područja Menlove Gardens, tražio je oko pola sata i za adresu pitao barem četvero ljudi, uključujući i policajca. Naposljetku je odustao i otišao kući. Prvi susjedi, Johnstoni, spremali su se izaći kad su čuli da netko kuca na stražnja vrata na broju dvadeset devet. Otišli su provjeriti i vidjeli Wallacea koji je tvrdio da ne može ući. Dok su bili ondje, Wallace je

pokušao ponovno i tog se puta kvaka na vratima okrenula. Svi troje su ušli.

Tijelo Julije Wallace je bilo u dnevnoj sobi okrenuto licem prema dolje na tepihu ispred kamina, a na nju je bila naslonjena Wallaceova krvava kabanica. Zatučena je na smrt u divljačkom napadu. Lubanja, joj je napukla od jedanaest nevjerojatno silovitih udaraca." „U ponedjeljak 2. veljače, trinaest dana nakon ubojstva, Wallace je uhićen. Svi dokazi su bili na temelju indicija, na njegovoj odjeći nije nađena krv, oružje nije pronađeno. Nije bilo fizičkih dokaza koji ga povezuju sa zločinom. Zanimljivo je da su dokazi, takvi kakvi su bili, mogli ići u prilog i tužiteljstvu i obrani, ovisi kako si na njih gledao. Poziv u kafić je obavljen iz telefonske govornice u blizini Ulice Wolverton u vrijeme kada je Wallace trebao proći onuda. Je li to zato što je sam obavio taj poziv ili zato što je ubojica htio biti siguran da je Wallace na putu u klub? U očima policije, Wallace je za vrijeme istrage bio neprirodno miran, sjedio je u kuhinji s mačkom na koljenu i mazio je. Je li to zbog toga što je bio bezosjećajan ili zato što je bio stoik, čovjek koji je skrivao emocije? A učestalo raspitivanje o adresi koju je tražio, je li si time osiguravao alibi ili se ponašao kao savjestan agent koji je trebao posao i nije lako odustajao?"

Dalgliesh je čekao u koloni na još jednom semaforu dok se jasnije prisjećao slučaja. Ako je istraga bila potpuni cirkus, ni suđenje nije bilo puno drugačije. Sudac je rezimirao u Wallaceovu korist, no porota ga je osudila, nakon samo jednog sata vijećanja o presudi. Wallace je uložio žalbu i slučaj je opet ušao u povijest kada je žalba prihvaćena na temelju toga da slučaj nije dokazan sa sigurnošću, što je nužno da bi se opravdala osuđujuća presuda; u biti, na temelju toga da je porota pogriješila.

Ackroyd je veselo brbljao dok je Dalgliesh pratio cestu. Očekivao je gust promet; putovanja kući petkom su svake godine počinjala sve ranije, a prometnu gužvu su povećavale obitelji koje su odlazile iz Londona za vikend prema svojim kućama za odmor. Dok su stigli do Hampsteada, Dalgliesh je već požalio svoj poriv da vidi muzej i u glavi preračunavao izgubljene sate.

Rekao je samome sebi da se prestane izjedati. Život mu je ionako bio preopterećen; zašto pokvariti ovaj ugodan predah kajanjem? Prije nego što su stigli do gostionice Jack Straw's Castle, promet je stao, i prošle su minute dok su se uspjeli pridružiti užoj rijeci automobila koji su se kretali niz ulicu Spaniards Road što se u ravnoj crti pružala preko Heatha. Ondje su grmlje i

stabla rasli blizu asfalta, stvarajući iluziju da se nalaze daleko u prirodi.

Ackroyd je rekao: „Ovdje uspori, Adame, ili ćemo propustiti skretanje.

Nije ga lako uočiti. Sad mu se približavamo, oko 30 metara s desne strane."

Svakako ga nije bilo lako naći i, budući da je trebalo prijeći nadesno preko prometne ceste, nije bilo lako skrenuti. Dalgliesh je vidio otvorena vrata i iza njih kolni prilaz s gusto isprepletenim grmljem i drvećem s obje strane. S lijeve strane ulaza nalazila se crna ploča pričvršćena na zid na kojoj je bijelim slovima bila napisana obavijest.

MUZEJ DUPAYNE. MOLIMO VOZITE SPORO. Dalgliesh je rekao: „I nije neki poziv. Zar ne žele posjetitelje?" „Siguran sam da žele, ali ne u velikim brojkama. Max Dupayne, koji je osnovao muzej 1961., smatrao ga je vrstom vlastitog hobija. Bio je fasciniran - moglo bi se reći i opsjednut - međuratnim godinama. Kolekciju je sakupljao u 1920-ima i 30-ima, što objašnjava postojanje nekih slika; uspio ih je kupiti prije nego što je umjetnik postao jako cijenjen. Također je nabavio prva izdanja djela svakog važnijeg romanopisca i onih za koje je smatrao da ih vrijedi prikupiti. Knjižnica je sada poprilično vrijedna. Muzej je namijenjen ljudima koji dijele njegovu strast i takvo stajalište prema ovom mjestu utjecalo je na sadašnju generaciju. Stvari bi se mogle promijeniti sada kada Marcus Dupayne preuzima kontrolu. On se upravo povlači u mirovinu iz državne službe. Moguće je da će muzej smatrati izazovom."

Dalgliesh je vozio niz asfaltirani prilaz tako uzak da bi se dva automobila teško mimoišla. Sa svake se strane nalazio uzak pojas trave iza kojega se pružala gusta živica grmova rododendrona. Iza nje su vretenasta stabla, čije je lišće upravo žutjelo, dodatno prigušivala svjetlost na sjenovitoj cesti.

Prošli su kraj mladića koji je klečao na travi dok je starija koščata žena stajala uz njega kao da usmjerava njegov rad. Između njih je ležala drvena košara i činilo se da sade lukovice cvijeća. Mladić je podigao pogled i zagledao se u njih dok su prolazili, no s iznimkom letimičnog pogleda, žena na njih nije obraćala pozornost.

S lijeve strane se nalazio zavoj, a onda se put izravnao i pred njima se iznenada pojavio muzej. Dalgliesh je zaustavio auto i zagledali su se u tišini.

Staza se podijelila da bi obišla oko okruglog travnjaka s gredicom grmova u

sredini, a iza nje je stajala simetrična kuća od crvene cigle, elegantna, arhitekturno impresivna i veća nego što su očekivali. Imala je pet izbočenih dijelova od kojih je središnji bio naglašeno istaknut s dva prozora koja su se nalazila jedan ispod drugog, četiri identična prozora na dva donja kata sa svake strane središnjeg izbočenja te još dva na piramidalnom krovu. Bijelo obojena vrata sa staklom bila su smještena među cigle složene u živopisne uzorke. Suzdržanost i potpuna simetrija zgrade davali su kući pomalo odbojan izgled, više nalik na instituciju nego na dom. No imala je jedno neobično obilježje: ondje gdje bi očekivao pilastre nalazio se niz reljefnih panela s kićenim kapitelima od cigle. Davali su notu ekscentričnosti fasadi koja bi inače bila zastrašujuće jednolična.

Ackroyd reče: „Prepoznaješ li kuću?" „Ne. Zar bih trebao?" „Ne ako nisi posjetio kuću Pendell kraj Bletchingleya. Ekscentrično djelo arhitektu Inigu Jonesu iz 1636. Imućan viktorijanski vlasnik tvornice koji je ovo sagradio 1894. vidio je kuću Pendell, svidjela mu se i nije vidio razloga da ne sagradi kopiju. Naposljetku, originalnog arhitekta više nije bilo da se pobuni. Međutim, nije išao tako daleko da kopira interijer. I bolje; interijer kuće Pendell je malo čudan. Sviđa li ti se?"

Izgledao je naivno nemiran poput djeteta, nadajući se da njegov dar neće razočarati. „Zanimljiva je, ali ne bih znao da je imitacija Iniga Jonesa. Sviđa mi se, ali nisam siguran da bih želio u njoj živjeti. Previše simetrije stvara mi nelagodu. Nikad prije nisam vidio reljefne panele od cigle." „Ako je vjerovati Peysneru, nitko ih nije vidio. Kažu da su jedinstveni.

Mislim da su dobra ideja. Fasada bi bez njih bila presuzdržana. No, uđi i razgledaj unutrašnjost, radi toga smo i došli. Parkiralište je iza onih grmova lovora s desne strane. Max Dupayne je mrzio vidjeti aute ispred kuće.

Zapravo, mrzio je većinu pojavnosti modernog života."

Dalgliesh je ponovno upalio automobil. Bijela strelica na drvenom znaku usmjerila ga je prema parkiralištu. Bila je to pošljunčana površina od nekih 45 sa 30 metara i s ulazom na južnoj strani. Ondje je već bilo dvanaest automobila parkiranih u dva reda. Dalgliesh je našao mjesto na kraju. Rekao je: „Nema mnogo mjesta. Što rade u dane kad je gužva?" „Pretpostavljam da posjetitelji pokušaju parkirati s druge strane kuće.

Ondje je garaža, no sad se njome koristi Neville Dupayne za svoj Jaguar EType. Ali nikad nisam vidio puno parkiralište, ili gužvu u muzeju, kad smo već kod toga. Ovo se čini normalnim za petak poslijepodne. Neki od automobila ionako pripadaju zaposlenicima."

Doista nije bilo znakova života dok su se kretali prema ulaznim vratima.

Slučajnom posjetitelju bi se, pomislio je Dalgliesh, ova vrata činila pomalo zastrašujućima, ali Ackroyd je samouvjereno uhvatio mjedenu kvaku, okrenuo je i širom ih otvorio. Rekao je: „Obično ih ljeti ostave otvorenima.

Mislio bi da se danas isplati riskirati kad je ovako sunčano. No, evo nas.

Dobrodošao u Muzej Dupayne."

2 Dalgliesh je slijedio Ackroyda u širok hodnik s podom od bijelog i crnog mramora s uzorkom šahovnice. Pred njim se nalazilo elegantno stubište koje se, nakon dvadesetak stepenica, razdijelilo i vodilo po istočnoj i zapadnoj strani do široke galerije. Na svakoj strani hodnika nalazila su se troja vrata od mahagonija, a slična vrata, ali manja, bila su i na gornjoj galeriji. Na lijevom je zidu visio red vješalica za kapute, a ispod njih su se pružala dva duga stalka za kišobrane. S desna se nalazio zaobljen recepcijski pult od mahagonija iza kojeg je na zidu visjela antikna telefonska centrala, te vrata s oznakom „privatno" za koja je Dalgliesh pretpostavljao da vode u ured.

Jedini znak života bila je žena koja je sjedila za pultom. Kada su Ackroyd i Dalgliesh krenuli prema njoj, podigla je pogled.

Ackroyd reče: „Dobar dan, gospođice Godby." Zatim, okrenuvši se prema Dalglieshu: „Ovo je gospođica Muriel Godby koja je zadužena za ulaznice i drži nas sve pod kontrolom. Ovo je moj prijatelj. Gospodin Dalgliesh. Mora li on platiti?"

Dalglish reče: „Naravno da moram platiti."

Gospođa Godby je podigla pogled prema njemu. Vidio je lice nezdrave boje, poprilično debeljuškasto, i par upečatljivih očiju iza uskih naočala s koštanim okvirom. Zjenice su joj bile zelenkasto-žute sa svijetlim središtem, ocrtane tamnim prstenom. Kosa, neobične boje između bogate crvenkastosmeđe i zlatne, bila je jaka i ravna, počešljana na stranu i odmaknuta od lica kopčom od kornjačevine. Njezina su se mala, ali čvrsta usta nalazila nad bradom koja je bila u neskladu s dojmom koji je stekao o njezinim godinama. Sigurno nije mogla biti mnogo starija od četrdeset, ali njezina brada i gornji dio vrata su pokazivali odebljalu obješenost staračke dobi. Iako je Ackroydu uputila osmijeh, on je bio tek jedva nešto više od opuštanja usana i davao joj je nepovjerljiv i ujedno pomalo zastrašujući

izgled. Nosila je majicu i vestu u kompletu od fine plave vune i bisernu ogrlicu. Izgledala je staromodno poput fotografija mladih engleskih djevojaka na svom prvom plesu koje je vidio u starim primjercima časopisa Country life. Možda se, pomislio je, namjerno oblačila lako da se prilagodi desetljećima u muzeju. Doista nije bilo ničega djevojačkoga ili nevino lijepoga u gospođi Godby.

Uramljena obavijest na pultu upućivala je na to da je cijena ulaznice za odrasle 5 funti, 3,5 funte za umirovljenike i studente, a za djecu mlađu od 10 godina i one koji primaju naknadu za nezaposlene ulaz je bio besplatan.

Dalgliesh je pružio novčanicu od 10 funti i s ostatkom novca primio i okruglu plavu naljepnicu. Ackroyd je, primajući svoju, protestirao: „Moramo li ih zaista nositi? Ja sam Prijatelj muzeja, registrirao sam se."

Gospođica Godby je bila neumoljiva. „To je novi sustav, gospodine Ackroyd. Plave za muškarce, ružičaste za žene i zelene za djecu. To je jednostavan način da se uskladi zarada od ulaznica s brojem posjetitelja i da se sakupe informacije o ljudima koje uslužujemo. I, naravno, znači da zaposlenici mogu odmah vidjeti da su ljudi platili ulaz."

Udaljili su se. Ackroyd reče: „Ona je sposobna žena koja je mnogo učinila da se ovo mjesto dovede u red, ali volio bih kad bi znala gdje treba stati. Vidiš općeniti raspored prostorija. Prva soba s lijeve strane je galerija slika, sljedeća je Sport i zabava, treća je Povijesna soba. A ovdje zdesna imamo Kostime, kazalište i kino. Knjižnica je na katu iznad, kao i Soba ubojstava. Očito će te zanimati slike i knjižnica, a možda i ostale sobe, i volio bih poći s tobom. Ipak, moram raditi. Najbolje da počnemo sa Sobom ubojstava."

Ignorirajući dizalo, poveo ih je uz centralno stubište, živahan kao i uvijek.

Dalgliesh ga je slijedio, svjestan prisutnosti Muriel Godby koja ih je pratila pogledom kao da još uvijek nije znala je li sigurno ostaviti ih bez pratnje.

Stigli su do Sobe ubojstava na istočnoj strani stražnjeg dijela kuće kada su se vrata na vrhu stepenica otvorila. Iznenada se prekinuo zvuk povišenih glasova i čovjek je užurbano izašao, nakratko zastao kada je vidio Dalgliesha i Ackroyda, a zatim im kimnuo glavom u znak pozdrava nastavljajući put prema stepenicama, dok je njegov dug kaput vijorio kao da je uhvaćen u žestinu njegova izlaska. Dalgliesh je na tren ostao pod dojmom neposlušne guste kose i ljutitih očiju na zajapurenom licu. Gotovo istodobno na vratima

se pojavio još jedan lik. Nije se činio iznenađen susretom s posjetiteljima već se izravno obratio Ackroydu. „Čemu služi, taj muzej? To je Neville Dupayne upravo pitao. Čemu služi? Pitam se je li on uopće sin svog oca, iako znam da je jadna Madeleine bila tako dosadno kreposna. Nije u njoj bilo dovoljno vitalnosti za seksualne avanture. Drago mi je što te opet vidim ovdje."

Pogledao je Dalgliesha. „Tko je ovo?"

Pitanje je moglo zvučali uvredljivo da nije postavljeno tonom iskrene zbunjenosti i interesa, kao da je suočen s novim, ako već ne osobito zanimljivim pronalaskom.

Ackroyd reče: „Dobar dan, James. Ovo je moj prijatelj, Adam Dalgliesh.

Adame, upoznaj Jamesa Calder-Halea, kustosa i duha čuvara Muzeja Dupavne."

Calder-Hale je bio visok i vitak gotovo do granice mršavosti, dugog koščatog lica i širokih, pravilno oblikovanih usana. Kosa mu je padala preko širokog čela i nepravilno je sijedjela - blijedo zlatne niti bile su prošarane bijelim, dajući mu dašak teatralnosti. Pod obrvama ocrtanima tako jasno da su možda bile i počupane, njegove su oči djelovale inteligentno, dajući snagu licu koje se inače moglo opisati blagim. Dalgliesha nije zavarala ta naizgledna osjetljivost. Znao je nasilne ljude i ljude od akcije s licima nesvjetovnih učenjaka. Calder-Hale je nosio uske izgužvane hlače, prugastu košulju sa svijetlo plavom, neobično širokom i labavo zavezanom kravatom, karirane papuče te dugu sivu vestu na kopčanje koja mu je sezala gotovo do koljena. Svoju očitu ljutnju izražavao je visokim falsetom razdraženosti za koji je Dalgliesh pretpostavljao da je više odglumljen nego iskren. „Adam Dalgliesh? Čuo sam za vas." Rekao je to gotovo kao optužbu. „Slučaj koji zahtijeva odgovore i druge pjesme. Ne čitam baš modernu poeziju jer staromodno preferiram stihove koji povremeno imaju stope i rime, ali vaši barem na stranici nisu oblikovani poput proze. Pretpostavljam da Muriel zna da ste ovdje?"

Ackroyd reče: „Upisao sam se. I gle, imamo svoje male naljepnice." „Vidim da imate. Glupo pitanje. Čak ni ti, Ackroyde, ne bi stigao dalje od predvorja da se nisi prijavio. Tiranka od žene, ali savjesna i, kako kažu, potrebna. Ispričavam se na žestini malo prije. Obično se ne uzrujam tako lako. S bilo kojim od Dupaynea to je rasipanje energije. No, ne dajte da vas

prekidam u onome radi čega ste došli."

Okrenuo se da ponovno uđe u prostoriju koja je očito bila njegov ured.

Ackroyd je povikao za njim: „Što si mu rekao, Nevilleu Dupayneu? Što si mu rekao, čemu muzej služi?"

Calder-Hale je zastao i okrenuo se. „Rekao sam mu ono što je već znao.

Dupayne, kao i svaki renomirani muzej, osigurava sigurnu pohranu, čuvanje, bilježenje i izlaganje predmeta interesa iz prošlosti za dobrobit znanstvenika i drugih dovoljno zainteresiranih da dođu u posjet. Čini se da je Dupayne mislio da bi trebao imati neku vrstu društvene ili misionarske funkcije.

Fenomenalno!"

Okrenuo se Ackroydu. „Drago mi je što te vidim", i onda kimnuo Dalglieshu. „I vas, naravno. U galeriji slika se nalazi predmet koji bi vas mogao zanimati. Malen, ali krasan akvarel Rogera Fryja koji nam je oporučno ostavio jedan od redovitih posjetitelja. Nadam se da čemo ga moči zadržati."

Ackroyd ga upita: „Kako to misliš, James?" „Oh, vi, naravno, ne možete znati. Cijela budućnost ovoga mjesta dovedena je u pitanje. Najam ističe sljedeći mjesec i pregovara se o novome.

Starac je osnovao čudnu obiteljsku zakladu. Koliko sam shvatio, muzej može nastaviti raditi samo ako se sve troje njegove djece složi da potpišu najam.

Ako se zatvori, bit će to tragedija, ali ja osobno nemam ovlasti da je spriječim. Ja nisam upravitelj."

Okrenuo se bez riječi, ušao u ured i čvrsto zatvorio vrata.

Ackroyd reče: „Za njega će to biti tragedija, pretpostavljam. Ovdje radi otkad je umirovljen u Diplomatskoj službi. Bez plaće, naravno, ali može se koristiti uredom i vodi nekolicinu privilegiranih kroz galerije. Njegov otac i stari Max Dupayne bili su prijatelji još od fakulteta. Starcu je muzej bio privatno zadovoljstvo, kao što muzeji često i jesu nekima od svojih kustosa.

Nisu mu baš smetali posjetitelji - neke je čak i radosno primao - ali je mislio da jedan pravi istraživač vrijedi kao pedeset povremenih posjetitelja, i tako se i ponašao. Ako nisi znao što je muzej Dupayne u satima kad se otvarao, onda nisi ni trebao znati. Više informacija bi moglo privući slučajne prolaznike koji žele ući da se sklone od kiše, nadajući se da će pronaći nešto što će utišati djecu na pola sata."

Dalgliesh reče: „Ali slučajni neupućeni posjetitelj mogao bi uživati u doživljaju, razviti ukus za to, otkriti čari onoga što bijednim suvremenim

žargonom zovemo 'muzejskim iskustvom'. Muzej je edukativan do te mjere.

Zar Dupayne to ne bi pozdravio?" „U teoriji, pretpostavljam. Ako ga nasljednici zadrže, možda krenu tim putem, ali ovdje i nemaju baš tako mnogo za ponuditi, zar ne? Dupayne baš i nije Muzej Viktorije i Alberta ili Britanski muzej. Ako te zanimaju međuratne godine - a mene zanimaju - Dupayne zapravo nudi sve što trebaš. Ali 1920-te i 30-te baš i ne zanimaju širu javnost. U njemu provedi jedan dan i sve si vidio. Mislim da se starome zamjerila činjenica da je najpopularnija soba bila Soba ubojstava. Muzej posvećen isključivo ubojstvima dobro bi poslovao. Čudim se da ga nitko nije osnovao. Postoji Crni muzej u New Scotland Yardu i ona zanimljiva mala kolekcija koju riječna policija čuva u Wappingu, ali ne vjerujem da će se ijedno od tih mjesta otvoriti za javnost. Pristup isključivo na zahtjev."

Soba ubojstava bila je velika, duga najmanje devet metara i dobro osvijetljena s tri viseća lustera, ali prvi Dalglieshov dojam bio je mračno klaustrofobičan unatoč dvama istočnim prozorima i jednom okrenutom prema jugu. S desne strane kićenog kamina nalazila su se druga, jednostavna vrata, očito trajno zatvorena budući da nisu imala kvaku.

Duž svakog zida nalazile su se izložbene vitrine sa staklenim prednjicama, a ispod njih police za knjige koje su se vjerojatno bavile svakim od slučajeva te ladice za važne dokumente i izvješća. Iznad ormarića visjeli su redovi sepija i crno-bijelih fotografija od kojih su mnoge bile uvećane, a neke očito originalne i grubo eksplicitne. Prevladavao je dojam kolaža krvi i bezizražajnih mrtvih lica, ubojica i žrtava sada ujedinjenih u smrti, pogleda usmjerenih u ništavilo.

Dalgliesh i Ackroyd su zajedno razgledali sobu. Ondje su bili izloženi, objašnjeni i istraženi najzloglasniji slučajevi ubojstava iz međuratnih godina.

Imena, lica i činjenice doplovili su u Dalglieshovo sjećanje. William Herbert Wallace, sigurno mlađi nego što je bio u vrijeme suđenja, običnog, ali ne i neprivlačnog lica i glave koja se izdizala iz visokog krutog ovratnika s kravatom zavezanom poput omče, usana pomalo opuštenih pod brkovima, blagih očiju iza naočala čeličnih okvira. Tu se nalazila novinska fotografija na kojoj se rukovao sa svojim odvjetnikom nakon žalbe, kraj njega stoji njegov brat, obojica dosta viši od svih ostalih u grupi, Wallace pomalo pogrbljen. Pažljivo se obukao za najgore iskušenje u životu, u tamno odijelo i

isti visoki ovratnik i usku kravatu. Rijetka kosa, pažljivo počešljana na razdjeljak, sjala je od četkanja. Imao je lice tipičnog pedantnog presavjesnog birokrata i možda nije bio čovjek kojega su kućanice, dajući mu svoj bijedan tjedni prihod, pozivale u stražnju sobu na čašicu razgovora i šalicu čaja.

Ackroyd reče: „A ovdje je lijepa Marie-Marguerite Fahmy koja je upucala svog egipatskog muža playboya, baš u hotelu Savoy od svih mjesta, 1923. Slučaj je izvanredan zbog obrane Edwards Marshalla Halla. Zaključio ga je uz prasak kad je uperio pravi pištolj u porotu, a onda ga pustio da se stropošta na pod zahtijevajući oslobađajuću presudu. Bila je kriva, naravno, ali zahvaljujući njemu izvukla se nekažnjeno. Održao je i rasistički govor vrijedan prigovora kada je rekao da žene koje se udaju za, kako ih je zvao, 'istočnjake', mogu očekivati tretman kakav je ona dobila. Danas bi imao problema sa sucem, lordom kancelarom i novinarima. Opet, vidiš, dragi moj, imamo zločin tipičan za svoje doba."

Dalgliesh reče: „Mislio sam da se za svoju tezu oslanjaš na počinjenje zločina, a ne na rad tadašnjega kaznenopravnog sustava." „Oslanjam se na okolnosti. Ovdje je još jedan primjer uspješne obrane, ubojstva u Brightonu iz 1934. Ovo je, dragi moj Adame, navodno pravi kovčeg u koji je Tony Mancini, dvadesetšestogodišnji konobar i osuđivani lopov, ugurao tijelo svoje ljubavnice prostitutke, Violette Kaye. To je bilo drugo brightonsko ubojstvo kod kojeg je tijelo žene stavljeno u kovčeg. Prvo tijelo, žena bez glave i nogu, pronađeno je jedanaest dana ranije na brightonskom željezničkom kolodvoru. Za taj zločin nitko nije uhićen.

Manciniju se sudilo na porotničkom sudu u Lewesu u prosincu i briljantno ga je obranio Norman Birkett. Birkett mu je spasio život. Porota ga je proglasila nedužnim, ali 1976. Mancini je priznao zločin. Čini se da su posjetitelji morbidno fascinirani ovim kovčegom."

Dalgliesh uopće nije bio fasciniran. Odjednom je osjetio potrebu da baci pogled na vanjski svijet i prišao je jednom od dva istočna prozora. Ispod njega, među mladim stablima, stajala je drvena garaža i, oko osam metara dalje, malo vrtno spremište za alat sa slavinom za vodu. Mladić kojega je vidio na prilazu prao je ruke i zatim ih sušio brisanjem o hlače. Ackroyd ga je ponovno pozvao u sobu, nestrpljiv da mu pokaže svoj zadnji slučaj.

Vodeći Dalgliesha do druge izložbene vitrine, rekao je: „Ubojstvo u zapaljenom autu, 1930. To je svakako kandidat za moj članak. Sigurno si čuo

za njega. Alfred Arthur Rouse, tridesetsedmogodišnji trgovački putnik koji živi u Londonu, bio je kompulzivni ženskar. Osim što je počinio bigamiju, navodno je zaveo osamdesetak žena tijekom svojih putovanja. Morao je trajno nestati, po mogućnosti tako da ljudi povjeruju da je mrtav, pa je šestog studenog pokupio skitnicu i na praznoj ga cesti u Northamptonshireu ubio, polio benzinom, zapalio auto i pobjegao. Na njegovu nesreću, dva mladića koja su pješice išla kući u svoje selo vidjela su ga i pitala ga o plamenu.

Otišao je svojim putem, vičući: „Izgleda da netko pali kriješ." Taj susret je pomogao da ga se uhiti. Da se sakrio u jarak i pustio ih da prođu, možda bi se nekažnjeno izvukao."

Dalgliesh reče: „I što ga čini specifičnim za njegovo vrijeme?" „Rouse je služio u ratu i bio je teško ranjen u glavu. Njegovo ponašanje na mjestu zločina i na suđenju bilo je iznimno glupo. Za mene je Rouse žrtva Prvoga svjetskog rata."

Možda je to i bio, pomislio je Dalgliesh. Njegovo ponašanje nakon ubojstva i nevjerojatna arogancija pri svjedočenju više su pridonijeli tome da mu se stavi uže oko vrata nego sam tužitelj. Bilo bi zanimljivo znati opseg njegova služenja u ratu i kako je bio ranjen. Rijetki su oni koji su dugo služili u Flandriji i vratili su se kući potpuno normalni.

Ostavio je Ackroyda njegovim istraživanjima i uputio se u potragu za knjižnicom. Bila je na istom katu na zapadnoj strani, duga prostorija s dva prozora okrenuta prema parkiralištu i trećim koji je gledao na kolni prilaz.

Zidovi su bili prekriveni policama za knjige od mahagonija i imali su tri izbočena dijela, a u sredini sobe se nalazio dug pravokutni stol. Na manjem stolu kraj prozora bio je smješten stroj za kopiranje i obavijest da je cijena kopije deset penija po listu papira. Za njim je sjedila starija žena i pisala natpise za izloške. U sobi nije bilo hladno, no ona je nosila ša! i rukavice.

Kad je Dalgliesh ušao, rekla je slatkorječiviin, uvježbanim glasom: „Neki od staklenih ormarića su zaključani, ali imam ključ ako želite pogledati knjige.

Primjerci The Timesa i drugih novina su u podrumu."

Dalgliesh nije znao što da odgovori. Budući da je još želio vidjeti galeriju slika, nije imao vremena polako proučavati knjige, ali nije želio da njegov posjet zvuči određeno, kao puko prepuštanje hiru. Rekao je: „Ovo mi je prvi posjet pa samo idem u uvodni obilazak. Ali hvala vam."

Polako je hodao kraj polica s knjigama. Ovdje su, uglavnom u prvim

izdanjima, bili poznatiji romanopisci međuratnih godina i neki čija imena nije poznavao. Bila su tu imena koja bi i očekivao: D. H. Lawrence, Virginia Woolf, James Joyce, George Orwell, Graham Greene, Wyndham Lewis, Rosamond Lehmann, smotra raznolikosti i bogatstva tih turbulentnih godina.

Pjesništvo je imalo svoju vitrinu koja je sadržavala prva izdanja Yeatsa, Eliota, Pounda, Audena i Louisa Mac Niecea. Bili su tu, vidio je, i ratni pjesnici objavljeni u 1920-ima: Wilfred Owen, Robert Graves, Siegfried Sasoon. Volio bi da je imao na raspolaganju sate da prolista i pročita knjige.

Ali čak i da ima vremena, kočila bi ga prisutnost te tihe žene koja radi, čije se zgrčene ruke u rukavicama marljivo miču. Kad je čitao, volio je biti sam.

Prišao je kraju stola u sredini sobe gdje je bilo rašireno šest primjeraka časopisa The Strand Magazine s naslovnicama različitih boja, svaka sa slikom Ulice Strand, prizorom koji se na svakom primjerku malo razlikovao.

Dalgliesh je uzeo časopis iz svibnja 1922. Naslovnica je najavljivala priče P G. Wodehousea, Gilberta Frankaua i E. Phillips Oppenheima te poseban članak Arnolda Bennetta.

No 1920-te su najjače oživjele u uvodnim stranicama s reklamama.

Cigarete po cijeni od pet šilinga i šest penija za sto komada, spavaća soba koju se moglo namjestiti za 36 funti te brižan muž, zabrinut onime što je očito bio nedostatak libida njegove žene, koji joj je vraćao dobro raspoloženje kriomice joj stavljajući prstohvat gorke soli u ranojutarnji čaj.

A sada je otišao dolje do galerije slika. Odmah je bilo jasno da je namijenjena ozbiljnom proučavatelju. Svaka slika je pokraj sebe imala uramljenu karticu na kojoj su bile nabrojene druge galerije gdje se mogu vidjeti ostali primjerci umjetnikova stvaralaštva, a izložbene vitrine sa svake strane kamina sadržavale su pisma, rukopise i kataloge. Oni su Dalglieshove misli ponovno odvukli prema knjižnici. Na njezinim policama su, sigurno, 1920-te i 30-te bolje predstavljene. Pisci su - Joyce, Waugh, Huxley - a ne slikari, najsnažnije interpretirali i utjecali na te zbrkane međuratne godine.

Polako prolazeći kraj pejsaža Paula i Johna Nasha, činilo mu se da je kataklizma krvi i smrti od 1914. do 19 18. rodila romantičnu čežnju za Engleskom ruralnog mira. Ovdje je bio krajolik iz vremena prije čovjekova pada, iznova stvoren u spokoju i naslikan stilom koji je, unatoč svojoj raznolikosti i originalnosti, bio snažno tradicionalan. Bio je to krajolik bez ljudskih likova; klade uredno poslagane uz zidove seoske kuće, izorana polja

pod blagim nebom, prazan komad plaže, bili su bolni podsjetnici na mrtvu generaciju. Mogao je povjerovati da su završili s poslom za taj dan, objesili svoje oruđe i nježno se oprostili od života. Međutim, nijedan krajolik sigurno nije bio tako pravilan, tako savršeno posložen. Ova su polja bila izorana, ne radi budućih naraštaja, već zbog puste nepromjenjivosti. U Flandriji je priroda bila rastrgana, oskvrnuta i iskvarena. Ovdje je sve ponovno vraćeno u stanje zamišljenog i vječnog mira. Nije očekivao da će ga tradicionalna slika krajolika tako uznemiriti.

S osjećajem olakšanja nastavio je prema religioznim anomalijama Stanleyja Spencera, idiosinkratskim portretima Percyja Wyndhama Lewisa i drhtavijim, ležerno naslikanim portretima Duncana Granta. Dalglieshu je većina slikara bila poznata. Gotovo u svima je uživao, iako je smatrao da su ti umjetnici bili pod snažnim utjecajem kontinentalnih i mnogo važnijih slikara. Max Dupayne nije uspio nabaviti najimpresivnije djelo svakog slikara, ali je uspio sakupiti kolekciju koja je u svojoj raznolikosti bila najreprezentativnija za umjetnost međuratnih godina, a to je, naposljetku, i bio njegov cilj.

Kada je ušao u galeriju, jedan je posjetitelj već bio ondje: vitak mlad čovjek u trapericama, izlizanim tenisicama i debeloj jakni. Pod njegovom pozamašnom težinom noge su mu izgledale tanke poput prutova. Približivši mu se, Dalgliesh je vidio blijedo, nježno lice. Kosu mu je sakrivala vunena kapa navučena preko ušiju. Otkako je Dalgliesh ušao u sobu, mladić je nepomično stajao pred ratnom slikom Paula Nasha. Tu je sliku i Dalgliesh želio proučiti i jednu minutu su tiho stajali jedan pokraj drugoga.

Slika, naziva Passchendaele 2, bila mu je nepoznata. Sve je bilo tu, užas, uzaludnost i bol, nepokretna u tijelima ovih nepoznatih, nezgrapnih mrtvaca.

Ovdje je napokon bila slika koja je govorila glasnije nego riječi. To nije bio njegov rat, ni rat njegova oca. Sada je bio gotovo izvan dosega pamćenja svih živućih muškaraca i žena. No je li ijedan moderni sukob izazvao takvu univerzalnu patnju?

Stajali su zajedno u tihim mislima. Dalgliesh je taman želio otići kada je mladi čovjek progovorio: „Mislite li da je ovo dobra slika?"

Bilo je to ozbiljno pitanje, no u Dalglieshu je probudilo oprez, nevoljkost da ispadne upućen. Rekao je: „Nisam umjetnik ni povjesničar umjetnosti.

Mislim da je to vrlo dobra slika. Volio bih je imati na zidu."

I, unatoč svoj svojoj tami, našla bi svoje mjesto U tom nenatrpanom stanu nad Temzom. Emma bi voljela da je ondje, osjećala bi isto što on osjeća sada.

Mladić reče: „Nekad je visjela na zidu mog djeda u Suffolku. Kupio ju je da bi se sjećao svog oca, mog pradjeda. On je ubijen kod Passchendaelea." „Kako je završila ovdje?" „Max Dupayne ju je želio. Čekao je dok djed nije očajnički zatrebao novac i onda ju je kupio. Dobio ju je jeftino."

Dalgliesh nije mogao pronaći prikladan odgovor, i nakon nekoliko trenutaka je upitao: „Dolaziš li je često gledati?" „Da. Ne mogu me spriječiti u tome. Dok primam naknadu za nezaposlene, ne moram platiti." Onda, okrenuvši se, reče: „Molim vas, zaboravite što sam rekao. Nisam to nikada prije nikome rekao. Drago mi je da vam se sviđa."

A onda je otišao. Je li možda onaj trenutak tišine pred slikom izazvao takvo neočekivano povjerenje? Mogao je, naravno, lagati, ali Dalgliesh u to nije vjerovao. Zapitao se koliko je skrupulozan Max Dupayne bio u potrazi za svojom opsesijom. Odlučio je ne spomenuti susret Ackroydu i, napravivši još jedan polagani krug po prostoriji, popeo se širokim stubištem iz hodnika natrag prema Sobi ubojstava.

Conrad, koji je sjedio u jednom od naslonjača pokraj kamina dok su na stolu pred njim bili rašireni časopisi i knjige, još nije bio spreman za odlazak.

Rekao je: „Jesi li znao da je postojao još jedan osumnjičenik za ubojstvo u slučaju Wallace? Nije otkriven donedavno." „Da", reče Dalgliesh, „čuo sam. Zvao se Parry, zar ne? Ali i on je mrtav.

Nećeš sada riješiti zločin, Conrade. A i mislio sam da te zanima veza ubojstva s njegovim vremenom, a ne rješavanje slučaja." „Povuče te dublje, dragi moj. Ipak, moram priznati da si u pravu. Ne smijem si dopustiti da skrenem s puta. Ne brini ako moraš ići. Idem još samo u knjižnicu nešto iskopirati i bit ću ovdje dok se muzej ne zatvori, u pet.

Gospođica Godby mi je ljubazno ponudila prijevoz do Hampstead stanice podzemne željeznice. U tim grudima koje ulijevaju strah kuca meko srce."

Nekoliko minuta poslije Dalgliesh je bio na putu kući, mislima zaokupljenima onime što je vidio. Te međuratne godine u kojima je Engleska, pamćenja žigosanog užasima Flandrije i s izgubljenom generacijom, posrtala

na rubu gubitka časti da bi se licem u lice suočila s većom opasnosti i nadvladala je, bile su dva desetljeća izvanrednih društvenih promjena i raznolikosti. No pitao se je li ih Max Dupayne smatrao dovoljno fascinantnima da posveti život njihovu ovjekovječivanju.

Naposljetku, to vrijeme čiju je uspomenu slavio bilo je vrijeme u kojem je živio. Kupovao je prva izdanja beletristike i čuvao novine i časopise kako su izlazili. Tim krhotinama podupro sam svoje ruševine. Što je tome bio razlog? Je li želio sam sebe učiniti besmrtnim? Je li ovaj muzej, koji je on osnovao i koji nosi njegovo ime, njegova osobna donacija koju daje zaboravu? Možda je u tome bila privlačnost svih muzeja. Generacije umiru, no ono što su stvorile, čemu su težile i što su postigle još je uvijek, barem dijelom, tu. Pri podizanju spomena, ne samo slavnima već i legijama anonimnih mrtvaca, jesmo li se nadali da ćemo kroz njih dosegnuti i vlastitu besmrtnost?

Ali sada nije bio raspoložen prepustiti se mislima o prošlosti. Nadolazeći vikend će biti vikend neprekidnog pisanja, a u tjednu koji slijedi radit će dvanaest sati na dan. No sljedeća subota i nedjelja su mu slobodne i u tome ga ništa neće omesti. Vidjet će se s Emmom i pomisao na nju će mu obasjati cijeli tjedan kao što ga je i sada ispunila nadom. Osjetio se ranjivim poput dječaka koji je prvi put zaljubljen i znao je da je suočen s istim strahom; jedanput kada se te riječi izgovore, ona će ga odbiti. Ali ovako nisu mogli nastaviti. Nekako je morao snaći hrabrosti da riskira biti odbijen, da prihvati mogućnost da ga Emma možda voli. Sljedeći vikend će naći vrijeme, mjesto i, što je najvažnije, riječi koje će ih rastaviti ili ih napokon spojiti.

Odjednom je primijetio da je na njegovoj jakni još uvijek bila plava naljepnica. Otrgnuo ju je, zgužvao je u lopticu i stavio je u džep. Bilo mu je drago što je posjetio muzej. Uživao je u tom novom iskustvu i divio se mnogočemu što je vidio. Ali sam je sebi rekao da se više neće vratiti.

3 U svom uredu s pogledom na St. James's Park, najstariji Dupayne je raščišćavao svoj stol. Činio je to onako kako je radio i sve drugo u svom poslovnom životu, metodično, promišljeno i bez žurbe. Bilo je malo toga čega se trebao riješiti, još manje onoga što je trebao ponijeti sa sobom; gotovo svi tragovi njegova života na poslu već su bili uklonjeni. Sat ranije je zadnji fascikl, koji je sadržavao njegove posljednje zapisnike, odnio dostavljač u uniformi, tiho i nesvečano, kao da to posljednje pražnjenje njegove ladice za spise ni po čemu nije drugačije od svih ostalih. Nekoliko njegovih osobnih knjiga postupno je uklonjeno s police koja je sada sadržavala samo službene publikacije, kriminalnu statistiku, Bijele knjige, Archbolda i kopije najnovijih zakona. Druge ruke će stavljati sveske svojih knjiga na prazne police. Mislio je da zna i čije. Po njegovu mišljenju, to je bilo nezasluženo unaprjeđenje, pre-ura-njeno i još nezavrijeđeno, ali njegov nasljednik je još prije bio obilježen kao jedan od sretnika koji su, u žargonu službe, bili predodređeni da pucaju na visoko.

Tako su jednom davno opisivali i njega. Do vremena kad je dosegnuo poziciju pomoćnika tajnika o njemu se govorilo kao o mogućem voditelju odjela. Da je sve išlo po planu, sada bi odlazio sa svojom viteškom titulom, Sir Marcus Dupayne, a cijeli niz poduzeća u središtu Londona bio bi mu spreman ponuditi direktorski položaj. To je bilo ono što je očekivao, što je Alison očekivala. Katkad je mislio da se zato udala za njega. Njegova vlastita poslovna ambicija je bila jaka, ali disciplinirana, uvijek svjesna nepredvidljivosti uspjeha. Ambicija njegove žene bila je neobuzdana, neugodno javna. Svaka društvena prigoda je organizirana s njegovim uspjehom na umu. Večernja zabava nije bila druženje prijatelja, bio je to manevar u njegovoj pomno promišljenoj kampanji. Činjenica da ništa od onoga što bi ona mogla učiniti neće nikada utjecati na njegovu karijeru, da

njegov život izvan ureda nije imao nikakvu važnost ako nije bio javno sramotan, nikada nije ušla u njezinu svijest. Povremeno bi rekao: „Nije mi namjera završiti kao biskup, ravnatelj škole ili ministar.

Neću biti odbačen ili degradiran zato što boca Clareta zaudara po plutenom čepu.

Došao je s krpom za prašinu u aktovci i sad je provjeravao jesu li sve ladice u stolu ispražnjene. U donjoj ladici s lijeve je strane našao komadić olovke. Koliko je godina, pitao se, to ovdje ležalo? Proučio je svoje prste, prekrivene sivom prašinom, i obrisao ih o krpu koju je oprezno preklopio preko zaprljanog dijela i spremio u svoju platnenu torbu. Aktovku će ostaviti na stolu. Zlatni kraljevski znak na aktovci je sada izblijedio, no donio mu je uspomenu: taj dan kada su mu prvi put dali službenu crnu aktovku, znak na njoj je bio svijetao poput medalje.

Održao je obveznu oproštajnu zabavu uz piće prije pauze za ručak. Sef odjela za upravu ga je očekivano nahvalio, neobično rječito; radio je to i prije. Ministar se pojavio i samo jedanput diskretno pogledao na svoj sat.

Vladala je atmosfera lažne druželjubivosti protkana trenucima usiljene tišine.

Do jedan i trideset ljudi su počeli neupadljivo nestajati. Naposljetku, bio je petak. Njihovi planovi za vikend su zvali.

Kad je posljednji put zatvorio vrata ureda i ušao u prazan hodnik, bio je iznenađen i pomalo zabrinut svojim nedostatkom emocija. Sigurno bi morao nešto osjećati - žaljenje, blago zadovoljstvo, malen val nostalgije, mentalno prepoznavanje obreda prijelaza. Nije osjećao ništa. Na recepciji u predvorju bili su isti službenici kao i inače i obojica su bila zaposlena. To ga je oslobodilo obveze da nađe neke zbunjene oproštajne riječi. Odlučio je krenuti svojom omiljenom rutom do Waterlooa, kroz St. James's Park, niz Aveniju Northumberland, preko Hungerford mosta za pješake. Posljednji put je prošao kroz vrata na njihanje i uputio se preko Birdcage Walka u ugodnu jesenju razbarušenost parka. Na sredini mosta preko jezerca zastao je, kao i uvijek, da se prepusti jednom od najljepših pogleda u Londonu, što se pružao preko vode i otoka do tornjeva i krovova Whitehalla. Kraj njega je stajala majka s povijenom bebom u kolicima s tri kotača. Do nje je stajalo dijete koje je tek prohodalo i bacalo kruh patkama. Zrak je postao oštar dok su se ptice naguravale i koprcale u vrtlogu vode. Bio je to prizor koji je, u svojim šetnjama za vrijeme ručka, gledao više od dvadeset godina, no sad je u njemu

probudio svježu i neugodnu uspomenu.

Prije tjedan dana išao je istim putem. Jedna je samotna žena hranila patke korom svojih sendviča. Bila je niska, njezino čvrsto tijelo bilo je omotano debelim kaputom od tvida, preko ušiju joj je bila navučena vunena kapa. Kad je bacila zadnju mrvicu, okrenula se i, ugledavši ga, nasmiješila se pomalo nesigurno. Još otkad je bio dječak smatrao je te neočekivane prisnosti među strancima odbojnim, gotovo prijetećim, te je kimnuo bez osmijeha i brzo nastavio hodati. Otresito ju je odbio kao da mu se nudila. Već je došao do stepenica spomenika Vojvodi od Yorka kada je konačno shvatio. To nije bio nikakav stranac nego Tally Clutton, čistačica u muzeju. Nije ju prepoznao bez smeđe kute na kopčanje koju je obično nosila. Sada je sjećanje proizvelo val razdraženosti, ljutnje na nju koliko i na sebe samoga. Bila je to neugodna pogreška što ju je počinio i pogreška koju mora ispraviti kada se sljedeći put sretnu. To će biti tim teže jer bi mogli raspravljati o njezinoj budućnosti.

Kućica u kojoj je živjela bez plaćanja najamnine vrijedila je barem 350 funti tjedne stanarine. Hampstead nije bio jeftin, osobito Hampstead s pogledom na Heath. Da ju je odlučio zamijeniti, besplatan smještaj bio bi povod. Možda bi mogli privući vjenčani par, ženu da čisti, a muža da preuzme brigu o vrtu. S druge strane, Tally Clutton je bila marljiva i dobro prihvaćena. Moglo bi biti nerazborito poremetiti stvari u kući kada je trebalo provesti tolike druge promjene. Caroline bi se, naravno, borila da zadrži i Clutton i Godby i on je silno želio izbjeći svađu s Caroline. S Muriel Godby nije bilo problema. Žena je bila jeftina i iznimno sposobna, kvalitete koje su danas rijetke. Poslije bi moglo doći do teškoća u vezi sa zapovjednim lancem. Godby je očito smatrala da odgovara Caroline, što nije bilo nerazumno s obzirom na to da joj je njegova sestra dala posao. No podjela dužnosti i odgovornosti mogla je čekati dok se ne potpiše novi najam. Zadržao bi obje žene. Mladić, Ryan Archer, ne bi dugo ostao raditi, mladi nikad ne ostanu.

Pomislio je: Da barem osjećam strast, ili snažne emocije prema ičemu.

Njegova mu karijera već dugo nije pružala emocionalno zadovoljstvo. Čak je i glazba gubila svoju moć. Sjećao se zadnjeg puta, prije samo tri tjedna, kada je svirao Bachov Koncert za dvije violine s učiteljem violine. Njegova je izvedba bila točna, čak i osjećajna, ali nije dolazila iz srca. Možda je pola života savjesne političke neutralnosti, pažljivog dokumentiranja obiju strana svake rasprave, duhu usadilo oprez koji ga slabi. No sad je bilo nade. Možda

pronađe entuzijazam i ispunjenje za kojim je čeznuo preuzimanjem muzeja koji je nosio njegovo ime. Pomislio je: Trebam ovo. Mogu ga učiniti uspješnim. Neću dopustiti Nevilleu da mi ga uzme. Dok je prelazio cestu kod hotela Athenaeum, um mu se odvojio od nedavne prošlosti. Ponovno oživljavanje muzeja pružilo bi mu interes koji će zamijeniti i iskupiti mrtve, nevažne godine.

Njegov povratak u samostojeću, dosadno konvencionalnu kuću na ulici punoj stabala u predgrađu Wimbledona ni po čemu se nije razlikovao od svih ostalih povrataka kući. Dnevna soba je, kao i obično, bila besprijekorna. Iz kuhinje je dopirao slab, ali nenametljiv miris ručka. Alison je sjedila kraj vatre čitajući Evening Standard. Kada je ušao, oprezno je presavila novine i ustala da ga pozdravi. „Je li se pojavio državni tajnik za unutarnje poslove?" „Ne, to se ne bi ni očekivalo. Došao je ministar." „Ah, no, uvijek su jasno davali do znanja što misle o tebi. Nikad nisi dobio poštovanje koje zaslužuješ."

No govorila je s manje ogorčenosti nego što je očekivao. Promatrajući je, pomislio je da je u njezinu glasu uočio potisnuto uzbuđenje, napola opterećeno krivnjom, a napola prkosno.

Rekla je: „Pobrini se za sherry, hoćeš li, dragi? U hladnjaku je nova boca sherryja Fino."

Izraz nježnosti je bio stvar navike. Svijetu se tijekom dvadeset tri godine njihova braka predstavljala kao zadovoljna i sretna supruga: drugi brakovi bi mogli sramotno propasti, njezin je bio siguran.

Kad je spustila pladanj s pićima, reče: „Ručala sam s Jimom i Mavis. Planiraju otići u Australiju za Božić vidjeti Moiru. Ona i njezin muž su sada u Sydneyu. Mislila sam da bih mogla ići s njima." „Jim i Mavis?" „Calvertovi. Sigurno ih se sjećaš. Ona je sa mnom u odboru udruge 'Pomozimo starijima'. Večerali su ovdje prije mjesec dana." „Crvenokosa žena s neugodnim zadahom?" „Oh, nije to uobičajeno. To mora biti od nečega što je pojela. Znaš kako su Stephen i Susie navaljivali da dođemo u posjet. I unuci isto. To mi se čini

kao predobra prilika da je propustim, imala bih društvo na letu. Moram reći da se poprilično užasavam tog dijela. Jim je tako sposoban da će nas vjerojatno uspjeti ubaciti u viši razred."

Rekao je: „Ne mogu nikako ići u Australiju ove godine, kao ni sljedeće. Tu je muzej. Preuzimam ga. Mislio sam da sam ti to objasnio. Bit će to posao s punim radnim vremenom, barem na početku." „To mi je jasno, dragi, ali mogao bi doći u posjet na nekoliko tjedana dok sam ja ondje. Pobjeći od zime." „Koliko dugo misliš ostati?" „Šest mjeseci, možda godinu dana. Nema smisla ići tako daleko u kratak posjet. Jedva bih se stigla oporaviti od jet laga. Neću cijelo vrijeme biti kod Stephena i Susie. Nitko ne voli kad mu se svekrva useli na nekoliko mjeseci.

Jim i Mavis planiraju putovati. Mavisin brat Jack će biti s nama pa će nas biti četvero i neću se osjećati kao višak. Društvo u kojem ih je troje nikada ne uspije."

Pomislio je: Slušam o raspadu svoga braka. Iznenadio se koliko mu je malo bilo stalo.

Nastavila je: „Možemo si to priuštiti, zar ne? Dobit ćeš otpremninu za odlazak u mirovinu?" „Da, možemo si priuštiti."

Pogledao ju je mirno kao da proučava stranca. U dobi od pedeset dvije godine bila je još uvijek zgodna s pažljivo očuvanom, gotovo hladnom elegancijom. Još ju je uvijek želio, iako ne često, a i tada ne baš strastveno.

Ljubav su vodili rijetko, obično nakon razdoblja kada su piće i navika potaknuli upornu seksualnu želju koja je uskoro bila zadovoljena. Nisu imali ništa novo naučiti jedno o drugome, ništa što su željeli naučiti. Znao je da su njoj ova povremena sjedinjenja bez radosti služila kao potvrda da brak još uvijek postoji. Možda je bila nevjerna, no uvijek je bila konvencionalna.

Njezine ljubavne afere uvijek su bile više diskretne nego tajne. Pretvarala se da se nisu dogodile; on se pretvarao da nije znao. Njihov je brak bio reguliran konkordatom koji nikada nije bio ratificiran riječima. On je donosio prihod, ona je pazila da je njegov život udoban, njegove želje ispunjene, njegovi obroci odlično skuhani, da je pošteđen i najmanje neugode vođenja

kućanstva. Oboje su poštovali granice tolerancije onoga drugoga u onome što je u biti bio brak iz interesa. Ona je bila dobra majka Stephanu, njihovu jedincu, i obožavala je njegovu i Susieinu djecu. U Australiji bi je primili toplije nego njega.

Opustila se sada kada je javila vijest. Rekla je: „Što ćeš učiniti s ovom kućom? Nećeš željeti ovako velik prostor. Vjerojatno vrijedi oko tri četvrtine milijuna. Rawlingsoni su dobili šesto tisuća za High Trees, a ta je kuća trebala mnogo popravaka. Ako je budeš želio prodati prije nego se vratim, nemam ništa protiv. Žao mi je što neću biti ovdje da ti pomognem, ali sve što ti treba je pouzdano poduzeće za selidbu. Prepusti to njima."

Znači, planirala se vratiti, barem privremeno. Možda ta nova avantura ne bude drugačija od ostalih, osim što će dulje trajati. A onda će biti stvari koje će trebati srediti, uključujući i njezin dio od te tri četvrtine milijuna.

Rekao je: „Da, vjerojatno ću je prodati, ali nema žurbe." „Zar se ne možeš useliti u stan u muzeju? To je očit plan." „Caroline se ne bi složila. Ona taj stan smatra svojim domom otkad ga je preuzela kad je otac umro." „Ali ona ondje zapravo ne živi, barem ne cijelo vrijeme. Ima svoje prostorije u školi. Ti bi ondje bio trajno, mogao bi paziti na sigurnost. Koliko se sjećam, to je prilično ugodno mjesto, vrlo prostrano. Mislim da bi ti ondje bilo vrlo udobno." „Caroline se mora povremena maknuti od škole. Tražit će da zadrži stan kao cijenu za suradnju pri ostavljanju muzeja otvorenim. Trebam njezin glas.

Znaš za ispravu o zakladi." „Nikad je nisam shvatila." „Prilično je jednostavno. Bilo kakva veća odluka u vezi s muzejom, uključujući i progovore o novom najmu, zahtijeva pristanak tri upravitelja.

Ako Neville odbije potpisati, gotovi smo."

Sada se u njoj pobudilo iskreno ogorčenje. Možda je planirala ostaviti ga zbog ljubavnika, ostati daleko od njega ili se vratiti, ovisno o trenutačnom hiru, ali prilikom bilo kakvih nesuglasica s obitelji bila je na njegovoj strani.

Bila je u stanju nemilosrdno se boriti za ono što je mislila da bi on želio.

Uzviknula je: „Onda ga Caroline i ti morate natjerati! Što to njemu ionako znači? On ima svoj posao. Muzej mu nikada nije bio bitan. Ne možeš dopustiti da ti

propadne cijela budućnost zato što Neville neće potpisati komad papira.

Moraš stati na kraj toj gluposti."

Podigao je bocu sherryja i, nagnuvši se prema njoj, ponovno napunio obje čaše. Podigli su ih istodobno kao u znak prisege. „Da", reče ozbiljno, „ako bude nužno, morat ću Nevilleu stati na kraj."

4 U uredu ravnatelja škole Swathing's, Lady Swathling i Caroline Dupayne su u točno deset sati u subotu ujutro sjele na svoj tjedni sastanak. To da je ovo bila poluformalna prigoda koja se otkazivala samo zbog hitnog slučaja osobne prirode i prekidala samo radi kave koju su donosili u jedanaest sati, bilo je tipično za njihov odnos. To je vrijedilo i za raspored prostorije.

Sjedile su okrenute jedna prema drugoj u identičnim naslonjačima za masivnim radnim stolom za dvoje od mahagonija, smještenim pod širok prozor okrenut prema jugu s pogledom na travnjak gdje su pomno njegovani grmovi ruža pokazivali svoje gole bodljikave stabljike nad razmrvljenom zemljom bez korova. Iza travnjaka, Temza je bila tračak zagasitog srebra pod jutarnjim nebom.

Kuća Richmond bila je glavna imovina koju je Lady Swathling donijela u njihov zajednički poslovni pothvat. Njezina svekrva je osnovala školu i proslijedila je sinu, a sada i snahi. Do dolaska Caroline Dupayne ni kuća ni škola se nisu popravile pod njihovom upravom, no kuća je, tijekom dobrih i loših vremena, ostala lijepa. Kao i, po vlastitom mišljenju i mišljenju drugih, njezina vlasnica.

Lady Swathling se nikada nije zapitala sviđa li joj se njezina partnerica.

To pitanje si nije postavljala ni za koga. Ljudi su bili korisni ili beskorisni, ugodni u društvu ili dosadnjakovići koje je trebalo izbjegavati. Voljela je da su njezini poznanici privlačnog izgleda ili, ako im već njihovi geni ili sudbina nisu bili naklonjeni, barem dotjerane vanjštine te da su postigli maksimum s onime što su imali. Nikada nije ušla u ured ravnatelja na tjedni sastanak a da ne baci pogled u golemo ovalno ogledalo koje je visjelo kraj vrata. Pogled je bio automatski, a potvrda koju joj je pružao neophodna. Nikada nije trebalo dodatno ugladiti sivu kosu protkanu srebrnim nitima, skupo oblikovanu, no nikad tako strogo urednu da otkrije pretjeranu brigu oko vanjštine. Suknja

lijepog kroja dosezala joj je do pola lista, dužine kojoj je bila vjerna tijekom modnih promjena. Vesta na kopčanje od kašmira bila je naoko nemarno prebačena preko svilene krem košulje, Znala je da su je smatrali uglednom i uspješnom ženom koja svoj život drži u svojini rukama; upravo tako je vidjela i sama sebe. Ono što joj je bilo važno u dobi od pedeset osam bilo joj je važno i s osamnaest: odgoj i dobra struktura kostiju. Bila je svjesna toga da je njezin izgled prednost škole, kao i njezina titula. Doduše, ona je prvotno bila „Lloyd-George" barunija, za koju su oni upućeni dobro znali da se dodjeljuje za usluge premijeru i stranci, a ne zemlji, no danas je takva vrsta pokroviteljstva brinula - ili čak čudila - samo one naivne ili nevine; titula je titula.

Voljela je kuću strašću koju nije osjećala ni za jedno ljudsko biće.

Nikada nije ušla u nju a da ne osjeti laganu tjelesnu navalu zadovoljstva što je njezina. Škola koja je nosila njezino ime napokon je bila uspješna i bilo je dovoljno novca za održavanje kuće i vrta, a nešto je i ostalo. Znala je da je uspjeh dugovala Caroline Dupayne. Mogla se sjetiti gotovo svake riječi razgovora od prije sedam godina kada je Caroline, koja je sedam mjeseci radila kao njezina osobna tajnica, izložila plan reforme, hrabro i bez pitanja, naizgled više motiviran njezinim užasavanjem od zbrke i neuspjeha nego osobnom ambicijom. „Ako se ne promijenimo, brojevi će nastaviti opadati. Iskreno, riječ je o dvama problemima: ne pružamo dovoljno vrijednosti za novac i ne znamo čemu služimo. Oba su fatalna. Ne možemo nastaviti živjeti u prošlosti, a sadašnja politička garnitura je na našoj strani. Roditelji sada nemaju nikakve koristi od slanja djevojčica u inozemstvo - ova generacija bogatih klinaca skija u Klostersu svake zime i putuje od djetinjstva. Svijet je opasno mjesto i po svoj prilici će postati još opasnije. Roditelji će sve više željeti da njihove kćeri školu za djevojke završe u Engleskoj. I što nam to znači, škola za djevojke koja nudi društvenu naobrazbu? Koncept je zastario, mladima gotovo smiješan. Nema smisla nuditi uobičajen režim kuhanja, aranžiranja cvijeća, brige o djeci, ponašanja, s malo kulture ubačene u sve to. Većinu toga mogu dobiti, ako to žele, na večernjim tečajevima koje organizira lokalna samouprava. I mora se činiti da diskriminiramo. Nema više automatskog upisa samo zato što je tata platio školarinu. Nema više glupana; njih se ne može naučiti, i oni ne žele učiti. Oni ostale deprimiraju i iritiraju.

Nema više psihološki neprilagođenih - ovo nije skupi psihijatrijski odjel. I nema više delinkvenata. Krađa u Harrodsu ili Harvey Nicksu ne razlikuje se od krade u Woolworthsu, čak i ako mama ondje ima otvoren račun, a tata može podmititi policajce."

Lady Swathling je uzdahnula. „Postojalo je vrijeme kada si se mogao osloniti na to da će se ljudi određenog podrijetla ponašati na određen način." „Zaista? Nisam primijetila." Nastavila je neumoljivo. „Prije svega moramo biti vrijedni tog novca. Na kraju godine ili osamnaestomjesečnog tečaja učenice bi trebale imati nešto pokazali za tvoj trud. Moramo opravdati svoju školarinu - Bog zna da je visoka. Prije svega trebaju biti računalno pismene. Tajničke i administrativne vještine uvijek će imati svoju vrijednost.

Zatim moramo osigurati da tečno govore jedan strani jezik. Ako ga već govore, naučit ćemo ih i drugi. Kuhanje treba biti uključeno, popularno je, korisno i društveno pomodno, i treba ga poučavati po cordon bleu standardima. Ostali predmeti - društvene vještine, briga o djeci, vladanje stvar su izbora. S poučavanjem likovne umjetnosti neće biti problema. Imamo pristup privatnim kolekcijama i London nam je na dohvat ruke. Mislila sam da bismo mogli organizirati razmjenu sa školama u Parizu, Madridu i Rimu."

Lady Swathling je upitala: „Možemo li si to priuštiti?" „Bit će teško prve dvije godine, ali nakon toga će se reforme isplatiti.

Kada djevojka kaže 'Provela sam godinu u Swathling'su', to treba nešto značiti, i to nešto što se može prodati. Kad jednom postanemo prestižni, novac će početi pristizati."

I pristizao je. Swathling's je postao ono što je Caroline Dupayne htjela da bude. Lady Swathling, koja nikad nije zaboravljala uvredu, nikad nije zaboravljala ni nečiju pomoć. Caroline Dupayne je postala prvi pridruženi ravnatelj, a zatim i partner. Lady Swathling je znala da bi škola cvjetala bez nje, no ne i bez njezine kolegice. Ipak, još je ostao posljednji znak njezine zahvalnosti. Mogla je i kuću i školu ostaviti Caroline. Ona sama nije imala djece ni bliskih rođaka; nije bilo nikoga tko bi osporavao oporuku. I sad, kad je Caroline bila udovica - Raymond Pratt se zabio u stablo u svom mercedesu 1998. - nije bilo ni muža koji bi tražio svoj udio. Nije još razgovarala s Caroline. Naposljetku, nije bilo razloga za žurbu. Bilo im je

dobro ovako kako je bilo sada. I uživala je u spoznaji da je, barem u ovoj jednoj stvari, ona bila ta koja je imala moć.

Metodično su prolazile kroz poslovna pitanja toga jutra. Lady Swathling reče: „Jesi li zadovoljna ovom novom djevojkom, Marcijom Collinson?" „Apsolutno. Njezina majka je budala, ali ona nije. Prijavila se za Oxford, ali je nisu primili. Nema smisla da ide u škole za pripremu za prijemni ispit, već ima četiri A level' ispita položena s najvišim ocjenama. Pokušat će ponovno sljedeće godine u nadi da će joj upornost biti nagrađena. Izgleda da je kod nje ili Oxford ili ništa, što i nije osobito pametno s obzirom na konkurenciju. Imala bi veće šanse, naravno, da dolazi iz državnog sustava, i pretpostavljam da joj godina ovdje neće puno pomoći. Naravno, nisam joj to objasnila. Ona želi postati stručnjak na računalu, to joj je najveći prioritet. A jezik koji želi učiti je kineski." „Neće li to biti problem?" „Mislim da neće. znam nekoga na poslijediplomskom studiju u Londonu tko će rado davati privatne sate. Djevojku ne zanima slobodna godina da otputuje izvan zemlje. Čini se da nema razvijenu društvenu svijest. Kaže da joj je dosta toga u školi, a rad u inozemstvu je ionako samo oblik dobrotvornog imperijalizma. Izgovara popularne otrcane fraze, ali je pametna." „No dobro, ako joj roditelji mogu platiti školarinu..."

Prešle su na druge teme. Tijekom pauze za kavu Lady Swathling je rekla: „Srela sam Celiju Mellock u Harvey Nicholsu prošli tjedan. Spomenula je Muzej Dupayne u razgovoru. Nemam pojma zašto. Naposljetku, bila je s nama samo dva semestra. Rekla je da je čudno da ga učenici nikad ne posjećuju."

Caroline reče: „Umjetnost međuratnih godina nije u školskom programu. Današnje djevojke nisu baš zainteresirane za 1920-te i 1930-te. Kao što znaš, ovaj semestar obrađujemo modernu umjetnost. Mogao bi se dogovoriti posjet Dupayneu, ali vrijeme bi bilo korisnije provedeno u galeriji Tate Modern."

Lady Swathling reče: „Rekla je jednu zanimljivu stvar kad je odlazila - da bi Dupayne svakako uzvratio posjet, i da ti je zahvalna za 1996. Nije objasnila. Pitam se što je

time mislila."

Pamćenje Lady Swathling je znalo biti nepouzdano, ali nikada u vezi s brojevima i datumima. Caroline je pružila ruku da si dolije još kave.

Vjerojatno ništa. Nisam ni čula za nju 1996. Uvijek je pokušavala privući pozornost na sebe. Uobičajena priča: kći jedinica bogatih roditelja koji su joj davali sve osim svog vremena." „Namjeravaš li nastaviti s radom muzeja? Zar ne postoji neki problem oko najma?"

To je zvučalo kao bezazleno pitanje, no Caroline Dupayne je znala da nije bila riječ samo o tome. Lady Swathling je uvijek cijenila krhku vezu s malenim, ali prestižnim muzejom. To je bio jedan od razloga zašto je snažno podržavala odluku svoje partnerice da ponovno uzme svoje staro obiteljsko prezime.

Caroline reče: „Nema problema s najmom. Moj stariji brat i ja smo odlučni. Muzej Dupayne će nastaviti s radom."

Lady Swathling je ustrajala: „A tvoj mlađi brat?" „Neville će se složiti, naravno. Potpisat ćemo novi najam."

5 Bilo je pet sati u nedjelju 27. listopada, u Cambridgeu. Pod Garret Hostel mostom vrbe su vukle svoje krhke šibe u dubokom okeru riječne struje.

Gledajući preko mosta, Emma Lavenham, predavačica engleske književnosti, i njezina prijateljica Clara Beckwith promatrale su kako žuto lišće pluta niz rijeku poput posljednjeg traga jeseni. Emma nikada nije mogla prijeći most za pješake da ne zastane i ne zagleda se u vodu pod sobom, no sada se Clara uspravila. „Bolje da nastavimo. Onaj zadnji dio puta po Station Roadu uvijek traje dulje nego što bi očekivao."

Došla je iz Londona provesti dan s Emmom u Cambridgeu. Bilo je to vrijeme razgovora, jela i šetanja po Fellows' Gardenu. Do sredine poslijepodneva osjetile su potrebu za intenzivnijom tjelovježbom i odlučile prošetati do kolodvora najduljim putom, uz stražnje strane fakulteta i dalje kroz grad. Emma je voljela Cambridge na početku akademske godine.

Mentalna slika ljeta u njezinoj glavi sastojala se od svjetlucajućeg kamena viđenog kroz izmaglicu vrućine, sjenovitih travnjaka, cvijeća koje pruža svoj miris po suncem ulaštenim zidovima, čamaca pokretanih izvježbanom energijom kroz blistavu vodu ili koji se nježno njišu pod povijenim granama, plesne glazbe koja dopire iz daljine i glasova koji dozivaju. Ali to nije bilo njezino omiljeno doba školske godine; bilo je nečega frenetičnoga, zbunjeno mladalačkoga i duboko tjeskobnoga u tim ljetnim tjednima. Bila je tu trauma diploma i grozničavog ponavljanja u zadnji čas, nemilosrdno traganje za zadovoljstvima kojih će se uskoro morati odreći i melankolična spoznaja da se uskoro moraju rastati. Više je voljela prvi semestar akademske godine i zanimanje za upoznavanje novih članova, navlačenje zavjesa kako bi spriječila ulaz prvim zvijezdama i večerima koje su se sve ranije mračile, udaljenu buku disonantnih zvona i, kao i sada, cambridgeovski miris rijeke,

izmaglice i glinastog tla.

Lišće je palo kasno ove godine i nakon jedne od najljepših ranih jeseni koje je pamtila. Ali napokon je počelo. Ulična svjetla obasjavala su tanki zlatno-smeđi sag od lišća. Osjetila ga je kako pucketa pod njezinim nogama i mogla ga je okusiti u zraku - prvi slatko-kiseli miris zime.

Emma je nosila dugi kaput od tvida, visoke kožne čizme i bila je bez šešira, s kaputom podignuta ovratnika koji je uokvirivao njezino lice. Clara, osam centimetara niža, ukočeno je hodala kraj svoje prijateljice. Nosila je kratku jaknu podstavljenu flisom i prugastu vunenu kapu navučenu preko ruba ravne tamne kose. Velika torba joj je bila prebačena preko ramena.

Sadržavala je knjige koje je kupila u Cambridgeu, no nosila ju je s lakoćom kao da uopće nije teška.

Clara se zaljubila u Emmu tijekom prvog semestra. Nije bio prvi put da ju je snažno privukla žena koja je očito bila heteroseksualna, ali je razočaranje prihvatila svojim uobičajenim zajedljivim stoicizmom i krenula s njom sklopiti prijateljstvo. Studirala je matematiku i diplomirala s najvišim ocjenama, rekavši da je diplomirati s dobrim ili vrlo dobrim predosadno da se uopće uzme u obzir, pa samo odličan rezultat ili dvojka vrijede tri godine teškog rada u vlažnom gradu u ravnici. Budući da je u modernom Cambridgeu bilo nemoguće ne biti premoren, čovjek se baš može i dodatno potruditi i diplomirati u prvoj klasi. Nije željela akademsku karijeru, tvrdeći da akademska zajednica, ako se u njoj ostane, čini muškarce ili mrzovoljnima ili pompoznima, dok žene, ako se kod njih ne pojave neki drugi interesi, postaju više nego ekscentrične. Nakon fakulteta se odmah preselila u London gdje je, iznenadivši Emmu, a pomalo i samu sebe, ganjala uspješnu i vrlo profitabilnu karijeru upraviteljice fonda u financijskom središtu Londona.

Najviša plima uspjeha se povukla, izbacivši na obalu naplavljeni teret neuspjeha i razočaranja, no Clara je preživjela. Prije je bila objasnila Emmi svoj neočekivan izbor karijere. „Zarađujem ovu potpuno nerazumnu plaću, ali živim udobno od njezine trećine i ostatak ulažem. Dečki su pod stresom jer dobivaju bonuse od pola milijuna funti i počnu živjeti kao netko tko zarađuje gotovo milijun na godinu - skupa kuća, skupi auto, skupa odjeća, skupa žena, alkohol. Onda su, naravno, u smrtnom strahu od otkaza. Tvrtka mi sutra može dati otkaz i ne bi me osobito bilo briga. Namjera mi je zaraditi tri milijuna i onda ću se

maknuti i raditi nešto što zaista želim." „Kao na primjer?" „Annie i ja smo mislile da bismo mogle otvoriti restoran blizu kompleksa jednog od modernih sveučilišta. Ondje imaš zarobljenu grupu potrošača koji očajnički trebaju pošten obrok po cijenama koje si mogu priuštiti; domaća juha, salate koje su više od obične narezane zelene salate i pola rajčice.

Uglavnom vegetarijanski, naravno, no maštovito vegetarijanski. Mislile smo možda u Sussexu, u brdima izvan Falmera.

To je osnovna zamisao. Annie je poprilično zainteresirana, samo što misli da bismo trebale raditi nešto društveno korisno." „Sigurno je malo stvari društveno korisnije od toga da mladima daješ pošten obrok za razumnu cijenu." „Kad je riječ o trošenju milijuna, Annie razmišlja internacionalno. Pomalo ima kompleks Majke Tereze."

Hodale su dalje u ugodnoj tišini. Onda je Clara upitala: „Kako je Giles podnio tvoj bijeg?" „Loše, kao što se i očekivalo. Lice mu je pokazivalo cijeli slijed emocija - iznenađenje, nevjericu, samosažaljenje i ljutnju. Izgledao je poput glumca koji isprobava izraze lica pred ogledalom. Pitala sam se kako mi se, zaboga, mogao sviđati." „Ali sviđao ti se." „O da, u tome nije bio problem." „Mislio je da ga voliš." „Ne, nije. Mislio je da ga smatram jednako fascinantnim kao što je on smatrao samoga sebe i da neću moći odoljeti da se udam za njega ako me se udostoji pitati."

Clara se nasmijala. „Oprezno, Emma, to zvuči kao ogorčenost." „Ne, samo kao iskrenost. Nijedno od nas se nema čime ponositi.

Iskorištavali smo jedno drugo. On je bio moja obrana. Ja sam bila Gilesova djevojka; to me činilo nedodirljivom. Primat dominantnog muškarca je prihvaćen čak i u akademskoj džungli. Pustili su me na miru da se koncentriram na ono što je zaista bilo važno - svoj posao. To nije bilo pohvalno, ali nije bilo ni nepošteno. Nikada mu nisam rekla da ga volim.

Nikada nikome nisam izgovorila te riječi." „A sada ih želiš izgovoriti i čuti, i to od svih ljudi baš od policajca i

pjesnika. Pretpostavljam da je lakše shvatiti ovaj dio s pjesnikom. Ali kakav bi život imala? Koliko ste vremena proveli zajedno od tog prvog susreta?

Sedam dogovorenih sastanaka, četiri koja su se zaista i dogodila. Adamu Dalglieshu možda odgovara što je na raspolaganju ministru unutarnjih poslova, ravnatelju policije i višim dužnosnicima u Ministarstvu unutarnjih poslova, ali ne vidim zašto bi odgovaralo i tebi. Njegov život je u Londonu, tvoj je ovdje."

Emma reče: „Nije samo Adam kriv. Jedanput sam i ja morala otkazati." „Četiri izlaska, ako izuzmemo onu kaotičnu situaciju kad ste se upoznali.

Ubojstvo baš i nije uobičajen način upoznavanja. Do sada ga nikako nisi mogla upoznati." „Znam dovoljno. Ne mogu znati sve, to ne može nitko. To što ga volim ne daje mi pravo da mu kopam po mislima kao da su one moja fakultetska soba.

On cijeni svoju privatnost više nego itko koga poznajem. Ali znam važne stvari o njemu."

Ali je li to bila istina? Emma se zapitala. Bio je dobro upoznat s onim tamnim zakučastim dijelovima ljudskog uma gdje su vrebali užasi koje nije mogla ni zamisliti. Čak joj ni onaj strašan prizor u St. Anselmu nije pokazao najgore od onoga što ljudska bića mogu učiniti jedna drugima. Znala je za te strahote iz knjiga; on ih je svaki dan istraživao na svom poslu. Katkad, kada se u ranim satima budila iz sna, slika njega koju je vidjela pred očima bila je slika tamnog lica s maskom, ruku glatkih i bezličnih u rukavicama od lateksa. Što su te ruke sve dotaknule? Ponavljala je pitanja za koja nije znala hoće li ih ikada moći postaviti: Zašto to radiš? Je li to nužno za tvoju poeziju? Zašto si odabrao ovaj posao? Ili je posao odabrao tebe?

Rekla je: „Postoji ta detektivka koja radi s njim, Kate Miskin. Ona je u njegovu timu. Gledala sam ih zajedno. U redu, on joj je nadređeni, zvala ga je 'gospodine', ali bio je tu osjećaj povezanosti, intimnost za koju se čini da je isključivala svakoga tko nije policajac. To je njegov svijet. Ja nisam dio toga. Nikada neću ni biti." „Ne znam ni zašto bi željela biti. To je poprilično tmuran svijet, a ni on nije dio tvoga." „No mogao bi biti. On je pjesnik. On razumije moj svijet. Možemo razgovarati o njemu — i razgovaramo. Ali ne razgovaramo o njegovu svijetu.

Nisam čak bila ni u njegovu stanu. Znam da živi u Queenhithu nad Temzom,

ali nisam ga vidjela. Mogu ga samo zamisliti. I to je dio njegova svijeta. Ako me ikada pozove k sebi, znam da će sve biti u redu, da želi da budem dio njegova života." „Možda će te pozvati sljedeći petak navečer. Kad smo kod toga, kad misliš doći?" „Mislila sam ići poslijepodnevnim vlakom i stići u Putney oko šest sati ako do tada budeš kod kuće. Adam kaže da će doći po mene u osam i petnaest, ako se slažeš." „Da te poštedi gnjavaže da sama dođeš do restorana na drugi kraj Londona. Dobro je odgojen. Hoće li doći s pomirbenim buketom crvenih ruža?"

Emma se nasmijala. „Ne, neće doći s cvijećem, a i da dođe, to ne bile crvene ruže."

Stigle su do spomenika ratu na kraju ulice Station Road. Na svom dekoriranom postolju, kip mladog ratnika koračao je veličanstvenom bezbrižnošću u svoju smrt. Kada je Emmin otac bio upravitelj fakulteta, njezina dadilja bi vodila nju i sestru u šetnje obližnjim botaničkim vrtom. Na putu kući bi nakratko skrenule s puta da djeca mogu poslušati dadiljin nalog da mahnu vojniku. Dadilja, udovica Drugoga svjetskog rata, bila je odavno mrtva, kao i Emmina majka i sestra. Samo joj je njezin otac, koji je vodio povučen život medu svojim knjigama u luksuznom stanu u Maryleboneu, ostao od obitelji. Ali Emma nikada nije prošla kraj spomenika bez grižnje savjesti što više nije mahala. Iako je to bilo nerazumno, to joj se činilo kao da pokazuje svjesno nepoštovanje, i to ne samo generacija onih što su izgubili nekoga u ratu.

Na peronu kolodvora ljubavnici su se već prepuštali svom dugotrajnom opraštanju. Nekoliko parova je šetalo držeći se za ruke. Jedan par - djevojka je bila čvrsto pritisnuta uza zid čekaonice - djelovao je nepomično, kao da su zalijepljeni jedno za drugo.

Emma iznenada reče: „Zar ti sama pomisao na to nije dosadna, na seksualni vrtuljak?" „Kako to misliš?" „Moderni ritual parenja. Znaš kako je. Vjerojatno si toga vidjela više u Londonu nego ja ovdje. Djevojka upozna momka. Svide se jedno drugome.

Odu u krevet, katkad nakon prvog izlaska. To ili uspije pa postanu priznati

par ili ne uspije. Katkad završi sljedeće jutro kada ona vidi u kakvom je stanju kupaonica, kako ga je teško dići iz kreveta da ode na posao i da se njemu očito podrazumijeva da će ona biti ta koja će iscijediti naranče i skuhati kavu. Ako veza uspije, on se naposljetku doseli k njoj. Obično je tako, zar ne? Jesi li ikada naišla na slučaj da se ona doselila k njemu?"

Clara reče: „Maggie Foster se uselila svom dečku. Vjerojatno je ne znaš.

Studirala je matematiku na King's Collegeu i diplomirala u drugoj gornjoj klasi. Ali općenito se smatra da je Gregov stan praktičniji zbog njegova posla, a i nije mu se dalo ponovno vješati svoje akvarele iz osamnaestog stoljeća." „O. K., neka ti bude Maggie Foster. Znači, počnu živjeti zajedno. To također uspije ili ne uspije, samo je prekid, naravno, kompliciraniji, skuplji i neizbježno gorak. Uglavnom do njega dolazi jer jedno od njih želi obvezu na koju drugi nije spreman pristati. Ili uspije. Odluče se na izvanbračnu zajednicu ili brak, uglavnom zato što žena poželi djecu. Majka počne planirati vjenčanje, otac izračunava troškove, tetka kupuje novi šešir. Vlada opće olakšanje. Još jedna dobivena bitka protiv moralnog i društvenog kaosa."

Clara se nasmijala. „No to je ipak bolje nego ritual parenja generacije naših baka. Moja baka je vodila dnevnik i sve je u njemu. Bila je kći vrlo uspješnog odvjetnika koji je živio u Leamington Spa. Nije bilo govora o tome da počne raditi, naravno. Nakon škole je živjela kod kuće i radila stvari koje su kćeri radile dok su im braća bila na fakultetu: aranžirala je cvijeće, dodavala ljudima šalice na čajankama, malo cijenjenog dobrotvornog rada, ali ne onakvoga koji bi je doveo u kontakt s prljavijom realnosti siromaštva, odgovarala na dosadna obiteljska pisma na koja se njezinoj majci nije dalo odgovarati, pomagala s vrtnim zabavama. U međuvremenu, sve su majke organizirale društveni život da budu sigurne da će njihove kćeri upoznati prave muškarce. Teniske zabave, mali privatni plesovi, vrtne zabave. U dobi od dvadeset osam djevojka je počinjala biti nestrpljiva. U dobi od trideset bila je otpisana. Bog pomogao onima koje su bile ružne, nesigurne ili sramežljive."

Emma reče: „Božja pomoć im treba i danas, kad smo već kod toga.

Sustav je jednako brutalan na svoj način, zar ne? Samo se sada barem možemo organizirati same, i postoji alternativa."

Clara se nasmije. „Ne vidim na što se ti imaš žaliti. Teško da ćeš ti skakati gore-dolje s vrtuljka. Sjedit ćeš tamo gore na svom bijelom konju i odbijati napade. I zašto to reći tako da ispadne da je vrtuljak uvijek heteroseksualan? Svi mi tražimo. Nekima od nas se posreći, a oni kojima se ne posreći uglavnom se zadovolje drugom nagradom. A katkad na kraju ispadne da je druga nagrada ipak prva." „Ne želim se zadovoljiti drugom nagradom. Znam koga želim i što želim, i to nije kratkotrajna afera. Znam da će me, ako odem u krevet s njim, previše koštati ako on to raskine. Krevet me ne može vezati jače nego što sam to sada."

Vlak za London je dotutnjao na prvi peron. Clara je spustila putnu torbu i kratko su se zagrlile.

Emma reče: „Onda, do petka."

Clara je ponovno impulzivno ovila ruke oko prijateljice. Rekla je: „Ako te u petak ostavi na cjedilu, mislim da bi trebala razmisliti imate li vas dvoje ikakvu budućnost." „Ako me ostavi na cjedilu u petak, možda i hoću."

Stajala je, gledajući ali ne mašući, dok vlak nije nestao s vidika.

6 Riječ „London" od djetinjstva je u Tallulah Clutton budila viziju grada iz bajke, svijeta tajnovitosti i uzbuđenja. Sama je sebi rekla da gotovo tjelesna čežnja njezina djetinjstva i mladosti nije bila ni nerazumna ni opsesivna; bila je ukorijenjena u stvarnosti. Ona je, naposljetku, bila rođena Londončanka, rođena u dvokatnici u nizu u uskoj ulici u Stepneyju; njezini roditelji, djedovi i baka s majčine strane po kojoj je dobila ime rođeni su u East Endu. Grad joj je rođenjem pripadao. Preživjela je samo igrom slučaja i u svojim maštovitijim raspoloženjima to je smatrala čudom. Kada je ulica uništena u bombardiranju 1942., samo je ona, u dobi od četiri godine, iz ruševina izvađena živa. Činilo joj se da u njoj još uvijek živi sjećanje na taj trenutak, ukorijenjeno možda u pričama njezine tetke o njezinu spašavanju. Kako su godine prolazile, više nije bila sigurna sjeća li se tetkinih riječi ili samog događaja; kako su je podigli na svjetlo, sivu od prašine, no ona se smijala i širila ruke kao da želi zagrliti cijelu ulicu.

Kad je u djetinjstvu prognana u kvartovski dućan u predgrađu Leedsa da bi brigu o njoj preuzeli majčina sestra i njezin muž, dio njezina duha ostao je u onoj razrušenoj ulici. Bila je odgajana savjesno i uz osjećaj dužnosti, a možda je bila i voljena, no budući da ni njezina tetka ni tetak nisu pokazivali osjećaje niti govorili o njima, ljubav je bila nešto što nije očekivala niti razumjela. Napustila je školu u dobi od petnaest godina, iako su neki od učitelja prepoznali njezinu inteligenciju, no nisu ništa mogli učiniti. Znali su da dućan čeka na nju.

Kada se mladi računovođa blagog lica koji je redovito dolazio s njezinim tetkom pregledavati knjige počeo pojavljivati češće no što je bilo potrebno i pokazivati interes za nju, činilo se prirodnim prihvatiti njegovu konačnu, pomalo nesigurnu bračnu ponudu. Naposljetku, bilo je dovoljno mjesta u stanu iznad dućana i dovoljno mjesta u njezinu krevetu. Bilo joj je devetnaest

godina. Njezini tetak i tetka su jasno dali do znanja da im je laknulo. Terence više nije naplaćivao svoje usluge.

Pomagao je u trgovini na pola radnog vremena i život je postao lakši.

Tally je uživala u redovitom, iako pomalo nemaštovitom vođenju ljubavi i pretpostavljala da je sretna. Ali on je umro od srčanog udara devet mjeseci nakon rođenja njihove kćeri i stari život se nastavio: dugo radno vrijeme, neprestane financijske brige, dobrodošla, ali tiranska zvonjava zvona na vratima trgovine, neuspješna borba da konkuriraju novim supermarketima.

Srce joj je pucalo od očajničkog sažaljenja dok je promatrala jalove napore svoje tetke da privuče natrag stare kupce; otkidanje vanjskih listova s glavica kupusa i salate da izgledaju manje uvelo, oglašavanje popusta koji nikoga nisu mogli zavarati, voljnost da robu da na odgodu u nadi da će dug na kraju biti podmiren. Činilo joj se da je cijelom njezinom mladošću dominirao miris voća koje je trunulo i zvonjava zvona.

Tetak i tetka su joj oporučno ostavili dućan i kad su umrli, u razmaku od mjesec dana, stavila ga je na prodaju. Prodao se loše; samo su mazohisti ili nesvjetovni idealisti bili zainteresirani za spašavanje kvartovskog dućana u propadanju. No prodao se. Zadržala je 10 000 funti od prihoda, ostatak dala kćeri koja je već odavno otišla od kuće, i krenula u London da nađe posao.

Našla ga je za samo tjedan dana u Muzeju Dupayne i, kad ju je Caroline Dupayne prvi put odvela u razgledavanje kućice te kad je s prozora spavaće sobe vidjela Heath, znala je da je stigla kući.

Kroz preopterećene i stroge godine djetinjstva, njezin kratak brak, neuspjeh u ulozi majke, san o Londonu je opstao. U mladenaštvu i poslije, san je jačao i usvojio čvrstoću cigle i kamena, odbljesak sunca na rijeci, široke svečane avenije i uske sporedne putove koji vode do poluskrivenih dvorišta. Povijest i mit su dobili stan i ime, a zamišljeni ljudi su postali stvarni. London ju je primio natrag kao jednu od svojih i nije bila razočarana.

Nije imala naivnih očekivanja da je uvijek bila sigurna. Muzejski opis života u godinama između ratova otkrio joj je ono što je već znala, da ovaj London nije bio isti glavni grad koji su poznavali njezini roditelji. Njihov je grad bio mirniji, a Engleska nježnija. Razmišljala je o Londonu kao što bi mornar mogao razmišljati o moru; bio je to njezin prirodni element, ali njegova je snaga bila zapanjujuća i prilazila joj je s oprezom i poštovanjem. Na svojim izletima radnim danom i nedjeljom razvila je obrambene strategije. Novac,

kojeg bi ponijela tek dovoljno za taj dan, nosila je u vrećici pod zimskim kaputom ili laganom ljetnom jaknom. Hranu koja joj je bila potrebna, kartu autobusnih linija i bočicu vode držala je u maloj naprtnjači na leđima. Nosila je udobne čvrste cipele za hodanje i, ako su njezini planovi uključivali dug posjet galeriji ili muzeju, laganu sklopivu platnenu stolicu. Tako se kretala od slike do slike, kao jedan član male grupe koja je pratila predavanja u Nacionalnoj galeriji ili galeriji Tate, upijajući informacije poput gutljaja vina, opijena bogatstvom ponuđenog obilja.

Većinu nedjelja išla bi u crkvu i tiho uživala u glazbi, arhitekturi i liturgiji, uzimajući iz svega toga više estetsko nego vjersko iskustvo, no u redu i obredu pronalazila je ispunjenje neke neidentifieirane potrebe. Bila je odgajana kao elan anglikanske crkve i svake nedjelje ujutro i uvečer su je slali u lokalnu župnu crkvu. Išla je sama. Tetak i tetka radili su petnaest sati na dan u očajničkom pokušaju da održe dućan profitabilnim, i njihove nedjelje bile su obilježene iscrpljenošću. Moralni kodeks po kojem su živjeli bio je kodeks čistoće, čestitosti i razboritosti. Religija je bila za one koji su za nju imali vremena, luksuz srednjeg sloja. Tally je sada ulazila u londonske crkve s jednako mnogo znatiželje i očekivanja novih iskustava kao kad je ulazila i u muzeje. Uvijek je vjerovala - pomalo i na vlastito iznenađenje - da Bog postoji, ali nije bila uvjerena da su ga dirali ljudsko štovanje ili patnje te nevjerojatni hirovi i lakrdije stvorenja kojemu je On udahnuo život.

Svake večeri vraćala se u kućicu na rubu parka Heath. To je bilo njezino utočište, mjesto iz kojega je riskirala odlazak u svijet i kojemu se vraćala, umorna, no zadovoljna. Kad god je zatvorila vrata, osjetila je kako joj se podiže duh. Onakva vjera kakvu je prakticirala, noćne molitve koje je još uvijek izgovarala, imale su korijen u zahvalnosti. Do sada je bila usamljena, ali ne i sama. Sada je bila sama, ali nikad usamljena. Čak i da dođe do najgoreg i da ostane bez doma, bila je odlučna da ne traži smještaj kod svoje kćeri. Roger i Jennifer Crawford živjeli su odmah izvan Basingstokea u modernoj kući s pet soba koja je bila dio onoga što su građevinski poduzetnici nazivali „dvama polukružnim nizovima urbanih vila".

Nizovi su od zaraze manje luksuznih kuća bili izolirani čeličnim vratima ograde. Postavljanje tih vrata, za koja su se vlasnici vila žestoko borili, njezini su kći i zet smatrali pobjedom zakona i reda, zaštitom i povećanjem vrijednosti posjeda i ozakonjenjem društvenih razlika. Manje od pola milje

niz cestu nalazilo se stambeno naselje u društvenom vlasništvu čije su stanovnike smatrali nedovoljno kontroliranim barbarima.

Tally je katkad mislila da je uspjeh braka njezine kćeri ležao ne samo u ambiciji koju su ona i njezin muž dijelili, već i u njihovoj zajedničkoj volji da toleriraju, čak i suosjećaju s pritužbama onoga drugoga. Iza tih ponavljanih jadikovki ležalo je, shvatila je, obostrano samozadovoljstvo. Mislili su da su uspjeli u životu i bili bi duboko ozlojeđeni da je itko od njihovih prijatelja mislio drugačije. Ako ih je išta iskreno brinulo, bila je to, znala je, neizvjesnost budućnosti, činjenica da bi se od njih jednog dana moglo tražiti da joj pruže dom. Bila je to briga koju je shvaćala i dijelila.

Nije posjećivala svoju obitelj pet godina osim na tri dana oko Božića, što je bio godišnji ritua! krvnih srodnika kojega se uvijek užasavala. Primali su je uz obzirnu pristojnost i čvrsto slijeđenje prihvaćenih društvenih normi koje nije uspjelo sakrili nedostatak prave topline ili iskrene ljubavi. Nije im to zamjerala - što god je ona donosila u obitelj, to nije bila ljubav - ali voljela bi da je postojao neki prihvatljiv način da se ispriča i izbjegne posjet. Slutila je da su se i oni osjećali isto, ali ih je kočila potreba da slijede društvene konvencije. Primiti usamljenu majku udovicu za Božić bilo je prihvaćeno kao dužnost i, kad se jednom ustanovilo kao običaj, više se nije moglo izbjeći bez rizika od podmuklog ogovaranja ili omanjeg skandala. I tako bi ona na Badnjak, vlakom koji su predložili jer svima odgovara, stigla na kolodvor Basingstoke gdje su je čekali Roger ili Jennifer, uzeli bi njezin pretežak kovčeg poput tereta, što je on i bio, i godišnje vrijeme muka bi počelo.

Božić u Basingstokeu nije bio miran. Stizali su prijatelji, pametni, vedri, pretjerano srdačni. Posjeti su se uzvraćali. Bila je pod dojmom neprekidnog niza pregrijanih soba, zarumenjelih lica, podignutih glasova i raskalašenih gozbi naglašenih seksualnošću. Ljudi su je pozdravljali, neki s iskrenom srdačnošću, a ona bi se smiješila i odgovarala im dok je Jennifer ne bi taktično odvukla. Nije željela da se njezinim gostima dosađuje. Tally je umjesto poniženja osjetila olakšanje. Nije imala čime pridonijeti razgovoru o autima, praznicima u inozemstvu, teškoćama pri pronalaženju odgovarajuće au pair 1 neučinkovitosti lokalnog vijeća, makinacijama odbora golf-kluba, nemarnosti njihovih susjeda pri zaključavanju vrata ograde. Svoje unuke gotovo da i nije vidjela osim za vrijeme božične večere. Clive je većinu dana

provodio u svojoj sobi, koja je sadržavala sve nužno za život sedamnaestogodišnjaka: televizor, video i uređaj za reprodukciju DVD-a, računalo i printer, stereo opremu i zvučnike. Samantha, dvije godine mlađa i očito u trajnom stanju nezadovoljstva, bila je rijetko kod kuće i, kada je i bila tu, provodila je sate skrivena sa svojim mobitelom.

Ali sada je sa svime time bilo gotovo. Prije deset dana, nakon pomnog promišljanja i tri ili četiri grube prve verzije teksta, Tally je sastavila pismo.

Bi li im jako smetalo ako ne dođe ove godine? Gospođa Caroline neće biti u svom stanu za vrijeme praznika i, ako i ona otputuje, neće biti nikoga da malo pripazi na muzej. Dane neće provoditi sama. Pozvao ju je velik broj prijatelja. Naravno, to neće biti isto kao kad dolazi svojoj obitelji, ali je sigurna da će oni razumjeti. Darove će poslati početkom prosinca.

Osjećala je malu grižnju savjesti zbog neiskrenosti pisma, ali polučilo je odgovor za samo nekoliko dana. U njemu je bio trun prigovora i sugestija da si dopušta da je iskorištavaju, ali osjetila je njihovo olakšanje. Njezina je isprika bila dovoljno valjana; njezinu su odsutnost mogli bez brige objasniti prijateljima. Ovaj Božić će provesti sama u kući i već je planirala kako će provesti dan. Jutarnja šetnja do obližnje crkve i zadovoljstvo spoznaje da je jedna u gomili, no opet odvojena od nje, u čemu je uživala, za ručak mlado pile nakon kojega će možda slijediti jedan od onih minijaturnih božičnih kolača i pola boce vina, posuđeni film, knjige iz knjižnice te, bez obzira na vrijeme, šetnja Heathom.

Ali ti planovi sada više nisu bili tako sigurni. Dan nakon što je primila kćerino pismo, Ryan Archer joj je, vraćajući se nakon rada u vrtu, natuknuo da bi mogao biti sam za Božić. Bojnik je razmišljao o odlasku u inozemstvo.

Tally je impulzivno rekla: „Ne možeš provesti Božić u skvotu, Ryane. Možeš doći ovamo na večeru ako želiš. Ali javi mi nekoliko dana unaprijed da mogu kupiti hranu."

Prihvatio je, ali oklijevajući, i sumnjala je da će odabrati zamijeniti prijateljsku atmosferu skvota za tihu dosadu njezine kućice. No poziv je upućen. Ako odluči doći, barem će se potruditi da se dobro najede. Prvi put u mnogo godina radovala se Božiću.

No sad su svi njezini planovi bili zasjenjeni novom i jačom brigom. Hoće li ovaj Božić biti zadnji koji će provesti u kućici?

7 Rak se vratio, i ovaj put je bila riječ o smrtnoj presudi. To je bila osobna prognoza Jamesa Calder-Halea i on ju je prihvatio bez straha i sa samo jednom stvari za kojom je žalio: trebalo mu je vremena da završi knjigu o međuratnim godinama. Nije mu trebalo mnogo: bila bi gotova za četiri do šest mjeseci čak i kad bi usporio tempo. To bi mu vrijeme još uvijek moglo biti podareno, no čim mu je ta riječ dolutala u misli, odbacio ju je. „Podariti" je podrazumijevalo pružanje pomoći. A tko bi mu je pružio? Hoće li umrijeti prije ili poslije stvar je patologije. Tumor će napredovati svojim tempom. Ili, ako to želimo opisati još jednostavnije, ili će imati sreće ili neće. Ali na kraju će rak pobijediti.

Nije mogao vjerovati da ništa što on čini, što čine njemu, niti njegovo mentalno stanje, njegova hrabrost ni vjera u liječnike ne mogu promijeniti tu neizbježnu pobjedu. Drugi bi se možda pripremili da žive u nadi, da zarade tu posthumnu počast; „nakon hrabre borbe". On nije imao hrabrosti za borbu, ne kad je neprijatelj već bio tako dobro ukopan u rovove.

Sat ranije onkolog mu je vijest da više nije u remisiji priopćio taktom profesionalca; naposljetku, imao je mnogo iskustva. Opcije daljnjeg liječenja i rezultate kojima bi se razumski mogli nadati izložio je jasnoćom vrijednom divljenja. Calder-Hale se složio s preporučenim liječenjem provevši malo, no ne previše vremena praveći se da razmatra opcije. Konzultacije su se obavljale u prostorijama specijalista konzultanta u Ulici Harley, ne u bolnici, i unatoč činjenici daje imao zakazan najraniji termin, čekaonica se već počela puniti dok su ga pozvali. Izreći svoju vlastitu prognozu, svoju potpunu uvjerenost u neuspjeh, bilo bi nezahvalno i na granici nepristojnog kad se specijalist tako potrudio. Osjećao se kao da je on taj koji daje iluziju nade.

Izlazeći na Ulicu Harley, odlučio je uzeti taksi do stanice Hampstead Heath i hodati kroz park Heath kraj jezeraca i vijadukta do Spaniards Roada i

muzeja. Uhvatio se kako rezimira svoj život s nepristranim čuđenjem tome što ga je pedeset pet godina koje su mu se činile tako važnima moglo ostavili s tako bijednom ostavštinom. Činjenice su mu u svijest stizale u kratkim staccato trenucima. Jedini sin imućnog cheltenhamskog odvjetnika. Otac koji mu nije ulijevao strah, iako je bio distanciran. Majka ekstravagantna, pedantno konvencionalna, ali ne pravi probleme ikome osim svome mužu. Školovanje u istoj školi koju je pohađao i njegov otac, zatim u Oxfordu.

Ministarstvo vanjskih poslova i karijera, većinom na Bliskom istoku, koja nikada nije napredovala dalje od prosječne. Mogao je stići dalje, no pokazao je dvije kobne mane: manjak ambicije i dojam da je službi prilazio s nedovoljnom ozbiljnošću. Dobar govornik arapskoga koji ima sposobnost da privuče prijateljstvo, ali ne i ljubav. Kratak brak s kćeri egipatskog diplomata koja je mislila da bi voljela imati engleskog muža, ali je ubrzo zaključila da on nije taj. Bez djece. Rano umirovljenje za kojim je slijedila dijagnoza malignosti koja je neočekivano i zbunjujuće ušla u remisiju.

Postupno se, otkad mu je dijagnosticirana bolest, rastao od životnih očekivanja. No nije li se to dogodilo godinama prije? Kada je želio seksualno rasterećenje, platio ga je, diskretno, skupo i s minimalnim izdatkom vremena i osjećaja. Sada se nije mogao sjetiti kada je konačno odlučio da se trud i trošak više ne isplate, ne toliko samo traćenje duha na osjećaj srama, već traćenje novca na produljenje dosade. Osjećaji, uzbuđenja, trijumfi, neuspjesi, zadovoljstva i boli koji su ispunjavali međuprostore ove skice od života nisu imali moć da ga uznemire. Teško je vjerovati da su je ikada imali.

Nije li apatija, ta letargija duha, jedan od smrtnih grijeha? Onima koji su religiozni odbijanje svih radosti mora se činiti poput namjernog bogohuljenja.

Njegova je dosada bila manje dramatična. Bilo je to više tiho nemarenje u kojemu su njegove jedine emocije, čak i povremene provale razdraženosti, bile obična gluma. A prava gluma, ta dječačka igra u koju je uvučen više iz dobronamjerne popustljivosti nego iz predanosti, bila je dosadna kao i ostatak njegova života nepovezanog s pisanjem. Prepoznao je njezinu važnost, ali se manje osjećao kao sudionik nego kao nepristran promatrač tuđih nastojanja, tuđih ludosti.

I sada mu je ostao taj jedan nedovršeni posao, taj zadatak koji je jedini mogao unijeti radost u njegov život. Želio je dovršiti povijest međuratnih godina. Radio je na tome zadnjih osam godina, otkad ga je Max Dupayne,

prijatelj njegova oca, upoznao s muzejom. Bio je očaran njime i ideja koja je mirno ležala u njegovoj podsvijesti naglo je oživjela. Kada mu je Dupayne ponudio posao kustosa, neplaćen ali uz pravo korištenja uredom, bio je to povoljan poticaj da počne pisati. Radu se predao s entuzijazmom koji u njemu nije probudio nijedan drugi posao. Mogućnost da će umrijeti prije nego što ga dovrši bila je nepodnošljiva. Nitko ne bi želio objaviti nedovršenu povijest. Umro bi s jedinim zadatkom u koji je uložio srce i dušu svedenim na fascikle polučitljivih bilješki i hrpe neuređenih natipkanih rukopisa koje će natrpati u plastične vrećice i skupiti za stari papir. Katkad ga je snaga vlastite potrebe da dovrši knjigu zbunjivala. Nije bio profesionalni povjesničar; oni koji su to bili vjerojatno mu ne bi blago sudili. No knjiga ne bi prošla neopaženo. Intervjuirao je zanimljivo mnoštvo ljudi starijih od osamdeset godina, osobna svjedočanstva bila su vješto isprepletena s povijesnim događajima. Izlagao je originalna, katkad nekonformistička stajališta koja bi mogli izazvati poštovanje. No on je ispunjavao svoje potrebe, ne potrebe drugih. Zbog razloga koje nije mogao zadovoljavajuće objasniti, vidio je povijest kao opravdanje za svoj život.

Da se muzej zatvori prije no što knjiga bude dovršena, to bi bio kraj.

Mislio je da zna kako razmišlja troje povjerenika zaklade i ta je spoznaja bila gorka. Marcus Dupayne je tražio posao koji bi mu osiguravao prestiž i kratio dosadu mirovine. Da je bio uspješniji, da je dobio svoju vitešku titulu, čekao bi ga direktorski položaj u financijskom središtu Londona te službena povjerenstva i odbori. Calder-Hale se pitao što je pošlo po zlu. Vjerojatno ništa što je Dupayne mogao spriječiti: promjena vlasti, novi prioriteti državnog tajnika, promjena u hijerarhiji. Tko će na kraju dobiti posao na vrhu često je bila stvar sreće.

Bio je manje siguran zašto je Caroline Dupayne željela da muzej nastavi s radom. Vjerojatno je to bilo povezano s očuvanjem obiteljskog imena. Bilo je tu i korištenje stanom koji joj je pružio bijeg od škole. I uvijek se protivila Nevilleu. Otkad se mogao sjetiti, brat i sestra bili su na suprotnim stranama.

Budući da nije znao ništa o njihovu djetinjstvu, mogao je samo nagađati o korijenima ove međusobne ljutnje. Bila je pogoršana njihovim stajalištem o poslu onog drugoga. Neville nije skrivao svoj prezir za sve što je Swathling's bio; njegova je sestra otvoreno podcjenjivala psihijatriju. „To čak nije ni znanstvena disciplina, samo zadnje utočište očajnika ili prepuštanje

pomodnim nervozama. Ne znaš čak opisati ni razliku između uma i mozga na smislen način. Vjerojatno ste u zadnjih pedeset godina počinili više štete nego bilo koja druga grana medicine i danas možeš pomoći pacijentima samo zato što su vam neuro-znanstvenici i proizvođači lijekova pružili alate za to. Bez njihovih malih tabletica bili biste ondje gdje ste bili prije dvadeset godina."

Između Nevillea i Caroline neće biti dogovora o budućnosti muzeja i mislio je da zna čija će volja prevladati. No oni ne bi odradili mnogo posla vezanog za zatvaranje muzeja. Ako bi novi zakupnik želio brzo preuzeti vlasništvo, bio bi to golem posao u utrci s vremenom, krcat svađama i financijskim zavrzlamama. On je bio kustos; od njega bi se očekivalo da snosi većinu tereta. Bio bi to kraj ikakve nade da će dovršiti povijest.

Engleska se razveselila prekrasnom listopadu koji je više nalikovao na nježne preobrazbe proljeća nego na spor pad godine u ovu šarenu oronulost.

Sada je iznenada nebo, prostranstvo čiste azurno plave, zatamnio oblak što se valjao prljav poput tvorničkog dima. Pale su prve kapi kiše i on je jedva stigao otvoriti kišobran kad ga je zalio udar vjetra. Činilo se kao da se nakupljena težina nesigurnog tereta oblaka ispraznila na njegovu glavu. U blizini se nalazila grupa stabala i on se zaklonio pod drvo divljeg kestena, spreman strpljivo čekati da se nebo razbistri. Nad njim su tamne žile stabla postajale vidljive među žutim lišćem i, podignuvši pogled, osjetio je kako mu spore kapi padaju na lice. Pitao se zašto je bilo tako ugodno osjetiti to nepravilno prskanje na koži koja se već sušila od prvog napada kiše. Možda je to bila samo utjeha spoznaje da još uvijek može uživati u nepredviđenim blagoslovima postojanja. Intenzivnija, nepristojnija i neposrednija tjelesnost odavno je izgubila draž. Sada kad je taj apetit postao izbirljiv i seks rijetko potreban, olakšanje koje si je sam mogao pružiti, mogao je barem uživati u padu kišne kapi na njegov obraz.

I sad je mogao vidjeti kućicu Tally Cotton. Hodao je ovom uskom stazom od Heatha nebrojeno puta tijekom zadnje četiri godine, no na kućicu je uvijek nailazio s iznenađenjem. Izgledala je udobno smještena uz rub stabala, no ipak se činilo kao da ne odgovara duhu vremena. Možda je arhitekt muzeja, prisiljen hirom svog poslodavca da glavnu kuću sagradi kao točnu repliku iz osamnaestog stoljeća, pri dizajniranju te kućice udovoljio svojim željama.

Budući da je bila smještena ovako kako je bila, sa stražnje strane muzeja i izvan vidokruga, možda njegova klijenta nije osobito mučilo što se nije

slagala s kućom. Izgledala je poput slike iz knjige s pričama za djecu, s dva istaknuta poligonalna prozora u prizemlju sa svake strane izbočenog trijema, dva obična prozora pod krovom od valovitog crijepa, urednim vrtom ispred kuće s kamenom popločenom stazom što vodi do ulaznih vrata i travnjakom koji je sa svake strane omeđen niskom živicom od kaline. U središtu svakog travnjaka nalazila se izduljena, malo povišena gredica, i tu je Tally Clutton sadila svoje uobičajene bijele ciklame te ljubičaste i bijele maćuhice.

Dok se približavao vrtnim vratima, Tally se pojavila među stablima.

Nosila je staru kabanicu koju je obično stavljala na sebe kad je radila u vrtu, a u rukama je držala drvenu košaru i lopaticu. Jednom mu je rekla, iako se nije mogao sjetiti kada, da ima šezdeset četiri godine, no izgledala je mlađe.

Njezino lice, pomalo ogrubjele kože, počelo je pokazivati pukotine i linije starosti, no bilo je to dobro lice, oštrih očiju iza naočala, smireno lice. Ona je bila zadovoljna žena, no, hvala Bogu, nije se prepustila toj nepokolebljivoj i očajnoj vedrini kojom su neki od onih što su starjeli pokušavali prkositi propadanju koje nose godine.

Kad god bi ponovno ušao na imanje muzeja poslije šetnje po Heathu, navratio bi do kućice da vidi je li Tally dok kuće. Ujutro je bilo kave, a poslijepodne čaja i voćnih kolača. Taj je običaj počeo prije otprilike tri godine kada je zapeo u oluji bez kišobrana i stigao natopljene jakne i promočenih hlača što su mu prianjale uz noge. Vidjela ga je kroz prozor i izašla, ponudivši mu priliku da osuši odjeću i popije nešto toplo. Njezina zabrinutost njegovim izgledom nadjačala je sramežljivost koju je sigurno osjećala i on se sa zahvalnošću sjećao topline kamina s imitacijom zažarenog ugljena i vruće kave s malo viskija koju je donijela. No nije ponovila poziv da uđe i on je osjetio da joj je bilo važno da on ne pomisli da je željna društva ili da mu nekako nameće obvezu. Uvijek je on bio taj koji je kucao ili zvao, ali je znao da su njegovi posjeti bili dobrodošli.

Sada, dok ju je čekao, reče: „Jesam li došao prekasno za kavu?" „Naravno da niste, gospodine Calder-Hale. Upravo sam sadila lukovice narcisa u pauzi između pljuskova. Mislim da bolje izgledaju pod stablima.

Pokušala sam ih saditi u gredice u sredini, ali one izgledaju tako depresivno kad cvijeće uvene. Gospođa Faraday kaže da moramo ostaviti listove dok ne budu sasvim žuti i daju se iščupati ili sljedeće godine neće biti cvijeća. Ali to tako dugo traje."

Slijedio ju je na trijem, pomogao joj skinuti kabanicu i čekao dok je sjela na usku klupu, skinula gumene čizme i obula papuče. Onda ju je slijedio niz uzak hodnik do dnevne sobe.

Upalivši vatru, rekla je: „Hlače vam izgledaju poprilično mokro. Bolje sjednite ovamo i osušite se. Brzo ću s kavom." Čekao je, glave naslonjene na visoki naslon naslonjača i nogu ispruženih prema vatri. Precijenio je svoju snagu i predugo je hodao. Njegov umor mu je sada gotovo pružao zadovoljstvo. Ova soba je bila jedna od rijetkih, s iznimkom njegova ureda, u kojima je mogao sjediti bez napora. A kako ju je tek učinila ugodnom. Bila je nerazmetljivo udobna, no nije bila prenatrpana, pretjerano uljepšana ili opterećena ženstvenošću. Kamin je bio izvorno viktorijanski, ozidan plavim pločicama iz Delfta te s ornamentalnom željeznom napom. Kožni naslonjač u kojem je odmarao, s visokim naslonom s gumbima i udobnim naslonima za ruke, taman je odgovarao njegovoj visini.

Nasuprot njemu je bila slična, ali manja fotelja u kojoj je obično Tally sjedila. U niše sa svake strane kamina bile su smještene police s njezinim knjigama o povijesti i Londonu. Znao je da je grad bio njezina strast. Iz prijašnjih razgovora shvatio je da voli i biografije i autobiografije, no na polici se nalazilo vrlo malo romana, i to su bili kožno uvezani primjerci klasika. U sredini sobe bio je mali okrugli stol s dvije windsorske stolice visokih naslona. Znao je da je ondje obično jela. Kroz poluotvorena vrata na desnoj strani hodnika nazirao se četvrtasti drveni stol s četiri uspravne stolice u prostoriji koja je očito bila blagovaonica. Pitao se koliko se često koristi tom sobom. Nikada nije sreo nepoznatu osobu u njezinoj kućici i činilo mu se da joj se život događao unutar četiri zida ove dnevne sobe. Južni prozor je imao široku prozorsku dasku i na njoj se nalazila kolekcija afričkih ljubičica, blijedo i tamno ljubičastih te bijelih.

Kava i keksi su stigli i s ponešto napora je ustao te joj prišao da uzme pladanj. Kad je osjetio okrepljujući miris, začudio se kako je postao žedan.

Kad su bili zajedno, obično je govorio o svemu što mu je palo na pamet.

Pretpostavljao je da su je, kao i njega, šokirale samo okrutnost i glupost. Nije bilo ničega za što je mislio da joj ne može reći. Katkad se činilo kao da razgovara sa samim sobom, no bio je to razgovor u kojem su njezini odgovori uvijek bili dobrodošli i često iznenađujući. Sad ju je upitao: „Deprimira li vas to, čišćenje i brisanje prašine u Sobi ubojstava, te mrtve oči na mrtvim

fotografijama, mrtva lica?"

Rekla je: „Pretpostavljam da sam se na njih navikla. Ne mislim na to da o njima razmišljam kao o svojim prijateljima. To bi bilo glupo. No oni su dio muzeja. Kad sam došla, znala sam zamišljati što su njihove žrtve pretrpjele, ili što su oni sami pretrpjeli, no ne deprimiraju me. Za njih je sve gotovo, zar ne? Učinili su što su učinili, platili su za to i više ih nema. Sada više ne trpe.

Na ovom svijetu ima toliko toga za čime treba tugovati da bi bilo besmisleno tugovati za davnim nepravdama. No katkad se pitam kamo su svi oni otišli ne samo ubojice i njihove žrtve već svi ljudi na fotografijama u muzeju.

Pitate li se vi ikada?" „Ne, ne pitam se. Zato što znam. Umiremo kao životinje i uglavnom i zbog istih uzroka te, osim nekoliko sretnika, u gotovo istim bolovima." „I to je kraj?" „Da. Kakvo olakšanje, zar ne?"

Rekla je: „Znači, ono što radimo i kako se ponašamo nije važno osim u ovom životu?" „Gdje bi to trebalo biti važno, Tally? Dosta mi je teško ponašati se razumski pristojno sada i ovdje a da se ne mučim sa skupljanjem nebeskih bodova za neki izmišljeni drugi život."

Uzela je njegovu šalicu da mu natoči još kave. Rekla je: „Pretpostavljam da je stvar u svoj toj nastavi vjeronauka i odlasku u crkvu dvaput svake nedjelje. Moja generacija još uvijek napola vjeruje da će nas netko pozvati pred sud." „Možda i hoće, ali sud će biti ovdje na kaznenom sudu, a sudac će nositi periku. I s trunkom inteligencije taj sud većina nas uglavnom može izbjeći.

No što ste vi zamislili, veliku poslovnu knjigu sa stupcima za potraživanja i dugovanja, i anđela zapisničara koji to sve bilježi?"

Govorio je nježno, kao i uvijek kada se obraćao Tally Clutton.

Nasmiješila se: „Tako nešto. Kad sam imala oko osam godina, mislila sam da je ta knjiga nalik na veliku crvenu poslovnu knjigu koju je moj tetak imao u svom poslu. Na korieama je crnim slovima pisalo Računi, a stranice su imale crvene margine."

Rekao je: „No, vjerovanje je imalo određenu društvenu ulogu. Nismo baš našli učinkovitu zamjenu. Sada stvaramo vlastitu moralnost. 'Ono što želim je ispravno i na to imam pravo.' Starija generacija je možda još uvijek

opterećena nekim narodnim sjećanjem na judeo-kršćansku krivnju, ali do sljedeće generacije to će nestati." „Drago mi je što neću biti ovdje da to preživim."

Znao je, nije bila naivna, no sada se smiješila, bez brige na licu. Kakav god je bio njezin privatni moral, nije išao dalje od ljubaznosti i zdravog razuma - i, zaboga, zašto i bi? - što je još njoj ili ikome drugome trebalo?

Rekla je: „Pretpostavljam da je muzej slavljenje smrti. Životi mrtvih ljudi, predmeti koje su stvorili, stvari koje su im bile važne, njihova odjeća, kuće, svakodnevna zadovoljstva, njihova umjetnost." „Ne. Muzej je o životu. O životu pojedinca i tome kako je proveden. O zajedničkom životu tog vremena, muškaraca i žena koji su organizirali svoje društvo. O životu vrste Homo sapiens koji se nastavlja. Muzej se mora svidjeti svakome s imalo ljudske znatiželje."

Tiho je izustila: ,Ja ga obožavam, no onda pomislim da živim u prošlosti.

Ne svojoj vlastitoj prošlosti, koja je vrlo nezanimljiva i obična - već prošlosti svih ljudi koji su bili Londončani prije mene. Onuda nikad ne hodam sama, to ne može nitko."

Pomislio je: Čak je i šetnja Heathom drugačija za svakoga od nas. On je primjećivao drveće koje se mijenjalo, nebo, uživao u mekoći tla pod nogama.

Ona je zamišljala tudorske pralje kako peru rublje u čistim potocima i vješaju ga preko grmova štipavca da se suši, kola i dvokolice kako se vuku iz gradskih četvrti punih bordela u vrijeme kuge i velikog požara u Londonu da bi se sklonili u selo ponad grada, dok Dick Turpin čeka na svom konju u zaklonu od stabala.

A sada se dizala da odnese pladanj u kuhinju. Ustao je i uzeo joj ga iz ruku. Lice koje je gledalo u njegovo prvi je put bilo zabrinuto.

Rekla je: „Hoćete li biti na sastanku u srijedu, onom na kojem će se odlučivati o sudbini muzeja?" „Ne, Tally, neću biti ondje. Ja nisam povjerenik zaklade. Samo su tri povjerenika, Dupayneovi. Nikome od nas ništa ne govore. Sve su samo glasine." „Može li se muzej zaista zatvoriti?" „Zatvorit će ga ako bude kako Neville Dupayne želi." „Ali zašto? On ne radi ovdje. Gotovo nikada i nije u muzeju osim povremeno petkom kad dolazi po svoj auto. Nije zainteresiran, pa zašto bi ga

onda bilo briga?" „Zato što mrzi ono što vidi kao nacionalnu opsjednutost prošlošću.

Previše je zaokupljen problemima u sadašnjosti. Muzej je zgodan fokus toj mržnji. Njegov otac ga je osnovao, potrošio na njega cijelo bogatstvo, muzej nosi obiteljsko ime. On se želi osloboditi i više toga od samog muzeja." „Može li on to?" „O da, ako ne potpiše novi najam, muzej će se zatvoriti. Ali ja se ne bih brinuo. Caroline Dupayne je vrlo odlučna žena. Nisam siguran da će joj se Neville Dupayne moći suprotstaviti. Sve što se od njega traži jest da potpiše jedan komad papira."

Postao je svjestan gluposti tih riječi čim ih je izgovorio. Kad je stavljanje potpisa bilo nevažno? Ljudi su potpisom bili osuđivani ili im je odgođena smrtna kazna. Potpis bi ih razbaštinio ili im dao bogatstvo. Potpis dan ili uskraćen mogao je značiti razliku između života i smrti. No to vjerojatno ne vrijedi za potpis Nevillea Dupaynea na novom ugovoru o najmu. Dok je nosio pladanj u kuhinju, bilo mu je drago da može skrenuti pogled s njezina zabrinutog lica. Nikad prije nije vidio Tally da tako izgleda. Iznenada je shvatio užas onoga s čime je bila suočena. Ova kućica i ova dnevna soba njoj su bila jednako važne kao sto je njegova knjiga bila njemu. A imala je više od šezdeset godina. Doduše, to se danas nije smatralo starošću, ali nije to bila dob za traženje novog posla i novog doma. Bilo je mnogo slobodnih radnih mjesta; nikad nije bilo lako naći pouzdane spremačice. Ali ovaj posao i ovo mjesto za nju su bili savršeni.

Osjetio je neugodno sažalenje i onda trenutak tjelesne slabosti, tako iznenadan da je morao brzo spustiti pladanj na stol i na trenutak se odmoriti.

S tim se pojavila i želja da postoji barem nešto što može učiniti, neki veličanstven dar koj bi joj mogao položiti pred noge i koji bi sve popravio.

Na trenutak se poigravao s apsurdnom misli da bi je mogao učiniti svojom oporučnom nasjednicom. No znao je da mu je nepojmljiv takav čin ekscentrične liberalnosti - teško bi to mogao nazvati velikodušnošću budući da mu do tada novac više neće trebati. Uvijek je trošio do iznosa svojih primanja i kapital koji je ostajao obiteljski je novac što ga je oporučno ostavio, u oporuci koju je pažljivo sastavio obiteljski odvjetnik prije nekih petnaestak godina, svojoj trojici nećaka. Bilo je neobično da je njemu, kojemu je tako malo bilo važno što nećaci misle o njemu i koji ih je rijetko

viđao, važno da oni imaju dobro mišljenje o njemu nakon smrti. Živio je život udobno i uglavnom u sigurnosti. Bi li mogao naći snage da učini još jednu zadnju ekscentričnu, veličanstvenu stvar koja bi nekome mogla pravili razliku?

Onda je čuo njezin glas: „Jeste li dobro, gospodine Halder-Cale?" „Jesam", rekao je, „savršeno sam dobro, Tally. Hvala vam na kavi. I ne brinite za srijedu. Imam osjećaj da će sve biti u redu."

8 Sada je bilo jedanaest i trideset. Kao i obično, Tally je počistila muzej ujutro prije nego što se otvorio i sada, osim ako su je negdje trebali, nije imala nikakvih obveza osim da obavi zadnju provjeru s Muriel Godby prije zatvaranja muzeja u pet sati. No bilo je posla u kućici i zadržala se dulje nego obično s gospodinom Calder-Haleom. Ryan, mladić koji je pomagao kod težeg čišćenja i u vrtu, doći će u jedan sat i donijeti svoje sendviče.

S prvom studeni hladnijih jesenjih dana Tally je predložila Ryanu da jede svoj ručak u kućici. Ljeti bi ga vidjela kako odmara, leđima oslonjen o stablo, dok je pokraj njega ležala otvorena vrećica. No kako su dani postajali hladniji, počeo je jesti u šupi za alat gdje je držao kosilicu, sjedeći na preokrenutom sanduku. Činilo joj se nepravednim da se njegova udobnost toliko zanemaruje, no ponudu je dala nesigurno, ne želeći mu nametnuti nekakvu obvezu ili ga staviti u situaciju da mu je neugodno odbiti. No spremno ju je prihvatio i od tog bi jutra nadalje stizao točno u jedan sat noseći papirnatu vrećicu i limenku Coca-Cole.

Nije željela ručati s njim - to bi joj se činilo napadom na njezinu privatnost — pa je počela jesti svoj lagani ručak u dvanaest sati tako da je sve bilo počišćeno i pospremljeno dok bi on došao. Ako je radila juhu, ostavila bi malo i za njega, osobito ako je dan bio hladan, i čini se da ga je to veselilo. Poslije bi on skuhao kavu za oboje onako kako ga je ona naučila pravu kavu, ne instant-kavu - i poslužio bi je. Nikada nije ostao dulje od jednog sata i već se navikla na zvuk njegovih koraka na stazi svakog ponedjeljka, srijede i petka, u njegove radne dane. Nikada nije požalila taj prvi poziv, no uvijek je osjetila grešno olakšanje utorkom i četvrtkom kada je imala jutro samo za sebe.

Kad ga je obzirno pozvala prvoga dana, skinuo je svoje radne čizme na trijemu, objesio jaknu i samo se u čarapama zaputio u kupaonicu da se opere

prije nego što joj se pridruži. Sa sobom je donio miris zemlje i trave i blagi miris muževnosti koji je voljela. Bila je začuđena kako je uvijek djelovao čisto, krhko. Šake su mu imale kosti tanke poput djevojačkih, čudno neskladne u usporedbi sa smeđim mišićavim rukama.

Imao je okruglo lice, čvrstih obraza, blago ružičaste kože koje se činila mekom poput antilopa. Velike smeđe oči bile su mu široko razmaknute, kapci teški nad prćastim nosom i rascijepljenom bradom. Kosa mu je bila vrlo kratko ošišana, otkrivajući oblik zaobljene glave. Tally je to lice izgledalo poput lica bebe koje se s godinama povećalo, no bez tragova odraslog iskustva. Samo su mu oči odudarale od naizgled nedirnute nevinosti. Mogao je podignuti kapke i promatrati svijet s naivnom i simpatičnom bezbrižnošću, ili uznemirujuće ošinuti pogledom, istodobno podmuklim i punim spoznaje.

Ta je podvojenost odražavala ono što je poznavao; male djeliće ugladenosti koje je pokupio kao što bi pokupio komadiće smeća s kolnog prilaza, u kombinaciji sa zapanjujućim nedostatkom šireg znanja kakvo je njezina generacija stekla prije kraja školovanja.

Našla ga je kad je stavila obavijest na oglasnu ploču za oglašavanje slobodnih radnih mjesta kod lokalnog prodavača novina. Gospođa Faraday, volonterka zadužena za vrt, istaknula je kako je kupljenje lišća i veće obrezivanje grmlja i mladih stabala za nju postalo previše. Ona je bila ta koja je predložila da stave obavijest umjesto da odu u lokalni centar za zapošljavanje. Tally je ostavila svoj broj telefona i nije spomenula muzej.

Kad je Ryan nazvao, ona i gospođa Faraday obavile su razgovor za posao i htjele su ga uzeti na probni rok od mjesec dana. Prije nego što je otišao, tražila gaje preporuku. „Postoji li netko, Ryane, za koga si radio, tko bi mogao pisati i dati ti preporuku?" „Radim za bojnika. Čistim njegovo srebro i radim razne poslove u stanu.

Pitat ću ga."

Nije im dao nikakve druge informacije, no za dva dana je stiglo pismo s adrese u Maida Valeu.

Poštovana, Ryan Archer mi kaže da razmišljate da mu ponudite posao

domara, vrtlarova pomoćnika. On nije osobito spretan, no zadovoljavajuće mi je obavljao neke kućanske poslove i pokazuje želju za učenjem ako je zainteresiran. Ne znam kakva su mu znanja za rad u vrtu, ako ih uopće ima, no sumnjam da zna razlikovati maćuhicu od petunije. Ne pazi osobito na vrijeme, no kada se pojavi, u stanju je naporno raditi pod nadzorom. Po mom iskustvu, ljudi su ili pošteni ili nepošteni i tu se ništa ne može. Dečko je pošten.

Na temelju te ne previše entuzijastične preporuke, i s odobrenjem gospođe Faraday, primila ga je.

Gospođa Caroline nije pokazivala osobit interes, a Muriel se odrekla svake odgovornosti. „Organizacija poslova u kući vaša je stvar, Tally. Ne želim se miješati. Gospoda Caroline se složila da će primati minimalnu plaću i ja ću ga plaćati iz gotovinske blagajne svaki dan prije nego što ode.

Naravno, tražit ću potvrdu o primitku. Ako mu bude trebala zaštitna odjeća, i to se može platiti iz gotovinske blagajne, no bolje da je vi kupite nego da to prepustite njemu. Ovdje može obavljati teže čišćenje poda, uključujući i stepenice, ali ne želim ga ni u kojem drugom dijelu muzeja ako nije pod nadzorom."

Tally je objasnila: „Bojnik Arkwright, koji mu je dao preporuku, kaže da je pošten." „Možda i jest, ali možda je brbljav, a mi ne možemo znati jesu li i njegovi prijatelji pošteni. Mislim da bi bilo dobro da vi i gospoda Faraday napišete formalno izvješće o njegovu napretku nakon probnog roka."

Tally je razmišljala o tome kako se, za nekoga tko se nema želje miješati u stvari oko vođenja kućanstva, Muriel ponašala suprotno. No eksperiment je uspio. Ryan je svakako bio nepredvidljiv — nikada nije mogla biti sigurna hoće li se pojaviti kada se to od njega očekivalo - ali je postajao sve pouzdaniji kako su mjeseci prolazili, nesumnjivo zato što mu je trebala gotovina na kraju dana.

Ako i nije bio poletan radnik, svakako nije bio ljenčina i činilo se da se sviđa gospođi Faraday, koju nije bilo lako zadovoljiti.

Ovog je jutra Tally skuhala pileću juhu od kostiju ostalih od sinoćnje

večere, i on ju je sada srkao s vidljivim užitkom, grijući tanke prste na zdjelici.

Rekao je: „Treba li mnogo hrabrosti da se nekoga ubije?" „Nikada nisam razmišljala o ubojicama kao o hrabrim ljudima, Ryane.

Vjerojatnije je da su kukavice. Katkad treba više hrabrosti da nekoga ne ubiješ." „Ne znam kako to mislite, gospođice Tally." „Ni ja. Bila je to samo napomena. I to poprilično šašava, kad sad razmislim o tome. Ubojstvo nije ugodna tema." „Ne, ali je zanimljiva. Jesam i vam rekao da me gospodin Calder-Hale proveo po muzeju prošlog petka ujutro?" „Nisi, Ryane." „Vidio me kako plijevim prednju gredicu kad je došao. Poželio mi je dobro jutro pa sam ga pitao: 'Mogu li vidjeti muzej?' Rekao je: 'Možeš, samo je pitanje smiješ li. Ne vidim zašto ne.' Pa mi je rekao da se operem i pridružim mu se u predvorju. Prema pogledu koji mi je uputila, mislim da se gospođici Godby to nije svidelo."

Tally reče: „Lijepo je od gospodina Calder-Halea što ti je pokazao muzej.

Budući da radiš ovdje - no, pošteno je da si ga dobio priliku vidjeti." „Zašto ga nisam mogao vidjeti prije i sam? Zar mi ne vjeruju? „Ne držimo te postrani zato što ti ne vjerujemo. Riječ je samo o tome da gospođica Godby ne voli da ljudi koji nisu platili šeću okolo po svojoj volji.

To je isto za sve." „Ne i za vas." „Pa i ne može biti, Ryane. Ja moram brisati prašinu i čistiti." „Ili za gospođicu Godby." „Ali ona je tajnica recepcionarka. Mora imati slobodu da ide kamo želi.

Inače se muzej ne bi mogao voditi. Katkada mora voditi posjetitelje kada gospodin Calder-Hale nije ovdje."

Pomislila je, no nije rekla: Ili ne misli da su posjetitelji dovoljno važni.

Umjesto toga priupita: „Je li ti se muzej svidio?" „Svidjela mi se Soba ubojstava."

O, Bože, pomislila je. No, možda to i nije bilo tako iznenađujuće. On ne bi bio jedini posjetitelj koji se najdulje zadržao u Sobi ubojstava.

Rekao je: „Taj limeni kovčeg - mislite li da je to stvarno onaj u koji je

stavljeno Violettino tijelo?" „Pretpostavljam da je. Stari gospodin Dupayne bio je vrlo temeljit u vezi s provenijencijom - toga odakle predmeti potječu. Ne znam kako se dokopao nekih od njih, no pretpostavljam da je imao veze."

Sad je pojeo juhu i izvadio sendviče iz vrećice: debele šnite bijelog kruha s nečim nalik na salamu u sredini.

On reče: „Znači, kad bih podigao poklopac, vidio bih mrlje njezine krvi?" „Ne smiješ podizati poklopac, Ryane. Izlošci se ne smiju dirati." „No što kad bih ga podigao?" „Vjerojatno bi vidio mrlju, no nitko ne može biti siguran da je to Violettina krv." „Ali mogla bi se dati na testiranje." „Mislim da i jest. No čak i ako to je ljudska krv, ne znači da je njezina. U ono vrijeme nisu znali za DNA. Ryane, nije li ovo poprilično morbidan razgovor?" „Pitam se gdje je ona sada." ,Vjerojatrno u dvorištu crkve u Brightonu. Nisam sigurna zna li itko.

Jadnica je bila prostitutka i možda nije bilo novca za pravi sprovod. Možda je bila pokopana u onome što nazivaju 'sirotinjskim grobom'."

No je li bilo tako? pitala se Tally. Možda ju je slava uzdignula do statusa onih dostojanstvenih u smrti. Možda je imala raskošan sprovod, konje s crnim perjanicama, masu promatrača koji su slijedili procesiju, fotografije u mjesnim novinama, možda čak i u državnom tisku. Kako bi se apsurdno činilo Violette dok je bila mlada, godinama prije nego što je ubijena, da joj je netko prorekao da će biti slavnija u smrti nego u životu, da će gotovo sedamdeset godina nakon njezina ubojstva žena i mladić u nezamislivo drugačijem svijetu razgovarati o njezinu sprovodu.

Podigla je pogled i čula Ryana kako govori: „Mislim da me gospodin Calder-Hale pozvao samo zato što je htio znati što ja ovdje radim." „Ali, Ryane, on zna što ti radiš. Ti si vrtlar na pola radnog vremena." „Želio je znati što radim ostale dane." „I što si mu rekao?" „Rekao sam mu da radim u baru u blizini King's Crossa." „Ali, Ryane, je li to istina? Mislila sam da radiš za bojnika." „I radim za bojnika, ali ne pričam svima o svojim stvarima." Pet minuta

kasnije, dok ga je promatrala kako obuva cipele za vrt, ponovno je shvatila kako malo zna o njemu. Rekao joj je da je bio u javnoj skrbi, ali ne zašto i gdje. Katkad joj je govorio da živi u skvotu, katkad da odsjeda kod bojnika.

No, ako i je bio povučena osoba, bila je to i ona - bili su to svi u Dupayneu.

Pomislila je: Radimo zajedno, viđamo se često, katkad svaki dan, razgovaramo, konzultiramo se, imamo zajednički cilj. A u srcu svakoga od nas je nespoznatljivo Ja.

9 Doktoru Nevilleu Dupayneu bio je to posljednji kućni posjet tog dana i posjet od kojega je najviše strepio. Čak i prije nego što je parkirao i zaključao auto, počeo se čeličiti za muke kada se njegove oči susretnu s očima Ade Gearing, s očima punima nijeme molbe koje bi počele zuriti u njegove od trena kad ona otvori vrata. Činilo mu se da ga je nekoliko stepenica koje su vodile do požarnih stepenica na prvom katu jednako zamaralo kao da se penjao na vrh zgrade. Morao bi čekati pred vratima; uvijek se čekalo. Albert bi, čak i u svojoj katatoničnoj fazi, reagirao na zvuk zvona na vratima, katkad s užasom koji bi ga dršćući prikovao za fotelju, katkad tako da bi iz fotelje ustao iznenađujućom brzinom i gurnuo svoju ženu u stranu da prvi dođe do vrata. Tada bi se Albertove oči susrele s njegovima; stare oči koje su još mogle planuti tako različitim emocijama, poput straha, mržnje, sumnje, beznađa.

Večeras je gotovo poželio da to bude Albert. Prošao je požarnim stepenicama do srednjih vrata. Na njima je bila špijunka i dvije sigurnosne brave te metalna mrežica pribijena s vanjske strane jedinog prozora.

Pretpostavljao je da je to bio najjeftiniji način da si osiguraju zaštitu, ali to ga je uvijek brinulo. U slučaju da Albert uzrokuje požar, vrata bi bila jedini izlaz. Zastao je prije nego što je pozvonio. Dan se mijenjao u večer. Kako su brzo, otkad su satovi pomaknuti, iščezavali sati dnevnog svjetla i nastupala tama. Svjetla su se upalila uzduž stepenica i, kad je pogledao gore, vidio je golemu zgradu kako se nadvija poput velikog broda za krstarenje usidrenog u mraku.

Znao je da nije moguće tiho pozvoniti; ipak, prst mu je nježno pritisnuo zvono. Večerašnje čekanje nije bilo dulje nego obično. Morala je biti sigurna da Albert sjedi u svojoj stolici, smiren nakon šoka zvonjave. Nakon minute čuo je struganje zasuna i ona mu je otvorila vrata. Odmah joj je gotovo

neprimjetno kimnuo glavom i ušao unutra. Ponovno je zaključala vrata i navukla zasun.

Slijedeći je kroz kratki hodnik, rekao je: „Žao mi je. Zvao sam bolnicu prije nego što sam otišao i još nema slobodnih mjesta na bolničkom odjelu.

Ali Albert je na vrhu liste čekanja."

Rekla je: „Ondje je, doktore, već zadnjih osam mjeseci. Pretpostavljam da čekamo da netko umre." „Da", rekao je. „Da netko umre."

Bio je to isti razgovor koji su vodili zadnjih šest mjeseci. Prije nego što su ušli u dnevnu sobu, držeći ruku na kvaki, pitao je: „Kako je?"

Uvijek je nevoljko razgovarala o svome mužu dok je on ondje sjedio, iako ih naoko nije čuo ili ga nije bila briga. Rekla je: „Danas je mirno. Bilo je mirno cijeli tjedan. Ali prošle srijede je pobjegao, na dan kad je došla socijalna radnica, i izašao je kroz vrata prije nego što sam ga uspjela taknuti. Brzo se kreće kad ga uhvati takvo raspoloženje. Sišao je po stepenicama i krenuo niz glavnu ulicu prije nego što smo ga mogli uhvatiti. A onda je bilo borbe. Ljudi te gledaju. Ne znaju zašto tako navlačiš starog čovjeka. Socijalna radnica ga je pokušala nagovoriti, nježno razgovarajući s njim, no nije je želio slušati. Toga se užasavam, da će jednoga dana izletjeti na cestu i poginuti." I to je, pomislio je, bilo točno ono čega se bojala. Bilo je to toliko nelogično da je u njemu probudilo mješavinu tuge i razdraženosti. Njezin je muž bio uvučen duboko u kaljužu Alzheimera. Čovjek za kojega se udala postao je zbunjen i katkad nasilan stranac, nesposoban pružiti joj društvo ili potporu. Bila je fizički iscrpljena od pokušavanja da vodi brigu o njemu. No, on je bio njezin muž. Umirala je od straha da bi mogao izaći na cestu i poginuti.

Mala dnevna soba s cvjetnim zavjesama na kojima je strana s uzorkom bila okrenuta prema staklu, pohabanim namještajem i masivnim starinskim plinskim kaminom izgledala je poprilično jednako kad su Gearingovi tek kupili stan. No sad je u kutu bio televizor sa širokim zaslonom i ispod njega videorekorder. A znao je i da je izbočina u džepu pregače gospođe Gearing bila mobilni telefon.

Privukao je svoju uobičajenu stolicu među njih. Za njih je odvojio, kao i uvijek, pola sata. Nije donio dobre vijesti i nije im mogao ponuditi nikakvu pomoć osim one koja im je već pružena, no barem im je mogao dati svoje

vrijeme. Radio bi ono što je uvijek radio, sjedio mirno kao da ima sate na raspolaganju, i slušao. U sobi je bilo neugodno vruće. Plinski kamin je isijavao nepodnošljivu vrućinu koja mu je pržila noge i sušila grlo. Zrak je zaudarao kiselo-slatkim smradom ustajalog znoja, pržene hrane, neoprane odjeće i mokraće. Udišući ga, činilo mu se da može prepoznati svaki pojedini miris.

Albert je nepomično sjedio u svojoj stolici. Kvrgave šake su mu bile čvrsto stisnute na krajevima naslona za ruke. Oči koje su gledale u njegove bile su stisnute s iznimnom zlobom. Nosio je kućne papuče, široki donji dio trenirke momarsko plave boje s bijelom crtom koja se spuštala niz svaku nogavicu, i gornji dio pidžame ispod duge sive veste na kopčanje. Pitao se koliko je Adi i njegovateljici trebalo da ga obuku.

Rekao je, svjestan uzaludnosti pitanja: „Kako se snalazite? Dolazi li još uvijek gospođa Nugent?"

I sad je ona slobodno govorila, više ne brinući može li je muž razumjeti.

Možda je napokon počela shvaćati kako su besmisleni bili ti prošaptani dogovori s vanjske strane vrata. „O da, dolazi. Sada svaki dan. Ne bih mogla bez nje. Velika je to briga, doktore. Kad je Albert naporan, kaže joj strašne stvari, bolne stvari o njezinoj crnoj boji kože. Užasne su, stvarno. Znam da on to ne misli, znam da to radi jer je bolestan, ali ona to ne bi trebala slušati. Nikad prije nije bio takav. A ona je tako dobra, ne uzima mu za zlo. Ali to me uzrujava. I sad ga je čula ta susjeda, gospođa Morris. Rekla je da ćemo, ako socijalna služba čuje za to, ići na sud zbog rasizma i dobiti novčanu kaznu. Kaže da će nam oduzeti gospođu Nugent i da će se pobrinuti da ne dobijemo nikoga drugoga, crnoga ili bijeloga. A možda će gospođi Nugent ionako prekipjeti i otići će nekamo gdje ne mora slušati takve stvari. Ne mogu reći da bih je krivila. I Ivy Morris je u pravu. Možete završiti na sudu zbog rasizma. Piše u novinama. Otkud da ja platim kaznu? Ionako smo u škripcu s novcem."

Ljudi njezine dobi i društvenog sloja bili su preponosni da se žale na svoje siromaštvo. Činjenica da je, prvi put, spomenula novac otkrivala je dubinu njezine tjeskobe. Čvrstim glasom je rekao: „Nitko vas neće odvesti na sud. Gospođa Nugent je razumna i iskusna žena. Ona zna da je Albert bolestan. Želite li da porazgovaram sa Službom za socijalnu skrb?" „Biste li htjeli, doktore? Možda bi bilo bolje da čuju od vas. Postala sam

tako nervozna zbog toga. Svaki put kad netko pokuca na vrata mislim da je policija." „Neće biti policije."

Ostao je još dvadeset minuta. Slušao je, kao i toliko mnogo puta prije, o njezinoj zabrinutosti da će joj oduzeti skrb nad Albertom. Znala je da ne može izaći na kraj s njim, ali nešto — možda sjećanje na bračne zavjete - bilo je jače od potrebe za rasterećenjem. Ponovno ju je pokušao uvjeriti da će život na bolničkom odjelu za Alberta biti bolji, da će primiti skrb koja mu ne bi mogla biti pružena kod kuće, da će ga moći posjećivati kad god to bude htjela, da bi on to razumio da je u stanju razumjeti. „Možda", rekla je. „No bi li mi oprostio?" Čemu je uvjeravati, pomislio je, da se ne treba osjećati krivom? Bila je uhvaćena između ta dva dominantna osjećaja, ljubavi i krivnje. Kakvu je moć on imao, donoseći svjetovnu i nesavršenu mudrost, da je oslobodi od nečega tako duboko ukorijenjenog, tako elementarnog?

Skuhala mu je čaj prije odlaska. Uvijek mu je kuhala čaj. Nije ga želio i morao je suzbijati svoju nestrpljivost dok je pokušavala nagovoriti Alberta da ga popije, tepajući mu kao da je dijete. No napokon se osjetio slobodnim da ide.

Rekao je: „Sutra ću nazvati bolnicu i javiti vam ako bude kakvih novosti."

Na vratima ga je pogledala i rekla: „Doktore, mislim da ne mogu ovako dalje."

To su bile posljednje riječi što ih je izgovorila dok su se između njih zatvarala vrata. Izašao je u večernju hladnoću i posljednji put čuo struganje zasuna.

10 Tek je prošlo sedam sati i Muriel Godby je u svojoj maloj, ali besprijekornoj kuhinji pekla kekse. Otkad je dobila posao u Dupayneu, njezin je običaj bio da donese kekse za čaj gospođe Caroline kad je bila u muzeju i za kvartalni sastanak povjerenika zaklade. Sutrašnji će sastanak, znala je, biti od presudne važnosti, no nije bilo razloga da mijenja svoju rutinu. Caroline Dupayne je voljela aromatične kekse s maslacem, lagano hrskave i pečene do najsvjetlije nijanse smeđe. Već su bili pečeni i sada su se hladili na polici. Počela je pripreme za kekse florentines. Oni su bili manje prikladni za čaj povjerenika zaklade; doktor Neville je svoj keks običavao nasloniti na šalicu kave pa bi mu se čokolada otopila. Ali gospodin Marcus ih je volio i bio bi razočaran da ih nema.

Poslagala je sastojke pažljivo kao da je u televizijskoj emisiji: lješnjaci, blanširani bademi, ušećerene trešnje, miješana kora agruma i sultana grožđice, kocka maslaca, šećer u prahu, vrhnje s niskim udjelom masnoće i najbolja čokolada za kuhanje. Dok je sjeckala, uhvatio ju je tajanstven i prolazan osjećaj, ugodan spoj tijela i uma koji nije osjetila prije dolaska u Dupayne. Pojavljivao se rijetko i neočekivano i osjećala ga je kao blage trnce. Pretpostavljala je da je to sreća. Zastala je držeći nož u zraku iznad lješnjaka, i na trenutak mu se prepustila. Je li to bilo, pitala se, ono što je većina ljudi osjećala većinu svojeg života, čak i za vrijeme svog djetinjstva?

Nikad nije bio dio njezina. Osjećaj je nestao i, s osmijehom na usnama, ponovno je prionula poslu.

Za Muriel Godby, godine njezina djetinjstva do dobi od šesnaest bile su služenje kazne u zatvoru otvorenog tipa, osuda na koju nije bilo moguće uložiti žalbu, za prijestup koji nikad nije bio točno objašnjen. Prihvatila je parametre, mentalne i fizičke, svoga utamničenja; dvojna kuća iz 1930-ih u nezdravom predgrađu Birminghama, s imitacijom tudorskih crnih ukriženih

greda, s malim komadom vrta iza kuće i visokom ogradom koja je vrt štitila od znatiželje susjeda. Granice su se protezale do srednje škole do koje je mogla dopješačiti za deset minuta kroz gradski park s matematički preciznim gredicama cvijeća i predvidljivom izmjenom biljaka: narcise u proljeće, ljetne geranije, dalije u jesen. Rano je naučila zakon preživljavanja u zatvoru pritajiti se i izbjegavati nevolje.

Njezin otac bio je njezin tamničar. Taj preniski pedantni mali čovjek sa svojim samosvjesnim hodom i blagim polusramnim sadizmom kojega je njegov oprez držao u granicama podnošljivim za njegove žrtve. Svoju je majku smatrala svojim kolegom zatvorenikom, ali zajednička nesreća nije rodila ni suosjećanjem ni sažaljenjem. Neke stvari je bilo najbolje ostaviti neizrečenima, neke tišine, obje su to znale, bilo bi katastrofalno prekinuti.

Svaka je oprezno čuvala svoju muku u svojim rukama, svaka se držala za sebe kao da se boji zaraze nedefiniranim prijestupom ove druge. Muriel je preživjela zahvaljujući hrabrosti, šutnji i tajnom unutarnjem životu. Trijumfi njezinih noćnih maštanja bili su dramatični i egzotični, ali nikad se nije sama pred sobom pretvarala da su više od pretvaranja, korisna sredstva da si život učini podnošljivijim, ali te se ugode nisu smjele pomiješati sa stvarnošću. S vanjske strane njezina zatvora krio se stvaran svijet i jednog dana će se ona osloboditi i naslijediti ga.

Odrastala je znajući da njezin otac voli samo svoju stariju kćer. Do vremena kad je Simone napunila četrnaest godina, njihova uzajamna opsesija postala je tako utvrđena da ni Muriel ni njezina majka nisu dovodile u pitanje njezinu prednost nad svime drugim. Simone je imala darove, poslastice, novu odjeću, izlete vikendom na koje su išli ona i otac. Kad je Muriel išla u krevet u maloj sobi na stražnjoj strani kuće, još bi čula žamor njihovih glasova, Simonein prodoran poluhisteričan smijeh. Majka je bila njihov sluga, ali bez plaće koju su sluge primale.

Možda je služila njihovim potrebama svojim prisilnim voajerizmom.

Muriel nije bila zavidna ni ogorčena. Simone nije imala ništa što je Muriel htjela. Do dobi od četrnaest, Muriel je znala datum svoga otpuštanja: svoj šesnaesti rođendan. Morala se samo pobrinuti da se može odgovarajuće uzdržavati i nikakav je zakon neće moći natjerati da se vrati kući. Njezina je majka, možda napokon shvativši da nema život, iz njega kliznula istom nenametljivom nesposobnošću koja ju je karakterizirala u ulozi kućanice i

majke. Blaga upala pluća ne mora biti smrtonosna, osim za one koji se nemaju želje boriti. Gledajući majku u lijesu u mrtvačnici, gledala je u lice nepoznate žene. Na njemu je bio, u njezinim očima, osmijeh tajnog zadovoljstva. No, to je bio jedan od načina da se oslobodiš, ali to neće biti njezin način.

Devet mjeseci kasnije, na svoj šesnaesti rođendan, otišla je, ostavljajući Simone i oca njihovu samozadovoljnom simbiotskom svijetu urotničkih pogleda, kratkih dodira i djetinjih poslastica. Sumnjala je, ali nije znala niti ju je bilo briga, što su radili zajedno. Nije ili upozorila na svoje namjere. U poruci koju je ostavila ocu, pažljivo ostavljenoj na sredini okvira kamina, samo je stajalo da je otišla od kuće da se zaposli i počne brinuti o sebi. Znala je koje su njezine prednosti, no nije bila tako dobra u uočavanju svojih nedostataka. Tržištu je ponudila svojih solidnih šest nižih stupnjeva završnih ispita za srednje škole, vještine u stenografiji i tipkanju, mozak otvoren prema razvoju tehnologije, inteligenciju i metodičan um. U London je otišla s novcem koji je skupljala od svog četrnaestog rođendana, našla je garsonijeru koju si je mogla priuštiti, i počela tražiti posao. Bila je spremna ponuditi lojalnost, predanost i energiju i bila je ojađena činjenicom da su se te odlike cijenile manje od njezinih zamamnijih talenata - fizičke privlačnosti, društvenosti i dobrog raspoloženja te želje da ugodi drugima. Poslove je lako dobivala, no nijedan nije dugo trajao. Redovito bi odlazila uz obostrano slaganje, preponosna da se pobuni ili traži pravnu zaštitu kada je došlo do tog razgovora koji nije bio neočekivan, kada je njezin poslodavac natuknuo da bi možda bila sretnija na poslu na kojem bi njezine dobre kvalifikacije bile bolje iskorištene. Poslodavci su joj davali dobre preporuke, osobito hvaleći njezine vrline. Razlozi njezina odlaska bili su taktično zamućeni; i oni su zaista jedva znali koji su to razlozi bili.

Više se nikad nije vidjela niti čula s ocem i sestrom. Dvanaest godina nakon odlaska od kuće oboje su bili mrtvi. Simone je počinila samoubojstvo, a otac je umro od srčanog udara dva tjedna poslije. Trebalo je šest tjedana da vijesti, u pismu očeva odvjetnika, stignu do nje. Osjećala je samo nejasno i bezbolno žaljenje koje povremeno može izazvati tuđa tragedija. Spoznaja da je Simone odlučila umrijeti tako dramatično izazvala je samo iznenađenje što je njezina sestra pronašla potrebnu hrabrost. No njihove smrti su promijenile njezin život. Nije bilo drugih živućih rođaka i ona je naslijedila obiteljsku

kuću. Nije se vratila u nju, već je dala naputak agentu da proda nekretninu i sve u njoj.

I sad se oslobodila života u garsonijerama. Našla je četvrtastu kućicu od cigle u South Finchleyju, u jednoj od onih poluseoskih uličica koje još uvijek postoje, čak i u krugu četvrti oko središta grada. Kuća je imala male ružne prozore pod visokim krovom i nije bila lijepa, no bila je kvalitetno sagrađena i nudila je umjerenu privatnost. Pred njom je bilo parkirališno mjesto za automobil koji si je sada mogla priuštiti. Na početku ja kampirala u kući dok je, tjedan za tjednom, tražila komade namještaja iz dućana rabljenom robom, bojila zidove i šivala zavjese.

Njezin poslovni život bio je manje zadovoljavajući, no hrabro se suočila s teškim vremenima. Bila je to vrlina koje joj nikad nije nedostajalo. Njezin pretposljednji posao, onaj daktilografkinje i recepcionarke u Swalbling'su, značio je pad u statusu. No otvarao je mogućnosti i razgovor s njom obavila je gospoda Dupayne koja je natuknula da bi joj s vremenom mogao zatrebati osobni asistent. Posao je bio katastrofa. Prezirala je učenice, kritizirajući ih kao glupe, umišljene i bez manira, razmažena derišta skorojevića. Kad su se one potrudile primijetiti je, antipatija je ubrzo bila uzvraćena. Smatrale su je nametljivom, neugodno ružnom i mislile su da ne pokazuje dovoljno poštovanja koje su očekivale od nekoga manje vrijednog. Bilo je praktično imati fokus svog nezadovoljstva i žrtvu svojih šala. Malen broj djevojaka bio je prirodno zloban, neke su prema njoj bile pristojne, no nijedna se nije držala po strani od tog univerzalnog podcjenjivanja. Čak su se i one ljubaznije navikle da je zovu G. G. To je bilo za Grozna Godby.

Prije dvije godine stvari su došle do kritične točke. Muriel je našla džepni dnevnik jedne od učenica i stavila ga u ladicu recepcijskog pulta čekajući da ga preda kada djevojka sljedeći put dođe po svoju poštu. Nije vidjela razlog da potraži vlasnicu. Djevojka ju je optužila da ga je namjerno zadržala.

Počela je urlati na nju. Muriel ju je promatrala s hladnim prezirom; bojena crvena kosa koja je stršala kao u ježa, zlatna rinčica u nosu, našminkane usne koje izvikuju prostote. Uzela je dnevnik i prosiktala svoje posljednje riječi. „Gospoda Swathling me zamolila da ti kažem da te želi u svom uredu.

Slijedi ti otkaz. Nisi tip osobe koju škola želi na recepciji. Ružna si i glupa i bit će nam drago vidjeti te kako odlaziš."

Muriel je sjedila u tišini i onda posegnula za svojom torbom. Bit će to još

jedno odbijanje. Postala je svjesna kako joj prilazi Caroline Dupayne. Sada, podižući pogled, nije ništa rekla. Starija žena je bila ta koja je progovorila. „Upravo sam bila s Lady Swathling. Mislim da je za vas prava odluka da krenete dalje. U ovom poslu su vaše mogućnosti neiskorištene. Ja trebam tajnicu recepcionarku u Muzeju Dupayne. Plaća neće biti ništa veća, nažalost, ali ondje se otvaraju prave mogućnosti. Ako vas zanima, predlažem da sad odete u ured i date otkaz prije negoli Lady Swathling kaže svoje."

I to je bilo ono što je Muriel učinila. Napokon je našla posao gdje se osjećala cijenjenom. Bilo joj je dobro u životu. Pronašla je svoju slobodu.

Iako toga nije bila svjesna, pronašla je i ljubav.

11 Već je prošlo devet sati kad je Neville Dupayne završio s posljednjim posjetom i odvezao se u svoj stan s pogledom na Ulicu Kensington High. U Londonu se koristio Roverom kada mu je automobil bio potreban radi sastanaka na različitim dijelovima grada ili kompliciranih putovanja javnim prijevozom. Onaj automobil koji je volio, njegov crveni E-type Jaguar, držao je u zaključanoj garaži u muzeju da bi ga, kao i inače, uzeo u šest sati petkom poslijepodne. Bio mu je običaj raditi dokasna od ponedjeljka do četvrtka ako je to bilo potrebno da bi vikend mogao provesti izvan Londona, što mu je postalo iznimno važno. Za Rover je imao dozvolu za parkiranje za stanare, no ponovno je uslijedila uobičajena frustrirajuća vožnja oko zgrade prije nego što je uspio oprezno ugurati automobil na slobodno mjesto. Nepredvidivo vrijeme se tijekom poslijepodneva opet promijenilo i sad je stotinjak metara do svog stana hodao po kiši koja je jednolično sipila. Živio je na najvišem katu velike poslijeratne zgrade, arhitektonski nezanimljive, no dobro održavane i udobne; činilo se da su njezina veličina i miran sklad, pa čak i zbijeni redovi identičnih prozora nalik na bezizražajna anonimna lica, jamčili privatnost za kojom je žudio. Stan nikada nije doživljavao kao dom, riječ koja u njemu nije budila nikakve osobite asocijacije i koju bi mu bilo teško definirati. No prihvatio ga je kao utočište čiji je suštinski mir isticalo konstantno prigušeno brujanje prometne ulice pet katova ispod, koje je do njega dopiralo poput ritmičnog oplakivanja mora u daljini, zvuk koji nije smatrao neugodnim. Kad je za sobom zaključao vrata i resetirao alarm, pokupio je razbacana pisma s tepiha, objesio vlažan kaput, spustio aktovku na pod i, ušavši u dnevnu sobu, spustio drvene rolete da se zakloni od svjetala Kensingtona.

Stan je bio udoban. Kad ga je kupio prije nekih petnaestak godina, nakon preseljenja u London iz Midlandsa koje je uslijedilo nakon konačnog raspada

njegova braka, potrudio se izabrati minimalan broj potrebnih komada dobro dizajniranog modernog namještaja i poslije nije osjetio potrebu da promijeni svoj prvotni izbor. Povremeno je volio slušali glazbu i stereo oprema je bila moderna i skupa, tehnologija ga nije osobito zanimala i od nje je tražio samo da uspješno radi. Ako bi mu se aparat pokvario, zamijenio bi ga drugačijim modelom jer mu je novac bio manje važan od uštede vremena i izbjegavanja frustracije. Telefon je mrzio. Nalazio se u hodniku i na njega se rijetko javljao, radije preslušavajući snimljene poruke svaku večer. Oni koji su ga mogli hitno trebati, uključujući njegovu tajnicu iz bolnice, imali su njegov broj mobitela. Nitko ga drugi nije imao, čak ni njegova kći ni njegovi brat i sestra. Značenje tih izuzimanja, kad ga je postao svjestan, nije ga zabrinulo.

Znali su gdje ga mogu naći.

Kuhinja je bila jednako neupotrebljavana kao i kad ju je prvi put preuredio nakon kupnje stana. Pažljivo se hranio, ali nije osobito uživao u kuhanju i uvelike je ovisio o gotovoj hrani koju je kupovao u supermarketima u središtu grada. Otvorio je hladnjak i odlučivao želi li radije riblju pitu sa smrznutim graškom ili musaku, kada je zazvonilo zvono na vratima. Zvuk, glasan i uporan, čuo se tako rijetko da ga je zapanjio jednako kao da mu je netko počeo lupati po vratima. Malo ljudi je znalo gdje živi i nitko se ne bi pojavio bez upozorenja. Prišao je vratima i pritisnuo tipku interfona, nadajući se da je riječ samo o strancu koji je odabrao pogrešno zvono. Potonuo je duhom kad je čuo glasan, odsječan glas svoje kćeri. „Tata, Sarah je. Zvala sam te. Moram te vidjeti. Zar nisi dobio poruke?" „Ne, žao mi je. Upravo sam došao kući. Nisam preslušao telefonsku sekretaricu. Dođi gore."

Otvorio je ulazna vrata i čekao zvuk škripanja dizala. Imao je težak dan i sutra će se suočiti s drugačijim, no jednako neumoljivim problemom, s budućnošću Muzeja Dupayne. Trebao je vremena da izvježba taktiku, nađe opravdanje za svoje oklijevanje da potpiše novi najam, argumente koje će morati uspješno prikupiti da suzbije odlučnost svoga brata i sestre. Nadao se mirnoj večeri u kojoj će možda naći volje da donese konačnu odluku, no sada nije vjerojatno da će imati taj mir. Sarah ne bi bila ovdje da nije u nevolji. Čim je otvorio vrata i uzeo njezin kišobran i baloner, vidio je da je ta nevolja ozbiljna. Od djetinjstva Sarah nikada nije mogla kontrolirati, a kamoli sakriti, intenzitet svojih osjećaja. Njezini su ispadi bijesa od najranijeg

djetinjstva bili strastveni i iscrpljujući, trenuci sreće i uzbuđenja mahniti, njezini trenuci očaja bi oba njezina roditelja zarazili istom potištenošću. To kako je izgledala i što je nosila uvijek je otkrivalo nemir njezina unutarnjeg života. Sjećao se jedne večeri - je li to bilo prije pet godina? - kad joj se učinilo prikladnim da njezin tadašnji ljubavnik navrati do nje na ovu adresu.

Stajala je ondje gdje je stajala i sada, tamne kose podignute u punđu, obraza rumenih od sreće. Promatrajući je, iznenadio se kako mu je bila lijepa. Sada se činilo da je njezino tijelo naglo ušlo u preuranjenu srednju dob. Njezina kosa, nepočešljana, bila je zavezana i maknuta s lica mrkog od očaja.

Gledajući u njezino lice koje je tako nalikovalo na njegovo vlastito, a ipak bilo tako tajanstveno drugačije, vidio je nesreću u tamno osjenčanim očima što su se činile usredotočene na vlastiti jad. Bacila se u naslonjač.

Rekao je: „Što želiš? Vino, kavu, čaj?" „Može vino. Koje god ti je već otvoreno." „Bijelo ili crno?" „O, za Boga miloga, tata! Kao da je važno! U redu, crno."

Uzeo je najbližu bocu s police za vino i donio je uz dvije čaše. „A hrana? Jesi li jela? Baš sam krenuo podgrijati nešto za večeru." „Nisam gladna. Došla sam jer ima stvari koje moramo srediti. Kao prvo, mogu ti baš i reći, Simon je otišao."

Znači, to je bilo to. Nije bio iznenađen. Samo je jedanput upoznao ljubavnika s kojim je živjela i već je tada vidio, uz navalu pomiješanog sažaljenja i ljutnje, da je to bila još jedna pogreška. Taj se uzorak njezina života ponavljao. Njezine su ljubavi uvijek bile duboke, nepromišljene i intenzivne i sad kad se bližila dobi od trideset četiri godine, njezinu potrebu za vezom ispunjenom ljubavlju hranio je rastući očaj. Znao je da ne može reći ništa što bi joj pružilo utjehu i da će mu se sve što kaže zamjeriti. Njegov ju je posao u pubertetu lišio njegova interesa i brige, a razvod joj je pružio i raniju priliku da bude ojađena. Sve što je sad od njega zahtijevala bila je praktična pomoć.

Rekao je: „Kad se to dogodilo?" „Prije tri dana." „I to je sigurno gotovo?" „Naravno da je gotovo, bilo je gotovo već mjesec dana, samo što ja to nisam vidjela. I sad se moram maknuti, stvarno maknuti. Želim ići u

inozemstvo." „A što je s poslom, školom?" „S tim sam gotova." „Misliš, dala si otkaz krajem semestra?" „Nisam dala nikakav otkaz. Demonstrativno sam otišla. Nisam se imala namjeru vratiti u taj prokleti cirkus da bi se klinci podsmjehivali mom seksualnom životu." „Ali bi li ti se smijali? Kako bi oni mogli znati?" „Za Boga miloga, tata, počni živjeti u stvarnom svijetu! Naravno da znaju.

Pobrinu se za to da saznaju. Već je dovoljno loše čuti da ne bih bila učiteljica da sam u stanju raditi išta drugo i bez toga da mi na nos nabijaju i seksualni neuspjeh." „Ali ti predaješ u višim razredima osnovne škole. Oni su djeca." „Ta djeca znaju više o seksu u dobi od jedanaest godina nego što sam ja znala s dvadeset. I ja sam školovana da predajem, ne da provodim pola svog vremena ispunjavajući obrasce i ostatak pokušavajući održati red medu dvadeset pet prostih, agresivnih klinaca koji ometaju nastavu i ne pokazuju apsolutno nikakav interes za učenje. Dosad sam tratila svoj život. Više neću." „Pa ne mogu svi biti takvi." „Naravno da nisu svi takvi, ali ima ih dovoljno da u razredu postane nemoguće raditi. Imam ta dva dječaka kojima je dijagnosticirana potreba za psihijatrijskim bolničkim liječenjem. Napravljena je procjena, ali za njih nema mjesta. I što se onda dogodi? Bace ih natrag k nama. Ti si psihijatar.

Oni su tvoja odgovornost, ne moja." „Ali samo tako otići! To nije nalik na tebe. To dovodi ostale zaposlenike u težak položaj." „To ravnatelj može riješiti. Od njega sam dobila vraški malo potpore ovih zadnjih nekoliko semestara. No, kako god, otišla sam." „A stan?" Znao je, kupili su ga zajedno. Posudio joj je novac za polog i pretpostavio da je kredit otplaćivala od svoje plaće.

Rekla je: „Prodat ćemo ga, naravno. Ali sada nema nade da ćemo podijeliti zaradu. Neće biti nikakve zarade. Hostel za maloljetne prijestupnike bez doma što ga grade preko puta je tome stao na kraj. Naš odvjetnik je za to trebao saznati, no nema smisla tužiti ga za nemar. Moramo

stan prodati za onoliko koliko možemo dobiti. To prepuštam Simonu. On će se toga ozbiljno prihvatiti jer zna da je skupa sa mnom pravno odgovoran za hipoteku. Ja se ograđujem od toga. Stvar je u tome, tata, da trebam novca."

On upita: „Koliko?" „Dovoljno da godinu dana lagodno živim u inozemstvu. Ne tražim to od tebe - bar ne izravno. Želim svoj udio zarade iz muzeja. Želim da se on zatvori. Onda mogu od tebe uzeti pristojan zajam - oko dvadeset tisuća - i vratiti ti kad muzej prestane s radom. Svi imamo pravo na neki dio, zar ne, mislim, povjerenici zaklade i unuci?"

Rekao je: „Ne znam na koliko. Prema ispravi o zakladi svi će se vrijedni predmeti, uključujući slike, ponuditi drugim muzejima. Mi dobijemo udio od onoga što ostane, kad se to proda. Moglo bi biti i do dvadeset tisuća, pretpostavljam. Nisam računao." „Bit će dovoljno. Sutra je sastanak povjerenika, je li tako? Nazvala sam tetu Caroline da se raspitam. Ne želiš da muzej nastavi s radom, zar ne?

Mislim, uvijek si znao da je djed više mario za njega nego za tebe ili ikoga drugoga u obitelji. lb je uvijek bilo privatno zadovoljstvo. Ionako ne čini ništa dobro. Stric Marcus možda misli da ga može učiniti uspješnim, ali ne može. Samo će nastaviti trošiti novac dok ga ne bude morao pustiti. Želim da obećaš da nećeš potpisati novi najam. Tako od tebe čiste savjesti mogu posuditi novac. Inače neću uzeti novac od tebe, novac za koji se ne mogu nadati da ga mogu vratiti. Dosta mi je toga da sam nekome dužna, da moram nekome biti zahvalna." „Sarah, ne moraš mi biti zahvalna." „Ne moram? Tata, ja nisam glupa. Znam da ti je lakše dati mi novac nego voljeti me i to sam oduvijek prihvaćala. Još dok sam bila dijete, znala sam da je ljubav ono što si pružao svojim pacijentima, a ne mami ili meni."

Bila je to stara pritužba i on ju je čuo mnogo puta prije, i od svoje žene i od Sarah. Znao je da je u njoj bilo nešto istine, no ne onoliko koliko su ona i njezina majka zaista vjerovale. Žalba je bila previše prozirna, previše pojednostavnjena i previše im je odgovarala. Njihov je odnos bio suptilniji i mnogo složeniji nego što bi se moglo objasniti ovakvim jednostavnim psihološkim teoretiziranjem. Nije se prepirao nego je čekao.

Rekla je: „Želiš da se muzej zatvori, zar ne? Oduvijek znaš što je učinio tebi i baki. On je prošlost, tata. Bavi se mrtvim ljudima i mrtvim godinama.

Uvijek si govorio da smo pretjerano opsjednuti svojom prošlošću, zgrtanjem i skupljanjem reda radi. Za Boga miloga, zar se ne možeš barem jedanput suprotstaviti svom bratu i sestri?"

Boca vina je ostala neotvorena. Sad, dok joj je bio okrenut leđima, umirujući ruku svjesnim naporom volje, otvorio je bocu Margauxa i natočio ga u dvije čaše. Rekao je: „Mislim da muzej treba zatvoriti i planiram to reći na sutrašnjem sastanku. Ne očekujem da se ostali slože. To će neminovno biti sukob želja." „Kako to misliš, planiraš? Zvučiš kao stric Marcus. Do sada valjda znaš što želiš da se dogodi. I ne moraš ništa ni učiniti, zar ne? Čak ih ne moraš ni uvjeriti. Znam da bi radije učinio sve samo da izbjegneš obiteljsku svađu.

Sve što moraš učiniti jest odbiti potpisati novi najam do zadanog datuma i izbjegavati ih. Oni te ne mogu prisiliti."

Donoseći joj vino, reče: „Koliko brzo ti treba novac?" „Želim ga u roku od nekoliko dana. Razmišljam da odletim na Novi Zeland. Betty Carter je ondje. Pretpostavljam da je se ne sjećaš, ali zajedno smo se školovale za učiteljicu. Ona se udala za Novozelanđanina i uvijek je željela da dođem k njima na odmor. Mislila sam početi na Južnom otoku i onda možda nastaviti prema Australiji i zatim Kaliforniji. Želim moći živjeti godinu dana da ne moram tražiti posao. Nakon loga mogu odlučiti što ću dalje raditi. A to neće biti poučavanje." „Ne možeš ništa raditi u žurbi. Možda će ti trebati viza, ili ćeš trebati rezervirati mjesto u zrakoplovu. Sad nije dobro vrijeme za odlazak iz Engleske. Svijet ne može biti nesigurniji, opasniji." „Mogao bi reći da su to upravo razlozi da se čovjek makne i ode što dalje može. Ne brine me terorizam ovdje ni bilo gdje drugdje. Moram otići.

Doživjela sam neuspjeh u svemu čega sam se primila. Mislim da ću poludjeti ako budem morala ostati još mjesec dana u ovoj prokletoj zemlji."

Mogao je reći: Ali povest ćeš samu sebe. No nije. Znao je da će prezir - i to opravdan prezir - biti reakcija na tu otrcanu primjedbu. Bilo koja osoba što savjetuje čitatelje u bilo kojem ženskom časopisu za nju je mogla učiniti isto toliko koliko i on. No tu je bio novac. Rekao je: „Mogu ti dati ček i večeras ako želiš. I neću popustiti u vezi sa zatvaranjem muzeja. To je ispravna odluka."

Sjedio je nasuprot njoj. Nisu gledali jedno u drugo, ali barem su zajedno

pijuckali vino. Obuzela ga je iznenadna čežnja za njom, toliko jaka da bi, da su stajali, možda naglo krenuo prema njoj da je privine u naručje. Je li to bila ljubav? No znao je da je to bilo nešto manje ikonoklastički i ne tako uznemirujuće, nešto s čime se mogao nositi. Bila je to mješavina sažaljenja i krivnje koju je osjećao za Gearinge. No dao je obećanje i znao je da će to obećanje morati održati. Znao je, također, i ta je spoznaja došla praćena valom gađenja nad samim sobom, da mu je drago što će se ona preseliti.

Njegov preopterećeni život bi bio lakši da je njegovo jedino dijete na drugom kraju svijeta.

12 Vrijeme sastanka povjerenika zaklade u srijedu 30. listopada - tri sata bilo je odabrano, kako je to Neville shvatio, da odgovara Caroline, koja je imala jutarnje i večernje obveze. Njemu nije odgovaralo. Nikada nije bio najživlji nakon ručka i to je značilo da mora premjestiti svoje poslijepodnevne kućne posjete. Dogovoreno je da će se sastati u knjižnici na prvom katu kao i inače u rijetkim prilikama kada su, kao povjerenici, imali posla koji je trebalo obaviti. Budući da je soba imala središnji pravokutni stol i tri zidne svjetiljke sa sjenilima od pergamenta, bilo je to logično mjesto, no ne i mjesto koje bi on izabrao. Imao je previše uspomena na to kako je kao dijete u nju ulazio na očev poziv, znojnih dlanova i sa srcem koje je luđački lupalo. Otac ga nikad nije udario: njegova verbalna okrutnost i neskriven prezir prema njegovu srednjem djetetu bili su profinjeniji načini zlostavljanja i ostavljali su nevidljive, no trajne ožiljke. S Marcusom i Caroline nikada nije razgovarao o ocu osim u najopćenitijem smislu. Izgleda da su oni pretrpjeli manje, ili nisu trpjeli uopće. Marcus je uvijek bio zatvoreno, osamljeno i nekomunikativno dijete, poslije odličan u školi i na fakultetu, naoružan nemaštovitom samodostatnošću protiv napetosti obiteljskog života. Caroline je, kao najmlađe dijete i jedina kći, bila očeva miljenica u onoj mjeri u kojoj je bio u stanju pokazati ljubav. Muzej je bio njegov život, a njegova žena, nemoćna da se s tim natječe i pronalazeći malo utjehe u svojoj djeci, povukla se iz natjecanja umrijevši prije svoje četrdesete godine.

Stigao je na vrijeme, ali su Marcus i Caroline bili ondje prije njega. Pitao se je li to bio raniji dogovor. Jesu li unaprijed raspravljali o svojoj strategiji?

Naravno da jesu: svaki manevar u ovoj bitci bio je sigurno planiran unaprijed. Kad je ušao u sobu, stajali su zajedno na suprotnoj strani sobe, a sada su krenuli prema njemu, Marcus s crnom aktovkom u ruci.

Caroline je izgledala obučeno za bitku. Nosila je crne hlače i sivo-bijelu prugastu košulju od fine vune koja je pri vrhu bila lagano raskopčana te crveni šal pod grlom vezan u čvor, čiji su krajevi vijorili poput zastave otpora. Marcus je, kao da želi naglasili službenu važnost sastanka, bio odjeven formalno kao za ured, stereotip savršenog državnog službenika. Kraj njega se Neville osjećao kao da u svojem vlastitom pohabanom baloneru i iznošenom sivom odijelu, nedovoljno iščetkanom, izgleda poput siromašnog rođaka koji od njih nešto moli. On je, naposljetku, bio konzultant; sad kad je bio oslobođen i obveze plaćanja alimentacije, nije bio siromašan. I te kako si je mogao priuštiti novo odijelo, samo da mu nije manjkalo vremena i energije da ga kupi. Sada se prvi put pri susretu s bratom i sestrom osjetio u krojački nepovoljnijem položaju; to što je taj osjećaj bio iracionalan i ponižavajući samo ga je više iritiralo. Rijetko je vidio Marcusa u neradnoj odjeći za odmor, kaki kratkim hlačama, prugastoj majici kratkih rukava ili debelom puloveru okruglog ovratnika koje je nosio na godišnjem odmoru. Umjesto da ga preobrazi, pomna ležernost je naglasila njegov suštinski konformizam.

Tako neformalno obučen, u Nevilleovim očima uvijek je izgledao pomalo smiješno, poput prevelikog izviđača. Samo je u svojim dobro krojenim formalnim odijelima izgledao kao da se ugodno osjeća. Sad se osjećao i te kako ugodno.

Neville je skinuo baloner, prebacio ga preko stolice i prišao središnjem stolu. Tri su stolice bile izvučene između svjetiljki. Na svakome mjestu na stolu nalazila se mapa za dokumente od čvrstog smeđeg papira i čaša za vodu. Vrč za vodu stavljen je na pladanj između dvije svjetiljke. Neville je krenuo prema jednoj izdvojenoj stolici jer je bila najbliža, a onda, kad je sjeo, shvatio da će od početka biti fizički i psihološki u nepovoljnijem položaju.

No, budući da je već bio sjeo, nije se mogao natjerati da se premjesti.

Marcus i Caroline su zauzeli svoja mjesta. Marcus je samo brzim pogledom otkrio da je ta izdvojena stolica bila namijenjena njemu. Spustio je aktovku kraj sebe. Nevilleu je stol izgledao kao da je pripremljen za usmeno ispitivanje. Nije moglo biti sumnje tko je od njih ispitivač; nije bilo sumnje ni od koga se očekuje da ne uspije. Činilo mu se da se do stropa visoke natrpane police sa zaključanim staklenim vratima nad njime prijeteći nadvijaju, ponovno u njemu budeći djetinjasto zamišljanje da su nepropisno sastavljene i da će se odvojiti od zida, najprije kao u usporenom filmu, a

zatim u tutnjavi kožnih uveza, da bi ga zakopale pod ubojitom težinom knjiga.

Tamne niše izbočenih stupova iza njegovih leđa probudile su isti zapamćeni strah od opasnosti koja vreba. Soba ubojstava, od koje bi se možda očekivalo da prouzroči snažniji, iako manje osoban osjećaj užasa, budila je samo sažaljenje i znatiželju. Kao tinejdžer je stajao ondje udubljen u misli i gledao u nečitljiva lica, kao da snaga njegova pogleda može nekako od njih iznuditi uvid u njihove strašne tajne. Buljio bi u Rouseovo nezanimljivo i glupo lice. Bio je to čovjek koji je skitnici ponudio prijevoz s namjerom da ga živoga zapali. Neville je mogao zamisliti s kojom je zahvalnošću umorni putnik zakoračio u auto i u svoju smrt. Rouse je barem imao milosti da ga onesvijesti udarcem ili gušenjem prije nego što ga je zapalio, ali tu sigurno nije bila riječ O svrsishodnosti, niti o sažaljenju. Skitnica je bio nepriznat, bezimen, neželjen, još uvijek neidentificiran. Samo je u svojoj užasnoj smrti dobio prolaznu zlu slavu. Društvo, kojemu je bilo tako malo stalo do njega za života, osvetilo ga je punim sjajem pravnog sustava. Čekao je da Marcus, bez žurbe, otvori svoju aktovku, izvadi papire i namjesti naočale. Rekao je: „Hvala vam što ste došli. Pripremio sam tri mape s dokumentima koji nam trebaju. Nisam uključio kopije isprave o zakladi uvjeti su nam, na kraju krajeva, svima dobro poznati - iako je imam u aktovci ako se želite pozvati na nju. Važno poglavlje za trenutačnu raspravu je točka tri. Ona kaže da se sa svim važnijim odlukama koje se tiču muzeja, a one uključuju pregovore o novom najmu, imenovanje višeg osoblja i sve nabavke vrednije od 500 funti, svojim potpisom trebaju složiti sva tri povjerenika zaklade. Sadašnji najam ističe petnaestog studenog ove godine i, prema tome, za njegovo su obnavljanje potrebna naša tri potpisa. U slučaju da se muzej proda ili zatvori, zaklada određuje da se sve slike procijenjene na više od 500 funti i sva prva izdanja ponude navedenim muzejima. Galerija Tate ima pravo prvog izbora slika, a Britanska knjižnica knjiga i rukopisa. Sve ostale predmete treba prodati i utržak podijeliti među onima koji tada budu obavljali dužnost povjerenika zaklade te svim izravnim potomcima našeg oca. To znači da će se zarada dijeliti između nas troje, mog sina i njegovo dvoje djece, i Nevilleove kćeri. Jasna namjera našeg oca kada je osnovao obiteljsku zakladu bila je, stoga, da muzej nastavi postojati."

Caroline reče: „Naravno da mora nastaviti postojati. Čisto iz znatiželje, koliko bismo dobili ako do toga ne dođe?"

„Ako ne stavimo tri potpisa na najam? Nisam zatražio procjenu pa su brojke isključivo moj izračun. Većina izložaka koji će ostati nakon darova su od znatne povijesne ili sociološke važnosti, no vjerojatno ne vrijede mnogo na otvorenom tržištu. Moja procjena je da bi svatko od nas dobio oko 25 000 funti." „Svota koja bi svakako bila dobrodošla, no teško da za nju vrijedi prodati svoje naslijeđeno pravo."

Marcus je okrenuo stranicu u svom dosjeu. „Priložio sam kopiju novog najma kao Dodatak B. Uvjeti su, s iznimkom godišnje najamnine, nepromijenjeni u svakom važnijem smislu. Najam je na razdoblje od trideset godina, a o najamnini će se pregovarati svakih pet. Vidjet ćete da je cijena i dalje razumna, zaista i mnogo povoljnija i pogodnija nego što bismo se mogli nadali da ćemo postići za ovakvo imanje na otvorenom tržištu. To je zato što je, kao što znate, vlasniku zabranjeno da ga da u najam ikome osim organizaciji koja se bavi književnošću ili umjetnošću."

Neville reče: „Sve to znamo." „Toga sam svjestan. Mislio sam da bi pomoglo da ponovimo činjenice prije negoli krenemo donositi odluke."

Neville je usmjerio pogled na djela H. G. Wellsa na polici nasuprot njemu. Je li ih itko, pitao se, sada čitao? Rekao je: „Ono što moramo odlučiti jest kako ćemo se pozabaviti zatvaranjem. Sad bih trebao reći da nemam namjeru potpisati novi najam. Vrijeme je da se Muzej Dupayne zatvori.

Mislio sam da je pošteno da jasno kažem svoje stajalište odmah na početku."

Uslijedilo je nekoliko sekundi tišine. Neville se prisilio da im pogleda u lica. Ni Marcus ni Caroline nisu ništa odavali, niti su pokazivali iznenađenje.

Ta je paljba bila početak bitke koju su očekivali i za koju su bili spremni.

Nisu sumnjali u njezin ishod, sumnjali su samo u najučinkovitiju strategiju.

Marcusov glas, kad se začuo, bio je miran. „Mislim da je ta odluka preuranjena. Nitko od nas ne može razumno odlučiti o sudbini muzeja dok ne uzmemo u obzir, možemo li, u financijskom smislu, nastaviti s radom. Kako se na primjer može podmiriti trošak novog najma i koje su promjene potrebne da se ovaj muzej uvede u dvadeset prvo stoljeće."

Neville je rekao: „Glavno da razumijete da je ova rasprava gubljenje vremena. Ne postupam impulzivno. Razmišljam o ovome otkad je otac umro.

Vrijeme je da se muzej zatvori i da se izlošci pošalju nekamo drugamo."

Ni Marcus ni Caroline nisu odgovorili. Neville više nije protestirao.

Ponavljanje bi samo oslabilo njegovo objašnjenje. Bolje da pusti njih da pričaju i onda jednostavno i brzo ponovi svoju odluku.

Kao da Neville i nije progovorio, Marcus nastavi: „Dodatak C iznosi moj prijedlog za reorganizaciju i učinkovitije financiranje muzeja. Priložio sam račune od prošle godine, podatke o posjećenosti i predviđene troškove.

Vidjet ćete da sam predložio financiranje novog najma prodajom jedne jedine slike, možda Nasha. To će biti u skladu s uvjetima zaklade ako je zarada potpuno namijenjena učinkovitijem vođenju muzeja. Možemo se odreći jedne slike bez prevelike štete. Naposljetku, Dupayne nije ponajprije galerija slika.

Dok god imamo reprezentativna djela poznatijih umjetnika nekog vremena, možemo opravdati galeriju. Zatim moramo pogledati situaciju s osobljem.

James Calder-Hale obavlja posao učinkovito i korisno, i za sada ga može nastaviti raditi, ali predlažem da s vremenom nađemo kvalificiranog kustosa ako želimo da se muzej razvije. Naše osoblje se trenutačno sastoji od Jamesa, Muriel Godby kao tajnice i recepcionarke, Tallulah Clutlon u kućici koja radi sve osim zahtjevnijeg čišćenja, i mladića Ryana Archera, vrtlara honorara i majstora za sitne popravke. Tu su i dvije volonterke, gospoda Faraday koja daje savjete u vezi s vrtom i imanjem te gospođa Strickland, kaligraf. Obje pružaju korisne usluge."

Caroline reče: „Mogao si logički i mene staviti na popis. Ja sam ovdje barem dvaput na tjedan. Zapravo vodim ovo mjesto otkad je otac umro. Ako postoji ikakav opći nadzor, provodim ga ja."

Marcus reče jednoličnim glasom: „Nema učinkovitog sveobuhvatnog nadzora, u tome je problem. Ne podcjenjujem ono što ti radiš, Caroline, ali cijelo uređenje je u svojoj osnovi amatersko. Moramo početi razmišljati profesionalno ako želimo provesti temeljite promjene koje su nam potrebne da opstanemo."

Caroline se namrštila. „Ne trebaju nam temeljite promjene. Ono što mi imamo jedinstveno je. U redu, muzej je malen. Nikada neće privući ljudi koliko neki veći muzej, ali osnovan je sa svrhom i tu svrhu ispunjava. Po tim brojkama koje si nam pokazao, čini se kao da se nadaš da ćeš privući ovlaštene fondove. Zaboravi to. Lutrija 2 nam neće dati ni pare, i zašto bi? A da nam i da, morali bismo dodati još novca na subvenciju, što bi bilo

nemoguće. Jedinice lokalne uprave su već u financijskim teškoćama - sve takve jedinice uvijek jesu - a središnja uprava ne može odgovarajuće financirati čak ni velike nacionalne muzeje, Muzej Viktorije i Alberta i Britanski muzej. Slažem se da moramo povećati prihod, ali ne tako da se odreknemo svoje neovisnosti."

Marcus reče: „Nećemo pokušavati tražiti javna sredstva. Ni od vlade, ni od lokalne uprave, ni od fonda lutrije. Ionako ih ne bismo dobili. A požalili bismo sve da ih i dobijemo. Sjeti se Britanskog muzeja: nekih pet milijuna u minusu. Vlada inzistira na politici nenaplaćivanja ulaznica, nedovoljno ih financira, oni upadnu u probleme i moraju se ponovno skrušeno vraćati vladi.

Zašto ne rasprodaju svoje goleme zalihe viškova, naplate razumnu cijenu ulaznica za sve osim za osjetljive skupine i ne postanu propisno neovisni?"

Caroline reče: „Ne mogu se legalno riješiti donacija u dobrotvorne svrhe 3 i ne mogu opstati bez potpore. Slažem se da mi možemo. I ne vidim zašto bi muzeji i galerije trebali biti besplatni. Druge kulturne slavke nisu - koncerti klasične glazbe, kazalište, ples, BBC - pod pretpostavkom da misliš da BBC još uvijek proizvodi kulturne sadržaje. I nemoj da ti padne na pamet da iznajmiš stan, usput rečeno. Stan je moj otkad je otac umro, i trebam ga. Ne mogu živjeti u garsonijeri u Swathling'su." Marcus mirno reče: „Nisam ti ni mislio oduzeti stan. Nije odgovarajući za smještanje izložaka i pristup samo jednim liftom ili kroz Sobu ubojstava bi bio nepraktičan. Ne nedostaje nam mjesta." „I isto tako, ne pomišljaj da se riješiš Muriel ili Tally. Obje i više nego zaslužuju svoje nedovoljne plaće." „Nisam ih se planirao riješiti. Posebno Godby, previše je učinkovita da bismo je izgubili. Razmišljam da joj damo neke dodatne odgovornosti - s tim da se, naravno, ne miješamo u ono što radi za tebe. Ali na recepciji nam treba netko suosjećajan i srdačan. Razmišljao sam da za tajnicu recepcionarku zaposlimo nekog s diplomom. Nekog s potrebnim vještinama, naravno." „Oh, prestani s time, Marcuse! S kakvom diplomom? Više uzaludne? I te kako budi siguran da je ona pismena. Muriel radi na računalu, na internetu i s računima. Nađi mi diplomiranog studenta koji može sve to uz njezinu plaću i imat ćeš vraške sreće.”

Neville nije rekao ništa tijekom te izmjene mišljenja. Suparnici su se

možda okrenuli jedan protiv drugoga, no u osnovi su imali isti cilj: ostaviti muzej otvorenim. On će čekati svoju priliku. Bio je iznenađen time - ne prvi put - kako je slabo poznavao svog brata i sestru. Nikada nije vjerovao da mu to štoj e psihijatar daje ključ koji otvara sva vrata ljudskog uma, no dva uma koja su za njega bila najjače zaključana bila su ona dva što su s njim dijelila lažnu intimnost krvnog srodstva. Marcus je sigurno bio mnogo kompliciraniji nego što bi njegova kontrolirana birokratska vanjština dala naslutiti. Svirao je violinu na gotovo profesionalnoj razini; to je moralo nešto značiti. A onda, tu je bilo i njegovo vezenje. Te blijede, pažljivo njegovane ruke imale su neobične vještine. Gledajući ruke svog brata, Neville je mogao zamisliti duge manikirane prste u neprekidnoj montaži aktivnosti; kako pišu elegantne zapisnike u službene spise, zaustavljaju strune violine, provlače svilene niti kroz igle, ili kako se miču kao što su se micali sada preko metodično pripremljenih dokumenata. Brat Marcus sa svojom dosadnom konvencionalnom kućom u predgrađu, svojom super-prikladnom ženom koja mu vjerojatno nije priuštila nijedan sat nemira, svojim uspješnim sinom kirurgom koji si je sada izvojevao unosnu karijeru u Australiji. I Caroline.

Kada je, pitao se, barem naslutio što leži u osnovi njezina života? Nikada nije posjetio školu. Prezirao je ono što je mislio da ona predstavlja — pripremu privilegiranih za život ugode i dokolice. Njezin život bio mu je misterij.

Pretpostavljao je da ju je njezin brak razočarao, ali je opstao jedanaest godina. Kakav joj je sad bio seksualni život? Bilo je teško povjerovati da živi i u celibatu kad već živi sama. Bio je svjestan koliko je iscrpljen. Noge su mu počele grčevito drhtati od umora i bilo mu je teško držati oči otvorenima. Natjerao se da se razbudi i čuo je Marcusov jednoličan i polagan glas. „Istraživanja koja sam proveo tijekom prošlog mjeseca dovela su me do jednog neizbježnog zaključka. Ako želimo da opstane, Muzej Dupayne se mora promijeniti, i to temeljito. Ne možemo više nastaviti postojati kao mala, specijalizirana riznica prošlosti za nekoliko znanstvenika, istraživača ili povjesničara. Moramo se otvoriti prema javnosti i vidjeti se kao odgojitelje i pomagače, ne samo kao čuvare davno prošlih desetljeća. Prije svega, moramo postati društveno aktivniji. Smjernice je postavila vlada, u svibnju 2000. u svojoj publikaciji Središta za društvene promjene: muzeji, galerije i arhivi za sve. Za nju je prioritet učiniti društveni napredak dijelom glavnih

tijekova i tvrdi da bi muzeji trebali - i sada citiram — identificirati Ijude koji su društveno isključeni... uključiti ih i utvrditi njihove potrebe... razviti projekte čija je svrha poboljšati živote Ijudi u opasnosti od društvenog isključenja. Moraju nas smatrati pokretačima društvene promjene."

A sad je Carolinein smijeh bio i podrugljiv i iskreno grlen. „Moj Bože, Marcuse, zapanjena sam činjenicom da nikad nisi došao na čelo velikog Ministarstva vanjskih poslova! Imaš sve što treba. Progutao si cijeli suvremeni žargon u jednom veličanstvenom zalogaju. Što bismo mi trebali učiniti? Otići do Highgatea i Hampsteada i otkriti koje nas grupe ne časte svojom nazočnošću? Zaključiti da imamo premalo neudanih majki s dvoje djece, homoseksualaca, lezbijki, vlasnika malih dućana, etničkih manjina? I što onda? Privući ih vrtuljkom na travnjaku za djecu, besplatnim šalicama čaja i balonom koji mogu nositi kući? Ako muzej svoj posao radi kako treba, ljudi koji su zainteresirani će doći, i oni neće pripadati samo jednom sloju društva. Prošli tjedan bila sam u Britanskom muzeju s grupom djece. U pola šest su počeli pristizati ljudi svih mogućih vrsta - mladi, stari, oni koji izgledaju bogato, otrcano, crni, bijeli. Dolaze u posjet jer je muzej besplatan i veličanstven. Mi ne možemo biti ni jedno ni drugo, ali možemo nastaviti raditi ono što radimo otkad nas je otac osnovao. Za Boga miloga, nastavimo raditi upravo to. I to će biti dovoljno teško."

Neville reče: „Ako slike odu drugim galerijama, ništa neće biti izgubljeno. I dalje će biti izložene javnosti. Ljudi će ih i dalje moći vidjeti, i to vjerojatno mnogo veći broj ljudi."

Caroline je odbacila tu misao: „Ne nužno. To je vrlo malo vjerojatno, čini mi se. Galerija Tate ima tisuće slika koje nemaju gdje izložiti.

Sumnjam da će i Nacionalna galerija i Tate biti zainteresirane baš za ono što mi nudimo. Situacija je možda drugačija kod manjih lokalnih galerija, ali nema garancije da će ih one htjeti. Slike pripadaju ovamo. One su dio planske i smislene povijesti međuratnih desetljeća."

Marcus je zatvorio svoj dosje i položio sklopljene ruke na njegove korice. „Želim ustvrditi dvije stvari prije nego Neville kaže što ima reći. Prva je ovo. Uvjeti zaklade su usmjereni tome da osiguraju da Muzej Dupayne nastavi postojati. Oko toga se možemo složiti. Većina nas želi da se muzej

nastavi s radom. To znači, Neville, da te mi ne moramo uvjeravati u svoju stvar. Na tebi je teret da uvjeriš nas. Druga stvar je sljedeća. Jesi li siguran u vlastite motive? Ne bi li se trebao suočiti s mogućnošću da ono što leži iza ovog neslaganja nema ništa s racionalnim sumnjama oko toga je li muzej financijski održiv i ispunjava li korisnu svrhu? Nije li moguće da te motivira osveta - osveta ocu - vraćaš mu jer mu je muzej značio više od obitelji, više od tebe? Ako sam u pravu, nije li to onda poprilično djetinjasto, neki bi mogli reći i nisko?"

Riječi, izgovorene s druge strane stola Marcusovim nesuosjećajnim, monotonim glasom, naizgled bez ogorčenosti, kao riječi razumnog čovjeka koji predlaže razumnu teoriju, pogodile su Nevillea snagom fizičkog udarca.

Osjetio je da se trgnuo u stolici. Znao je da njegovo lice sigurno odaje snagu i smućenost njegove reakcije, nekontroliranu uzavrelost šoka, ljutnje i iznenađenja koja može samo potvrditi Marcusove tvrdnje. Očekivao je borbu, no ne i da će se njegov brat odvažiti na ovo opasno bojište. Bio je svjestan toga da se Caroline nagnula naprijed, očiju usredotočenih na njegovo lice. Čekali su da on odgovori. Bio je u napasti da kaže da je jedan psihijatar u obitelji dovoljno, no suzdržao se; nije bio trenutak za jeftinu ironiju. Umjesto toga, nakon tišine za koju se činilo da je trajala pola minute, povratio je glas i uspio mirno progovoriti. „Čak i kad bi to bila istina - a ne vrijedi za mene ništa više nego za bilo kojeg drugog člana obitelji - ne bi nimalo mijenjalo moju odluku. Nema smisla nastaviti s ovom raspravom, osobito ako će ona prerasti u psihološko profiliranje. Nemam namjeru potpisati novi najam. A sada se moram vratiti svojim pacijentima."

U tom trenutku mu je zazvonio mobitel. Namjeravao ga je isključiti za vrijeme trajanja sastanka, ali je zaboravio. Sad je prišao svom kaputu i počeo kopati po džepovima. Čuo je glas svoje tajnice. Nije se morala predstaviti. „Policija se javila. Htjeli su vas nazvati, ali rekla sam da ću vam ja javiti vijest. Gospođa Gearing je pokušala ubiti sebe i muža. Prevelika doza topljivog aspirina i plastične vreće preko glava." „Jesu li dobro?" „Bolničari su spasili Alberta. On će se izvući. Ona je mrtva."

Rekao je, kroz usne koje su mu se činile natečenim i tvrdim poput mišića: „Uvala što ste mi javili. Čut ćemo se poslije."

Vratio je telefon i ukočeno došetao do svoje stolice, iznenađen što su ga noge uspjele nositi. Bio je svjestan Carolineina ravnodušnog pogleda. Rekao je: „Ispričavam se. Zvali su da mi kažu da se ubila žena jednog od mojih pacijenata."

Marcus je podigao pogled sa svojih papira. „Ne tvoj pacijent? Njegova žena?" „Ne pacijent." „Budući da nije bila riječ o tvom pacijentu, čini mi se nepotrebnim, zacijelo, da te itko uznemiruje."

Neville nije odgovorio. Sjedio je s rukama sklopljenima u krilu, bojeći se da će njegovi brat i sestra vidjeti da drhti. Uhvatio ga je strašan bijes, tako tjelesan da je navirao poput bljuvotine. Morao ga je ispljunuti, kao da se u jednoj smrdljivoj bujici može osloboditi i boli i krivnje. Sjetio se zadnjih riječi koje mu je uputila Ada Gearing: Mislim da ne mogu ovako dalje.

Mislila je to. Stoički i bez jadikovanja, postala je svjesna svojih granica.

Rekla mu je, a on nije čuo. Bilo je nevjerojatno da ni Marcus ni Caroline naizgled nisu bili svjesni tog razornog napada gađenja samome sebi. Zagledao se u brata s druge strane stola. On se mrštio koncentrirajući se, no nije djelovao jako zabrinut, već je počinjao formirati argumente i razvijati strategiju. Carolineino lice je bilo lakše pročitati: još uvijek je bila blijeda od ljutnje.

Stajali su ukočeni nekoliko sekundi u prizoru sukoba i nitko od njih nije čuo kako se otvaraju vrata. Sad je pokret privukao njihovu pozornost. Muriel Godby je stajala na vratima noseći pun pladanj. Rekla je: „Gospođica Caroline me zamolila da donesem čaj u četiri sata. Da ga sad natočim?"

Caroline je kimnula i počela razmicati papire da napravi mjesta na stolu.

Iznenada Neville više nije mogao podnijeti. Ustao je i, zgrabivši svoj baloner, okrenuo se prema njima posljednji put. „Završio sam. Nema se više što reći. Svi tratimo svoje vrijeme. Možete slobodno početi planirati zatvaranje. Nikad neću potpisati najam. Nikad! I ne možete me natjerati."

Preletjevši pogledom preko njihovih lica, na njima je uočio grč prezirnoga gađenja. Znao je kakvim ga vide, kao buntovno dijete koje iskaljuje svoj nemoćan bijes na odraslima. No nije bio nemoćan. Imao je moć, i oni su to

znali.

Slijepo je krenuo prema vratima. Nije bio siguran kako se to dogodilo, je li njegova ruka zahvatila rub pladnja ili se Muriel Godby pomaknula u instinktivnom protestu da mu zapriječi put Pladanj joj se izmaknuo iz ruku.

Prošao je kraj nje okrznuvši je, svjestan samo njezina užasnutog povika, povijenog mlaza vrućeg čaja i loma porculana koji pada. Ne okrenuvši se, sjurio se niz stepenice, kraj zapanjenih očiju gospođe Strickland koja je podigla pogled s recepcijskog pulta, i izašao iz muzeja.

13 Srijeda 30. listopada, dan sastanka povjerenika zaklade, za Tally je počeo kao i svaki drugi. Uputila se u muzej prije zore i provela sat vremena na uobičajenim poslovima. Muriel je stigla rano. Nosila je košaru i Tally je pretpostavila da je, kao i obično, ispekla kekse za čaj povjerenika.

Prisjećajući se školskih dana, Tally je pomislila, ulizuje se učiteljici, i osjetila val suosjećanja za Muriel koji je ona prepoznala kao mješavinu sažaljenja i laganog prezira i na tome joj zamjerila.

Vraćajući se iz male kuhinje na dnu hodnika, Muriel je objasnila program za taj dan. Muzej će biti otvoren u poslijepodnevnim satima, s iznimkom knjižnice. Gospođa Strickland treba doći, no rečeno joj je da radi u galeriji slika. Ona može pomoći na recepciji kad Muriel bude posluživala čaj. Neće biti potrebe da zovu Tally. Gospođa Faraday je nazvala da kaže da je prehlađena i neće dolaziti. Možda bi Tally mogla pripaziti na Ryana kad se on udostoji doći da budu sigurni da neće iskoristiti njezinu odsutnost.

Kad se ponovno našla u kućici, Tally je bila nemirna. Njezina uobičajena šetnja do Heatha, u koju je krenula unatoč sipljenju kiše, poslužila je samo da je neobično umori i nije joj smirila duh i tijelo. Do podneva je otkrila da nije gladna i odlučila je odgoditi svoj ručak koji se sastojao od juhe i pečenog jajeta dok Ryan ne završi sa svojim. Danas je donio pola male štruce narezanog crnog kruga i konzervu srdelica. Jezičac na vrhu konzerve je pukao kada je pokušao saviti poklopac i morao je otići po otvarač za konzerve u kuhinju. Ispalo je da je za konzervu to malo previše i, netipično, zabrljao je zadatak, zalivši stolnjak mlazom ulja. Snažan miris ribe se proširio i napunio kućicu. Tally je krenula otvoriti vrata i prozor, ali vjetar se sad pojačavao, prskajući tanke mlazove kiše po staklu. Vratila se do stola i gledala kako Ryan razmazuje raskomadanu ribu na kruh koristeći se nožem za mazanje umjesto nožem koji mu je pripremila. Činilo se sitničavim

prigovoriti, no odjednom je poželjela da ode. Pečeno jaje je izgubilo svoju privlačnost i umjesto toga je otišla u kuhinju i otvorila gotovu juhu od graha i rajčice. Donijela je veliku zdjelicu i jušnu žlicu u dnevnu sohu i pridružila se Ryanu za stolom.

Rekao je, s ustima napola punim kruha: ,Je li istina da će se muzej zatvoriti i da će nas sve izbaciti van?""

Tally je uspjela ne pokazati prizvuk brige u glasu: „Tko ti je to rekao, Ryane?" „Nitko. To je samo nešto što sam načuo."

Jesi li trebao prisluškivati?" „Nisam to ni pokušavao. Usisavao sam hodnik u ponedjeljak i gospođa Caroline je bila na recepciji i razgovarala s gospođicom Godby. Rekla je: Ako ga ne uspijemo nagovoriti u srijedu, muzej će se zatvoriti, to je jednostavno to. Ali mislim da će se urazumiti.' Onda je gospođica Godby rekla nešto što nisam mogao čuti. Čuo sam samo još nekoliko riječi prije nego što je gospođa Caroline otišla. Rekla je: 'Zadrži to za sebe.'" „Zar to onda ne bi trebao zadržati za sebe?"

Zagledao se u Tally svojim nevinim netremičnim pogledom. „No, gospođica Caroline se nije obraćala meni, zar ne? Danas je srijeda. Zato njih troje dolazi danas poslijepodne."

Tally je ovila prste oko zdjelice s juhom, no nije je počela jesti. Bojala se da će biti teško podići žlicu do usana, a da ne otkrije da joj drhte ruke. Rekla je: „Čudim se da si uspio čuti tako mnogo, Ryane. Sigurno su razgovarale vrlo tiho." „Jesu. Razgovarale su kao da je to tajna. Čuo sam samo zadnje riječi. Ali nikad me ne primijete kad čistim. Kao da me nema. Ako su me i primijetile, pretpostavljam da su mislile da ne mogu ništa čuti od buke usisavača. Možda ih nije bilo briga jesam li ih čuo ili ne jer to nije imalo veze. Ja nisam važan."

Govorio je bez prizvuka zamjeranja, no njegove su oči bile na njezinu licu i znala je da se od nje očekuje da odgovori. Na njegovu je tanjuru ostao još jedan komad kore kruha i, još uvijek gledajući u nju, počeo ga je mrviti, a zatim motati mrvice u male kuglice koje je slagao uz rub tanjura.

Rekla je: „Naravno da si važan, Ryane, i ti i posao koji ovdje obavljaš.

Ne smiješ pomišljati da te ne cijene. To bi bilo budalasto." „Nije me briga jesam li cijenjen. Bar ne cijene li me oni ostali. Dobivam

plaću, zar ne? Da mi se ne sviđa posao, otišao bih. Čini se da ću morati."

Na trenutak, zabrinutost za njega prevladala je njezine vlastite strahove. „Kamo ćeš otići, Ryane? Kakav posao ćeš tražiti? Imaš li kakve planove?" „Pretpostavljam da će bojnik imati planove za mene. On je pravi kad je riječ o planovima. Što ćete vi raditi , gospođo Tally?" „Ne brini za mene, Ryane. Ovih dana ima mnogo poslova za spremačice.

Oglasne stranice u časopisu The Lady su ih pune. Ili možda odem u mirovinu." „Ali gdje ćete živjeti?"

Pitanje nije bilo dobrodošlo. Upućivalo je na to da je nekako znao za njezin veliki neizgovoreni strah. Je li netko pričao okolo? Je li i ovo bilo nešto što je načuo? U misli su joj navrli odlomci izmišljenih razgovora. Tally će biti problem. Ne možemo je samo izbaciti van. Nema kamo otići, koliko ja znam.

Rekla je mirnim glasom: „To će ovisiti o poslu, zar ne? Pretpostavljam da ću ostati u Londonu. Ali nema smisla donositi odluke dok ne znamo sa sigurnošću što će se dogoditi ovdje."

Pogledao ju je u oči i gotovo je mogla povjerovati da je iskren. „Mogli biste doći u skvot ako vam nije problem dijeliti. Evieini blizanci prave puno buke i pomalo smrde. Nije tako loše - mislim, meni odgovara - ali nisam siguran da bi se vama sviđalo."

Naravno da joj se ne bi sviđalo. Kako je uopće mogao pomisliti da bi? Je li pokušavao, koliko god neumjesno, biti iskreno od pomoći, ili je s njom igrao neku igru? Ta je pomisao bila neugodna. Uspjela je i dalje zvučati ljubazno i pomalo zabavljeno tom idejom. „Ne mislim da će doći do toga, hvala ti, Ryane. Skvotiranje je za mlade. I ne misliš li da bi se trebao vratiti na posao? Rano se mrači, zar ne moraš ukloniti nekakav uveli bršljan sa zapadnog zida?"

Bio je to prvi put ikada da je napomenula da bi trebao ići, no on je odmah ustao bez vidljive zlovolje. Rukom je počistio nekoliko mrvica sa stolnjaka, a onda je odnio svoj tanjur, nož i čašu vode u kuhinju i vratio se s mokrom kuhinjskom krpom kojom je počeo ribati mrlje ribljeg ulja. Rekla je, pokušavajući sakriti prizvuk razdraženosti u glasu: „Ostavi to, Ryane. Morat ću ga oprati."

Ostavio je krpu na stolu i otišao. Odahnula je s olakšanjem kad su se za

njim zatvorila vrata.

Poslijepodne se vuklo. Zaposlila se sitnim zadacima vezanima za kućicu, previše nemirna da sjedne i čita. Iznenada joj je postalo nepodnošljivo što ne zna što se događa, ili, ako već nije mogla znati, nepodnošljivo što je zaglavila ovdje po strani, kao da je mogu ignorirati. Ne bi bilo teško naći izgovor da ode do muzeja razgovarati s Muriel. Gospođa Faraday je spomenula da bi joj dobro došlo još lukovica da ih posadi na rubovima kolnog prilaza. Može li to Muriel namiriti iz gotovinske blagajne?

Posegnula je za svojom kabanicom i svezala plastičnu kapuljaču oko glave. Vani je kiša još uvijek padala, slaba nečujna rosulja koja je laštila lišće lovora i hladno je bockala u lice. Kad je stigla do vrata, Marcus Dupayne je izašao. Hodao je brzo, ukočena lica, i činilo se da je ne vidi iako je prošao nekoliko metara od nje. Vidjela je da nije ni zatvorio ulazna vrata.

Bila su lagano odškrinuta i, odgurnuvši ih, ušla je u hodnik. Bio je osvijetljen samo dvama svjetiljkam na recepcijskom pultu gdje su Caroline Dupayne i Muriel stajale i obje oblačile svoje kapute. Hodnik iza njih bio je nepoznato i tajnovito mjesto tamnih sjena i zakučastih kutaka, sa središnjim stubištem što je vodilo u crno ništavilo. Nije bilo ničeg poznatog ili jednostavnog ili utješnog. Na tren je ugledala viziju lica iz Sobe ubojstava, i žrtava i ubojica, kako u sporoj i tihoj procesiji silaze iz tame. Bila je svjesna toga da su se dvije žene okrenule i gledale u nju. Zatim se prizor raspršio.

Caroline Dupayne reče žustro: „U redu, Muriel, ostavit ću vas da zaključate i uključite alarm."

S kratkim pozdravom za laku noć, usmjerenim ni prema Muriel ni prema Tally, dugim se koracima zaputila prema vratima i nestala.

Muriel je otvorila ormarić s ključevima i izvadila ključ ulaznih vrata i sigurnosne ključeve. Rekla je: „Gospođa Caroline i ja smo provjerile sobe pa ne morate ostati. Imala sam nezgodu s pladnjem za čaj, ali počistila sam nered." Zastala je, a zatim dodala: „Mislim da vam je bolje da počnete tražiti novi posao." „Mislite, samo ja?" „Svi mi. Gospođa Caroline je rekla da će se pobrinuti za mene. Mislim da ima na umu nešto što bih bila voljna uzeti u obzir. Ali da, svi mi." „Što se dogodilo? Jesu li povjerenici zaklade donijeli odluku?" „Ne službeno, još ne. Imali su vrlo težak sastanak." Zastala je, a zatim

rekla s natruhom užitka koji osjeća onaj što prenosi loše vijesti: „Doktor Neville želi zatvoriti muzej." „Može li on to?" „Može spriječiti da ostane otvoren. To je ista stvar. Nemojte da itko sazna da sam vam rekla. Kao što sam rekla, to još nije službeno, ali, na kraju krajeva, radite ovdje osam godina. Mislim da imate pravo da vas se upozori."

Tally je uspjela održati glas mirnim:„ Hvala što ste mi rekli, Muriel. Ne, neću ništa reći. Kada mislite da će to biti sigurno?" „I sada je gotovo sigurno. Novi najam se mora potpisati do petnaestog studenog. To da je gospodinu Marcusu i gospođi Caroline malo više od dva tjedna da nagovore brata da promijeni mišljenje. Neće ga promijeniti."

Dva tjedna. Tally je promrmljala riječi zahvale i zaputila se prema vratima. Hodajući natrag do svoje kućice, osjetila je da su joj gležnjevi okovani, a ramena su joj se povijala pod nekakvim nevidljivim teretom.

Sigurno je ne mogu izbaciti za dva tjedna? Razum je brzo prevladao.

Neće biti tako, ne može biti. Sigurno će proći tjedni, vjerojatno mjeseci, čak i godina, prije nego se usele novi zakupnici. Svi izlošci i namještaj, kad im se odredi odredište, najprije bi se morali iznijeti, a to se ne može obaviti u žurbi.

Sama je sebi rekla da će biti dovoljno vremena da odluči što da sljedeće učini. Nije se zavaravala mišlju da bi ikakvi novi zakupnici bili sretni time da ona ostane u kućici. Trebala bi im za svoje zaposlenike, naravno da bi. Niti se zavaravala da bi od svoje kapitalne svote mogla kupiti barem dvosobni stan u Londonu. Pažljivo ju je uložila, ali, zbog recesije, više nije rasla. Bila bi dovoljna za polog, ali kako bi se ona mogla, u dobi od više od šezdeset godina i bez stalnog prihoda, kvalificirati za kredit za stan ili ga uspjeti otplaćivati? No drugi su preživjeli i gore katastrofe; nekako će i ona.

14 Ništa se bitno nije dogodilo u četvrtak i ništa nije službeno rečeno o budućnosti. Nije se pojavio nitko od Dupayneovih i dolazila je samo tanka struja posjetitelja koji su u Tallyinim očima izgledali kao malodušna i izolirana grupa što je lutala okolo kao da se pita što ovdje radi. U petak ujutro Tally je otvorila muzej kao i inače, utišala alarmni sustav i resetirala ga, a zatim upalila sva svjetla i počela s pregledom zgrade. Budući da je prethodnog dana bilo malo posjetitelja, nije trebalo čistiti nijednu sobu na prvom katu. Prizemlje, koje je bilo najprometnije, bilo je Ryanova obveza.

Sada je samo trebalo ukloniti otiske prstiju s nekih izložbenih vitrina, osobito u Sobi ubojstava, i ulaštiti površine stolova i stolice.

Muriel je stigla kao i inače, točno u devet sati, i muzejski dan je počeo.

Grupa od šest akademika s Harvarda trebala je doći na zakazan dogovor.

Posjet je dogovorio gospodin Calder-Hale koji im je trebao i pokazati muzej, no njega Soba ubojstava nije osobito zanimala pa bi Muriel obično pratila grupu u tom dijelu razgledavanja. Iako je prihvaćao da ubojstvo zaista može biti simbolično i reprezentativno za vrijeme u kojem je počinjeno, govorio je da se to moglo utvrditi i bez toga da se cijela soba posveti ubojicama i njihovim zločinima. Tally je znala da je odbijao objasniti ili opširno opisati izloške posjetiteljima i da je bio odučnog mišljenja da kovčeg ne treba otvarati samo zato da bi navodne mrlje mogli pregledati posjetitelji što žele još malo osjetiti kako ih podilaze trnci.

Muriel je bila u svom najstrožem rasploženju. U deset sati je došla pronaći Tally, koja je bila iza garaže i raspravljala s Ryanom o tome koje grmove treba obrezati i treba li nazvati gospođu Faraday, koje još uvijek nije bilo, da je upitaju za savjet. Muriel je rekla: „Moram privremeno otići s recepcije. Trebaju me u Sobi ubojstava. Da bar pristanete da vam daju mobitel, mogla bih biti sigurna da vas mogu dobiti kad niste kod kuće."

Tallyino odbijanje da uzme mobitel bila im je stara boljka, no ona je bila nepokolebljiva. Zazirala je od mobite, između ostaloga i zato što su ljudi imali naviku ostavljati ih uključenima u galerijama i muzejima, i što su u njih izvikivali besmislena naklapanja dok se vozila autobusom mirno sjedeći na svom omiljenom prednjem sjedalu na gornjem katu, promatrajući prizore koji su pod njom promicali. Znala je da je njezina mržnja prema mobitelima uzrokovana nečim dubljim od tih neugodnosti. Nerazumno no neizbježno, njihova je zvonjava zamijenila ustrajan zvuk što je dominirao njezinim djetinjstvom i zrelim godinama, brenčanje zvona na vratima dućana.

Dok je sjedila za recepcijom i dijelila male karte u obliku naljepnica koje su bile Murielin način praćenja brojeva te dok je slušala prigušeni žamor glasova iz galerije slika, Tally se razvedrila. Dan je odražavao njezino raspoloženje. U četvrtak je nebo pritisnulo grad, nepropusno poput sivog saga, i činilo se da upija sav život i energiju. Čak je i na rubovima Heatha zrak mirisao oporo poput čađe. Ali u petak ujutro vrijeme se promijenilo.

Zrak je još uvijek bio hladan, ali življi. Do podneva, prohladan je vjetar tresao rijetke krošnje stabala, gibao se medu grmljem i prožimao zrak zemljanim mirisom kasne jeseni.

Dok je tako sjedila na recepciji, stigla je gospođa Strickland, jedna od volonterki koje su pomagale. Bila je amaterska kaligrafkinja i dolazila je u Dupayne srijedom i petkom da sjedi u knjižnici i piše nove bilješke koje su bile potrebne, ispunjavajući tako trostruku ulogu budući da je bila u stanju odgovoriti na većinu pitanja posjetitelja o knjigama i rukopisima, a uz to je i diskretno nadgledala njihove dolaske i odlaske. U pola dva, Tally su opet pozvali da preuzme recepciju dok je Muriel ručala u uredu. Iako se broj posjetitelja do tada smanjio, muzej se činio punijim života nego proteklih tjedana. U dva sata stvorio se mali red. Dok se smiješila u znak dobrodošlice i izvraćala novac, Tallyin optimizam je rastao. Možda će se naposljetku ipak naći način da se muzej spasi. No još uvijek im ništa nije rečeno.

Malo prije pet sati svi su posjetitelji otišli i Tally se posljednji put vratila da se pridruži Muriel u pregledu muzeja. U vrijeme staroga gospodina Dupaynea to je bila samo njezina odgovornost, no Muriel si je tjedan dana nakon što je stigla dala u zadatak da se pridruži Tally i Tally se, instinktivno znajući da joj nije u interesu okrenuti protiv sebe štićenicu gospođe Caroline, nije bunila. Zajedno su kao i obično išle od prostorije do prostorije,

zaključale vrata galerije slika i knjižnice, pregledale sobu podrumskog arhiva koja je uvijek bila jako osvijetljena jer je željezno stubište moglo biti opasno.

Sve je bilo u redu. Nitko od posjetitelja nije ostavio svoje osobne stvari.

Savjesno su namjestile kožne pokrove preko staklenih izložbenih vitrina.

Nekoliko časopisa izloženih na stolu knjižnice u svojim plastičnim zaštitnim koricama trebalo je samo urednije složiti. Za sobom su ugasile svjetla.

Kad se vratila u glavni hodnik i zagledala u tamu nad stubištem, Tally se čudila, kao što je o često činila, neobičnoj prirodi tihe praznine. Za nju bi muzej poslije pet sati postao tajnovit i nepoznat, kao što to često biva s javnim mjestima kada svi ljudi odu i tišina se, poput zloslutnog i stranog duha, kradomice uvuče da preuzme vlast nad noćnim satima. Gospodin Calder-Hale je otišao kasno ujutro sa svojom grupom posjetitelja, gospođa Caroline je otišla prije četiri, a ubrzo nakon toga je Ryan pokupio svoju dnevnicu i pješice se zaputio prema Hampstead stanici podzemne željeznice.

Sada su ostale samo Tally, Muriel i gospođa Strickland. Muriel je gospođi Strickland ponudila prijevoz do stanice i do pet i petnaest, malo ranije nego obično, ona i njezina suputnica su otišle. Tally je gledala kako automobil nestaje niz prilaz, a zatim se uputila u šetnju kroz mrak do svoje kućice.

Vjetar se podizao u nepravilnim naletima, lišavajući je optimizma dnevnih sati. Boreći se s vjetrom na istočnoj strani kuće, požalila je što nije ostavila upaljena svjetla u kućici. Otkad je Muriel došla, naučila se biti štedljiva, ali grijanje i rasvjeta u kućici su bili odvojeni od grijanja i rasvjete muzeja i, iako se nitko nije žalio, Tally je znala da se računi pomno pregledavaju. I Muriel je, naravno, bila u pravu. Sada je važnije nego ikad štedjeti novac. No dok se približavala tamnoj masi, željela je da u dnevnoj sobi svjetlo svijetli kroz zavjese da je uvjeri da je ovo još uvijek njezin dom. Na vratima je zastala da baci pogled preko prostranstva Heatha na udaljeno svjetlucanje Londona. Čak i kada je pao mrak i kada je Heath bio samo crna praznina pod noćnim nebom, i dalje je to bilo njezino voljeno i poznato mjesto. Čulo se šuštanje u grmu i pojavio se Mačak. Bez ikakvog znaka ljubavi ili barem naznake da je svjestan njezine prisutnosti, polagano je došetao do staze i sjeo, čekajući da na otvori vrata.

Mačak je bio lutalica. Čak je i Tally morala priznati da nije vjerojatno da bi ga itko namjerno uzeo. Bio je to najveći mačak kojega je ikada vidjela, izrazito jake riđe boje i plosnatog kockastog lica na kojem je jedno oko bilo

smješteno malo niže od drugoga, golemih šapa na zdepastim nogama i repom za kojega je bilo dvojbeno je li uopće svjestan da je njegov budući da se rijetko koristio njime da pokaže bilo kakvu emociju osim nezadovoljstva.

Pojavio se iz Heatha prošle zime i sjedio pred njezinim vratima dva dana dok Tally, što vjerojatno nije bilo mudro, nije iznijela tanjurić mačje hrane. Pojeo ju je gladnim zalgajima i zatim se kroz otvorena vrata prikrao u dnevnu sobu i u svoje vlasništvo preuzeo naslonjač kraj kamina. Ryan, koji je taj dan radio, promatrao ga je oprezno s vrata. „Uđi, Ryane. Neće te napasti. To je samo mačak. Nije on kriv što tako izgleda." „Ali tako je velik. Kako ćete ga nazvati?" „Nisam još smislila. Riđi i Mrkva je preočito. No, vjerojatno će ionako otići." „Ne izgleda kao da misli otići. Nisu li sve riđe mačke muške? Mogli biste ga nazvati Mačak." I ostao je Mačak.

Reakcija Dupayneovih i muzejskog osoblja, koju su izrazili kada su se susreli s njim tijekom nekoliko sljedećih tjedana, nije bila puna oduševljenja.

U glasu Marcusa Dupaynea jasno se čulo neodobravanje: „Nema ogrlicu, što govori da nije bio osobito cijenjen. Pretpostavljam da možete dati oglas da nađete vlasnika, ali on će vjerojatno biti sretan što ga se riješio. Ako ga zadržite, Tally, pokušajte se pobrinuti za to da ne ulazi u muzej."

Gospođa Faraday ga je gledala s neodobravanjem vrtlara, i rekla je samo da pretpostavlja da će biti nemoguće držati ga dalje od travnjaka, s obzirom na to kako travnjak izgleda. Gospođa Strickland je rekla: „Kakav ružan mačak, jadan stvor! Ne bi li bilo milosrdnije dati ga uspavati? Mislim da ga ne biste smjeli poticati, Tally. Možda ima buhe. Nećete ga puštati blizu knjižnice, je li tako? Alergična sam na dlaku."

Tally nije očekivala da mu se Muriel smiluje, niti je ona to učinila. „Bolje se pobrinite da ne uđe u muzej. Gospođi Caroline se to nikako ne bi svidjelo, a ja imam dosta posla i bez toga da moram paziti da njega. Nadam se da ne planirate ugraditi vratašca za mačku u kućici. Sljedeći stanar ih vjerojatno neće željeti." Činilo se da ga samo Neville Dupayne nije primijetio. Mačak je ubrzo stvorio svoju rutinu. Tally ga je hranila ujutro čim bi ustala te bi on zatim nestao, i rijetko ga se moglo vidjeti do kasnog poslijepodneva kada bi sjeo

pred vrata i čekao da bude primljen na svoj drugi obrok. Nakon toga je ponovno izbivao do devet sati kada bi zahtijevao da ga se pusti u kuću, gdje bi se povremeno spustio dovoljno nisko da nakratko sjedne Tally u krilo, a zatim bi zauzeo položaj u svom uobičajenom naslonjaču sve dok se Tally ne bi spremila na spavanje i izbacila ga van preko noći.

Otvarajući konzervu srdela, njegove omiljene hrane, shvatila je da joj je neočekivano drago što ga vidi. Hranjenje Mačka bilo je dio njezine dnevne rutine i sada, kad joj je budućnost bila nesigurna, rutina je bila utješno jamstvo normalnosti i mala obrana protiv preokreta. Takva će, također, biti i njezina večer. Uskoro će krenuti na svoj tjedni večernji sat predavanja o georgijanskoj arhitekturi u Londonu. Održavao se u šest sati svakoga petka u mjesnoj školi. Svakoga tjedna, točno u pet i trideset, uputila bi se biciklom, i stigla dovoljno rano da popije šalicu kave i pojede sendvič u bučnoj anonimnosti kantine.

U pola šest, blaženo nesvjesna užasa koji će uslijediti, ugasila je svjetla, zaključala vrala kučiće i, izvevši svoj bicikl iz vrtnog spremišta, upalila je i namjestila njegovo jedino svjetlo te krenula u energičnu vožnju niz kolni prilaz.

KNJIGA DRUGA Prvo žrtva petak, 1. studenog — utorak., 5. studenog

1 Uredna, rukom napisana obavijest na vratima sobe broj pet potvrdila je ono što je Tally već naslutila vidjevši da na hodniku nema ljudi: predavanje je bilo otkazano. Gospođa Maybrook se razboljela, no nadala se da će doći sljedeći petak. Večeras će gospodin Polland rado primiti polaznike na svoje predavanje o Ruskinu i Veneciji u šest sati u sobi broj sedam. Tally nije bila raspoložena da se čak i na samo jedan sat uhvati ukoštac s novim predmetom, drugim predavačem i nepoznatim licima. To je bilo posljednje manje razočarenje u danu koji je počeo tako obećavajuće, uz isprekidana razdoblja sunca što su odražavala rastuću nadu da sve još uvijek može dobro završiti, no to se promijenilo kad je pao mrak. Nepredvidljiv, sve jači vjetar i nebo na kojem gotovo nije bilo zvijezda budili su težak osjećaj da ništa neće izaći na dobro. A sad je tu bilo i ovo uzaludno putovanje. Vratila se do prazne nadstrešnice za bicikle i otključala lokot na kotaču. Bilo je vrijeme da se vrati poznatoj udobnosti kućice, knjizi ili filmu; natrag Mačkovu nezahtjevnom, iako pomalo sebičnom društvu.

Vožnja kući joj nikad nije bila tako naporna. Nije bila riječ samo o tome da ju je vjetar što je puhao u naletima hvatao nespremnu. Noge su joj postale teške, bicikl silan teret koji je zahtijevao svu njezinu snagu da ga pokrene naprijed. Čekala je da kratka povorka automobila prođe Spaniards Road, a zatim je s olakšanjem prešla cestu i počela tjerati bicikl niz prilaz. Noćas se on činio beskrajnim. Iza mrlja svjetla, tama je bila gotovo opipljiva i nije joj dala disati. Sagnula se do šipke upravljača, promatrajući krug svjetla s bicikla kako se po asfaltu njiše poput lutajućeg plamena. Nikad prije nije mrak smatrala strašnim. Prešlo joj je u svojevrsnu večernju rutinu prošetati malenim vrtom do ruba Heatha, udisati zemljani miris tla i biljaka pojačan tamom i gledati udaljena trepćuća svjetla Londona, sjajnija od mnoštva točkica na nebeskom svodu. No noćas više neće izlaziti.

Kad je skrenula na zadnjem zavoju odakle joj se pružio pogled na kuću, naglo je zakočila i stala u zbrci užasa — vida, mirisa i zvuka, udruženili tako tla joj je srce poskočilo i počelo lupati kao da će eksplodirati i raznijeti je. S lijeve strane muzeja nešto je gorjelo. Garaža ili vrtno spremište bili su u plamenu. A zatim se na nekoliko sekundi svijet raspao. Veliki automobil jurio je prema njoj, zaslijepivši je svojim svjetlima. Približio joj se prije no što se stigla pomaknuti, čak i razmisliti. Instinktivno je zgrabila upravljač i osjetila snagu udarca. Bicikl joj se oteo iz ruku i ona je poletjela u metež svjetla i zvuka i savijenog metala te pala na travnati rub pod kotače bicikla što su se vrtjeli. Nekoliko je sekundi ležala privremeno omamljena i prevište zbunjena da se pomakne. Čak su joj i misli bile paralizirane. Onda je mozak proradio i pokušala je pomaknuti bicikl. Iznenađeno je otkrila da to i može, da je bilo snage u njezinim rukama i nogama. Bila je natučena, no ne i ozbiljno ozlijeđena. S teškoćom je stala na noge, držeći bicikl. Automobil se zaustavio. Primijetila je lik čovjeka, glas koji je rekao: „Tako mi je žao. Jeste li dobro?" Čak i u tom trenutku stresa njegov glas je djelovao na nju, osobit glas koji bi u drugim okolnostima smatrala umirujućim. Lice što se prigibalo njezinu također je bilo osebujno. Pod mutnim svjetlima na prilazu jasno ga je vidjela na nekoliko sekundi, svijetle kose, privlačnog izgleda, očiju što gore očajničkom molbom.

Rekla je: „Sasvim sam u redu, hvala. U tom trenutku više nisam vozila bicikl i pala sam na travu." Ponovila je: „Dobro sam."

Govorio je s vatrenom zabrinutošću, no sada joj nije mogla promaknuti njegova mahnita želja da pobjegne. Jedva je dočekao da ona progovori prije nego što je nestao, trčeći do auta. Kad je stigao do vrata, okrenuo se. Zureći u plamen što se sve jače dizao, doviknuo joj je: „Izgleda da je netko zapalio krijes". A zatim je, uz navalu zvuka, automobil nestao.

U zbrci trenutka i svojoj očajničkoj želji da stigne do plamena, da nazove vatrogasce, nije se zapitala tko bi on mogao biti i zašto je, u vrijeme kad je muzej zatvoren, uopće bio tu. No njegove su posljednje riječi jezivo odjeknule. Govor i slika su se sjedinili u trenutak zapanjenog prepoznavanja.

To su bile riječi ubojice Alfreda Arthura Rousea, koje je izrekao mirno se udaljavajući od zapaljenog auta u kojem je njegova žrtva živa gorjela.

Kad je pokušala sjesti na bicikl, otkrila je da je neupotrebljiv. Prednji kotač se svinuo. Bacila ga je natrag na travnati rub uz cestu i počela trčati

prema vatri, dok joj je srce snažnim udarcim. u ritmu bubnja pratilo stupanje stopala. I prije nego što je stigla do garaže, vidjela je da je ona izvor požara.

Krov je još uvijek gorio, a najviši su se plamenovi dizali iz male grupe breza s desne strane garaže. Uši su joj bile pune zvukova - snažnih udaraca vjetra, siktanja i pucketanja vatre, malih eksplozija nalik na pucnjeve iz pištolja kad su gornje grane odbacivale goruće grančice, poput vatrometa koji se na tren zapalio na tamnom nebu prije nego što joj je ugašen pao pod noge.

Na otvorenim vratima garaže stala je prikovana od straha. Glasno je uzviknula: „O, ne! Dragi Bože, ne!" Bolni jecaj prigušen je novim naletom vjetra. Uspjela je zadržati pogled samo nekoliko sekundi prije no što je zatvorila oči, no užas prizora se nije dao izbrisati. Sad je bio utisnut u njezinu svijest i ona je znala da će ondje ostati zauvijek. Nije osjetila nagon da pojuri unutra i pokuša priteći u pomoć: nije bilo nikoga kome bi se moglo pomoći.

Ruka, isturena kroz otvorena vrata automobila i kruta poput ruke strašila, nekad je bila tijelo, mišići i vene i topla pulsirajuća krv. Pocrnjela kugla koju je vidjela kroz razbijeni vjetrobran automobila, nepomični iskešeni zubi što su bjelinom svjetlucali na pougljenjenome mesu, nekad su bili ljudska glava.

No na njoj više nije bilo ničega ljudskoga.

Tada joj je u misli dolutala iznenadna živa slika, crtež koji je vidjela u svojim knjigama o Londonu, glava smaknutih izdajica nabijenih na kolce na Londonskom mostu. Uspomena je donijela trenutak dezorijentiranosti, vjerovanje da se ovaj trenutak ne događa sada i tu, već da je to halucinacija proizašla iz prošlih stoljeća u zbrci stvarnog i zamišljenog užasa. Taj tren je prošao i ona je postala svjesna stvarnosti. Mora nazvati vatrogasce, i to brzo.

Njezino vlastito tijelo joj se činilo poput teške mase prikovane za zemlju, njezini mišići kruti poput željeza. No prošlo je i to.

Poslije se nije mogla sjetiti kako je došla do vrata kućice. Skinula je rukavice i bacila ih, pronašla hladan metal svežnja ključeva u unutarnjem džepu torbe i pokušala izaći na kraj s dvije brave. Dok je manevrirala sa sigurnosnim ključem, naglas si je rekla: „Budi mirna, budi mirna". I sada je i bila smirenija. Ruke su joj se još uvijek tresle, no užasno lupanje srca se smirilo i uspjela je otvoriti vrata.

Kad je ušla u kuću, um joj je iz sekunde u sekundu postajao bistriji. Još uvijek nije mogla kontrolirati drhtanje ruku, ali misli su joj napokon bile jasne. Najprije vatrogasci.

U centrali hitnih službi javili su se u roku od nekoliko sekundi, no čekanje se činilo beskonačnim. Kad ju je ženski glas upitao koju službu treba, rekla je: .Vatrogasce, i vrlo je hitno, molim vas. U gorućem autu je tijelo." Kad se drugi, muški, glas javio, potrebne podatke je dala mirno odgovarajući na njegova pitanja, a zatim odahnula s olakšanjem kad je slušalicu vratila na njezino mjesto. Za to pougljenjeno tijelo ništa se nije moglo učiniti, koliko god brzo vatrogasci stigli. No pomoć će uskoro biti tu — dužnosnici, stručnjaci, ljudi čiji je posao nositi se s tim. Užasan teret odgovornosti i nemoći bit će skinut s njezinih ramena.

A sada mora nazvati Marcusa Dupaynea. Ispod telefona koji je stajao na malom stolu od hrastovine držala je karticu u plastičnom omotu na kojoj su bila imena i brojevi onih koje bi mogla zatrebati nazvati u slučaju nužde. Do prije tjedan dana, ime Caroline Dupayne je bilo na vrhu popisa, no sama gospoda Caroline ju je uputila da, sad kad je Marcus Dupayne u mirovini, njega treba prvoga obavijestiti o bilo kakvom hitnom slučaju. Ispisala je novu karticu svojim jasnim i opreznim rukopisom, a sada je ukucala broj.

Gotovo trenutačno javio se ženski glas. Tally je rekla: „Gospođo Dupayne? Ovdje Tally Glutton iz muzeja:. Je li gospodin Dupayne ondje, molim vas? Bojim se da se dogodila strašna nesreća." Glas je bio osoran. „Kakva nesreća?" „Garaža je u plamenu. Nazvala sam vatrogasce. Čekam da stignu. Molim vas, može li gospodin Dupayne hitno doći?" „Nije ovdje, otišao je do Nevillea u Kensington." I sad je glas bio oštar. „Je li ondje Jaguar gospodina Dupaynea?" „U garaži. Nažalost, čini se da je u njemu tijelo." Nastala je tišina. Mogla je pomisliti da je telefon isključen. Tally nije mogla čuti čak ni disanje gospođe Dupayne. Željela je da se žena skine s linije da može nazvati Caroline Dupayne. To nije bio način na koji je namjeravala priopćiti vijest.

Onda je gospođa Dupayne progovorila. Ton glasa joj je bio prijek i zapovjednički, ton koji nije trpio rasprave. „Pogledajte je li ondje auto moga muža. Plavi BMW Odmah. Čekat cu."

Bilo je brže poslušati je nego se raspavljati. Tally je otrčala prema stražnjoj strani kuće do parkirališta skrivenog iza štita od grmlja i lovora.

Ondje je bio parkiran samo jedan automobil, Rover doktora Nevillea.

Vrativši se u kućicu, zgrabila je slušalicu. „Nema ondje plavog BMW-a,

gospođo Dupayne."

Ponovno tišina, no ovaj put je mogla čuti mali udisaj zraka, poput uzdaha olakšanja. Glas je sada bio mirniji, „Reći ću mužu čim se vrati. Gosti nam dolaze na večeru pa neće dugo. Ne mogu ga dobiti na mobitel jer ga gasi kad vozi. U međuvremenu, nazovite Caroline." Onda je poklopila.

Tally to nije trebalo reći. Gospođi Caroline se moralo javiti. Tu je imala više sreće. Na telefon u višoj školi javila se automatska sekretarica i Tally je pričekala da čuje samo prve riječi Carolineine snimljene poruke prije no što je spustila slušalicu i pokušala je dobiti na mobitel. Na poziv je odgovorila trenutačno. Tally se iznenadi! kako je mirno i sažeto uspjela prenijeti poruku. „Ovdje Tally gospođo Caroline. Bojim se da se dogodila strašna nesreća.

Auto doktora Nevillea i garažu je zahvatio požar i vatra se širi na stabla.

Zvala sam vatrogasce i pokušala dobiti gospodina Marcusa, no on nije kod kuće." Zastala je, a zatim izlanula ono što je bilo gotovo neizrecivo: „Bojim se da je u automobilu tijelo!"

Bilo je nevjerojatno da je glas gospođe Caroline uspio zvučati tako obično, tako pod kontrolom. Rekla je: „Govorite li vi da je netko živ zapaljen u automobilu moga brata?" „Bojim se da je tako, gospođo Caroline." A sada je njezin glas bio uporan. „Tko je to? Je li to moj brat?" „Ne znam, gospođo Caroline, ne znam." Čak je i Tally čula kako se njezin vlastiti glas pretvara u jauk očajanja. Slušalica joj je klizila kroz znojne dlanove. Prebacila ju je na lijevo uho.

Carolinein glas je bio nestrpljiv: „Jeste li ondje, Tally? Što je s muzejom? „U redu je. Gore samo garaža i okolna stabla. Nazvala sam vatrogasce."

Iznenada je Tally izgubila kontrolu i osjetila kako joj vruće suze peku oči i kako gubi glas. Do sada je sve bilo užas i strah. Sada je prvi put osjetila strašnu tugu. Nije bila riječ o tome da joj se doktor Neville sviđao ili da ga je uopće poznavala. Suze su potjecale iz dubljeg izvora no što je žaljenje nad tim što je čovjek mrtav i što je umro strašnom smrću. One su, znala je, samo dijelom reakcija na šok i užas. Trepćući i prisiljavajući se da se smiri, pomislila je: Uvijek je isto kad umre netko koga znamo; pomalo plačemo i zbog sebe samih. No taj trenutak duboke tuge bio je više od tužnog prihvaćanja vlastite smrtnosti, bio je dio univerzalnog tugovanja nad ljepotom, užasom i okrutnošću svijeta.

Sada je Carolinein glas postao čvrst, autoritativan i neobično utješan. „U redu, Tally. Bili ste dobri. Doći ću. Trebat će mi oko pola sata, ali krećem."

Vraćajući slušalicu na mjesto, Tally je na trenutak nepokretno stajala.

Treba li nazvati Muriel? Da je gospođa Caroline željela da ona bude ondje, ne bi li to rekla? Ali Muriel će biti ljuta i povrijeđena ako je ne nazove. Tally je osjetila da se ne može suočiti s mogućnošću Murielina nezadovoljstva, a ona je i, na kraju krajeva, bila ta koja je učinkovito vodila muzej. Požar bi tijekom vikenda mogao dospjeti i u lokalne vijesti. Naravno da hoće. Takve vijesti se uvijek prošire. Muriel je imala pravo saznati sada.

Nazvala je, no bilo je zauzeto. Poklopila je slušalicu, a zatim pokušala ponovno. Ako je Muriel već bila na telefonu, nije bilo vrlo vjerojatno da će se javiti na mobitel, no vrijedilo je pokušati. Nakon što je zazvonio otprilike četiri puta, čula je Murielin glas. Tally je imala samo vremena reći tko zove kad je Muriel rekla: „Zašto me zovete na mobitel? Kod kuće sam." „Ali na telefonu ste." „Nisam." Nastala je stanka, a zatim ona reče: „Pričekajte, molim vas".

Zatim još jedna stanka, ali kraća. Muriel reče: „Slušalica na telefonu kraj kreveta nije bila dobro poklopljena. Što je bilo? Gdje ste?"

Zvučala je ljutito. Tally pomisli: Mrzi priznati i najmanji nemar. Rekla je: „U muzeju. Moje večernje predavanje je otkazano. Bojim se da imam grozne vijesti. Došlo je do požara u garaži i automobil doktora Nevillea bio je u njoj. Tamo je i tijelo. Netko je živ zapaljen. Bojim se da je to doktor Neville.

Zvala sam vatrogasce i obavijestila gospođu Caroline."

Taj put, tišina je bila dulja. Tally reče: „Muriel, jeste li tu? Jeste li me čuli?"

Muriel reče: „Da, čula sam. To je strašno. Jeste li sigurni da je mrtav?

Niste li ga mogli izvući van?"

Pitanje je bilo suludo. Tally reče;: „Nitko ga nije mogao spasiti." „Pretpostavljam da je to doktor Neville?"

Tally reče: „Tko bi drugi mogao biti u njegovu autu? Ali nisam sigurna.

Ne znam tko je to. Znam samo da je mrtav. Želite li doći? Mislila sam da biste željeli znati." „Naravno da ću doći. Ja sam zadnja bila u muzeju. Trebala bih biti tamo.

Doći ću najbrže što mogu. I nemojte reći gospođi Caroline da je to doktor Neville dok ne budemo sigurni. Mogao bi biti bilo tko. Kome ste još rekli?"

„Nazvala sam gospodina Marcusa, ali on još nije kod kuće. Žena će mu reći. Bih li trebala nazvati gospodina Calder-Halea?"

Murielin glas je bio nestrpljiv. „Ne. Ostavite to gospođi Caroline kad stigne. Ionako ne vidim kako bi on mogao pomoći. Samo ostanite tamo gdje jeste. O, i Tally..." „Da, Muriel?" „Žao mi je što sam bila gruba prema vama. Kad vatrogasci stignu, ostanite u svojoj kući. Doći ću najbrže što mogu."

Tally je spustila slušalicu i prišli ulaznim vratima. Zvuk pucketanja vatre i fijukanja vjetra nadjačao jezvuk vozila što su se približavala. Dotrčala je do vrata i uzviknula s olkšanjem. Velika kola, čija su svjetla bila jaka poput reflektora, primicala su se poput golemog čudovišta iz priča, osvjetljavajući kuću i travnjak, razbijajući krhki mir svojom bukom. Mahnito je potrčala prema njima, mašući nepotrebno prema golemim plamenovima vatre. Velik teret brige pao je s Tallyinih leđa. Pomoć je napokon stigla.

2 Pomoćnik načelnika Geoffrey Harkness volio je da široki prozori njegova ureda na šestom katu budu bez zavjesa. To je volio i Adam Dalgliesh, kat ispod. Godinu dana prije došlo je do reorganizacije smještaja u New Scotland Yardu i sada su Dalglieshovi prozori gledali na nježnije, ruralnije prizore St. James's Parka, koji bi se s ove udaljenosti prije mogli nazvati obećanjem nego pogledom. Za njega su godišnja doba bila obilježena promjenama u parku; pupanjem stabala u proljeće, njihovom raskošnom ljetnom težinom, jesenjim šuštavim žutilom i zlatom, šetačima koji žustro hodaju podignutih ovratnika nasuprot zimskoj hladnoći. U rano ljeto bi iznenada osvanule gradske ležaljke u navali šarenog platna, i napola odjeveni stanovnici Londona sjedili bi na uredno pokošenoj travi kao na prizoru sa Seuratove slike. U ljetne večeri, vraćajući se kući kroz park, povremeno bi čuo krešendo limene vojne glazbe i vidio goste koji dolaze na kraljičine vrtne zabave, svjesni vlastite smetenosti u svečanoj odjeći na koju nisu navikli.

Harknessov pogled nije pružao tu raznolikost godišnjih doba. S padom mraka, bez obzira na doba godine, njegov je cijeli zid postajao panorama Londona, ocrtanog i uljepšanog svjetlom. Tornjevi, mostovi, kuće i ulice bili su urešeni draguljima, grozdovima i ogrlicama dijamanata i rubina koji su tamnu nit rijeke činili još tajanstvenijom. Pogled je bio tako veličanstven da je Harknessov ured učinio ružnijim, dajući uredskom namještaju, primjerenom njegovu položaju, izgled pohabanog kompromisa, te čineći njegove osobne uspomene, pohvale i značke činova iz stranih policijskih snaga naivno pretencioznim poput trofeja iz djetinjstva.

Poziv, u obliku zahtjeva, stigao je od pomoćnika načelnika, ali Dalgliesh je od trenutka kad je ušao shvatio da ovo nije bio rutinski posao Metropolitanske policije. Maynard Scobie iz Posebnog odjela 4 bio je ondje s kolegom kojega Dalgliesh nije poznavao i kojega se nitko nije potrudio

predstaviti. Što je bilo j još važnije, Bruno Denholm iz M15 je stajao uz prozor i gledao van. Sa da se okrenuo i zauzeo mjesto kraj Harknessa. Lica dvaju muškaraca bila su jasna. Pomoćnik načelnika izgledao je iritirano, a Denholm je imao oprezan, no odlučan izgled čovjeka koji će upravo biti brojčano nadmašen, ali koji drži jače oružje. Bez uvoda, Harkness reče: „Muzej Dupayne, privatni muzej posvećen međuratnim godinama. U Hampsteadu na rubovima Heatha. Zna li itko slučajno za njega?" „Bio sam ondje jedanput, prije tjedan dana." „To je od pomoći, pretpostavljam. Ja nikad nisam čuo za to mjesto." „Malo ljudi je čulo za njega. Ne reklamiraju se, iako bi se to moglo promijeniti. Pod novom su upravom.. Preuzeo ga je Marcus Dupayne."

Harkness je prišao svom konferencijskom stolu. „Bolje da sjednemo. Ovo bi moglo potrajati. Dogodilo se ubojstvo točnije, sumnjiva smrt - za koju inspektor za požare misli da je ubojstvo.

Neville Dupayne je živ zapaljen u svom Jaguaru u garaži muzeja koja je pod ključem. Čini se da je običavao doći po automobil petkom u šest poslijepodne i odvesti se za vikend. Ovoga petka ga je netko čekao u zasjedi, polio ga benzinom po glavi i zapalio. To se čini kao najvjerojatnija mogućnost. Željeli bismo da vi preuzmete slučaj."

Dalgliesh pogleda Denholma. „Budući da ste vi ovdje, pretpostavljam da vas slučaj zanima." „Samo površno, ali željeli bismo da se slučaj razjasni što je prije moguće.

Znamo samo najosnovnije činjenice, ali izgleda prilično jednostavno." „Zašto onda trebate mene?"

Denholm reče: „Stvar je u tome da ga treba riješiti bez dizanja prašine. Ubojstvo uvijek privuče publicite, ali ne želimo da novinari postanu previše znatiželjni. Ondje imamo kontakt, Jamesa Calder-Halea, koji radi kao nekakav kustos. On je bivši član Ureda za vanjske poslove i poslove Commonwealtha te stručnjak za Bliski istok. Govori arapski i jedan ili dva dijalekta. Umirovio se prije četiri godine zbog zdravstvenih razloga, ali je ostao u kontaktu sa svojim prijateljima. Ono što je još važnije, oni ostaju u kontaktu s njim. S vremena vrijeme dobivamo korisne dijelove slagalice i željeli bismo da tako i ostane."

Dalgliesh reče: „Je li na platnoj listi?" „Ne baš. Povremeno treba izvršiti određene isplate. U osnovi, on je

slobodnjak, ali je koristan."

Harkness reče: „MI5 nije sretan što mora proslijediti ove informacije, ali mi smo na tome inzistirali, na temelju službene potrebe. Ovo ne ide dalje od vas, naravno."

Dalgliesh reče: „Ako mislim voditi istragu ubojstva, moja dva kriminalistička inspektora moraju znati. Pretpostavljam da nećete imati ništa protiv da uhitim Calder-Halea ako je ubio Nevillea Dupaynea?"

Denholm se nasmiješio. „Mislim da ćete otkriti da je on čist. Ima alibi."

Ima li ga zaista, pomislio je Dalgliesh. MI5 su često bili brzopleti.

Njihova prva reakcija kad su čuli za ubojstvo bila je kontaktirati s CalderHaleom. Ako mu je alibi bio valjan, onda ga se moglo eliminirati i svi bi bili sretni. Ali uplitanje MI5 ostaje komplikacija. Službeno bi mogli smatrati primjerenim da se drže po strani; neslužbeno će promatrati svaki njegov korak.

Rekao je: „A kako predlažete da to prodamo lokalnom policijskom odjelu? Naizgled, to je slučaj kao i svaki drugi. Sumnjiva smrt baš i ne opravdava zvanje Odreda za posebne istrage. Možda će željeti znati razlog."

Harkness je na to odmahnuo rukom. „S njima se može na kraj. Vjerojatno ćemo natuknuti da je nekad jedan od Dupayneovih pacijenata bio važna ugledna osoba i da želimo da se njegov ubojica nađe tako da nikoga ne dovedemo u neugodan položaj. Nećemo biti konkretni. Važno je da riješimo slučaj. Inspektor za požare još je uvijek na mjestu ubojstva, kao i Marcus Dupayne i njegova sestra. Vjerujem da vas ništa ne sprečava da počnete odmah?"

A sad je morao nazvati Emmu. Kad se ponovno našao u svom uredu, obuzeo ga je osjećaj utučenosti jednako živ poput napola zapamćenih razočaranja iz djetinjstva i sa sobom je donio isto praznovjerno uvjerenje da se zlurada sudbina okrenula protiv njega, procjenjujući da ne zaslužuje biti sretan. Rezervirao je stol u kutu u restoranu Ivy u devet sati. Izašli bi na kasnu večeru i isplanirali zajednički vikend. Pomno je izračunao vrijeme.

Sastanak u Yardu je mogao trajati i do sedam sati; rezervirati večeru ranije značilo bi izazivati nesreću. Dogovor je bio da će doći po Emmu u stan njezine prijateljice Clare u Putneyu do osam i petnaest. Sada je već trebao biti na putu.

Njegova osobna tajnica je mogla otkazati rezervaciju restorana, ali preko nje Emmi nikada nije prenio ni najobičniju poruku i nije to htio ni sada; to je previše sličilo izdaji onog dijela njegova privatnog života koji je držao neoskvrnjenim. Dok je pritiskao brojeve na mobitelu, pitao se hoće li ovaj poziv biti posljednji put da čuje njezin glas. Ta ga je pomisao prestravila.

Ako ona odluči da ovo najnovije razočarenje znači kraj, bio je odlučan barem u vezi s jednom stvari: za rastanak će se sastati licem u lice.

Clara je bila ta koja se javila na telefon. Čim je tražio Emmu, rekla je: „Pretpostavljam da to znači da je opet izvisila." „Želio bih razgovarati s Emmom. Je li tu?" „Na frizuri je. Vratit će se svaki čas. Ali nemoj se truditi ponovno zvati.

Ja ću joj reći." „Radije bih joj rekao sam. Reci joj da ću je nazvati poslije."

Rekla je: „Ja se ne bih time zamarala. Pretpostavljam da negdje neki prljav leš čeka tvoju pažnju." Zastala je, a zatim neformalno rekla: „Ti si gad, Adame Dalglieshu."

Pokušao je prikriti navalu bijesa u glasu, ali je znao da ga je morala primijetiti, bijes žestok poput udarca bičem. „Možda, ali radije bih to čuo od Emme same. Ona je svoj čovjek. Ne treba joj čuvar."

Rekla je: „Doviđenja, zapovjedlniče. Reći ću Emmi", i spustila slušalicu.

A sada je njegovu razočaranju pridružena ljutnja na samog sebe, a ne na Claru. Loše je vodio razgovor, bio je pretjerano neugodan prema ženi, a ta je žena bila Emmina prijateljica. Odlučio je malo pričekati prije nego što ponovno nazove. To će i njima i njemu dati vremena da razmisle što je najbolje reći.

Ali kad je konačno nazvao, ponovno se javila Clara. Rekla je: „Emma se odlučila vratiti u Cambridge. Otišla je prije pet minuta. Prenijela sam joj tvoju poruku."

Poziv je završio. Dok se kretao prema ormariću da izvadi torbu s forenzičkim priborom, činilo mu se da čuje Clarin glas. Pretpostavljam da negdje neki prljav leš čeka tvoju pažnju.

Ali najprije mora pisati Emmi. Zvali su se vrlo rijetko i znao je da je on taj tko je prešutno uveo tu nevoljkost da se čuju kad su razdvojeni. Čuti njezin glas, a ne vidjeti joj lice za njega je bilo previše frustrirajuće i previše ga je uznemiravalo. Tu je uvijek bila briga da možda zove u nezgodno

vrijeme, da bi mogao početi pričati o banalnostima. Pisane riječi su bile trajnije i stoga je bila veća šansa da se zapamte krivo odabrani izrazi, no pisanu je riječ barem mogao kontrolirati. Sada je pisao sažeto, jednostavnim riječima izrazio svoje žaljenje i razočaranje, i prepustio njoj da kaže bi li ga i kada željela vidjeti. On bi mogao doći u Cambridge, ako je tako zgodnije.

Potpisao se jednotavno, Adam. Do sada su se uvijek nalazili u Londonu. Ona je bila ta koja prolazila kroz neugodnost putovanja i on je zaključio da se ona u Londonu osjećala manje vezanom, da je postojala emocionalna sigurnost tome što ga viđa na onome što je za nju bilo zajedničko tlo. Pažljivo je napisao adresu, zalijepio poštansku marku prve klase i stavio kuvertu u džep.

Ubacit će je u sandučić kod pošte preko puta New Scotland Yarda. Već je računao koliko će vremena proći prije nego što se bude mogao nadati odgovoru.

3 Bilo je sedam sati i pedeset pet minuta, i kriminalistička inspektorica Kate Miskin i kriminalistički inspektor Piers Tarrant zajedno su bili na piću u pubu na obali rijeke između mosta Southwark i Londonskog mosta. Na ovom dijelu riječne obale blizu katedrale Southwark je, kao i uvijek, na kraju radnog dana bila gužva. Model Drakeove galije Golden Hinde 5 u prirodnoj veličini, usidren između katedrale i puba, već se odavno za taj dan zatvorio za posjetitelje, no mala grupa ljudi je još uvijek polako kružila oko njegovih crnih bokova od hrastovine i gledala gore prema prednjem kaštelu kao da se pita, što se i sama Kate često pitala, kako je tako malen brod mogao prebroditi to putovanje iz šesnaestog stoljeća što ga je vodilo oko svijeta preko uzburkanih mora.

I Kate i Piers imali su užurban i frustrirajući dan. Kada Odjel za posebne istrage privremeno nije radio, oni su dodijeljeni drugim odjelima. Nijedno od njih dvoje se u njima nije ugodno osjećalo i oboje su bili svjesni tihog zamjeranja kolega koji su smatrali da je poseban odred za ubojstva zapovjednika Dalgliesha rijetko privilegiran te su pronašli suptilne, a katkad i agresivnije načine da se oni osjete isključeno. Do sedam i trideset, buka u pubu je postala zaglušujuća: brzo su pojeli ribu s krumpirićima i, na samo lagan znak glavom, uzeli čaše i izašli na gotovo praznu terasu. Tu su često i prije zajedno stajali, ali danas je Kate osjetila da ima nečeg oproštajnog u večerašnjem nijemom preseljenju iz bučnog kafića u tihu jesensku večer.

Zbrka glasova iza njih bila je prigušena. Jak miris rijeke pojačao je miris piva i oni su stajali zajedno, pogleda uperenih u Temzu čija se tamna pulsirajuća koža parala i drhtala bezbrojem svjetala. Voda je bila niska, nabujala blatna plima se iscrpila u obliku tankog poruba prljave pjene na pijesku. Na sjeverozapadu i iza tornjeva Ulice Cannon željezničkog mosta, kupola katedrale svetog Pavla lebdjela je nad gradom popni fatamorgane, Galebovi i

su se šepirili na šljunku i odjednom su tri poletjela u metežu krila i kričeći se obrušila nad Kateinom glavom, a zatim se smjestila na drvenu ogradu terase, bijelih prsa nasuprot tami rijeke.

Hoće li ovo biti posljednji put da piju zajedno? pitala se Kate. Piersu je ostalo odslužiti još samo tri tjedna prije negoli sazna je li odobren njegov premještaj u Posebni odjel. To je bilo ono što je želio i za što je stvarao planove, no ona je znala da će joj nedostajati. Kada je tek stigao i pridružio se odredu prije pet godina, smatrala ga je jednim od seksualno najprivlačnijih policajaca s kojima je radila. Ta je spoznaja bila iznenađujuća i neugodna.

Zaista nije bila riječ o tome da joj je bio zgodan - bio je centimetar niži od nje i imao je ruke nalik na majmunske, a u njegovim širokim ramenima i jakom licu bilo je neke žilavosti svojstvene čovjeku upoznatom sa zakonima ulice.

Njegove su lijepo oblikovane usne bile nježne i uvijek su izgledale kao da će se svaki čas iskriviti u osmijeh zbog neke privatne šale, a i u blago bucmastom licu s nakošenim obrvama bilo je blagih naznaka komedijaša. No počela ga je poštovati kao kolegu i muškarca i nije je veselila mogućnost da će se morati priviknuti na nekog drugoga. Njegova seksualnost je više nije uznemiravala. Previše je cijenila svoj posao i svoje mjesto u odredu da ga ugrozi radi kratkotrajnog zadovoljstva tajne ljubavne veze. U Metropolitanu ništa nije dugo ostajalo tajna, i ona je vidjela previše upropaštenih karijera i života da bi pala u napast da krene tim zavodljivo lakim putem. Nije bilo veza jače osuđenih na propast od onih zasnovanih na požudi, dosadi ili želji za uzbuđenjem. Nije joj bilo teško držati distancu u svemu osim u stvarima vezanima za posao.

Piers je svoje osjećaje i svoju privatnost čuvao jednako strogo kao što je ona čuvala svoju. Nakon pet godina rada s njim znala je tek malo više o njegovu životu izvan policije nego što je znala kad je tek stigao. Znala je da ima stan iznad trgovine u jednoj od uskih ulica u financijskom središtu Londona i da je njegova strast bila istraživanje tajnih uskih uličica u tom dijelu, tamošnjih grupiranih crkvi i tajanstvene rijeke bogate poviješću. No nikad je nije pozvao u svoj stan niti je ona njega pozvala u svoj, sjeverno od rijeke, pola milje dalje od mjesta na kojem su stajali. Kad ste prisiljeni suočiti se s najgorim što muškarci i žene mogu učiniti jedni drugima, kad vam se čini da katkad miris smrti prožima vašu odjeću, mora postojati mjesto gdje možete i fizički i psihički pred vratima ostaviti sve osim samoga sebe.

Pretpostavljala da je A. D. u svom stanu visoko iznad rijeke u gradskom izbornom okrugu Queenhithe osjećao isto. Nije znala da li da osjeća zavist ili sažaljenje prema ženi koja je mislila da ima moć da naruši tu privatnost.

Još tri tjedna i Piersa vjerojatno više neće biti. Narednik Bobbins je već otišao, njegovo zakašnjelo unapređenje u čin inspektora napokon je stiglo.

Kute se činilo da se njihova druželjubiva grupa, koju je držala takva krhka ravnoteža osobnosti i međusobne odanosti, raspadala. Rekla je: „Nedostajat će mi Robbins." „Meni neće. Ta ugnjetavačka pravičnost me brinula. Nikad nisam mogao smetnuti s uma da je laički propovjednik. Osjećao sam da me prosuđuje.

Robbins je predobar da bi bio istinit." „Oh, no, rad Metropolitanske policije baš ne ometa višak pravičnosti." „Dosta s tim, Kate! Koliko pokvarenih policajaca znaš? Izlazimo na kraj s njima. Čudno kako javnost uvijek očekuje da policija bude vidno čestitija od društva iz kojega dolazi."

Kate je na tren zašutjela, a zatim rekla: „Zašto Posebni odjel? Neće im biti lako asimilirati te s obzirom na tvoj čin. Mislila bih da ćeš pokušati ući u MI5. Nije li ovo tvoja prilika da se pridružiš kicošima koji su išli u privatne škole, a ne puku koji rinta?" „Ja sam policajac. Ako ikad odustanem od toga, to neće biti radi MI5-a.

Mogao bi me privući MI6." Na tren je šutio, a zatim dodao: „Zapravo, prijavio sam se u tajnu službu kad sam otišao iz Oxforda. Moj tutor je mislio da bi mi to moglo odgovarati i dogovorio je uobičajene diskretne intervjue.

Odbor za procjenu je mislio drugačije."

Za Piersa, to je bilo iznimno priznanje i Kate je po njegovu pretjerano ležernom glasu znala da mu ga je bilo teško izreći. Ne gledajući ga, rekla je: „Njihov gubitak, dobitak za Metropolitan. A sad dobivamo Francisa RentonSmitha. Znaš ga?"

Piers reče: „Slabo. Slobodno si ga uzmi. Pretjerano zgodan - tata mu je Englez, mama Indijka, otuda glamur. Mama je pedijatrica, tata predaje u srednjoj školi općeg usmjerenja. Ambiciozan je. Pametan je, ali malo previše očito ganja osobni interes. Zvat će te 'gospođo' svakom prilikom. Znam taj tip. Dolaze u službu jer misle da su prekvalificirani po obrazovanju i da će zasjati među onima koji puno rade, a malo postižu. Znaš teoriju: nadi posao gdje ćeš od samog početka biti pametniji od svih drugih i s malo sreće uspet

ćeš se po njihovim ramenima."

Kate reče: „To nije pošteno. Ne možeš to nikako znati. Ionako, opisuješ sarn sebe. Nije li to razlog zašto si se ti pridružio policiji? Ti si bio obrazovno prekvalificiran. Što s onom tvojom oxfordskom diplomom iz teologije ?" „To sam već objasnio. To je bio najlakši način da se upadne u Oxbridge.

6 Sada bih se, naravno, samo prebacio u siromašnu školu u središtu grada i uz malo sreće vlada bi natjerala Oxbridge da me uzme. No ionako, vjerojatno nećeš dugo trpjeti Bentona. Robbinsovo unapređenje nije jedino koje je kasnilo. Priča se da ćeš za nekoliko mjeseci postati viša inspektorica."

I sama je čula tu glasinu, i nije li to bilo ono što je i ona željela i za što je radila? Nije li je ambicija izdignula iz zabarikadiranog stana na sedmom katu u siromašnoj četvrti u središtu grada u stan koji joj se nekad činio vrhom postignuća? Metropolitan u kojem je radila danas nije ista policija kojoj se pridružila. Promijenio se, ali promijenila se i Engleska, i svijet. Promijenila se i ona sama. Nakon Macphersonova izvještaja 7 postala je manji idealist, ciničnija vezano za spletkarenje u svijetu politike, opreznija u onome što govori. Mlada detektivka Miskin bila je naivno nevina, no izgubila je nešto vrjednije od nevinosti. No Metropolitan je i dalje imao njezinu lojalnost, a Adam Dalgliesh njezinu strastvenu odanost. Sama je sebi rekla da ništa ne može ostati isto. Njih dvoje bi uskoro mogli biti jedini izvorni članovi Odreda za posebne istrage, a pitanje je koliko dugo bi i on mogao ostati?

Rekla je: „Je li sve u redu s A. D.-jem?" „Kako to misliš, sve u redu?" „Pa riječ je samo o tome da mi se u zadnjih nekoliko mjeseci čini da je pod većim stresom nego inače." „Zar te to čudi? On je svojevrsni podređeni zamjeniku načelnika uprave.

On u svemu ima svoje prste. Uz antiterorizam, povjerenstvo za obuku detektiva, stalnu kritiku manjkavosti Metropolitana, slučaj Burrel, odnos s MI5 i vječne sastanke s važnim ljudima - što god ti padne na pamet, naravno da je pod stresom. Svi smo. Naviknut je na to. Vjerojatno mu je taj stres i potreban." „Pitam se zavlači li ga ta žena, ona iz Cambridgea. Djevojka koju smo sreli na slučaju u St. Anselmu."

Glas joj je i dalje bio opušten, oči uprte u rijeku, ali mogla je zamisliti Piersov dug podsmješljiv pogled. Znao je da ona možda nerado izgovara to ime - i, zaboga, zašto? - ali da ga nije zaboravila. „Naša lijepa Emma? Kako to misliš, 'zavlači ga'?" „O, ne izigravaj pametnjakovića, Piers! Prokleto dobro znaš na što mislim." „Ne, ne znam, možeš misliti na sve i svašta, od toga da kritizira njegovu poeziju do toga da odbija spavati s njim." „Misliš li da to rade - spavaju zajedno?" „Za Boga miloga, Kate! Kako da ja to znam? I je li ti palo na pamet da si možda sve krivo povezala? A. D. možda zavlači nju. Ne znam baš za odlazak u krevet, ali ona ne odbija večerati s njim, ako te to baš zanima. Vidio sam ih prije dva tjedna u restoranu Ivy." „Kako si, zaboga, dobio stol u Ivy?" „Nisam baš ja nego djevojka s kojom sam bio. Griješio sam iznad svog položaja - i, nažalost - iznad svojih financijskih mogućnosti. No, bili su za stolom u kutu." „Čudna slučajnost." „Pa i ne baš. To ti je London. Prije ili poslije sretneš sve koje znaš. To je ono što čini seksualni život tako kompliciranim." „Jesu li te vidjeli?" „A. D. me vidio, ali bio sam previše taktičan i predobro odgojen da bih im zasmetao bez poziva - koji nisam dobio. Bacila je oko na A. D.-ja. Rekao bih da je barem jedno od njih dvoje zaljubljeno, ako te to imalo tješi."

Nije je tješilo, no prije no što je stigla odgovoriti, zazvonio joj je mobitel.

Pažljivo je nijemo slušala pola minute, a zatim rekla: „Da, gospodine. Piers je sa mnom. Razumijem. Stižemo", i vratila telefon u džep. „Pretpostavljam da je to bio šef." „Moguće ubojstvo. Čovjek živ zapaljen u svom autu u Muzeju Dupayne kraj Spaniards Roada. Mi trebamo preuzeti slučaj. A. D. je u Scotland Yardu i naći će se s nama u muzeju. Donijet će naše torbe s forenzičkim priborom." „Hvala Bogu da smo jeli. I zašto mi? Po čemu je ta smrt posebna?" „A. D. nije rekao. Tvoj auto ili moj?" „Moj je brži, ali tvoj je ovdje. No, budući da je promet u Londonu zapravo u potpunom zastoju i gradonačelnik petlja sa semaforima, bili bismo

brži na biciklima." Čekala je dok nije odnio prazne čaše natrag u pub. Kako je to čudno, pomislila je. Jedan čovjek je umro i odred će provesti dane, tjedne, možda i dulje, da otkrije kako i zašto i tko ga je ubio. To je bilo ubojstvo, jedinstven zločin. Troškovi istrage se neće brojiti. Čak i ako nikoga ne uhite, dosje se neće zatvoriti. A s druge strane, teroristi bi svaki tren mogli posijati smrt po tisućama ljudi. Nije to rekla Piersu kad se vratio. Znala je što bi bio njegov odgovor. Nije naš posao baviti se teroristima. Ovo jest. Zadnji je put bacila pogled preko rijeke i slijedila ga do auta.

4 Ovaj se dolazak razlikovao od njegova prvog posjeta. Kad je Dalgliesh svojim Jaguarom skrenuo na prilaznu cestu, čak se i samo približavanje činilo uznemirujuće nepoznatim. Mutno osvjetljenje redova uličnih svjetiljki pojačavalo je okolnu tamu, a nagurano grmlje se činilo gušćim i višim, okružujući prilaz koji je djelovao uže no što je bio u njegovu sjećanju. Iza svoje neprobojne tame, krhka debla stabala su pružala svoje poluogoljene grane prema plavo-crnom noćnom nebu. Kad je skrenuo na posljednjem zavoju, na vidiku se pojavila kuća, misteriozna poput fatamorgane. Ulazna vrata su bila zatvorena, a prozori su bili crni pravokutnici, s iznimkom jednog jedinog svjetla u sobi u prizemlju s lijeve strane. Daljnji put mu je prepriječila traka, a tu je bio i uniformirani policajac na dužnosti. Dalgliesha su očito očekivali: policajac je trebao samo pogledom preletjeti preko policijske isprave koju je gurnuo kroz prozor prije no što ga je pozdravio i pomaknuo stupiće u stranu.

Nije ga trebalo uputiti do mjesta požara. Iako nikakav plamsaj nije obasjavao tamu, mali oblaci gustog dima još su se uvijek dizali s lijeve strane kuće i osjetio se nepogrešiv smrad para izgorenog metala, jači čak i od mirisa spaljenog drva što je podsjećao na jesenski miris krijesa. No najprije je skrenuo desno i dovezao se do parkirališta skrivenog iza živice lovora.

Vožnja do Hampsteada je bila spora i dosadna i nije bio iznenađen kad je vidio da su Kate, Piers i Benton-Smith stigli prije njega. Vidio je također da su ondje parkirani i drugi auti, BMW saloon, Mercedes 190, Rover i Ford Fiesta. Činilo se da su stigli Dupayneovi i barem jedan član osoblja.

Kate ga je izvijestila dok je iz auta vadio torbu s forenzičkim priborom i četiri kompleta zaštitne odjeće. Rekla je: „Stigli smo prije nekih pet minuta, gospodine. Inspektor za požare iz laboratorija je na mjestu zločina. Fotografi su odlazili kad smo mi stigli."

„A obitelj?" „Gospodin Marcus Dupayne i njegova sestra, gospođa Caroline Dupayne, u muzeju su. Vatru je otkrila spremačica, gospođa Tallulah Clutton. Ona je u svojoj kućici koja se nalazi iza kuće muzeja s gospođicom Muriel Godby, tajnicom-recepcionarkom. Nismo još razgovarali s njima, rekli smo im samo da stižete."

Dalgliesh se okrenuo Piersu. „Recite im, hoćete li, da ću doći do njih što je prije moguće. Najprije gospođa Clutton, zatim Dupayneovi. U međuvremenu bi bilo najbolje da vi i Benton-Smith na brzinu pretražite imanje. To je vjerojatno uzaludan zadatak i ne možemo ga propisno pretražiti do jutra, no bolje da se obavi. Onda mi se pridružite na mjestu zločina."

Kate i on su zajedno hodali do mjesta požara. Dvije lučne svjetiljke osvjetljavale su ono što je ostalo od garaže i, prilazeći, vidio je mjesto zločina napadno osvijetljeno i pripremljeno kao za snimanje. No tako mu je mjesto ubojstva, pod svjetlima, uvijek izgledalo; u osnovi umjetno, kao da je ubojica, uništivši svoju žrtvu, čak i okolnim svakidašnjim predmetima oteo svaki privid stvarnosti. Vatrogasna služba otišla je sa svojim vozilima, njihova su kola ostavila duboke tragove na pojasu trave polegnute teškim namotajima vatrogasnih crijeva.

Inspektor za požare čuo je kako se približavaju. Bio je viši od metar osamdeset, blijedog lica grubih crta i gustoga grma crvene kose. Nosio je plavi kombinezon i gumene čizme, a zaštitna maska za lice mu je visjela oko vrata. Svojim plamenom kose koji nisu mogle zasjeniti ni lučne svjetiljke, i snažnim koščatim licem, na tren je stajao svećenički ukočeno kao neki mitski čuvar ulaza u pakao, i nedostajao mu je samo sjajni mač da upotpuni iluziju.

To se raspršilo kada im je prišao energičnim dugim koracima i Dalglieshu stisnuo ruku. „Inspektor Dalgliesh? Douglas Anderson, inspektor za požare. Ovo je Sam Roberts, moja pomoćnica." Sam je bila djevojka, sitna i s izgledom gotovo djetinje koncentriranosti pod velom bujne crne kose.

Tri lika u čizmama i bijelim kombinezonima zabačenih kapuljača stajala su malo udaljena jedan od drugog. Anderson reče: „Mislim da znate Briana Clarka i druge kriminaliste u ekipi za očevid."

Clark je podigao ruku u znak pozdrava, no nije se pomaknuo. Dalgliesh ga nikad nije vidio da se rukuje, čak ni kad je ta gesta bila primjerena. Činilo

se kao da se bojao da bi bilo kakav ljudski kontakt prenio elemente u tragovima. Dalgliesh se zapitao izlažu li se i gosti koji Clarku dolaze na večeru riziku da njihove šalice za kavu označi kao dokaze ili s njih uzme otiske prstiju. Clark je znao da mjesto zločina treba ostaviti netaknuto dok ga ne vidi istražitelj i dok ga fotografi ne fotografiraju, no nije ni pokušao sakriti svoje nestrpljenje da nastavi sa svojim poslom. Dvojica njegovih kolega, opušteniji, stajali su malo iza njega poput odjevenih pratilaca koji čekaju da odigraju svoju ulogu u nekom ezoteričnom obredu.

Dalgliesh i Kale, u bijelim kutama i s rukavicama, krenuli su prema garaži. Ono što je od nje ostalo stajalo je nekih dvadesetak metara od zida muzeja. Krov je gotovo sasvim nestao, no tri zida su još uvijek stajala i na otvorenim vratima nije bilo znakova vatre. Nekad se iza nje nalazio pojas mladica i vitkih stabala, no sada od njih nije ostalo ništa osim okljaštrenih batrljaka pocrnjelog drva. Osam metara od garaže nalazila se manja šupa sa slavinom za vodu s desne strane vrata. Začudo, šupu je vatra samo opržila.

Dok je Kate nijemo stajala uz njega, Dalgliesh je na trenutak stao na ulazu u garažu i pustio očima da polako prijeđu preko mjesta pokolja. Na mjestu zločina nije bilo sjena, predmeti su bili oštro ocrtani, boje su blijedjele pod snagom lučnih svjetiljki, s iznimkom prednjeg dijela duge haube automobila koji je, netaknut plamenom, sjao jarko crven kao da je svježe obojen. Plamen se podignuo i zahvatio valovit krov od plastike te je kroz dimom oprljene rubove mogao vidjeti noćno nebo osipano zvijezdama. S njegove lijeve strane i nekih metar i dvadeset centimetara od vozačeva sjedala u Jaguaru nalazio se četvrtast prozor, čije je staklo pocrnjelo i popucalo. Garaža je bila mala, očito prenamijenjeno drveno spremište, niskoga krova, sa samo malo više od metra prostora sa svake strane automobila i ne više od trideset centimetara od kraja haube do dvostrukih vrata. Vrata s Dalglieshove desne strane bila su širom otvorena; lijeva, s vozačeve strane, izgledala su kao da ih je netko počeo zatvarati. Na vrhu i dnu vrata s lijeve strane nalazili su se zasuni, a desna vrata su imala modernu Yale bravu. Dalgliesh je vidio da je u njoj ključ. S njegove lijeve strane nalazio se prekidač za svjetlo i vidio je da je žarulja izvađena iz svoga grla.

U kutu između napola zatvorenih vrata i zida nalazio se petolitarski kanistar za benzin prevrnut na bok i netaknut vatrom. Navojni čep je nedostajao.

Douglas Anderson je stajao malo iza poluotvorenih vrata automobila,

pažljiv i tih poput vozača koji ih pozva da zauzmu svoja sjedala. Zajedno s Kate, Dalgliesh je prišao tijelu. Bilo je zavaljeno u vozačevu sjedalu i lagano okrenuto nadesno, lijeve ruke priljubljene uz tijelo, no desna je bila zabačena prema van i nepomična u parodiji protesta. Kroz poluzatvorena vrata mogao je vidjeti lakatnu kost i nekoliko izgorenih komadića odjeće koji su se držali za vlakno mišića. Na glavi je bilo uništeno sve što je moglo gorjeti i vatra se proširila iznad koljena. Pougljenjeno lice, izbrisanih crta, bilo je okrenuto prema njemu i cijela je glava, crna poput izgorjele šibice, izgledala neprirodno maleno. Usta su bila razjapljena u grimasu i činilo se kao da se rugaju grotesknosti glave. Samo su zubi, bijelo se presijavajući na sprženom mesu, i mali komad razbijene lubanje proglašavali tijelo ljudskim. Iz auta je dopirao smrad spaljenog mesa i pougljenjene tkanine i, manje uvjerljiv ali prepoznatljiv, miris benzina.

Dalgliesh je pogledao Kate. Lice joj je bilo zelenkasto u odsjaju svjetala i ukočeno u masci trpljenja. Sjetio se da mu se jednom bila povjerila da se boji vatre. Nije se mogao sjetiti kada ili zašto, ali taj se podatak urezao u njegovu svijest poput svih rijetkih stvari koje mu je povjerila. Naklonost koju je osjećao prema njoj imala je duboke korijene u njegovoj složenoj ličnosti i njihovu zajedničkom iskustvu. Osjećao je poštovanje prema njezinim kvalitetama policajke i prema hrabroj odlučnosti koja ju je dovela tu gdje je sad, poluočinsku želju da bude sigurna i uspješna, i privlačnost koju je u njemu budila kao žena. Ona nikad nije postala otvoreno seksualna. On se nije lako zaljubljivao i sustezanje da ostvari seksualnu vezu s kolegicom za njega je bilo - kao, pretpostavljao je, i za Kate - bezuvjetno. Pogledavši u njezine ukočene crte lica, osjetio je navalu zaštitničkog osjećaja privrženosti. Na tren je razmišljao o tome da pronađe neku ispriku da bi je oslobodio dužnosti i pozove Piersa, ali nije ništa rekao. Kate je bila preinteligentna da ne bi prozrela njegovo lukavstvo, a isto je vrijedilo i za Piersa; nije je želio poniziti, osobito ne pred muškim kolegom. Instinktivno joj se malo primaknuo i njezino je rame nakratko dodirnulo njegovu ruku. Osjetio je kako joj se tijelo uspravilo. Kate će biti dobro. Dalgliesh upita: „Kad su stigli vatrogasci?" „Došli su do šest i četrdeset pet", reče Anderson. „Kad su vidjeli da je u autu tijelo, nazvali su policijskog savjetnika za ubojstva. Možda ga znate, gospodine, Charlie Unsworth. On je nekad bio kriminalist u ekipi za očevid u

Metropolitanskoj policiji. Obavio je uvodni pregled i nije mu dugo trebalo da zaključi da je to sumnjiva smrt pa je nazvao Jedinicu za istraživanje požara u Metropolitanu. Kao što znate, mi smo na dužnosti dvadeset četiri sata i ja sam ovamo stigao u sedam i dvadeset osam. Odlučili smo odmah početi s istragom. Pogrebnici će pokupiti tijelo čim završite. Obavijestio sam mrtvačnicu. Obavili smo preliminarni pregled automobila, ali preselit ćemo ga u Lambeth. Možda nađemo otiske prstiju."

Dalglieshove misli su se vratile na njegov posljednji slučaj na Višoj školi svetog Anselma. Otac Sebastian bi, da stoji tu gdje je on sada stajao, napravio znak križa.

Njegov vlastiti otac, umjereni anglikanski svećenik, pognuo bi glavu u molitvi, i riječi bi bile tu, posvećene stoljećima upotrebe. Obojica su, pomislio je, imali sreće što su mogli pronaći instinktivne odgovore koji su ovim groznim izgorjelim ostacima mogli podariti priznanje da je ovdje jednom bilo ljudsko biće. Postojala je potreba da se oda poštovanje smrti, da se potvrdi da će ovi ostaci, koji će uskoro postati policijski dokazni materijal što će se označiti, transportirati, secirati i procjenjivati, još uvijek imati veću važnost od spaljenog leša Jaguara ili batrljaka mrtvih stabala.

Dalgliesh je ispočetka govorenje prepustio Andersonu. Bio je to prvi put da su se sreli, ali je znao da je inspektor za požare čovjek s više od dvadeset godina iskustva sa smrti u požaru. On je, a ne Dalgliesh, ovdje bio stručnjak.

Rekao je: „Što nam možete reći?" „Nema sumnje o izvorištu požara, gospodine, glava i gornji dio tijela.

Vatra je bila većinom ograničena„ kao što vidite, na srednji dio automobila.

Plamen je zahvatio meki krov koji je bio podignut, a zatim se dignuo da zapali valovitu plastiku na krovu garaže. Prozorska okna su vjerojatno popucala od vrućine, dopuštajući zraku da provali unutra, a vatri da sukne van. Zato se požar proširio na stabla. Da nije, vatra se mogla potpuno ugasiti prije no što itko primijeti, mislim, itko na Heathu ili na Spaniards Roadu.

Naravno, gospođa Clutton bi znala čim bi se vratila, s vatrom ili bez nje." „A uzrok vatre?" „Gotovo sigurno benzin. Naravno, to ćemo moći prilično brzo provjeriti.

Uzimamo uzorke s odjeće i vozačeva sjedala i dobit ćemo odmah putem Sniffera - TVA One Thousand 8 - naznaku postojanja ugljikovodika. Ali,

naravno, Sniffer nije precizan. Trebat ćemo kromatografsku analizu plinova da dobijemo potvrdu i to će, kao što znate, trajati oko tjedan dana. Ali jedva da nam je potrebna. Osjetio sam miris benzina na njegovim hlačama i na dijelu izgorjelog sjedala čim sam ušao u garažu." Dalgliesh reče: „A to je, vjerojatno, kanistar. Ali gdje je čep?" „Ovdje, gospodine. Nismo ga taknuli.” Anderson ih je poveo u zadnji dio garaže. U udaljenom uglu ležao je čep.

Dalgliesh reče: „Nesreća, samoubojsvo ili ubojstvo? Jeste li imali vremena doći do nekog privremenog zaključka?" „Nije bila nesreća, to možete isključti. I ne mislim ni da je samoubojstvo.

Prema mom iskustvu, samoubojice koji se ubiju benzinom ne odbace kanistar. Obično ga nađete u prostoru za noge u automobilu. Ali ako se natopio benzinom i odbacio kanistar, zašto čep nije blizu njega, ili bačen na pod automobila? Čini mi se kao da je čep skinuo netko tko je stajao u udaljenom lijevom kutu. Nije se mogao otkotrljati u stražnji dio garaže.

Beton je poprilično ravan, ali pod je nagnut od stražnjeg zida prema vratima.

Nagib nije veći od deset centimetara, rekao bih, ali taj bi čep, da se uopće kotrljao, bio nađen blizu kanistra."

Kate reče: „A ubojica - ako je postojao - stajao je u mraku. U lampi nema žarulje."

Anderson je rekao: „Da je žarulja izgorjela, očekivali biste da ćete je naći na mjestu. Netko ju je uklonio. Naravno, to je netko mogao učiniti potpuno bezazleno, možda gospoda Clutton ili sam Dupayne. Ali ako žarulja pregori, obično je ostaviš u grlu dok ne doneseš novu da je zamijeniš. A zatim je tu i pojas za vezanje. Pojas je izgorio, ali kopča je u svom utoru. Privezao je pojas. Nisam prije čuo za to u slučajevima samoubojstava."

Kate reče: „Ako ga je bilo strah da će se predomisliti u zadnji čas, mogao se sam vezati." „No nije baš vjerojatno. Kad ti je glava namočena benzinom, a šibica upaljena, koje su ti šanse da se predomisliš?"

Dalgliesh reče: „Znači, zasad imamo sljedeću sliku. Ubojica izvadi žarulju, stoji u mraku garaže, odvije čep na kanistru benzina i čeka, sa šibicama u ruci ili u džepu.

Budući da mora držati kanistar i šibice, vjerojatno mu je bilo zgodno odbaciti čep. Definitivno ne bi riskirao da ga stavi u džep. Znao bi da sve

mora biti obavljeno vrlo brzo ako misli izaći da ga ne uhvati vatra. Žrtva pretpostavljamo da je to Neville Dupayne - otvara vrata garaže ključem za Yale bravu. Zna gdje se nalazi prekidač za svjetlo. Ili shvati ili pretpostavi da nema žarulje kada se svjetlo ne upali. Ne treba mu jer do auta treba prohodati samo nekoliko koraka. Ulazi u auto i veže pojas. To je malo čudno. Samo je trebao izvesti auto iz garaže prije no što opet izađe iz njega da zatvori vrata. Vezanje pojasa je moglo biti refleksno. Zatim napadač izađe iz sjene. Mislim da je to bio netko koga je znao, koga se ne bi bojao. Otvori vrata da nešto kaže i odmah je zaliven benzinom. Napadač ima šibice pri ruci, zapali jednu, baci je na Dupaynea i brzo izađe. Ne bi želio trčati oko stražnjeg dijela auta; sve je u brzini. I ovako je imao sreće da je izašao nepovrijeđen. Zato gurne vrata i pritvori ih da si napravi mjesta da prođe.

Možda pronađemo otiske, ali to je malo vjerojatno. Ovaj bi ubojica - ako postoji - nosio rukavice. Vrata garaže s lijeve strane su napola zatvorena.

Pretpostavljam da je mislio zatvoriti i jedna i druga vrata zbog vatre, no onda je odlučio ne gubiti vrijeme. Morao je pobjeći."

Kate reče: „Vrata izgledaju teško. Ženi bi moglo biti teško čak ih i pritvoriti u brzini."

Dalgliesh upita: „Je li gospođa Clutton bila sama kad je otkrila vatru?" „Da, gospodine, bila je na putu kući s večernje nastave. Nisam siguran što ona točno radi ovdje, ali mislim da vodi brigu o izlošcima, briše prašinu s njih i tako dalje. Živi u kućici s južne strane kuće muzeja, s pogledom na Heath. Iz svoje je kućice odmah nazvala vatrogasnu postrojbu i onda stupila u kontakt s Marcusom Dupayneom i njegovom sestrom Caroline Dupayne.

Također je nazvala tajnicu recepcionarku, gospođicu Muriel Godby. Ona živi u blizini i prva je stigla ovamo. Gospođa Dupayne je stigla sljedeća, a ubrzo zatim i njezin brat. Držali smo ih sve podalje od garaže. Dupayneovi su nestrpljivi da vas vide i odlučni su da neće otići dok se ne ukloni tijelo njihova brata. Uz pretpostavku da je to njegovo tijelo." „Ima li kakvih dokaza koji upućuju na to da nije?" „Nikakvih. Našli smo ključeve u džepu hlača. U prtljažniku je manja putna torba, ali nema ničega što bi potvrdilo identifikaciju. Tu su njegove hlače, naravno. Koljena nisu izgorjela. Ali jedva mogu..." „Naravno da ne. Pozitivna identifikacija može čekati obdukciju, ali nema nikakve ozbiljne sumnje."

Piers i Benton-Smith su izroniili iz mraka iza zasljepljujućih svjetala.

Piers reče: „Nema nikoga na imanjiu. Nema vozila za koja se ne zna kome pripadaju. U vrtnom spremištu su kosilica, bicikl i uobičajena vrtna oprema.

Nema kanistra benzina. Dupayneovi su se pojavili prije otprilike pet minuta.

Postaju nestrpljivi."

To je bilo razumljivo, pomislio je Dalgliesh. Neville Dupayne je, na kraju krajeva, bio njihov brat. Rekao je: „Objasnite im da najprije moram vidjeti gospođu Clutton. Doći ću do njih što je prije moguće. Onda vi i BentonSmith budite naša veza ovdje. Kate i ja ćemo biti u kućici."

5 Čim je vatrogasna postrojba stigla, zapovjednik je rekao Tally da bi trebala pričekati u kućici, no to je prije bila zapovijed nego molba. Znala je da žele da im se makne s puta i nije imala nikakvu želju biti igdje blizu garaže. No otkrila je da je previše nemirna da bi mogla biti zatvorena između četiri zida pa je umjesto toga prošetala oko stražnje strane kuće pokraj parkirališta i na prilaznu cestu, šećući gore-dolje, osluškujući da čuje zvuk automobila koji se približavaju.

Muriel je stigla prva. Trebalo joj je dulje no što je Tally očekivala. Kad je parkirala svoju Fiestu, Tally je istresla cijelu svoju priču. Muriel je slušala u tišini, a zatim odlučno rekla: „Nema smisla da čekate vani, Tally.

Vatrogasci neće željeti da im smetamo. Gospodin Marcus i gospođa Caroline će stići najbrže što mogu. Najbolje da čekamo u kućici." Tally reče: „To je rekao i vatrogasac, ali morala sam izaći." Muriel ju je pomno pogledala pod svjetlom parkirališta. „Sad sam ja ovdje. Bit će vam bolje u vašoj kući.

Gospodin Marcus i gospođa Caroline znaju gdje će nas naći."

I tako su se zajedno vratile u kućicu. Tally se smjestila u svoj uobičajeni naslonjač dok je Muriel sjela nasuprot njoj i sjedile su u tišini koja je naizgled objema bila potrebna. Tally nije imala pojma koliko je trajala.

Razbio ju je zvuk koraka na stazi. Muriel je ustala brže i stigla do ulaznih vrata. Tally je čula žamor glasova i zatim se Muriel vratila, dok je za njom išao gospodin Marcus. Tally je nekoliko sekundi zurila u njega u nevjerici.

Pomislila je: Postao je starac. Lice mu je bilo pepeljasto sivo, a mala nakupina popucalih kapilara na visokim jagodicama se isticala kao da ga je netko ljutito izgrebao. Pod njegovim bljedilom, mišići oko usta i vilice bili su tako zategnuti da mu je lice djelovalo napola paralizirano. Kad je progovorio, iznenadilo ju je što mu je glas bio gotovo nepromijenjen. Odmahnuo je rukom na njezinu ponudu da sjedne i stajao vrlo mirno dok je ona još jedanput

ispričala svoju priču. Slušao je u tišini do kraja. U želji da nađe neki način, koliko god neprikladan, da pokaže suosjećanje, ponudila mu je kavu. Odbio je tako kratko da se zapitala je li je uopće čuo.

Onda je rekao: „Ako sam dobro shvatio, policajac iz New Scotland Yarda je na putu. Čekat ću ga u muzeju. Moja sestra je već ondje. Doći će vas vidjeti poslije."

Tek kad je došao do vrata, okrenuo se i rekao: „Jeste li dobro, Tally?" „Da, hvala, gospodine Marcus. Dobro sam." Glas joj je pukao i rekla je: „Žao mi je, tako mi je žao."

Kimnuo je i činilo se da će nešto reći, no onda je izašao. Samo nekoliko minuta nakon njegova odlaska zazvonilo je zvono na vratima. Muriel je brzo reagirala. Vratila se sama da kaže da je policajac navratio da provjeri jesu li dobro i da im kaže da će zapovjednik Dalgliesh doći k njima što je prije moguće.

I sada, kad je opet bila sama s Muriel, Tally se opet smjestila u svoj naslonjač kraj kamina. Vrata na trijemu i ulazna vrata su bila zatvorena pa se u hodniku osjetio samo trag oštrog mirisa paljevine i, sjedeći uz vatru u dnevnoj sobi, gotovo je mogla povjerovati da se vani ništa nije promijenilo.

Zavjese s Morris 9 uzorkom zelenog lišća bili su navučene da se zaštiti od noći. Muriel je pojačala plinski kamin, i čak se i Mačak misteriozno vratio i ispružio na tepihu. Tally je znala da se vani čuju muški glasovi, da noge u čizmama stupaju po natopljenoj travi, svijetle lučne svjetiljke, no ovdje, iza zgrade muzeja, sve je bilo tiho. Otkrila je da je zahvalna na Murielinoj prisutnosti, njezinoj smirenoj autoritativnoj kontroli, njezinim šutnjama koje su sada bile nekritične i gotovo druželjubive.

Sada, ustajući, Muriel reče: „Niste večerali, a nisam ni ja. Trebamo hranu. Ostanite ovdje i ja ću se pobrinuti za to. Imate li jaja?"

Tally reče: „U hladnjaku je nova kutija. Jaja su free range, 10 no, nažalost, nisu organska." „To će biti dovoljno. Ne, ne mičite se. Sigurna sam da ću naći što mi treba."

Kako je neobično bilo to, pomislila je Tally, što je u ovakvoj situaciji osjetila olakšanje što joj je kuhinja besprijekorna, što je jutros izvadila novu krpu za posuđe i što su jaja bila svježa. Obuzela ju je strašna klonulost duha

koja nije imala veze s umorom. Zavalivši se u svoj naslonjač, pustila je očima da lutaju preko dnevne sobe, mentalno bilježeći svaku stvar kao da se želi uvjeriti da se ništa nije promijenilo, da je svijet i dalje poznato mjesto.

Utjeha malih zvukova iz kuhinje bila je gotovo tjelesno ugodna, i ona je zatvorila oči i slušala. Činilo se da Muriel dugo nema, a zatim se pojavila s prvim od dva pladnja i dnevnu sobu je ispunio miris jaja i tosta namazanog maslacem. Sjedile su za stolom jedna nasuprot drugoj. Kajgana je bila savršena, kremasta i topla i lagano paprena. Na svakom tanjuru nalazila se grančica peršina. Tally se pitala otkud se ona pojavila, a onda se sjetila da je samo dan prije stavila stručak tog bilja u šalicu.

Muriel je skuhala čaj. Rekla je: „Mislim da čaj ide s kajganom bolje od kave, ali mogu vam skuhati kavu ako biste to željeli."

Tally reče: „Ne, hvala vam, Muriel. Ovo je savršeno. Vrlo ste ljubazni.”

I bila je ljubazna. Tally nije shvatila da je gladna dok nije počela jesti.

Pečena jaja i vrući čaj su je oživjeli. Osjetila se utješno uvjerenom da je i ona dio muzeja, ne samo spremačica koja je čistila i vodila brigu o njemu i bila zahvalna na utočištu kućice već i član male predane grupe kojoj je Dupayne bio njihov zajednički život. No kako je malo znala o njima. Tko bi mogao pretpostaviti da će joj Murielino društvo biti tako utješno? Očekivala je da će Muriel biti učinkovita i mirna, ali ljubaznost ju je iznenadila.

Doduše, Murieline prve riječi kad je stigla bile su prigovor što šupa u kojoj se nalazio benzin nije bila zaključana; to je rekla Ryanu više no jedanput. No gotovo trenutačno prestala je s gunđanjem i posvetila se slušanju Tallyine priče i preuzimanju kontrole.

A sada je rekla: „Nećete željeti ovdje noćas biti sami. Imate li kakve rodbine ili prijatelja kojima biste mogli otići?"

Do sada Tally nije razmišljala o tome da će ostati sama kada svi odu, no sad ju je to dodatno opteretilo. Ako nazove Basingstoke, Jennifer i Roger će se rado dovesti do Londona da dođu po nju. Naposljetku, to ne bi bio običan posjet. Tallyina prisutnost bi, barem ovog puta, pružila živ izvor uzbuđenja i nagađanja za cijelu ulicu. Naravno, trebala bi nazvati Jennifer i Rogera, i to što prije. Ne bi bilo dobro da za smrt saznaju iz novina. No to je moglo čekati do sutra. Sada je bila preumorna da se nosi s njihovim pitanjima i brigom. Samo je jedna stvar bila sigurna: nije željela otići iz kućice. Osjećala je napola praznovjeran strah da je kućica, kad je jedanput napusti, više neće

primiti natrag.

Rekla je: „Bit ću dobro ovdje, Muriel. Navikla sam biti sama. Ovdje sam se uvijek osjećala sigurnom." „Usudila bih se reći da je večeras drugačije. Preživjeli ste strašan šok.

Gospođa Caroline ne bi htjela ni čuti za to da ovdje ostanete sami. Vjerojatno će predložiti da se s njom vratite u školu."

A to joj je, pomislila je Tally, bilo gotovo jednako nemilo kao i mogućnost da ode u Basingstoke. Neizgovorene zamjerke su joj odjednom nahrlile u misli. Njezina spavaćica i kućna haljina bile su savršeno čiste i pristojne, ali stare; kako bi izgledale u stanu gospode Caroline u Swathling'su? I što s doručkom? Bi li doručkovale u stanu gospođe Caroline ili u školskoj blagovaonici? To prvo bi bilo neugodno. Što bi, za Boga miloga, njih dvije mogle reći jedna drugoj? I osjetila je da se ne bi mogla nositi s glasnom znatiželjom sobe pune adolescenata. Te su se brige činile djetinjastima i sitnima u usporedbi s užasom vani, no nije ih mogla odagnati.

Nastupila je tišina, a zatim je Muriel rekla: „Ja bih mogla noćas ostati ovdje ako želite. Neće mi trebatii puno vremena da se autom vratim po stvari za spavanje i četkicu za zube. Pozvala bih vas k sebi, ali mislim da biste više voljeli biti ovdje." Čini se da su se Tallyina čula izoštrila. Pomislila je: I vi biste radije bili ovdje nego da ja budem u vašoj kući. Ponuda je trebala i impresionirati gospođu Caroline i pomoći Tally. Svejedno, bila je zahvalna. Rekla je: „Ako vas to ne bi previše inkomodiralo, Muriel, rado bih imala društvo samo večeras."

Hvala Bogu, pomislila je, na rezervnom krevetu je uvijek čista posteljina, iako nikad nikog ne očekujem Stavit ću termofor dok Muriel nema, a mogla bih prenijeti i jednu od onih afričkih ljubičica i staviti nekoliko knjiga na noćni ormarić. Mogu se pobrinuti da joj bude udobno.

Sutra će maknuti tijelo i ja ću biti dobro.

Nastavile su jesti u tišini, a zatim Muriel reče: „Moramo čuvati snagu za dolazak policije. Morimo se pripremiti za njihova pitanja. Mislim da trebamo biti oprezne kad razgovaramo s policijom. Ne želimo da steknu krivi dojam." „Kako to mislite - oprezne, Muriel? Samo ćemo im reći istinu." „Naravno da ćemo im reći istnu. Mislim na to da im ne bismo trebale reći stvari koje nas se zapravo ne tiču, stvari o obitelji, na primjer onaj razgovor

koji smo vodile nakon stanka povjerenika zaklade. Ne bismo im trebale reći da je doktor Nevile želio zatvoriti muzej. Ako to trebaju znati, može im reći gospodin Marcus. To se nas zapravo i ne tiče."

Zabrinuta, Tally reče: „Nisam im namjeravala reći." „Neću im reći ni ja.

Važno je da ne steknu krivi dojam."

Tally je bila zapanjena. „Ali, Muriel, to je bila nesreća, morala je biti. Ne govorite valjda da će policija misliti da je obitelj imala nešto s tim? Oni ne mogu vjerovati u to. To je suludo. To je zlobno!" „Naravno da jest, ali to je jedna od onih stvari za koje bi se policija mogla uhvatiti. Samo kažem da trebamo biti pažljive. I pitat će vas za vozača automobila, naravno. Moći ćete im pokazati oštećeni bicikl. To će biti dokaz." „Dokaz čega, Muriel? Zar govorile da će oni mislili da možda lažem, da se ništa od toga nije dogodilo?" „Možda neće ići tako daleko, ali trebat će im neki dokaz. Policija ne vjeruje nikome. Školovani su da tako razmišljaju. Tally, jeste li apsolutno sigurni da ga niste prepoznali?"

Tally je bila zbunjena. Nije željela razgovarati o tom nemilom događaju, ne sada i ne s Muriel. Rekla je: „Nisam ga prepoznala, ali kad sada razmišljam o tome, imam dojam da sam ga već vidjela. Ne mogu se sjetiti gdje ni kada, osim da to nije bilo u muzeju. Zapamtila bih ga da je ovamo redovito dolazio. Možda sam negdje vidjela njegovu sliku, u novinama ili na televiziji. Ili možda nalikuje na nekog poznatog. Imam takav osjećaj. Ali to zapravo ne pomaže." „No, ako ne znate, ne znate. No morat će mu pokušati ući u trag. Šteta što niste vidjeli registraciju auta." „Dogodilo se tako brzo, Muriel. Nestao je gotovo odmah čim sam stala na noge. Nisam se sjetila zapisati broj, ali ne bih ni inače, zar ne? To je bila samo nezgoda, nisam bila ozlijeđena. Tada nisam znala za doktora Nevillea." Čule su kucanje na ulaznim vratima. Muriel je krenula prije no što je Tally stigla ustati. Vratila se sa dvoje ljudi koji su je slijedili, visokim muškarcem tamne kose i policajkom koja je s njima prije razgovarala.

Muriel reče: „Ovo je zapovjednik Dalgliesh, a i inspektorica Miskin se vratila." Zatim se obratila zapovjedniku: „Jeste li vi i inspektorica možda za kavu? Ima i čaja ako želite. Neće dugo trajati da ga pripremim." Počela je

skupljati tanjure i šalice sa stola.

Zapovjednik Dalgliesh reče: „Kava bi bila i te kako dobrodošla." Muriel kimne i bez riječi iznese puni pladanj. Tally pomisli: Sad se kaje zbog svoje ponude. Radije bi ostala ovdje i slušala što ja imam reći. Pitala se je li zapovjednik prihvatio kavu samo zato što je želio s njom razgovarati nasamo.

Sjeo je za stol na stolicu nasuprot njoj dok je gospođica Miskin sjela kraj kamina. Začudo, Mačak je iznenada skočio i smjestio joj se u krilo. Bilo je to nešto što je radio rijetko, no uvijek posjetiteljima koji nisu voljeli mačke.

Gospođica Miskin nije trpjela Mačkovo drsko ponašanje. Nježno, ali odlučno, spustila ga je na tepih.

Tally je pogledala zapovjednika koji je sjedio preko puta nje. Uvijek je mislila da su lica ili nježno oblikovana ili isklesana. Njegovo je bilo isklesano. Bilo je to privlačno, autoritativno lice, a tamne oči koje su gledale u njezine bile su uljudne. Imao je ugodan glas, a glas joj je uvijek bio važan.

A onda se sjetila Murielinih riječi: Policija ne vjeruje nikome. Školovani su da tako razmišljaju.

Rekao je: „Ovo je za vas bio strašan šok, gospođo Clutton. Mislite li da ste u stanju sada odgovoriti na nekoliko pilanja? Uvijek pomaže kad dobijemo činjenice što je prije moguće, ali ako biste radije pričekali, možemo se vratiti sutra rano ujujtro." „Ne, molim vas. Radije bih vam rekla sada. Dobro sam. Ne želim čekati preko noći." „Možete li nam, molim vas, reći, što se točno dogodilo od vremena kada se muzej večeras zatvorio do sada? Samo polako. Pokušajte se sjetiti svakog detalja, čak i ako se ne čini važnim."

Tally je ispričala svoju priču. Dok ju je promatrao, znala je da je priča dobro i jasno. Imala je neobjašnjivu potrebu za njegovim odobravanjem.

Gospođica Miskin je izvadila notes i neupadljivo pravila bilješke, no kad ju je Tally pogledala, vidjela je da su inspektoričine oči prikovane za njezino lice. Nijedno od njih dvoje nije prekidalo dok je Tally govorila.

Na kraju, zapovjednik Dalgliesh reče: „Taj vozač auta koji vas je srušio i pobjegao, rekli ste da vam je njegovo lice blago poznato. Mislite li da biste se mogli sjetiti tko je on ili gdje ste ga vidjeli?" „Ne vjerujem. Da sam ga zapravo već negdje vidjela, vjerojatno bih se odmah sjetila. Možda ne njegova imena, već odakle mi je poznat. Nije bilo

tako. Mnogo sam manje sigurna. Samo imam taj dojam da je poprilično poznat, da sam možda negdje vidjela njegovu fotografiju. Ali, naravno, možda je samo riječ o tame da nalikuje na nekoga koga sam vidjela, na glumca na televiziji, sportaša ili pisca, tako nekog. Žao mi je što vam ne mogu više pomoći." „Bili ste od velike pomoći, gospođo Clutton, od velike pomoći. Zamolit ćemo vas da dođete u Scoland Yard sutra u neko doba kad vam bude zgodno da pogledate neke fotografije lica i možda razgovarate s nekim od naših crtača. Zajedno biste možda mogli stvoriti crtež koji mu sliči. Jasno da moramo pronaći tog vozača ako to bude moguće."

A sad je ušla Muriel s kavom. Skuhala ju je od svježih zrna i miris je napunio kućicu. Gospođica Miskin prišla je stolu i pili su je zajedno. Zatim je, na poticaj zapovjednika Dalgliesha, Muriel ispričala svoju priču. Otišla je iz muzeja u pet i petnest. Muzej se zatvarao u pet i obično je sjedila i završavala svoj posao do pet i trideset, osim petkom, kad je pokušavala otići malo ranije. Ona gospođa Clutton su se uvjerile da su svi posjetitelji otišli.

Odvezla je gospođu Strickland, volonterku, do stanice podzemne željeznice u Hampsteadu i zatim se odvezla kući u South Finchley, kamo je stigla oko pet i četrdeset pet. Nije obratila pozornost na točno vrijeme kad ju je Tally nazvala na mobitel, no misli da je bilo oko šest i četrdeset. Odmah se vratila unuzej.

Inspektorica Miskin se ubacila. Rekla je: „Čini se da je moguće da je vatru uzrokovalo paljenje benzina. Je li se benzin držao negdje u kući i oko nje i, ako jest, gdje?"

Muriel je letimično pogledala Tally. Rekla je: „Benzin je nabavljen za kosilicu. Vrt nije moja odgovornost, ali znala sam da je benzin ondje. Mislim da su svi znali. Rekla sam Ryanu Archeru, vrtlarskom pomoćniku, da bi šupu trebalo zaključavati. Vrtna oprema i alati su skupi." „Ali, prema vašem saznanju, spremište nikad nije zaključavano?" „Ne", reče Tally, „na vratima nema brave." „Može li se ijedna od vas sjetiti kada ste zadnji put vidjeli kanistar?"

Ponovno su se pogledale. Muriel reče: ,Već dulje vrijeme nisam bila u spremištu. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put imala priliku." „Ali razgovarali ste s vrtlarom o tome da ga treba zaključavati. Kad je to bilo?"

„Ubrzo nakon što je benzin dostavljen. Donijela ga je gospođa Faraday, volonterka koja radi u vrtu. Mislim da je to bilo sredinom rujna, ali ona će vam moći reći točan datum." „Hvala vam. Trebat ću imena i adrese svih koji rade u muzeju, uključujući volontere. Je li to jedna od vaših obveza, gospođice Godby?"

Muriel se lagano zarumenjela. Rekla je: „Svakako. Mogu vam dati imena večeras. Ako idete u muzej razgovarati s gospodinom i gospođicom Dupayne, mogla bih ići s vama."

Zapovjednik reče: „To neće biti potrebno. Dobit ću imena od gospodina Dupaynea. Zna li ijedna od vas ime automehaničarske radionice gdje se servisirao Jaguar gospodina Dupaynea?"

Odgovorila je Tally. „O njemu je brigu vodio gospodin Stan Carter u radionici Duncan's Garage u Highgateu. Katkad sam ga znala vidjeti kad je vraćao automobil nakon servisa pa bismo popričali."

To je bilo posljednje pitanje. Policajci su ustali. Dalgliesh je pružio ruku Tally. Rekao je: „Hvala vam, gospođo Clutton. Bili ste nam od velike pomoći. Jedan od mojih policajaca će vam se sutra javiti. Hoćete li biti ovdje? Pretpostavljam da neće biti ugodno noćas ostati u ovoj kući."

Javila se Muriel. Kruto reče: „Pristala sam provesti noć kod gospođe Clutton. Naravno, gospođa Dupayne ne bi nikad dopustila da ona ovdje ostane sama. Bit ću na poslu kao i obično u ponedjeljak u devet sati, iako pretpostavljam da će gospodin i gospođa Dupayne željeti zatvoriti muzej, barem dok ne prođe pogreb. Ako me budete trebali sutra, naravno, mogu doći."

Zapovjednik Dalgliesh reče: „Mislim da to neće biti potrebno. Muzej i imanje će morati biti zatvoreni za javnost, barem sljedeća tri do četiri dana.

Policajci će biti ovdje da čuvaju mjesto zločina dok ne maknemo automobil i tijelo. Nadao sam se da bi se to moglo dogoditi večeras, ali čini se da tlo toga neće doći do sutra ujutro. Taj vozač kojega je vidjela gospoda Clutton, znači li vam išta njezin opis?"

Muriel reče: „Ništa. Zvuči kao tipični posjetitelj muzeja, ali nitko koga bih prepoznala. Šteta što Tally nije zapisala registraciju. Ono što je tako čudno jest ono što je rekao. Ne znam jeste li posjetili Sobu ubojstava, zapovjedniče, kad ste bili ovdje s gospodinom Ackroydom, ali jedan od slučajeva u njoj je slučaj smrti u požaru."

„Da, znam, slučaj Rouse. I sjećam se što je Rouse rekao." Činilo se da čeka da jedna od njih još nešto kaže. Tally je pogledala njega, pa inspektoricu Miskin. Nijedno od njih nije ništa odavalo. Uzviknula je: „Ali to nije isto! Ne može biti. Ovo je bila nesreća."

Još uvijek nijedno od njih nije progovorilo. Zatim Muriel reče: „Slučaj Rouse nije bio nesreća, zar ne?"

Nije bilo odgovora. Muriel, crvena u licu, pogledom je preletjela od zapovjednika do inspektorice Miskin kao da očajnički traži potvrdu.

Dalgliesh tiho reče: „Prerano je da sa sigurnošću kažemo zašto je doktor Dupayne umro. Sve što za sada znamo je kako. Vidim, gospodo Clutton, da imate sigurnosne brave na ulaznim vratima i zasune na prozorima. Ne vjerujem da ste ovdje u opasnosti, ali bilo bi razborito pripaziti da ih pažljivo zaključate prije no što odete u krevet. I ne otvarajte vrata kad padne mrak."

Tally reče: „To nikad ne činim. Nitko koga poznajem ne bi stigao nakon zatvaranja muzeja a da prije ne nazove. Ali ovdje me nikad nije strah. Bit ću dobro kad ova večer prođe."

Minutu kasnije, zahvalivši još jedanput na kavi, policajci su ustali da idu.

Prije odlaska, inspektorica Miskin je objema dala posjetnicu s telefonskim brojem. Ako se ijedna od njih sjeti nečega novoga, trebaju odmah nazvati.

Muriel ih je, ponašajući se poput domaćice, ispratila do vrata.

Sjedeći sama za stolom, Tally je napeto zurila u dvije prazne šalice za kavu kao da ta dva svakodnevna predmeta imaju moć uvjeriti je da se njezin svijet nije raspao.

6 Dalgliesh je na razgovor s Dupayneovima poveo Piersa, ostavljajući Kate i Benton-Smitha kao vezu s inspektorom za požare i da, ako bude potrebno, još malo porazgovaraju s Tally Clutton i Muriel Godby. Približavajući se prednjoj strani kuće, s iznenađenjem je primijetio da su vrata odškrinuta.

Zraka svjetlosti je dopirala iz hodnika, njezin je tanki trak obasjavao gredicu grmova pred kućom, reseći ih iluzijom proljeća. Na šljunčanoj stazi mala su zrnca šljunka sjala poput dragulja. Dalgliesh je pritisnuo zvono prije nego što su on i Piers ušli. Poluotvorena vrata moglo se protumačiti kao oprezan poziv, ali nije sumnjao da će im biti postavljene granice ako budu previše smjeli. Ušli su u širok hodnik. Prazan i savršeno tih, izgledao je poput goleme pozornice postavljene za neku suvremenu dramu. Gotovo je mogao zamisliti likove kako na znak prolaze kroz vrata u prizemlju i penju se središnjim stubištem da bi s izvježbanim pouzdanjem zauzeli svoje položaje. Čim su njihovi koraci zazvonili na mramoru, Marcus i Caroline Dupayne su se pojavili na vratima galerije slika. Pomaknuvši se u stranu, Caroline Dupayne im je rukom dala znak da uđu. Tijekom nekoliko sekundi koliko je trebalo da se predstave, Dalgliesh je shvatio da su on i Piers pod jednakim povećalom kao što su i Dupayneovi. Utisak koji je na njega ostavila Caroline Dupayne bio je trenutačan i upečatljiv. Bila je jednako visoka kao i njezin brat - oboje nešto niži od sto osamdeset centimetara — širokih ramena i dugih ruku i nogu. Nosila je hlače i sako od finog tvida te majicu visokog ovratnika. Riječi „zgodna" ili „lijepa" na nju se ne bi mogle primijeniti, no pravilna struktura kostiju po kojoj se ljepota oblikuje bila je vidljiva u visokim jagodičnim kostima i jasno definiranoj, no nježnoj liniji brade.

Njezina tamna kosa, blago protkana sijedim vlasima, bila je skraćena te začešljana s lica u izraženim valovima - ta je frizura izgledala ležerno, ali je Dalgliesh slutio da je rezultat skupog šišanja. Njezine su tamne oči srele

njegove i zadržale ih pet sekundi u radoznalom i izazovnom pogledu. Pogled nije bio pretjerano neprijateljski, ali on je znao da mu je ovo ovdje potencijalni protivnik.

Jedina sličnost njezina brata s njom bila je u tamnoj boji kose, iako je njegova bila slobodnije prošararna sjedinama, i istaknutim jagodicama.

Njegovo je lice bilo glatko, a tamne oči su imale zamišljen pogled čovjeka čije su preokupacije bile intelektualne i izrazito odmjerene. Njegove pogreške bile su pogreške u procjeni, a ne rezultat naglosti ili nepažnje. Za takvoga je čovjeka postojala procedura za sve u životu, kao i procedura za smrt. Metaforički bi čak i sada slao nekoga po spis, tražio presedan, u sebi tražio pravi odgovor. Nije pokazivao prikriveni antagonizam svoje sestre, no njegove su oči, usađene dublje od njezinih, bile oprezne. Bile su i zabrinute.

Možda je ovo ipak bila izvanredna situacija u kojoj presedan nije bio od pomoći. Gotovo četrdeset godina štitio je svoje ministre. Koga će, pitao se Dalgliesh, željeti zaštititi sada?

Vidio je da sjede u dva nasloinjača sa svake strane kamina na kraju sobe.

Među njima se nalazio nizak stolić na kojem je bio pladanj s kafetjerom, vrčićem mlijeka i dvije šalice. Bile su tu i dvije čaše za viski, dvije čaše za vino, boca vina i viskija. Samo su čaše za vino bile korištene. Jedino drugo mjesto za sjedenje bila je kožna klupa s gumbima i bez naslonjača u sredini sobe. Nije bila osobito prikladna za zasjedanje s nizom pitanja i odgovora, i nitko nije krenuo prema njoj.

Marcus Dupayne se ogledao po galeriji kao da je odjednom postao svjestan njezinih nedostataka. Rekao je: „U uredu ima sklopivih stolica.

Donijet ću ih." Obratio se Piersu.„Možda biste mi htjeli pomoći." Bila je to zapovijed, a ne molba. Čekali su u tišini tijekom koje je Caroline Dupayne prišla slici Nasha i činilo se kao da je proučava. Njein brat i Piers su se pojavili za nekoliko trenutaka noseći stolice i Marcus je preuzeo kontrolu, pažljivo ih smještajući ispred dvaju naslonjačau koje su on i njegova sestra ponovno sjeli. Kontrast između duboke udobnosti kože i nepopustljivih letvica sklopivih stolica govorio je sam za sebe.

Marcus Dupayne reče: „Ovo nije vaš prvi posjet muzeju, zar ne? Niste li bili ovdje prije nekih tjedan dana? James Calder-Hale je to spomenuo."

Dalgliesh reče: „Da, bio sam ovdje prošlog petka s Conradom

Ackroydom." „Radosniji posjet od ovoga. Oprostite mi što sam uveo ovu neprimjerenu društvenu notu u ono što je za vas izrazito službeni posjet. I za nas, naravno."

Dalgliesh je izgovorio uobičajene riječi sućuti. Koliko god ih pažljivo sročio, uvijek su mu zvučale banalno i pomalo drsko, kao da si prisvaja pravo na neku emocionalnu povezanost sa žrtvinom smrću. Caroline Dupayne se namrštila. Možda je i ona mrzila te uvodne pristojne fraze kao neiskrene i kao gubljenje vremena. Dalgliesh je nije krivio.

Rekla je: „Jasno mi je da ste morali obaviti neke stvari, zapovjedniče, ali čekamo vas već sat vremena."

Dalgliesh odgovori: „Bojim se da će to biti samo prva od mnogih neugodnosti. Morao sam razgovarati s gospodom Clutton. Ona je bila prva osoba na mjestu požara. Osjećate li se oboje sposobnim sada odgovarati na pitanja? Ako ne, možemo se vratiti sutra."

Odgovorila je Caroline. „Nema sumnje da ćete se ionako vratiti sutra, ali, za Boga miloga, završimo s tim uvodom. I mislila sam da ste u kućici. Kako je Tally Clutton?" „U šoku i nesretna, kao što je i za očekivati, ali drži se. Gospođica Godbyje s njom." „I kuha čaj, bez sumnje. Engleski lijek za sve velike nesreće. Mi smo si, kao što vidite, priuštili nešto jače. Neću vas ponuditi, zapovjedniče. Znamo što je pristojno. Pretpostavljam da nema sumnje da je u autu tijelo našega brata?"

Dalgliesh reče: „Morat će doći do formalne identifikacije, naravno, i ako bude potrebno, dokazat će to i zubni karton i DNA. Ali mislim da nema mjesta sumnji. Žao mi je." Zastao je, a zatim reče: „Postoji li još neki član obitelji ili bliski rođak osim vas?"

Odgovorio je Marcus Dupayne. Glas mu je bio odmjeren kao da se obraća svojoj tajnici. „Postoji neudana kći, Sarah. Ona živi u Kilburnu. Ne znam točnu adresu, ali moja žena zna. Ima je na popisu adresa na koje šaljemo božične čestitke. Nazvao sam ženu kad sam stigao ovamo i ona se upravo vozi u Kilburn priopćiti vijesti. Očekujem da će me nazvati kad uspije vidjeti Sarah."

Dalgliesh reče: „Trebat ću puno ime i adresu gospođice Dupayne.

Naravno da je večeras nećemo uznemiravati. Pretpostavljam da će joj vaša

supruga pružiti pomoć i potporu."

Na licu Marcusa Dupaynea pojavio se tračak mrštenja, no odgovorio je istim tonom: „Nikad nismo bili bliski, ali, naravno, učinit ćemo sve što možemo. Vjerujem da će se moja žena ponuditi da ostane tijekom noći ako to Sarah bude željela, ili će ona, naravno, možda radije odabrati da dođe k nama. U svakom slučaju, moja sestra i ja ćemo se s njom naći sutra ujutro."

Caroline Dupayne se nestrpljivo pomaknula i otresito rekla: „Nema baš puno toga što joj možemo reći, zar ne? Ni sami ništa ne znamo sa sigurnošću.

Ono što će ona željeti znati, naravno, jest kako je umro njezin otac. To je ono što čekamo da nam kažete."

Letimičan pogled Marcusa Dupaynea upućen sestri možda je bio znak upozorenja. Rekao je: „Pretpostavljam da je prerano za konačne odgovore, ali postoji li išta što nam možete reći? Kako je požar počeo, na primjer, je li to bila nesreća?" „Vatra je počela u autu. Osoba u automobilu zalivena je benzinom po glavi i zapaljena. Nema šanse da je to rmogla biti nesreća."

Nastala je tišina koja je potrajala četvrtinu minute, a zatim je Caroline Dupayne rekla: „Samo da se razumijemo. Vi govorite da je požar možda bio namjerno izazvan." „Da, ovo tretiramo kao sumnjivu smrt."

Ponovno tišina. Ubojstvo, činilo se da ta teška beskompromisna riječ odzvanja neizgovorena u tihom zraku. Sljedeće pitanje se moralo postaviti iako će u najboljem slučaju biti neugodno, a u najgorem će uzrokovati bol.

Neki policijski istražitelji možda bi smatrali da je prihvatljivije odgoditi sva ispitivanja do sljedećeg dana; to nije bila Dalglieshova praksa. Prvi sati nakon sumnjive smrti bili su ključni. No njegove ranije riječi -„Smatrate li da ste sposobni odgovoriti na nekoliko pitanja?" - nisu bile samo stvar forme. U ovoj fazi - i ta činjenica mu je bila zanimljiva - Dupayneovi su bili ti koji su mogli kontrolirali razgovor.

Sad je rekao: „Ovo je pitanje koje je teško i postaviti kao i odgovoriti na njega. Je li postojalo išta u životu vašeg brata što ga je moglo navesti da ga poželi okončati?"

Očekivao je da će se pripremiti na to pitanje; na kraju krajeva, bili su sami zajedno sat vremena. No njihova reakcija ga je iznenadila. Ponovno je nastala tišina, malo preduga da bi bila sasvim prirodna, i stekao je dojam

kontrolirane opreznosti, kao da dva Dupaynea namjerno paze da im se pogledi ne sretnu. Slutio je da su se dogovorili ne samo što će reći nego i tko će prvi progovoriti. Bio je to Marcus. „Moj brat nije bio čovjek koji je pričao o svojim problemima, možda osobito s članovima obitelji. Ali nikad mi nije dao razlog da se počnem pribojavati da jest ili bi mogao biti suicidlan. Da ste mi to pitanje postavili prije tjedan dana, možda bih vam s većom sigurnošću mogao reći da je ta pomisao apsurdna. Sada ne mogu biti tako siguran. Kad smo se posljednji put susreli u srijedu na sastanu povjerenika zaklade, činio se pod većim stresom nego inače. Bio je zabinut - kao i svi mi - za budućnost muzeja. Nije bio uvjeren da imamo sredstva da uspješno nastavimo s radom i njegov vlastiti instinkt mu je snažno govorio da muzej treba zatvoriti. Ali činilo se da nije u stanju slušati argumente ili razumno sudjelovati u raspravi. Tijekom sastank netko je nazvao iz bolnice s vijestima da se ubila supruga jednog od njegovih pacijenata. Bio je očito duboko pogođen i ubrzo nakon toga je otišao sa sastanka. Nikad ga prije nisam vidio takvoga. Ne kažem da je bio suicidalan; ta se ideja još uvijek čini suludom. Samo kažem da je bio pod velikim stresom i da je možda imao brige o kojima mi ništa nismo znali."

Dalgliesh je pogledao Caroline Dupayne. Rekla je: „Nisam ga vidjela nekoliko tjedana prije sastanka povjerenika zaklade. Tada se svakako činio smeten i pod stresom, ali nisam sigurna da je to bilo zbog muzeja. Za njega se uopće nije zanimao i brat i ja to od njega nismo ni očekivali. Sastanak koji se održao nam je bio prvi i raspravili smo tek neke uvodne stvari. Izjava o zakladi je jasna, ali komplicirana i ima puno toga što treba riješiti. Nemam sumnje da bi se i Neville na kraju složio s nama. Imao je svoj dio obiteljskog ponosa. Ako je zaista bio pod stresom - a mislim da je - možete to pripisati njegovu poslu. Bilo mu je previše i preduboko stalo, i godinama je bio premoren od rada. Nisam znala mnogo o njegovu životu, no to sam znala.

Znali smo oboje."

Prije no što je Marcus stigao progovoriti, Caroline brzo reče: „Ne bismo li ovo mogli nastaviti neki drugi put? Oboje smo u šoku, umorni i ne razmišljamo baš jasno. Ostali smo jer smo htjeli dočekati da se makne Nevilleovo tijelo, ali, koliko vidim, to se večeras neće dogoditi."

Dalgliesh reče: „Obavit ćemo to sutra ujutro, što je prije moguće. Bojim se da se to ne može učiniti noćas."

Činilo se da je Caroline Dupayne zaboravila na svoju želju da razgovor završi. Rekla je nestrpljivo: „Ako je ovo ubojstvo, onda odmah imate glavnog osumnjičenika. Tally Clutton vam je sigurno rekla za onog vozača koji je niz prilaz vozio tako brzo da ju je srušio. Sigurno je hitnije naći njega nego ispitivati nas."

Dalgliesh reče: „Njega se mora pronaći ako je to moguće. Gospođa Clutton je rekla da misli da ga je prije vidjela, ali nije se mogla sjetiti kada i gdje. Vjerujem da vam je rekla što je vidjela za vrijeme tog kratkog susreta.

Visokog čovjeka, svijetle kose, zgodnog i osobito ugodnoga glasa. Vozio je veliki crni automobil. Podsjeća li vas taj opis na nekoga?"

Caroline reče: „Pretpostavljam da je tipičan za jedno stotinu tisuća muškaraca diljem Velike Britanije. Zar od nas ozbiljno očekujete da vam damo ime?"

Dalgliesh se obuzdao da ne plane. „Mislio sam da je moguće da možda znate nekoga, prijatelja ili redovitog posjetitelja muzeja, tko bi vam pao na pamet kada čujete opis gospođe Clutton."

Caroline Dupayne nije odgovorila. Njezin brat je rekao: „Oprostite mojoj sestri ako se čini nesusretljivom. Oboje želimo surađivati. To je naša želja koliko i naša dužnost. Naš brat je umro strašnom smrću i želimo da njegov ubojica — ako on postoji — bude priveden pravdi. Možda bi daljnje ispitivanje moglo pričekati do sutra. U međuvremenu, razmislit ću malo o tom tajanstvenom vozaču, ali ne vjerujem da ću biti od pomoći. Možda on i jest redovit posjetitelj muzeja, ali ja ga ne bih prepoznao. Nije li vjerojatnije da je ovdje nelegalno parkirao i prestrašio se kada je vidio požar?" „To je", reče Dalgliesh, „moguće objašnjenje. Naravno da možemo ostaviti svaku daljnju raspravu za sutra, no postoji jedna stvar koju bih htio raščistiti. Kada ste zadnji put vidjeli svoga brata?"

Brat i sestra su se pogledali. Odgovorio je Marcus Dupayne. ,Ja sam ga vidio večeras. Želio sam s njim razgovarati o budućnosti muzeja. Sastanak u srijedu je bio razočaravajući i nedovršen. Mislio sam da bi pomoglo da nas dvojica zajedno u tišini raspravimo stvar. Znao sam da treba doći ovamo u šest sati da uzme auto i odveze se kao što je uvijek radio petkom navečer, pa sam stigao pred njegov stan oko pet sati. Stan je u Ulici Kensington High i ondje je nemoguće parkirati pa sam ostavio auto na parkirnom mjestu u Holland Parku i prošetao kroz park. No nije bilo dobro vrijeme za posjet.

Neville je još uvijek bio uzrujan i ljut i nije bio raspoložen za raspravu o muzeju. Shvatio sam da neće biti nikakve koristi od toga da ostanern i otišao sam nakon deset minuta. Osjetio sam potrebu da se šetnjom oslobodim frustracije, ali sam se zabrinuo da se park možda već zatvorio. Zato sam se do auta vratio kroz Ulicu Kensington Church i Aveniju Holland Park. Promet avenijom bio je gust - na kraju krajeva, bio je petak navečer. Kad je Tally Clutton nazvala mojoj kući da javi za požar, žena me nije mogla dobiti na mobitel pa nisam čuo vijesti dok nisam stigao kući. To je bilo nekoliko minuta nakon Tallyina poziva i odmah sam došao ovamo. Moja sestra je već bila tu." „Znači, vi ste bili zadnja osoba za koju znamo da je vidjela vašeg brata živog. Kad ste otišli od njega, jeste li imali dojam da je opasno deprimiran?" „Ne. Da jesam, onda ga sigurno ne bih ostavio." Dalgliesh se okrene Caroline Dupayne. Ona je rekla: „Ja sam Nevillea zadnji put vidjela na sastanku povjerenika u srijedu. Odonda nisam s njim bila u kontaktu ni da bismo razgovarali o budućnosti muzeja ni zbog bilo kojeg drugog razloga.

Iskreno, nisam vjerovala da mogu išta postići. Mislila sam da se na sastanku ponašao čudno i da će biti bolje ako ga na neko vrijeme ostavimo na miru.

Pretpostavljam da želite znati što sam radila večeras. Otišla sam iz muzeja ubrzo nakon četiri sata i odvezla se na Ulicu Oxford. Obično petkom idem u Marks&Spencer i Selfridges Food Hall kupiti hranu za vikend, bez obzira na to treba li mi za stan u Swathling'su ili ovdje. Nije bilo lako naći parkirno mjesto, ali imala sam sreće s parkirnim satom. Uvijek ugasim mobitel kad sam u kupnji i nisam ga uključila dok se nisam vratila u auto. Pretpostavljam da je to bilo odmah nakon šest jer sam taman propustila početak vijesti na radiju. Tally je nazvala pola sata kasnije, kad sam još uvijek bila u Knightsbridgeu. Odmah sam se vratila."

Bilo je vrijeme da se razgovor završi. Dalglieshu nije bio problem nositi se s jedva skrivenim antagonizmom Caroline Dupayne, ali vidio je da su i ona i brat vrlo umorni. Marcus je, zaista, izgledao na rubu iscrpljenosti.

Zadržao ih je samo još nekoliko minuta. Oboje su potvrdili da su znali da je njihov brat uzimao svoj Jaguar petkom u šest sati, ali nisu imali pojma kamo je išao i nikad ga to nisu ni pitali. Caroline je jasno pokazala da misli da je to pitanje nerazumno. Ne bi očekivala od Nevillea da on nju ispituje o tome što radi vikendima, zašto bi ona ispitivala njega? Ako je imao drugi život, sretno

mu bilo. Spremno je priznala da je znala da je u šupi bio kanistar benzina jer je bila u muzeju kad je gospođica Godby za njega dala novac gospođi Faraday. Marcus Dupayne je rekao da je donedavno rijetko dolazio u muzej.

Međutim, budući da je znao da imaju benzinsku kosilicu za travu, mogao je pretpostaviti da je negdje bio spremljen i benzin za nju. Oboje su bili odlučni u tome da nisu znali ni za koga tko bi njihovu bratu želio zlo. Bez prigovora su prihvatili činjenicu da će imanje muzeja, pa stoga i sama kuća, morati biti zatvoreno za javnost dok traje policijska istraga na mjestu nesreće. Marcus je rekao da su ionako odlučili zatvoriti muzej na tjedan dana, ili dok prođe privatna kremacija njihova brata.

Brat i sestra ispratili su Dalgliesha i Piersa do ulaznih vrata propisno kao da su oni bili pozvani gosti. Iskoračili su u noć. S istočne strane kuće, Dalgliesh je mogao vidjeti sjaj lučnih svjetiljki na mjestu gdje su dva policajca čuvala poprište zločina ograđeno policijskom trakom koja je priječila pristup garaži. Nije bilo traga Kate i Benton Smithu; možda su već bili na parkiralištu. Vjetar je stao, no stojeći trenutak u tišini, mogao je čuti tiho šuštanje kao da zadnji dašak vjetra još uvijek pomiče grmlje i nježno trese rijetko lišće s mladica stabala. Noćno nebo je bilo poput dječje slike, nejednak premaz indiga s izljevima neurednih oblaka. Pitao se kakvo je nebo nad Cambridgeom. Emma bi sad trebala biti kod kuće.

Gleda li preko velikog dvorišta Trinity Collegea ili, kao što bi on učinio, šeće dvorištem u zbrci neodlučnih osjećaja? Ili je bilo još gore? Je li joj bilo potrebno samo putovanje od sat vremena da se uvjeri da je zaista bilo previše, da se više neće pokušati naći s njim?

Prisiljavajući misli da se vrate na stvari kojima su se sada bavili, rekao je: „Caroline Dupayne silno želi mogućnost samoubojstva ostaviti otvorenom, a njezin je brat u tome prati, no s ponešto oklijevanja. S njihove točke gledišta, to je poprilično razumljivo. Ali zašto bi se Dupayne ubio? Želio je da se muzej zatvori. Sad kad je mrtav, dvoje živućih povjerenika se mogu pobrinuti za to da ostane otvoren."

Odjednom je osjetio potrebu da bude sam. Rekao je: „Bacit ću još jedan, zadnji pogled na mjesto zločina. Kate vas vozi, zar ne? Recite njoj i Bentonu da ćemo se naći u mom uredu za sat vremena."

7 Bilo je jedanaest i dvadeset kada su se Dalgliesh i njegov tim sastali u njegovu uredu da ocijene svoj napredak. Smjestivši se u jednu od stolica za duguljastim konferencijskim stolom ispred prozora, Piers je bio zahvalan što A. D. nije izabrao njegov ured za sastanak. Bio je, kao i obično, u stanju poluorganiziranog nereda. Uvijek je mogao naći svaki spis koji mu je trebao, no nitko tko je vidio prostoriju ne bi vjerovao da je to moguće. A. D., znao je, to ne bi prokomentirao; šef je bio metodično uredan, no od svojih podređenih zahtijevao je samo poštenje, predanost i učinkovitost. Ako su takvi mogli biti usred nereda, nije vidio razloga da se miješa. Ali Piersu je bilo drago da tamne osuđujuće oči Benton-Smitha neće prelaziti preko papira nakupljena na njegovu stolu. Kao kontrast ovom neredu, svoj je stan u središtu Londona držao gotovo opsesivno urednim, kao da je to bio još jedan dodatan način da odvoji svoj poslovni i privatni život.

Odlučili su piti kavu bez kofeina. Kate, kao što je znao, nije mogla popiti nešto s kofeinom nakon sedam sati a da se ne izloži riziku besane noći, i činilo se besmislenim i gubitkom vremena kuhati dvije kave. Dalglieshova osobna tajnica odavno je otišla kući pa je Benton-Smith izašao da je skuha.

Piers ju je čekao bez zanosa. Kava bez kofeina mu se činila proturječnim terminom, no barem će to što je mora skuhati, a poslije i oprati šalice, Benton-Smitha staviti na njegovo mjesto. Pitao se zašto ga je smatrao tako iritantnim; bilo bi pregrubo reći da ga nije volio. Nije bila riječ o tome da je Benton-Smithu zamjerao njegov fantastičan izgled poduprt zdravim samopoštovanjem; nikad mu nije bilo osobito važno je li njegov kolega zgodniji od njega samoga, samo je li inteligentniji ili uspješniji. Pomalo iznenađen vlastitim stajalištem, pomislio je: To je stoga što je, poput mene, ambiciozan, i to ambiciozan na jednak način. Površno gledano, ne možemo biti više razliati. No istina je ta da mu zamjeram jer smo previše slični.

Dalgliesh i Kate su se smjestili u svoje stolice i sjedili u tišini. Piersove oči, koje su do tada bile prikovane za panoramu svjetala što se prostirala pod prozorom petog kata, pogledom su prešle po sobi. Bila mu je poznata, no sad je imao zbunjujući dojam da je vidi prvi put. Zabavljao se u sebi procjenjujući osobnost osobe koja je ovdje boravila na temelju malo tragova koje je pružala. Svima osim najoštrijem oku, to je bio tipičan ured nadređenog policijskog službenika, opremljen u skladu s propisima koji određuju kakav se namještaj smatra prikladnim za zapovjednika. Za razliku od nekih njegovih drugih kolega, A. D. nije vidio potrebe da ukrasi zidove uramljenim pohvalama, fotografijama ili značkama stranih policijskih snaga.

Ni na njegovu stolu nije bilo uokvirene fotografije. Piersa bi iznenadilo da je postojao ikakav takav dokaz privatnog života. Bila su tu samo dva neobična detalja. Jedan zid je bio potpuno prekriven policama za knjige, no one su, kao što je Piers znao, pružale malo dokaza o osobnom ukusu. Umjesto toga, na njima se nalazila knjižnica stručne literature: Akti Parlamenta, službena izvješća, Bijele knjige, priručnici, svesci povijesnih knjiga, Archboldova knjiga o podnescima u kaznenom postupku, svesci knjiga o kriminologiji, forenzičkoj medicini i povijesti policije te kriminalna statistika za posljednjih pet godina. Jedini drugi neobičan detalj bile su litografije Londona. Piers je pretpostavio da njegov šef ne voli potpuno prazne površine zidova, no čak je i izbor slika bio pomalo bezličan. Ne bi odabrao ulja na platnu, naravno; ulja bi bila neprikladna i pretenciozna. Njegovi kolege, ako su primijetili litografije, vjerojatno su ih smatrali pokazateljem ekscentričnog, no nenametljivog ukusa. Nisu mogle, pomislio je Piers, nikoga uvrijediti, a zaintrigirati su mogle samo one koji su okvirno znali koliko su morale koštati.

Benton-Smith je stigao s kavom. Povremeno bi, u ovim kasnonoćnim zasjedanjima, Dalgliesh prošetao do svog ormarića i izvadio čaše i bocu crnog vina. Ne i večeras, očito. Odlučivši odbiti kavu, Piers je k sebi privukao vrč i natočio si čašu vode.

Dalgliesh reče: „Kako ćemo nazvati ovog tobožnjeg ubojicu?" Bio mu je običaj pustiti timu da pretrese slučaj prije nego što se on umiješa, ali najprije će odabrati ime za njihov neviđen i još nepoznat predmet potjere. Dalgliesh nije volio uobičajene policijske nadimke.

Odgovorio je Benton-Smith. Rekao je: „Što kažete na Vulkan, bog vatre?"

Možeš računati na to da će se on prvi ubaciti, pomislio je Piers. Rekao je: „No, barem je kraće od Prometej."

Njihove su bilježnice bile otvorene pred njima. Dalgliesh reče: „O. K., Kate, hoćete li vi početi?"

Kate je popila gutljaj kave, po svemu sudeći odlučila da je prevruća i gurnula šalicu malo u stranu. Dalgliesh nije uvijek tražio onog s najvišim činom u svom timu da govori prvi, no večeras je to učinio. Kate je do sad sigurno već razmislila o tome kako da najbolje prezentira svoje argumente.

Rekla je: „Počeli smo tretirajući smrt doktora Dupaynea kao ubojstvo, i ono što smo dosad saznali potvrđuje to stajalište. Nesreća nije u igri. Netko ga je morao politi benzinom i, kako god se to dogodilo, bilo je namjerno. Dokazi koji proturječe samoubojstvu su činjenica da je bio zavezan pojasom, žarulja s lijeve strane vrata koju je netko uklonio i neobičan položaj kanistra benzina i njegova navojnog čepa. Čep je pronađen u udaljenom kutu, a sam kanistar neka dva metra od vrata automobila. Nema problema s vremenom smrti.

Znamo da je doktor Dupayne svoj auto držao u garaži u muzeju i dolazio po njega svakoga petka u šest sati. Također imamo iskaz Tallulah Clutton koja potvrđuje da je vrijeme smrti šest sati ili malo kasnije. Znači, tražimo nekoga tko je bio upoznat s kretanjem doktora Dupaynea, tko je imao ključ garaže i tko je znao da se u nezaključanoj šupi nalazi kanistar benzina. Htjela sam dodati da je ubojica morao biti upoznat i s kretanjem gospođe Clutton, znati da je redovito išla na večernje sate petkom. Ali nisam sigurna da je to važno.

Vulkan je mogao obaviti uvodno izviđanje.

Možda je znao kada se muzej zatvara i da će, kad padne mrak, gospođa Clutton biti u svojoj kućici. Ovo je ubojstvo bilo brzo. Mogao je očekivati da će već odmaknuti dok gospođa Clutton uopće čuje ili namiriše vatru."

Kate je zastala. Dalgliesh reče: „Ima li kakvih komentara na Katein kratak pregled?"

Piers je bio taj koji se odlučio prvi javiti. „Ovo nije bilo impulzivno ubojstvo, bilo je pažljivo planirano. Nema govora o ubojstvu na mah. Na prvi pogled, sumnjivci su obitelj Dupayne i osoblje muzeja. Svi imaju potrebna znanja, svi imaju motiv. Dupayneovi su željeli da muzej ostane otvoren, kao po svoj prilici i Muriel Godby i Tallulah Clutton. Godby bi izgubila dobar posao, Clutton bi izgubila i posao i dom."

Kate reče: „Ne ubiješ čovjeka na osobito užasan način samo da bi

zadržao posao. Muriel Godby je očito sposobna i iskusna tajnica. Ne bi dugo bila bez posla. To vrijedi i za Tallulah Clutton. Nijedna dobra spremačica ne mora biti nezaposlena. Čak i da ne uspije brzo naći posao, sigurno ima obitelj. Ne mogu reći da ijednu od njih dvije vidim kao ozbiljnog sumnjivca," Dalgliesh reče: „Dok ne saznamo više, prerano je govoriti o motivima.

Još ne znamo ništa o privatnom životu Nevillea Dupaynea, o ljudima s kojima je radio, kamo je išao svakog petka kad je pokupio svoj Jaguar. A onda je tu i problem tajanstvenog vozača koji je srušio gospođu Clutton."

Piers reče: „Ako on postoji. Na to upućuje samo njezina natučena ruka i savijen kotač bicikla. Mogla je izmisliti pad i lažirati dokaze. Ne treba ti velika snaga da saviješ kotač bicikla. Mogla se zabiti biciklom u zid."

Benton-Smith je šutio. Sad je rekao: „Ne vjerujem da je imala išta s tim.

Nisam dugo bio u kućici, ali činilo mi se da je ona iskren svjedok. Svidjela mi se."

Piers se naslonio u stolici i polako prstom okružio po rubu svoje čaše.

Rekao je, s odmjerenom mirnoćom: „A kakve to, dovraga, ima veze?

Promatramo dokaze. Sviđanje ili nesviđanje im ne pripada."

Benton-Smith reče: „Kod mene pripada. Dojam koji svjedok ostavi dio je dokaza. To vrijedi za porotu, zašto ne bi i za policiju? Ne mogu zamisliti da je Tallulah Clutton počinila ovo ubojstvo, ili bilo koje drugo, kad smo već kod toga."

Piers reče: „Pretpostavljam da biste vi odabrali Muriel Godby za svoga glavnog osumnjičenog prije nego Dupayneove zato što je manje privlačna od Caroline Dupayne, a Marcusa Dupaynea moramo eliminirati jer nijedan viši državni službenik ne bi bio u stanju ubiti."

Benton-Smith tiho reče: „Ne, izabrao bih je za prvoosumnjičenu jer je ovo ubojstvo - ako je riječ o ubojstvu - počinio netko pametan, ali ne onoliko pametan koliko on - ili ona — sam misli da jest. To upućuje na Godby prije nego na ijednog Dupaynea."

Piers reče: „Pametan, ali ne onoliko koliko misli da jest? Vi biste trebali moći prepoznati tu pojavu."

Kate baci pogled na Dalgliesha. Bila mu je poznata ta oštrina koju je suparništvo moglo dati istrazi; nikad nije želio tim smirenih konformista koji se dive jedni drugima. No Piers je svakako pretjerao. Bez obzira na to, A. D. ga nije želio prekoriti pred niže rangiranim kolegom.

I nije. Umjesto toga, ignorirajući Piersa, Dalgliesh se obratio BentonSmithu. „Vaše rasuđivanje je ispravno, naredniče, ali opasno je otići predaleko. Čak i inteligentan ubojica može imati nedostatke u znanju i iskustvu. Vulkan je možda mislio da će automobil eksplodirati i da će tijelo, garaža i automobil biti potpuno uništeni, osobito ako uzmemo u obzir da vjerojatno nije očekivao da će se gospođa Clutton na poprištu pojaviti tako rano. Razoran požar bi uništio većinu tragova. No ostavimo se psihološkog profiliranja i usmjerimo se na ono što se mora učiniti."

Kate se okrenula Dalglieshu: „Jeste li povjerovali u priču gospođe Clutton, gospodine? Nezgoda, vozač koji bježi?" „Jesam. Dat ćemo uobičajenu optimističnu obavijest u medije i zamoliti ga da se javi, ali ako se ne javi, neće mu biti lako ući u trag. Sve što imamo je njezin trenutačni dojam, no on je bio zapanjujuće jasan, zar ne? Lice koje se nagnulo nad nju s pogledom koji je opisala kao mješavinu užasa i suosjećanja. Zvuči li to kao naš ubojica? Čovjek koji je namjerno zalio svoju žrtvu benzinom i živu je zapalio? Želio bi pobjeći što je brže moguće. Je li vjerojatno da bi se zaustavio zato što je srušio stariju ženu s bicikla? Da se i zaustavio, bi li pokazao taj stupanj zabrinutosti?"

Kate reče: „Ta pripomena koju je izgovorio o krijesu, kad je ponovio riječi iz slučaja Rouse. Očito je ostavila dojam na gospođi Clutton i gospođici Godby. Nijedna od njih dvije me se nije dojmila kao osobito kompulzivna ili nerazumna, ali vidim da ih je to zabrinulo. Zacijelo ovdje nemamo posla s imitacijskim ubojstvom. Jedino što ta dva zločina imaju zajedničko jest mrtav čovjek u zapaljenom autu."

Piers reče: „Vjerojatno je riječ o slučajnosti, o jednoj od onih primjedbi koju bi svatko mogao dobaciti pod tim okolnostima. Pokušavao je opravdati to što nije obratio pozornost na vatru. Kao i Rouse."

Dalgliesh reče: „Ono što je zabrinulo te žene jest spoznaja da te dvije smrti možda imaju više toga zajedničkog od tih nekoliko riječi. To je možda bilo prvi put da su svjesno prepoznale činjenicu da je Dupayne mogao biti ubijen. No to je dodatna komplikacija. Ako ga ne pronađu i mi dovedemo osumnjičenog na sud, iskaz gospođe Clutton bit će dar obrani. Ima li još kakvih komentara na Katein sažetak?"

Benton-Smith je sjedio vrlo mirno i u tišini. Sad je progovorio. „Mislim da bismo mogli objasniti samoubojstvo."

Razdražen, Piers reče: „Hajde onda, objasnite ga." „Ne kažem da je riječ o samoubojstvu, kažem da dokazi za ubojstvo nisu tako jaki kao što mi tvrdimo. Brat i sestra Dupayne su nam rekli da se ubila žena jednog od njegovih pacijenata. Možda bismo trebali saznati zašto.

Neville Dupayne je možda bio jače pogođen tom smrću nego što su njegovi brat i sestra mislili." Okrenuo se Kate. „I da razmotrimo vaše argumente, gospođo. Dupayne je bio svezan pojasom. Ja kažem da se želio osigurati da bude privezan i nepokretan. Ne postoji li uvijek rizik da će se, kad se zapali, predomisliti, potrčati, pokušati stići do visoke trave i valjati se po njoj? Želio je umrijeti, i želio je umrijeti u Jaguaru. Onda je tu položaj kanistra i čepa na odvrtanje. Zašto bi, zaboga, kanistar trebao ostaviti tako blizu autu? Ne bi li bilo prirodnije odbaciti čep, a zatim kanistar? Zašto bi ga trebalo biti briga gdje su pali?"

Piers reče: „A žarulja koja nedostaje?" „Nemamo nikakvih dokaza koji upućuju na to koliko dugo je nema. Još nismo uspjeli stupiti u kontakt s Ryanom Archerom. On ju je mogao ukloniti, svatko je to mogao - i sam Dupayne kad smo kod toga. Ne možete graditi slučaj ubojstva na nestaloj žarulji."

Kate reče: „Ali nismo našli nikakvu oproštajnu poruku. Ljudi koji se ubiju obično žele objasniti zašto. I kakav način je odabrao! Mislim, taj čovjek je bio liječnik, imao je pristup lijekovima. Mogao ih je ponijeti u auto i umrijeti u Jaguaru ako je to bilo ono što je htio. Zašto bi se zapalio i umro u mukama?"

Benton-Smith reče: „Vjerojatno je bilo veoma brzo." Piers je postao nestrpljiv. „Ma vraga! Ne dovoljno brzo. Ne nasjedam na tu vašu teoriju, Bentone. Pretpostavljam da ćete dalje reći da je Dupayne sam maknuo žarulju i stavio kanistar ondje gdje smo ga mi našli tako da bi njegovo samoubojstvo moglo nalikovati na ubojstvo. Lijep oproštajni dar za obitelj.

To su djela obijesnog djeteta ili luđaka." Benton-Smith reče tiho: „To je jedna od mogućnosti." Piers reče ljutito: „O, sve je moguće! Moguće je da je to učinila Tallulah Clutton jer je bila u vezi s Dupayneom i on ju je ostavio radi Muriel Godby! Za Boga miloga, ostanimo u stvarnom svijetu."

Dalgliesh reče: „Postoji jedna činjenica koja bi prije upućivala na samoubojstvo nego na ubojstvo. Vulkanu bi bilo teško zaliti Dupayenovu glavu benzinom upotrebljavajući kanistar. Benzin bi presporo istjecao. Ako je

Vulkan morao onesposobiti svoju žrtvu, čak i na nekoliko sekundi, morao je preliti benzin u nešto poput kante. Ili to ili ga najprije onesposobiti udarcem.

Nastavit ćemo pretraživati imanje s prvim svjetlom dana, ali čak i ako je korištena kanta, sumnjam da ćemo je naći."

Piers reče: „Nije bilo kante u šupi, no Vulkan ju je mogao donijeti sa sobom. Benzin je mogao pretočiti u garaži, ne u šupi, prije no što bi uklonio žarulju. Onda bi nogom udario kanistar da odleti u kut. Želio bi ga što manje dirati, čak i u rukavicama, no bilo bi važno da ga ostavi u garaži ako je želio da smrt izgleda kao nesreća ili samoubojstvo."

Kate se ubacila, obuzdavajući svoje uzbuđenje. „Zatim, nakon ubojstva, Vulkan bi bacio svu svoju zaštitnu odjeću u kantu. Poslije bi se bilo lako riješiti dokaza. Kanta je vjerojatno bila ona obična plastična. Mogao ju je zdrobiti do neprepoznatljivosti i baciti je u kontejner, u kantu za smeće koja mu se našla pri ruci, ili u jarak."

Dalgliesh reče: „Trenutačno su to sve nagađanja. U opasnosti smo da se naše teoretiziranje odmakne od činjenica. Hajdemo dalje, hoćemo li? Moramo dogovoriti zadatke za sutra. Dogovorio sam da ćemo se Kate i ja naći sa Sarah Dupayne u deset sati. Možda saznamo nešto o tome što je njezin otac radio vikendom. Možda je vodio drugi život i, ako je bilo tako, moramo znati gdje, koga je viđao, s kojim ljudima se nalazio. Pretpostavljamo da je ubojica najprije došao do muzeja, obavio pripreme i čekao u mraku garaže, ali moguće je da Dupayne nije bio sam kad je stigao. Mogao je dovesti Vulkana sa sobom, ili se mogao dogovoriti da se ondje nađe s njim. Piers, vi i BentonSmith razgovarajte s mehaničarom u Duncan's Garage, zove se Stanley Carter. Dupayne mu se možda povjerio. U svakom slučaju bi mogao znati nešto kilometraži koju je Dupayne prelazio svaki vikend. I moramo ponovo razgovarati s Marcusom i Caroline Dupayne i, naravno, Tallulah Clutton i Muriel Godby. Nakon prespavane noći možda se sjete nečega što nam nisu rekli. Onda su tu i volonteri, gospoda Faraday koja brine o vrtu i gospođa Strickland, kaligrafkinja. Sreo sam gospođu Strickland u knjižnici kad sam posjetio muzej dvadeset petog listopada. I, naravno, tu je i Ryan Archer. Čudno je da taj bojnik kod kojeg navodno odsjeda ne odgovara na telefonske pozive. Ryan bi trebao doći na posao u ponedjeljak u deset, ali mi moramo s njim razgovarati prije toga. I tu je jedan dokaz za koji se možemo nadati da se da provjeriti. Gospođa Clutton je rekla da je linija gospođe Godby bila

zauzeta kad ju je zvala na kućni telefon i da ju je morala nazvati na mobitel.

Znamo priču koju nam je ispričala Godby da slušalica nije bila dobro poklopljena. Bilo bi zanimljivo znati je li bila kod kuće kad je odgovorila na taj poziv. Tu ste vi pomalo stručnjak, zar ne, naredniče?" „Nisam stručnjak, gospodine, ali imam nešto iskustva. Kod mobitela, bazna stanica se bilježi na početku i na kraju svakog poziva, dolaznog i odlaznog, uključujući i pozive za preslušavanje govorne pošte. Sustav također bilježi baznu stanicu kojom se koristi druga osoba ako su dio iste mreže. Podaci se čuvaju nekoliko mjeseci i prosljeđuju kada ih zakon na to primora. Radio sam na slučajevima gdje smo ih uspjeli dobiti, no nisu uvijek od koristi. Obično u gradovima ne možete dobiti lokaciju precizniju od nekih dvije stotine metara, možda manje. Mnogo je zahtjeva za tom uslugom.

Možda ćemo morati čekati."

Dalgliesh reče: „To je nešto što moramo pokrenuti. I trebali bismo razgovarati sa ženom Marcusa Dupaynea. Ona vjerojatno može potvrditi priču svoga supruga da je tu večer namjeravao navratiti do svog brata." Piers reče: „Budući da mu je žena, vjerojatno će to učiniti. Imali su dovoljno vremena da se dogovore oko svoje priče. Ali to ne znači da je ostatak priče istinit. Lako je mogao dopješačiti do svog auta, odvesti se do muzeja, ubiti brata i otići kući. Moramo pomnije izračunati vrijeme, ali pretpostavljam da je moguće."

U tom trenutku zazvonio je Piersov mobitel. Javio se i slušao, a zatim rekao: „Mislim, naredniče, da je bolje da razgovarate sa zapovjednikom Dalglieshom", i predao mu aparat.

Dalgliesh je slušao u tišini, a zatim rekao: „Hvala vam, naredniče. Imamo sumnjivu smrt u muzeju Dupayne i Archer bi mogao biti materijalni svjedok.

Moramo ga pronaći. Dogovorit ću sastanak dva moja policajca s bojnikom Arkwrightom čim on bude dovoljno dobro i vrati se kući." Vrativši telefon Piersu, reče: „To je bio narednik Mason iz postaje Paddington. Upravo se vratio u stan bojnika Arkwrighta u Maida Valeu nakon što ga je posjetio u Bolnici St. Mary's. Kad se bojnik večeras vratio kući oko sedam sati, Ryan Archer ga je napao žaračem. Žena u stanu ispod čula je tresak kad je pao i nazvala je hitnu pomoć i policiju. Bojnik nije ozbiljno ozlijeđen. Zadobio je površinsku ranu glave, ali zadržat će ga tijekom noći. Dao je naredniku Masonu svoje ključeve tako da se policija može vratiti u stan i provjeriti jesu

li prozori osigurani. Ryan Archer nije ondje. Pobjegao je nakon napada i za sad nema glasa o njemu. Mislim da nije vjerojatno da ćemo ga vidjeti kako se vraća na posao u ponedjeljak ujutro. Za njim je izdana tjeralica i mi ćemo potragu prepustiti onima koji imaju ljudstvo."

Dalgliesh nastavi: „Prioriteti za sutra. Kate i ja ćemo se ujutro naći sa Sarah Dupayne i onda ćemo produljiti u stan Nevillea Dupaynea. Piers, nakon što vi i Benton odete do garaže, vi i Kate dogovorite sastanak s bojnikom Arkwrightom. Onda poslije trebamo ispitati obje volonterke, gospođu Faraday i gospođu Strickland. Nazvao sam Jamesa Calder-Halea.

Vijesti o ubojstvu primio je mirno kao što sam i očekivao i udostojat će se primiti nas u deset sati u nedjelju ujutro kad bude u muzeju nekim privatnim poslom. Sutra do devet trebali bismo znati vrijeme i mjesto obdukcije. Volio bih da budete ondje, Kate, s Bentonom. A vi, Bentone, bolje dogovorite da gospođa Clutton dođe pogledati policijsku fototeku sa slikama kriminalaca.

Nije vjerojatno da će ikoga prepoznati, ali policijska skica na temelju njezina opisa mogla bi se pokazati korisnom. Nešto od toga bi se moglo prenijeti u nedjelju ili ponedjeljak. Kad se vijest proširi, slučaj će privući popriličan publicitet. Srećom se trenutačno dovoljno toga događa da se pobrine za to da ne završimo na naslovnici. Molim vas, održavajte vezu s Odnosima s javnošću, Kate. I javite se ovima iz Smještaja i dogovorite ca se jedan ured ovdje pretvori u sobu za rješavanje slučaja. Nema smisla uznemiravati ove u Hampsteadu, oni ionako nemaju dovoljno mjesta. Ima li ikakvih daljnjih pitanja? Ostanite u kontaktu sutra jer ću možda morati izmijeniti plan."

8 Bilo je jedanaest i trideset. Tally je, odjevena u vunenu kućnu haljinu vezanu pojasom, skinula ključ s kuke i otključala zasun na prozoru spavaće sobe. Gospođa Caroline je bila ta koja je inzistirala da se kućica počne zaključavati čim je od oca preuzela odgovornost za muzej, ali Tally nikad nije voljela spavati sa zatvorenim prozorom. Sad ga je širom otvorila i zapahnuo ju je hladan zrak, donoseći sa sobom mir i tišinu noći. Taj je trenutak na kraju dana uvijek cijenila. Znala je da je mir koji se pruža pred njom prividan. Tamo vani u mraku, predatori su se približavali svome plijenu, vodio se beskonačan rat za opstanak i zrak je vrvio milijunima malih sukoba i šuljanja nečujnih njezinu uhu. A noćas je tu bila i ta druga slika: bijelih zuba koji su svjetlucali na pocrnjeloj glavi kao da reže. Znala je da je nikad neće moći potpuno odagnati iz svojih misli. Njezina snaga se može umanjiti samo ako je prihvati kao strašnu realnost s kojom će morati živjeti, kao što su milijuni drugih u ratom razorenom svijetu morali živjeti sa svojim užasima.

Ali sada napokon više nije bilo mirisa požara što se zadržavao u zraku i ona se zagledala preko tihih hektara do mjesta gdje su svjetla Londona rasipana poput kutijice dragulja preko pustinje tame koja nije sličila ni nebu ni zemlji.

Pitala se je li Muriel, u toj maloj gostinjskoj sobi kraj njezine, već spavala. Vratila se u kućicu kasnije nego što je Tally očekivala i objasnila joj da se kod kuće istuširala; više se voljela tuširati nego kupati. Stigla je donijevši još pola litre mlijeka, žitarice koje je voljela jesti za doručak i staklenku Horlicksa. 11 Zagrijala je mlijeko i objema pripremila napitak, i onda su sjedile zajedno gledajući Newsnight, jer im je to što su dopuštale pokretnim slikama da promiču pred njihovim nezainteresiranim očima pružalo iluziju normalnosti. Čim je emisija završila, poželjele su si laku noć. Tally je bila zahvalna na Murielinu društvu, ali joj je bilo i drago što će sutra otići.

Bila je zahvalna i gospođi Caroline. Ona i gospodin Marcus došli su u kućicu

nakon što su zapovjednik Dalgliesh i njegov tim napokon otišli. Gospoda Caroline je govorila u ime njih oboje. „Jako nam je žao, Tally. Bilo vam je strašno. Želimo vam zahvaliti što ste bili tako hrabri i što ste tako trenutačno reagirali. Nitko se ne bi mogao bolje ponijeti."

Na Tallyino veliko olakšanje, nisu postavljali pitanja i nisu se zadržali.

Bilo je čudno, pomislila je, što je bila potrebna ova tragedija da shvati da joj se sviđa gospoda Caroline. Bila je to žena koju su ljudi običavali voljeti jako ili nikako. Prepoznavši moć gospođe Caroline, Tally je prihvatila činjenicu da je razlog zašto joj se sviđala pomalo vrijedan osude. Bila je riječ jednostavno o tome da joj je gospođa Caroline mogla otežati život u Dupayneu, ali je odlučila da to neće učiniti.

Kućica ju je prigrlila kao i uvijek. Bilo je to mjesto na kojem je, nakon svih davno prošlih godina mukotrpnog jednoličnog rada i samoodricanja, raširila ruke životu kao i u onom trenutku kada su je goleme, ali nježne ruke izdigle iz ruševina na svjetlo.

Uvijek je u tamu gledala bez straha. Ubrzo nakon što je stigla u Dupayne, stari vrtlar, sad u mirovini, nalazio je zadovoljstvo u tome što joj je pričao o viktorijanskom ubojstvu koje se dogodilo u kući muzeja koja je tada bila privatna. Uživao je u opisu tijela - mrtve sluškinje, prerezanoga grla, kako leži raširenih ruku i nogu pod hrastom na rubu Heatha. Djevojka je bila trudna i govorkalo se da je jedan od članova obitelji, njezin poslodavac ili jedan od njegovih dvojice sinova, bio odgovoran za djevojčinu smrt. Bilo je onih koji su tvrdili da njezin duh, nespokojan, još uvijek noću hoda Heathom.

Nikad nije hodao za Tally, čiji su strahovi i brige poprimali opipljivije oblike.

Samo je jedanput osjetila trnce, više od znatiželje nego od straha, kada je vidjela da se nešto miče pod hrastom, dva tamna lika koja se rađaju iz dublje tame, približavaju se jedno drugom, razgovaraju, odlaze svatko svojim putem. Jednoga od njih je prepoznala kao gospodina Calder-Halea. To nije bio jedini put da ga je vidjela kako noću hoda u nečijem društvu. Nikad nije spomenula to što je vidjela, ni njemu ni ikome drugome. Mogla je razumjeti privlačnost šetanja u tami. To se nje nije ticalo.

Pritvorivši prozor, napokon je legla u krevet. Ali san joj nije dolazio na oči. Dok je ležala u mraku, događaji dana su joj se rojili u mislima, svaki trenutak sve življi, oštrije urezan nego u stvarnosti. A bilo je tu nečega izvan

dosega sjećanja, nečega neispričanog i neuhvatljivog što je ležalo u njezinoj podsvijesti kao nejasna, neodređena briga. Možda je ta nelagoda proizlazila samo iz krivnje što nije učinila dovoljno, što je na neki način bila djelomično odgovorna, što bi doktor Neville možda još uvijek bio živ da nije otišla na svoje večernje predavanje. Znala je da je ta krivnja iracioualna i pokušala ju je odlučno smetnuti s uma. A sada, dok joj je pogled bio prikovan za blijedu zamagljenost poluotvorenog prozora, vratilo joj se sjećanje iz djetinjstva na to kako je sama sjedila u polusvjetlu sablasne viktorijanske crkve u tom predgrađu Leedsa i slušala večernju molitvu. Bila je to molitva koju nije čula gotovo šezdeset godina, ali sada su joj riječi navrle u misli jasne kao da ih čuje prvi put. Osvijetli našu tamu, preklinjemo te, Gospodine; i svojom velikom milošću obrani nas od svih pogibelji i opasnosti ove noći; za ljubav svoga jedinoga Sina, spasitelja našega Isusa Krista. Držala je sliku te pougljenjene glave pred očima, naglas izgovorila molitvu, i utjeha je bila tu.

9 Sarah Dupayne je živjela na trećem katu povijesne kuće u neuglednoj ulici punoj devetnaestostoljetnih kuća u nizu na rubovima Kilburna, koju su lokalni agenti za nekretnine nesumnjivo više voljeli reklamirati kao West Hampstead. Preko puta broja šesnaest nalazila se mala površina poljske trave i izobličenoga grmlja koja bi se mogla počastiti imenom park, ali je bila jedva nešto više od zelene oaze. Dvije napola srušene kuće kraj nje sad su pretvorene u gradilište i činilo se da su bile preuređivane u jednu stambenu kuću. U malim prednjim vrtovima nalazio se velik broj ploča agenata za nekretnine, jedna i ispred broja šesnaest. Nekoliko kuća je svojim sjajnim vratima i obnovljenom ciglom obznanjivalo da je ulicu počeo nastanjivati sloj mladih ambicioznih visoko obrazovanih ljudi, ali, unatoč blizini stanice Kilburn i draži Hampsteada, još uvijek je imala neuredan, pomalo napušten izgled ulice u kojoj žive prolazni stanari. Bilo je neobično mirno za subotu ujutro i iza navučenih zavjesa nije bilo znakova života.

S desne strane vrata na broju šesnaest nalazila su se tri zvona. Dalgliesh je pritisnuo ono nad kojim se nalazila kartica s natpisom DUPAYNE. Ime ispod toga bilo je išarano i više se nije dalo odgonetnuti. Na zvonjavu je odgovorio ženski glas i Dalgliesh se javio. Glas je rekao: „Nema smisla da pritišćem tipku interfona da bih vas pustila unutra. Prokleta stvar je u kvaru.

Sići ću."

Nakon manje od minute ulazna vrata su se otvorila. Ugledali su ženu, jače građe i izraženih crta lica, čija je teška tamna kosa bila zabačena sa širokog čela i na zatiljku čvrsto vezana maramom. Kad ju je nosila raspuštenu, njezina raskoš bi joj davala izgled ciganske razuzdanosti, ali sada je njezino lice, bez šminke osim poteza jarkog ruža za usne i beživotno, izgledalo golo i ranjivo. Dalgliesh je pomislio da je vjerojatno u kasnim tridesetima, ali mali zub vremena koji ju je načeo već je bio vidljiv u linijama

uzduž čela, malim naborima nezadovoljstva u uglovima širokih usana. Nosila je crne hlače i dekoltiranu majicu bez ovratnika preko koje je prebacila široku košulju od ljubičaste vune. Nije nosila grudnjak i teške grudi su joj se njihale kako se kretala.

Pomaknuvši se u stranu da ih pusti da uđu, rekla je: ,Ja sam Sarah Dupayne. Bojim se da nema dizala. Dođite gore, hoćete li?" Dok je govorila, u dahu joj se osjetio blag miris viskija.

Dok se uspinjala stepenicama pred njima, sigurna koraka, Dalgliesh je pomislio kako je mlađa nego što mu se prvotno učinila. Teret posljednjih dvanaest sati ju je lišio ikakvog privida mladosti. Iznenadilo ga je što je bila sama. Sigurno je, u ovakvim trenucima, netko mogao doći da bude s njom.

Stan u koji ih je uvela gledao je na mali travnjak preko puta i bio je ispunjen svjetlošću. Imao je dva prozora, a s lijeve strane su bila otvorena vrata koja su očito vodila u kuhinju. Bila je to uznemirujuća soba. Dalglieshu se činilo da je namještena skupo i s ukusom, ali da su stanari sada izgubili interes i, emocionalno ako ne fizički, odselili. Na obojenim zidovima nalazile su se prljave linije koje su upućivale na to da su sa njih skinute slike, a na polici nad viktorijanskim kaminom s rešetkom stajala je samo mala Doulton vaza s dvije grančice bijelih krizantema. Cvijeće je uvenulo. Kauč koji je dominirao sobom bio je od kože i moderan. Jedini drugi veliki komad pokućstva bila je duga polica s knjigama koja je prekrivala jedan od zidova.

Bila je napola prazna i knjige su se rušile jedna preko druge u neredu.

Sarah Dupayne ih je pozvala da sjednu i smjeste se na četvrtasti kožni ležaj kraj kamina. Rekla je: „Jeste li za kavu? Ne biste smjeli piti alkohol, je li tako? Mislim da imam dovoljno mlijeka u hladnjaku. Ja sam pila, kao što ste vjerojatno primijetili, ali ne puno. Sasvim sam sposobna odgovarati na pitanja, ako vas to brine. Smeta vam ako pušim?"

Ne čekajući odgovor, posegnula je u džep košulje i izvukla kutiju cigareta i upaljač. Čekali su da zapali i počne uvlačiti dim snažno kao da je nikotin lijek koji spašava život.

Dalgliesh reče: „Žao mi je što vam moramo gnjaviti pitanjima tako brzo nakon šoka smrti vašeg oca. Ali u slučaju sumnjive smrti, prvi dani istrage su obično najvažniji. Moramo dobiti bitne informacije što je prije moguće." „Sumnjiva smrt? Jeste li sigurni? To znači ubojstvo. Teta Caroline misli da je to moglo biti samoubojstvo."

,Je li vam dala razlog zašto tako misli?" „Ne baš. Rekla je da ste sigurni da to nije mogla biti nesreća.

Pretpostavljam da je mislila da je samoubojstvo jedina vjerojatna opcija. Sve je vjerojatnije od ubojstva. Mislim, tko bi želio ubiti mog oca? On je bio psihijatar. Nije bio diler droge ili nešto takvo. Koliko ja znam, nije imao neprijatelja."

Dalgliesh reče: „Morao je imati barem jednoga." „No, to nije nitko za koga ja znam.""

Kate upita. ,Je li razgovarao s vama o ikome tko bi mu želio zlo?" „Želio mu zlo? Je li to neka policijska fraza? Politi ga benzinom i živoga ga zapaliti svakako znači željeti mu zlo. Bože, tu ste u pravu! Ne, ne znam nikoga tko mu je želio zlo." Naglasila je svaku riječ, glasom punim sarkazma.

Kate reče: „Njegov odnos s bratom i sestrom je bio dobar? Slagali su se?" „Niste jako suptilni, zar ne? Ne, mislim da se povremeno nisu mogli smisliti. Obitelji su takve, niste to primijetili? Dupayneovi nisu jako bliski, ali to i nije tako neobično. Mislim, možete biti disfunkcionalna obitelj a da ne želite jedni druge žive zapaliti."

Dalgliesh upita: „Kakvo je bilo njegovo stajalište prema potpisivanju novog najma?" „Rekao je da neće potpisati. Došla sam do njega u utorak, večer prije no što se trebao održati sastanak povjerenika zaklade. Rekla sam mu da mislim da bi trebao ostati ustrajan i ne potpisati. Željela sam svoj dio novca, da budem iskrena. On je imao druge razloge." „Koliko je svaki povjerenik mogao očekivati da će dobiti?" „Morat ćete pitati mog strica. Mislim oko dvadeset pet tisuća. Nije to bogatstvo po današnjim standardima, ali dovoljno da mi pruži godinu ili dvije da ne moram raditi. Tata je želio da se muzej zatvori zbog hvalevrijednih razloga. Mislio je da nam je previše stalo do prošlosti, neka vrsta nacionalne nostalgije, i da nas je to sprečavalo da se bavimo problemima sadašnjosti."

Dalgliesh upita: „Ti vikendi izvan grada, čini se da mu je to bila rutina, da uzme auto svakog petka u šest. Znate li kamo je išao?" „Ne. Nikad mi nije rekao, a ja nikad nisam pitala. Znam da je vikendima bio izvan Londona, ali nisam bila svjesna toga da se to događalo svakoga petka. Pretpostavljam da je zato radio dokasno ostale dane u tjednu, da mu

subota i nedjelja ostanu slobodne. Možda je imao drugi život. Nadam se da jest. Voljela bih misliti da je bio sretan prije no što je umro."

Kate je ustrajala: „Ali nikada nije spomenuo kamo ide, je li se s nekim viđao? Nije s vama razgovarao o tome?" „Mi nismo razgovarali. Ne želim reći da nismo bili u dobrim odnosima.

On je bio moj otac. Voljela sam ga. Samo nismo mnogo komunicirali. On je bio premoren od posla, ja sam bila premorena, živjeli smo u različitim svjetovima. O čemu smo mogli razgovarati? Mislim, na kraju dana je vjerojatno bio poput mene, srušio se premoren ispred televizora. Ionako je radio većinu večeri. Zašto bi putovao do Kilburna samo da mi kaže kakav je proklet dan imao? No, imao je žensku, mogli biste probati pitati nju." „Znate li tko je ona?" „Ne, ali očekujem da ćete vi saznati. To je vaš posao, zar ne, ganjati ljude?" „Kako znate da je bio s nekom ženom?" „Pitala sam ga mogu li se poslužiti njegovim stanom jedan vikend kada sam se selila ovamo iz Balhama. Bio je prilično oprezan, ali ja sam znala.

Malo sam pronjuškala - žene to uvijek rade. Neću vam reći kako sam saznala, poštedjet ću vas nelagode. To me se ionako nije ticalo. Mislila sam, sretno mu bilo. Zvala sam ga tata, usput rečeno. Na moj četrnaesti rođendan on je predložio da bih ga možda voljela zvati Neville. Pretpostavljam da je mislio da bi mi se to sviđalo, da mi postane više prijatelj, a manje otac.

Pomodno. No, bio je u krivu. Ono što sam ja željela bilo je zvati ga tatice i popeti mu se krilo. Apsurdno, zar ne? Ali mogu vam reći jednu stvar. Što god vam ostatak obitelji kaže, tata se ne bi ubio. Nikad mi to ne bi učinio."

Kate je vidjela da je na rubu suza. Prestala je uvlačiti cigaretu i odbacila je, napola popušenu, u prazan kamin. Ruke su joj drhtale.

Dalgliesh reče: „Ovo nije dobro vrijeme da budete sami. Imate li prijatelja koji bi mogao biti s vama?" „Nikoga tko mi pada na pamet. I ne želim da stric Marcus izbacuje otrcane izraze sućuti, ili da me tetka Caroline podrugljivo gleda i izaziva me da pokažem ikakvu emociju, tjerajući me da budem licemjerna."

Dalgliesh reče: „Možemo se vratiti poslije ako biste sada radije stali." „Dobro sam. Samo vi nastavite. Pretpostavljam da ionako nećete biti još dugo. Mislim, nema više puno toga što vam mogu reći."

„Tko je nasljednik vašeg oca? Je li ikada govorio o svojoj oporuci?" „Ne, ali pretpostavljam da sam to ja. Tko bi drugi mogao biti? Nemam braće ni sestara, a majka mi je umrla prošle godine. Ona ionako ne bi ništa dobila. Razveli su se kad mi je bilo deset godina. Živjela je u Španjolskoj i nikad je nisam viđala. Nije se ponovno udala jer je željela alimentaciju, no to ga nije baš osiromašilo. A pretpostavljam da nije ništa ostavio Marcusu i Caroline. Poslije ću otići u stan u Kensingtonu i saznati ime tatina odvjetnika.

Stan će nešto vrijediti, naravno. Kupovao je razborito. Pretpostavljam da ćete i vi htjeti ići tamo."

Dalgliesh reče: „Da, morat ćemo pogledati njegove papire. Možda bismo mogli istodobno biti ondje. Imate li ključ?" „Ne, nije želio da se miješam u njegov život. Obično sam sa sobom donosila nevolje i pretpostavljam da je volio biti upozoren. Niste li našli njegove ključeve na - u njegovu džepu?" „Da, imamo svežanj ključeva. Da mogu, radije bili posudio vaše." „Pretpostavljam da su tatini uzeti kao dio dokaznog materijala. Vratar nas može pustiti unutra. Vi idite kad želite, ja bih tamo radije bila sama. Planiram provesti godinu u inozemstvu čim se stvari srede. Hoću li morati čekati dok se slučaj ne riješi? Mislim, mogu otići nakon istrage o uzroku smrti i pogreba?"

Dalgliesh obzirno upita: „Hoćete li željeti otići?" „Pretpostavljam da neću. Tata bi me upozorio da se ne može pobjeći.

Vodiš sam sebe sa sobom. Otrcano, ali istinito. Sad ću nositi prokleto mnogo više prtljage, zar ne?"

Dalgliesh i Kate su ustali. Dalgliesh je ispružio ruku. Rekao je: „Da. Žao mi je."

Nisu progovorili dok nisu izašli van i hodali prema autu. Kate je bila zamišljena. „Zanima je novac, zar ne? Važan joj je." „Dovoljno važan da ubije svog oca? Očekivala je da će se muzej zatvoriti. Mogla je biti sigurna da će napokon dobiti svojih dvadeset pet tisuća." „Možda ih je željela što prije. Osjeća se krivom zbog nečega."

Dalgliesh reče: „Jer ga nije voljela, ili ga nije voljela dovoljno. Krivnja je neodvojiva od tugovanja. No njoj je na umu više od očeva ubojstva, koliko god užasno ono bilo. Moramo saznati što je on radio vikendom. Piers i

Benton-Smith možda saznaju nešto od automehaničara, ali mislim da nam je najsigurnija opcija Dupayneova osobna tajnica. Postoji vrlo malo toga što tajnica ne zna o svom šefu. Saznajte tko je ona, hoćete li, Kate, i dogovorite sastanak - za danas ako je to moguće. Dupayne je bio konzultant za psihijatriju u St. Oswald'su. Trebao bih najprije pokušati kod njih."

Kate je nazvala informacije, a zatim bolnicu. Uslijedilo je čekanje od nekoliko minuta dok su je prespojili na interni broj koji je trebala. Razgovor je trajao samo minutu i Kate je većinom samo slušala.

Pokrivši mikrofon rukom, rekla je Dalglieshu: „Osobna tajnica doktora Dupaynea je Angela Faraday. Radi subotom ujutro, ali klinika će se zatvoriti do jedan i petnaest. Od tada do dva sata će raditi sama u svom uredu. Može vas primiti bilo kada u tom razdoblju. Čini se da ne ide na pauzu za ručak, osim da bi pojela sendvič u svom uredu." „Zahvalite joj, Kate, i recite joj da ću doći u pola dva."

Kad je sastanak dogovoren i poziv završen, Kate je rekla: „To je zanimljiva slučajnost, da ima isto prezime kao i vrtlarica volonterka u muzeju. To jest, ako je to slučajnost. Faraday nije često prezime."

Dalgliesh reče: „Ako to nije slučajnost i one su u rodu, to otvara velik broj zanimljivih mogućnosti. U međuvremenu, hajdemo vidjeti što nam stan u Kensingtonu može reći."

Za manje od pola sata bili su parkirani i pred vratima. Svi gumbi zvona su bili označeni brojevima, ali ne i imenima, osim stana broj trinaest na kojemu je stajalo VRATAR. On je stigao pola minute nakon što je Kate pritisnula zvono, još uvijek oblačeći sako uniforme. Vidjeli su zdepastog čovjeka tužnih očiju i bujnih brkova koji je Kate podsjećao na morža. Rekao im je svoje prezime koje je bilo dugo, složeno i zvučalo poljski. Iako šutljiv, nije bio nesusretljiv i na njihova je pitanja odgovarao polako, ali voljno.

Sigurno je morao čuti za smrt Nevillea Dupaynea, ali to nije spomenuo, kao ni Dalgliesh. Kate je pomislila kako je ta oprezna obostrana suzdržanost razgovoru dala pomalo nestvaran ton. Rekao je, kao odgovor na njihova pitanja, da je doktor Dupayne bio vrlo tih gospodin. Rijetko ga je viđao i nije se mogao sjetiti kada su zadnji put razgovarali. Ako je doktor Dupayne imao kakvih posjetitelja, on ih nikad nije vidio. Držao je dva ključa od svakog stana u svom uredu. Na njihov zahtjev, predao im je ključeve broja jedanaest bez oklijevanja, zatraživši samo potvrdu.

Ali njihova se pretraga nije isplatila. Stan, koji je gledao na Ulicu Kensington High, bio je bezlično pretjerano uredan, poput stana pripremljenog za razgledavanje potencijalnih stanara. Zrak je bio pomalo ustajao; čak i na ovoj visini, Dupayne je zatvorio i zaključao sve prozore kao mjeru opreza prije odlaska na vikend. Za vrijeme uvodnog obilaska dnevne sobe i dviju spavaćih soba, Dalgliesh je pomislio kako nikad nije vidio dom žrtve koji naizgled tako malo otkriva o privatnom životu. Na prozorima su se nalazile drvene rolete, kao da se vlasnik bojao da bi čak i odabir zavjesa značio opasnost da se otkrije njegov osobni ukus. Na obojenim bijelim zidovima nije bilo slika. Polica s knjigama sadržavala je oko desetak medicinskih svezaka, no osim toga, Dupayneovo čitanje je uglavnom bilo svedeno na biografije, autobiografije i povijest. Njegov glavni interes u slobodno vrijeme bilo je, činilo se, slušanje glazbe. Oprema je bila moderna, a ormarić s CDima je otkrivao sklonost prema klasici i jazzu iz New Orleansa.

Prepustivši Kate da pregleda spavaće sobe, Dalgliesh se smjestio za pisaći stol, Ovdje su, kao što je i očekivao, svi papiri bili pomno posloženi.

Vidio je da su računi koji su redovito stizali bili plaćani trajnim nalogom, najlakšom i najjednostavnijom metodom. Račun iz automehaničarske radionice mu je slan svaka tri mjeseca i plaćao ga je u roku od nekoliko dana. Njegov portfelj je pokazivao razborito uložen kapital od malo više od 200 000 funti. Bankovna izvješća, pohranjena u kožnom fasciklu, nisu upućivala na neke velike isplate ili podizanja većih svota novaca. Redovito je i velikodušno darivao novac u dobrotvorne svrhe, uglavnom organizacijama povezanim s mentalnim zdravljem. Jedine zanimljive stavke bile su na onim izvještajima o prometu na kreditnim karticama gdje je, svaki tjedan, plaćao račun u gostionici ili hotelu na selu. lokacije su se mnogo razlikovale, a iznosi nisu bili veliki. Bilo bi, naravno, sasvim moguće saznati je li taj trošak napravio Dupayne sam ili dvoje ljudi, ali Dalgliesh je želio pričekati. Još uvijek je bilo moguće da će se istina otkriti na druge načine.

Kate se vratila iz spavaće sobe. Rekla je: „Krevet u gostinskoj sobi je napravljen, ali nema dokaza da je itko nedavno ovdje boravio. Mislim da je Sarah Dupayne u pravu, gospodine. Imao je ženu u stanu. U donjoj ladici se nalazi složen platneni kupaonski ogrtač i tri para gaćica. Oprane su, ali ne i izglačane. U ormariću u kupaonici se nalazi dezodorant kakvim se uglavnom koriste žene i čaša s još jednom četkicom za zube."

Dalgliesh reče: „Možda pripadaju njegovoj kćeri."

Kate je s njim radila predugo da bi joj lako postalo neugodno, ali sad se zarumenjela i u njezinu se glasu čuo prizvuk nelagode.

Rekla je: „Ne vjerujem da su gaćice pripadale njegovoj kćeri. Zašto su tu gaćice, ali ne i spavaćica ili papuče? Mislim da bi, ako je ovamo dolazila ljubavnica koja je voljela da je on svlači, ona vjerojatno sa sobom donijela čisto donje rublje. Ogrtač u donjoj ladici je premalen za muškarca, a njegov vlastiti ogrtač visi na vratima kupaonice."

Dalgliesh reče: „Ako je ljubavnica bila i njegova suputnica s kojom je putovao svakoga petka, pitam se gdje su se nalazili, je li dolazio po nju ili je ona dolazila u Dupayne i ondje ga čekala? To mi se ne čini vjerojatno.

Postojao bi rizik da netko dulje ostane na poslu i vidi je. Trenutačno su to sve nagađanja. Hajdemo vidjeti što nam njegova tajnica može reći. Ostavit ću vas u Dupayneu, Kate. Volio bih se s Angelom Faraday naći nasamo."

10 Piers je znao zašto je Dalgliesh odabrao njega i Benton-Smitha da razgovaraju sa Stanom Carterom u radionici. Dalglieshovo stajalište prema automobilima bilo je da je to vozilo koje služi tome da ga preveze s jednog mjesta na drugo. Zahtijevao je od njega da bude pouzdan, brz, udoban i ugodan oku. Njegov sadašnji Jaguar ispunjavao je te uvjete. Dalje od toga nije vidio razloga za raspravu o njegovim odlikama ili mudrovanje o tome koje bi nove modele vrijedilo odvesti na probnu vožnju. Razgovor o autima ga je zamarao. Piers, koji je rijetko vozio po gradu i volio prošetati od svog stana u Cityju do New Scotland Yarda, dijelio je stajalište svog šefa, ali ga je spajao sa živim interesom za modele i svojstva motora. Ako bi razgovor o automobilima mogao potaknuti Stana Cartera da bude susretljiv, Piers bi ga mogao početi.

Radionica Duncan's Garage nalazila se na uglu sporedne ulice gdje se Highgate spaja s Islingtonom. Visok zid od sive londonske cigle, zamrljane na mjestima gdje su poduzimani uglavnom neučinkoviti napori da se uklone grafiti, bio je prekinut dvostrukim vratima s lokotom. Obje strane vrata bile su otvorene. Unutra se s desne strane nalazio malen ured. Mlada žena nevjerojatno žute kose uhvaćene poput krijeste velikom plastičnom kopčom sjedila je za računalom, a nad njom se da prouči ekran nadvio zdepast čovjek u crnoj kožnoj jakni. Ispravio se na zvuk Piersova kucanja i otvorio vrata.

Pokazavši isprave, Piers reče: „Policija. Jeste li vi upravitelj?" „Tako moj šef kaže." „Željeli bismo razgovarati s gospodinom Stanleyjem Carterom. Je li ovdje?"

I ne pogledavši isprave, čovjek kimne glavom prema stražnjem dijelu garaže. „Tamo iza. On radi."

Piers reče: „Kao i mi. Nećemo ga dugo zadržati."

Upravitelj se vratio do ekrana računala, zatvorivši vrata. Piers i BentonSmith zaobišli su BMW i VW Golf, koji su po svoj prilici pripadali zaposlenicima budući da su i jedan i drugi model bili noviji. Iza njih se prostor otvorio u veliku radionicu sa zidovima od bijelo obojene cigle i strmim krovom. U stražnjem dijelu je bila podignuta drvena platforma da posluži kao gornji kat, s ljestvama s desne strane što su joj omogućavale pristup. Prednji dio platforme bio je ukrašen redom sjajnih automobilskih hladnjaka nalik na osvojene ratne trofeje. Zid s lijeve strane bio je opremljen čeličnim policama i posvuda su - katkad obješeni na kukicama i označeni, no češće u zbrci koja je nalikovala na organizirani nered - bili alati zanata.

Prostorija je ostavljala dojam koji je Piersu bio poznat iz posjeta sličnim radnim mjestima, gdje se svaka stvar čuvala za slučaj da se poslije otkrije da se može iskoristiti, mjesto gdje je Carter bez sumnje mogao pronaći sve što je želio. Na podu se nalazio niz aparata za zavarivanje oksiacetilenom, a bile su tu i kantice boje i razrjeđivača, izudarani kanistri benzina i teška preša, dok su nad policama visjeli ključevi, kleme, remeni ventilatora, maske za zavarivanje i redovi pištolja za bojenje. Garažu su osvjetljavale dvije duge fluorescentne cijevi. Hladan zrak je mirisao na boju i pomalo na ulje.

Radionica je bila velika i tiha, i čuo se samo zvuk tihog kuckanja koji je dopirao ispod sivog Alvisa iz 1940-te na dizalici. Piers je čučnuo i zazvao: „Gospodine Carter?"

Kuckanje je prestalo. Van su kliznule dvije noge, a zatim i tijelo, odjeveno u prljav kombinezon i debelu vestu visokoga ovratnika. Stan Carter je ustao, uzeo krpu iz džepa na prsima, zatim si polako obrisao ruke, obraćajući pozornost na svaki prst, pritom motreći policajce mirnim, nezabrinutim pogledom. Zadovoljan novim razmještajem ulja na svojim prstima, čvrsto se rukovao najprije s Piersom, zatim s Benton-Smithom, a onda je protrljao dlanove o nogavice kao da ih želi osloboditi od zaraze.

Gledali su u malenog, žilavog čovjeka obrijanog tjemena, s debelim obrubom sijede kose, kratko ošišane u pravilnoj liniji nad visokim čelom. Nos mu je bio dugačak i šiljast, a jagodice su mu otkrivale bljedilo tipično za čovjeka koji je svoj radni vijek proveo u zatvorenom prostoru. Moglo ga se zamijeniti za redovnika, no nije bilo ničega misaonog u tim oštrim i budnim očima.

Unatoč svojoj visini, držao se vrlo uspravno.

Piers je pomislio, bivši vojnik. Predstavio ih je, a zatim rekao: „Ovdje

smo da vam postavimo pitanja vezana za doktora Nevillea Dupaynea. Znate da je mrtav?" „Znam. Ubijen, mislim si. Inače ne biste bili ovdje." „Znamo da ste servisirali njegov E-type. Možete li nam reći koliko dugo ste to radili, kakav je bio postupak?" „U travnju bi bilo dvanaest godina. On ga vozi, ja vodim brigu o njemu.

Uvijek ista rutina. Pokupi ga u šest svakoga petka iz zaključane garaže u muzeju i vrati se kasno u nedjelju ili do sedam i trideset u ponedjeljak ujutro." „I ostavi ga ovdje?" „Obično ga odveze ravno natrag u garažu. To je ono koliko ja znam.

Većinu tjedana odem tamo ponedjeljkom ili utorkom i dovezem ga ovamo na servis, čišćenje i poliranje, provjerim ulje i vodu, natočim benzin, napravim sve što je potrebno. Volio je da taj auto bude u besprijekornom stanju." „Što se događalo kad bi ga on dovezao ravno ovamo?" „Ništa se nije događalo. Ostavio bi ga na servisu. On zna da sam ovdje već prije sedam i trideset pa bi, ako bi mi želio reći nešto o autu, najprije došao ovamo, a zatim taksijem otišao do muzeja." „Kad je doktor Dupayne dovozio automobil ovamo, jeste li razgovarali o njegovu vikendu, na primjer gdje je bio?" „Nije bio tip koji je raspoložen za razgovor, osim o autu. Znao je reći riječ ili dvije, možda pričati o tome kakvo je bilo vrijeme za vikend."

Benton-Smith reče: „Kad ste ga posljednji put vidjeli?" „U ponedjeljak prije dva tjedna. Dovezao je auto ovamo baš kad je prošlo sedam i trideset." „Kako vam se činio? Deprimiran?" „Ništa više deprimiran od svih ostalih na kišno jutro u ponedjeljak."

Benton reče: „Vozio je brzo, je li?" „Nisam bio tamo da vidim. Dovoljno brzo, pretpostavljam. Nema smisla voziti E-Type ako se želite razvlačiti."

Benton-Smith reče: „Pitam se koliko daleko je dospio. To bi nam dalo neku ideju o tome kamo je išao. Pretpostavljam da nije rekao?" „Ne. Nije me se ticalo kamo ide. To ste me već pitali."

Piers reče: „Ali sigurno ste obratili pozornost na kilometražu." „To sam znao učiniti. Auto mora na veliki servis svakih pet tisuća

kilometara. Obično nije bilo puno posla. Balansiranje karburatora je znalo potrajati, ali bio je to dobar auto. Vozio je kao urica dok sam ja bio zadužen za njega."

Piers reče: „Lansiran 1961., zar ne? Mislim da Jaguar nije napravio ljepši auto."

Carter reče: „Nije bio savršen. Neki vozači su smatrali da je težak i karoserija se nije svima sviđala, ali doktoru Dupayneu jest. Strašno je volio taj auto. Ako je već morao otići, rekao bih da bi mu bilo drago što su on i Jaguar otišli zajedno."

Prelazeći preko ovog iznenađujućeg ispada sentimentalnosti, Piers upita: „Što je s kilometražom?" „Rijetko manje od sto šezdeset kilometara vikendom. Češće dvjesto četrdeset do tristo dvadeset. Ponekad i dosta više. To bi bilo kad se vratio u ponedjeljak, najvjerojatnije." Piers reče: „I bio je sam?" „Kako da ja to znam? Nikad nisam vidio nikoga s njim." Benton-Smith reče nestrpljivo: „Prestanite, gospodine Carter, morali ste imati nekakvog pojma o tome je li imao društvo. Tjedan za tjednom servisirate auto, čistite ga. Prije ili poslije će uvijek ostati nekakav dokaz. Čak i drugačiji miris."

Carter ga mirno promotri. „Kakav miris? Pileći vindal00 12 s krumpirićima? Obično se vozio sa spuštenim krovom, osim po kiši." Dodao je s trunkom mrzovolje: „Nikada nisam nikoga vidio i nisam nanjušio ništa neobično. Što se mene tiče s kim se vozio?"

Piers reče: „A ključevi? Ako ste pokupili automobil iz muzeja ponedjeljkom ili utorkom, morali ste imati ključeve i Jaguara i garaže." „Tako je. Držao sam ih u uredu u ormariću s ključevima." „Je li taj ormarić zaključan?" „Uglavnom da, ključ je u ladici radnog stola. Možda je bio i u bravi, vrlo vjerojatno ako su Sharon ili gospodin Morgan bili u uredu."

Benton-Smith reče: „Znači, do njega su mogli doći i drugi ljudi?" „Ne vidim kako. Uvijek je netko ovdje i ulazna vrata se u sedam sati zaključavaju lokotom. Kad radim ovdje nakon tog vremena, uđem kroz vrata iza ugla koja otvorim svojim vlastitim ključem. Imamo zvono. Gospodin Dupayne je znao gdje će me naći. Ionako, na ključevima od automobila nema imena. Mi znamo koji je koji, ali ne vidim kako bi to itko drugi mogao znati."

Okrenuo se i pogledao prema Avisu jasno pokazujući da je on zaposlen čovjek koji je rekao sve što je imao reći. Piers mu je zahvalio i dao mu svoju posjetnicu, zamolivši ga da mu se javi ako se sjeti ičega važnog što nije spomenuo.

U uredu je Bili Morgan informaciju o ključevima potvrdio ljubaznije nego što je Piers očekivao, pokazao im ormarić s ključevima i, izvadivši ključ iz ladice s desne strane radnog stola, zaključao ga i otključao nekoliko puta kao da pokazuje s kojom se lakoćom otvarao. Vidjeli su uobičajen red kukica od kojih nijedna nije bila označena.

Hodajući do auta, koji nekim čudom nije bio ukrašen kaznom za parkiranje, Benton-Smith reče: „Nismo baš puno izvukli iz njega." „Vjerojatno nam je rekao sve što je imao. I kakvog je smisla imalo pitati njega je li Dupayne bio deprimiran? Nije ga vidio nekoliko tjedana. Ionako znamo da ovo nije bilo samoubojstvo. I niste trebali biti tako oštri prema njemu u vezi s potencijalnim suputnikom. Taj tip čovjeka ne reagira na maltretiranje."

Benton-Smith reče ukočeno: „Mislim da ga nisam maltretirao, gospodine." „Ne, ali bili ste blizu tome. Pomaknite se, naredniče. Ja vozim."

11 Dalglieshu ovo nije bio prvi posjet bolnici St. Oswald's. Sjećao se proteklih dviju prigoda kada je kao istražni narednik tamo otišao ispitati žrtve pokušaja ubojstva. Bolnica se nalazila na trgu u sjeverozapadnom Londonu i kada je stigao do otvorenih željeznih vrata, vidio je da se izvana nije mnogo toga promijenilo. Zgrada iz devetnaestog stoljeća od oker cigle bila je masivna i sa svojim je četvrtastim tornjevima, velikim zaobljenim lukovima i uskim zašiljenim prozorima nalikovala više na viktorijansku obrazovnu ustanovu ili sumorni konglomerat crkvi nego na bolnicu.

Bez teškoća je pronašao mjesto za svoj Jaguar na parkiralištu za posjetitelje i prošao ispod glomaznog natkrivenog trijema te kroz vrata koja su se automatski otvorila kad im se približio. Unutrašnjost se promijenila. Tu je sada bio veliki i moderni recepcijski pult s dva dežurna službenika i, s desne strane ulaza, otvorenim vratima koja su vodila u čekaonicu namještenu kožnim naslonjačima i niskim stolom na kojem su stajali časopisi.

Nije se javio na recepciju; iskustvo ga je poučilo da rijetko tko zaustavi ljude koji u bolnicu udu sa samopouzdanjem. Među mnoštvom znakova nalazio se i jedan na kojem je strelica pokazivala put do psihijatrije za ambulantne pacijente i on ju je slijedio niz vinilom popločen hodnik. Trošnost koje se sjećao nestala je. Zidovi su bili svježe obojeni i na njima je visio niz uramljenih sepija fotografija s motivima iz povijesti bolnice. Dječji odjel iz 1870.-te je otkrivao svoje ograđene dječje krevetiće, djecu povijenih glava i slabašnih nenasmijanih lica, viktorijanske dame koje su došle u posjet u svojim haljinama poduprtim jastučićima i s golemim šeširima te medicinske sestre u uniformama do gležnja i visokim plisiranim kapama. Tu su bile i slike bolnice oštećene tijekom bombardiranja V2 raketama te druge koje su prikazivale bolničke teniske i nogometne timove, otvorene dane, povremen posjet člana kraljevske obitelji.

Odjel za psihijatriju za ambulantne pacijente nalazio se u podrumu i on je slijedio strelicu iz stepenice do čekaonice koja je sada bila gotovo pusta. Tu je bio još jedan recepcijski pult za kojim je privlačna mlada Azijalkinja sjedila za računalom. Dalgliesh je rekao da ima sastanak s gospodom Angelom Faraday i ona mu je, smiješeći se, pokazala na udaljena vrata i rekla da je ured gospođe Faraday s lijeve strane. Pokucao je i glas koji je čuo preko telefona se odmah javio.

Soba je bila mala i pretrpana metalnim uredskim ormarima za odlaganje spisa. Jedva je bilo mjesta za jedan radni stol, uredsku stolicu i fotelju. Kroz prozor se pružao pogled na stražnji zid od iste oker cigle. Pod njim je bila uska gredica cvijeća u kojoj je velika hortenzija, sada suhih stabljika i bez listova, otkrivala skupine svojih suhih cvjetova čije su latice bile nježno obojene i tanke kao da su od papira. Kraj nje je u pjeskovitoj zemlji rastao neobrezan grm ruža, smeđih i smežuranih listova i s jednim ružičastim pupoljkom koji su izjele gusjenice. Žena koja mu je ispružila ruku bila je, pretpostavljao je, u ranim tridesetima. Vidio je blijedo, inteligentno lice nježnih crta. Usta su joj bila mala, ali punih usana. Tamna joj je kosa poput perja padala preko visokog čela i obraza. Imala je goleme oči pod visokim lukom obrva i pomislio je kako nikada nije vidio toliku bol u očima ijednog čovjeka. Svoje je vitko tijelo držala napetim kao da samo snagom volje zadržava tugu koja je prijetila da će je potresti dok ne isplače more suza.

Rekla je: „Izvolite sjesti", i pokazala na fotelju uspravnog naslona smještenu kraj radnog stola.

Dalgliesh je na tren oklijevao, pomislivši kako je to sigurno bila stolica Nevillea Dupaynea, no nije bilo druge i sam je sebi rekao da je instinktivno prvotno oklijevanje bila glupost.

Pustila ga je da počne i on je rekao: „Lijepo od vas što ste me primili.

Smrt doktora Dupaynea morala je biti strašan šok za ljude koji su ga poznavali i koji su s njim radili. Kada ste saznali?" „Na vijestima na lokalnom radiju rano jutros. Nisu rekli nikakve pojedinosti, samo da je čovjek živ izgorio u autu u Muzeju Dupayne. Tada sam znala da je to Neville."

Nije ga pogledala, no šake u krilu su joj se stiskale i opuštale. Rekla je: „Molim vas, recite mi, moram znati. Je li ubijen?"

„Za sada ne možemo biti apsolutno sigurni. Mislim da je vjerojatno da jest. U svakom slučaju, ovu smrt moramo tretirati kao sumnjivu. Ako se dokaže da je ovo ubojstvo, onda o žrtvi moramo znati što je više moguće, To je razlog zašto sam ovdje. Njegova kći je rekla da ste radili za njezina oca deset godina. Čovjeka se u deset godina dobro upozna. Nadam se da mi možete pomoći da ga i ja bolje upoznam."

Pogledala ga je i oboje su zadržali pogled. Njezin je pogled bio iznimnog intenziteta. Osjetio je da ga procjenjuje. Ali bilo je tu još nečega; molbe za nekakvim neizgovorenim jamstvom da smije slobodno govoriti i da će biti shvaćena. Čekao je. Onda je ona jednostavno rekla: „Voljela sam ga. Šest godina smo bili ljubavnici. To je završilo prije tri i mjeseca. Seks je prestao, ali ljubav nije. Mislim da je Nevilleu laknulo. Brinula ga je stalna potreba za tajnovitošću, obmana. Bilo mu je dovoljno teško izlaziti na kraj sa stvarima i bez toga. Kad sam se vratila Selwynu, to mu je bila jedna briga manje. No, nisam ga nikad zapravo ni ostavila. Udala sam se za Selwyna jer sam u srcu znala da me Neville neće uvijek željeti."

Dalgliesh nježno upita: „Je li veza završila vašom željom ili njegovom?" „Željom nas oboje, ali uglavnom mojom. Moj muž je dobar i drag čovjek i ja ga volim. Možda ne onako kako volim Nevillea, ali bili smo sretni - i još smo. A onda je tu i Selwynoya majka. Vjerojatno ćete je upoznati. Ona je volonterka u Dupayneu. Ona nije jednostavna žena, ali obožava ga i dobra je prema nama, kupila nam je kuću, auto, sretna je zbog njega. Počela sam shvaćati koliko boli bih uzrokovala. Selwyn je jedan od onih ljudi koji vole potpuno. On nije jako pametan, ali razumije se u ljubav. Ne bi nikad bio sumnjičav, ne bi mogao ni zamisliti da bih ga ja mogla obmanuti. Počela sam osjećati da je ono što je postojalo između Nevillea i mene bilo pogrešno.

Mislim da on nije osjećao isto, on nije imao ženu na koju treba misliti, a on i njegova kći nisu bliski. Ali nije bio baš nesretan kad je afera završila. Vidite, ja sam uvijek bila više zaljubljena u njega nego on u mene. Njegov život je uvijek bio tako prenatrpan poslom, tako pun stresa da mu je vjerojatno bilo olakšanje što više nije morao brinuti - brinuti o mojoj sreći, o tome da će nas otkriti." „I jesu li vas? Otkrili?" „Ne koliko ja znam. Bolnice su odlično mijesto za ogovaranje -

pretpostavljam da to vrijedi za većinu ustanova —ali mi smo bili vrlo oprezni. Mislim da nitko nije znao. A sad je on mrtav i nema nikoga s kim bih mogla razgovarati o njemu. Čudno je, zar ne, da mi je olakšanje što o njemu mogu govoriti vama. Bio je dobar čovjek, zapovjedniče, i dobar psihijatar.

On nije tako mislio. Nije nikad uspio biti onoliko emocionalno distanciran koliko je trebao biti radi vlastitog duševnog mira. Previše je mario i bilo mu je strašno stalo do stanja u kojem se nalazila psihijatrija. Evo nas, jedna smo od najbogatijih zemalja na svijetu, a ne možemo brinuti o starima, psihički bolesnima, onima koji su cijeli životni vijek proveli radeći, pridonoseći, boreći se s nevoljama siromaštvom. A sada, kad su stari i emocionalno poremećeni i kad im treba briga i pažnja, možda i bolnički krevet, nudimo im tako malo. Bilo mu je stalo, također, i do njegovih pacijenata sa šizofrenijom, onih koji nisu htjeli uzimati lijekove. Mislio je da hi morala postojati utočišta, mjesta gdje bi ih mogli primiti dok ne prođe kriza, mjesta na koja bi možda čak otišli s olakšanjem. A onda su tu i slučajevi Alzheimera. Neki od njegovatelja koji brinu o takvim bolesnicima nose se sa strašnim problemima.

Nije se mogao distancirati od njihove patnje."

Dalgliesh reče: „S obzirom na to da je bio kronično premoren od posla, možda i nije iznenađujuće da muzeju nije htio posvetiti više vremena nego što je to već činio." „Nije mu uopće posvećivao vrijeme. Išao je na kvartalne sastanke povjerenika zaklade, to je više ili manje morao. Inače se držao po strani i prepustio svojoj sestri da njime upravlja." „Nije ga zanimao?" „Bilo je to više od toga. Mrzio je to mjesto. Rekao je da mu je otelo već dovoljno života." „Je li objasnio što je time mislio?" „Mislio je na svoje djetinjstvo. Nije o njemu puno govorio, ali ono nije bilo sretno. Nije bilo dovoljno ljubavi. Njegov je otac svu svoju energiju ulagao u muzej. I novac, iako je sigurno ponešto potrošio i na njihovo školovanje — na škole koje su ih pripremale za srednju školu, privatne škole, fakultete. Neville je katkad znao govoriti o svojoj majci, ali stekla sam dojam da ona nije bila snažna žena, psihički ili fizički. Previše se bojala njegova oca da bi zaštitila djecu."

Dalgliesh pomisli: Nije bilo dovoljno ljubavi - no ima li je ikada? I da bi

ih zaštitila od čega ? Nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja ?

Nastavila je: „Neville je mislio da smo previše opsjednuti prošlošću poviješću, tradicijom, stvarima koje sakupljamo. Rekao je da se natrpavamo mrtvim životima, mrtvim idejama, umjesto da se bavimo problemima u sadašnjosti. Bio je opsjednut vlastitom prošlošću. Ne možete je izbrisati, zar ne? Završena je, ali je još uvijek s nama. Isto je je li riječ o zemlji ili o osobi.

Dogodilo se. Pretvorilo nas je u ono što jesmo, moramo to shvatiti."

Dalgliesh je pomislio: Neville Dupayne bio je psihijatar. Sigurno je bolje od ostalih razumio kako se ti snažni neuništivi pipci mogu postupno uvući u život i oviti se oko uma.

Sada kada je počela pričati, vidio je da se ne može zaustaviti. „Ne objašnjavam ovo baš dobro. To je samo moje mišljenje. I nismo često razgovarali o tome, o njegovu djetinjstvu, njegovu propalom braku, muzeju.

Nije bilo vremena. Kad smo uspjeli provesti večer zajedno, sve što je zaista želio bilo je jesti, voditi ljubav, spavati. Nije se želio sjećati, želio je rasterećenje. Barem sam mu to mogla pružiti. Katkad sam, nakon vođenja ljubavi, znala pomislili da je za njega bilo boja žena mogla učiniti išto. Ležeći ondje, osjećala sam da smo udaljeniji nego dok sam u klinici zapisivala diktate i raspravljala o njegovim tjednim sastancima. Kad nekoga volite, želite udovoljiti svakoj potrebi svoga ljubavnika, ali ne možete, zar ne? Nitko ne može. Možemo dati samo onoliko koliko je druga osoba voljna uzeti. Žao mi je, ne znam zašto vam sve to govorim."

Dalgliesh pomisli: Nije li uvijek bih ovako? Ljudi mi govore stvari. Ne moram ispipavati ili ispitivati, oni sami kažu. To je počelo kad je bio mladi istražni narednik i tada ga je iznenadilo i zaintrigiralo, hranilo njegovu poeziju, donosilo spoznaju koje se pomalo sramio - da će to za detektiva biti koristan dar. Tu je bila i samilost. Od djetinjstva je poznavao boli života i to je također hranilo njegovo pjesništvo. Pomislio je: Uzeo sam tajne koje su mi ljudi povjerili i iskoristio ih da im stegnem okove oko zglobova.

Rekao je: „Mislite li da je zbog pritiska na poslu, nesreće koju je dijelio, izgubio želju da nastavi sa životom?' „Da se ubije? Da počini samoubojstvo? Nikada!" Sad joj je glas bio odrješit. „Nikad, nikad. Samoubojstvo je bilo nešto o čemu smo povremeno razgovarali. Snažno mu se protivio. Ne mislim na samoubojstvo vrlo starih ili neizlječivo bolesnih; to svi možemo shvatiti. Govorim o mladima. Neville je

govorio da je samoubojstvo često čin agresije i da je ostavljalo užasan osjećaj krivnje obitelji i prijateljima. Ne bi svojoj kćeri ostavio takvo nasljeđe."

Dalgliesh tiho reče: „Hvala vam. Puno ste nam pomogli. Ima još jedna stvar. Znamo da je doktor Dupayne držao svoj Jaguar u garaži u muzeju i odvozio ga ubrzo nakon šest sati petkom navečer te se vraćao kasno nedjeljom ili rano ponedjeljkom ujutro. Naravno, moramo znati kamo je odlazio tijekom tih vikenda, je li postojao netko koga je redovito posjećivao." „Mislite, je li imao drugi život, tajni život odvojen od mene?" „Mislim na to jesu li ti vikendi imali ikakve veze s njegovom smrću. Njegova kći ne zna kamo je odlazio i čini se da se nije ni raspitivala."

Gospođa Faraday iznenada ustane iz stolice i došeta do prozora. Nastao je trenutak tišine, a zatim ona reče: „Da, to je nalik na nju. Pretpostavljam da nitko od obitelji nije pitao niti ih je bilo briga. Vodili su odvojene živote, poput članova kraljevske obitelji. Često sam se pitala je li to zbog njihova oca. Neville je katkad govorio o njemu. Ne znam zašto je on uopće imao djecu. Njegova strast bio je muzej, prikupljanje izložaka, trošenje novca na to. Neville je volio svoju kćer, ali se osjećao krivim zbog nje. Vidite, bojao se da se ponašao sasvim jednako, da je svom poslu pružio pažnju i brigu koju je trebao dati Sarah. Mislim da je zato želio da se muzej zatvori. Zato, i možda jer je trebao nešto novca."

Dalgliesh reče: „Za sebe?" „Ne, za nju."

Vratila se do svog radnog stola. Rekao je: „I je li vam ikada rekao kamo je odlazio tijekom tih vikenda?" „Ne kamo je odlazio, već što je radio. Vikendi su bili njegovo oslobođenje. Volio je taj automobil. Nije imao znanja iz mehanike i nije ga mogao popraviti ili servisirati, ali ga je volio voziti. Svakoga petka bi se odvezao na selo i šetao. Šetao je cijelu subotu i nedjelju. Odsjedao je u malim gostionicama, seoskim hotelima, katkad u privatnom smještaju s noćenjem i doručkom. Volio je dobru hranu i udobnost pa je pažljivo birao.

Ali nije previše redovito ponavljao svoje posjete. Nije želio da ljudi postanu znatiželjni ili da počnu postavljati pitanja. Šetao je u dolini Wye, duž obale Dorseta, katkad uz more u Norfolku ili Suffolku. Te su ga usamljene šetnje

daleko od ljudi, daleko od telefona, daleko od grada, držale da ne poludi."

Cijelo to vrijeme gledala je u svoje ruke sklopljene na stolu pred njom. No sada je podigla pogled i zagledala se u Dalgliesha, i on je ponovno vidio, uz navalu sažaljenja, duboka vrela neutješne boli. Glas joj je bio na rubu plača. „Išao je sam, uvijek sam. To je ono što mu je trebalo, i to je boljelo. Nije želio čak ni mene. Kad sam se udala, ne bi bilo lako otići, ali mogla sam to izvesti. Provodili smo tako malo vremena zajedno, samo otete nasumične sate u njegovu stanu. Ali nikada vikende. Nikada te duge zajedničke sate, provedene u šetnji, razgovoru, cijelu noć u istom krevetu. Nikad, nikad."

Dalgliesh nježno reče: „Jeste li ga ikada pitali zašto?" „Ne. Bilo me previše strah da bi mi mogao reći istinu, da mu je njegova samoća potrebnija od mene." Zastala je, a onda rekla: „Ali učinila sam nešto drugo. On to nikada neće saznati i sada više nije ni važno. Sredila sam da mi sljedeći vikend bude slobodan. To je značilo lagati mome mužu i svekrvi, ali učinila sam to. Htjela sam pitati Nevillea da me povede sa sobom, samo taj jedan put. Bilo bi to samo jedanput, to bih mu obećala. Da sam mogla provesti s njim samo taj jedan vikend, mislim da bih ga bila voljna pustiti."

Sjedili su u tišini. Ispred ureda se život bolnice nastavljao, rođenja i smrti, bol i nada, obični ljudi koji su radili izvanredne poslove; ništa od toga nije dopiralo do njih. Dalglieshu je bilo teško vidjeti toliku tugu a da ne potraži riječi utjehe. No nije bilo riječi utjehe koje joj je mogao pružiti.

Njegov je posao bio otkriti ubojicu njezina ljubavnika. Nije imao pravo obmanuti je da povjeruje da je došao kao prijatelj. Čekao je dok se malo smiri, a zatim je rekao: „Imam još jedno posljednje pitanje. Je li imao neprijatelja, bilo kakvih pacijenata koji su mu mogli željeti zlo?" „Da ga je itko mrzio dovoljno da mu poželi smrt, mislim da bih to znala.

Nije bio silno voljen, za to je bio prevelik samotnjak, ali ljudi su ga poštovali i sviđao im se. Naravno, uvijek postoji rizik, zar ne? Psihijatri to prihvaćaju i pretpostavljam da nisu u većoj opasnosti od osoblja na odjelu za hitnu pomoć, osobito subotom navečer kad pola pacijenata dođe pijano ili drogirano. Biti sestra ili doktor u hitnoj opasno je zanimanje. To je svijet kakav smo stvorili. Naravno da ima pacijenata koji znaju biti agresivni, ali oni ne bi mogli isplanirati ubojstvo. A i kako bi oni mogli znati za njegov auto i njegov redovit odlazak po njega svakoga petka?"

Dalgliesh reče: „Nedostajat će svojim pacijentima." „Nekima, i neko vrijeme. Oni će uglavnom misliti na sebe. 'Tko će sada brinuti o meni? Tko će me primiti u klinici sljedeće srijede?' A ja ću morati nastaviti viđati njegov rukopis u dokumentaciji pacijenata. Pitam se koliko će vremena proći dok se više ne budem mogla sjetiti njegova glasa." Držala se pod kontrolom, ali sada joj se, iznenada, glas promijenio. „Ono što je tako strašno je da ne mogu tugovati, barem ne javno. Nema nikoga s kim mogu razgovarati o Nevilleu. Ljudi čuju glasine o njegovoj smrti i nagađaju. Šokirani su, naravno, i djeluju iskreno pogođeni. Ali su i uzbuđeni. Nasilna smrt je strašna, ali je i intrigantna. Zanima ih. Vidim im to u očima. Ubojstvo kvari, zar ne? Oduzima toliko toga, ne samo život."

Dalgliesh reče: „Da, to je zločin koji truje."

Iznenada je otvoreno zaplakala. Prišao joj je i ona se čvrsto primila za njega, grabeći se rukama za njegovu jaknu. Vidio je da je u vratima ključ, možda nužno osiguranje, i okrenuo ga napola je noseći kroz sobu. Glasno je uzdahnula: „Žao mi je, žao mi je”, ali ridanje nije prestalo. Vidio je još jedna vrata na zidu s lijeve strane , nježno je spustivši u stolicu, otvorio ih. Na njegovo olakšanje, to je bilo ono čemu se nadao. Vodila su u mali hodnik do zajedničkog WC-a desne strane. Vratio se do gospođe Faraday, koja je sada bila malo mirnija, pomogao joj da dođe do vrata, a onda ih zatvorio za njom. Činilo mu se da čuje zvuk vode iz slavine. Nitko nije pokucao ili uhvatio za kvaku drugih vrata. Ona nije dugo bila odsutna. Vratila se za tri minute, naizgled mirna, ponovno počešljane kose i bez znakova strastvenog jecaja osim natečenosti očiju. Rekla je: „Žao mi je, to je za vas bila neugodna situacija." „Nema potrebe da se ispričavate. Meni je žao što vam ne mogu pružiti nikakvu utjehu."

Nastavila je formalno kao da se između njih nije dogodilo ništa osim kratkog službenog susreta. „Ako trebate znati išta drugo, išta oko čega vam ja mogu pomoći, nemojte se ustručavati nazvati. Biste li željeli moj kućni broj?"

Dalgliesh reče: „To bi nam dobro došlo", i ona je načrčkala brojke na svoj notes, istrgnula stranicu i pružila mu je.

Rekao je: „Bio bih zahvalan kad biste mogli pregledati dokumentaciju pacijenata i vidjeti ima li u njoj ičega što bi moglo pomoći u istrazi. Pacijent

koji mu je nešto zamjerao ili je pokušao podići tužbu, nezadovoljni rođak, išta što bi moglo navesti na zaključak da je imao neprijatelja među onima koje je liječio." „Ne mogu vjerovati da je to moguće. Da je imao neprijatelja, mislim da bih znala. A, ionako, podaci o pacijentima su povjerljivi. Bolnica se ne bi složila s time da se proslijede bez pravih odobrenja." „To znam. Ako bude potrebno, odobrenje bi se moralo nabaviti." Rekla je: „Vi ste neobičan policajac, zar ne? Ali policajac ste. Ne bi mi nikad bilo pametno da to zaboravim."

Ispružila je ruku, i on ju je nakratko primio. Bila je vrlo hladna. Hodajući niz hodnik prema čekaonici i ulaznim vratima, iznenada je osjetio potrebu za kavom. Istodobno je vidio znak koji je pokazivao prema kantini. Ovdje je, kad je posjećivao bolnicu na početku karijere, na brzinu znao nešto pojesti ili popiti šalicu čaja. Sjetio se da ju je vodila League of Friends 13 i pitao se izgleda li još uvijek isto. Definitivno je bila na istom mjestu, soba od nekih šest metara s tri metra, s prozorima koji su gledali na mali popločani vrt. Siva cigla s druge strane visokih prozora s lukom pojačavala je dojam da je u crkvi. Stolovi kojih se sjećao s njihovim crvenim kariranim stolnjacima bili su zamijenjeni čvršćim stolovima s plastičnim površinama, ali pult s hranom s lijeve strane vrata sa svojim aparatima za kavu koji su šištali i staklenim policama izgledao je više-manje jednako. Na jelovniku je također bilo vrlo malih razlika: pečeni krumpiri s različitim nadjevima, grah i jaja na tostu, sendviči sa slaninom, juha od rajčice i povrća te mnoštvo kolača i keksa.

Bilo je to vrijeme kada nije bilo gužve, ljudi koji su došli na ručak otišli su i na stoliću sa strane se nalazila visoka hrpa prljavih tanjura ispod obavijesti koja je tražila da svatko sam počisti svoj stol. U kantini su bila samo dva snažna radnika u svojim radnim kombinezonima za udaljenim stolom i mlada žena s bebom u kolicima. Činilo se da nije svjesna djeteta koje se, s prstom u ustima, vrtjelo oko noge stolice, pjevajući bez sluha, a onda stalo kao ukopano, promatrajući Dalgliesha široko otvorenim, znatiželjnim očima.

Majka je sjedila sa šalicom čaja pred sobom, zureći u vrt, dok je lijevom rukom neprekidno njihala kolica. Bilo je nemoguće odrediti jeli njezin izgled tragične nesvjesnosti bio uzrokovan umorom ili tugom. Dalgliesh je pomislio kako a je bolnica nevjerojatan svijet u kojem se ljudska bića sreću nakratko,

noseći individualan teret nade, patnje ili očaja, a ipak je taj svijet bio neobično prisan i susretljiv, paradoksalno i zastrašujući i utješan.

Kava koju mu je poslužila starija žena za pultom bila je jeftina ali dobra, i on je pio brzo, odjedrnom nestrpljiv da se makne. Taj kratak odmor bio je trenutak prepuštanja užitku u prenatrpanom danu. Mogućnost ispitivanja starije gospođe Faraday poprimila je veću zanimljivost i važnost. Je li znala za nevjeru svoje snahe? Ako jest, koliko joj je to bilo važno?

Kad se vratio u glavni hodnik, pred sobom je vidio Angelu Faraday i zastao je da prouči jednu od sepija fotografija da bi joj dao vremena da ga izbjegne. Kad je došla do čekaonice, pojavio se mlad čovjek, kao da je trenutačno prepoznao zvuk njezinih koraka. Dalgliesh je vidio lice iznimne ljepote, osjetljivo, nježnih crta i širokih, jasnih očiju. Mladić nije vidio Dalgliesha. Njegove su oči bile na ženi dok je pružao svoju ruku da uhvati njezinu i onda joj se pridružio, lica iznenada obasjanog povjerenjem i gotovo djetinjom radošću.

Dalgliesh je pričekao dok nisu napustili bolnicu. Zbog nekog razloga koji nije mogao objasniti, bio je to susret za koji bi volio da ga nije vidio.

12 Bojnik Arkwright živio je u stanu na prvom katu preuređene povijesne kuće u četvrti Maida Vale. Bila je brižno održavana iza željezne ograde koja se činila svježe obojenom. Mjedena pločica na kojoj su se nalazila imena četvero stanara bila je ulaštena do srebrnkaste bjeline, a sa svake strane vrata nalazilo se i po jedno vjedro, u svakome drvo lovora. Muški glas se brzo javio kad je Piers pritisnuo zvono. Nije bilo dizala.

Pri vrhu tepihom prekrivenih stepenica, bojnik Arkwright ih je čekao kraj otvorenih vrata. Bio je to dotjeran malen čovjek u odijelu krojenom po njemu, s odgovarajućim prslukom i kravatom koja je nalikovala na vojničku.

Njegov je brk, crvene boje koja je lagano blijedjela, bio nalik na tanak potez olovke u kontrastu s čupavim obrvama, no nije se moglo vidjeti mnogo njegove kose. Cijela njegova glava, koja je izgledala neobično maleno, bila je pokrivena uskom kapom od muslina pod kojom se nazirao jastučić bijele gaze iznad lijevog uha. Piers je pomislio kako je zbog kape izgledao poput postarijeg, nezaposlenog, ali nepokolebljivog Pierrota. 14 Dva nevjerojatno plava oka pogledom su odmjerila Piersa i Kate, no nije djelovao neljubazno.

Preletio je pogledom preko njihovih identifikacijskih iskaznica bez vidljivog interesa, i pustio ih u stan kimnuvši glavom kao da izražava odobravanje što su stigli tako točno na vrijeme.

Odmah je postalo očito da bojnik sakuplja antikvitete, osobito komemorativne figurice iz Staffordshirea. Uzak hodnik bio je tako natrpan da su Kate i Piers u njega ušli oprezno kao da su se upustili u šetnju prekrcanom tržnicom starina. Cijelom dužinom zida se pružala uska polica po kojoj je bila raspoređena impresivna kolekcija: Vojvoda od Clarencea, zlosretni sin Edwarda VII. i njegova zaručnica, princeza May; kraljica Victoria u kraljevskom ruhu; Garibaldi na konju; Shakespeare koji se oslanja na stup na vrhu kojeg se nalaze knjige, podbočivši glavu svojom desnom rukom; poznati

viktorijanski propovjednici što grme sa svojih propovjedaonica. Na suprotnom se zidu nalazila raznovrsna kolekcija uglavnom iz viktorijanskog razdoblja, siluete u ovalnim okvirima, uramljeno vezivo iz 1852., male uljane slike ruralnih prizora iz devetnaestog stoljeća na kojima težaci i njihove obitelji, izgledajući neuvjerljivo dobro uhranjeno i čisto, poskakuju ili mirno sjede ispred svojih slikovitih kolibica. Piersovo izvježbano oko brzim je pogledom upilo detalje, iznenađeno što ništa što je do sada vidio ne odražava bojnikovu vojnu karijeru.

Proveo ih je kroz dnevnu sobu, udobnu iako je u njoj višak bila vitrina natrpana sličnim figuricama iz Stafforshirea, zatim kroz kratak prolaz u zimski vrt izgrađen nad vrtom. U njemu su bila četiri pletena naslonjača i staklen stol. Police koje su pokrivale donji dio zidova sadržavale su izniman izbor biljaka, od kojih je većina bila zimzelena i sve su cvjetale. Bojnik se smjestio i rukom pokazao Piersu i Kate prema ostalim stolicama. Činio se vedro bezbrižnim kao da su stari prijatelji. Prije no što su Kate i Piers uspjeli progovoriti, reče grubim staccato glasom: „Jeste već našli dečka?" „Još ne, gospodine." „Naći ćete ga. Ne vjerujem da bi se bacio u rijeku. Nije taj tip. Izronit će čim shvati da nisam mrtav. Ne trebate se zamarati s okršajem koji smo imali no, i ne zamarate se, zar ne? Imate važnijih briga. Ne bih zvao hitnu ili policiju da me gospođa Perrifield - ona živi kat ispod - nije čula kako sam pao i došla gore. Dobronamjerna žena, ali voli se petljati. Ryan je naletio na nju kad je izjurio iz kuće. Ostavio je otvorena vrata. Nazvala je hitnu i policiju prije nego što sam je uspio zaustaviti. Bio sam malo omamljen no, zapravo u nesvijesti. Čudim se da nije nazvala i vatrogasce, vojsku i svakoga koga se mogla sjetiti. Svejedno, neću podići tužbu."

Piers je bio nestrpljiv da dobije brz odgovor na jedno ključno pitanje.

Rekao je: „To nas ne zanima, gospodine, ne naročito mnogo. Možete li nam reći u koje vrijeme je Ryan Archer sinoć stigao kući?" „Bojim se da ne. Bio sam u South Kenu na rasprodaji grnčarije iz Staffordshirea. Svidio mi se jedan ili dva komada. Za sve su me nadvisili na dražbi. Nekad sam mogao dobiti komemorativni komad za oko 30 funti. Više ne." „I vratili ste se - u koliko sati, gospodine?" „Oko sedam sati, tu negdje. Sreo sam prijatelja ispred dražbovaonice i

skoknuli smo u lokalni pub na piće. Ryan je bio ovdje kad sam se vratio." „I što je radio, gospodine?" „Gledao televiziju u svojoj sobi. Unajmio sam još jedan televizor. Dečko ne gleda iste emisije kao i ja, i ja volim malo privatnosti navečer. U cjelini funkcionira."

Kate reče: „Kako vam se činio kad ste se vratili?" „Kak' to mislite?" „Je li bio uznemiren, nesretan, drugačiji od onoga kakav je inače?" „Nisam ga vidio jedno petnaestak minuta. Samo sam viknuo i on se javio.

Ne mogu se sjetiti što je rekao. Onda je ušao u sobu i nastala je svađa.

Mojom krivnjom zapravo." „Možete li nam reći što se točno dogodilo?" „Počelo je kad smo počeli razgovarati o Božiću. Sredio sam da ga odvedem u Rim, hotel je bio rezerviran, letovi odabrani. Rekao je da se predomislio, da je pozvan da provede Božić s nekim drugim, sa ženom."

Oprezno birajući riječi, Kate reče: „Je li vas to uzrujalo? Jeste li se osjećali razočarano, ljubomorno?" „Ne ljubomorno, bio sam prokleto ljut. Kupio sam karte za avion." „Jeste li mu povjerovali?" „Ne baš, ne za ženu." „Nego?" „Bilo je očito da nije želio ići u Rim. Mislio sam da mi je to mogao reći prije no što sam napravio rezervacije. A zatražio sam i informacije o mogućem daljnjem školovanju. Dečko je dovoljno bistar, ali je zapravo neobrazovan. Većinu vremena je markirao s nastave. Ostavio sam mu brošure da ih pogleda da bismo mogli razgovarati o mogućnostima. Nije učinio ništa.

Izbila je rasprava oko cijele te ideje. Mislio sam da je zainteresiran, ali očito nije. Rekao je da mu je dosta mojeg miješanja, tako nešto. Nemojte kriviti dečka. Kao što sam rekao, cijela stvar je moja krivnja. Rekao sam pogrešne riječi." „A to su bile?" „Rekao sam: 'Nećeš nikad ništa postići u životu.' Mislio sam reći: Ako ne završiš nekakvo školovanje ili obuku.' Nisam nikad dobio priliku da dovršim rečenicu. Ryan je poludio. Mora da su to bile riječi koje je čuo od svog očuha. No, ne od očuha, od čovjeka koji se uselio k njegovoj majci.

To je uobičajena priča, sigurno ste je čuli bezbroj puta. Otac se iseli, majka ima cijeli niz ljubavnika i naposljetku se jedan od njih useli. Sin i ljubavnik se preziru i jedan od njih mora otići. Možete triput pogađati koji. Čovjek je očito bio svirep. Zanimljivo, čini se da se to nekim ženama sviđa.

No, on je Ryana manje-više izbacio. Začudo, njega Ryan nije onesvijestio žaračem."

Kate reče: „Spremačici u muzeju je rekao da je bio u javnoj skrbi od djetinjstva." „Hrpa gluposti! Živio je kod kuće do petnaeste godine. Tata mu je umro osamnaest mjeseci prije toga. Ryan je natuknuo da je to bila osobito tragična smrt, ali nije nikad objasnio. Vjerojatno još jedna maštarija. Ne, nikad nije bio u javnoj skrbi. Dečko ima svojih problema, ali ne takvih kakvih bi imao da su ga se dočepali centri za socijalnu skrb. " „Je li ikad prije bio nasilan prema vama?" „Nikad. On nije nasilan dečko. Kao što sam rekao, ja sam bio kriv.

Pogrešne riječi, pogrešno vrijeme." „I nije ništa rekao o svom danu, što je radio na poslu, kada je otišao, kada je stigao kući?" „Ništa. Ne bih to ni očekivao, zar ne? Nismo imali mnogo vremena za čavrljanje prije nego se naljutio, uzeo žarač i krenuo na mene. Dobio sam udarac u desno rame. Srušio me i razbio sam glavu na rub televizora. Cijela prokleta stvar se stropoštala."

Piers upita: „Možete li nam reći nešto o njegovu životu ovdje, koliko dugo ste zajedno, kako ste se upoznali?" „Pokupio sam ga na Trgu Leicester prije devet mjeseci. Možda i deset.

Teško je procijeniti vrijeme. Kraj siječnja ili početak veljače. Bio je drugačiji od ostalih mladića. Prvi je nešto rekao i vidio sam da je na putu da upadne u nevolje. To je strašan život, prostitucija. Krenite tim putem i kao da ste mrtvi.

Nije još bio počeo s tim, ali ja sam slutio da bi mogao. U to je vrijeme spavao na ulici pa sam ga doveo ovamo."

Kate reče iskreno: „I živjeli s njim. Mislim, bili ste ljubavnici." „On je homoseksualac, naravno, ali to nije razlog zašto sam ga doveo kući. Imam nekog drugog, to traje već godinama. On je na šestomjesečnom konzultantskom poslu na Dalekom istoku, ali trebao bi se vratiti početkom siječnja. Poprilično se nadam da ću Ryana do tada negdje smjestiti. Ovaj stan

je premalen za nas trojicu. Ryan je te prve noći došao u moju sobu, činilo se da misli da mora svoj smještaj platiti u naturi. Ubrzo sam mu objasnio kako stvari stoje što se toga tiče. Nikad ne miješam seks i trgovanje. Nikad nisam.

I mladi me ne privlače osobito. Po tome sam čudan, usudio bih se reći, ali to je tako. Svidio mi se dečko i bilo mi ga je žao, i to je sve. On je dolazio i odlazio, znate. Katkad mi je znao reći da ga neće biti, katkad ne. Obično se vraćao nakon tjedan-dva, želio se okupati, čistu odjeću, udoban krevet. Bio je u cijelom nizu skvotova, ali nijedan od njih nije dugo trajao." „Jeste li znali da je radio u Muzeju Dupayne kao vrtlar?" „Dao sam mu pismo preporuke. Rekao mi je da ondje radi ponedjeljkom, srijedom i petkom. Obično je tim danima odlazio rano i vraćao se oko šest.

Pretpostavljam da je bio ondje gdje mi je rekao, u Muzeju Dupayne."

Kate reče: „Kako je išao tamo?" „Podzemnom i pješice. Imao je stari bicikl, ali on je nestao." „Nije li pet sati poprilično kasno za rad po zimi? Svjetla nestane puno ranije." „Rekao je da je uvijek bilo nekoliko drugih poslova.

Pomagao je i u kući i u vrtu. Nisam postavljao pitanja. To bi bilo previše nalik na njegova očuha. Ryan ne može podnijeti uplitanje. Ne krivim ga. I sam sam takav. Gledajte, biste li željeli nešto popiti? Čaj ili kavu? Zaboravio sam pitati."

Kate mu je zahvalila i rekla da moraju krenuti. Bojnik je kimnuo i rekao: „Nadam se da ćete ga naći. Ako ga nađete, recite mu da sam dobro. Krevet je tu ako se poželi vratiti. Bar za sada. I on nije ubio onog doktora - kako se zove, Dupayne?" „Doktor Neville Dupayne." „To možete zaboraviti. Dečko nije ubojica."

Piers reče: „Da vas je udario jače i na drugo mjesto, mogao je to postati." „Ali nije, zar ne? Pazite na tu kanticu za zalijevanje kad budete izlazili. Žao mi je što vam nisam mogao više pomoći. Javit ćete mi kad ga nađete?"

Začudo, na vratima je ispružio ruku. Zgrabio je Kateinu tako čvrsto da se zamalo trgnula od boli. Rekla je: „Da, gospodine, pobrinut ćemo se zato da vam javimo."

Kad su se vrata zatvorila, Kate reče: „Mogli bismo pokušati s gospođom Perrifield. Ona bi mogla znati kad se Ryan vratio kući. Zvuči kao tip žene

koja pazi na sve što se događa kod susjeda."

U prizemlju su pritisnuli zvono. Vrata je otvorila krupna starija žena, pomalo pretjerano našminkana i stroge frizure. Nosila je odijelo s uzorkom i četiri džepa na sakou, ukrašena velikim mjedenim gumbima. Otvorila je vrata ne skinuvši lanac, zureći u njih kroz otvor sumnjičavim okom. Ali kad joj je Kate pokazala značku i objasnila da se raspituju o Ryanu Archeru, odmah je otvorila vrata i pozvala ih u stan. Kate je imala osjećaj da bi im moglo biti teško otići pa je gospođi Perrifield objasnila da se nadaju da je neće dugo zadržati. Bi li im mogla reći u koje je vrijeme Ryan sinoć stigao kući?

Gospođa Perrifield ih je strastveno uvjeravala da bi voljela pomoći, ali, nažalost, ne može. Petak poslijepodne bio je rezerviran za bridž. Jučer je igrala s prijateljima u South Kensingtonu i nakon čaja ostala još i na čašici sherryja. Stigla je kući samo petnaestak minuta prije strašnog napada. Piers i Kate su morali poslušati svaki detalj o tome kako je gospođa Perrifield igrom slučaja uspjela svojim brzim djelovanjem spasiti život bojniku. Nadala se da će on sad shvatiti daje moguće imati previše povjerenja, biti previše suosjećajan. Ryan Archer nije bio stanar kakvoga su željeli u pristojnoj kući.

Ponovila je kako joj je jako žao što ne može pomoći i Kate joj je vjerovala.

Nije sumnjala da bi gospođa Perrifleld bila presretna da im je mogla reci da se Ryan Archer vratio kući smrdeći po benzinu, trčeći navrat-nanos s mjesta zločina.

Hodajući natrag do auta, Kate reče: „Znači, Ryan nema alibi, barem koliko je nama poznato. Ali mi je teško povjerovati..."

Piers ju je prekinuo. „O, za Boga miloga, Kate, ne i ti! Nitko od njih nije siguran ubojica. On je sumnjivac poput i svih ostalih. I što dulje se ne pojavi, to gore stvari izgledaju za njega."

13 Kuća gospođe Faraday bila je osma u nizu kuća iz sredine devetnaestog stoljeća na južnoj strani Trga Islington. Kuće, koju su bez sumnje izvorno bile sagrađene za višu radničku klasu, sigurno su prolazile kroz uobičajene preobrazbe rastućih stanarina, zapuštenosti, ratne štete i podjela na stanove, no odavno su ih preuzeli oni pripadnici srednjeg sloja koji su cijenili blizinu financijskog središta Londona, susjedstvo dobrih restorana i kazališta Almedia, i zadovoljstvo pri izjavljivanju da žive u zanimljivoj, društveno i etnički raznolikoj zajednici. Po broju rešetki na prozorima i protuprovalnih alarmnih sustava bilo je očito da su se stanari zaštitili od bilo kakvih neželjenih očitovanja te bogate raznolikosti. Kuće u nizu je krasio arhitektonski sklad. Jednoličnost identičnih fasada od krem žbuke i balkona s ogradama od crnog željeza razbijale su sjajne boje raznobojnih vrata i raznovrsni mjedeni zvekiri. U proljeće bi tu arhitektonsku sličnost razigrale trešnje u cvatu čija su debla štitile metalne ograde, no sad je jesenje sunce sjalo na aveniju jednoličnog uzorka golih grana, ostavljajući na deblima zlatni trag. Poneka je prozorska žardinjera oživjela bršljanom i žutilom zimskih maćuhica.

Kate je pritisnula zvono na njegovu mjedenom postolju i odgovor je ubrzo stigao. Uljudno ih je primio stariji gospodin pažljivo začešljane sijede kose i postojano bezizražajnog lica. Njegova je odjeća odavala dojam ekscentrične podvojenosti; prugaste crne hlače, smeđi laneni sako koji je izgledao svježe izglačan te točkasta leptir-mašna. Rekao je: „Zapovjednik Dalgliesh i inspektorica Miskin? Gospođa Faraday vas očekuje. Ona je u vrtu, ali možda vam ne bi smetalo da dođete do nje." Dodao je: „Ja sam Perkins", kao da to nekako objašnjava njegovu prisutnost.

Ni kuća ni doček nisu bili onakvi kakvim ih je Kate očekivala. Sada je bilo vrlo malo kuća čija su vrata otvarali batleri, a čovjek kojega su slijedili

nije sličio ijednome od njih. Imao je držanje i samopouzdanje staroga sluge, ili je možda bio rođak obitelji koji je odlučio, iz svoje perverzne zabave, igrati tu ulogu?

Hodnik je bio uzak, a dodatno ga je sužavao i vitak starinski stojeći sat od mahagonija što se nalazio s desne strane vrata. Zidovi su bili prekriveni akvarelima koji su bili obješeni tako blizu jedni drugima da je ispod njih izvirivalo vrlo malo tamno zelene tapete s uzorkom. Kroz vrata s lijeve strane Kate je krajičkom oka vidjela zidove prekrivene policama za knjige, elegantan kamin i nad njim uljani portret. Ovo nije bila kuća u kojoj bi se nadao grafikama divljih konja koji galopiraju iz mora ili istočnjačke žene zelenog lica. Elegantno izrezbarena ograda od mahagonija na stubištu vodila je na gornji kat. Na kraju hodnika Perkins je otvorio bijelo obojena vrata koja su vodila u zimski vrt što se protezao cijelom širinom kuće. Bila je to soba ležerne prisnosti; preko niskih pletenih stolica bili su prebačeni kaputi, na stolu od pruća nalazili su se časopisi, a mnoštvo zelenog bilja zakrivalo je pogled na staklo i svjetlu davalo zelenkastu nijansu kao da se nalaze pod vodom. Malen niz stepenica omogućavao je pristup vrtu. Staza od kamena pješčenjaka iz Yorkshirea presijecala je travnjak i vodila do staklenika. Kroz staklo su mogli vidjeti lik žene kako se saginje i ustaje u ritmičkom slijedu s preciznošću formalnog plesa. Pokreti nisu stali ni kad su Dalgliesh i Kate stigli do vrata i vidjeli da je prala i dezinficirala tegle za cvijeće. Na izbojku prozora nalazila se zdjela vode sa sapunicom i ona je iz nje uzimala oribane tegle jednu po jednu, saginjala se da ih umoči u vjedro s dezinfekcijskim sredstvom, a zatim ih smještala na visoku policu poslagane po veličini.

Nakon nekoliko sekundi odlučila je primiti svoje posjetitelje i otvorila je vrata. Dočekao ih je snažan miris Jeyes Fluida. 15 Bila je visoka, gotovo sto osamdeset centimetara, i nosila je prljave hlače od samta, tamno plavu pletenu majicu od debele vune, gumene čizme i gumene rukavice. Njezina sijeda kosa, začešljana s visokog čela, bila je skupljena ispod šešira koji je gizdavo stajao nad njezinim inteligentnim licem jakih crta. Pod teškim kapcima, oči su joj bile tamne i žive. Iako joj je koža na nosu i jagodicama bila malo ogrubjela od vremena i vjetra, lice joj je bilo gotovo bez bora, ali kad je skinula rukavice, Kate je po plavim linijama vena i osjetljivoj naboranoj koži vidjela da je starija no što je očekivala; morala je

imati više od četrdeset godina kad joj se rodio sin. Kate letimično pogleda Dalgliesha. Njegovo lice nije ništa odavalo, ali znala je da misli što i ona.

Stajali su pred impresivnom ženom. Dalgliesh reče: „Gospođa Faraday?"

Glas joj je bio autoritativan i jasno razgovijetan. „Naravno, tko drugi? Ovo je moja adresa, ovo je moj vrt, ovo je moj staklenik, i moj čovjek vas je uveo." Ton joj je, pomislila je Kate, bio namjerno bezbrižan, s namjerom da riječi oslobodi ikakvog prizvuka uvredljivosti. Nastavila je: „A vi ste, naravno, zapovjednik Dalgliesh.

Nemojte se zamarati s pokazivanjem identifikacije ili što već morate nositi sa sobom. Očekivala sam vas, naravno, ali ne znam zašto sam mislila da ćete doći sami. Ovo, na kraju krajeva, baš i nije društveni posjet."

Pogled koji je uputila Kate, iako nije bio neprijazan, brzinski ju je procijenio kao da ocjenjuje vrline i zasluge nove kućne pomoćnice. Dalgliesh ih je predstavio. Gospođa Faraday se pomalo neočekivano rukovala s njih oboje, a zatim ponovno stavila rukavice.

Rekla je: „Molim vas, ispričajte me što ću nastaviti s ovim zadatkom. To mi nije omiljeni posao i, kad sam ga već počela, voljela bih ga i završiti. Ta pletena stolica je relativno čista, gospođice Miskin, ali bojim se da vama, gospodine Dalgliesh, nemam što ponuditi osim ove prevrnute kutije. Mislim da ćete otkriti da je dovoljno sigurna."

Nakon sekunde Kate je sjela, ali Dalgliesh je nastavio stajati. Prije no što je uspio progovoriti, gospođa Faraday je nastavila: „Došli ste zbog smrti doktora Dupaynea, naravno. Pretpostavljam da vaša prisutnost ovdje znači da ne mislite da je riječ o nesreći."

Dalgliesh je odlučio biti izravan. „Ni o nesreći ni o samoubojstvu. Bojim se da je ovo istraga ubojstva, gospođo Faraday." „To sam i slutila, ali zar se ta istraga ne rješava na pomalo neobičnoj razini stručnosti? Oprostite mi, ali zar smrt doktora Dupaynea, koliko god bila žalosna, zaslužuje pozornost zapovjednika i kriminalističke inspektorice?" Kad nije dobila odgovor, nastavila je: „Molim vas, postavite svoja pitanja. Ako mogu pomoći, očito ću to rado učiniti. Upoznata sam s nekim detaljima, naravno. Takve vijesti putuju vrlo brzo. Bila je to strašna smrt."

Nastavila je sa svojim zadatkom. Dok je gledao kako izribane tegle vadi

iz sapunice, potapa ih i stavlja na policu, Dalglieshu je navrlo živo sjećanje iz djetinjstva na vrtnu kućicu s biljkama i teglama u vrtu župnog dvora. To je bio jedan od njegovih zadataka dok je bio dijete, pomagati vrtlaru s godišnjim čišćenjem tegli za cvijeće. Mogao se sjetiti toplog drvenastog mirisa kućice i priča starog Samsona o njegovim podvizima u Prvom svjetskom ratu. Većina je od njih, shvatio je poslije, bila izmišljena, ali u to su vrijeme očarale desetogodišnjaka i taj zadatak pretvorile u radost kojoj se veselio. Starac je bio maštovit sanjar. Slutio je da je sada bio stajao pred ženom čije će laži, ako ih bude ispričala, biti uvjerljivije.

Rekao je: „Možete li nam reći nešto o svom angažmanu u muzeju? Koliko smo shvatili, vi ste jedna od volonterki. Koliko dugo ste ondje i što radite?

Znam da se to možda ne čini važno, ali trenutačno moramo znali što je više moguće o životu doktora Dupaynea, i prolesionalnom i onom vezanom za muzej." „Onda ćete morati razgovarati s članovima njegove obitelji i ljudima koji su s doktorom Dupayneom radili u bolnici. Jedna od tih osoba je, pretpostavljam da to već znate, moja snaha. Moja vlastita veza s obitelji počela je prije dvanaest godina. Moj suprug je bio prijatelj Maxa Dupaynea, osnivača muzeja, i uvijek smo ga podržavali. Dok je Max bio živ, imali su starijeg, i ne baš sposobnog vrtlara i Max me pitao bih li mogla pomoći tako da dođem jedanput na tjedan, ili barem koliko-toliko redovito, da im pomognem savjetima. Trenutačno, kao što vjerojatno znate, brigu o vrtu vodi Ryan Archer, koji također radi i pola radnog vremena na poslovima čišćenja i sitnih popravaka. Dečko je neuk, ali ima volju, i moji posjeti su se nastavili.

Nakon smrti Maxa Dupaynea James Calder-Hale, arhivar, zamolio me da nastavim. On je preuzeo posao procjenjivanja pomagača volontera."

Kate upita: „Je li ih trebalo procijeniti?" „Razumno pitanje. Gospodin Calder-Hale je očito zauzeo stajalište da ih je bilo previše i da većina čini više štete nego koristi. Muzeji često privlače entuzijaste koji imaju malo praktičnih vještina kojima mogu pridonijeti.

Srezao je brojeve na tri - mene, gospođicu Babbington koja je pomagala Muriel Godby na recepciji, i gospođu Strickland koja radi u knjižnici.

Gospođica Babbington morala je odustati prije otprilike godine dana zbog artritisa koji se pogoršavao. Sada smo samo dvije. Dobro bi nam došao još netko."

Dalgliesh reče: „Gospođa Clutton nam je rekla da ste vi nabavili kanistar benzina za kosilicu. Kada je to bilo?" „U rujnu, negdje oko zadnje košnje trave. Ryanu je ponestalo benzina i ja sam rekla da ću ja donijeti kanistar da uštedimo na trošku dostave. Nikad nije iskorišten. Kosilica je već neko vrijeme bila u kvaru i dečko je uopće nije znao održavati, a kamoli popraviti. Došla sam do zaključka da je treba zamijeniti. U međuvremenu se Ryan koristio ručnom kosilicom. Kanistar benzina je ostao u vrtnom spremištu." „Tko je znao da je ondje?" „Ryan, naravno. Gospođa Clutton, koja drži svoj bicikl u spremištu, i vjerojatno gospođica Godby. Jasno da sam joj rekla da će trebati zamijeniti staru kosilicu. Zabrinuo ju je trošak, ali očito nije bilo velike žurbe; travu vjerojatno neće trebati ponovno kositi do proljeća. Kad malo razmislim, sigurno sam joj rekla za benzin jer mi je dala novac za njega i ja sam potpisala račun. Možda su znali i Dupayneovi i Calder-Hale. To ćete morati pitati njih."

Kate je upitala: „Nije li vam palo na pamet da, budući da ga više nisu trebali, ponesete benzin kući?"

Gospođa Faraday joj je uputila pogled koji je govorio da to pitanje i nije bilo pitanje koje bi palo na pamet inteligentnom ispitivaču. Odgovorila je: „Ne, nije. Je li trebalo? Platili su mi za njega."

Kate, koja se nije dala zastrašiti, iskušala je drugu taktiku. „Posjećujete muzej dvanaest godina. Biste li ga opisali kao sretno mjesto? Mislim, ljude koji ondje rade."

Gospođa Faraday je uzela sljedeću teglu, kritički je pregledala, umočila je u dezinfekcijsko sredstvo i naopačke je položila na klupu. Rekla je: „To stvarno ne mogu znati. Nitko od osoblja mi se nije žalio da je nesretan a da su se i žalili, ja ih ne bih slušala."

Kao da se boji da je njezin odgovor bio zlokoban, dodala je: „Nakon smrti Maxa Dupaynea došlo je do svojevrsnog nedostatka općeg nadzora.

Caroline Dupayne je tobože bila glavna, ali ona ima svoje obveze u školi.

Kao što sam rekla, gospodin Calder-Hale se zanima za volontere, a dečko brine o vrtu - ili ga barem pokušava održati u dobrom stanju. Kad je došla Muriel Godby, stvari su se popravile. Ona je sposobna žena i čini se da uživa u odgovornosti."

Dalgliesh se pitao kako da spomene komplikaciju koju je predstavljala

veza njezine snahe s Nevilleom Dupayneom. Morao je znati je li veza bila tajna kao što je Angela Faraday tvrdila; osobito je morao znati koliko je gospoda Faraday možda naslutila ili što je mogla načuti.

Rekao je: „Već smo razgovarali s vašom snahom, kao osobnom tajnicom gospodina Dupaynea, i koliko vidimo, bila je općenito odgovorna za njegovu ordinaciju. Ona je očito osoba čije nam je mišljenje o njegovu stanju uma tog petka važno." „A je li njegovo stanje uma važno za činjenicu da je ubijen?

Pretpostavljam da sad ne sugerirate da je to moglo biti samoubojstvo?"

Dalgliesh reče: „Ja moram odlučiti što je važno, gospođo Faraday." „A je li veza moje snahe s Nevilleom Dupayneom važna? Rekla vam je, naravno? Pa naravno da vam je rekla. Ljubav, zadovoljstvo koje osjećaš jer si željen, uvijek je neka vrsta pobjede. Vrlo malen broj ljudi ne želi priznati da su bili poželjni. Što se tiče seksualne etike danas, nije preljub to što je vrijedno prezira."

Dalgliesh reče: „Mislim da joj je veza uzrokovala više boli nego što ju je ispunjavala, zbog potrebe za tajnovitošću, brige da bi vaš sin mogao saznati i biti povrijeđen." „Da", rekla je s gorčinom. „Angela nije bez savjesti."

Kate je bila ta koja je postavila to pitanje. „Je li saznao, gospođo Faraday?"

Nastala je tišina. Gospođa Faraday je bila previše inteligentna da bi joj promaknula važnost tog pitanja. Bilo je to pitanje, pomislila je Kate, koje je morala očekivati. U nekom s smislu ga je i potaknula. Ona je bila ta koja je prva spomenula preljub svoje snahe. Je li to učinila zato što je bila uvjerena da će se istina naposljetku saznati i da će onda morati objasniti svoju šutnju?

Okrenula je oribanu teglu u svojim rukama, oprezno je i detaljno promotrila, zatim se sagnla i umočila je u dezinfekcijsko sredstvo. Dalgliesh i Kate su čekali. Gospođa Faraday nije odgovorila dok se nije ponovno uspravila. „Ne, on ne zna, i moj je zadatak pobrinuti se da nikad ne sazna. Nadam se da mogu računati na vašu suradnju, zapovjedniče. Vjerujem da se nijedno od vas ne bavi namjernim zadavanjem boli."

Dalgliesh je čuo kako je Kate brzo udahnula, kao da ju je netko brzo disciplinirao. Rekao je: „Ja se bavim istragom ubojstva, gospođo Faraday.

Ne mogu davati jamstva osim kad kažem da činjenice koje nisu važne za

ubojstvo neće biti nepotrebno obznanjene. Bojim se da istraga ubojstva uvijek uzrokuje bol. Volio bih da to vrijedi samo za krivce." Zastao je, a zatim dodao: „Kako ste vi saznali?" „Vidjela sam ih zajedno. Prije tri mjeseca daljnji član kraljevske obitelji došao je u bolnicu otvoriti novi kompleks operacijskih dvorana. Neville Dupayne i Angela nisu službeno bili zajedno, ništa takvo. On je bio na listi konzultanata koje su trebali predstaviti. Ona je pomagala oko razmještaja, usmjeravala posjetitelje, pratila važne osobe i tako to. Ali igrom slučaja sreli su se i stajali jedno do drugoga nekoliko minuta. Vidjela sam joj lice, njihove ruke kako su se brzo primile i jednako brzo razdvojile. To je bilo dovoljno.

Ne možete sakriti ljubav, ne ako ste uhvaćeni na prepad."

Kate reče: „Ali ako ste vi to vidjeli, zašto to ne bi vidjeli i drugi?" „Možda neki koji su s njima usko surađivali i jesu. Ali Angela i Neville Dupayne svoje su privatne žvote držali odvojenim. Sumnjam da bi itko proslijedio vijest meni ili mom sinu čak i ako su nagađali. To je mogao biti razlog za ogovaranje među bolničkim osobljem, ali ne i razlog da se upletu i unesu razdor. Uhvatila sam ih u trenutku neopreznosti. Ne sumnjam da su se naučili kriti."

Dalgliesh reče: ,Vaša snaha mi je rekla da je njihova veza bila na kraju.

Odlučili su da potencijalna šteta nije mogla opravdati potrebu da se nastavi." „I povjerovali ste joj?" „Nisam vidio razloga da joj ne povjerujem." „Pa, lagala je. Planirali su zajedno otputovati sljedeći vikend. Moj sin me nazvao da predloži da provedemo vikend zajedno budući da Angela ide posjetiti staru školsku prijateljicu u Norwichu. Nikad nije govorila o svojoj školi ni o svojim prijateljima. Oni su prvi put odlazili na put zajedno."

Kate reče: „Ne možete bili sigurni u to, gospodo Faraday." „Mogu biti sigurna."

Ponovno je nastupila tišina. Gospođa Faraday nastavila je sa svojim poslom.

Kate upita: „Jeste li bili sretni kad se vaš sin oženio?" „Vrlo sretna. Morala sam prihvatiti činjenicu da mu neće biti lako naći ženu. Mnogo žena bi rado s njim spavalo, ali ne i provelo ostatak svog života. Činilo se da je Angeli iskreno drag. Mislim da još uvijek jest.

Upoznali su se u muzeju, kad smo već kod toga. Bilo je to jednog

poslijepodneva prije tri godine. Selwyn je imao slobodno poslijepodne i došao mi je pomoći u vrtu. Poslije ručka se održavao sastanak upravitelja zaklade i Neville Dupayne je zaboravio svoj dnevni red i papire. Nazvao je bolnicu i Angela mu ih je donijela. Zatim je došla vidjeti što sadimo i proveli smo neko vrijeme razgovarajući. Tada su se ona i Selwyn upoznali. Bila sam sretna i laknulo mi je kad su se počeli viđati te kad su se naposljetku zaručili. Činila se kao prava žena za njega, ljubazna, razumna i majčinski tip.

Naravno, njihov zajednički prihod nije velik, ali uspjela sam im kupiti malu kuću i nabaviti im automobil. Bilo je očito koliko mu je ona značila - koliko mu još uvijek znači."

Dalgliesh reče: „Vidio sam vašeg sina. Bio je u čekaonici u St. Oswald su kad sam odlazio nakon susreta s vašom snahom." „I kakav ste dojam stekli, zapovjedniče?" „Pomislio sam kako ima izvanredno lice. Moglo bi ga se nazvati lijepim." „Takav je bio i moj suprug, ali ne u tolikoj mjeri. Zgodan bi možda bio točniji opis." Činilo se da na tren razmišlja o tome, zatim joj se lice razvuklo u sjetan osmijeh koji ju je preobrazio. „Vrlo zgodan. Lijep je neobična riječ za muškarca." „Čini se prikladnom."

Zadnja od njezinih tegli bila je pregledana i umočena u sredstvo. Sad su bile poslagane u uredne nizove prema veličini. Promatrajući ih sa zadovoljstvom zbog obavljenog posla, rekla je: „Mislim da je bolje da vam objasnim nešto u vezi sa Selwynom. On nije inteligentan. Rekla bih da je uvijek imao teškoće pri učenju, ali ta je fraza postala nevažna u dijagnostičkom smislu. On može preživjeti u našem nemilosrdnom društvu, ali se ne može natjecati. Školovao se s takozvanom normalnom djecom, ali nije postigao nikakve ispitne rezultate, nije ni polagao ispite osim iz dva predmeta koji nisu akademski. Fakultet očito nije dolazio u obzir, čak ni neki na dnu tablice kvalitete sveučilišta gdje su tako očajni da privuku studente da sam čula da primaju ljude koji su jedva pismeni. Oni ne bi primili Selwyna. Otac mu je bio vrlo inteligentan i Selwyn je naše jedino dijete. Naravno, njegova su mu ograničenja, kad su postala očita, bila razočarenje - možda ni tuga ne bi bila prejaka riječ. Ali on je volio svog sina, kao što ga volim i ja. Ono što smo oboje željeli je da Selwyn bude sretan i da nađe posao u skladu sa svojim sposobnostima koji će biti koristan za druge,

a njemu pružati zadovoljstvo. Sreća nije bila problem. Rođen je s darom za radost. Radi kao vratar u bolnici St. Agatha's. Voli taj posao i dobro ga radi.

Jedan ili dva starija vratara zanimaju se za njega, pa nije bez prijatelja. Ima i ženu koju voli. Moj je plan da nastavi imati ženu koju voli."

Dalgliesh tiho upita: „Što ste radili, gospođo Faraday, jučer između pola šest i pola sedam?"

Pitanje je bilo brutalno izravno, no bilo je to pitanje koje je morala očekivati. Gotovo ničim potaknuta, dala mu je motiv. Hoće li mu sada dati i alibi?

Rekla je: „Shvatila sam kad sam čula da je Neville Dupayne umro da ćete istraživati njegov privatni život, da će se prije ili poslije otkriti odnos između njega i moje snahe, Kolege u bolnici nisu htjeli meni ili njezinu mužu otkriti svoje sumnje na ljubavnu vezu. Zašto i bi? No zauzet će sasvim drugačije stajalište kad je riječ o ubojstvu. Također mi je jasno, naravno, da bih mogla postati osumnjičena. Jučer sam se planirala odvesti do muzeja i biti ondje kad Neville Dupayne stigne. Znala sam, naravno, da svakoga petka dolazi po svoj Jaguar. Vjerujem da su to znali svi u muzeju. To mi se činilo kao najbolja prilika da ga vidim u potpunoj privatnosti. Ne bi imalo nikakvog smisla dogovoriti sastanak u bolnici. Uvijek bi mogao izmišljati izlike na temelju toga da nema vremena. A kompliciralo je stvar i što je Angela bila ondje. Željela sam ga vidjeti nasamo da ga pokušam nagovoriti da prekine vezu."

Kate reče: „Jeste li imali ikakvu ideju o tome kako biste to mogli postići - mislim, koje argumente biste mogli navesti osim štete koju nanosi vašem sinu?" „Ne. Nisam imala ništa konkretno čime bih mu zaprijetila, ako na to mislite. Selwyn nije bio njegov pacijent, pa mislim da to ne bi zanimalo Središnje medicinsko vijeće. Moje jedino oružje, ako želimo upotrijebiti tu riječ, bilo bi pozvati se na njegov osjećaj pristojnosti. Na kraju krajeva, postojala je šansa da se kajao zbog te veze, da ju je želio prekinuti. Otišla sam od kuće točno u pet sati. Planiala sam stići do muzeja do pola šest ili malo nakon toga za slučaj da on urani. Muzej se zatvara u pet pa ne bi bilo zaposlenika. Gospođa Clutton me mogla vidjeti, ali mislila sam da to nije baš vjerojatno jer je njezina kućica iza zgrade muzeja. U svakom slučaju, imala sam pravo biti ondje.

„I jeste li vidjeli gospodina Dupaynea?" „Ne, odustala sam od pokušaja. Promet je bio vrlo gust - obično je to tako petkom - i u mnogo navrata se uopće nisam kretala osim polaganog pomicanja na semaforu. Imala sam vremena razmisliti. Sinulo mi je da je cijeli taj pothvat bio loše zamišljen. Neville Dupayne bi se radovao vikendu, bio bi nestrpljiv da ode.

To bi bilo najgore vrijeme da mu pristupim. A imala bih samo jednu priliku. Da to propadne, bila bih bespomoćna. Rekla sam sama sebi da su mi veće šanse ako se najprije pozabavim Angelom. Naposljetku, s njom nisam nikada razgovarala o toj vezi. Nije imala pojma da ja znam. Činjenica da sam znala za nju mogla je sve promijeniti. Stalo joj je do mog sina. Ona nije bezobzirni grabežljivac. Vjerojatno bih imala veće šanse za uspjeh s njom nego s Nevilleom Dupayneom. Moj sin bi želio dijete. Potražila sam liječnički savjet i nema razloga da njegova djeca ne budu normalna.

Poprilično sam uvjerena da bi i moja snaha željela bebu. Baš i nije mogla očekivati da će dobiti dijete s Dupayneom. Naravno, trebala bi im financijska pomoć. Kad sam stigla do Hampstead Ponda, odlučila sam se odvesti kući.

Nisam obratila pozornost na to koliko je sati, zašto i bih? Ali mogu vam reći da sam se vratila ovamo do šest i dvadeset i Perkins će to potvrditi." „I nitko vas nije vidio? Nitko tko bi mogao prepoznati vas ili automobil?" „Ne koliko je meni poznato. A sada, osim ako nemate kakvih drugih pitanja, mislim da ću se vratiti u kuću. Usput rečeno, zapovjedniče, bila bih zahvalna kad ne biste izravno razgovarali s mojim sinom. On je bio na dužnosti u bolnici St. Agatha's kad je Dupayne ubijen. Bolnica će to moći potvrditi pa neće biti potrebe da razgovarate sa Selwynom."

Razgovor je završio. I dobili su, pomislila je Kate, više no što su očekivali.

Gospođa Faraday nije išla s njima do ulaznih vrata već je prepustila Perkinsu, koji se vrzmao po zimskom vrtu, da ih pusti van. Na vratima, Dalgliesh mu se obratio. „Biste li nam, molim vas, mogli reći u koje se vrijeme gospođa Faraday sinoć vratila kući?" „Bilo je šest i dvadeset dva, zapovjedniče. Slučajno sam pogledao na sat." Širom je otvorio vrata. To je više izgledalo kao zapovijed da izađu nego kao poticaj.

Oboje su šutjeli putem do automobila. Kad je sjela i zavezala pojas, iz Kate je provalila ljutnja. „Hvala Bogu da ona nije moja svekrva! Postoji samo jedna osoba do koje joj je stalo, i to je njezin dragocjeni sinčić. Možete se kladiti da se on ne bi oženio Angelom da to mamica nije odobrila. Mamica je ta koja im je kupila kuću, nabavila auto. Znači, on bi želio imati dijete, je li? Ona bi mu i to kupila. A ako to znači da se Angela mora odreći svog posla, onda će mamica sponzorirati obitelj. Nema ni traga misli da Angela možda ima svoje stajalište, da možda ne želi dijete - ili barem ne još, da možda zapravo uživa raditi u bolnici, možda cijeni svoju neovisnost. Ta žena je potpuno bezobzirna."

Iznenadila ju je snaga vlastite ljutnje — ljutnje na gospođu Faraday zbog njezine oholosti, njezine ležerne nadmoćnosti, i ljutnje na samu sebe što je pokazivala tako neprofesionalan osjećaj. Ljutnja na mjestu zločina bila je prirodna i mogla je biti hvalevrijedan poticaj da se djeluje. Detektivu koji je postao tako ravnodušan, tako emocionalno otupio, da u njegovoj reakciji na bol i gubitak pri ubojstvu nema sažaljenja i ljutnje, bilo bi mudro potražiti drugi posao. Ali ljutiti se na osumnjičenog značilo je prepustiti se osjećaju koji je mogao opasno iskriviti rasuđivanje. Pomiješan s tom ljutnjom koju je pokušavala kontrolirati bio je još jedan jednako prijekoran osjećaj. Budući da je u svojoj biti bila iskrena osoba, prepoznala ga je uz osjećaj srama: zamjerala joj je na društvenom statusu. Uvijek je smatrala da je klasni rat nešto čemu pribjegavaju ljudi koji su neuspješni, nesigurni ili zavidni. Ona nije bila ništa od toga. Zašto je onda osjećala takav bijes? Potrošila je godine života i energiju pokušavajući ostaviti prošlost za sobom: činjenicu da je izvanbračno dijete, spoznaju da nikad neće saznati ime svog oca, taj život u visokom neboderu u gradu s mrzovoljnom bakom, miris, buku, beznađe koje je sve prožimalo. Ali kad je pobjegla na posao koji ju je učinkovitije od bilo kakvog drugog maknuo od zgrada Ellisona 16 je li za sobom ostavila neke dijelove sebe, rudimentarnu odanost prema onima lišenim imovine i prema siromašnima? Promijenila je stil života, čak i prijatelje - postupno i neprimjetno, način na koji je govorila. Postala je pripadnica srednjeg sloja.

Ali nije li u kritičnom času još uvijek bila na strani tih gotovo zaboravljenih susjeda? I nisu li gospođe Faraday - imućni, obrazovani, liberalni srednji sloj

- bile te koje su na kraju kontrolirale njihove živote? Pomislila je: Kritiziraju nas zbog neliberalmh reakcija koje oni nikada ne moraju iskusiti. Ne moraju živjeti u neboderu za sirotinju u vlasništvu lokalnih jedinica samouprave s liftom koji su uništili vandali i stalnim začecima nasilja. Oni ne šalju svoju djecu u škole gdje su učionice bojišta i gdje osamdeset posto djece ne govori engleski. Ako su njihova djeca delinkventi, pošalju ih psihijatru, a ne na sud za maloljetnike. Ako trebaju hitnu medicinsku pomoć, uvijek mogu otići privatnom liječniku Nije ni čudo da si mogu priuštiti da budu tako prokleto liberalni.

Sjedila je u tišini i gledala A. D.-jeve duge prste na volanu. Zrak u autu nabijen je uzburkanošću njezinih osjećaja. Dalgliesh reče: „Nije to tako jednostavno, Kate."

Kate pomisli: Ne, ništa nije jednostavno. Ali je dovoljno jednostavno za mene. Rekla je iznenada: „ Mislite li da je govorila istinu - mislim, o tome da je veza i dalje trajala? Imamo samo njezinu riječ kao dokaz. Mislite li da je Angela lagala, gospodine, kad je razgovarala s vama?" „Ne. Mislim da je većina onoga što je rekla bilo istina. A sad kad je Dupayne mrtav, možda je samu sebe uvjerila da je veza zapravo završila, da će taj jedan vikend proveden s njim izvan grada označiti kraj. Tuga igra čudne igre s načinom na koji ljudi doživljavaju istinu. No što se tiče gospode Faraday, nije važno jesu li ljubavnici planirali taj zajednički vikend ili nisu.

Ako ona vjeruje da jesu, motiv je tu."

Kate reče: „A imala je i sredstvo i priliku. Znala je da je benzin ondje, ona ga je nabavila. Znala je da će Neville Dupayne biti u garaži u šest sati, ali da će osoblje muzeja do tada već otići. To nam je dragovoljno rekla, zar ne? Sve to."

Dalgliesh reče: „Začudo, bila je iznimno otvorena. Ali kad je riječ o preljubničkoj aferi, rekla nam je samo ono za što je znala da ćemo saznati.

Ne vjerujem da bi pitala svog slugu da laže. A ako je zaista i planirala ubiti Dupaynea, pazila bi da to učini kad bude znala da sumnja neće pasti na njezina sina. Provjerit ćemo alibi Selwyna Faradaya. Ali ako njegova majka kaže da je bio na dužnosti u bolnici, mislim da ćemo otkriti da je tako i bilo."

Kate reče: „Što se tiče preljuba, mora li on saznati?" „Ne osim ako njegova majka ne bude optužena." Dodao je: „Bio je to čin užasne okrutnosti."

Kate nije odgovorila. Nije moguće da je želio reći da je gospođa Faraday bila žena koja nije u stanju počiniti takvo ubojstvo. Ali i on je dolazio iz istog svijeta. U toj bi se kući i u tom društvu osjećao kao kod kuće. Bio je to svijet koji je razumio. No ovo je bilo suludo. Znao je i bolje od nje da nikad ne možeš predvidjeti, kao što ne možeš ni potpuno razumjeti što su ljudi u stanju učiniti. Pred neodoljivim iskušenjem sve se rušilo, sve moralne i zakonske dozvole, obrazovanje privilegiranih, čak i vjerska uvjerenja. Čin ubojstva je mogao iznenaditi čak i ubojicu. Vidjela je, na licima i muškaraca i žena, zapanjenost onime što su učinili. Dalgliesh je govorio. „Uvijek je lakše ako ne moraš gledati sam čin umiranja. Sadist možda uživa u okrutnosti. Većina ubojica se radije uvjerava da to nisu oni učinili, ili barem da nisu uzrokovali mnogo patnje, da je smrt bila brza i bezbolna, ili da žrtvi čak nije bilo nemila."

Kate reče: „No ništa od toga ne vrijedi za ovo ubojstvo." „Ne", reče Dalgliesh. „Ne za ovo ubojstvo."

14 Ured Jamesa Calder-Halea nalazio se na prvom katu u stražnjem dijelu kuće, između Sobe ubojstava i galerije posvećene industriji i zapošljavanju.

Prilikom svog prvog posjeta Dalgliesh je na brončanoj pločici s lijeve strane vrata primijetio riječi koje su odvraćale pozornost: KUSTOS. STROGO PRIVATNO. No sad su ga očekivali. Calder-Hale je otvorio vrata baš u trenu kad je pokucao.

Dalgliesha je iznenadila veličina prostorije. Dupayne nije toliko patio od manjka prostora kao pretenciozniji ili slavniji muzeji, iako je opsegom i ambicijom bio ograničen na međuratne godine. Ipak, bilo je iznenađujuće što je Calder-Hale uživao privilegij da njegova soba bude mnogo veća od ureda u prizemlju.

Smjestio se vrlo ugodno. Veliki pisaći stol s nadogradnjom bio je pod pravim kutom s jedinim prozorom i s njega se pružao pogled na visoku živicu od bukve koja je sada bila u sjaju svog jesenjeg zlata, a iza nje se vidio krov kućice gospođe Clutton i stabla Heatha. U kamin, koji je očito bio originalni viktorijanski, iako manje razmetljiv od onih na galerijama, bila je ugrađena plinska peć s imitacijom gorućeg ugljena. Bilo je upaljena, i titrav plavi i crveni plamen sobi je davao ugodan domaći ugođaj koji su pojačavala dva naslonjača s visokim naslonima, svaki s jedne strane kamina. Nad njim je visjela jedina slika u prostoriji, akvarel seoske ulice koji je izgledao kao djelo Edwarda Bawdena. Ugradbene police za knjige pokrivale su sve zidove osim zida iznad kamina i onog s lijeve strane vrata. Tu se nalazio bijelo obojen kuhinjski ormarić s radnom plohom od vinila na kojoj je bila mikrovalna pećnica, električno kuhalo za vodu i kafetjera. Uz ormarić je

stajao malen hladnjak nad kojim je visio zidni ormarić. S desne strane sobe se kroz poluotvorena vrata nazirala prostorija koja je očito bila kupaonica.

Dalgliesh je mogao vidjeti kut tuš-kabine i umivaonik. Pomislio je da, kad bi to želio, Calder-Hale nikad ne bi trebao izaći iz svog ureda.

Posvuda su bili papiri - plastične mape pune isječaka iz novina od kojih su neki već bili smeđi od starosti; registratori poslagani na donjim policama; nabacane stranice rukopisa koje su ispadale iz odjeljaka visoke nadgradnje stola; svežnjevi natipkanih stranica povezanih trakom i nagomilani na podu.

To obilje je, naravno, moglo biti nakupljanje administracije kroz desetljeća, iako je većina stranica rukopisa izgledala novo. No posao kustosa Dupaynea sigurno nije uključivao toliku količinu papirologije. Calder-Hale se po svoj prilici i sam bavio ozbiljnim pisanjem ili je pripadao onim ljubiteljima umjetnosti koji su najsretniji kada sudjeluju u akademskoj diskusiji koju nemaju namjeru - a možda su je zaista i psihološki nesposobni - završiti.

Calder-Hale nije izgledao kao vjerojatan kandidat za tu grupu, no možda još ispadne da je sam jednako tajnovit i složen kao što su bile i neke njegove aktivnosti. I koliko vrijedni ti pothvati bili, on je bio sumnjiv jednako koliko i svi koji su bili intimno povezani s Muzejom Dupayne. Poput njih, imao je sredstvo i priliku. Ostaje vidjeti je li imao motiv. Ali bilo je moguće da je, više od svih ostalih, imao potrebnu okrutnost.

U kafetjeri je bilo nekoliko centimetara kave. Calder-Hale je rukom pokazao prema njoj. „Jeste li za kavu? Bez problema mogu skuhati svježu." Zatim se, nakon što su Dalgliesh i Piers odbili, smjestio u okretni naslonjač za radnim stolom i promotrio ih. „Bolje se udobno smjestite u fotelje, iako pretpostavljam da se ovo neće oduljiti."

Dalgliesh je bio u napasti da kaže da će trajati onoliko koliko to bude potrebno. U sobi je bilo neugodno vruće, plinska je peć bila dodatan izvor topline centralnom grijanju. Dalgliesh ga je zamolio da je smanji. Ne žureći se, Calder-Hale je prišao kaminu i okrenuo ventil. Dalglieshu je prvi put upalo u oči da je izgledao bolesno. Prilikom njihova prvog susreta, rumen u licu od gnjeva, pravog ili prividnog, Calder-Hale je ostavio dojam osobe krepkog zdravlja. Sada je Dalgliesh uočio bljedilo ispod očiju, nategnutost kože na jagodicama i prolazno drhtanje ruku dok je okretao ventil.

Prije no što je sjeo, Calder-Hale je prišao prozoru i povukao uže drvene rolete. Spustila se uz štropot, jedva promašivši teglu afričkih ljubičica.

Rekao je: „Mrzim ovo polusvjetlo. Riješimo ga se." Zatim je stavio biljku na svoj stol i rekao, kao da mora ponuditi ispriku ili objašnjenje: „Tally Clutton mi je ovo dala trećeg listopada. Netko joj je rekao da mi je pedeset peti rođendan. To je cvijet koji najmanje volim, ali pokazuje iritirajuću nevoljkost da umre."

Smjestio se u svoju stolicu i zanjihao je da s mirnoćom promotri dva detektiva. Bio je, na kraju krajeva, u fizički dominantnom položaju.

Dalgliesh reče: „Smrt doktora Dupaynea tretira se kao ubojstvo. Nesreća nije opcija i postoje kontraindikacije samoubojstvu. Tražimo vašu suradnju.

Ako postoji išta što znale ili na što sumnjale, a moglo bi nam pomoći, trebamo to sada."

Calder-Hale je uzeo olovku i počeo črčkati po bloku za pisanje s bugačicom. Rekao je: „Pomoglo bi kad biste nam nešto više rekli. Sve što ja znam, sve što itko od nas zna, ono je što smo čuli jedni od drugih. Netko je polio Nevillea benzinom iz kanistra iz vrtne šupe i zapalio ga. Znači, sigurni ste da nije samoubojstvo?" „Fizički dokazi tome proturječe." „A što je sa psihološkim dokazima? Kada sam vidio Nevillea u petak onoga tjedna kada ste vi bili ovdje s Conradom Ackroydom, vidio sam da je pod stresom. Ne znam kakvi su bili njegovi problemi osim iscrpljenosti od posla, što možemo uzeti zdravo za gotovo. A radio je krivi posao. Ako želiš na sebe preuzeti ljudsku nesreću, najprije se uvjeri da imaš mentalnu otpornost i bitnu sposobnost da se emocionalno odvojiš. Samoubojstvo je razumljivo; ubojstvo neshvatljivo. I to takvo užasno ubojstvo! Nije imao neprijatelja koliko ja znam, no, zapravo, kako bih ja to mogao znati? Rijetko smo se susretali. Ostavljao je svoj auto ovdje u garaži otkad mu je umro otac, i dolazio je svakoga petka u šest te odjurio s njim. Povremeno bih ja odlazio baš kada je on stizao. Nikada nije objasnio kamo ide i ja nisam nikada pitao. Ovdje sam kustos sada već četiri godine i mislim da nisam vidio Nevillea u muzeju više od desetak puta." „Zašto je bio ovdje prošloga petka?" Činilo se da je Calder-Hale izgubio interes za svoju črčkariju. Sada je pokušavao balansirati olovkom na stolu. „Želio je saznati kakvo je bilo moje

mišljenje o budućnosti muzeja. Kao što su vam Dupayneovi vjerojatno rekli, novi najam se mora potpisati do petnaestog ovog mjeseca. Shvatio sam da se nije mogao odlučiti želi li da ovo mjesto opstane. Istaknuo sam da nema smisla tražiti moju potporu: ja nisam povjerenik zaklade i ne bih prisustvovao sastanku. No, ionako, znao je moje stajalište. Muzeji štuju prošlost u vremenu koje obožava suvremenost gotovo jednako koliko i novac i slavu. I nije baš iznenađujuće da su muzeji u problemima. Zatvaranje Dupaynea bilo bi gubitak, no samo za ljude koji cijene ono što muzej nudi. Cijene li to Dupayneovi? Ako oni nemaju volje spasiti ovo mjesto, neće je imati ni nitko drugi."

Dalgliesh reče: „Muzej će po svoj prilici sada biti siguran. Koliko bi vama značilo to da se najam nije potpisao?" „Bilo bi nezgodno, za mene i za neke ljude koje zanima ono što ja ovdje radim. Udobno sam se smjestio u zadnjih nekoliko godina, kao što možete vidjeti. Ali ja imam svoj stan i život izvan ovog mjesta. Sumnjam da bi Neville ostao pri svome u presudnom času. Na kraju krajeva, on je Dupayne.

Mislim da bi se složio s bratom i sestrom."

Piers je progovorio prvi put. Rekao je bez okolišanja: „Gdje ste vi bili, gospodine Calder-Hale, između, recimo, pet sati i sedam sati u petak navečer?" „Alibi? Nije li to malo pretjerano? Sigurno je vrijeme koje vas zanima šest sati. No budimo precizni, svakako. U petnaest do pet sam otišao iz svog stana na Trgu Bedford i motociklom otišao svom zubaru u Ulici Weymouth.

Morao je dovršiti nekakav rad na kruni zuba. Obično motor ostavim u Ulici Marylebone, no sva mjesta su bila zauzeta pa sam otišao u Marylebone Lane na Cross Keys Close i parkirao ondje. Otišao sam iz Ulice Weymouth oko pet i dvadeset pet, ali zubna tehničarka i tajnica bi trebale moći potvrditi vrijeme. Otkrio sam da mi je netko uzeo motocikl. Pješice sam išao kući, kratio sam si put kroz ulice sjeverno od Ulice Oxford i nisam se žurio, ali pretpostavljam da sam kući stigao oko šest sati. Zatim sam nazvao lokalnu policijsku stanicu i oni su sigurno zabilježili poziv. Činili su se neobično nezainteresirani za krađu i od njih odonda nisam ništa čuo. Uz trenutačnu razinu zločina s vatrenim oružjem i terorističkih prijetnji, ukraden motocikl i nije visoko na listi prioriteta. Pričekat ću nekoliko dana i onda ću ga otpisati i tražiti novac od osiguranja. Vjerojatno je negdje bačen u jarak. Marka je

Norton - oni se više ne proizvode - i ja sam ga volio, ali ne toliko koliko je jadni Neville volio svoj E-type."

Piers je zabilježio spomenuta vremena. Dalgliesh reče: „I ne možete nam ništa više reći?" „Ništa. Žao mi je što nisam bio od veće pomoći. Ali kao što sam rekao, jedva sam poznavao Nevillea." „Sigurno ste čuli za susret gospođe Clutton s tajanstvenim vozačem?" „Čuo sam jednako toliko o Nevilleovoj smrti koliko ste vjerojatno i vi čuli. Marcus i Caroline su mi rekli za vaš razgovor s njima u petak i razgovarao sam s Tally Clutton. Ona je iskrena žena, usput rečeno. Možete se osloniti na ono što ona kaže."

Kad su ga upitali je li ga opis gospođe Clutton podsjetio na nekoga, Calder-Hale je odgovorio: „Zvuči kao poprilično prosječan posjetitelj Dupaynea. Sumnjam da je on uopće važan. Ubojica koji bježi, osobito ubojica koji zapali svoju žrtvu živu, vjerojatno i neće stati da bi utješio stariju gospođu. Ionako, zašto da se izloži opasnosti da ona zapiše njegovu registraciju?"

Piers reče: „Dat ćemo obavijest da ga tražimo. Možda se javi." „Ne bih računao na to. On bi mogao biti jedan od onih razumnih ljudi koji nevinost ne smatraju zaštitom od kazuističkih spletkarenja policije."

Dalgliesh reče: „Gospodine Calder-Hale, mislim du jo moguće da vi znate zušto je Dupayne umro. Ako je lako, to bi meni uštedjelo vrijeme, a nama obojici ponešto neugodnosti kada biste to sada rekli." „Ne znam. Volio bih da znam. Da znam, rekao bih vam. Mogu prihvatiti povremenu nužnost ubojstva, ali ne ovog ubojstva i ne ovom metodom.

Možda imam svoje sumnje. Mogao bih vam dati četiri imena, i to po redu vjerojatnosti, ali pretpostavljam da imate isti popis i to u istom redoslijedu." Činilo se da trenutačno nemaju više što saznati. Dalgliesh je taman krenuo ustati kada je Calder-Hale rekao: „Jeste li već razgovarali s Marie Strickland?" „Ne službeno. Sreli smo se nakratko kad sam došao u muzej prošloga petka prije tjedan dana. Barem pretpostavljam da je to bilu gospođa Strickland. Radila je u knjižnici." „Ona je izvanredna žena. Jeste li je provjerili?" „Bih li trebao?"

„Pitao sam se jeste li se raspitali o njezinoj prošlosti. U ratu je bila jedna od agentica Britanske službe za posebne zadatke koja se padobranom spustila u Francusku uoči Dana D. Zadatak im je bio ponovno izgraditi mrežu u sjevernom okupiranom području koja je razbijena nakon velike izdaje godinu dana prije. Njezina grupa je doživjela istu sudbinu. U grupi je bio izdajica za kojega se pričalo da je bio Stricklandičin ljubavnik. Oni su bili jedina dva člana grupe koji nisu bili uhvaćeni, mučeni i ubijeni."

Dalgliesh upita: „Kako vi to znate?" „Moj otac je surađivao s Mauriceom Buckmasterom u stožeru te službe u Ulici Baker. Snosio je svoj dio odgovornosti u debaklu. On i Buckmaster bili su upozoreni, ali odbili su vjerovati da su radijske poruke koje su primali dolazile iz Gestapa. Naravno, ja još nisam bio rođen u to vrijeme, ali otac mi je pričao malo o tome prije nego što je umro. U svojim zadnjim tjednima dok ga morfij nije posve preuzeo, nadoknadio je dvadeset pet godina nekomuniciranja. Većina onoga što mi je rekao nije tajna. S objavom službenih dokumenata, ionako će ući u javnu domenu." „Jeste li vi i gospođa Strickland ikada razgovarali o tome?" „Mislim da ona ne sluti da ja znam. Sigurno je svjesna da sam ja sin Henryja Calder-Halea, ili da smo barem u rodu, ali to nije razlog da počnemo opušteno čavrljati o prošlosti. Ne o toj prošlosti i ne s mojim imenom. Ipak, mislio sam da biste željeli znati. Uvijek se osjećam pomalo nelagodno kad sam s Marie Strickland, iako ne toliko neugodno da poželim da nije tu. Riječ je samo o tome da mi je njezina vrsta hrabrosti neshvatljiva: pokraj nje se osjećam nevrijedno. Jurišali u bitku je jedna stvar; izložiti se opasnosti od izdaje, mučenja, smrti u samoći sasvim druga. Morala je biti iznimna žena kad je bila mlada, kombinacija engleske ljepote i nemilosrdnosti. Jedanput je uhvaćena na ranijem zadatku, ali se uspjela razgovorom izvući iz nevolje.

Pretpostavljam da Nijemci nisu mogli vjerovati da je drugačija od onog kakvom se činila. A sada ona sjedi u knjižnici, sat za satom, stara žena artritičnih ruku i oslabjelog vida, i piše elegantne natpise koji bi bili jednako djelotvorni da ih je Muriel Godby otipkala na svom računalu."

Sjedili su u tišini. Činilo se da je Calder-Halea njegov posljednji gorko ironičan komentar iscrpio. Oči su mu lutale prema hrpi papira na pisaćem stolu, ne toliko s nestrpljivošću nego s nekom vrstom klonule rezignacije.

Sada više ništa neće saznati; bilo je vrijeme da odu.

Na putu prema autu, nijedan od njih nije govorio o gospođi Strickland.

Piers reče: „I nije baš neki alibi, zar ne? Motocikl parkiran u prometnoj ulici.

Tko bi mogao reći kada je ondje ostavljen ili odveden odande? Nosio bi kacigu, prilično učinkovita krinka. Ako je nekamo bačena, vjerojatno je bačena u grmlje u Hampstead Heathu."

Dalgliesh reče: „Imamo vrijeme kada je otišao od zubara. To se vjerojatno da precizno potvrditi. Tajnica pazi na vrijeme dogovorenih termina.

Ako je zaista otišao u pet i dvadeset pet, je li mogao stići do Dupaynea prije šest? Po svoj prilici, ako je imao sreće s prometom i semaforima. Trebalo bi mu malo dodatnog vremena. Bolje da Benton-Smith izmjeri trajanje putovanja, po mogućnosti s motociklom marke Norton. Tu bi automehaničarska radionica mogla biti od pomoći." „Trebat će nam dva Nortona, gospodine. Sviđa mi se pomisao da od toga napravimo utrku." „Jedan Norton će biti dovoljno. Ima dovoljno budala koje se utrkuju po cestama. Benton-Smith može taj put prijeći nekoliko puta. Vi bolje pretresite alternativne putove. Calder-Hale bi obavio nekoliko pokusnih vožnji. I Benton ne treba voziti kao lud - Calder-Hale ne bi riskirao prolazak kroz crveno." „Ne želite me na obdukciji, gospodine?" „Ne. Kate može povesti Bentona. To će mu biti novo iskustvo. Uzrok smrti je uvijek bio očit, ali bit će zanimljivo saznati njegovo opće zdravstveno stanje i razinu alkohola u krvi."

Piers reče: „Mislite da je mogao biti pijan, gospodine?" „Ne mrtav pijan, ali ako je puno pio, to bi moglo dati kredibilitet teoriji o samoubojstvu." „Mislio sam da smo isključili samoubojstvo." „Jesmo. Razmišljam o obrani. Porota bi ga mogla smatrati vjerojatnim.

Obitelj je nestrpljiva da se tijelo otpusti radi kremacije. Navodno imaju termin za četvrtak."

Piers reče: „To je brzo. Izgleda da su termin rezervirali ubrzo nakon bratove smrti. Pomalo bezosjećajno. Čini se da nisu mogli pričekati da dovrše posao koji je netko drugi već počeo. Barem ga nisu rezervirali prije no štoj e ubijen."

Dalgliesh nije odgovorio, i dok su vezali pojaseve u Jaguaru, u autu je

bila tišina.

15 Marcus Dupayne je sazvao sastanak osoblja za deset sati u ponedjeljak četvrtog studenog. Učinio je to putem poruke sročene tako formalno kao da saziva službeno tijelo, a ne četvero ljudi.

Tally je u muzej otišla radi svojih uobičajenih jutarnjih poslova, kao što je učinila i za vikend, iako je muzej bio zatvoren i njezino brisanje prašine baš i nije bilo potrebno. No bilo je nečega utješnoga u nastavljanju s normalnom rutinom.

Kad se vratila kući, skinula je radnu kutu, oprala se i, nakon nešto razmišljanja, obukla čistu bluzu i vratila se u muzej malo prije deset sati.

Trebali su se sastati u knjižnici i Muriel je već bila ondje, stavljajući šalice za kavu na stol. Tally je vidjela da je, kao i obično, ispekla kekse. Činilo se da su to jutros obični keksi od zobenog brašna; možda je, pomislila je Tally, Muriel kekse florentines smatrala neprikladno svečanima za ovu prigodu.

Dupayneovi su stigli točno na vrijeme, a gospodin Calder-Hale je dugim koracima ušetao nekoliko minuta kasnije. Proveli su nekoliko minuta pijući kavu za malim stolom ispred sjevernog prozora, kao da žele odvojiti manju društvenu prigodu od ozbiljnog posla koji ih čeka, a zatim se pomaknuli do svojih mjesta za središnjim stolom.

Marcus Dupayne je rekao: „Pozvao sam vas ovamo zbog tri razloga. Prvi je da vam zahvalim, James, Muriel i Tally, na izrazima sućuti povodom smrti našeg brata. U vremenu kao što je ovo, tuga je obuhvaćena šokom, a šok užasom. Imat ćemo vremena — možda premalo vremena - da oplakujemo Nevillea i da shvatimo što smo mi i njegovi pacijenti izgubili. Drugi razlog je da vam kažemo što smo moja sestra i ja odlučili o budućnosti muzeja Dupayne. Treći je da raspravimo o našem odgovoru na policijsku istragu onoga za što su oni sada proglasili, i mi to moramo prihvatiti, ubojstvom, te kako ćemo se nositi s publicitetom koji je, naravno, već počeo. Čekao sam

sa sastankom do jutros jer sam osjetio da smo svi za vikend bili previše šokirani da bismo mogli jasno razmišljati."

James Calder-Hale reče: „Pretpostavljam, onda, da će se potpisati novi najam i da će Dupayne će nastaviti s radom?"

Marcus reče: „Najam je već potpisan. Caroline i ja smo otišli u Lincoln's Inn na dogovor zakazan za jutros u pola devet."

James reče: „Prije no što je Neville kremiran? Njušim li to miris hladnih kolača pogrebnih.17 Carolinein glas bio je hladan. „Svi su pripremni pregovori bili dovršeni.

Nije bilo potrebno ništa osim potpisa dvoje preživjelih povjerenika zaklade.

Bilo bi preuranjeno održati ovaj sastanak a da vam ne možemo obećati da će muzej nastaviti postojati." „Ne bi li bilo dolično da ste pričekali nekoliko dana?"

Marcus je bio nepokoleban. ,,A zbog čega točno?

Razvijate li osjetljivost prema javnome mišljenju ili je to neki etički ili teološki prigovor koji sam previdio?"

Jamesovo lice se na tren naboralo u lukav osmijeh koji je napola nalikovao na grimasu, ali nije odgovorio.

Marcus je nastavio: „Sudska rasprava o uzroku smrti bit će otvorena i zaključena sutra ujutro i ako otpuste tijelo za pogreb, kremacija će se održati u četvrtak. Moj brat nije bio religiozan pa će biti svjetovna i privatna.

Prisustvovat će samo najuža obitelj. Čini se da će bolnica poslije htjeti organizirati zadušnicu u kapelici i mi ćemo, naravno, biti ondje.

Pretpostavljam da će svi ostali koji žele doći biti dobrodošli. Samo sam kratko telefonski razgovarao s izvršiteljem oporuke. Još ništa nije sređeno." „A sada o budućnosti muzeja. Ja ću preuzeti opće upravljanje, a Caroline će nastaviti raditi pola radnog vremena i biti odgovorna za onaj dio muzeja koji ima veze s posjetiteljima: karte, administraciju, financije, čišćenje.

Vi ćete, Muriel, nastaviti odgovarati njoj. Znam da imate nekakav privatan dogovor u vezi s brigom o njezinu stanu i to će tako ostati. Željeli bismo, James, da nastavite raditi kao kustos te da budete odgovorni za nove nabavke, očuvanje i izlaganje izložaka, odnose s istraživačima i pronalaženje volontera. Kod vas će, Tally, sve ostati isto, nastavit ćete živjeti u kućici i odgovarati mojoj sestri za opće čišćenje te Muriel kad joj bude potrebna

pomoć na recepciji. Pisat ću našim dvjema postojećim volonterkama, gospođi Faraday i gospođi Strickland, da ih zamolim da nastave s radom ako žele.

Ako se muzej proširi, kao što se nadam da hoće, možda će nam trebati dodatno plaćeno osoblje, a svakako bi nam dobro došlo više volontera.

James će ih nastaviti procjenjivati. Mladić Ryan isto može nastaviti raditi, ako se udostoji pojaviti."

Tally je progovorila prvi put: „Zabrinuta sam za Ryana."

Marcus je odbacio njezin strah: „Ne mislim da će policija sumnjičiti Ryana Archera. Što bi mogao biti mogući motiv tog dečka, čak i da je i mao dovoljno pameti da isplanira ovo ubojstvo?"

James reče nježno: „Mislim da se ne trebate brinuti, Tally. Zapovjednik Dalgliesh nam je rekao što se dogodilo.

Dečko je pobjegao jer je napao bojnika Arkwrighta i vjerojatno pomislio da ga je ubio. Pojavit će se kad shvati da nije. Ionako ga policija traži. Mi ne možemo ništa učiniti."

Marcus reče: „Očito moraju razgovarati s njim. Ne možemo se nadati da će biti diskretan u onome što im bude govorio."

Caroline reče: „Ali što bi im on mogao reći?"

Uslijedila je tišina koju je prekinuo Marcus. „Možda je sad vrijeme da prijeđemo na istragu. Ono što me poprilično iznenađuje jest stupanj predanosti policije.

Zašto zapovjednik Dalgliesh? Mislio sam da je njegov odjel osnovan da istražuje slučajeve ubojstva koji su osobito teški ili osjetljivi. Ne vidim baš da Nevilleova smrt pripada toj kategoriji."

James se opasno nagnuo unatrag na svojoj stolici. „Mogu vam dati niz mogućih razloga. Neville je bio psihijatar. Možda je liječio nekog moćnog čija reputacija traži više od uobičajene zaštite. Na primjer, ne bi bilo dobro da se sazna da je ministar financija kleptoman, biskup serijski bigamist, ili da neka pop-zvijezda ima sklonost prema maloljetnicama. Zatim bi policija mogla sumnjati da se muzejom koristi u kriminalne svrhe, za primanje ukradene robe koja se onda skriva među izlošcima ili za organizaciju špijunskog kruga za međunarodne teroriste."

Marcus se namrštio. „Smatram da je humor pomalo neprimjeren u trenutku poput ovoga, James. Ali moglo bi imati veze s Nevilleovim poslom.

Sigurno je znao mnogo opasnih tajni. Njegov ga je posao dovodio u kontakt s

velikim brojem različitih ljudi, od kojih je većina bila psihički poremećena.

Ne znamo ništa o njegovu privatnom životu. Ne znamo kamo je odlazio petkom ni s kime se nalazio. Ne znamo je li vodio koga sa sobom ili se s nekim nalazio ovdje. On je bio taj koji je imao ključeve od garaže.

Ne možemo znati koliko je ključeva dao napraviti niti tko im je imao pristup. Taj jedan rezervni ključ u ormariću u prizemlju vjerojatno nije bio jedini." Muriel reče: „Inspektorica Miskin me pitala za njega kad su ona i narednik na kraju došli do Tally i do mene u petak nakon što je zapovjednik Dalgliesh otišao.

Natuknuli su da je netko mogao uzeti ključ garaže i zamijeniti ga drugim takvim ključem, a zatim kasnije vratiti pravi ključ.

Istaknula sam da ne bih primijetila razliku ako je bilo tako. Jedan Yale ključ jako nalikuje na drugoga ako ga ne pregledaš detaljno."

Caroline reče: „A zatim je tu i tajanstveni vozač automobila. On je očito trenutačno glavni osumnjičeni.

Nadajmo se da će mu policija uspjeti ući u trag."

James je crtao izvanredno složenu črčkanju. Dok je još uvijek radio na njoj, reče: „Ako ne uspiju, bit će im teško prišiti zločin bilo kome drugome.

Netko se možda nada da će ostati neuhvatljiv, i to ne samo u jednom smislu."

Muriel se uključila: ,,A tu su i te nevjerojatne riječi koje je rekao Tally. Čini se da je netko zapalio krijes. To je točno ono što je Rouse rekao. Ne bi li ovo moglo biti imitacijsko ubojstvo?"

Marcus se namrštio. „Mislim da se ne bismo smjeli prepuštati fantazijama. Vjerojatno je bila riječ o slučajnosti. Ipak, vozača treba pronaći, a u međuvremenu smo policiji dužni pružiti svu pomoć. To ne znači da trebamo svojevoljno ponuditi informacije koje nisu tražili.

Iznimno je nerazumno nagađati, ili među sobom ili s drugim ljudima.

Predlažem da nitko ne razgovara s novinarima i da se ne uzvraća njihovim pozivima. Ako neki budu uporni, uputite ih na odjel za odnose s javnošću Metropolitanske policije ili na zapovjednika Dalgliesha.

Vidjeli ste da je na prilaznu cestu stavljena rampa. Ovdje imam ključeve za sve vas. Trebat će, naravno, samo onima s automobilom. Mislim, Tally, da ćete moći biciklom proći sa strane ili ga provesti ispod rampe. Muzej će ovaj tjedan biti zatvoren, ali se nadam da ćemo ga ponovno otvoriti sljedećeg ponedjeljka. Postoji jedna iznimka. Conrad Ackroyd dovodi malu grupu

kanadskih akademika koja stiže u srijedu i dat ću mu do znanja da ćemo biti otvoreni samo za taj posjet. Moramo očekivati da će ubojstvo privući dodatne posjetitelje i s time se ispočetka možda neće biti lako nositi. Provest ću u muzeju što je više vremena moguće i nadam se da ću preuzeti obveze vođenja u razgledavanje, ali neću moći biti ovdje u srijedu. Moram se posavjetovati s bankom. Ima li itko kakvih pitanja?"

Pogledao je ljude koji su sjedili za stolom, ali nitko nije progovorio.

Onda je Muriel rekla: „Mislim da bismo svi željeli reći kako smo oduševljeni time što će Muzej Dupayne ostati otvoren. Vi i gospoda Caroline imat ćete našu potpunu podršku u tome da ga učinimo uspješnim."

Nije se čuo žamor u znak slaganja. Možda je, Tally je pomislila, gospodin Calder-Hale dijelio njezino mišljenje da su i riječi i vrijeme u kojem su izgovorene bili neprimjereni.

Tada je zazvonio telefon. Pozivi su prespojeni na telefon u knjižnici i Muriel se brzo krenula javiti. Slušala je, okrenula se i rekla: „To je zapovjednik Dalgliesh. Pokušava identificirati jednoga od posjetitelja muzeja. Nada se da ja mogu pomoći."

Caroline Dupayne kratko reče: „Onda je bolje da se javite u uredu. Moj brat i ja ćemo se još neko vrijeme koristiti ovom prostorijom."

Muriel je maknula ruku s mikrofona na slušalici. Rekla je: „Hoćete li, molim vas, pričekati, zapovjedniče? Samo ću otići do ureda."

Tally ju je slijedila niz stepenice i izašla kroz ulazna vrata. U uredu je Muriel podigla slušalicu.

Dalgliesh reče: „Kad sam došao s gospodinom Ackroydom u petak prije dva tjedna, u galeriji slika bio je jedan mladić. Zanimao ga je Nash. Bio je sam, uskog lica, nosio je plave traperice pohabane na koljenima, debelu vjetrovku, vunenu kapu navučenu preko ušiju i plavobijele tenisice. Rekao mije da je i prije posjećivao muzej.

Sjećate li ga se kojim slučajem." „Da, mislim da se sjećam. On nije pripadao našem uobičajenom tipu posjetitelja pa sam ga zapamtila. Nije bio sam kad je prvi put došao. Tada je s njim bila mlada žena.

Nosila je bebu u jednoj od onih marama nosiljki koje roditelji imaju znate, onoj u kojoj je dijete privijeno uz prsa dok mu noge slobodno mlataraju. Sjećam se da sam pomislila da izgleda poput majmunčića koji se

drži za svoju majku. Nisu dugo ostali. Mislim da su posjetili samo galeriju slika." „Je li ih itko proveo kroz muzej?" „Nije se činilo potrebnim. Djevojka je imala torbu, sjećam se, pamučnu s cvjetnim uzorkom i vezicom za zatvaranje. Pretpostavljam da je bila za pelene i bočicu za bebu. No, ostavila ju je u garderobi. Ne mogu se sjetiti ničega prijenosnog što bi željeli ukrasti, a gospođa Strickland je radila u knjižnici pa se nisu mogli dočepati nijedne od knjiga." „Jeste li imali razloga pretpostaviti da bi to možda željeli? " „Ne, ali mnogi svesci su vrijedna prva izdanja. Ne možemo biti previše oprezni. Ali kao što sam rekla, gospođa Strickland je bila ondje. Ona je volonterka koja piše natpise za izloške. Ona ih se možda sjeća ako su ušli u knjižnicu." „Imate izvanredno pamćenje, gospođice Godby." „No, kao što sam rekla, zapovjedniče, oni nisu bili naš uobičajen tip posjetitelja." „A tko pripada tom tipu?" „Pa, uglavnom su srednjih godina. Neki su vrlo stari, pretpostavljam da su to oni koji se zapravo i sjećaju međuratnih godina. Onda su tu znanstveni radnici, pisci i povjesničari. Posjetitelji gospodina Calder-Halea su obično ozbiljni studenti. Vjerujem da neke od njih vodi u obilazak dogovarajući posebne termine izvan našeg normalnog radnog vremena. Naravno, oni se ne upišu u knjige." „Niste slučajno vidjeli ime tog mladića? Je li se on upisao?" „Ne. Upisuju se samo Prijatelji muzeja koji ne plaćaju."

Zatim joj se glas promijenio. Rekla je s prizvukom zadovoljstva: „Upravo sam se sjetila. Vjerujem da vam mogu pomoći, zapovjedniče. Prije tri mjeseca - mogu vam dati točan datum ako vam treba - planirali smo predavanje s dijapozitivima na temu slikanja i izrada grafika u 1920 ima koje je u galeriji slika trebao održati ugledni prijatelj gospodina Ackroyda. Plaćala se cijena ulaznice od 10 funti. Nadali smo se da će to biti prvo od serije predavanja.

Programi još nisu bili spremni. Neki predavači su obećali doći, ali imala sam problema odrediti datume koji bi svima odgovarali. Izvadila sam knjigu i upitala posjetitelje koji bi možda željeli doći da ostave svoja imena i adrese." „I dao vam je svoju?”

„Njegova žena ju je dala. Bilo je to taj put kad su došli zajedno. Barem pretpostavljam da mu je to bila žena, primijetila sam da je nosila vjenčani prsten. Posjetitelj koji je odlazio taman pred njima se potpisao pa mi se činilo prirodnim pozvati i par da to učine. Izgledalo bi nepravedno da nisam. Pa ju je zapisala. Nakon što su se odmakli od recepcije i hodali prema vratima, vidjela sam da joj se on obraća. Mislim da joj je prigovarao, govorio joj da to nije trebala učiniti. Naravno, nijedno od njih dvoje nije došlo na predavanje.

Za deset funti po glavi to od njih nisam ni očekivala." „Možete li potražiti taj upis, molim vas? Pričekat ću."

Uslijedila je tišina. Nakon manje od minute ponovno je progovorila. „Mislim da sam našla mladića kojega tražite.

Djevojka ih je upisala kao bračni par. Gospodin David Wilkins i gospođa Michelle Wilkins, 15A Goldthorpe Road, Ladbroke Grove."

16 Kad se Muriel vratila nakon obavljenog telefonskog razgovora sa zapovjednikom Dalglieshom, Marcus je sastanak priveo kraju. Bilo je deset i četrdeset pet.

Tallyin telefon zazvonio je baš kada je ulazila u kuću.

Bila je to Jennifer. Rekla je: „Majko, jesi li to ti? Gle, ne mogu dugo razgovarati, zovem s posla. Pokušala sam te dobiti rano jutros. Jesi li dobro?" „Savršeno dobro, hvala, Jennifer. Ne brini." „Jesi li sigurna da ne želiš doći k nama na neko vrijeme? Jesi sigurna da nisi u opasnosti u toj kućici?

Roger bi mogao doći po tebe."

Tally je pomislila da su, sada kada je vijest o ubojstvu bila u novinama, Jenniferini kolege sigurno počeli govorkati. Možda su natuknuli da bi Tally trebalo spasiti od tog za sada nepoznatog ubojice i dovesti u Basingstoke dok se slučaj ne riješi. Tally je osjetila ubod krivnje. Možda ih je osuđivala bez razloga. Možda je Jennifer zaista bila zabrinuta; zvala je svaki dan otkad se pročula vijest. Ali Rogera nekako treba spriječiti da dođe. Iskoristila je jedini argument za koji je znala da bi je mogao pridobiti. „Molim te, ne brini, draga. Zaista nije potrebno. Ne želim otići iz kućice.

Ne želim riskirati da Dupayneovi u nju smjeste nekoga drugoga, koliko god to bilo privremeno.

Imam brave na vratima i na svim prozorima i osjećam se savršeno sigurno. Javit ću ti ako se počnem osjećati nelagodno, ali sigurna sam da neću."

Gotovo je mogla čuti olakšanje u Jenniferinu glasu. „Ali što se događa? Što policija radi? Gnjave li te? Brinu li te novinari?" „Policija je vrlo ljubazna. Naravno, sve su nas ispitali i pretpostavljam da

će nas ispitati ponovno." „Ali ne misle valjda..."

Tally ju je prekinula. „O, ne, sigurna sam da nitko u muzeju nije zapravo pod sumnjom. Ali pokušavaju saznati što više mogu o doktoru Nevilleu.

Tisak nas ne brine. Ovaj broj nije u imeniku, a imamo i rampu preko prilazne ceste tako da auti ne mogu ući. Policija nam puno pomaže oko toga i oko konferencija za tisak. Muzej je trenutačno zatvoren, ali nadamo se da će se opet otvoriti sljedeći tjedan. Pogreb doktora Neviliea dogovoren je za četvrtak." „Pretpostavljam da ćeš mu prisustvovati, majko."

Tally se zapitala hoće li dobiti savjet u vezi s tim što da obuče. Brzo je rekla: „O ne, bit će to vrlo tiha kremacija na koju će ići samo obitelj." „No, ako si stvarno dobro..." „Savršeno dobro, hvala, Jennifer. Lijepo od tebe što si zvala. Pozdravi mi Rogera i djecu."

Poklopila je brže no što bi Jennifer smatrala pristojnim.

Telefon je gotovo trenutačno ponovno zazvonio. Podigavši slušalicu, začula je Ryanov glas. Govorio je vrlo tiho u usporedbi sa zbrkanom grajom u pozadini. „Gospođo Tally, ovdje Ryan."

Uzdahnula je s olakšanjem i brzo prebacila slušalicu na lijevo uho na koje je bolje čula. „O, Ryane, drago mije što si nazvao. Bili smo zabrinuti za tebe. Jesi li dobro? Gdje si?" „Oxford Circus stanica podzemne željeznice. Gospođo Tally nemam novca. Možete li me nazvati?"

Zvučao je očajno. Rekla je, pazeći da joj glas ostane vrlo miran: „Da, naravno. Daj mi broj. I govori jasnije, Ryane.

Jedva te čujem."

Hvala Bogu da je, pomislila je, uvijek držala blok i kemijsku olovku pri ruci. Zapisala je brojke i natjerala ga da ih ponovi. Rekla je: „Ostani tu gdje jesi. Odmah ću nazvati."

Sigurno je žurno zgrabio slušalicu. Rekao je: „Ubio sam ga, bojnika, zar ne? Mrtav je." „Ne, nije mrtav, Ryane. Nije ozbiljno ozlijeđen i neće te tužiti. No, očito, policija želi razgovarati s tobom. Znaš da je doktor Neville ubijen?" „Piše u novinama. Mislit će da sam i to ja učinio."

Zvučao je mrzovoljno, a ne zabrinuto. „Naravno da neće, Ryane. Pokušaj biti razuman i jasno razmišljati.

Najgora stvar koju možeš učiniti je da pobjegneš. Gdje spavaš?" „Našao sam jedno mjesto blizu King's Crossa, kuću na kojoj su prozori zakucani daskama s podrumom koji ima poseban ulaz s vanjske strane.

Hodam otkad je svanulo.

Nisam želio ići u skvot jer sam znao da će me policija ondje tražiti. Jeste li sigurni da je bojnik dobro? Ne biste mi lagali, zar ne, gospođo Tally?" „Ne, ne lažem, Ryane. Da si ga ubio, to bi bilo u novinama. Ali sada se moraš vratiti kući. Imaš li išta novca kod sebe?" „Ne. I ne mogu se koristiti mobitelom. Ispraznila se baterija." „Ja ću doći po tebe." Brzo je razmislila. Neće ga biti lako naći na Oxford Circusu i trebalo bi joj vremena da tamo stigne. Policija ga traži i mogla bi ga pokupiti u svakom trenutku. Činilo joj se važnim da ga ona nade prva. Rekla je: „Ima jedna crkva, Ryane, Svih svetih, u Ulici Margaret.

Blizu je mjestu gdje se nalaziš. Hodaj Ulicom Great Portland prema BBC-ju i Ulica Margaret je s desne strane.

Možeš mirno sjediti u crkvi dok ja ne dođem. Nitko te neće ispitivati niti ti smetati. Ako itko i bude razgovarao s tobom, bit će to zato što misle da ti možda treba pomoć.

Reci da čekaš prijatelja. Ili možeš kleknuti. Tada nitko neće razgovarati s tobom." „Kao da se molim? Bog će me zgromiti!" „Naravno da neće, Ryane. On ne radi takve stvari." „Radi! Terry - zadnji dečko moje mame - on mi je rekao.

Piše u Bibliji." ,,E pa, više ne radi takve stvari."

Jao, pomislila je, rekla sam to tako kao daje Bog u međuvremenu naučio rješavati probleme na bolji način.

Kako smo se upleli u tu suludu teološku raspravu? Rekla je čvrsto: „Sve će biti u redu. Idi u crkvu kao što sam ti rekla.

Doći ću što prije uzmognem. Sjećaš se uputa?"

Mogla je čuti mrzovolju u njegovu glasu. „Gore do BBCja, Ulica Margaret s desne strane. To ste rekli." „Dobro. Bit ću ondje."

Spustila je slušalicu. Bit će to skup izlet i mogao bi trajati dulje no što bi ona to željela. Nije navikla zvati taksi i morala je potražiti broj u telefonskom imeniku. Naglasila je da je poziv hitan i djevojka koja se javila rekla je da će dati sve od sebe da taksi stigne do nje za manje od petnaest minuta, što je bilo dulje no što se nadala. Njezin jutarnji posao u muzeju bio je završen, ali pitala se treba li otići i javiti Muriel da će biti odsutna sljedećih sat vremena ili malo više. Gospodin Marcus i gospođa Caroline su još uvijek bili ondje.

Svaki od njih bi je mogao zatrebati i pitati se gdje je. Nakon kratkog promišljanja sjela je za pisaći stol i napisala poruku. Muriel, morala sam otići do West Enda na oko sat vremena, ali trebala bih se vratiti prije jedan.

Mislila sam da biste željeli znati za slučaj da se zapitate gdje sam. Sve je u redu. Tally.

Odlučila je gurnuti poruku kroz vrata muzeja prije no što ode. Muriel će pomisliti daje to čudan način komunikacije, ali nije mogla riskirati da joj počnu postavljati pitanja. I sto s policijom? Njima bi trebalo odmah reći tako da mogu prekinuti potragu. Ali, da policija stigne prva, Ryan bi to doživio kao čin izdaje. No do toga ne bi došlo ako im ona ne kaže gdje će ga naći.

Stavila je šešir i kaput, provjerila da u novčaniku ima dovoljno novca da stigne do Ulice Margaret i natrag, a zatim nazvala broj koji joj je dala inspektorica Miskin. Odmah se javio muški glas.

Rekla je: „Ovdje Tally Clutton. Ryan Archer me upravo nazvao. On je sasvim dobro i ja idem po njega. Dovest ću ga natrag."

Odmah je zatim spustila slušalicu. Telefon je ponovno zazvonio prije no što je stigla do vrata, ali ga je ignorirala i brzo izašla, zaključavši za sobom vrata kućice. Kad je gurnula poruku kroz otvor za poštu na vratima muzeja, došla je do prilazne ceste da pričeka taksi s druge strane rampe. Minute su joj se činile beskonačnima i nije mogla prestati stalno gledati na sat. Prošlo je gotovo dvadeset minuta dok taksi nije stigao. Rekla je: „Crkva Svih svetih, Ulica Margaret, molim - i molim vas, vozite što brže."

Postariji vozač nije odgovorio. Možda je bio umoran od putnika koji su ga poticali da vozi brzo kad to nije bilo moguće.

Semafori nisu bili na njihovoj strani i na Hampsteadu su se pridružili dugoj koloni kombija i taksija što su puzali prema Ulici Baker i West Endu.

Sjedila je uspravno kao svijeća, čvrsto stišćući torbu, pokušavajući se naporom volje prisiliti da ostane mirna i strpljiva jer od uzrujavanja nije bilo

koristi. Vozač je davao sve od sebe.

Kad su stigli do Marylebone Roada, nagnula se naprijed i rekla: „Ako vam je teško doći do crkve zbog jednosmjerne ulice, možete me ostaviti na kraju Ulice Margaret."

Sve što je on rekao bilo je: „Mogu vas dovesti do crkve."

I pet minuta kasnije, tako je i bilo. Rekla je: „Trebam samo nekoga pokupiti. Biste li pričekali trenutak, molim vas, ili biste željeli da vam odmah platim?" „U redu je", rekao je. „Čekat ću."

Prestravila ju je svota koju je pokazivao taksimetar. Ako i povratak bude toliko koštao, sutradan će morati u banku.

Prošla je kroz malo dvorište koje nije puno obećavalo i otvorila vrata.

Prvi put je došla u crkvu Svih svetih kad joj je Jennifer za Božić poslala darovni bon za knjigu i ona je kupila knjigu Simona Jenkinsa Tisuću najboljih crkvi u Engleskoj. Odlučila je posjetiti sve crkve koje je odabrao u Londonu, no, zbog udaljenosti, napredovala je polako. No potraga joj je otvorila oči za novu dimenziju života u Londonu i dotad neposjećenu arhitekturalnu i povijesnu baštinu. Čak i u ovom trenu koncentrirane tjeskobe, dok je cijena taksija nekontrolirano rasla i postojala mogućnost da je Ryan nije čekao, veličanstveno urešena unutrašnjost nametnula je trenutak zapanjene tišine. Od poda do krova, nijedan dio nije bio bez ukrasa. Zidovi su sjali mozaicima i muralima, a niz oslikanih svetaca na retablu 18 usmjeravao je pogled prema veličanstvenosti glavnog oltara. Prilikom njezina prvog posjeta, njezina reakcija na ovaj kićeni pronalazak bila je neodređena, osjetila je više zapanjenost nego štovanje. Tek se tijekom drugog posjeta osjetila kao kod kuće. Navikla se vidjeti to tijekom svečane mise, svećenike u haljama kako se ceremonijalno kreću ispred glavnog oltara, dok se uznositi glasovi zbora izdižu zajedno s valovima prodornog mirisa tamjana. Sad, kad su se vrata teško zatvorila za njom, tiha atmosfera i zbiti redovi praznih stolica bili su složenija zagonetka. Negdje je, pretpostavljala je, morao biti čuvar, no nikoga se nije moglo vidjeti. Dvije časne sestre su sjedile u prednjem redu pred kipom Djevice Marije i nekoliko svijeća je jednolično gorjelo, plamen im nije zatitrao dok je zatvarala vrata.

Ryana je primijetila gotovo isti tren. Sjedio je u zadnjem dijelu crkve i odmah joj prišao. Srce joj je poskočilo od olakšanja. Rekla je: ,Vani nas čeka taksi. Ići ćemo ravno kući." „Ali ja sam gladan, gospođo Tally. Osjećam se malaksalo. Ne bismo li mogli otići na hamburger?" Ton mu je postao infantilan, djetinje cmizdrenje.

O, Bože, pomislila je, ti grozni hamburgeri. Povremeno bi ih donio za ručak i podgrijao ih pod gornjim grijačem u pećnici. Njihov jak miris po luku bi predugo ostajao u zraku. No doista je izgledao malaksalo i omlet koji mu je planirala spremiti vjerojatno nije bio ono što mu treba.

Vjerojatnost brzog obroka ga je trenutačno oživjela. Otvarajući joj vrata taksija, viknuo je vozaču s drskom smjelošću: „Najbliže mjesto gdje poslužuju hamburgere, kompa. Požuri se."

Stigli su za samo nekoliko minuta i ona je platila taksistu, dajući mu još jednu funtu kao napojnicu. Kad su ušli, dala je Ryanu novčanicu od pet funti da može stati u red i naručiti sebi što želi, a njoj kavu. Vratio se s duplim cheeseburgerom i velikim mliječnim frapeom, a potom se vratio po njezinu kavu. Smjestili su se za stol koji je bio najudaljeniji od prozora. Zgrabio je hamburger i počeo ga trpati u usta.

Rekla je: „Jesi li bio dobro u crkvi? Je li ti se svidjela?"

Slegnuo je ramenima. „Bilo je O. K. Čudno. Imaju iste mirisne štapiće koje mi imamo u skvotu." „Misliš tamjan?" „Jedna od djevojaka u skvotu, Mamie, znala je paliti mirisne štapiće, a zatim smo sjedili u mraku i ona bi uspostavila kontakt s mrtvima." „Nije to mogla, Ryane. Ne možemo razgovarati s mrtvima." „Pa, ona je mogla. Razgovarala je s mojim tatom. Rekla mi je stvari koje ne bi znala da nije razgovarala s tatom." „Ali živjela je s tobom u skvotu, Ryane. Sigurno je znala stvari o tebi i o tvojoj obitelji. A neke stvari koje ti je rekla je vjerojatno pogodila na blef." „Ne", rekao je. „Razgovarala je s mojim tatom. Mogu li se vratiti po još jedan frape?"

Nije bilo teško dozvati taksi za put kući. Tek je onda Ryan upitao za ubojstvo. Rekla mu je činjenice naj jednostavnije što je mogla, ne zadržavajući se na užasu otkrića i ne govoreći mu nikakve detalje.

Rekla je: „Imamo tim iz New Scotland Yarda koji istražuje, zapovjednika

Dalgliesha i tri pomoćnika. Željet će razgovarati s tobom, Ryane. Naravno da na njihova pitanje moraš odgovoriti iskreno. Svi mi moramo razjasniti ovaj užasni misterij." „A bojnik? Rekli ste da je on O. K.?" „Da. Dobro je. Rana na glavi mu je jako krvarila, ali zaista nije bila ozbiljna. No mogla je biti, Ryane. Zašto si, zaboga, tako izgubio živce?" „Razljutio me je, zar ne?"

Okrenuo se da bi odlučno buljio kroz prozor i Tally je pomislila da bi bilo mudro ne reći više ništa. Iznenadilo ju je što je pokazao tako malo znatiželje vezano za smrt doktora Nevillea. No izvještaji u tisku su, zasad, bili kratki i dvosmisleni. Vjerojatno je bio previše zabrinut svojim napadom na bojnika da bi mu bilo stalo do doktora Nevillea.

Platila je taksi, zgrožena ukupnom cijenom, i ponovno dodala još jednu funtu kao napojnicu. Vozač se činio zadovoljnim. Ryan i ona su se sagnuli i prošli ispod rampe te u tišini hodali do kuće.

Inspektor Tarrant i narednik Benton-Smith izlazili su iz muzeja. Inspektor je rekao: „Znači, našli ste Ryana, gospođo Clutton. Vrlo dobro! Imamo nekoliko pitanja za tebe, mladiću. Narednik i ja idemo u postaju. Bolje pođi s nama. Neće dugo trajati."

Tally brzo reče: „Ne biste li mogli razgovarati s Ryanom u kućici? Ja vas mogu ostaviti nasamo u dnevnoj sobi." Gotovo je počinila ludost da mu ponudi kavu kao poticaj.

Ryanove oči prebacile su se s nje na inspektora. „Uhićujete li me onda?" „Ne, samo te vodimo u postaju na razgovor. Moramo razjasniti neke stvari. Možeš to zvati pomaganjem policiji u istrazi."

Ryan je pronašao malo hrabrosti. „ A da? Znam ja što to znači. Želim odvjetnika." „Nisi maloljetnik, zar ne?"

Inspektorov glas je odjednom postao oštar. Tally je pretpostavila da bi se baviti maloljetnicima bilo teško i dugo bi trajalo. To nije bila vjerojatnost kojoj bi se policija veselila. „Ne. Imam gotovo osamnaest godina." „Laknulo mi je. Možeš dobiti odvjetnika ako ga želiš. Imamo neke u pripravnosti. Ili možeš nazvati prijatelja."

„U redu. Nazvat ću bojnika." „Tog milostivog momka? O. K., možeš ga nazvati iz postaje." Ryan je s njima otišao relativno dobrovoljno, čak i uz lagano šepirenje. Tally je slutila da je spreman uživati u svom vremenu zloglasnosti. Mogla je shvatiti zašto ga policija nije htjela ispitati u kućici. Čak i da ih je ostavila nasamo, bila bi opasno blizu. Bila je umiješana u ovu zagonetku, možda čak i sumnjiva. Željeli su s Ryanom razgovarati u potpunoj privatnosti. Obuzela ju je malodušnost i nije ni sumnjala da će od njega dobiti ono što su htjeli.

17 Kate nije iznenadilo što je Dalgliesh prati na razgovor s Davidom Wilkinsom. To je, na kraju krajeva, bilo i nužno; samo ga je A. D. mogao identificirati. Wilkins je bio u muzeju tjedan dana prije ubojstva Dupaynea i priznao je da ima razloga osjećati da mu je muzej nanio nepravdu. Koliko god on bio malo vjerojatan sumnjivac, morali su se naći s njim. A nikad se nije moglo znati u kojem dijelu istrage će A. D. odlučiti osobno sudjelovati.

On je, na kraju krajeva, bio pjesnik koji je imao radoznalost pisca za tkivo tuđih života. Njegova poezija bila joj je misterij. Čovjek koji je stvorio Slučaj koji traži odgovore i druge pjesme nije imao dodirnih točaka s višim detektivom koji joj je bio nadređen i za kojega je radila sa strastvenom predanošću. Mogla je prepoznati neka od njegovih raspoloženja, bojati se njegove povremene, iako tihe, kritike, radovati se spoznaji da je cijenjen član njegova tima, no nije ga poznavala. I već je odavno naučila kontrolirati, te napokon i odbaciti svaku nadu da će zadobiti njegovu ljubav. Nju je sada, slutila je, imao netko drugi. Ona, Kate, uvijek je vjerovala da ambiciju treba ograničiti na ono što je ostvarivo. Rekla je sama sebi da će ako A. D. bude imao sreće u ljubavi biti sretna zbog njega, ali ju je iznenadila i pomalo i uznemirila žestoka kivnost koju je osjećala prema Emmi Lavenham. Nije li ta žena mogla vidjeti što mu radi?

Zadnjih pedesetak metara hodali su u tišini po kiši koja je lagano sipila.

Goldthorpe Road je bila ulica ožbukanih kuća u nizu iz kasnog viktorijanskog razdoblja što su se protezale sa sjevernog kraja Landbroke Grove. Bez sumnje ove će čvrste spomenike oni željni za domom iz devetnaestog stoljeća jednog dana kupiti, unaprijediti, prenamijeniti u skupe stanove i odrediti im cijenu koja će biti izvan dometa svih osim dvoje visoko obrazovanih zaposlenih ljudi koji se razumiju u ulice u kojima raste cijena nekretnina. Ali sada su desetljeća nemara potopila kuće u oronulost. Napuknuti zidovi bili

su uprljani godinama londonske prljavštine, žbuka je u komadima otpala s trijemova, otkrivajući ciglu pod njom, a boja se ljuštila s ulaznih vrata. Nisu bila potrebna višestruka zvona da se vidi da je ovo bila ulica kuća koje su stanari podijelili na stanove sa zajedničkim prostorijama, no bilo je neobično, čak i zloslutno tiho, kao da su se stanovnici, svjesni neke nadolazeće pošasti, iskrali u noć.

Stan obitelji Wilkins, 15A, nalazio se u podrumu. Tanke zavjese što su se objesile u sredini visjele su s jedinog prozora. Brava na željeznim dvorišnim vratima bila je polomljena i vrata su bila zatvorena željeznom vješalicom savijenom u omču. Dalgliesh ju je podigao i on i Kate su se kamenim stepenicama spustili u područje podruma. Netko ga je djelomično pokušao pomesti, no još uvijek je tu bila mokra hrpa otpadaka - kutija od cigareta, djelića novina, zgužvanih smeđih papirnatih vrećica te prljavih maramica koju je vjetar otpuhao u kut. Vrata su bila s lijeve strane gdje ih je nadsvodila popločena površina, čineći ulaz nevidljivim s ceste. Broj 15A je bojom grubo označen na zidu i Kate je vidjela da su tu dvije brave, Yale brava i lokot ispod nje. Kraj vrata se nalazila zelena plastična tegla s pelargonijom. Stabljika je bila drvenasta, rijetki preostali listovi bili su suhi i smeđi, a jedini ružičasti cvjetić na poblijedjeloj stapki bio je malen poput tratinčice. Kako je itko, pitala se Kate, mogao od nje očekivati da cvjeta bez sunca?

Njihov dolazak bio je zamijećen. Bacivši pogled na desno, Kate je vidjela kako se trza rub zavjese. Pozvonila je i onda su čekali. Gledajući Dalgliesha, Kate je vidjela da se zagledao gore u ogradu, bezizražajnog lica. Ulična svjetiljka koja je sjala kroz tanke niti kiše isticala je pravilnu liniju čeljusti i ravnine lica. O, Bože, pomislila je, izgleda mrtav umoran.

Još uvijek nije bilo odgovora i nakon minute je ponovno pozvonila. Ovaj put su se vrata oprezno otvorila. Iznad lanca se par uplašenih očiju sreo s njezinima.

Kate reče: „Je li gospodin David Wilkins kod kuće? Željeli bismo porazgovarati s njim. Mi smo iz policije."

Pokušala je ne zvučati zastrašujuće dok joj je postajalo jasno da joj je napor uzaludan. Posjet policije rijetko je značio dobre vijesti, a u ovoj ulici je vjerojatno bio glasnik katastrofe.

Lanac je još uvijek bio na mjestu. Djevojčin glas reče: „Je li to zbog

stanarine? Davie to rješava. On sada nije ovdje, u ljekarni je, otišao je po svoj lijek."

Kate je rekla: „Nema nikakve veze sa stanarinom. Istražujemo slučaj i mislimo da bi nam gospodin Wilkins mogao pomoći nekim informacijama."

Ni to nije bilo osobito umirujuće. Svi su znali što se podrazumijevalo pod pomaganjem policiji pri istrazi. Otvor u vratima se povećavao dok se lanac nije napeo do kraja.

Dalgliesh se okrenuo i rekao: „Jeste li vi gospođa Michelle Wilkins?"

Kimnula je, i on je nastavio: „Nećemo dugo zadržali vašeg supruga. Nismo ni sigurni da nam može pomoći, ali moramo pokušati. Ako ga uskoro očekujete, možda bismo mogli pričekati," Naravno da bismo mogli pričekati, pomislila je Kate. Unutra ili vani, možemo čekati. Ali čemu ovo hodanje po jajima?

I sada je lanac skinut. Vidjeli su vitku mladu ženu koja je izgledala jedva malo starija od šesnaest godina. Pramenovi svijetlo smeđe kose visjeli su sa svake strane blijedog uskog lica na kojemu su zabrinute oči pogledale u Kateine u trenutku nijeme molbe. Nosila je plave traperice kakve se moglo posvuda vidjeti, prljave tenisice i muški pulover. Šutjela je i oni su je slijedili niz uzak prolaz, provlačeći se kraj dječjih kolica na sklapanje. Pred njima su bila otvorena vrata kupaonice i mogli su vidjeti starinski WC s visokim vodokotlićem i lancem koji je s njega visio. Ispod umivaonika se nalazila hrpa ručnika i posteljine zgurane uza zid.

Michelle Wilkins se pomaknula u stranu i rukom im pokazala prema sobi s desne strane. Uska soba se protezala cijelom širinom kuće. U stražnjem zidu su se nalazila dvoja vrata, oboja širom otvorena. Jedna su vodila do prenatrpane kuhinje, druga do onoga što je očito bila spavaća soba. Ograđen dječji krevetić i dvostruki kauč zauzimali su gotovo sav prostor pod jedinim prozorom. Krevet nije bio pospremljen, jastuci su bili zgužvani, a poplun je kliznuo da otkrije zgužvanu plahtu.

Namještaj u dnevnoj sobi sastojao se samo od četvrtastog stola s četiri stolice, otrcanog kauča pokrivenog prekrivačem od indijskog pamuka, komode od borovine i velikog televizora kraj plinske peći. Kate je, tijekom godina provedenih u policiji, bila u prljavijim, depresivnijim sobama. One su je rijetko zabrinjavale, no sad je osjetila ono što je osjetila tako rijetko, trenutak nelagode, čak i srama. Kako bi se ona osjećala da policija stigne

nenajavljena, tražeći ili zahtijevajući ulaz u njezin stan? Bio bi u besprijekornom stanju, zašto ne bi bio? Nije bilo nikoga da ga uneredi osim nje same. No čak i tada, policijsko nametanje bilo bi nepodnošljivo. Ona i Dalgliesh su morali biti ovdje, ali to je i dalje bilo ometanje posjeda.

Michelle Wilkins je zatvorila vrata spavaće sobe, a zatim napravila gestu koja se mogla protumačiti kao poziv da sjednu na kauč. Dalgliesh je sjeo, ali je Kate prišla stolu. Na sredini je bila pletena košara za bebu u kojoj je ležala bucmasta beba ružičastih obraza. Kate je pomislila kako je to sigurno djevojčica. Nosila je kratku haljinicu s volančićima od ružičastog pamuka i vezeni podbradnik s tratinčicama te bijelu pletenu vestu na kopčanje. Za razliku od ostatka sobe, sve je na njoj bilo čisto. Glava s mliječno bijelom kosom ležala je na savršeno čistom jastuku; deka, koja je sada bila pomaknuta u stranu, bila je besprijekorna, a haljina je izgledala kao da je bila nedavno izglačana. Činilo se nevjerojatnim da je tako krhku djevojka mogla stvoriti tako vedro snažnu bebu. Dvije jake noge razdvojene pelenom energično su se ritale. Zatim je dijete leglo i smirilo se, šireći ruke poput morske zvijezde i koncentrirajući se na prste što su se micali kao da postupno shvaća da su pripadali njoj. Nakon nekoliko prekinutih pokušaja uspjela je staviti palac u usta i počela ga tiho cuclati.

Michelle Wilkins se primaknula stolu i Kate i ona su zajedno pogledale bebu. Kate je upita: „Koliko je stara?" „Četiri mjeseca. Zove se Rebecca, ali je Davie i ja zovemo Becky."

Kate reče: „Ne znam mnogo o djeci, ali izgleda vrlo napredno za svoju dob." „O, jest, zaista jest. Može vrlo snažno izvinuti leđa i može sjesti. Ako je Davie ili ja držimo uspravno, vidi se da pokušava stajati."

Kateine misli bile su u blagom stanju zbunjenosti. Što bi trebala osjećati?

Biti nesretno svjesna tog neumoljivog otkucavanja godina o kojem se toliko raspravljalo, pri čemu svaka godina nakon tridesete umanjuje njezinu šansu da postane majka? Nije li to dvojba s kojom su bile suočene sve uspješne zaposlene žene? No zašto to onda nije osjećala? I je li to bilo samo privremeno oklijevanje? Hoće li doći vrijeme kada će je preplaviti potreba, fizička ili psihička, da rodi dijete, da zna da će nešto nje preživjeti njezinu smrt, čežnja koja bi mogla postati tako neumoljiva i silna da će je navesti da potraži neki moderni ponižavajući način da joj se ispuni želja? Ta ju je

pomisao užasavala. Definitivno ne. Bila je izvanbračno dijete koje je odgojila postarija baka i nikad nije upoznala majku. Pomislila je: Ne bih znala odakle početi. Bila bih užasna. Ne možeš dati ono što nisi nikad imao. No što su bile odgovornosti njezina posla, čak i one najzahtjevnije, u usporedbi s ovime: donijeti još jedno ljudsko biće na svijet, biti odgovoran za nju dok ne napuni osamnaest, ne biti oslobođen marenja i brige sve dok ne umreš? A ipak, djevojka kraj nje se veselo nosila s time. Kate je pomislila: To je cijeli svijet iskustava o kojem ništa ne znam. Iznenada se s tugom osjetila manje vrijednom.

Dalgliesh je rekao: „Vaš suprug je posjećivao Muzej Dupayne poprilično redovito, zar ne? Upoznali smo se dok sam bio tamo prije deset dana.

Obojica smo promatrali istu sliku. Jeste li često išli s njim?"

Djevojka se iznenada nagnula nad krevetić i počela petljati oko deke.

Njezina duga tanka kosa je pala naprijed, zaklonivši joj lice. Činilo se kao da ga i ne čuje. Zatim je rekla: „Otišla sam jedanput. Bilo je to prije oko tri mjeseca. Davie u to vrijeme nije imao posao pa je ušao besplatno, ali je žena na recepciji rekla da ja moram platiti jer ne primam naknadu za nezaposlene.

Cijena je bila pet funti, pa si to nismo mogli priuštiti. Rekla sam Davieju da uđe sam, ali nije htio. Onda je došao čovjek i prišao pultu i upitao što nije u redu. Ona žena ga je zvala doktor Dupayne pa je on sigurno bio netko tko je imao veze s muzejom. Rekao joj je da me mora pustiti unutra. Rekao je: 'Što bi ova posjetiteljica trebala učiniti po vašem mišljenju, čekati vani na kiši s bebom?' Zatim mi je rekao da ostavim torbu tamo gdje se vješaju kaputi, odmah iza vrata, i uvedem Becky sa sobom."

Kate reče: „Pretpostavljam da to nije baš usrećilo ženu na recepciji."

Michelleino lice se ozarilo. „Nije. Zacrvenjela se i otrovno ga pogledala dok je odlazio. Bili smo sretni što smo se maknuli od nje i počeli gledati slike."

Dalgliesh reče: „Jednu određenu sliku?" „Da. Onu koja je propadala Davievu djedu. Zato Davie voli ići tamo i promatrati je."

Tada su čuli škripu dvorišnih vrata i topot stopala na stepenicama.

Michelle Wilkins je tiho nestala kroz vrata. Mogli su čuti tih žamor glasova u hodniku. David Wilkins je ušao i na tren neodlučno stao na vratima kao da je on taj koji je u posjetu. Njegova žena mu je prišla i Kate je vidjela da su im

se ruke dotaknule i zatim primile.

Dalgliesh je ustao. Rekao je: „Ja sam zapovjednik Dalgliesh, a ovo je inspektorica Miskin iz Metropolitanske policije. Ispričavamo se što smo došli bez upozorenja. Nećemo vas dugo zadržati. Ne bi li bilo bolje da svi sjednemo?"

Još uvijek držeći se za ruke, muž i žena su prišli kauču. Dalgliesh i Kate su sjeli za stol. Beba, koja je nježno gugutala, sada je naglo zaplakala.

Michelle je pojurila prema stolu i podigla je. Držeći je naslonjenu na rame, vratila se do kauča. Muž i žena su svu svoju pažnju posvetili Rebecci.

Mladić je rekao: „Je li gladna?" „Ti donesi bočicu, Davie."

Kate je vidjela da ne mogu ništa više učiniti dok Rebecca ne bude nahranjena. David je donio bočicu nevjerojatnom brzinom. Michelle Wilkins je primila dijete u naručje i ono je počelo požudno vući dudu. Nije se čulo ništa osim tog energičnog hranjenja. Soba je iznenada postala domaća i vrlo spokojna. Činilo se suludim razgovarati o ubojstvu.

Dalgliesh reče: Vjerojatno ste pogodili da želimo razgovarati o Muzeju Dupayne. Pretpostavljam da znate da je doktor Neville Dupayne ubijen."

Mladić je kimnuo, ali nije ništa rekao. Stisnuo se uz svoju ženu i oboje su nastavili gledati u dijete.

Dalgliesh je rekao: „Razgovaramo sa što je više ljudi moguće koji su ili radili u muzeju ili ga redovito posjećivali. Siguran sam da razumijete zašto.

Najprije vas moram pitati gdje ste bili i što ste radili prošloga petka između, recimo, pet i sedam sati. " Michelle Wilkins je podigla pogled. Rekla je: „Bio si kod doktora, Davie." Okrenula se Dalglieshu. „Popodnevno radno vrijeme ordinacije počinje u pet i petnaest i Daviev termin je bio zakazan za petnaest do šest.

Nije da ga tad i prime, ali uvijek stigne tamo na vrijeme, zar ne, Davie?"

Kate upita: „Kad su vas primili?"

David reče: „Oko šest i dvadeset. Nisam zapravo dugo čekao." „Je li ordinacija negdje ovdje u blizini?" „Na Trgu St. Charles. Ne baš daleko."

Njegova ga je žena potaknula: „Imaš karticu od doktora na kojoj piše za kada imaš zakazan termin, zar ne, Davie? Pokaži im karticu."

David je prtljao po džepu hlača, pronašao je i predao je Kate. Bila je

zgužvana i na njoj je bio dug popis termina. Mladić se nesumnjivo trebao pojaviti u ordinaciji prošloga petka navečer. Trebalo bi samo nekoliko minuta da se potvrdi da se zaista i pojavio. Zapisala je podatke i vratila karticu.

Michelle je rekla: „Davie ima jake napadaje astme i srce mu nije baš snažno. Zato ne može uvijek raditi. Katkad je na bolovanju, a katkad prima naknadu za nezaposlene. Počeo je raditi na novom poslu prošloga ponedjeljka, zar ne, Davie? Sad kad smo dobili ovaj stan, sve bi trebalo biti bolje."

Dalgliesh reče: „Recite mi nešto o slici. Rekli ste da ju je posjedovao vaš djed. Kako je završila u Muzeju Dupayne?"

Kate se pitala zašto je Dalgliesh nastavio s ispitivanjem. Dobili su što su željeli. Nikad nije pomislila da je David Wilkins mogući sumnjivac, no nije ni Dalgliesh, pa zašto onda sada ne otidu? No umjesto da mu zamjeri na pitanju, činilo se da mladić želi govoriti. „Pripadala je mom djedu. Imao je malu seosku trgovinu u Cheddingtonu, to je u Suffolku kraj Haleswortha. Išlo mu je dobro dok nisu došli supermarketi i onda je posao oslabio. No prije toga je kupio Nashovu sliku.

Bila je na rasprodaji u jednoj od obližnjih kuća i on i moja baka su otišli dati ponudu za par naslonjača. Djedu se svidjela slika i kupio ju je. Nije bilo baš puno interesa mještana jer su ljudi mislili da je jako deprimirajuća, a nije bilo drugih slika na rasprodaji pa pretpostavljam da ljudi i nisu znali za nju. Ali Max Dupayne je znao, samo je tamo stigao prekasno. Pokušao je nagovoriti djeda da mu je proda, ali djed nije htio. Rekao je: 'Ako ikada budete htjeli prodati, bit ću zainteresiran, samo što onda za nju nećete dobiti cijenu koju vam nudim sada. To nije vrijedna slika, ali meni se sviđa.' No sviđala se i djedu. Vidite, njegov otac - moj pradjed - ubijen je u ratu 1914. - 1918. u Passchendaeleu, i mislim da ju je želio kao neku vrstu spomena. Visjela je u njihovoj dnevnoj sobi dok dućan napokon nije propao i oni se preselili u kuću u Lowesoftu. Zatim su stvari za njih pošle po zlu. No, Max Dupayne je sigurno ostao u kontaktu s njima jer je jedan dan stigao da pita za sliku i ponovno rekao da je želi kupiti. Djed je upao u dugove pa je morao pristati."

Dalgliesh upita: „Znate li koliko je platio?" „Rekao je da će djedu dati onoliko koliko je on za nju platio, što je bilo malo više od 300 funti. Naravno, to je djedu bilo strašno puno novca kad je kupio sliku. Mislim da su se on i baka posvađali oko toga. No sad je se

morao odreći."

Kate je rekla: „Nije li mu palo na pamet pozvati nekoga iz Londona ili iz lokalne aukcijske kuće da je procijeni? Sotheby's, Christie's, tako nekoga?" „Mislim da nije. Nije znao za aukcijske kuće. Rekao je da mu je gospodin Dupayne rekao da nikad neće dobiti isti iznos bude li je tako prodavao, da su uzimali veliku proviziju i da će mu poreznik sjesti za vrat.

Nešto o porezu na kapitalnu dobit."

Kate reče: „E pa, to se ne bi dogodilo. Ionako nije ostvario nikakvu kapitalnu dobit, zar ne?" „Znam, ali mislim da ga je gospodin Dupayne smotao i on je na kraju prodao. Tata mi je to ispričao kad je djed umro. Kad sam saznao gdje se slika nalazi, otišao sam je vidjeti."

Dalgliesh je rekao: „Jeste li se nadali da ćete je nekako dobiti natrag?"

Nastupila je tišina. U zadnjih nekoliko minuta, David je zaboravio da razgovara s policajcem. Sad je pogledao svoju ženu. Ona je pomaknula bebu sebi u krilo i rekla: „Bolje mu reci, Davie. Reci mu za maskiranog čovjeka.

Nisi niš' krivo napravio."

Dalgliesh je čekao. Uvijek je, pomislila je Kate, znao kada treba čekati.

Nakon otprilike minute mladić je rekao: „O. K., jesam, razmišljao sam o tome da bih je mogao ukrasti. Znao sam da je ne mogu ponovno otkupiti. Čitao sam o krađama iz galerija, kako se slika izreže iz okvira, smota i odnese. Nije to bilo ozbiljno, samo sam volio razmišljati o tome. Znao sam da će na vratima biti nekakav alarm, ali mislio sam da bih mogao provaliti kroz prozor i zgrabiti sliku prije nego itko dođe. Mislio sam da policija ne može stići za manje od deset minuta ako je netko i nazove, a ionako nije nikoga bilo dovoljno blizu da čuje alarm. Bila je to glupa ideja, sad to znam, ali znao sam snovati i razmišljati o tome, kako bi se to učinilo."

Njegova žena je rekla: „Ali nisi to učinio, Davie. Samo si razmišljao o tome. I sam si rekao da to nije bilo za ozbiljno. Ne mogu te tužiti jer si planirao nešto što nisi učinio. Takav je zakon."

Pa i ne baš, pomislila je Kate. No, na kraju krajeva, Wilkins baš i nije sudjelovao u uroti koja je planirala uzrokovati eksploziju.

Dalgliesh reče: „No naposljetku niste pokušali?" „Otišao sam tamo jedne noći misleći da bih mogao. No onda je netko stigao. Bilo je to četrnaestog veljače. Išao sam bieiklom i sakrio ga u grmlje

kraj kolnog prilaza, i uzeo sam veliku crnu plastičnu vreću, jednu od onih velikih vreća za smeće, da u nju zamotam sliku. Ne znam bih li zapravo pokušao izvršiti pljačku. Kad sam stigao tamo, shvatio sam da nemam ništa dovoljno čvrsto da razbije prozor u prizemlju te da je prozor udaljeniji od tla no što sam mislio. Stvarno to nisam dobro isplanirao. A onda sam čuo automobil. Sakrio sam se u grmlje i promatrao. Bio je to jak auto i vozač se odvezao na parkirališta iza grmova lovora. Promatrao sam kad je izašao van i onda sam se odšuljao. Bilo me strah. Bicikl mi je bio malo dalje niz cestu i do njega sam se probio kroz grmlje. Znam da me nije vidio."

Kate je rekla: „Ali vi ste vidjeli njega." „Ne tako da bih ga ponovno prepoznao. Nisam mu vidio lice. Kad je izašao iz auta, nosio je masku."

Dalgliesh upita: „Kakvu masku?" „Ne onakvu kakvu viđate u emisijama o zločinu na televiziji. Nije to bila čarapa prevučena preko lica. Ova mu je samo prekrivala oči i kosu. Onakva kakve viđate na slikama ljudi na karnevalima."

Dalgliesh reče: „Pa ste biciklom otišli kući i odustali od ideje da ukradete sliku?" „Mislim da to nikad nije bila ozbiljna ideja. Mislim, činilo mi se da je ozbiljna u ono vrijeme, ali to je bilo više u mojoj mašti. Da je zamisao bila stvarna, jače bih se potrudio."

Kate reče: „Ali da ste i uspjeli doći do nje, ne biste je mogli prodati.

Možda nije bila prepoznata kao vrijedna slika kada ju je vaš djed kupio, ali sada bi je prepoznali." „Nisam je želio prodati. Želio sam je staviti na zid. Želio sam je u ovoj sobi. Želio sam je jer ju je djed volio i jer ga je podsjećala na pradjeda. Želio sam je zbog prošlosti."

Iznenada se blijedo lice izobličilo i Kate je vidjela kako mu se dvije suze kotrljaju niz obraze. Skvrčio je prste u šaku poput djeteta i obrisao ih. Kao u gesti utjehe, žena mu je pružila bebu. Uzeo ju je u naručje i usnama pomilovao njezinu kosu.

Dalgliesh je rekao: „Niste učinili ništa pogrešno i zahvalni smo vam što ste nam pomogli. Možda ćemo se ponovno vidjeti kada se vratite pogledati sliku. Mnogo ljudi uživa u njoj. Znam da ja jesam. Da nije bilo vašeg djeda, ona ne bi bila u Muzeju Dupayne i možda je ne bismo imali prilike vidjeti."

Kao da je i ona zaboravila da su policajci i smatrala ih gostima, Michelle Wilkins je rekla: „Jeste li za čaj? Žao mi je što se nisam sjetila ponuditi. A ima i nešto Nescafea."

Dalgliesh reče: „Vrlo ste ljubazni, ali mislim da je bolje da ne čekamo.

Hvala vam još jedanput, gospodine Wilkins, što ste bili tako susretljivi, i ako vam još nešto padne na pamet, možete nam se javiti u New Scotland Yard.

Broj je na ovoj posjetnici."

Michelle Wilkins ih je ispratila. Na vratima je rekla: „On neće upasti u nevolje, je li tako? Nije ništa loše učinio. Ne bi, zapravo, ništa ukrao." „Ne", rekao je Dalgliesh. „Neće upasti u nevolje. Nije ni u čemu pogriješio."

Dalgliesh i Kate su svezali pojaseve u autu. Nijedno od njih nije progovorilo. Kate je osjećala mješavinu depresije i ljutnje. Pomislila je: Bože, koja rupa. Oni su dvoje djece što čekaju da ih izrabi svatko tko misli da su vrijedm truda. No beba je izgledala dobro. Pitam se koliko moraju plaćati tu šupu. Ipak, činjenica da je imaju im neće pomoći s listom čekanja na općinski stan. Bit će u mirovini prije no što ispune uvjete. Bolje bi prošli da spavaju na ulici, tada bi barem dobili prednost. No ne nužno za pristojan stan. Vjerojatno bi završili u privatnom smještaju s noćenjem i doručkom.

Bože, ovo je grozna zemlja da u njoj budeš stvarno siromašan. To vrijedi ako si pošten. Grebatorima i varalicama ide dosta dobro, no pokušaj biti samostalan i vidi kakvu ćeš pomoć dobiti.

Rekla je: „To nije bilo osobito korisno, gospodine, zar ne? Wilkins je zamaskiranog čovjeka vidio u veljači. To je osam mjeseci prije Dupayneova ubojstva i ne vidim Wilkinsa i njegovu ženu kao ozbiljne sumnjivce. Možda je imao nešto protiv obitelji Dupayne, ali zašto se okomiti na Nevillea?" „Provjerit ćemo taj alibi, ali mislim da ćemo otkriti da je bio ondje gdje je i rekao da je bio prošlog petka navečer, u liječničkoj ordinaciji. David Wilkins se samo pokušava povezati." „Povezati, gospodine?" „Sa svojim ocem i djedom. S prošlošću. Sa životom."

Kate je utihnula. Nakon nekoliko minuta Dalgliesh je rekao: „Nazovite muzej, hoćete li, Kate, i vidite je li netko ondje. Zanimalo bi me čuti što Dupayneovi imaju reći o svom maskiranom posjetitelju."

Muriel Godby se javila na telefon. Zamolila je Kate da pričeka, no

ponovno se javila nakon nekoliko sekundi. Rekla je da su Caroline Dupayne i gospodin Calder-Hale u muzeju. Gospođa Caroline je baš planirala otići, ali pričekat će dok zapovjednik Dalgliesh stigne.

18 Vidjeli su Caroline Dupayne kako s gospođicom Godby za pultom proučava pismo i ona ih je odmah uvela u ured. Dalglieshu je bilo zanimljivo što je ona u muzeju u ponedjeljak i pitao se koliko dugo će izostati sa svog posla u školi. Obitelj je vjerojatno mislila da bi, ako će se policija razmiliti muzejom, jedan Dupayne trebao biti prisutan da ih drži na oku. Mogao ih je razumjeti. U vremenu složene opasnosti ništa nije nerazboritije nego distancirati se od događanja.

Rekao je: „Mladi čovjek koji je došao u muzej na noć četrnaestog veljače vidio je čovjeka kako stiže autom. Nosio je masku za lice. Imate li ikakvu ideju tko bi to mogao biti?" „Nikakvu." Pitanje je prihvatila pažljivo pokazujući ono što se njemu činilo kao samo najblaži interes. Dodala je: „Kakvo neobično pitanje, zapovjedniče. O, oprostite, pitali ste se je li možda posjećivao mene. Bio je četrnaesti veljače, Valentinovo. Ne, prestara sam za takve vragolije. Zapravo, bila sam prestara za to kad sam imala dvadeset jednu. On je doduše vjerojatno bio sudionik zabave. To je problem koji povremeno imamo.

Parkirati u Hampsteadu je poprilično nemoguće i ako ljudi znaju za ovo mjesto, padnu u napast da se dovezu i ovdje ostave svoje aute. Srećom, čini se da se to sada događa rjeđe, iako ne možemo biti sigurni. Ovo mjesto nije baš pri ruci i šetnja po Spaniards Roadu noću je sumorna. Tally je ovdje, naravno, ali rekla sam joj da ne izlazi iz kućice ako čuje zvukove kad padne mrak. Može me nazvati ako se zabrine. Muzej je na osamljenom mjestu, a mi živimo u opasnom svijetu. To vi znate bolje nego ja."

Dalgliesh reče: „Niste razmišljali o postavljanju vrata?" „Razmišljali smo o tome, ali nije baš praktično. Ionako, tko bi bio vratar?

Pristup muzeju mora biti otvoren." Zastala je, a zatim dodala: „Ne vidim kakve to veze ima s ubojstvom moga brata."

„Za sada ni mi. To samo još jedanput pokazuje kako lako ljudi mogu neprimijećeno ući." „Ali to smo već znali. Nevilleov ubojica je učinio upravo to. Više me zanima mladi čovjek koji je vidio tajanstvenog maskiranog posjetitelja. Što je on radio ovdje, nepropisno parkirao?" „Ne, nije imao auto. Bio je samo znatiželjan. Nije počinio nikakvu štetu, nije pokušao provaliti." „A maskirani posjetitelj?" „Vjerojatno je i on parkirao i otišao. Mladića je susret poprilično zastrašio i nije čekao da vidi." „Da, bilo bi — zastrašujuće, mislim. Ovo mjesto je noću jezivo, a ovdje je i prije došlo do ubojstva. Jeste li to znali?" „Nisam čuo za to. Je li to bilo nedavno?" „Dogodilo se 1897., dvije godine nakon što je sagrađena kuća. Kućna pomoćnica, Ivy Grisham, pronađena je izbodena na smrt na rubu Heatha. Bila je trudna. Sumnja je pala na vlasnika kuće i njegova dva sina, no nije bilo nikakvih pravih dokaza koji bi ijednog od njih trojice povezali sa zločinom. A i oni su bili, naravno, imućni, ugledni lokalni dostojanstvenici. Ono što je možda važnije, posjedovali su tvornicu dugmadi i ljudi iz mjesta su ovisili o obitelji jer su kod njih zarađivali za kruh. Policiji se učinilo zgodnim povjerovati da je Ivy izašla van naći se sa svojim ljubavnikom i da se on riješio i nje i neželjenog djeteta jednim potezom noža." „Jesu li postojali dokazi o bilo kakvom ljubavniku izvan kućanstva?" „Nikakvi takvi dokazi nisu izašli na vidjelo. Kuharica je policiji rekla da joj se Ivy povjerila da nije imala namjeru dopustiti da je izbace na ulicu i da je obitelji mogla zagorčati život. Ali poslije je to povukla. Otišla je na drugi posao negdje na južnoj obali sa, vjerujem, znatnim oproštajnim darom od zahvalnog poslodavca. Čini se da je priča o ljubavniku izvan kruga obitelji prihvaćena i slučaj je zamro. Šteta što se to nije dogodilo u 1930-ima. Mogli smo ga uključiti u Sobu ubojstava."

Osim što se, pomislio je Dagliesh, čak ni u 1930-ima ubojstvo ne bi moglo dogoditi baš na takav način. Brutalno ubojstvo nemoralne mlade žene bez prijatelja prošlo je neosvećeno i pristojni mještani su zadržali svoje poslove. Ackroydova teza je možda pojednostavnjena i njegov izbor primjera prikladno selektivan, ali se zasniva na istini; ubojstvo je često paradigma

svog doba.

Gore u svom uredu, nerado prekinuvši svoje pisanje, Calder-Hale je rekao: „Četrnaesti veljače? Vjerojatno gost zabave za Valentinovo. No čudno da je bio sam. Ljudi obično na zabave idu u paru."

Dalgliesh reče: „Čudno da je ovdje stavio masku. Zašto nije čekao dok ne dođe na zabavu?" „Pa nije se održavala ovdje. Osim ako Caroline nije tulumarila." „Kaže da nije." „Ne to ne bi sličilo njoj. Pretpostavljam da se poslužio muzejom kao zgodnim nedopuštenim mjestom za parkiranje. Prije nekoliko mjeseci sam otjerao automobil pun mladih sudionika pijanke. Pokušao sam ih zastrašiti prijetnjom da ću nazvati policiju. No, odvezli su se prilično tiho i čak su se i ispričali. Vjerojatno nisu željeli ostaviti svoj mercedes meni na milost i nemilost." Dodao je: „A što je s tim mladim čovjekom? Štoje on rekao da je radio ovdje?" „Slučajni istraživač. Otišao je u žurbi nakon što je maskirani čovjek stigao. Bio je potpuno bezopasan." „Nije imao auto?" „Nije imao auto." „Čudno." Opet se vratio svojim papirima. „Vaš maskirani posjetitelj, ako uopće postoji, nema nikakve veze sa mnom. Ja možda igram svoje male igre, ali maske za lice su sve u svemu pretjerano teatralne."

Razgovor se očito približio kraju. Okrenuvši se da ode, Dalgliesh je pomislio: Gotovo da je priznao svoje tajne aktivnosti, no zašto i ne bi? Rekli su mu da ja znam. Obojica igramo istu igru i nadajmo se na istoj strani.

Ono što on radi, koliko god to naizgled bilo trivijalno i amaterski, dio je većeg sustava. To je važno i on mora biti zaštićen — zaštićen od svega osim od optužbe za ubojstvo.

Provjerit će kod Marcusa Dupaynea, no očekivao je poprilično jednako objašnjenje: snalažljiv mještanin koji se ovim mjestom koristi za nekoliko sati besplatnog parkiranja. Bilo je to dovoljno uvjerljivo. No radoznalost mu je pobuđivala jedna mala stvar: kad su se našli suočeni s dva tajanstvena posjetitelja, i Caroline Dupayne i Calder-Halea više je zabrinuo tajanstveni mladić nego maskirani vozač. Pitao se zašto.

Calder-Hale je još uvijek bio u igri. Ranije te večeri Benton-Smith je

izmjerio vrijeme putovanja motociklom od Marylebonea do Dupaynea.

Njegovo drugo putovanje je bilo brže, pretekavši prvo za četiri minute.

Rekao je: „Imao sam sreće sa semaforima. Ako je Calder-Hale ostvario moje najbolje vrijeme, to bi mu dalo tri i pol minute da organizira ubojstvo. Mogao je to učiniti, gospodine, ali samo uz dosta sreće. Ne možete zasnovati plan za ubojstvo na sreći."

Piers je rekao: „S druge strane, možda je pomislio da vrijedi pokušati. Taj dogovor kod zubara mu je pružio svojevrstan alibi. Ako mu je motiv bio održati muzej otvorenim, nije mogao čekati zauvijek. Ono što mi nije jasno jest zašto bi njemu išta značilo je li muzej zatvoren ili ne. Ima ondje ugodan mali kutak, ali ako se želi baviti privatnim poslom, ima i drugih ureda u Londonu."

Ali ne, pomislio je Dalgliesh, i ureda koji su imali tako zgodnu lokaciju za Calder-Haleove tajne aktivnosti za MI5.

19 Nakon što je Kate nazvala da dogovori sastanak, izvijestila ga je da je gospođa Strickland tražila da zapovjednika Dalgliesha vidi nasamo. Taj zahtjev je bio neobičan - njihov jedini susret u knjižnici na dan Dalglieshova prvog posjeta ih nije baš učinio poznanicima - no rado joj je udovoljio.

Gospođa Strickland trenutačno nije bila ozbiljan sumnjivac i, dok i osim ako to ne postane, bilo bi glupo ugroziti bilo kakve korisne informacije koje bi mogla imati inzistirajući na policijskom protokolu.

Adresa koju mu je dala Caroline Dupayne bila je u Barbicanu i pokazalo se da je to stan na sedmom katu. To nije bila adresa koju je očekivao. Taj zastrašujući betonski blok zbitih prozora i prolaza činio se prikladnijim za mlade financijere iz središta Londona nego za postariju udovicu. Ali kada je gospođa Strickland otvorila vrata i uvela ga u dnevnu sobu, mogao je shvatiti zašto je odabrala ovaj stan. Gledao je preko širokog dvorišta i preko jezera na crkvu. Ispod su, u smanjenoj perspektivi, figure parova i malih grupa što su stizale na večernje predstave tumarale u onome što je nalikovalo na uzorak boja koji se polako mijenjao. Buka grada, uvijek prigušena na kraju radnog dana, bila je ritmičko brujanje koje je više umirivalo nego što je odvraćalo pozornost. Gospođa Strickland je živjela u mirnom visokom gnijezdu u jezgri Londona odakle se pružao široki pogled na nebo koje se mijenjalo i stalnu ljudsku aktivnost, gdje se mogla osjećati dijelom života Cityja, a istodobno se ipak izdignuti iznad njegova užurbanog stjecanja i trošenja. No ona je bila realist: primijetio je dvije sigurnosne brave na ulaznim vratima.

Unutrašnjost stana bila je jednako iznenađujuća. Dalgliesh bi očekivao vlasnika koji je imućan i mlad, još neopterećen težinom prošlih godina, obiteljskom imovinom, sentimentalnim uspomenama, predmetima koji su, kroz dugi lanac asocijacija, povezivali prošlost sa sadašnjošću i davali iluziju

trajnosti. Da je stanodavac namještao stan za zahtjevnog stanara koji može platiti visoku stanarinu, bio bi vrlo nalik na taj. Dnevna soba bila je namještena dobro dizajniranim modernim komadima od svijetlog drveta. S desne strane prozora koji se protezao gotovo cijelom dužinom zida nalazio se njezin pisaći stol sa svjetiljkom i uredskom stolicom. Bilo je očito da je povremeno donosila posao kući. Ispred prozora se nalazio okrugli stol s dva naslonjača od sive kože. Jedina slika bila je apstraktni reljef u ulju za koji je mislio da je djelo Bena Nicholsona. Možda je bio izabran da mu o njoj ne kaže ništa osim da si ga je mogla priuštiti. Smatrao je zanimljivim što je žena koja je tako nemilosrdno izbrisala prošlost odabrala raditi u muzeju. Jedini namještaj koji je ublažavao funkcionalnu anonimnost stana bila je polica za knjige izrađena po mjeri koja se pružala od poda do stropa duž zida s desne strane. Bila je natrpana svescima uvezanima u kožu, tako naguranima da su izgledali kao da su zalijepljeni jedan za drugi. Njih je smatrala vrijednim čuvanja. Ovo je očito bila osobna knjižnica. Pitao se čija.

Gospođa Strickland mu je rukom pokazala na jednu od stolica. Bekla je: „Obično u ovo vrijeme popijem čašu vina. Možda biste mi se željeli pridružiti. Volite li više crno ili bijelo? Ja pijem claret ili rizling."

Dalgliesh je prihvatio claret. Pomalo je ukočeno izašla iz sobe i vratila se za nekoliko minuta, gurajući vrata ramenima. Odmah je ustao da joj pomogne te je uzeo pladanj s bocom, vadičepom i dvije čaše i spustio ga na stol.

Sjedili su jedno nasuprot drugome i ona mu je prepustila da otvori vino i natoči ga, promatrajući ga, činilo mu se, s blagim zadovoljstvom. Čak i uz javno mišljenje koje se mijenjalo oko toga kada kasne srednje godine neumoljivo spuznu u staračku dob, gospođa Strickland je bila stara, pretpostavio je u svojim srednjim osamdesetima; s obzirom na njezinu povijest teško da je mogla imati manje. U mladosti je, pomislio je, morala imati tu cijenjenu englesku ljepotu plavokose djevojke plavih očiju, ljepotu koja je mogla zavarati. Dalgliesh je vidio dovoljno fotografija i filmskih žurnala žena u ratu, u uniformi ili civilnoj odjeći, i znao je da se ženska nježnost može udružiti sa snagom i ciljem, povremeno čak i s okrutnošću.

Njezina ljepota bila je ranjive prirode, osobito podložna propadanju godina.

Sad joj je mlohava koža bila prošarana tankim linijama, a usne su joj izgledale gotovo beskrvno. Ali u tankoj sijedoj kosi, začešljanoj unatrag i spletenoj u pletenicu na zatiljku, bilo je još tragova zlatne, i iako su joj

šarenice izblijedjele u svijetlu mliječno plavu, oči su joj još uvijek bile goleme pod nježno povijenim obrvama te su se u Dalglieshove zagledale opreznim pogledom punim pitanja. Ruke koje je pružala prema čaši bile su izobličene kvrgama artritisa i, gledajući kako njima obuhvaća čašu vina, pitao se kako je mogla pisati tako elegantnim krasopisom.

Kao da je pogodila njegove misli, pogledala je svoje prste i rekla: „Još uvijek mogu pisati, ali ne znam koliko ću dugo biti od koristi. Čudno je da mi se prsti povremeno tresu, ali ne kada se bavim kaligrafijom. Nisam prošla nikakvu obuku. To je samo nešto u čemu sam uvijek uživala."

Vino je bilo izvrsno, temperatura baš kako treba. Dalgliesh upita: „Kako to da ste došli pomagati u Muzeju Dupayne?" „Preko svog muža. On je bio profesor povijesti na Londonskom sveučilištu i poznavao je Maxa Dupaynea. Nakon što je Christopher umro, Max me pitao bih li mogla pomoći oko natpisa. Onda sam nastavila kad je muzej preuzela Caroline Dupayne. James Calder-Hale je preuzeo nadzor nad volonterima i znatno srezao brojeve, poprilično nemilosrdno po mišljenju nekih. Rekao je da po muzeju previše ljudi trči poput zečeva: većina njih bili su usamljeni. Svi smo morali imati koristan posao da bismo ostali. Zapravo bi nam sad dobro došlo još nekoliko dodatnih volontera, ali čini se da ih gospodin Calder-Hale nerado vrbuje. Muriel Godby bi rado prihvatila pomoć na recepciji, uz uvjet da uspijemo naći pravu osobu. Trenutačno je ja povremeno zamijenim kada sam u muzeju."

Dalgliesh reče: „Ona se čini vrlo učinkovita." „I jest. Stvari su puno drugačije otkad je stigla prije dvije godine.

Caroline Dupayne nije nikad osobito aktivno sudjelovala u svakodnevnom upravljanju. Ne može, naravno, uz svoje obveze u školi. Gospođica Godby vodi račune na zadovoljstvo revizora i sada sve teče puno bolje. Ali niste ovdje da bih vam dosađivala detaljima iz ureda, zar ne? Želite razgovarati o Nevilleovoj smrti." „Koliko dobro ste ga poznavali?"

Zastala je, zatim popila gutljaj vina i spustila čašu. Rekla je: „Mislim da sam ga bolje poznavala od svih drugih u muzeju. Nije ga bilo lako poznavati i rijetko je dolazio, ali tijekom proteklih godina je povremeno petkom znao stići rano i doći u knjižnicu. To se nije događalo često, jedanput u svaka tri tjedna ili tako nekako. Nije davao nikakva objašnjenja. Katkad bi se šuljao

po knjižnici, a zatim se smjestio uz staru kopiju časopisa Blackwood's Magazine. Nekad bi me zamolio da otključam ormarić i onda bi s police skinuo knjigu. Većinom je sjedio u tišini. Katkad je govorio." „Biste li ga opisali kao sretnog čovjeka?" „Ne, ne bih. Nije lako procijeniti tuđu sreću, zar ne? No on je bio premoren od posla, zabrinut da je iznevjerio svoje pacijente, da za njih nema dovoljno vremena, i ljut na stanje psihijatrijske struke. Mislio je da ni vladi ni društvu općenito nije dovoljno stalo do mentalno bolesnih." Dalgliesh se upitao je li joj se Dupayne povjerio o tome kamo ide vikendom ili je to rekao samo Angeli Faraday. Upitao ju je i ona je rekla: „Ne. Bio je šutljiv kad je bila riječ o njegovim stvarima. Samo smo jedanput razgovarali o njegovu privatnom životu. Mislim da je dolazio jer ga je opuštalo gledati me kako radim. Razmišljala sam o tome i to mi se čini kao najvjerojatnije objašnjenje.

Uvijek sam nastavljala s onim što sam radila i on je volio gledati kako se slova oblikuju. Možda ga je to smirivalo."

Dalgliesh reče: „Njegovu smrt tretiramo kao ubojstvo. Čini se vrlo nevjerojatnim da je to bilo samoubojstvo. No bi li vas to iznenadilo, pomisao da je možda želio okončati svoj život?"

A sada je umorni stari glas povratio svoju snagu. S čvrstinom je rekla: „To bi me zapanjilo. On ne bi počinio samoubojstvo. Možete otpisati tu mogućnost. Možda postoje članovi obitelji kojima se ta ideja čini zgodnom, ali možete je smetnuti s uma. Neville se nije ubio." „Možete li zaista biti tako sigurni?" „Mogu biti tako sigurna. Dio razloga tome je rasprava koju smo vodili dva tjedna prije nego je umro. To je bio petak prije onoga kad ste prvi put došli u muzej. Rekao je da njegov auto nije sasvim spreman. Čovjek u radionici - mislim da se zove Stanley Carter - obećao je da će ga dostaviti do šest i petnaest. Ostala sam ondje nakon zatvaranja muzeja i proveli smo zajedno cijeli sat. Razgovarali smo o budućnosti knjižnice i on je rekao da previše živimo u prošlosti. Mislio je na našu vlastitu prošlost, kao i na našu povijest. Uhvatila sam se kako mu se povjeravam. Meni je to teško, zapovjedniče. Privatna povjeravanja mi ne dolaze prirodno. Smatrala bih drskim i nekako ponižavajućim koristiti se njime kao svojim privatnim neplaćenim psihijatrom, ali mora da je bio nešto nalik na to. No i on je mene iskorištavao. Iskorištavali smo jedno drugo. Rekla sam da u staroj dobi nije

tako lako otresti prošlost. Stari grijesi se vraćaju, otežani teretom godina. A noćne more, lica mrtvih koji nisu trebali umrijeti, vraćaju se i gledaju, ne s ljubavlju nego s prijekorom. Za neke od nas to malo svakodnevno umiranje može biti noćno spuštanje u vrlo privatan pakao. Razgovarali smo o okajanju i oprostu. Ja sam jedino dijete pobožne rimokatoličke majke Francuskinje i oca ateista. Provela sam mnogo svoga djetinjstva u Francuskoj. Rekla sam da se vjernici s krivnjom mogu nositi putem ispovijedi, ali kako da mi bez vjere nađemo svoj mir?

Sjetila sam se nekih riječi koje je napisao filozof, mislim da je to bio Roger Scruton. 'Utjeha imaginarnih stvari nije imaginarna utjeha.' Rekla sam mu da katkad žudim i za imaginarnom utjehom. Neville je rekao da moramo naučiti odriješiti sami sebe. Prošlost se ne može promijeniti i moramo se s njom suočiti s iskrenošću i bez izlika, a zatim je ostaviti po strani; biti opsjednut krivnjom znači prepustiti se propasti. Rekao je da biti čovjek znači osjećati krivnju: Kriv sam, dakle postojim."

Zastala je, ali Dalgliesh nije progovorio. Čekao je da sazna zašto je bila tako sigurna da Dupayne nije počinio samoubojstvo. Ona će do toga doći u svoje vrijeme. Vidio je sa suosjećanjem da joj je prisjećanje na taj razgovor bilo bolno. Ispružila je ruku do boce clareta, no prsti su joj se tresli. Uzeo je bocu i dolio vino u njihove čaše.

Nakon minute, rekla je: „U staračkoj dobi bi se želio sjećati samo sreće u životu. Ali to ne ide tako, osim za sretnike. Kao što se i dječja paraliza može vratiti u nekom obliku i ponovno vas zahvatiti, isto mogu i prošle pogreške, neuspjesi, grijesi. Rekao je da razumije. Rekao je: Moj najgori neuspjeh mi se vraća u plamenu vatre'."

Tišina je sad bila dulja. Ovoga puta je Dalgliesh morao pitati: „Je li objasnio?" „Ne. A ja nisam pitala. Ne bi bilo moguće pitati. No rekao je jednu stvar.

Možda je mislio da ja pretpostavljam da to ima nekakve veze s tim što nije želio da muzej nastavi s radom. No, rekao je da to nema veze ni s kim u Dupayneu." „Jeste li sigurni u to, gospođo Strickland? Da to što vam je govorio, neuspjeh koji se vraća u plamenu vatre, nije imao nikakve veze s muzejom?" „Potpuno sam sigurna - to su bile njegove riječi." „A samoubojstvo? Rekli ste da ste sigurni da se nikad ne bi ubio."

„Razgovarali smo i o tome. Mislim da sam rekla da u krajnjoj staračkoj dobi čovjek može biti siguran da će relativno brzo nastupiti oslobođenje.

Rekla sam i da ću ga sa zadovoljstvom čekati, ali da čak i u najgorim trenucima u životu nisam nikada razmišljala o tome da sama potražim izlaz iz njega. Tada je rekao da samoubojstvo smatra neoprostivim, osim za vrlo stare ili za one koji trpe stalnu bol bez nade za olakšanjem. Ostavljalo je prevelik teret ožalošćenima. Osim osjećaja gubitka, tu je uvijek bila i krivnja te pritajen užas da bi nagon za samouništenjem mogao biti nasljedan. Rekla sam mu da mislim da je malo strog prema ljudima koji svoj život smatraju nepodnošljivim, da bi njihov zadnji čin očaja trebao pobuditi sažaljenje, a ne osudu. Na kraju krajeva, on je bio psihijatar, član modernog svećenstva. Nije li njegov posao bio shvatiti i odriješiti? Nije mi zamjerio na tome što sam rekla. Priznao je da je možda bio pretjerano odrješit. No u jedno je bio siguran: osoba pri zdravoj pameti koja se ubije treba uvijek ostaviti objašnjenje. Obitelj i prijatelji koje ostavlja za sobom imaju pravo znati zašto trpe toliku bol. Neville Dupayne se ne bi nikada ubio, zapovjedniče. Ili bi moždabilo bolje reći da se nikada ne bi ubio a da ne ostavi oproštajnu poruku." Pogledala je Dalgliesha u oči. „Po mojim informacijama, nije ostavio pismo, nije ostavio objašnjenje." „Nikakvo pismo nije pronađeno." „Što i nije sasvim ista stvar."

Ovaj put je ona posegnula za bocom i pružila je prema njemu. Dalgliesh je odmahnuo glavom, no ona je napunila svoju čašu. Promatrajući je, Dalglieshu je sinulo otkriće koje je bilo tako zapanjujuće da ga je izgovorio prirodno i gotovo bez razmišljanja. „Je li Neville Dupayne bio usvojen?"

Pogledi su im se sreli. „Zašto to pitate, gospodine Dalgliesh?" „Nisam siguran. Pitanje mi je palo na pamet. Oprostite mi."

A sada se nasmiješila, i na tren je mogao razabrati tu vedru dražesnost koja je dovela u nepriliku čak i Gestapo. Rekla je: „Da vam oprostim? Na čemu? Apsolutno ste u pravu, bio je usvojen. Neville je bio moj sin, moj i Maxa Dupaynea. Otišla sam iz Londona na pet mjeseci prije poroda i on je u roku od nekoliko dana smješten kod Maxa i Madeleine Dupayne i poslije usvojen. Te je stvari u ono vrijeme bilo mnogo lakše srediti."

Dalgliesh upita: „Je li to opće poznata stvar? Znaju li Caroline i Marcus Dupayne da je Neville bio njihov polubrat?"

„Znali su da je usvojen. Marcusu su bile samo tri godine, a Caroline se, naravno, još nije ni rodila kada se to dogodilo. Sve troje djece je znalo od najranije dobi, no nije im rečeno da sam ja majka, a Max otac. Odrastali su prihvaćajući posvojenje kao više ili manje normalnu životnu činjenicu."

Dalgliesh reče: „Nitko od njih mi to nije spomenuo." „To me ni najmanje ne iznenađuje. Zašto i bi? Nijedno od njih nije naviklo povjeravati privatne obiteljske stvari, a činjenica da je usvojen nije važna za Nevilleovu smrt." „I nikad nije iskoristio postojeći zakon da otkrije svoje roditelje?" „Nikada, koliko ja znam. Ovo nije stvar o kojoj sam namjeravala raspravljati s vama. Znam da mogu računati na vašu diskreciju, da to što sam vam rekla nećete odati nikome drugome, čak ni članovima vašeg tima."

Dalgliesh je zastao. Rekao je: „Neću ništa reći osim ako posvajanje ne postane važno za moju istragu."

A sada je napokon bilo vrijeme da krene. Ispratila ga je do vrata i pružila mu ruku. Primajući je, osjetio je da je ta gesta bila više od neočekivano formalnog oproštaja; bila je potvrda njegova obećanja. Rekla je: „Imate talent da potičete ljude da vam se povjere, gospodine Dalgliesh. To mora biti korisno za detektiva. Ljudi vam govore stvari koje onda možete iskoristiti protiv njih. Pretpostavljam da biste rekli da je to u interesu pravde." „Mislim da ne bih iskoristio tako veliku riječ. Mogao bih reći da je to u interesu istine." „Je li to tako malena riječ? Ponciju Pilatu nije bila. Ali mislim da vam nisam rekla ništa što ću požaliti. Neville je bio dobar čovjek i nedostajat će mi. Bilo mi je vrlo stalo do njega, ali nisam osjećala majčinsku ljubav. Kako sam i mogla? I kakvo pravo imam ja, koja sam ga se tako lako odrekla, sada ga zvati svojim sinom? Preslani sam da tugujem, ali nisam prestara da osjećam bijes. Otkrit ćete tko ga je ubio i taj će sjedili u zatvoru deset godina. Ja bih ga voljela vidjeti mrtvoga."

Na putu do auta, um mu je bio zaokupljen onime što je saznao. Gospođa Strickland je tražila da ga vidi nasamo da mu kaže dvije stvari: da je apsolutno uvjerena da se Neville Dupayne ne bi ubio, i njegovu zagonetnu primjedbu o tome da vidi svoj neuspjeh kroz plamen vatre. Nije namjeravala iznijeti na vidjelo istinu o njegovu podrijetlu i vjerojatno je iskreno vjerovala da to nema veze sa smrću njezina sina. Dalgliesh nije bio tako siguran.

Zadubio se u mrežu osobnih odnosa usmjerenih na muzej: izdajica u Britanskoj službi za posebne zadatke koji je izdao svoje drugove i Henry Calder-Hale čija je naivnost pridonijela toj izdaji, tajna ljubav i tajni porod, životi intenzivno proživljeni pod prijetnjom mučenja i smrti. Agonije su završile, mrtvi se neće vratiti osim u snovima. Bilo je teško vidjeti kako je išta od ove povijesti moglo pružiti motiv za ubojstvo Nevillea Dupaynea. Ali mogao je vidjeti razlog zašto su Dupayneovi možda smatrati mudrim prešutjeti da je Neville bio usvojen. Dovoljno je teško bilo trpjeti da te u onome što silno želiš sprečava pravi brat; usvojenom bratu to bi bilo još teže oprostiti, a rješenju bi se možda bilo lakše domisliti.

KNJIGA TREĆA Druga žrtva srijeda, 6. studenog — četvrtak, 7. studenog

1 U srijedu šestog studenog dan je neprimjetno osvanuo, prvo svjetlo se polako probijalo kroz ranojutarnje nebo što je ležalo naborano poput deke nad gradom i rijekom. Kate je skuhala jutarnji čaj i, kao i uvijek, donijela šalicu na balkon. Ali danas u zraku nije bilo svježine. Pod njom se Temza nadimala tromo poput melase i činilo se da upija umjesto da reflektira svjetlo što je plesalo preko rijeke. Prve teglenice tog dana nezgrapno su se kretale, ne ostavljajući za sobom trag brazdi. Obično je ovo za nju bio trenutak dubokog zadovoljstva, povremeno čak i radosti proizašle iz fizičkog blagostanja te obećanja novog dana. Ovaj pogled što se pružao na rijeku i trosobni stan iza njezinih leđa bili su postignuće koje joj je svakoga jutra ponovno donosilo osjećaj zadovoljstva i umirenja. Dobila je posao koji je htjela, stan koji je željela u dijelu Londona koji je sama izabrala. Mogla se radovati unapređenju za koje se govorkalo da će uskoro uslijediti. Radila je s ljudima koje je voljela i poštovala. Jutros je sama sebi rekla, kao što je činila gotovo svaki dan, da biti neudana žena s vlastitim domom, sigurnim poslom i dovoljno novca za svoje potrebe znači uživati više slobode od bilo kojeg drugog čovjeka na svijetu.

No jutros ju je zahvatila sumornost dana. Slučaj na kojem su radili još je uvijek bio nov, no sada je ulazio u fazu mrtvila, taj depresivno poznat dio istrage ubojstva kada se početno uzbuđenje pretvori u rutinu, a mogućnost brzog rješenja svakim danom postaje sve manja. Odjel za posebne istrage nije bio naviknut na neuspjeh, smatralo ga se čak i garancijom za uspjeh.

Uzeli su otiske prstiju radi eliminacije svih koji su imali razloga opravdano baratati kanistrom ili ući u garažu i nisu pronašli otiske koje nisu mogli objasniti. Nitko nije priznao da je uklonio žarulju. Činilo se da Vulkan, spretnošću, srećom ili kombinacijom i jednoga i drugoga, nije ostavio inkriminirajuće dokaze. Budući da je slučaj bio tako nov, bilo je smiješno

preuranjeno brinuti o ishodu, no nije se mogla otresti napola praznovjernog straha da možda nikada neće naći dovoljno dokaza da opravdaju uhićenje. A čak i da ih nađu, bi li Služba krunskog tužiteljstva dopustila da slučaj dođe na sud dok je laj tajanstveni vozač koji je srušio Tally Clutton još uvijek neidentificiran? I postoji li on? Istina, bili su tu dokazi poput savinutog kotača bicikla, modrice na Tallyinoj ruci. I jedno i drugo se lako moglo lažirati, namjernim padom, zabijanjem bicikla u drvo. Žena se činila poštenom i bilo je teško razmišljati o njoj kao o nemilosrdnom ubojici, osobito u ovom ubojstvu; nešto lakše ju je, možda, bilo zamisliti kao suučesnika. Naposljetku, prešla je šezdesetu; očito je cijenila svoj posao i sigurnost te kućice. Njoj bi bilo jednako važno da muzej ostane otvoren kao i bratu i sestri Dupayne. Policija nije znala ništa o njezinu privatnom životu, njezinim strahovima, njezinim psihičkim potrebama, o novčanim sredstvima kojima se mogla potpomoći u slučaju katastrofe. No ako je tajanstveni vozač postojao i ako je bio samo nevin posjetitelj, zašto se nije javio? Ili je ona samo bila naivna? Zašto bi to učinio? Zašto se podvrgnuti policijskom ispitivanju, javno izložiti svoj privatni život, izvući moguće tajne na svjetlo dana kada možeš šutjeti i ostati neotkriven? Čak i ako je nevin, zna da bi ga policija tretirala kao sumnjivca, vjerojatno kao glavnoga osumnjičenog. A ako slučaj ostane neriješen, cijeli bi ga život smatrali mogućim ubojicom.

Jutros se muzej trebao otvoriti u deset sati da bi se njime provelo četiri kanadska gosta Conrada Ackroyda. Dalgliesh ju je uputio da bude ondje s Benton-Smithom. Nije im dao nikakvo objašnjenje, no sjećala se njegovih riječi iz prethodnog slučaja: „Kod ubojstva, uvijek ostani što bliže možeš sumnjivcima i mjestu zločina". Ipak, bilo je teško shvatiti što je time mislio postići. Dupayne nije umro u muzeju, a Vulkan, kada je stigao prošloga petka, nije imao razloga da uđe u kuću. Zapravo, kako bi to i učinio bez ključeva? I gospođica Godby i gospođa Clutton odlučno su tvrdile da su vrata muzeja bila zaključana kad su odlazile. Vulkan se morao sakriti među stabla ili u vrtno spremište ili — najvjerojatnije — u kut neosvijetljene garaže, i čekati, s benzinom u ruci, da čuje zvuk otvaranja vrata i da tamni lik njegove žrtve ispuži ruku do prekidača za svjetlo. Sama kuća nije bila zaražena tim užasom, no sada se prvi put nerado vraćala. I kuću je već zahvatio gorak miris neuspjeha.

Do vremena kad se uspjela spremiti za odlazak, dan se nije baš razvedrio,

no osim nekoliko teških kapi što su zamrljale nogostup, nije bilo kiše. Mora da je padalo u ranim satima jer su ceste bile mokre, no kiša zraku nije donijela svježinu. Čak i kad je stigla na povišeni teren Hampsteada i otvorila prozore automobila, nije osjetila veliko olakšanje od pritiska zagađenog zraka i niskih oblaka što su zakrili nebo. Svjetla na prilaznoj cesti do muzeja još su uvijek gorjela i kada je skrenula na zadnjem zavoju, vidjela je da je svaki prozor osvijetljen kao da se kuća priprema za proslavu. Bacila je pogled na sat: pet minuta do deset. Grupa posjetitelja sigurno je već ovdje.

Parkirala je kao i obično iza grmova lovora, pomislivši ponovno kako su oni zgodan štit svakome tko želi parkirati a ne biti viđen. Cijeli red automobila već je bio uredno parkiran u ravnoj liniji. Prepoznala je Fiestu Muriel Godby i Mercedes Caroline Dupayne. Drugi automobil bio je kombi za prijevoz putnika. Njime su sigurno, pomislila je, stigli Kanađani. Možda su ga unajmili za svoju turneju Engleskom. Bilo je očito da Benton-Smith još nije stigao.

Unatoč sjaju svjetala, vrata su bila zaključana i morala je pozvoniti.

Otvorila ih je Muriel Godby koja ju je pozdravila bez osmijeha i formalno, kao da poručuje da je ovoj konkretnoj posjetiteljici, iako nije bila ni ugledna ni dobrodošla, bilo mudro pokazati odgovarajuće poštovanje. Rekla je: „Gospodin Ackroyd i njegovo društvo su stigli i piju kavu u uredu gospodina Calder-Halea. I vas čeka šalica kave, inspektorice, ako je želite." „U redu, otići ću gore. Narednik Benton-Smith bi uskoro trebao stići.

Zamolite ga da nam se pridruži, hoćete li, molim vas?"

Vrata Calder-Haleova ureda bila su zatvorena, no mogla je čuti prigušene glasove. Kad je pokucala i ušla, vidjela je dva para i Ackroyda kako sjede na rasparenim stolicama što su većinom donesene iz jedne od drugih soba.

Sam Calder-Hale smjestio se visoko na rub pisaćeg stola, a Caroline Dupayne sjedila je u njegovu okretnom naslonjaču. Svi su u rukama držali šalicu kave. Muškarci su ustali kad je Kate ušla.

Ackroyd ih je predstavio. Profesor Ballantyne i gospođa Ballantyne, profesor Mclntyre i doktorica Mclntyre. Sve četvero su bili sa sveučilišta u Torontu i osobito ih je zanimala engleska društvena povijest u vremenu između ratova. Ackroyd je dodao, obraćajući se izravno Kate: „Objasnio sam im sve o tragičnoj smrti doktora Dupaynea i da je muzej trenutačno zatvoren za javnost dok policija provodi istragu. No, hoćemo li početi? Osim ako niste

za kavu, inspektorice."

To usputno spominjanje tragedije prošlo je bez komentara. Kate je rekla da joj kava nije potrebna; to i nije bila ponuda za koju se očekivalo da je prihvati. Činilo se da je četvero posjetitelja njezinu prisutnost uzimalo zdravo za gotovo. Ako su se i pitali zašto im je, kao novim licima u muzeju, bila potrebna pratnja višeg policijskog službenika prilikom onoga što je, na kraju krajeva, bio privatan posjet, bili su previše pristojni da bi to komentirali. Činilo se da gospođa Ballantyne, starija gospođa ljubaznog lica, nije shvaćala da je Kate policajka i čak ju je dok su izlazile iz ureda upitala je li ona redovit posjetitelj muzeja.

Calder-Hale je rekao: „Predlažem da krenemo s Povijesnom sobom u prizemlju, a zatim s Galerijom sporta i zabave, prije nego što dođemo na kat galerije i do Sobe ubojstava. Ostavit ćemo knjižnicu za kraj. Prepustit ću Conradu da opiše izloške u Sobi ubojstava. To je više njegovo područje nego moje."

U tom trenu ih je prekinuo zvuk trčanja po stepenicama i pojavio se Benton-Smith. Kate ga je pomalo površno predstavila i mala grupa je krenula u obilazak. Njegov zakašnjeli dolazak ju je naljutio, no, pogledavši na svoj sat, shvatila je da mu ne može prigovarati. Zapravo je stigao točno na vrijeme.

Spustili su se do Povijesne sobe. Tu se jedan zid s velikim brojem izložbenih vitrina i polica bavio glavnim događajima britanske povijesti od studenog 1918. do srpnja 1939. Na suprotnoj strani je sličan kolaž pokazivao događaje širom svijeta. Fotografije su bile iznimne kvalitete i neke su, pretpostavljala je Kate, bile vrijedne i rijetke. Grupa koja se sporo kretala promatrala je dolazak svjetskih državnika na Mirovnu konferenciju, potpisivanje Mirovnog sporazuma u Versaillesu, glad i neimaštinu u Njemačkoj u usporedbi sa slavljima pobjedničkih Saveznika. Pred njima je promicala povorka svrgnutih kraljeva, čija su obična lica bila uzvišena - a katkad i pretvorena u predmet smijeha - raskošno ukrašenim uniformama i apsurdnim pokrivalima za glavu. Novi moćnici bili su skloniji uniformama što su bile više proleterske i utilitarističke: njihove visoke vojne čizme bile su napravljene da gacaju kroz krv. Mnoge slike iz svijeta politike Kate nisu mnogo značile, ali vidjela je da se Benton-Smith upustio u žučnu raspravu s jednim od kanadskih profesora o važnosti organiziranog rada za Velikog

općeg štrajka 1926. Onda se sjetila da joj je Piers rekao da Benton-Smith ima diplomu iz povijesti. I logično. Katkad je Kate zajedljivo pomislila da će uskoro ona biti jedina osoba mlađa od trideset pet bez diplome. Možda bi to s vremenom moglo donijeti određen prestiž. Činilo se da se posjetiteljima podrazumijevalo da su ona i Benton-Smith jednako zainteresirani za izloške poput njih samih i da imaju jednako pravo izraziti svoje mišljenje. Slijedeći ih po sobi, ironično si je rekla da se istraga ubojstva pomalo pretvara u društveni događaj.

Slijedila je grupu u galeriju koja se bavila sportom i zabavom. Ovdje su bile tenisačice sa svojim trakama za kosu i dugim suknjama što su im smetale, tenisači u izglačanim bijelim sportskim hlačama od flanela; posteri izletnika planinara sa svojim naprtnjačama i kratkim hlačama kako velikim koracima gaze u idealiziran engleski krajolik; Ženska liga zdravlja i ljepote u crnim satenskim hlačicama i bijelim bluzama, dok izvode svoje masovne ritmične vježbe. Tu su bili originalni željeznički posteri plavih brežuljaka i žutog pijeska, djece s bob-frizurama kako vitlaju kanticama i lopaticama, roditelja u njihovim odmjerenim kupaćim kostimima, svi naizgled nesvjesni udaljenog zveketa Njemačke koja se naoružava za rat. A tu je bio i sveprisutan, nepremostiv jaz između bogatili i siromašnih, privilegiranih i potlačenih, naglašen lukavim grupiranjem fotografija, roditelja i prijatelja na utakmici kriketa između škola Eton i Harrow 1928. u kontrastu sa sumornim bezizražajnim licima pothranjene djece fotografirane na njihovu godišnjem izletu s vjeronaukom.

A sada su krenuli na kat i u Sobu ubojstava. Iako su svjetla već bila upaljena, sumračnost dana se pojačala i u zraku je bio neugodan zadah plijesni. Caroline Dupayne, koja je bila šutljiv član grupe, progovorila je prvi put. „Zrak je ovdje ustajao. Ne bismo li mogli otvoriti prozor, James? Da pustimo malo hladnog zraka u ovu ustajalost."

Calder-Hale je prišao prozoru i, nakon omanjeg natezanja, otvorio ga oko petnaestak centimetara pri vrhu.

Sad je Ackroyd preuzeo. Kakav je to bio izniman čovjek, pomislila je Kate, sa svojim punašnim, pažljivo dotjeranim tijelom koje se vrpoljilo od entuzijazma, i s licem nevino uzbuđenim poput dječjega nad tom smiješnom točkastom leptir-mašnom. A. D. je timu ispričao o svom prvom posjetu

Dupayneu. Iako je uvijek prezauzet, odrekao se svog dragocjenog vremena da odveze Ackroyda u muzej. Začudila se, i to ne prvi put, osebujnosti muškog prijateljstva koje se, čini se, nije gradilo na osobnosti niti zajedničkom pogledu na svijet, već je često bilo zasnovano najednom zajedničkom interesu ili iskustvu, nekritično, odmjereno, nezahtjevno. Što su, zaboga, A. D. i Conrad Ackroyd imali zajedničkoga? No Ackroyd se očito zabavljao.

Njegovo znanje o izloženim slučajevima ubojstava je svakako je bilo iznimno i govorio je bez pomoći zabilješki. Dulje se pozabavio slučajem Wallace i posjetitelji su poslušno pregledali obavijest iz Šahovskog kluba Central koja pokazuje da je Wallace trebao igrati večer prije ubojstva te su u tišini punoj poštovanja zurili u Wallaceov šahovski set izložen pod staklom.

Ackroyd je rekao: „Ova željezna šipka u vitrini nije oružje kojim je počinjeno ubojstvo; oružje nije nikad pronađeno. Ali iz kuće je nestala slična šipka koja je služila za struganje pepela ispod rešetke kamina. Zanimljive su ove dvije uvećane policijske fotografije tijela uslikane u razmaku od nekoliko minuta. Na prvoj vidite Wallaceovu zgužvanu kabanicu, jako zamrljanu krvlju, zguranu pod žrtvino desno rame. Na drugoj fotografiji je odmaknuta."

Gospođa Ballantyne je zurila u fotografije s mješavinom gnušanja i sažaljenja. Njezin muž i profesor Mclntyre su vijećali o namještaju i slikama u natrpanoj dnevnoj sobi, tom rijetko korištenom svetištu ugleda više radničke klase koje su, kao povjesničari društva, očito smatrali fascinantnijim od krvi i razbijenih lubanja.

Ackroyd je zaključio: „Taj je slučaj bio jedinstven u tri stvari: prizivni sud je poništio presudu na temelju toga da je bila nepouzdana s obzirom na dokaze', zapravo govoreći da je porota bila u krivu. To je moralo biti bolno lordu vrhovnom sucu Hewartu koji je predsjedao žalbenim postupkom i čija je filozofija bila ta da je britanski sustav suđenja s porotom praktički nepogrešiv. Drugo, žalbu je financirao Wallaceov sindikat, ali samo nakon što je sazvao ljude kojih se to ticalo u svoj londonski ured i zapravo održao mini suđenje. Treće, to je bio jedini slučaj za koji je Anglikanska crkva odobrila posebnu molitvu da bi se prizivni sud naveo na pravu odluku. To je poprilično veličanstvena molitva - Crkva je u onim danima znala pisati liturgiju - i možete je vidjeti otisnutu na letku s tekstovima molitvi u vitrini.

Osobito mi se sviđa zadnja rečenica: 'I molit ćete za odvjetnike našeg Suverenog vladara Kralja, da budu vjerni kršćanskim nalozima apostola Pavla. Ne sudite ništa dok Bog ne iznese na svjetlo skrivenu tamu i dok ne oda nakane srca.' Državni pravobranitelj, Edward Hemmerde, bio je bijesan zbog molitve i vjerojatno još ljući kad se pokazala učinkovitom."

Profesor Ballantyne, stariji od dva muška posjetitelja, reče: „Nakane srca". Izvadio je bilježnicu i grupa je strpljivo čekala dok je, zavirujući u otisnuti letak, zapisao posljednju rečenicu molitve.

Ackroyd je imao manje toga reći za slučaj Rouse, gdje se koncentrirao na tehničke dokaze o mogućem uzroku požara i nije spomenuo Rouseovo objašnjenje o krijesu. Kate se zapitala je li to razboritost ili osjetljivost. Nije očekivala da Ackroyd spomene sličnost s ubojstvom Dupaynea i uspio je to spretno izbjeći. Kate je znala da nikome osim onih najbližih nije rečeno za tajanstvenog vozača ili za to kako su riječi koje je uputio Tally Clutton bile sablastan odjek Rouseovih. Za vrijeme Ackroydova opreznog pripovijedanja pogledala je Caroline Dupayne i Jamesa Calder-Halea; nijedno nije pokazalo ni trunku osobitog interesa.

Nastavili su prema brightonskom ubojstvu u kojem je tijelo žrtve stavljeno u kovčeg. Taj je slučaj Ackroydu bio manje zanimljiv te ga je bilo teže opravdati kao ubojstvo tipično za svoje vrijeme. Koncentrirao se na kovčeg. „Ovo je kositreni kovčeg kakvim se koristila sirotinja kad je putovala. U njega bi stalo doslovno sve što je prostitutka Violette Kaye posjedovala, a na kraju je postao i njezin lijes. Njezinu ljubavniku, Tonyju Manciniju, sudilo se na putujućem krivičnom sudu u Lewesu u prosincu 1934. i oslobođen je nakon briljantne obrane gospodina Normana Birketta. Bio je to jedan od rijetkih slučajeva gdje su uspješno osporeni dokazi forenzičkog patologa, gospodina Bernarda Spilsburyja. Ovaj slučaj je primjer onoga što je važno na suđenju za ubojstvo: kvaliteta i ugled odvjetnika obrane. Norman Birkett poslije Lord Birkett od Ulverstonea - imao je iznimno lijep i uvjerljiv glas, najmoćnije oružje. Mancini je dugovao svoj život Normanu Birkettu i vjerujemo da mu je bio primjereno zahvalan. Prije nego što je umro, Mancini je priznao da je ubio Violette Kaye. A je li namjeravao počiniti ubojstvo nešto je drugo."

Mala grupa je razgledala kovčeg, pomislila je Kate, više zbog pristojnosti nego zbog iskrenog interesa. Činilo se da se kiselost u zraku pojačala.

Poželjela je da grupa krene dalje. Soba ubojstava, kao uostalom i cijeli muzej, deprimirala ju je od prvog trena kad je u nju ušla. Nešto je u toj pažljivoj rekonstrukciji prošlosti bilo strano njezinu duhu. Godinama je pokušavala odbaciti vlastitu povijest i ljutila ju je i pomalo plašila jasnoća i užasna neizbježnost kojom se ona sada vraćala mjesec po mjesec. Prošlost je bila mrtva, završena, nepromjenjiva. Ništa se iz nje nije moglo nadoknaditi i sigurno se ništa nije moglo potpuno razumjeti. Te sepija fotografije koje su je okruživale nisu u sebi imale ništa više života od papira na kojem su otisnute.

Ti odavno mrtvi muškarci i žene su patili i uzrokovali patnju i nestali. Kakav je to nevjerojatan nagon vodio osnivača Dupaynea da ih izloži s toliko pažnje? Sigurno nisu bile ništa važnije za svoje doba od onih fotografija starih automobila, odjeće, kuhinja, rukotvorina iz prošlosti. Neki od tih ljudi bili su pokopani u živom vapnu, a neki na crkvenim grobljima, no mogli su i svi skupa biti bačeni u zajednički grob s obzirom na to koliko je to danas značilo. Pomislila je: Kako ja mogu živjeti sigurno osim u ovom sadašnjem trenutku, trenutku koji, čak i dok ga proživljavam, postaje prošlost?

Neugodno uvjerenje koje je osjetila dok je odlazila iz kuće gospode Faraday se vratilo. Nije se mogla sigurno suočiti s tim ranim godinama ili poništiti njihovu moć tako da izda svoju prošlost.

Baš su planirali krenuti dalje kad su se otvorila vrata i na njima se pojavila Muriel Godby. Caroline Dupayne je stajala kraj kovčega i Muriel, lagano rumena u licu, prišla joj je. Ackroyd se taman spremao predstaviti sljedeći slučaj, no sad je zastao i svi su čekali.

Muriel je smela namjerna tišina i krug lica koja su se okrenula prema njoj. Očito se nadala da će svoju poruku prenijeti diskretno. Rekla je: „Imate poziv od Lady Swathling, gospođo Dupayne. Rekla sam joj da ste zauzeti." „Onda joj recite da sam još uvijek zauzeta. Nazvat ću je za pola sata." „Kaže da je hitno, gospođo Dupayne." „Oh, no, dobro, doći ću."

Okrenula se da ode dok je Muriel Godby bila uz nju, i grupa je ponovno svoju pozornost usmjerila prema Conradu Ackroydu. I tada se dogodilo.

Začula se zvonjava mobilnog telefona, razbivši tišinu, zapanjujuća i zlokobna poput protupožarnog alarma. Nije bilo sumnje odakle je dopirala. Sve su se

oči okrenule prema kovčegu. Kate se činilo da se nekoliko sekundi u kojima se nitko nije pomaknuo ili progovorio prolegnulo u minute, trenutak u kojem je vrijeme stalo i grupa se pred njezinim očima zaledila poput prizora sa slike, nepomičnih udova kao da su lutke. Metalni zvuk zvonjave se nastavio.

Onda je Calder-Hale progovorio, glasom koji je bio namjerno vedar. „Čini se da netko izvodi psine. Nezrelo, ali iznenađujuće učinkovito."

Muriel Godby je bila ta koja se pokrenula. Oblivena rumenilom, izlanula je: „Glupo, glupo!" i, prije nego što se itko stigao pomaknuti, jurnula prema kovčegu, kleknula i podignula poklopac.

Zadah se proširio sobom, nesnosan poput mirisa plina. Kate, u začelju grupe, mogla je pogledom uhvatiti samo djelić povijenog trupa i rasute plave kose prije nego što su Murieline ruke pale s poklopca i on je pao natrag na svoje mjesto uz potmuo zvuk udarca. Noge su joj se tresle, stopala se koprcala po podu kao da pokušava ustati, no snaga je napustila njezino tijelo.

Legla je preko kovčega praveći prigušene zvukove, dršćući jecala i jadno cviljela poput nesretnog psića. Zvonjava je prestala. Kate ju je čula kako mrmlja: „O, ne! O, ne!" Nekoliko sekundi je i ona ostala prikovana. A onda je tiho istupila da preuzme kontrolu i obavi svoj posao.

Okrenula se prema grupi, i glasom koji je bio promišljeno miran rekla: „Odmaknite se, molim." Prišavši kovčegu, stavila je ruke oko Murielina struka i pokušala je podići. Ona je sama bila snažna, no Muriel je bila jake građe i pritiskala je kovčeg cijelom svojom težinom. Benton-Smith je pritekao u pomoć i zajedno su podigli Muriel na noge i napola je odnijeli do jednog od naslonjača.

Kate se obratila Caroline Dupayne. „Je li gospođa Clutton u svojoj kućici?" „Pretpostavljam da jest. Mogla bi biti. Zaista ne znam." „Onda odvedite gospođicu Godby u ured u prizemlju i pripazite na nju, hoćete li? Netko će doći do vas što je prije moguće."

Okrenula se Benton-Smithu. „Uzmite ključ od gospođe Dupayne i provjerite jesu li ulazna vrata zaključana. Pobrinite se da ostanu zaključana.

Za sada nitko ne smije otići. Onda nazovite zapovjednika Dalgliesha i vratite se ovamo."

Calder-Hale je šutio. Stajao je malo podalje od ostalih, budnih očiju koje su sve pozorno pratile. Obrativši mu se, Kate je rekla: „Biste li vi i gospodin

Ackroyd odveli svoju grupu natrag u radnu sobu, molim vas? Trebat će nam njihova imena i njihove britanske adrese, no nakon toga će moći slobodno otići."

Mala grupa posjetitelja je stajala zapanjeno zbunjena. Preletjevši pogledom preko njihovih lica, Kate se učinilo da je samo jedan od njih, stariji profesor Ballantyne, koji je sa svojom ženom stajao najbliže kovčegu, zapravo vidio tijelo. Koža mu je izgledala poput sivog pergamenta i, ispruživši ruku, privukao je svoju ženu k sebi.

Gospođa Ballantyne reče nervozno: „Što je to? Je li ondje zarobljena neka životinja? Je li to mrtva mačka?"

Njezin muž je rekao. „Dođi, draga", i oni su se pridružili maloj grupi što se kretala prema vratima.

Muriel Godby je sada bila mirna. Ustala je i rekla s nešto dostojanstva: „Žao mi je, žao mi je. To je bilo od šoka. I bilo je tako užasno. Znam da je glupo, ali na trenutak sam pomislila da je to Violette Kaye." Pogledala je žalosno Caroline Dupayne. „Oprostite mi, oprostite mi. To je bilo od šoka."

Ignorirajući je, Caroline Dupayne je neodlučno zastala, a zatim krenula prema kovčegu, no Kate joj je prepriječila put. Ponovila je, odlučnije: „Molim odvedite gospođicu Godby u ured. Predlažem da joj skuhate neki topli napitak, čaj ili kavu. Zovemo zapovjednika Dalgliesha i on će vam se pridružiti čim bude mogao. Moglo bi potrajati."

Uslijedilo je nekoliko trenutaka tišine u kojima je Kate napola očekivala da će se Caroline pobuniti. Umjesto toga, samo je kimnula i obratila se Benton-Smithu. „Ključevi ulaznih vrata su u ormariću s ključevima. Dat ću vam ih ako siđete s nama."

Kate je ostala sama. Tišina je bila potpuna. Bila je u jakni i sada je prekapala džepove tražeći rukavice, a onda se sjetila da su u pretincu u autu.

Ali imala je veliki čisti rupčić. Nije bilo razloga za žurbu, A. D. će ubrzo stići s torbama s forenzičkim priborom, ali morala je barem otvoriti kovčeg.

No ne ovog trena. Moglo bi biti važno imati svjedoka; neće ništa učiniti dok se Benton-Smith ne vrati. Stajala je nepomično, gledajući kovčeg. BentonSmith je možda bio odsutan samo nekoliko minuta, no one su se razvukle u pretpakao čekanja u kojem se ništa u sobi nije činilo stvarnim osim tog otrcanog sanduka strave.

I sada je on napokon bio kraj nje. Rekao je: „Gospođa Dupayne nije bila

presretna što joj je rečeno gdje mora čekati. Ulazna vrata su već bila zaključana, i ja imam ključeve. Što s posjetiteljima, gospođo? Ima li smisla zadržati ih?" „Ne. Što prije odu iz zgrade, to bolje. Idite u Calder-Haleov ured, hoćete li, zapišite njihova imena i adrese i recite nešto umirujuće - ako se možete čega sjetiti. Nemojte priznati da smo našli tijelo, iako ne vjerujem da je ostalo mnogo mjesta sumnji."

Benton-Smith reče: „Bih li se trebao uvjeriti da nema ničega korisnoga što bi nam mogli reći, ničega što su primijetili?" „To nije baš vjerojatno. Ona je mrtva već neko vrijeme, a oni su u muzeju tek jedan sat. Riješite ih se sa što više takta i uz što manje buke. CalderHalea ćemo ispitati poslije. Gospodin Ackroyd bi trebao otići s njima, ali sumnjam da ćete se riješiti Calder-Halea. Vratite se čim ih ispratite."

Ovaj put je čekanje bilo dulje. Iako je kovčeg bio zatvoren, Kate se činilo da se smrad pojačava svake sekunde. Probudio joj je sjećanje na druge slučajeve, druge leševe, a ipak je bio pomalo drugačiji, kao da je tijelo proglašavalo svoju jedinstvenost čak i u smrti. Kate je mogla čuti potmule glasove. Benton-Smith je za sobom zatvorio vrata Sobe ubojstava, prigušivši sve zvukove osim visokoga glasa što je nešto objašnjavao i koji je mogao biti Ackroydov te, nakratko, zvuk koraka na stepenicama. Ponovno je čekala, pogleda prikovanog za kovčeg. Je li to, pitala se, zaista bio kovčeg koji je sadržavao tijelo Violette Kaye? Bio to pravi kovčeg ili ne, do sada joj nije bio osobito zanimljiv. Ali sada je stajao, crn i pomalo otrcan, kao da je izaziva svojim zloslutnim tajnama. Oči Tonyja Mancinija nad njim prkosno su zurile u njezine. Bilo je to surovo lice, mračno bijesnih očiju, velikih usta nepopustljivog izraza usred kratke oštre brade; no fotograf si i nije stavio u zadatak da ga učini privlačnim. Tony Mancini je umro u krevetu jer ga je Norman Birkett uspio obraniti, baš kao što je Alfred Arthur Rouse obješen zato što je Norman Birkett bio na strani tužiteljstva.

Benton-Smith se vratio. Rekao je: „Ugodni ljudi. Nisu pravili probleme i nemaju ništa reći osim da su primijetili ustajali miris u sobi. Bog zna s kakvim će se pričama vratiti u Toronto. Gospodin Ackroyd je otišao protestirajući. On gori od znatiželje. Nema puno nade da će on šutjeti, usuđujem se reći. Nisam se mogao otarasiti Calder-Halea. On inzistira na tome da mora obaviti neke stvari u svom uredu. Gospodin Dalgliesh je bio na

sastanku, ali sada kreće. Trebao bi stići za dvadesetak minuta. Želite li čekati, gospođo?" „Ne", reče Kate. „Ne želim čekati."

Pitala se zašto joj je bilo tako važno da ona bude ta koja će otvoriti kovčeg. Cučnula je i, desnom rukom omotanom u rupčić, polako podigla poklopac i zabacila ga. Činilo se da joj je ruka postala teška, no pokret kojim ju je podigla bio je skladan i formalan kao da je ta radnja dio svečanog otkrivanja. Smrad se tako snažno proširio da joj je dah zastao u grlu. Sa sobom je, kao i uvijek, donio pomiješane emocije od kojih je mogla prepoznati samo šok, ljutnju i tužnu spoznaju smrtnosti. Zamijenila ih je odlučnost. Ovo je bio njezin posao. To je bilo ono za što je školovana.

Djevojka je bila ugurana u kovčeg poput prevelikog fetusa, privučenih skupljenih koljena, spuštene glave koja ih je gotovo dodirivala preko prekriženih ruku. Izgledalo je da je poput predmeta uredno nagurana u malen prostor. Lice joj nije bilo vidljivo, no pramenovi svijetle plave kose su nježno poput svile padali preko njezinih nogu i ramena. Nosila je krem odijelo s hlačama i niske čizme od fine crne kože. Desna šaka joj je bila savijena nad lijevom nadlakticom. Unatoč dugim noktima nalakiranima jarkom crvenom bojom i velikom zlatnom prstenu na srednjem prstu desne ruke, izgledala je sitno i ranjivo poput dječje.

Benton-Smith reče: „Nema torbice i ne vidim mobitel. Vjerojatno je u jednom od džepova njezine jakne. Barem će nam reći tko je ona."

Kate reče: „Nećemo ništa više dirati. Čekat ćemo gospodina Dalgliesha."

Benton-Smith se jače sagnuo. „Kakvo je to uvenulo cvijeće što joj je posuto po kosi, gospođo?"

Mali su cvjetići još uvijek sadržavali tračak ljubičaste i Kate je prepoznala oblik dva listića. Rekla je: „To jesu - ili su bile - afričke ljubičice."

2 Dalglieshu je laknulo kada su Milesa Kynastona, kad ga je nazvao u njegovu sveučilišnu bolnicu, našli kako počinje predavanje i što ga je uspio odgoditi i odmah im se staviti na raspolaganje. Budući da je on bio jedan od najistaknutijih svjetskih patologa, postojala je mogućnost da već čuči nad nekim zaudarajućim tijelom u udaljenom polju ili da je pozvan na slučaj u inozemstvu. Moglo se pozvati druge patologe Ministarstva unutarnjih poslova, i svi bi bili savršeno stručni, no Miles Kynaston je uvijek bio patolog kojega je Dalgliesh najradije birao. Bilo je zanimljivo, mislio je, da dva čovjeka koja su znala tako malo o privatnom životu onoga drugoga, koja nisu imala zajedničkih interesa osim u poslu i koja su se rijetko viđala osim na mjestima gdje je bilo mrtvo tijelo često u stanju raspadanja, uvijek susreću s ugodnim pouzdanjem u instinktivno razumijevanje i poštovanje.

Slava i zloglasnost nekog slučaja s mnogo publiciteta nije Kynastona pretvarala u primadonu. Dolazio je odmah kad su ga zvali, klonio se crnog humora kojem su neki patolozi i detektivi pribjegavali kao lijeku protiv užasa ili gađenja, predavao izvješća s obdukcije koja su bila primjer jasnoće i dobrog pisanja, a na klupi za svjedoke su ga slušali s poštovanjem. Bio je zaista u opasnosti da ga počnu smatrati nepogrešivim. Sjećanje na velikog Bernarda Spilsburyja još je uvijek bilo svježe. Za sustav krivičnog prava nikad nije bilo zdravo kada je bilo dovoljno da stručni svjedok samo pristupi klupi za svjedoke da bi mu se povjeravalo.

Pričalo se da je Kynastonova ambicija bila školovati se za liječnika, no da je morao promijeniti smjer na specijalističkom stažu zbog svoje nevoljkosti da gleda ljudske patnje. Kao forenzički patolog svakako ih je bio pošteđen. Nije on bio taj koji je morao kucati na nepoznata vrata, čeličiti se da bi nekom roditelju ili partneru koji čeka priopćio vijesti od kojih strepi.

No Dalgliesh je smatrao da ta glasina nije bila istinita; averziju prema

susretanju s boli sigurno bi otkrio prije počinjanja medicinske naobrazbe.

Možda je ono što je motiviralo Kynastona bila opsjednutost smrću, njezinim uzrocima, njezinim raznovrsnim očitovanjima, njezinom univerzalnošću i neizbježnošću, njezinom suštinskom nedokučivošću. Iako nije bio religiozan, koliko je Dalgliesh znao, tretirao je svaki leš kao da mrtvi živci mogu još uvijek osjećati, a staklaste oči usrdno moliti za presudu da još ima nade.

Promatrajući kako njegove zdepaste ruke u rukavicama od lateksa prelaze preko tijela, Dalglieshu je katkad na pamet znala pasti nerazumna misao da Kynaston dijeli svoju vlastitu sekularnu posljednju pomast.

Godinama je izgledao nepromijenjeno, no vidno je ostario otkad su se zadnji put vidjeli, kao da je iznenada pao na nižu razinu u kontinuumu tjelesnog propadanja. Njegovo čvrsto tijelo bilo je nespretnije, linija kose nad visokim pjegavim čelom se povlačila. No oči su mu još uvijek bile jednako oštre i ruke jednako mirne.

Sada su bile tri minute poslije podneva. Rolete su ranije spuštene, kao da tako prekidaju vezu s vremenom i isključuju tmurno polusvjetlo kasnoga jutra. Dalglieshu se Soba ubojstava učinila punom ljudi, no uz Kynastona, njega samoga, Kate i Piersa, bilo ih je još samo šest. Dva fotografa završila su s poslom i počeli su se tiho pakirati, no jedno je jako svjetlo još uvijek obasjavalo tijelo. Dva stručnjaka za otiske prstiju nanosila su na kovčeg prah za traženje otisaka, a Nobby Clark i drugi član ekipe za očevid brižno su pretraživali pod koji je naizgled nudio malo nade da će pružiti fizičke dokaze.

Obučeni u odijelo svoga zanata, svi su se kretali s tihim pouzdanjem, a glasovi su im bili tihi, ali ne neprirodno prigušeni. Izgledali su, pomislio je Dalgliesh, kao da se bave nekim ezoteričnim obredom koji je trebalo sakriti od pogleda javnosti. Fotografije na zidu stajale su jedna do druge poput reda nijemih svjedoka, trujući sobu tragedijama i jadima prošlosti: Rouse, zaglađene kose sa samodopadnim zavodničkim osmijehom; Wallace sa svojim visokim ovratnikom, blagih očiju pod naočalama s čeličnim okvirom; Edith Thompson u šeširu širokog oboda, nasmijana kraj svog mladog ljubavnika pod ljetnim nebom.

Tijelo je izvađeno iz kovčega i sada je ležalo kraj njega na plastičnoj plahti. Nemilosrdno bliještanje svjetla što je sjalo izravno na nju lišilo ju je i zadnjih tragova ljudskosti pa je djelovala umjetno poput lutke izložene i spremne da je zamotaju kao paket. Svijetla plava kosa pri korijenu je bila

smeđa. Mora da je za života bila vrlo lijepa, ljepuškaste vragolaste seksualnosti, no nije bilo ljepote ni mira na ovom mrtvom licu. Pomalo izbuljene blijedoplave oči bile su širom otvorene; izgledale su kao da bi ih pritisak na čelo mogao izbaciti iz duplji i da će se poput staklenih kugli otkotrljati preko blijedih obraza. Usta su joj bila napola otvorena i mali savršeni zubi su iskešeno ležali na donjoj usni. Na gornjoj se usni sasušio tanki mlaz sluzi. S obje sirane krhkog vrata nalazile su se masnice na mjestima gdje su snažne ruke iscijedile život iz nje.

Dalgliesh je nijemo stajao i promatrao dok se Kynaston, čučeći, polako kretao oko tijela, nježno raširio blijede prste i okrenuo glavu s lijeva nadesno, da bolje promotri modrice. Onda je pružio ruku u staru doktorsku torbu koju je uvijek nosio sa sobom da pronađe rektalni toplomjer. Nekoliko minuta kasnije, kada je prvotni pregled obavljen, ustao je. „Uzrok smrti očit. Zadavljena je. Ubojica je nosio rukavice i bio je dešnjak. Nema otisaka noktiju i nema ogrebotina, kao ni znakova da je žrtva pokušavala olabaviti njegov stisak. Možda je vrlo brzo nastupila nesvjestica.

Glavni stisak je bio stisak desne ruke sprijeda. Možete vidjeti otisak palca visoko gore pod donjom čeljusti preko roga štitaste hrskavice. Na lijevoj strani vrata su otisci od pritiska ostalih prstiju. Kao što možete vidjeti, oni su malo niže duž strane štitaste hrskavice."

Dalgliesh upita: „Je li to mogla učiniti žena?" „Bila je potrebna snaga, ali ne iznimna snaga. Žrtva je sitna i vrat poprilično uzak. Žena je to mogla učiniti, ali ne, na primjer, krhka žena ili itko s artritičnim rukama. Vrijeme smrti? To otežava činjenica što je kovčeg praktički hermetički zatvoren. Možda ću moći biti precizniji nakon obdukcije.

Moja sadašnja procjena je da je mrtva barem četiri dana, vjerojatno bliže pet."

Dalgliesh reče: „Dupayne je umro u otprilike osamnaest sati prošloga petka. Je li moguće da se ova smrt dogodila u približno isto vrijeme?" „Sasvim moguće. Ali čak i nakon obdukcije neću moći tako precizno odrediti. Imam slobodan termin sutra ujutro u osam i trideset i pokušat ću vam dati izvješće do ranog poslijepodneva."

Pronašli su mobitel, jedan od najnovijih modela, u džepu njezine jakne.

Odlazeći u udaljeni dio sobe i s rukavicama na rukama, Piers je pritiskao tipke da otkrije broj pozivatelja, a zatim je nazvao broj.

Javio se muški glas. „Mercerova automehaničarska radionica." „Mislim da smo upravo propustili vaš poziv." „Da, gospodine. Zvali smo da kažemo da je gotov automobil Celije Mellock. Želi li ona doći po njega ili da vam ga dovezemo?" „Rekla je da želi da ga dovezete. Imate adresu, pretpostavljam?" „Tako je, gospodine, Manningtree Gardens 47, Ulica Earl's Court." „Kad malo bolje razmislim, bolje ga ostavite. Baš ste je promašili i možda bi ona radije došla po njega. No reći ću joj da je gotov. Hvala."

Piers reče: „Imamo ime i adresu, gospodine. I sada znamo zašto nije autom došla u muzej. Bio je kod automehaničara. Ime joj je Celia Mellock, a adresa je Manningtree Gardens 47, Ulica Earl's Court."

Djevojčine ruke bile su omotane najlonom kroz koji su crveni nokti sjali kao da su uronjeni u krv. Doktor Kynaston je nježno podignuo šake i prekrižio ih na djevojčinim prsima. Plastičnu plahtu su preklopili preko tijela i mrtvačku vreću zatvorili zatvaračem. Fotograf je počeo rastavljati svoju lampu, a doktor Kynaston, sada bez rukavica, skidao je svoj kombinezon i gurao ga natrag u svoju doktorsku torbu. Pozvana su mrtvozornička kola i Piers je otišao dolje čekati njihov dolazak. Tada su se vrata otvorila i žena je odlučno ušla.

Katein glas je bio oštar. „Gospođo Strickland, što vi radite ovdje?"

Gospođa Strickland je mirno rekla: „Srijeda je ujutro. Uvijek sam ovdje srijedom od devet i trideset do jedan, i petkom od dva do pet. To je vrijeme koje sam odvojila za muzej. Mislila sam da to znate." „Tko vas je pustio unutra?" „Gospođica Godby, naravno. Pokazala je potpuno razumijevanje za činjenicu da mi volonteri moramo biti točni u vezi sa svojim obvezama.

Rekla je da je muzej zatvoren za posjetitelje, ali ja nisam posjetitelj."

Prišla je mrtvačkoj vreći bez vidljivoga gađenja. „Tu imate mrtvo tijelo, očito. Prepoznala sam taj nepogrešiv miris čim sam otvorila vrata knjižnice.

Moje osjetilo mirisa je oštro. Pitala sam se što se dogodilo s Ackroydovom grupom posjetitelja. Rečeno mi je da će posjetiti knjižnicu i izvadila sam neke od zanimljivijih publikacija da ih vide. Pretpostavljam da sad neće doći."

Dalgliesh reče: „Otišli su, gospođo Strickland, i bojim se da i vas moram

zamoliti da odete." „Hoću za deset minuta, vrijeme će mi isteći. Ali moram spremiti materijale koje sam izložila. Bojim se da je to bio gubitak vremena. Da mi je bar netko rekao što se događa. I što se zapravo događa? Pretpostavljam da je ovo druga sumnjiva smrt budući da ste ovdje, zapovjedniče. Nitko iz muzeja, nadam se." „Nitko iz muzeja, gospođo Strickland." Dalgliesh, koji je se gorljivo želio riješiti, ali je nije želio naljutiti, ostao je strpljiv.

Rekla je: „Muškarac, pretpostavljam. Vidim da nemate torbicu. Nijednu ženu ne bi našli bez torbice. A uvelo cvijeće? Izgleda poput afričkih ljubičica. Ljubičice su, zar ne? Je li to žena?" „Žena je, ali moram vas zamoliti da nikome ne govorite ništa o ovome.

Moramo obavijestiti najbližu rodbinu. Nekome ona sigurno nedostaje, brine se gdje je. Dok ne kažemo najbližima, bilo kakav razgovor o tome mogao bi omesti istragu i uzrokovati bol. Siguran sam da ćete to shvatiti. Žao mi je što nismo znali da ste u muzeju. Sreća da niste ušli ranije."

Gospođa Strickland je rekla: „Mrtvaci me ne uzrujavaju. Živi ljudi to povremeno čine. Neću ništa reći. Pretpostavljam da obitelj zna — mislim na Dupayneove?" „Gospoda Dupayne je bila ovdje kada smo otkrili tijelo, kao i gospodin Calder-Hale. Ne sumnjam da će jedan od njih nazvali Marcusa Dupaynea."

Gospođa Strickland se napokon okrenula da ode. „Bila je u kovčegu, pretpostavljam." „Da", reče Dalgliesh, „bila je u kovčegu." „S ljubičicama? Je li je netko pokušavao povezati s Violette Kaye.19 Pogledi su im se susreli, ali u njima nije bilo znaka prepoznavanja. Kao da se taj sat u stanu u Barbicanu, vino koje su zajedno pili, intimnost, nije nikad dogodila.

Kao da je razgovarao sa strancem. Je li to bio njezin način da se distancira od nekoga kome se opasno povjerila?

Dalgliesh je rekao: „Gospođo Strickland, moram inzistirati da sada odete tako da možemo nastaviti s onime što moramo obaviti." „Naravno. Nemam namjeru ometati policiju u izvršavanju njezinih dužnosti." Glas joj je bio ironičan.

Sada je hodala prema vratima, a zatim se okrenula i rekla: „Nije bila u kovčegu u četiri sata prošloga petka, ako vam to išta znači."

Nastala je tišina. Ako je gospođa Strickland željela otići u velikom stilu, uspjela je.

Dalglieshov glas je bio miran. „Kako možete biti sigurni u to, gospođo Strickland?" „Jer sam bila ovdje kad je Ryan Archer otvorio kovčeg.

Pretpostavljam da želite znati zašto."

Dalgliesh se morao oduprijeti suludom nagonu da kaže da mu ne pada na pamet pitati. Gospoda Strickland je nastavila: „Bila je to čista znatiželja možda bi nečista znatiželja bilo prikladnije reći. Mislim da je dečko oduvijek želio zaviriti u kovčeg. On je upravo završio s usisavanjem hodnika ispred knjižnice. Nije to bilo zgodno vrijeme, naravno, nikad nije. Teško mi se koncentrirati uz tu neugodnu pozadinsku buku i on mora prestati s time ako ima posjetitelja. No, bio je tu. Kada je ugasio usisavač, došao je u knjižnicu.

Ne znam zašto. Možda se zaželio malo društva. Upravo sam završila s pisanjem nekih novih natpisa za Wallace izloške i on je prišao da ih pogleda.

Spomenula sam da ih nosim u Sobu ubojstava i on me pitao može li poći sa mnom. Nisam vidjela razlog zašto ne bi mogao." „I sigurni ste u vezi s vremenom?" „Potpuno sigurna. Ušli smo u ovu prostoriju baš prije četiri sata. Ostali smo oko pet minuta i Ryan je otišao pokupiti svoju dnevnicu. Ja sam otišla malo poslije pet sati. Muriel Godby je bila za pultom i, kao što znate, ponudila mi je prijevoz do Hampstead stanice podzemne željeznice. Čekala sam dok ona i Tally Clutton nisu pregledale muzej. Pretpostavljam da je bilo oko pet i dvadeset kad smo se konačno odvezle."

Kate upita: „I kovčeg je bio prazan?"

Gospoda Strickland je pogleda. „Ryan nije najinteligentniji ni najpouzdaniji mladić, ali da je našao tijelo u kovčegu, mislim da bi tu činjenicu spomenuo.

Osim toga, bili bi tu i neki drugi pokazatelji, uz uvjet da je ona ondje neko određeno vrijeme." „Sjećate li se o čemu ste razgovarali? Jeste li rekli išta važno?" „Vjerujem da sam Ryanu rekla da ne smije dirati izloške. Nisam ga kudila. To što je učinio činilo mi se savršeno normalnim. Čini mi se da je

zaista rekao da je kovčeg prazan i da ne vidi nikakve mrlje krvi. Zvučao je razočarano."

Dalgliesh se okrenuo Kate. „Pokušajte naći Ryana Archera. Srijeda je, trebao bi biti ovdje. Jeste li ga vidjeli kada ste stigli?" „Ne, gospodine. Vjerojatno je negdje u vrtu." „Vidite možete li ga pronaći i dobiti potvrdu. Nemojte mu reći zašto pitate. Saznat će dovoljno brzo, no što kasnije, to bolje. Sumnjam da će odoljeti tome da priču ne širi dalje. Sada je prioritet obavijestiti najbližu rodbinu."

Gospođa Strickland se okrenula da ode. Rekla je: „Svakako tražite da vam potvrdi što sam rekla. No ja ga na vašem mjestu ne bih uplašila. Samo će sve zanijekati."

A onda je otišla. Dok je trčala niz stepenice, Kate ju je vidjela kako ponovno ulazi u knjižnicu.

Na vratima je Benton-Smith čuvao stražu. Rekao je kimnuvši glavom prema uredu: „Postaju nestrpljivi.

Gospođa Dupayne je dva puta izlazila da pita kada će zapovjednik doći do njih. Čini se da je trebaju u školi.

Imaju potencijalnu polaznicu i njezini roditelji dolaze vidjeti školu. Zato je Lady Swathling bila zvala."

Kate reče: „Recite gospođi Dupayne da nećemo još dugo. Jeste li igdje vidjeli Ryana Archera?" „Ne, gospođo. O čemu je riječ?" „Gospođa Strickland kaže da je bila u Sobi ubojstava s Ryanom u četiri sata prošloga petka i da je on otvorio kovčeg."

Benton-Smith je već otključavao vrata. „To je korisna informacija. Je li sigurna za vrijeme?" „Kaže da jest. Idem to sada provjeriti s Ryanom. Srijeda je. Dečko bi trebao biti negdje ovdje."

Unatoč sumornosti dam, bilo je dobro biti na svježem zraku, dobro izaći iz muzeja. Potrčala je da baci pogled niz prilaznu cestu, ali Ryanu nije mogla vidjeti ni traga.

Mrtvozornička kola su stizala, i, dok ih je promatrala, Benton-Smith je izašao iz muzeja i požurio da otkl juča rampu. Nije čekala. Tijelo su mogli pomaknuti bez njezine pomoći, Njezin je posao bio pronaći Ryana. Prolazeći

kraj izgorjele garaže prema stražnjoj strani muzeja, vidjela ga je kako radi u vrtu gospode Glutton. Nosio je debeo muški kaput od grube vunene tkanine preko prljavih traperica te vunenu kapu s cofom, i klečao kraj gredice ispred prozora, zabijajući klin za sadnju u zemlju i sadeći lukovice.

Podigao je pogled kad se približila i u očima mu je vidjela mješavinu opreza i straha.

Rekla je: „Moraš ih saditi dublje od toga, Ryane. Nije li ti gospođa Faraday pokazala?" „Ona ne zna da radim ovdje. Nije da bi je bilo briga. Smijem pomoći gospođi Tally u vrtu kad imam vremena. Ovo bi je trebalo iznenaditi u proljeće." „Iznenadit će i tebe, Ryane, kad ne niknu. Sadiš ih naopako." „Zar je to važno?" Pogledao je u zadnju plitku rupu s laganim očajem.

Kate reče: „Mislim da će se ispraviti i naposljetku niknuti. Nisam stručnjak. Ryane, jesi li pogledao u kovčeg u Sobi ubojstava? Govorim o prošlom petku. Jesi li otvorio poklopac?" Žestoko je zabio klin dublje u zemlju. „Ne, ne bih nikad. Zašto bih to učinio? Ne smijem ići u Sobu ubojstava." „Ali gospođa Strickland je rekla da si ondje bio s njom. Tvrdiš li da ona laže?"

Zastao je, a onda rekao: „No, možda sam bio. Zaboravljam. Ionako nema štete. To je samo prazan kovčeg." „To je sve što si vidio, bio je prazan?" „Pa, nije u njemu bilo nikakve mrtve drolje kad sam pogledao. Nije bilo čak ni krvi. Gospođa Strickland je bila ondje, ona će vam reći. No, tko se žalio?" „Nitko se ne žali, Ryane. Samo smo htjeli biti sigurni u činjenice. Znači, sada govoriš istinu? Bio si s gospodom Strickland neposredno prije no što ste napustili muzej i pogledao si u kovčeg?" „To sam rekao, zar ne?" Onda je podigao pogled i vidjela je užas koji se rada u njegovim očima. „Zašto pitate? Kakve to veze ima s policijom? Našli ste nešto, je li tako?"

Bilo bi katastrofalno da on proširi priču prije no što se obavijesti najbliža rodbina, a najbolje bi bilo da mu se uopće ne kaže. No to je bilo teško izvedivo; ionako će ubrzo saznati istinu. Rekla je: „Našli smo tijelo u

kovčegu, ali ne znamo kako je tamo dospjelo. Dok ne saznamo, važno je da ništa ne govoriš. Znat ćemo ako nekome kažeš jer nitko drugi neće.

Razumiješ li što ti govorim, Ryane?"

Kimnuo je. Gledala je dok je svojom prljavom rukom bez rukavice uzeo još jednu lukovicu i pažljivo je umetnuo u rupu. Izgledao je nevjerojatno mlado i ranjivo. Kate je preplavio neugodan i, pomislila je, nerazuman osjećaj sažaljenja. Ponovila je: „Obećavaš da nećeš ništa reći, Ryane?"

Rekao je mrzovoljno: „Što onda s gospođom Tally? Mogu li reći gospođi Tally? Ona će se ubrzo vratiti ovamo. Popravili su joj bicikl i sad je otišla na Hampstead u kupnju." „Mi ćemo razgovarati s gospođom Tally. Zašto sada ne odeš kući?"

Rekao je: „Sad i jesam kod kuće. Bit ću kod gospođe Tally neko vrijeme.

Otići ću kad budem spreman." „Kada gospođa Tally dođe kući, hoćeš li joj reći da je policija ovdje i zamoliti je da dođe u muzej? Da ona dođe, Ryane, ne ti." „U redu, reći ću joj. Pretpostavljam da joj mogu reći zašto?"

Pogledao ju je, nevino bezizražajnog lica. Nije ju zavarao. „Nemoj joj ništa govoriti, Ryane. Samo učini kako sam te zamolila. S tobom ćemo razgovarati poslije."

Bez ijedne dodatne riječi, Kate je otišla. Mrtvozornička kola, zlokobna u svojoj crnoj anonimnosti, još su uvijek bila pred ulazom. Stigla je do prednje strane muzeja kad je čula zvuk kotača na šljunku i, okrenuvši se, vidjela gospođu Clutton kako se biciklom vozi niz prilaz. Košara na njezinu biciklu bila je puna plastičnih vrećica. Sišla je s bicikla i oprezno ga odgurala na travnati rub oko stupa rampe. Kate joj je došla ususret.

Rekla je: „Upravo sam razgovarala s Ryanom. Bojim se da imam uznemirujuće vijesti. Našli smo još jedno tijelo, mladu ženu, u Sobi ubojstava."

Ruke gospođe Clutton su se zgrčile na upravljaču.

Rekla je: „Ali ja sam bila u Sobi ubojstava i brisala prašinu jutros u devet sati. Tada je nije bilo ondje."

Nije bilo načina da ublaži okrutne činjenice. „Bila je u kovčegu, gospođo Clutton." „Kako užasno! To je nešto čega sam se uvijek bojala, da će dijete odlučiti ući i ostati zarobljeno. To nikad nije bio racionalan strah. Djeci nije dopušten

ulaz u Sobu ubojstava, a odrasla osoba ne bi ostala zarobljena.

Poklopac se ne zaključava automatski i sigurno i nije jako težak. Kako se to dogodilo?"

Zajedno su krenule prema muzeju. Kate je rekla: „Bojim se da nije riječ o nesreći. Mlada žena je zadavljena."

I sada je gospođa Clutton posrnula i Kate je na tren pomislila da će pasti.

Ispružila je ruku da je pridrži.

Gospođa Clutton se naslanjala na svoj bicikl, očiju uprtih u mrtvozornička kola u daljini. Vidjela ih je i prije. Znala je što su. No bila je pod kontrolom.

Rekla je: „Još jedna smrt, još jedno ubojstvo. Zna li itko tko je ona?" „Mislimo da se zove Celia Mellock. Znači li vam išta to ime?" „Ne, ništa. I kako je mogla ući? Nije nikoga bilo u muzeju kad smo Muriel i ja sinoć provjerile."

Kate reče: „Zapovjednik Dalgliesh je ovdje kao i gospodin i gospođa Dupayne i gospodin Calder-Hale. Bili bismo zahvalni kad biste im se pridružili." „A Ryan?" „Mislim da ga trenutačno nećemo trebati. Pozvat ćemo ga ako ga budemo trebali."

Stigli su do muzeja. Gospođa Clutton reče: „Samo ću ostaviti bicikl u šupi i onda ću vam se pridružiti."

No Kate je nije ostavila. Zajedno su došle do spremišta i pričekala je dok je gospođa Clutton odnijela svoje plastične vrećice iz dućana u kućicu.

Ryanu nije nigdje bilo traga iako su njegova košara i klin još uvijek ležali na gredici cvijeća. Zajedno su, u tišini, hodale natrag do muzeja.

3 Kate se vratila u Sobu ubojstava. Doktor Kynaston je otišao.

Dalgliesh upita Kate: „Gdje su?" „Preselili su se u galeriju slika, gospodine, uključujući Calder-Halea.

Tally Clutton se vratila i s njima je. Želite li ih vidjeti sve zajedno?" „Bio bi to zgodan način da se jedna priča usporedi s drugom. Vrijeme kad je umrla znamo poprilično točno. Iskaz gospođe Strickland i prvotna procjena doktora Kynastona smještaju ga u neko doba u petak navečer, vjerojatno ranije. Zdrav razum govori da je umrla ili malo prije ili ubrzo nakon ubojstva Dupaynea. Dvostruko ubojstvo. Odbijam vjerovati da imamo dvoje različitih ubojica na djelu na istom mjestu iste večeri u otprilike isto vrijeme."

Ostavivši Benton-Smitha u Sobi ubojstava, Dalgliesh, Kate i Piers zajedno su se spustili niz prazan hodnik u galeriju slika. Prema njima se, gotovo istodobno, okrenulo šest pari očiju. Gospođa Strickland i Caroline Dupayne sjedile su u naslonjačima ispred kamina. Muriel Godby i Tally Clutton smjestile su se na tapeciranu klupu u sredini sobe. Marcus Dupayne i James Calder-Hale stajali su zajedno kraj jednog od prozora. Promatrajući Muriel Godby i Tally Clutton, Kate se prisjetila pacijenata koje je vidjela u čekaonici na onkologiji, koji su bili jasno svjesni jedni drugih, ali nisu razgovarali niti se sretali pogledima jer je svaki od njih znao da se samo sa svojim strahovima može sigurno nositi. No osjetila je i atmosferu pomiješanog uzbuđenja i strepnje na koju se samo gospođa Strickland činila imuna.

Dalgliesh je rekao: „Budući da ste svi ovdje, ovo se čini kao prikladno vrijeme da potvrdimo dosad dobivene informacije i otkrijemo što, ako išta, znate o ovoj posljednjoj smrti. Muzej će morati ostati zatvoren tako da ekipa za očevid može pregledati sve sobe. Trebat ću sve ključeve. Koliko ima kompleta i tko ih sve ima?"

Odgovorila je Caroline Dupayne. „Moj brat i ja imamo svežanj ključeva, kao i gospodin Calder-Hale, gospođica Godby, gospođa Clutton i obje volonterke. Postoji i jedan rezervni komplet koji držimo u uredu."

Muriel Godby reče: „Morala sam otključavati vrata gospodi Strickland.

Rekla mi je prije deset dana da je izgubila svoje ključeve. Rekla sam joj da je bolje da pričekamo tjedan dana prije negoli joj damo rezervni komplet."

Gospođa Strickland nije komentirala. Dalgliesh se obratio Caroline. „Također ću kasnije popodne morati otići s vama da vidim sobe u vašem stanu."

Caroline je s teškoćom pokušavala zadržati smirenost. „Je li to zaista nužno, zapovjedniče? Jedini pristup galerijama iz mog stana je pod zasunom i samo gospođica Godby i ja imamo ključeve od ulaza u prizemlju." „Da nije nužno, ne bih vas pitao."

Calder-Hale reče: „Ne možemo istoga trenutka otići iz muzeja. Moram obaviti neke stvari u svojoj sobi, odnijeti neke papire da bih sutra na njima radio."

Dalgliesh reče: „Ne tražimo od vas da otiđete odmah, ali želio bih da predate ključeve do kraja poslijepodneva. U međuvremenu, ekipa za očevid i narednik Benton-Smith će biti ovdje, a Soba ubojstava će za vas, naravno, biti zatvorena."

Značenje toga je bilo jasno koliko i neugodno. Dok su u muzeju, bit će pod diskretnim, no učinkovitim nadzorom.

Marcus Dupayne je rekao: „Znači, ovo nije bila nesreća?

Mislio sam da je djevojka možda ušla u kovčeg, možda iz znatiželje ili kao odgovor na nekakav izazov, i ostala zarobljena kada je poklopac pao na nju. Nije li to moguće? Smrt gušenjem?"

Dalgliesh reče: „Ne u ovom slučaju. No prije negoli nastavimo razgovarati, bilo bi dobro da muzej prepustimo ekipi za očevid. Pitam se, gospođo Clutton, bi li vam smetalo da se poslužimo vašom dnevnom sobom?"

I Tally Clutton i gospoda Strickland su ustale. Sada je Tally, zbunjena, pogledala Caroline Dupayne. Žena je slegnula ramenima i rekla: „To je vaša kuća dok u njoj živite. Ako nas možete sve smjestiti, zašto ne?"

Tally reče: „Mislim da će biti mjesta. Mogu donijeti dodatne stolice iz

blagovaonice."

Caroline Dupayne reče: „Onda hajdemo i završimo s time."

Mala grupa je napustila galeriju slika i vani zastala dok je Dalgliesh ponovno zaključao vrata. U tišini su se vukli oko ugla kuće poput potištene grupe ožalošćenih na odlasku iz krematorija. Slijedeći Dalgliesha preko trijema kućice, Kate je gotovo očekivala da ih na stolu dnevne sobe dočekaju sendviči sa šunkom i boca okrepljujućeg napitka.

U sobi je došlo do manjeg komešanja dok je Marcus Dupayne uz Kateinu pomoć donosio dodatne stolice i ljudi su se zatim smjestili oko stolića za kavu. Samo su Caroline Dupayne i gospoda Strickland djelovale kao da im je ugodno. Obje su odabrale stolicu koja im se najviše sviđala, odmah sjele i čekale, Caroline Dupayne prepuštajući se sudbini teška srca, a gospođa Strickland gledajući kao da drži sve pod kontrolom, kao da je spremna ostati sve dok je postupak bude zanimao.

Bila je to neprimjerena soba za takav sastanak, njezina je vedra priprostost bila u neskladu s poslom koji ih je čekao. Plinski je kamin već bio upaljen, ali je bio jako smanjen, vjerojatno, pomislila je Kate, za dobrobit velike riđe mačke što je bila sklupčana u udobnijem od dva naslonjača.

Piers, koji je želio grupu držati na oku stojeći podalje od stola, nedostojanstveno ga je izbacio nagnuvši fotelju i mačak je, uvrijeđen, otišao do vrata, mlateći repom, a zatim se zatrčao prema stepenicama. Tally Clutton je poviknula: „O, joj, popet će se na krevet! Mačak zna da to ne smije.

Ispričajte me."

Jurnula je za njim dok su drugi čekali s nelagodom koju osjećaju gosti što su stigli u nezgodan čas. Tally se pojavila na vratima s poslušnim Mačkom u rukama. Rekla je: „Iznijet ću ga van. On obično i ostaje vani do kasnog poslijepodneva, ali jutros je samo zauzeo stolicu i zaspao. Nisam imala srca probuditi ga." Čuli su je kako kori mačka te zatim zvuk zatvaranja ulaznih vrata.

Caroline Dupayne je pogledala svog brata, podignutih obrva, iskrivivši usne u kratak podrugljiv osmijeh. Napokon su se smjestili.

Dalgliesh je stajao kraj južnog prozora. Rekao je: „Mrtva djevojka je Celia Mellock. Zna li je itko?"

Nije mu promaknuo brz pogled koji je Muriel Godby uputila Caroline Dupayne. No ona nije rekla ništa i Caroline je bila ta koja je odgovorila.

„Znamo je i gospođica Godby i ja — to jest, znale smo je. Bila je učenica u Swathling'su prošle godine, ali je otišla na kraju drugog tromjesečja. To bi bilo proljeće 2001. Gospođica Godby je radila kao recepcionarka u školi u tromjesečju prije toga. Nisam vidjela Celiju otkad je otišla. Nisam joj predavala, ali sam obavila razgovor s njom i njezinom majkom prije nego je primljena. Ostala je samo dva tromjesečja, i to ne uspješno." „Jesu li joj roditelji u Engleskoj? Znamo da je adresa gospođice Mellock 47 Manningtree Gardens, Ulica Earl's Court. Zvali smo, ali ondje trenutačno nikoga nema."

Caroline Dupayne reče: „Pretpostavljam da je to njezina adresa, ne adresa njezinih roditelja. Mogu vam reći ponešto o obitelji, ali ne puno toga.

Majka joj se treći put udala oko mjesec dana prije no što je Celia došla u školu. Ne mogu se sjetiti imena njezina novog muža. On je nekakav industrijalac, vjerujem. Bogat, naravno. Sama Celia nije bila siromašna. Otac joj je ostavio zakladu i dobila je pristup novcu u dobi od osamnaest.

Premlada, no tako je kako je. Čini mi se da se sjećam da je njezina majka obično većinu zima provodila u inozemstvu. Ako nije u Londonu, vjerojatno će biti na Bermudima."

Dalgliesh reče. „To je koristan podvig pamćenja. Hvala vam."

Caroline Dupayne je slegnula ramenima. „Obično ne griješim pri izboru.

Ovaj put jesam. Naši neuspjesi u Swathling'su su rijetki. Običavam ih pamtiti."

Sad je Kate preuzela. Rekla je Muriel Godby: „Koliko ste dobro poznavali gospođicu Mellock dok ste bili u školi?" „Nisam je uopće poznavala. Imala sam vrlo malo dodira s učenicama.

Onaj kontakt koji sam imala nije bio ugodan. Neke od njih bile su ogorčene na mene, ne znam zašto. Jedna ili dvije bile su zaista neprijateljski raspoložene i vrlo jasno ih se sjećam. Ona nije bila među njima. Mislim da nije često bila u školi. Ne vjerujem da smo ikada razgovarale." „Je li još tko ovdje poznavao djevojku?" Nitko nije odgovorio, no niječno su odmahnuli glavama. „Ima li itko ikakvu ideju zašto bi ona došla u muzej?"

Ponovno su odmahnuli glavama. Marcus Dupayne je rekao: „Vjerojatno je došla kao posjetitelj, ili sama ili sa svojim ubojicom. Ne čini mi se vjerojatnim da je bila riječ o slučajnom susretu. Možda bi je se gospođica Godby mogla sjećati."

Sve oči su se okrenule prema Muriel. Rekla je: „Sumnjam da bih je prepoznala da sam je vidjela kako dolazi. Možda bi ona prepoznala mene i nešto rekla, ali to nije vjerojatno. Ja se ne mogu sjetiti nje, pa zašto bi se ona sjećala mene? Nije ušla dok sam ja bila na recepciji."

Dalgliesh reče: „ Možda Swathling's ima ime i adresu majke gospođice Mellock? Biste li nazvali školu, molim vas, i tražili da vam ih daju?"

Bilo je očito da zahtjev nije bio dobrodošao. Caroline reče: „Neće li to djelovati malo neobično? Djevojka je otišla prošle godine i to nakon samo dva tromjesečja." „I podaci su tako brzo uništeni? Ne bih rekao. Nema potrebe da razgovarate s Lady Swathling. Pitajte jednu od tajnica da vam potraži spis.

Niste li vi pridružena ravnateljica? Zašto ne biste tražili bilo kakve podatke koji vam trebaju?"

Još uvijek je oklijevala. „Ne možete li ih otkriti na neki drugi način? Nije da djevojčina smrt ima ikakve veze sa Swathling'som." „Mi još ne znamo s čime ima veze. Celia Mellock je bila polaznica Swathling'sa, vi ste pridruženi ravnatelj, ona je pronađena mrtva u vašem muzeju." „Ako tako kažete." „Iako kažem. Moramo obavijestiti najbližu rodbinu. Ima i drugih načina da se nade njezina adresa, ali ovaj je najbrži."

Caroline više nije prigovarala. Podigla je telefonsku slušalicu. „Gospođice Cosgrove? Trebam adresu i broj telefona majke Celije Mellock. Spis je u kabinetu s lijeve strane, u dijelu s bivšim polaznicima." Čekanje je trajalo punu minutu, a zatim je Caroline zapisala podatke i predala ih Dalglieshu. Rekao je: „Hvala vam", i dao ih Kate. „Pokušajte dogovoriti sastanak što je prije moguće."

Kate nije trebalo reći da poziv obavi sa svog mobitela izvan kućice. Vrata su se zatvorila za njom.

Tmina ranog jutra se podigla, no nije bilo sunca i vjetar je bio hladan.

Kate je odlučila telefonski poziv obaviti iz svog auta. Adresa je bila u Ulici Brook i na poziv je odgovorio sladunjav glas nekoga tko je očito bio član osoblja. Lady Holstead i njezin muž su bili u svojoj kući na Bermudima. On nije imao dopuštenje da joj da njihov broj.

Kate je rekla: „Ovdje kriminalistička inspektorica Kate Miskin iz New

Scotland Yarda. Ako želite provjeriti moj identitet, mogu vam dati broj koji možete nazvati. Više bih voljela da ne gubimo vrijeme. Moram hitno razgovarati sa Sir Danielom."

Uslijedila je stanka. Glas je rekao: „Hoćete li, molim vas, pričekati minutu, inspektorice?"

Kate je čula zvuk koraka. Trideset sekundi kasnije glas se ponovno javio i dao joj bermudski broj, pažljivo ga ponovivši.

Kate je poklopila i na tren razmislila prije drugog poziva. No nije bilo izbora. Vijesti će morati brzo priopćiti telefonom. Na Bermudskim otocima vjerojatno je četiri sata ranije u odnosu prema srednjem vremenu po Greenwichu. Mogla bi nazvati neprilično rano, no sigurno ne u nerazumno vrijeme. Otipkala je broj i na poziv je odgovoreno gotovo trenutačno.

Javio se muški glas, oštar i ljut. „Da? Tko je?" „Ovdje kriminalistička inspektorica Kate Miskin iz New Scotland Yarda.

Moram razgovarati sa Sir Danielom Holsteadom." „Ovdje Holstead. I ovo je osobito bezobzirno vrijeme da nazovete. O čemu je riječ? Nije valjda još jedan pokušaj provale u stan u Londonu?" „Jeste li sami, Sir Daniele?" „Sam sam. Želim znati o čemu je, dovraga, riječ." „Riječ je o vašoj pokćerki, Sir Daniele."

Prije no što je Kate uspjela nastaviti, prekinuo ju je. „I što je, za Boga miloga, sada učinila? Gledajte, moja žena više nije odgovorna za nju, a ja to nikad i nisam bio. Djevojka ima devetnaest godina, vodi svoj život, ima svoj stan. Mora se sama nositi sa svojim problemima. Samo pravi probleme svojoj majci od dana kada je progovorila. Što je ovaj put?"

Bilo je očito da Sir Daniel nije najbistriji rano ujutro. Ta je činjenica mogla imati svojih prednosti.

Kate je rekla: „Bojim se da imam loše vijesti, Sir Daniele. Celia Mellock je ubijena. Njezino tijelo je pronađeno rano jutros u Muzeju Dupayne, Hampstead Heath."

Tišina je bila tako potpuna da se Kate zapitala je li je čuo. Taman je htjela progovoriti kad je Holstead rekao: „Ubijena? Kako ubijena?" „Zadavljena je, Sir Daniele." „Govorite mi da je Celia pronađena zadavljena u muzeju? Ovo nije nekakva bolesna šala?"

„Nažalost, nije. Možete provjeriti informaciju ako nazovete Scotland Yard. Mislili smo da je najbolje da najprije razgovaramo s vama tako da možete priopćiti vijest svojoj ženi. Žao mi je. Ovo je sigurno strašan šok." „Moj Bože, jest! Vratit ćemo se danas poslovnim mlažnjakom. Nije da vam možemo reći išta korisno. Nijedno od nas nije vidjelo Celiju u zadnjih šest mjeseci. A ona nikad ne zove. Pretpostavljam da i nema razloga zašto bi.

Ona ima svoj život. Uvijek je jasno davala do znanja što misli o bilo kakvom uplitanju svoje majke i mene. Idem sad i priopćit ću vijest Lady Holstead.

Javit ću vam kad stignemo. Još ne znate tko je to učinio, pretpostavljam?" „Za sada ne, Sir Daniele." „Nema sumnjivca? Mladića s kojim je bila u vezi? Ništa?" „Za sada ne." „Tko vodi istragu? Poznajem li ga?" „Zapovjednik Adam Dalgliesh. Doći će vidjeti vas i vašu ženu kada se vratite. Tada bismo mogli imati malo više informacija." „Dalgliesh? To ime mi je poznato. Nazvat ću načelnika kad obavim razgovor sa svojom ženom. Mogli ste nam vijesti javiti s malo više obzira.

Doviđenja, inspektorice."

Prije no što je Kate uspjela išta reći, zalupio je slušalicu. Bio je u pravu, pomislila je. Da mu je vijest o ubojstvu rekla odmah, ne bi čula tu malu provalu ljutnje. Znala je dosta više o Sir Danielu Holsteadu nego što bi on želio. Ta joj je pomisao pružila lagan osjećaj zadovoljstva; pitala se i zašto ju je pomalo posramio.

4 Kate se vratila u kućicu i sjela, kimnuvši Dalglieshu u znak da je poruka prenesena. O detaljima su mogli razgovarati poslije. Vidjela je da Marcus Dupayne još uvijek sjedi na čelu stola, ruku sklopljenih pred sobom, lica nepomičnog poput maske. Sad je rekao Dalglieshu: „Mi smo, naravno, potpuno slobodni da odemo ako to itko od nas poželi ili zatreba učiniti?" „Potpuno slobodni. Zamolio sam vas da dođete ovamo jer ću, ako vas sad ispitam, najbrže doći do informacija koje trebam. Ako to ikome od vas ne odgovara, možemo se dogovoriti da se nađemo poslije."

Marcus reče: „Hvala. Smatrao sam da je dobro da utvrdimo pravni položaj. Moja sestra i ja, naravno, želimo surađivati na sve moguće načine.

Ova smrt je strašan šok. To je i tragedija - za djevojku, njezinu obitelj i za muzej."

Dalgliesh nije odgovorio. On osobno sumnjao je da će muzej ispaštati.

Kad se ponovno otvori, Soba ubojstava postat će dvostruko zanimljivija.

Vidio je živu sliku gospođe Strickland kako sjedi u knjižnici, njezine artritične ruke pišu novi natpis, Dupayneovi joj stoje svaki s jedne strane.

Originalan kovčeg u kojem su bila skrivena tijela Violette Kaye i Celije Mellock trenutačno je u rukama policije. Ovaj je kovčeg slične starosti i tipa. Maštarija je bila neugodna.

Rekao je: „Možete li, među sobom, ispričati kako je izgledao prošli petak. Znamo, naravno, što ste radili kad se muzej zatvorio. Sad trebamo i detaljan izvještaj o tome što se dogodilo tijekom dana."

Caroline Dupayne je pogledala Muriel Godby. Ona je počela, no postupno su svi prisutni osim Calder-Halea nešto dodali ili potvrdili ono što je rečeno. Iskrsnula je detaljna slika dana, sat za satom, od trenutka kad je Tally Clutton stigla u osam sati radi svog redovitog čišćenja do trena kad je Muriel Godby napokon zaključala vrata i odvezla gospođu Strickland do

stanice podzemne željeznice u Hampsteadu.

Na kraju je Piers rekao: „Znači, postoje dvije prigode kada su Celia Mellock i njezin ubojica mogli ući neopaženi, u deset sati ujutro i u jedan i trideset, kada je gospođica Godby otišla s recepcije i navratila do kućice po gospodu Clutton."

Muriel Godby je rekla: „Recepcija nije mogla ostati prazna više od pet minuta. Da smo imali pravi telefonski sustav ili da je gospoda Clutton pristala imati mobitel, ja ne bih morala ići do kućice. Suludo je pokušavati upravljati muzejom uz zastarjeli sustav koji nema čak ni telefonsku sekretaricu."

Piers je upitao: „Ako pretpostavimo da su gospođica Mellock i njezin ubojica uspjeli ući neopaženo, jesu li u nekim prostorijama mogli ostati skriveni preko noći? Kakav je dogovor oko zaključavanja unutarnjih vrata?"

Odgovorila je Muriel Godby: „Kad se ulazna vrata zaključaju za posjetitelje u pet sati, ja obiđem kuću s Tally da provjerimo da su svi izašli iz muzeja. Zatim zaključam jedina dvoja vrata za koja imamo ključeve, vrata galerije slika i knjižnice. One sadržavaju najvrednije izloške. Nijedna druga soba se ne zaključava osim ureda gospodina Calder-Halea, a on nije moja odgovornost. On ga obično drži zaključanog kad nije ondje. Nisam provjerila njegova vrata."

Calder-Hale je prvi put progovorio. „Da jeste, vidjeli biste da su zaključana."

Piers upita: „Što je s podrumom?" „Otvorila sam vrata i vidjela da svjetlo još uvijek gori. Otišla sam na vrh željeznog podesta i pogledala dolje u podrum. Nije bilo nikoga pa sam ugasila svjetlo. Na tim vratima nema brave. Gospođa Clutton i ja smo također provjerile da su svi prozori zaključani. Otišla sam u pet i petnaest s gospođom Strickland i odbacila je do Hampstead stanice podzemne željeznice. Onda sam se odvezla kući. Ali to sve znate, inspektore. Već ste nas prije ispitivali o prošlom petku."

Piers je zanemario prigovor. Rekao je: „Znači, netko je mogao biti skriven dolje u arhivu među kliznim čeličnim policama? Niste se spustili po stepenicama da provjerite?"

Tada se ubacila Caroline Dupayne. Rekla je: „Inspektore, mi vodimo muzej, ne policijsku stanicu. Nismo imali provala niti smo primijetili ikakvu

krađu u zadnjih dvadeset godina. Zašto bi, zaboga, gospođica Godby pretraživala sobu arhiva? Čak i da se netko u njemu skrivao dok je muzej bio zatvoren, kako bi izašao? Prozori u prizemlju su noću zaključani. Gospođica Godby i gospođa Clutton su obavile svoj uobičajen posao."

Njezin brat je šutio. Sada je rekao: „Svi smo u šoku. Ne moram reći da smo i mi nestrpljivi koliko i vi da se ovaj misterij riješi i namjeravamo potpuno surađivati u istrazi. Ali nema razloga da pretpostavimo da je bilo koja osoba koja radi u muzeju imala ikakve veze sa smrću ove djevojke.

Gospođica Mellock i njezin ubojica su možda u muzej došli samo kao posjetitelji ili zbog nekog razloga znanog samo njima. Znamo kako su mogli ući i kako su se mogli sakriti. Uljezu nije bio problem neprimijećeno otići.

Nakon smrti mojega brata, sestra i ja smo vas čekali ovdje u knjižnici.

Ostavili smo ulazna vrata odškrinuta znajući da vi trebate stići. Čekali smo vas više od sat vremena, što je dovoljno vremena da ubojica pobjegne a da ga nitko ne vidi."

Gospođa Strickland reče: „Izložio bi se strašnom riziku, naravno. Vi ili Caroline ste mogli izići iz knjižnice ili je zapovjednik mogao svaki čas banuti na ulazna vrata."

Marcus Dupayne se na tren pozabavio komentarom s kontroliranom nestrpljivošću kojom bi možda dočekao upadice podređenoga na sastanku odjela. „Riskirao je, naravno. Nije imao izbora nego riskirati ako je želio izbjeći to da ostane zarobljen u muzeju cijelu noć. Morao je samo virnuti kroz vrata podruma da vidi da je hodnik prazan i ulazna vrata odškrinuta. Ne kažem da se ubojstvo dogodilo u podrumu. Vjerojatnije je da se dogodilo u Sobi ubojstava. Ali soba arhiva je nudila najbolje - zapravo, jedino — sigurno skrovište dok ne uspije pobjeći. Ne kažem da su se stvari sigurno ovako dogodile, samo da je to moguće."

Dalgliesh reče: „Ali vrata od galerije su također bila odškrinuta. Vi i vaša sestra biste sigurno čuli nekoga kako prolazi kroz hodnik?"

Marcus reče: „Budući da je očito da je netko morao proći niz hodnik, a mi nismo ništa čuli, odgovor je jasan. Mi smo, sjećam se, sjedili ispred kamina sa svojim pićima. Nismo bili ni blizu vrata i nismo imali pogled na hodnik."

Njegova je sestra pogledala izravno u Dalgliesha. Rekla je: „Ne želim da ispadne da radim vaš posao umjesto vas, zapovjedniče, ali ne postoji li

vjerojatan razlog zašto je Celia došla u muzej ? Možda je sa sobom dovela ljubavnika. Možda je on bio onaj tip čovjeka kojemu je potreban element rizika da bi začinio seks. Celia je možda spomenula Dupayne kao moguće mjesto. Spoznaja da sam ja ovdje povjerenik zaklade možda je dodala trunku opasnosti seksualnom uzbuđenju. Onda su se stvari otele kontroli i ona je završila mrtva."

Kate neko vrijeme nije ništa rekla. Tad je upitala Caroline: „Onoliko koliko ste vi poznavali gospođicu Mellock, je li vam se činilo da je sklona takvom ponašanju?"

Nastala je stanka. Pitanje je bilo nepoželjno. „Kao što sam rekla, nisam joj predavala i ne znam ništa o njezinu privatnom životu. Ali ona je bila nesretna, zbunjena i teška učenica. Bila je također povodljiva. Ništa što je radila ne bi me iznenadilo."

Piers je pomislio: Ovu ekipu bismo trebali primiti u odjel. Daj im još pola sata i riješit će oba ubojstva. No taj napuhani glupan Marcus Dupayne je imao pravo. Taj scenarij je možda bio malo vjerojatan, ali je bio moguć.

Bio bi to dar odvjetniku obrane. Ali ako je bilo tako, uz malo sreće Nobby Clark i njegovi dečki naći će neke dokaze, možda u sobi podrumskog arhiva.

No to se nije dogodilo. Bilo je nemoguće povjerovati da su dva različita ubojice bila u muzeju iste noći i otprilike u isto vrijeme te ubila tako različite žrtve. Celia Mellock je umrla u Sobi ubojstava, ne u podrumu, i on je počeo vjerovati da zna zašto. Pogledao je svog šefa. Dalglieshov pogled bio je ozbiljan i pomalo udaljen, gotovo zamišljen. Piers je poznavao taj pogled.

Pitao se jesu li im misli išle u istom smjeru.

Dalgliesh je rekao: ,Već imamo vaše otiske prstiju koje smo uzeli nakon ubojstva doktora Dupaynea. Zao mi je što će vam pečaćenje Sobe ubojstava i privremeno zatvaranje muzeja stvoriti neugodnosti. Nadam se da ćemo završiti do ponedjeljka. U međuvremenu, mislim da smo završili sa svima osim s gospođom Clutton i gospođom Strickland. Imamo, naravno, adrese svih vas."

Marcus Dupayne reče: „Zar mi ne smijemo znati kako je djevojka umrla?

Pretpostavljam da će vijesti brzo procuriti u novine. Nemamo li mi razumljivo pravo da saznamo prvi?"

Dalgliesh reče: .Vijesti neće procuriti niti će dospjeti u javnost dok ne obavijestimo najbližu rodbinu. Bio bih zahvalan kad biste svi ovo zadržali za

sebe da ne nanesemo nepotrebnu bol obitelji i prijateljima. Kad ubojstvo postane javno, jasno je da će doći do zanimanja novinara. Time će se pozabaviti odjel Metropolitanske policije za odnose s javnošću. Možda ćete poželjeti poduzeti vlastite mjere opreza da vas ne gnjave."

Caroline upita: „A obdukcija? Istraga? Kakav će ovdje biti vremenski plan?"

Dalgliesh reče: „Obdukcija će se obaviti sutra ujutro, a istraga o uzroku naprasne smrti čim je uspije organizirati ured mrtvozornika. Poput istrage mrtvozornika o smrti vašeg brata, bit će otvorena, a rasprava će biti odgođena."

Dvoje Dupaynea i Calder-Hale su ustali da idu. Piers je pomislio kako su brat i sestra zamjerili što su isključeni iz daljnje rasprave. Gospođica Godby se očito osjećala jednako. Oklijevajući je ustala i pogledala Tally Clutton s mješavinom znatiželje i zlovolje.

Kad su se vrata zatvorila, Dalgliesh se smjestio za stol. Rekao je: „Hvala vam, gospođo Strickland, što niste spomenuli ljubičice."

Gospođa Strickland reče ravnodušno: „Rekli ste mi da ništa ne govorim i nisam ništa rekla."

Tally Clutton je napola ustala iz svoje stolice. Lice joj je problijedjelo.

Rekla je: „Kakve ljubičice?"

Kate reče obzirno: „Na tijelu su bile četiri uvele afričke ljubičice, gospođo Clutton."

Dok su joj se oči širile od užasa, Tally je pogledom preletjela od lica do lica. Rekla je šaptom: „Violette Kaye! Znači, to jesu imitacijska ubojstva!"

Kate se primaknula da sjedne kraj nje. „To je jedna od mogućnosti koje moramo uzeti u obzir. Ono što sada moramo saznati jest kako je ubojica došao do ljubičica."

Dalgliesh joj se obratio oprezno i polako. „Vidjeli smo male glinene tegle tih ljubičica u dvije sobe, uredu gospodina Calder-Halea i kod vas. Vidio sam Calder-Haleove biljke u nedjelju ujutro u otprilike deset sati kad sam išao razgovarati s njim. Tada su bile netaknute, iako sam mislio da će im otrgnuti cvjetove kada je naglo spustio prozorsku roletu. Inspektorica Miskin misli da nije bilo otkinutog cvijeća kada je jutros malo prije deset sati bila u sobi gospodina Calder-Halea s njegovim posjetiteljima, a narednik BentonSmith ih je primijetio kada je ušao u sobu ubrzo nakon otkrića tijela Celije

Mellock. Bile su cijele jutros u deset i trideset. Provjerili smo, i cijele su i sada. Jedna od biljaka koje vi držite na prozorskoj dasci ima odlomljene četiri stabljike. Zato se čini da su ljubičice uzete odavde, a to znači da je osoba koja ih je stavila na tijelo Celije Mellock morala imati pristup kućici."

Tally reče jednostavno, kao da nema sumnje u to da joj neće vjero vati: „Ali ove ovdje su iz ureda gospodina Calder-Halea! Zamijenila sam njegovu teglu svojom u subotu ujutro."

Kate je naučila sakriti svoje uzbuđenje. Rekla je tiho: „Kako se to dogodilo?"

No Tally se obratila Dalglieshu, kao da ga tjera da shvati. „Dala sam teglu afričkih ljubičica gospodinu Calder-Haleu za njegov rođendan. To je bilo trećeg listopada. Pretpostavljam da je to bilo glupo. Trebalo bi najprije pitati ljude. On nikad ne drži biljke u svojoj sobi i možda je prezaposlen da bi želio takvu gnjavažu. Znala sam da će u nedjelju biti u svojoj sobi i raditi, on gotovo uvijek dođe nedjeljom, pa sam pomislila da bih mogla zaliti ljubičice i ukloniti uvelo cvijeće i listove prije nego on stigne. Tada sam vidjela da nedostaju četiri cvijeta. Pomislila sam, kao i vi, da su se sigurno odlomili kad je spustio roletu. Nije ih ni zalijevao pa listovi nisu izgledali baš zdravo. Zato sam ovamo donijela svoju teglu, a sebi odnijela njegovu, da je vratim u život. Mislim da on nije ni primijetio."

Dalgliesh upita: „Kad ste zadnji put vidjeli afričke ljubičice cijele u uredu gospodina Calder-Halea?"

Tally Clutton je razmislila. „Mislim da je to bilo u četvrtak, dan prije ubojstva doktora Dupaynea, kada sam čistila njegov ured. Drži ga zaključanog, ali u ormariću s ključevima je ključ. Sjećam se da sam pomislila da ne izgledaju baš dobro, ali svi cvjetovi su bili netaknuti." „U koliko ste sati u nedjelju zamijenili tegle?" „Ne mogu se sjetiti točno, ali bilo je rano, ubrzo nakon što sam stigla.

Možda između pola devet i devet."

Dalgliesh reče: „Moram vas pitati, gospođo Clutton. Niste sami otrgnuli te cvjetove?"

Gledajući ga još uvijek u oči, odgovorila je, pokorno poput poslušnog djeteta. „Ne. Nisam otrgnula nijedan cvjetić." „I sasvim ste sigurni u činjenice koje ste nam rekli? Afričke ljubičice u uredu gospodina Calder-Halea bile su netaknute u četvrtak trideset prvog

listopada, a vi ste ih našli oštećene i zamijenili ih u nedjelju trećeg studenog?

Nema nikakve sumnje u to?" „Ne, gospodine Dalgliesh. U to uopće ne sumnjam."

Zahvalili su joj što im je prepustila kućicu i spremili su se za odlazak.

Bilo je korisno što je gospođa Strickland bila ondje da posvjedoči njihovu ispitivanju Tally, a sad je jasno dala do znanja da nema namjere žuriti da ode. Činilo se da je Tally drago što joj pravi društvo i nesigurno je predložila da pojedu juhu i omlet prije nego se Ryan vrati. Otkad je Kate razgovarala s njim, nije mu bilo traga, a trebat će se ponovno naći s njim i ispitati ga, ovaj put detaljnije o tome što je radio tijekom prošloga petka.

U ponedjeljak, nakon što ga je Tally dovela natrag, pružio im je još jedan zanimljiv dokaz, otkrivši im ogorčenost koja je postojala između Nevillea Dupaynea te njegova brata i sestre oko budućnosti muzeja. Rekao je da se, primivši dnevnicu, vratio u stari skvot s namjerom da izvede prijatelje na piće, ali je otkrio da su kuću ponovno preuzeli njezini vlasnici. Onda je neko vrijeme lutao po Leicester Squareu prije no što je odlučio pješice otići do Maida Valea. Mislio je da je stigao kući oko sedam sati, ali nije mogao biti siguran. Ništa od rečenog se nije moglo provjeriti. Njegov iskaz o napadu slagao se s bojnikovim, iako nije rekao zašto su ga bojnikove riječi tako uvrijedile. Bilo je teško zamisliti Ryana Archera kao glavnog sumnjivca, ali već samo to što je sumnjiv značilo je komplikaciju. Gdje god sad bio, Dalgliesh se usrdno nadao da dečko drži usta začepljena.

Calder-Hale je još uvijek bio u svojoj sobi i Kate i Dalgliesh su do njega otišli zajedno. Nisu mogli tvrditi da ne surađuje, no činilo se da je utonuo u apatiju. Polako je prikupljao papire i gurao ih u veliku i pohabanu aktovku.

Kad su mu rekli da su na tijelu nađene četiri afričke ljubičice, pokazao je tako malo interesa kao da je to nezanimljiv detalj koji ga se ne tiče. Nemarno bacivši pogled na ljubičice na prozorskoj dasci, rekao je da nije primijetio da su tegle zamijenjene. Bilo je ljubazno od Tally što se sjetila njegova rođendana, ali više je volio ne obilježavati te obljetnice. Nije volio afričke ljubičice. Nije bilo osobitog razloga, to su bile samo biljke koje mu nisu bile dopadljive. Bilo bi neljubazno reći to Tally, i on to nije učinio. Obično je zaključavao vrata svoje sobe kad je odlazio, ali ne uvijek. Nakon što su Dalgliesh i Piers s njim razgovarali u nedjelju, nastavio je raditi do dvanaest i trideset, a zatim je otišao kući; nije se mogao sjetiti je li zaključao vrata na

odlasku. Budući da je muzej bio zatvoren za javnost i trebao je ostati zatvoren do nakon Dupayneova pogreba, mislio je da je vjerojatno da se nije zamarao sa zaključavanjem ureda.

Tijekom ispitivanja nastavio je skupljati svoje papire, pospremio je stol i odnio šalicu u kupaonicu da je ispere. Sad je bio spreman da ode i pokazao je svaku namjeru da to i učini ne trpeći daljnje ispitivanje. Predao je ključ muzeja Dalglieshu i rekao da bi mu bilo drago da mu ih vrate što je prije moguće. Bilo mu je iznimno nezgodno što se ne može koristiti svojom sobom.

Na kraju, Dalgliesh i Kate su pozvali Caroline Dupayne i Muriel Godby iz ureda u prizemlju. Činilo se da se gospođa Dupayne pomirila s pregledom stana. Vrata su se nalazila sa stražnje strane kuće na zapadnoj strani i bila su nenametljiva. Gospođa Dupayne ih je otključala i ušli su u maleno predvorje s modernim dizalom kojim se upravljalo pritiskanjem gumba.

Ukucavajući pravilan slijed brojeva, Caroline Dupayne reče: „Ovo dizalo ugradio je moj otac. Živio je ovdje u starosti i bio je opsjednut sigurnošću. I ja sam kad sam ovdje sama. Također cijenim svoju privatnost. Ne sumnjam da to vrijedi i za vas, zapovjedniče. Ovaj pregled smatram ometanjem posjeda."

Dalgliesh nije odgovorio. Ako postoje dokazi da je Celia Mellock bila ovdje ili da je u muzej mogla ući iz stana, onda će gospođa Dupayne biti suočena sa službenom pretragom koja će biti pravo ometanje. Obilazak stana, ako ga se tako moglo nazvati, bio je brzinski, ali to ga nije brinulo. Nakratko mu je pokazala dvije sobe za goste - obje su imale vlastitu kupaonicu i tuš i nijedna nije izgledala kao da se netko nedavno koristio njome - kuhinju s golemim hladnjakom, malu prostoriju s kućanskim aparatima u kojoj se nalazio golem stroj za pranje rublja i sušilica, te dnevnu sobu. Nije se mogla više razlikovati od sobe Nevillea Dupaynea. Ovdje su bile udobne stolice i kauč s tkaninom blijedozelene boje. Niska polica za knjige se pružala uz tri zida, a sagovi su pokrivali gotovo cijeli ulašteni pod. Nad policom su visjele male slike, akvareli, litografije i ulja. Čak i u ovaj tmuran dan, svjetlost se slijevala kroz dva prozora s kojih se pružao pogled na nebo. Bila je to udobna soba koja je svojom prozračnom tišinom morala pružati rasterećenje od buke, neosobnosti i manjka privatnosti nje/ina slana u Svvathling'su i mogao je shvatiti što joj je značila.

Na kraju svega, Caroline Dupayne im je pokazala spavaću sobu. Soba je

iznenadila Kate. Nije bila ono što je očekivala. Nije bila pretjerano puna detalja, ali je bila udobna, čak i luksuzna, i iako je djelovalo pomalo šturo, bila je vrlo ženstvena. Ovdje su, kao i u ostalim sobama, na prozorima bile i rolete i zavjese. Nisu ušli, već su kratko stali na vratima koja je Caroline širom otvorila i naslonila se na njih netremično zureći u Dalgliesha. Kate je primijetila pogled koji je bio i izazovan i lascivan. Pogled ju je zaintrigirao.

Pomalo je objasnio stajalište Caroline Dupayne prema istrazi. A onda je, još uvijek u tišini, Caroline zatvorila vrata.

No ono što je Dalgliesha zanimalo bio je moguć pristup muzeju. Bijelo obojena vrata su vodila do kratkog niza tepihom prekrivenih stepenica i u uzak hodnik. Vrata od mahagonija s druge strane imala su zasune na vrhu i dnu te ključ koji je visio na kuki desno od njih. Caroline Dupayne je stajala nijema i nepokretna. Izvadivši rukavice od lateksa iz džepa, Dalgliesh ih je navukao i zatim povukao zasune i otključao vrata. Ključ se lako okrenuo, ali vrata su bila teška i, kad ih je otvorio, bila mu je potrebna cijela težina da ih spriječi da se ponovno zatvore.

Pred njima je bila Soba ubojstava. Nobby Clark i jedan od policajaca zaduženih za otiske prstiju pogledali su ih s iznenađenjem. Dalgliesh reče: „Želim da se na muzejskoj strani ovih vrata potraže otisci." Zatim ih je zatvorio i ponovno navukao zasune.

U zadnjih nekoliko minuta Caroline Dupayne nije progovorila, a gospođica Godby nije rekla ni riječ otkad su stigli. Vrativši se u stan, Dalgliesh je rekao: „Hoćete li potvrditi da samo vas dvije imate ključeve vrata u prizemlju?"

Caroline Dupayne reče: ,Već sam vam to rekla. Nema drugih ključeva.

Nitko ne može ući u stan iz Sobe ubojstava. Na vratima nema kvake. To je, naravno, moj otac namjerno napravio." „Kada ste vas dvije bile prvi put u stanu nakon ubojstva doktora Dupaynea?"

I sad je Muriel Godby progovorila. „ Došla sam rano u subotu jer sam znala da je gospođa Dupayne planirala doći u stan za vikend. Obrisala sam prašinu i provjerila da je sve u redu za njezin dolazak. Vrata što vode u muzej tada su bila zaključana." „Je li normalno da provjeravate ta vrata? Zašto biste to učinili?" „Jer je to dio moje rutine. Kad dođem u stan, provjerim da je sve u redu."

Caroline Dupayne je rekla: „Ja sam stigla oko tri sata i ostala ovdje samo na subotnju noć. Otišla sam do deset i trideset u nedjelju. Nitko, koliko ja znam, nije od tada bio ovdje."

A da i jest, pomislio je Dalgliesh, savjesna Muriel Godby bi uklonila svaki njihov trag. Njih se četvero u tišini spustilo u prizemlje i gospođa Dupayne i gospođica Godby su im u tišini predale svoje ključeve muzeja.

5 Već je malo prošla ponoć kad se Dalgliesh napokon našao u svom stanu visoko iznad rijeke na vrhu prenamijenjenog skladišta iz devetnaestog stoljeća u Queenhitheu. Imao je svoj poseban ulaz i sigurno dizalo. Ovdje, je, osim tijekom radnog tjedna, živio nad tihim i praznim uredima u samoći koja mu je bila potrebna. Do osam sati navečer otišli su čak i čistači. Vrativši se kući, mogao je zamisliti pod sobom katove napuštenih prostorija u kojima su računala isključena, koševi za papir ispražnjeni, telefonski pozivi neodgovoreni, i gdje je samo povremeni zvuk faks-uređaja prekidao jezivu tišinu. Zgrada je originalno bila skladište za začine i prodoran je miris prožimao drvom obložene zidove, a mogao se blago osjetiti i nad snažnim morskim mirisom Temze. Kao i uvijek, prišao je prozoru. Vjetar se stišao.

Nekoliko krhkih tračaka oblaka koje su svjetla grada zamrljala crvenilom visjelo je nepomično na tamnom ljubičastom nebu posutom zvijezdama.

Petnaestak metara pod njegovim prozorom, visoka se plima podizala i ljubila zidove od cigle; T. S. Eliotov smeđi bog preuzeo je svoju crnu noćnu tajanstvenost.

Primio je Emmino pismo kao odgovor na pismo koje je poslao. Prišavši stolu, ponovno ga je pročitao. Bilo je kratko, ali jasno. Može biti u Londonu u petak navečer i planira uhvatiti vlak u šest i petnaest koji na King's Cross stiže u sedam i tri minute. Bi li je mogao dočekati na izlazu? Morala bi krenuti do pet i trideset, može li je nazvati prije toga ako ne bude mogao doći? Potpisala ga je jednostavno s „Emma". Ponovno je pročitao tih nekoliko redaka napisanih njezinim elegantnim potezima pera, pokušavajući otkriti što bi se moglo kriti iza tih riječi. Je li ta sažetost naslućivala ultimatum? To ne bi bilo u Emminu stilu. No imala je svoj ponos i nakon njegova posljednjeg otkazivanja, sada bi mu mogla poručivati da mu je to

posljednja prilika, njihova posljednja prilika.

Nije se usudio nadati da ga voli, no čak i ako je bila na putu da ga zavoli, mogla bi se povući. Njezin je život bio u Cambridgeu, njegov u Londonu. On je, naravno, mogao napustiti svoj posao. Naslijedio je dovoljno novca od svoje tetke da postane relativno bogat. Bio je cijenjen pjesnik. Od djetinjstva je znao da će poezija biti glavni pokretač njegova života, ali nikad nije želio biti pjesnik po zanimanju. Bilo mu je važno da pronađe posao koji će biti društveno koristan - bio je, na kraju krajeva, sin svoga oca — posao u kojem može biti fizički aktivan i po mogućnosti povremeno u opasnosti. On će svoj put do uspjeha graditi, ako ne u prijetvornoj, bijednoj kramarnici srca W. B. Yeatsa, barem u svijetu udaljenom od tog zavodljivog mira tog župnog ureda u Norfolku, od sljedećih privilegiranih godina provedenih u privatnoj školi i Oxfordu. Policijski posao mu je pružio sve što je tražio, i još više. Osigurao mu je privatnost, zaštitio ga od obveze uspjeha, intervjua, predavanja, turneja po inozemstvu, nemilosrdnog publiciteta, i prije svega od toga da postane dijelom londonske književne zajednice. I raspirivao je ono najbolje od njegove poezije. Nije ga se mogao odreći i znao je da to Emma ne bi od njega ni tražila, kao što ni od nje ne bi tražio da žrtvuje svoju karijeru. Ako ga je nekim čudom voljela, nekako će naći način da si zajedno izgrade život.

I bit će na stanici King's Cross u petak da dočeka taj vlak. Čak i da tog petka poslijepodne dođe do važnog razvoja događaja, Kate i Piers su više nego sposobni da izađu na kraj sa svime što bi se moglo dogoditi tijekom vikenda. Samo bi ga uhićenje moglo zadržati u Londonu, a nikakvo uhićenje nije bilo na vidiku. Već je isplanirao petak navečer. Rano će doći na King's Cross i provesti pola sata prije dolaska vlaka u Britanskoj knjižnici, zatim će prošetati tim kratkim putem do kolodvora. Sve i da se nebo sruši, vidjet će ga kako čeka na izlazu kada stigne.

Posljednji čin mu je bio napisati pismo Emmi. Ni sam nije znao zašto je sada, u ovom trenutku spokoja, morao pronaći riječi koje bi je mogle uvjeriti u njegovu ljubav. Možda će doći vrijeme kad ona više ne bude željela čuti njegov glas ili joj, ako ga i odluči poslušati, bude potrebno vrijeme da razmisli prije no što mu odgovori. Ako to vrijeme ikada dođe, pismo će biti spremno.

6 U četvrtak 7. studenog, gospođa Pickering je stigla da kao i uvijek točno u devet i trideset otvori trgovinu rabljene robe u Highgateu čiji je prihod išao u dobrotvorne svrhe. Zlovoljno je primijetila da se pred vratima nalazi crna vreća za smeće. Bila je otvorena i otkrivala je uobičajenu mješavinu vune i pamuka. Otključala je vrata i uvukla vreću za sobom ljuti to cokćući jezikom. To je stvarno bilo loše. Obavijest nalijepljena s unutarnje strane prozora jasno je govorila da donatori ne bi trebali ostavljati vreće pred vratima zbog rizika od krađe, no oni su to ipak činili. Otišla je do malog ureda da objesi svoj kaput i šešir, vukući vreću za sobom. Morat će pričekati dok gospođa Fraser ne stigne malo poslije deset sati. Gospođa Fraser, koja je službeno vodila trgovinu i bila priznat stručnjak za određivanje cijena predmeta, pregledat će vreću i odlučiti što će se izložiti i koju bi cijenu trebalo tražiti.

Gospoda Pickering nije imala velikih očekivanja od svog pronalaska. Svi volonteri su znali da ljudi odjeću koju vrijedi kupiti rado osobno donose, ne ostavljaju je vani da je netko ukrade. Ali nije mogla odoljeti da je za početak barem ne pregleda. Svakako se nije činilo da ima ičega zanimljivog u zamotku izblijedjelih traperica, vunenih majica ofucanih od pranja, vrlo duge ručno pletene veste na kopčanje koja je izgledala poprilično obećavajuće dok nije vidjela rupe od moljaca na rukavu, i jedno šest pari popucalih i zgužvanih cipela. Kad je podigla predmete jedan po jedan i uronila ruke među njih, zaključila je da će ih gospoda Fraser vjerojatno sve odbiti. A zatim je njezina ruka napipala kožu i tanki metalni lanac. Lanac se upleo među vezice na muškim cipelama, no ona ga je izvukla i uhvatila se kako gleda u očito skupu žensku torbicu.

Položaj gospođe Pickering u hijerarhiji trgovine bio je nizak, tu je činjenicu ona prihvatila bez zamjeranja. Sporo je uzvraćala novac, potpuno bi

se zbunila kada su joj ponuđere novčanice ili kovanice eura i bila je sklona gubljenju vremena kada je u trgovini bila gužva, brbljajući s kupcima i pomažući im odlučiti koji bi odjevni predmet najbolje odgovarao njihovoj gradi i boji tena. I ona je sama bila svjesna tih nedostataka, ali nisu je zamarali.

Gospoda Fraser je jedanput rekla jednom kolegi: „Užasna je za blagajnom, naravno, i strašno brbljava, ali je potpuno pouzdana i dobra s mušterijama i sretni smo što je imamo."

Gospođa Pickering je čula samo zadnji dio rečenice, ali vjerojatno je ne bi učinilo nesretnom ni da je čula i sve. No iako je procjenjivanje kvalitete i cijena bio privilegij rezerviran za gospođu Fraser, znala je prepoznati dobru kožu kad ju je vidjela. To je svakako bila skupa i neobična torba. Prešla je dlanovima preko nje, osjećajući podatnost kože, a zatim je vratila natrag na vrh hrpe.

Sljedećih dvadeset minuta provela je kao i inače, brišući prašinu s polica, preslažući predmete po redu koji je propisala gospoda Fraser, vraćajući na vješalice odjeću koju su s njih zbacile nestrpljive ruke, i vadeći šalice za Nescafe koji će napraviti čim gospođa Fraser stigne. Ta je žena, kao i obično, stigla na vrijeme. Ponovno zaključavši vrata za sobom i bacivši prvi pogled odobravanja na unutrašnjost trgovine, ušla je u stražnju sobu gdje je bila gospođa Pickering. „Tu je ta hrpa", reče gospođa Pickering. „Ostavili su je pred vratima kao i inače. Mislim, ljudi su vrlo zločesti, obavijest je savršeno jasna. Ne izgleda baš zanimljivo, osim ove torbice."

Gospođa Fraser, kao što je njezina kolegica i znala, nikada nije mogla odoljeti novoj vreći donirane robe. Dok je gospođa Pickering uključila kuhalo za vodu i usula Nescafe u šalice, otišla je do torbe. Zavladala je tišina. Gospođa Pickering je promatrala kako je gospođa Fraser otvorila kopču na torbi, pažljivo pregledala zatvarač, preokrenula je u rukama. Zatim ju je otvorila. Rekla je: „To je Gucci i izgleda kao da je bila vrlo malo nošena. Tko bi nam na svijetu ovo dao? Jeste li vidjeli tko je ostavio vreću?" „Ne, bila je tu kad sam došla. No, torbica nije bila na vrhu. Bila je dobro zagurana sa strane. Samo sam rukama pretražila vreću iz znatiželje i našla je." „To je vrlo čudno. To je torbica bogate žene. Bogati nam ne daju svoje

ostatke. Oni šalju svoje pomoćnice da ih prodaju u onim skupljim trgovinama rabljenom robom. Tako bogati ostaju bogati. Znaju vrijednost onoga što imaju. Nikad prije nismo imali torbicu ovakve kvalitete."

Sa strane se nalazio džep i ona je u njega gurnule prste, a zatim izvukla posjetnicu. Zaboravivši na kavu, gospođa Pickering je prišla i zajedno su je pogledale. Bila je malena, a natpis je bio elegantan i jednostavan. Pisalo je: CELIA MELLOCK, i u donjem lijevom uglu, POLLYANNE PROMOTIONS, KAZALIŠNI AGENTI, COVENT GARDEN, WC2.

Gospođa Pickering je rekla: „Pitam se bismo li trebali stupiti u kontakt s agencijom i pokušati pronaći vlasnicu? Mogli bismo vratiti torbu. Možda nam je dana greškom."

Gospođa Fraser nije htjela imati veze s takvim nepraktičnim obzirnostima. „Ako ljudi greškom daju stvari, na njima je da dođu i zatraže ih natrag. Mi ne možemo donijeti takvu odluku. Naposljetku, moramo se sjetiti svrhe, utočišta za stare i neželjene životinje. Ako je roba ostavljena pred vratima, mi je imamo pravo prodati."

Gospođa Pickering reče: „Mogli bismo je staviti sa strane da je pogleda gospođa Roberts. Mislim da bi nam dala vrlo dobru cijenu. Zar ona ne treba doći danas poslijepodne?"

Gospođa Roberts, povremena i ne osobito pouzdana volonterka, znala je prepoznati povoljnu priliku za kupnju, no budući da je uvijek davala barem deset posto više nego što se gospođa Fraser usudila tražiti od običnih kupaca, nijedna dama nije vidjela bilo' kakve moralne zapreke da ugodi kolegici.

Ali gospođa Fraser nije odgovorila. Postala je vrlo tiha, toliko tiha da se na tren činilo da se nije u stanju pomaknuti. Onda je rekla: „Sjetila sam se.

Poznato mi je ovo ime. Celia Mellock. Čula sam ga jutros na lokalnoj radiostanici. To je djevojka koju su pronašli mrtvu u muzeju - Dupayne, je li tako?"

Gospođa Pickering nije ništa rekla. Zarazilo ju je očito, iako potisnuto uzbuđenje njezine družice, ali da joj život ovisi o tome, nije mogla vidjeti važnost tog otkrića. Napokon osjetivši da mora nešto reći, rekla je: „Znači da je sigurno odlučila darovati torbu prije no što je ubijena." „Teško je mogla odlučiti da to učini nakon što je ubijena, Grace! I pogledajte ostatak ovih stvari. Nisu mogle pripadati Celiji Mellock. Očito je

netko gurnuo ovu torbu među ostale stvari kako bi je se riješio."

Gospođa Pickering je uvijek osjećala strahopoštovanje prema inteligenciji gospođe Fraser i, suočena s tom iznimnom moći dedukcije, teško je pronalazila pravi komentar. Napokon je rekla: „Što mislite da bismo trebali učiniti?" „Odgovor je savršeno jasan. Ostavit ćemo znak ZATVORENO na vratima i nećemo otvoriti dućan u deset sati. A sada ćemo nazvati policiju."

Gospođa Pickering reče: „Mislite, da nazovemo Scotland Yard?" „Točno tako. Oni se bave ubojstvom Celije Mellock i uvijek se treba obratiti onima na vrhu."

Sljedeći sat i četrdeset pet minuta dvjema su damama pružili iznimno mnogo zadovoljstva. Gospođa Fraser je obavila poziv dok je njezina prijateljica stajala kraj nje i divila se jasnom načinu kojim je ona prenijela vijest o njihovu pronalasku. Na kraju je čula gospođu Fraser kako kaže: „Da, već smo to učinile, i ostat ćemo u stražnjem uredu da nas ljudi ne vide i ne počnu bubnjati po vratima. Postoji i ulaz sa stražnje strane, ako želite doći diskretno."

Spustila je slušalicu i rekla: „Šalju nekoga ovamo. Rekli su nam da ne otvaramo dućan i da ih pričekamo u uredu." Čekanje se nije oduljilo. Dva policajca su stigla autom i ušla na stražnji ulaz, jedan poprilično zbit koji je očito bio nadređeni i jedan visok i taman koji je bio tako zgodan da je gospođa Pickering jedva mogla skinuti pogled s njega. Nadređeni se predstavio kao viši inspektor Tarrant, a njegov kolega kao narednik Benton-Smith iz kriminalističke policije. Gospođa Fraser mu je, rukujući se s njim, uputila pogled koji je dao naslutiti da nije sigurna trebaju li policijski službenici biti tako zgodni. Gospođa Pickering je ponovno ispričala svoju priču dok je gospođa Fraser, pokazujući znatnu samokontrolu, stajala pripravna da ispravi bilo kakve male netočnosti i spasi kolegicu policijskog maltretiranja.

Inspektor Tarrant je stavio rukavice prije no što je pregledao torbu i ubacio je u veliku plastičnu vreću koju je zatvorio, zapisujući nešto na preklop. Rekao je: „Zahvalni smo vam objema što ste nam javile za ovo. Ova torba bi nam i te kako mogla biti zanimljiva. Ako jest, moramo znati tko ju je dirao. Biste li mogle sada poći s nama da uzmemo vaše otiske? Trebamo ih, naravno, u svrhu eliminacije. Bit će uništeni ako i kada nam više ne budu

potrebni."

Gospođa Pickering je zamišljala kako se vozi u raskoši do New Scotland Yarda u Ulici Victoria. Dovoljno je često vidjela taj rotirajući znak na televiziji. Umjesto toga, i pomalo na njezino razočaranje, odvedene su u lokalnu policijsku stanicu gdje su im otisci uzeti bez puno strke. Dok su nježno uzimali jedan po jedan prst gospođe Pickering i okretali ga na jastučiću, osjetila je silno uzbuđenje tog sasvim novog iskustva i sretno brbljala o tom procesu. Gospođa Fraser, zadržavši svoje dostojanstvo, samo je upitala kakav se postupak slijedi da bi se pobrinuli da se otisci unište u odgovarajuće vrijeme. Za pola sata su bile ponovno u trgovini i sjedale uz svježu šalicu kave. Nakon jutrošnjeg uzbuđenja, obje su osjetile da im je potrebna.

Gospoda Pickering je rekla: „Sve su to primili vrlo mirno, zar ne? Nisu nam ništa rekli, ne baš. Mislite li da je torbica zaista važna?" „Naravno da jest, Grace. Ne bi se toliko potrudili i tražili nas otiske prstiju da nije." Htjela je dodati, sva ta prividna ravnodušnost je samo njihova lukavost, no umjesto toga je rekla: „Činilo mi se poprilično nepotrebnim da taj viši policajac, inspektor Tarrant, napomene da ćemo nas dvije biti odgovorne ako se ovo pročuje. Na kraju krajeva, zajamčile smo mu da nećemo nikome reći i obje smo očito odgovorne žene. To mu je trebalo biti dovoljno." „Oh, Elinor, mislim da nije tako mislio. No šteta je, zar ne? Uvijek volim kad imam nešto reći Johnu na kraja dana provedenog ovdje.

Mislim da voli slušati o ljudima koje sam srela, osobito o kupcima. Neki od njih imaju tako zanimljive priče kad počneš razgovarati s njima, zar ne? Čini mi se šteta da ne mogu podijeliti najuzbudljiviju stvar koja se ikad dogodila."

Gospođa Fraser se u sebi složila. Kad su se vraćale u policijskom autu, gospođi Pickering je utuvila potrebu za tišinom, ali ona je već razmišljala o izdaji. Nije imala namjeru prešutjeti to svome mužu. Na kraju krajeva, Cyril je bio sudac za prekršaje i znao je važnost čuvanja tajne. Rekla je: „Bojim se da će vaš John morati pričekati. Bilo bi katastrofalno kad bi se ovo pročulo po terenu za golf. I morate zapamtiti, Grace, da ste vi bili ta koja je zapravo našla torbu. Možda vas budu trebali kao svjedoka." „Mili Bože!" Gospođa Pickering je zastala dok je šalica kave bila na pola

puta prema njezinim usnama, a zatim ju je vratila natrag na tanjurić. „Mislite da ću morati ići na klupu za svjedoke? Morat ću ići na sud?" „Pa, nije baš vjerojatno da će održati suđenje u javnom WC-u!"

Zaista, pomislila je gospođa Pickering, za snahu nekadašnjega gradonačelnika, Elinor je katkad znala biti vrlo neotesana.

7 Sastanak sa Sir Danielom Holsteadom bio je dogovoren za pola deset, u vrijeme koje je predložio Sir Daniel kada je nazvao Dalgliesha sat ranije.

Teško da će to njemu i njegovoj ženi dati priliku da se oporave od leta, ali njihova nestrpljivost da najprije čuju što policija ima reći bila je od veće važnosti. Dalgliesh je sumnjao da je ijedno od njih dvoje spavalo osim na mahove otkad su čuli vijest. Mislio je da je mudro i obzirno naći se osobno s njima, a sa sobom je poveo i Kate. Njihova zgrada, u modernoj zgradi u Ulici Brook, na recepciji je imala uniformiranog vratara koji je pomno pregledao njihove isprave i najavio ih telefonom, a zatim ih ispratio do dizala kontroliranog sigurnosnom napravom. Ukucao je brojeve, zatim ih uveo unutra i rekao: „Samo pritisnite onaj gumb, gospodine. To je privatno dizalo koje vodi ravno do stana Sir Daniela."

Dizalo je imalo nisko tapecirano sjedalo duž jedne strane, a tri strane su bile obložene ogledalima. Dalgliesh je vidio kako se njegov i Katein lik odražava u naizgled beskrajnom nizu. Nijedno od njih dvoje nije progovorilo.

Vožnja prema gore bila je brza i dizalo se nježno zaustavilo. Gotovo trenutačno, vrata su se tiho otvorila.

Našli su se u širokom hodniku s nizom vrata koja su se otvarala na obje strane. Na zidu nasuprot njih visjela su dva reda grafika egzotičnih ptica. Kad su izašli iz dizala, vidjeli su dvije žene kako se nečujno kreću prema njima po mekom tepihu. Jedna, u crnom odijelu i s izgledom pomalo zastrašujućeg samopouzdanja, ostavljala je dojam učinkovitosti koji su imale osobne tajnice. Druga, svijetle kose i mlađa, na sebi je imala bijelu kutu i nosila preklopljeni stol za masažu, prebacivši naramenice preko jednog ramena.

Starija žena je rekla: „Onda do sutra, gospođice Murchison. Ako možete biti gotovi za sat vremena, ubacit ću vas između frizera i manikure. To znači da trebate doći petnaest minuta ranije. Znam da Lady Holstead ne voli kada

mora požuriti masažu."

Maserka je ušla u lift i vrata su se zatvorila. Žena se zatim obratila Dalgliesh u. „Zapovjednik Dalgliesh? Sir Daniel i Lady Holstead vas očekuju. Pođite ovuda, molim vas."

Nije obraćala pozornost na Kate niti se predstavila. Slijedili su je niz hodnik do vrata koja je otvorila s ležernim samopouzdanjem i najavila: „Zapovjednik Dalgliesh i njegova kolegica, Lady Holstead", a zatim zatvorila vrata za sobom.

Soba je bila niska, ali prostrana, s četiri prozora s pogledom na Mayfair.

Bila je bogato, zapravo luksuzno namještena u stilu skupog hotelskog apartmana. Unatoč fotografijama u srebrnim okvirima raspoređenima na stoliću kraj kamina, malo je toga u sobi otkrivalo osobni ukus. Kamin je bio kićen i obložen mramorom, i bilo je jasno da nije bio originalni dio sobe. Bio je tu i tepison srebrno-sive boje, a na njemu se nalazilo mnogo velikih sagova, nešto svjetlijih od boje satenskih jastučića, kaučeva i naslonjača.

Nad kaminom se nalazio veliki portret žene svijetle kose u grimiznoj dugoj večernjoj haljini.

Osoba s portreta je sjedila kraj vatre, no dok su Dalgliesh i Kate ulazili, jednom je elegantnom kretnjom ustala i prišla im, ispruživši drhtavu ruku.

Njezin muž je stajao iza njezine stolice, no sada je i on istupio i primio je pod ruku. Pred njima je bio prizor osjetljive ženske patnje koju je podupirala impresivna muška snaga. Nježno ju je poveo natrag prema njezinoj stolici.

Sir Daniel je bio krupan čovjek, širokih ramena, jakih crta lica i čvrste sijede metalno sive kose začešljane sa širokog čela. Oči su mu bile poprilično malene nad dvostrukim podočnjacima i pogled koji su prikovale za Dalglieshovo lice nije ništa odavao. Pogled na njegovo bezizražajno lice neutralnog izraza u Dalglieshu je probudio uspomenu iz djetinjstva. Lokalni zemljovlasnik koji je bio jedan od supredsjednika crkvenog odbora njegova oca u župni je dvor na večeru bio doveo multimilijunaša, u vrijeme kad je milijun nešto značio. I on je bio velik čovjek, prijazan, ugodan gost. Četrnaestogodišnji Adam se uzrujao kad je tijekom razgovora za večerom otkrio da je i poprilično glup. Tada je naučio da je sposobnost da se na određeni način zaradi mnogo novca dar koji svom vlasniku daje veliku prednost i može biti koristan i za ostale, ali ne podrazumijeva nikakvu vrlinu, mudrost ili inteligenciju koja prelazi granice stručnog znanja vezanog za

unosne poslove. Dalgliesh je pomislio kako je lako, ali opasno, stavljati vrlo bogate u stereotip, no oni zaista jesu imali zajedničke kvalitete, a među njima je bilo i samouvjereno iskazivanje moći. Sir Daniela je možda mogao impresionirati sudac visokog suda, ali je svakako mogao s lakoćom izaći na kraj sa zapovjednikom Metropolitanske policije i kriminalističkim inspektorom.

Njegova žena je rekla: „Hvala vam što ste tako brzo došli. Hoćemo li sjesti?" Pogledala je Kate. „Žao mi je, nisam shvatila da nećete biti sami."

Dalgliesh je predstavio Kale i njih se četvero preselilo na dva golema kauča postavljena pod pravim kutom prema kaminu. Dalgliesh bi više volio bilo koje drugo mjesto u sobi od ove pretjerane raskoši. Sjeo je na rub i pogledao dva Holsteada preko puta.

Rekao je: „Žao mi je što smo vam morali prenijeti tako strašne vijesti, i to telefonom. Prerano je da vam damo mnogo informacija o tome kako je gospođica Mellock umrla, ali učinit ću što mogu."

Lady Holstead se nagnula naprijed. „Oh, dajte, molim vas. Čovjek se osjeća tako potpuno bespomoćno. Mislim da toga još nisam postala svjesna.

Gotovo da sam očekivala da ćete reći da je to neka strašna pogreška. Molim vas, oprostite mi ako nisam dovoljno jasna. Taj let..." Nije nastavila.

Njezin suprug je rekao: „Mogli ste nam javiti vijest s više takta, zapovjedniče. Policajka koja je nazvala - pretpostavljam da ste to bili vi, inspektorice Miskin - nije bila osobito obzirna. Nisam ničime upozoren da je poziv od osobite važnosti."

Dalgliesh reče: „Ne bismo vas nazvali i probudili u to doba da je bila riječ o manje važnoj stvari. Žao mi je ako mislite da su vam vijesti javljene nedovoljno obzirno. Inspektorica Miskin je očito željela razgovarati s vama, a ne s Lady Holstead tako da biste vi mogli odlučiti kako joj najbolje reći."

Lady Holstead se okrenula prema njemu. „I bio si drag, dragi. Dao si sve od sebe, ali takve vijesti zaista nije moguće nježno priopćiti, zar ne? Ne baš.

Kad govoriš majci da joj je ubijeno dijete, nema načina da to ublažiš.

Nikakvog."

Njezina je patnja, pomislio je Dalgliesh, bila iskrena. Kako je i moglo biti drugačije? Bilo je šteta što je sve u vezi s Lady Holstead ostavljalo dojam teatralnosti koja je graničila s neiskrenošću. Bila je besprijekorno sređena, odjevena u crno odijelo koje je podsjećalo na vojnu uniformu, s kratkom

suknjom i redom malih mjedenih gumba na manšetama. Plava kosa je izgledala kao da je nedavno učvršćena, a njezina šminka, pažljiv nanos rumenila na jagodicama i precizno ocrtane usne, mogla je biti nanesena samo mirnom rukom. Suknja joj je bila podignuta iznad koljena i sjedila je ispruživši lijepo oblikovane vitke noge jednu uz drugu, dok su se njihove kosti jasno ocrtavale pod sjajem finih najlonskih čarapa. U tom ste savršenstvu mogli vidjeti hrabrost žene koja je birala suočiti se sa životnim tragedijama kao i njegovim manjim nesavršenostima u svom najboljem izdanju. Nije mogao vidjeti sličnost s njezinom kćeri, no to i nije bilo iznenađujuće. Nasilna smrt izbriše i više od sličnosti koje su postojale za života.

Njezin je muž, poput Dalgliesha, sjedio na samom rubu kauča, ruke su mu visjele između koljena. Lice mu je bilo ravnodušno, a oči što su većinu vremena bile prikovane za lice njegove žene sve su budno pratile. Od njega se, pomislio je Dalgliesh, nije moglo očekivati da osjeti osobni gubitak zbog djevojke koju je jedva poznavao i koja je vjerojatno otežavala njegov prenatrpan život. A sada je bio suočen s ovom veoma javnom tragedijom u kojoj se od njega očekivalo da pokaže odgovarajuće osjećaje. Vjerojatno se nije razlikovao od ostalih muškaraca. Želio je mir u kući sa sretnom - ili barem zadovoljnom - ženom, ne vječno tugujućom majkom. No sve će ovo proći. Ona će si oprostiti što nije bila puna ljubavi, možda se uvjerivši da jest voljela svoje dijete, koliko god se ta ljubav nije cijenila ni vraćala, ili možda racionalnije prihvaćajući činjenicu da se čak ni dijete ne može voljeti naporom volje. Sad je djelovala prije zbunjeno nego pogođeno tugom, ispruživši ruže prema Dalglieshu u gesti koja je djelovala više teatralno nego dirljivo. Nokti su joj bili dugi i obojeni žarko crveno.

Rekla je: „Još uvijek to ne mogu vjerovati. Čak i sad kad ste vi ovdje, to još uvijek nema smisla. Dolazeći ovamo u mlažnjaku, zamišljala sam kako ćemo sletjeti i da će nas ona čekati, objašnjavajući da je to sve greška. Kad bih je vidjela, povjerovala bih, ali ne želim je vidjeti. Mislim da to ne bih mogla podnijeti. Ne moram je vidjeti, zar ne? Ne mogu me na to natjerati."

Uputila je preklinjući pogled svom suprugu. Sir Daniel je teško kontrolirao nestrpljivost u svom glasu. „Naravno da ne mogu. Ako bude potrebno, ja ću je identificirati."

Okrenula je oči prema Dalglieshu. „Da vam dijete umre prije vas, to nije

prirodno, tako ne treba biti.' „Ne", rekao je, „ne treba tako biti."

Njegovo vlastito dijete, dječak, umro je sa svojom majkom ubrzo nakon rođenja. Sada su mu se prikradali u misli češće nego što su to činili godinama, donoseći dugo uspavane uspomene: mrtva mlada žena; taj rani impulzivni brak kada se to što joj daje ono što je tako očajnički željela — samoga sebe — činilo kao tako malen dar; lice njegova mrtvorođenog sina s izgledom gotovo samodopadnog zadovoljstva, kao da on koji nije znao ništa, koji nikada neće ništa znati, sada znao sve. Tuga za sinovom smrću sada je bila obuhvaćena većom boli zbog smrti njegove žene i poraznim osjećajem da sudjeluje u univerzalnoj tuzi, da je postao dijelom nečega što prije nije razumio. No duge su godine na mjestu rane postupno ostavile svoje milosrdne ožiljke. Još uvijek je palio svijeću na obljetnicu njezine smrti jer je to bilo ono što bi ona htjela, ali sada je mogao pomisliti na nju s nostalgičnom tugom i bez boli. A sada bi, ako sve prođe dobro, moglo još uvijek doći dijete, njegovo i Emmino. Uzrujalo ga je što mu je takva pomisao, sastavljena od straha i neutemeljene čežnje, pala na pamet u tom trenutku.

Bio je svjestan intenziteta pogleda Lady Holstead. Medu njima se dogodilo nešto za što je ona mogla povjerovati da je trenutak obostranog suosjećanja. Rekla je: ,Vi razumijete, zar ne? Vidim da razumijete. I saznat ćete tko ju je ubio? Obećajte mi to."

Rekao je: „Učinit ćemo sve što možemo, ali treba nam vaša pomoć.

Znamo vrlo malo o životu vaše kćeri, o njezinim prijateljima, njezinim interesima. Znate li je li joj netko bio blizak, netko s kime se mogla otići naći u Muzej Dupayne?"

Bespomoćno je pogledala svog supruga. Rekao je: „Mislim da niste shvatili situaciju, zapovjedniče. Mislio sam da sam vam jasno dao do znanja da je moja pokćerka živjela kao samostalna žena. Naslijedila je svoj novac kad je navršila osamnaest, kupila je stan u Londonu i praktički se iselila iz naših života." Žena mu se obratila. „Mladi to rade, dragi. Žele biti neovisni. Ja sam to razumjela, oboje smo."

Dalgliesh upita: „Prije nego što se odselila, je li živjela ovdje s vama?"

Ponovno je Sir Daniel bio taj koji je odgovorio. „Obično, da; ali

provodila je neko vrijeme u našoj kući u Berkshireu. Ondje držimo najmanji broj potrebnog osoblja i ona bi se povremeno pojavila, katkad dovodeći prijatelje. Koristili su se kućom za zabave, uglavnom praveći probleme osoblju."

Dalgliesh upita: „Jeste li vi ili Lady Holstead upoznali koga od tih prijatelja?" „Ne. Pretpostavljam da su to bili privremeni priljepci, a ne prijatelji.

Nikad nije pričala o njima. Čak i kad smo bili u Engleskoj, rijetko smo je viđali."

Lady Holstead reče: „Mislim da mi je zamjerala na razvodu od njezina oca. A onda, kada je on poginuo u toj avionskoj nesreći, krivila je mene. Da smo bili zajedno, on ne bi bio u tom avionu. Obožavala je Ruperta."

Sir Daniel reče: „Zato se bojim da vam možemo reći vrlo malo toga.

Znam da je pokušavala postati pop-zvijezda u jednoj fazi i da je mnogo novca trošila na sate pjevanja. Čak je imala i agenta, no od toga nije ništa ispalo. Prije nego što je postala punoljetna, uspjeli smo je nagovoriti da ode u školu za djevojke, Swathling's, na godinu dana. Njezino obrazovanje je bilo vrlo zanemareno. Mijenjala je jednu školu za drugom. Swathling's je na dobrom glasu. Ali, naravno, ona ondje nije ostala."

Kate reče: „Ne znam znate li da je gospođa Caroline Dupayne, jedna od povjerenika zaklade muzeja, pridružena ravnateljica u Swathling'su." „Mislite da je Celia otišla u muzej naći se s njom?" „Gospođa Dupayne kaže da nije, i to se ne čini vjerojatno. Ali možda je tako znala za muzej." „Ali sigurno ju je netko vidio kako stiže? Netko je morao primijetili s kim je bila."

Dalgliesh reče: „U muzeju nema dovoljno osoblja i moguće je da su i ona i njezin ubojica u muzej ušli neopaženi. Također je moguće i da je njezin ubojica neprimijećen otišao tog petka navečer. Za sada ne znamo. Činjenica da je i doktor Dupayne ubijen toga petka upućuje na to da tu može postojati veza. Ali trenutačno ne možemo ništa reći s ikakvom sigurnošću. Istraga je u vrlo ranoj fazi. Naravno, obavještavat ćemo vas o napretku. Jutros se provodi obdukcija. Uzrok smrti, davljenje, bio je očit."

Lady Holstead reče: „Molim vas, recite mi da je bilo brzo. Molim vas, recite da nije patila."

„Mislim da je bilo brzo, Lady Holstead." Što je drugo mogao reći? Zašto je opteretiti mišlju na zadnji trenutak njezina djeteta ispunjenim krajnjim užasom?

Sir Daniel je zapitao: „Kada će tijelo biti predano obitelji?" „Istraga o nasilnom uzroku smrti će sutra biti otvorena i rasprava će biti odgođena za neki drugi dan. Ne znam kada će mrtvozornik otpustiti tijelo."

Sir Daniel reče: „Organizirat ćemo tihi pogreb, kremaciju. Bit ćemo zahvalni na svakoj pomoći koju nam možete pružiti u tome da znatiželjnike držimo podalje." „Učinit ćemo što možemo. Najbolji način da si osigurate privatnost je da mjesto i vrijeme ostavite tajnim, ako je to moguće."

Lady Holstead se obratila svom suprugu: „Ali, dragi, ne možemo je samo pokopati kao da je nitko i ništa! Njezini prijatelji će se željeti oprostiti.

Trebalo bi barem organizirati misu zadušnicu, negdje u lijepoj crkvi. London bi bio najpraktičniji. Crkvene pjesme, cvijeće, nešto lijepo da proslavimo njezin život - misa koju će ljudi pamtiti."

Pogledala je Dalgliesha kao da se od njega moglo očekivati da čarolijom stvori odgovarajuće okruženje, svećenika, svirača orgulja, zbor, vjernike i cvijeće.

Njezin muž je progovorio. „Celia se nije nikad u životu približila crkvi.

Ako je ubojstvo zloglasno ili dovoljno tragično, možeš napuniti katedralu.

Sumnjam da je to ovdje slučaj. Nemam nikakve želje dati tabloidima priliku za fotografiranje."

Nije mogao jasnije pokazati svoju nadmoć. Njegova ga je supruga pogledala, a zatim oborila pogled i krotko rekla: „Ako tako misliš, dragi."

Otišli su ubrzo nakon toga. Sir Daniel je upitao, ili bolje reći zahtijevao, da ih obavještavaju o napretku istrage i oni su mu to ponovno uzdržano zajamčili. Više se ništa nije moglo saznati i ništa se više nije moglo reci. Sir Daniel ih je ispratio do vrata dizala i zatim dolje u prizemlje. Dalgliesh se upitao je li taj čin ljubaznosti bio prilika da im nešto nasamo kaže, ali on nije rekao ništa.

U autu je Kate šutjela nekoliko minuta, a zatim rekla: „Pitam se koliko joj je jutros trebalo da stavi tu šminku i nalakira nokte. Baš i nije tugujuća majka, zar ne?"

Dalgliesh je pogled zadržao na cesti pred sobom. Rekao je: „Ako joj je za

njezino samopoštovanje važno da se s ovim danom suoči njegovana i našminkana, ako joj je to normalna rutina poput jutarnjeg tuširanja, zar očekujete da to zanemari da bi mogla izgledati odgovarajuće izbezumljeno?

Bogati i slavni su jednako sposobni za ubojstvo kao i mi ostali; privilegiranost ne znači da su imuni na sedam smrtnih grijeha. Moramo zapamtiti da su sposobni i za druge ljudske emocije, uključujući i shrvanost tugom."

Govorio je tiho i obraćao se sam sebi, ali Kate ga nije tako doživjela.

Kritika se od Dalgliesha čula rijetko, ali kad se čula, znala je da se ne treba ni pokušati ispričati ili objasniti. Sjedila je nesretna i crvena u licu.

Nastavio je, nježnijega glasa, kao da prethodne riječi nisu nikad bile izgovorene. „Želio bih da vi i Piers razgovarate s Lady Swathling. Saznajte je li spremna biti otvorenija o Celiji Mellock nego što je to bila Caroline Dupayne. Sigurno su se konzultirale, naravno. Tu ništa ne možemo."

Tada je Kate zazvonio mobitel. Javila se i rekla: „To je Benton-Smith, gospodine. Upravo je primio telefonski poziv iz trgovine rabljenom robom u Highgateu. Čini se da su našli žensku torbicu. Piers i Benton su na putu tamo."

8 Lady Swathling je primila Kate i Piersa u prostoriji koja je očito bila njezin ured. Uputivši ih prema kauču gestom koja je bila jednako isforsirana kao i mahanje članova kraljevske obitelji, rekla je: „Izvolite sjesti. Mogu li vam nešto ponuditi? Kavu? Čaj? Znam da ne smijete piti na dužnosti."

Kate se po tonu učinilo da je suptilno rekla da su, kad nisu bili na dužnosti, obično bili u alkoholnoj komi. Rekla je, prije nego je Piers stigao odgovoriti: „Ne, hvala. Nećemo vas morati dugo ometati."

Ured je imao neskladan izgled prostorije s dvostrukom upotrebom koja nije bila sigurna što joj je osnovna svrha. Uredski dio se sastojao od dvostrukog stola pod južnim prozorom, računala, faksa i reda čeličnih ormarića za spise složenih uza zid s lijeve strane vrata. Desna strana prostorije imala je udobnu intimnost dnevne sobe. U elegantnom starinskom kaminu umjetni plavi plamen plinske vatre oslobađao je blagu toplinu što je dopunjavala toplinu radijatora. Polica na kaminu je sadržavala red porculanskih figurica, a nad njom se nalazilo ulje na platnu. Žena iz osamnaestog stoljeća napućenih usana i izbuljenih očiju, u dekoltiranoj haljini od satena duboke plave boje, držala je naranču među dugim prstima, nježno kao da očekuje da će se rasprsnuti. Na zidu s druge strane se nalazio ormarić s mnogo različitih porculanskih šalica i tanjurića ružičaste i zelene boje. S desne strane kamina se nalazio kauč, a s lijeve jedan naslonjač - njihove su savršene presvlake i jastučići odražavali blijedu ružičastu i zelenu iz ormarića. Desna strana sobe je bila pažljivo osmišljena da poluči određen efekt, kojega je i Lady Swathling bila dio.

Lady Swathling je preuzela inicijativu. Prije nego što su i Kate i Piers uspjeli progovoriti, rekla je: „Ovdje ste, naravno, zbog tragedije u Muzeju Dupayne, smrti Celije Mellock. Naravno da vam želim pomoći oko istrage ako mogu, ali ne shvaćam baš kako ste zamislili da vam mogu pomoći.

Gospođa Dupayne vam je sigurno rekla da je Celia napustila školu u proljeće prošle godine nakon samo dva polugodišta. Nemam apsolutno nikakvih informacija o njezinu životu i aktivnostima nakon toga."

Kate reče: „U svakom slučaju ubojstva moramo znati što je više moguće o žrtvi. Nadamo se da ćete nam možda moći reći nešto o gospođici Mellock o njezinim prijateljima, možda, o tome kakve je bila kao učenica, jesu lije zanimali odlasci u muzeje." „Bojim se da ne mogu. Sigurno biste ta pitanja trebali postaviti njezinoj obitelji ili ljudima koji su je poznavali. Te dvije tragične smrti nemaju nikakve veze sa Swathling' som."

Piers je promatrao Lady Swathling pogledom koji je bio napola pun divljenja, a napola preziran. Kate je prepoznala taj pogled: Lady Swathling mu se nije svidjela. Sad je samouvjereno rekao: „Ali postoji veza, zar ne?

Celia Mellock je ovdje bila učenica, gospođa Dupayne je pridruženi ravnatelj, Muriel Godby je ovdje radila, a Celia je umrla u muzeju. Nažalost, u slučaju ubojstva, Lady Swathling, moramo postaviti pitanja koja su nevinima jednako neugodna koliko su nepoželjna i krivcima."

Kate je rekla sama sebi: To je smislio unaprijed. Zgodno je i iskoristit će to još koji put.

To je djelovalo na Lady Swathling. Rekla je: „Celia nije bila zadovoljavajuća učenica, uglavnom zato što je bila nesretno dijete i nije je uopće zanimalo ono što smo mi nudili. Gospođa Dupayne je oklijevala kad ju je trebalo primiti, ali Lady Holstead, koju poznajem, bila je vrlo uvjerljiva.

Djevojka je bila izbačena iz dvije prethodne škole i njezina majka i očuh su gorljivo željeli da stekne nekakvo obrazovanje. Celia je, nažalost, došla protiv svoje volje, što nikad nije obećavajući početak. Kao što sam vam rekla, ne znam ništa o njezinu kasnijem životu. Vrlo sam je malo viđala dok je bila u Swathling'su i nismo se nikada više srele nakon što je otišla."

Kate je upitala: „Koliko dobro ste poznavali doktora Nevillea Dupaynea, Lady Swathling?"

Pitanje je naišlo na mješavinu gnušanja i nevjerice. „Nisam ga nikad upoznala. Koliko ja znam, on nije nikada posjetio školu. Gospodin Marcus Dupayne je došao na koncert jedne od naših polaznica prije oko dvije godine, ali njegov brat nije. Nikada nismo razgovarali ni telefonom i definitivno se nismo nikada sreli."

Kate upita: „Nikada ga niste pozvali da liječi neku od vaših učenica?

Celiju Mellock, na primjer?" „Nikako. Je li itko spomenuo išta takvo?" „Nitko, Lady Swathling. Samo me zanimalo."

Piers se umiješao: „Kakav je bio odnos između Celije i Muriel Godby?" „Apsolutno nikakav. Zašto hi i postojao? Gospođica Codby je bila samo recepcionarka. Nije hila popularna kod nekih djevojaka, ali, koliko se sjećam, Celia Mellock se na nju nije žalila." Zastala je, a onda rekla: „A za slučaj da ste mislili pitati - što moram reći da bih vam jako zamjerila - bila sam u školi cijeli prošli petak od tri sata, kad sam se vratila s dogovora za ručak, te ostatak dana i navečer. Moje popodnevne obveze su navedene u mom rokovniku, a moji posjetitelji, uključujući i odvjetnika koji je stigao u pola pet, moći će potvrditi moje kretanje. Žao mi je što nisam od veće pomoći. Ako mi išta važno padne na pamet, naravno, javit ću vam se."

Kate reče: „I sigurni ste da niste više nikada vidjeli Celiju nakon što je otišla iz Swathling'sa?" „To sam vam već rekla, inspektorice. A sada, ako nemate više pitanja, čekaju me stvari za koje se moram pobrinuti. Naravno, napisat ću pismo sućuti Lady Holstead."

Ustala je iz stolice jednom brzom kretnjom i prišla vratima. Vani je već čekao uniformirani vratar koji ih je pustio unutra. Bez sumnje je, pomislila je Kate, ondje stajao tijekom cijelog razgovora.

Kad su došli do auta, Piers je rekao: „Sve je umjetno namješteno, zar ne?

Možeš tri puta pogađati njezine prioritete, na prvome mjestu ona, a na drugom škola. Jesi li vidjela razliku između ona dva stola? Jedan je praktički prazan, a ladica za spise na drugom je puna papira. Nije teško pogoditi ni tko gdje sjedi. Lady Swathling impresionira roditelje svojom aristokratskom elegancijom, a Caroline Dupayne obavlja sav posao." „Zašto bi? Sto ona ima od toga?" „Možda se nada da će preuzeti školu. No, neće dobiti kuću osim ako joj je ne ostavi oporučno. Možda se tome nada. Ne vjerujem baš da si je može priuštiti."

Kate reče: „Pretpostavljam da je dobro plaćena za ono što radi. Ono što je meni zanimljivo nije to što Dupayneica ostaje u školi, već to što joj je tako stalo da muzej ostane otvoren."

Piers reče: „Obiteljski ponos. Taj stan je njezin dom. Sigurno povremeno želi pobjeći od škole. Nije ti se svidjela Lady S., je li?" „Ni škola. Kao ni tebi. Ona vrsta mjesta za privilegirane kamo prokleti bogataši šalju svoju djecu u nadi da će im prestati ići na jetra. Obje strane znaju kakav je dogovor, za što roditelji plaćaju u zlatu. Pobrinite se da ne ostane trudna, držite je dalje od droga i cuge i pazite da upozna pravi tip muškarca." „To je pomalo grubo. Jednom sam hodao s curom koja je bila ondje. Nije se činilo da su joj naštetili. Nije baš bila kandidat za Oxbridge, ali znala je kuhati. I to joj nije bio jedini talent." „A ti si, naravno, bio pravi tip muškarca." „Njezina mama nije tako mislila. Želiš li voziti?" „Bolje da ti voziš, dok se ne ohladim. Znači, prijavit ćemo A. D.-u da Lady S. vjerojatno nešto zna, ali šuti?" „Kažeš da je sumnjiva?" „Ne. Ne bi nam dala taj alibi da ne zna da će biti potvrđen. Provjerit ćemo ako bude potrebno. Trenutačno bi to bilo gubljenje vremena. Ona je oslobođena sumnje za oba ubojstva, ali mogla bi biti suučesnik."

Piers je to otpisao. „Malo pretjeruješ. Pogledaj činjenice. Trenutačno pretpostavljamo da su te dvije smrti povezane. To znači da ako je Lady S. umiješana u Celijinu smrt, također je umiješana i u smrt Nevillea Dupaynea.

A ako mi je išta što je rekla zvučalo iskreno, bila je to njezina tvrdnja da ga nikad nije čak ni upoznala. I zašto bi nju bilo briga ako se muzej zatvori? To bi joj možda i odgovaralo, Caroline Dupayne bi bila još jače vezana za školu.

Ne, ona nije sumnjiva. O. K., postoji nešto o čemu nam je ili lagala ili je to prešutjela, ali što je tu novo?"

9 Bila su tri sata i petnaest minuta u četvrtak 7. studenog i u sobi za rješavanje slučaja tim je raspravljao o napretku. Benton-Smith je prije donio sendviče, a Dalglieshova osobna tajnica je skuhala veliku kafetjeru jake kave. Sada su sklonili sve dokaze obroka i sjeli za svoje papire i bilježnice.

Otkriće torbice bilo je zanimljivo, ali nije ih nikamo dovelo. Bilo koji od sumnjivaca mogao ju je gurnuti u crnu vreću bez obzira na to je li taj manevar bio planiran ili je odluka pala na licu mjesta. Bila je to ideja koja bi prije mogla pasti na pamet ženi nego muškarcu, no to baš i nije bio čvrst dokaz. Još uvijek su čekali informacije od službe za mobilnu telekomunikaciju o lokaciji mobitela Muriel Godby kad se javila na poziv Tally Clutton. Služba je bila preopterećena zahtjevima i bilo je i drugih koji su bili prioritetni. Upiti koje su postavili o profesionalnom životu Nevillea Dupaynea prije njegova preseljenja u London iz Midlandsa 1987. rezultirali su samo nejavljanjem lokalne policije. Ništa od ovoga nije bilo osobito razočaravajuće; slučaj je još uvijek bio star manje od tjedan dana.

Sad su Kate i Piers trebali izvijestiti o posjetu Celijinu stanu. Pomalo na Dalglieshovo iznenađenje, Kate je šutjela, a Piers je bio taj koji je govorio. U samo nekoliko trenutaka postalo je očito da se zabavlja. Kratke ispresijecane rečenice su pred njima stvorile živu sliku. „To je stan u prizemlju koji gleda na središnji vrt. Stabla, gredice cvijeća, dobro održavan travnjak, na skupljoj strani četvrti. Rešetke na prozorima i dvije sigurnosne brave na vratima. Velika dnevna soba s prednje strane i tri spavaće sobe s bračnim krevetom i kupaonicom. Vjerojatno kupljen kao investicija po savjetu tatina odvjetnika i po sadašnjim cijenama vrijedi više od milijuna, rekao bih, Napadno moderna kuhinja. Nema naznake da se itko trudi kuhati. Hladnjak smrdi po ukiseljenom mlijeku te paketima jaja i gotovim obrocima iz dućana kojima je prošao rok trajanja. Ostavila je stan u

neredu. Odjeća je razbacana po cijelom njezinu krevetu i po krevetima u druge dvije sobe, ormarići su puni, ormari za odjeću natrpani. Oko pedeset pari cipela, dvadesetak torbica, neke droljaste haljine dizajnirane tako da pokažu što više bedara i prepona a da te ne dovedu u opasnost od uhićenja.

Većina ostalih stvari je skupa dizajnerska roba. Nisam imao puno sreće pri pregledu njezina pisaćeg stola. Nije ju zanimalo plaćanje mjenica po viđenju ili odgovaranje na službena pisma, čak ni na ona njezinih odvjetnika. Tvrtka iz Cityja se brine o njezinu portfelju, uobičajenoj mješavini običnih dionica i državnih vrijednosnica. No dosta je brzo trošila novac."

Dalgliesh upita: „Ima li ikakvog znaka ljubavniku?"

Sad je Kate preuzela. „Na plahti uguranoj u košaru za rublje su mrlje.

Izgledaju poput sjemena, ali nisu nedavno nastale. To je sve. Uzimala je pilule. Našli smo kutiju u ormariću u kupaonici. Nije bilo droge, ali je bilo mnogo alkohola. Čini se da se pokušala baviti manekenstvom, našli smo portfolio s fotografijama. Također je odlučila postati pop-zvijezda. Znamo da je bila u evidenciji one agencije i da je u zlatu plaćala sate pjevanja. Mislim da su je iskorištavali. Ono što je čudno, gospodine, jest da nismo našli nikakve pozivnice, nikakve dokaze da je imala prijatelje. Mislili biste da će željeti dijeliti stan budući da ima tri spavaće sobe, barem radi društva i da podijeli troškove. Nema dokaza da je itko bio ondje osim nje same, ako izuzmemo tu zamrljanu plahtu. Imali smo torbe s forenzičkim priborom pa smo je stavili u vreću za dokaze i odnijeli je. Poslala sam je u laboratorij."

Dalgliesh upita: „Knjige? Slike?"

Kate reče: „Svaki ženski časopis na tržištu, uključujući modne časopise.

Knjige u mekim koricama, većinom žanrovska proza. Fotografije popzvijezda. Ništa više." Dodala je: „Nismo našli ni dnevnik ni adresar. Možda ih je nosila u torbici, što znači da ih ubojica ima ako nisu uništene. Na telefonskoj sekretarici je bila poruka; lokalna automehaničarska radionica je zvala da joj kaže da joj je auto spreman i da može doći po njega. Ako nije došla sa svojim ubojicom, vjerojatno je uzela taksi - ne mogu zamisliti da takva djevojka ide autobusom. Bili smo u uredu za javni prijevoz u nadi da će moći pronaći vozača. Nije bilo drugih poruka na sekretarici niti privatnih pisama. To je bilo čudno: sav taj nered, a nema dokaza društvenog ili privatnog života. Bilo mi ju je žao. Mislim da je bila usamljena."

Piers je to dobacio: „Ne znam za kog bi vraga bila osamljena. Znamo da

je moderno sveto trojstvo novac, seks i slava. Ona je imala prvo dvoje i postojala je nada da će se dokopati i trećega."

Kate reče: „Ne realna nada." „Ali imala je novac. Vidjeli smo dva izvješća iz banke i investicijski portfelj. Tatica joj je ostavio dva i pol milijuna. To nije golemo bogatstvo po modernim standardima, ali od toga si mogao živjeli. Djevojka s tolikim novcem i vlastitim stanom u Londonu ne mora dugo biti osamljena."

Kate reče: „Ne, osim ako nije naporna, onaj tip koji se zaljubi, uhvati za tebe i neće te pustiti. S novcem ili bez njega, muškarci su u njoj možda vidjeli nevolju."

Piers reče: Jedan od njih očito jest i poduzeo je poprilično učinkovite korake." Nastala je tišina, a zatim je nastavio: „Dečki bi morali biti poprilično nemarni da trpe sav taj nered. Kroz vrata je bila gurnuta poruka njezine čistačice na kojoj je pisalo da neće moći doći u četvrtak jer mora odvesti klinca u bolnicu. Nadam se da ju je dobro plaćala."

Dalglieshov tihi glas se ubacio: „Ako nekako završite kao žrtva ubojstva, Piers, što nije sasvim izvan granica vjerojatnosti, moramo se nadati da istražitelj koji bude kopao po vašim intimnim stvarima neće biti previše kritičan."

Piers reče ozbiljno: „To je mogućnost koju imam na umu, gospodine.

Barem će ih zateći uredno pospremljene."

To sam zaslužio, pomislio je Dalgliesh. To je uvijek bio dio posla koji mu je teško padao, žrtvin potpun manjak privatnosti. Ubojstvo je otimalo više od samog života. Tijelo se zamatalo, označavalo, seciralo; adresari, dnevnici, povjerljiva pisma, svaki dio žrtvina života se tražio i pomno proučavao.

Strane ruke su prekapale odjeću, podizale i pregledavale male osobne predmete, bilježile tužne ruševine katkad jadnih života i označavale ih za izlaganje javnosti. I ovaj je život, naizgled privilegiran, bio jadan. Slika koju su sad imali bila je slika bogate, ali ranjive djevojke bez prijatelja, koja je tražila pristup u svijet koji joj čak ni njezin novac nije mogao kupiti.

Rekao je: „Jeste li zapečatili stan?" „Da, gospodine. I razgovarali smo s pazikućom. On živi u stanu na sjevernoj strani. Obavlja taj posao tek šest mjeseci i ne zna ništa o njoj."

Dalgliesh reče: „Ta poruka gurnuta kroz vrata, izgleda da čistačici nisu povjerili ključeve osim ako je, naravno, netko dostavio pismo umjesto nje.

Možda ćemo je morati pronaći. Što je s Nobbyjem Clarkom i njegovim timom?" „Bit će ondje odmah sutra rano ujutro, gospodine. Plahta je očito važna.

To imamo. Sumnjam da će naći više od toga. Nije ondje ubijena, to nije mjesto ubojstva."

Dalgliesh reče: „Ali bolje da je ekipa za očevid pregleda. Vi i BentonSmith biste se ondje mogli naći s njima. Neki od prvih susjeda bi mogli imati informacije o mogućim posjetiteljima."

Posvetili su se izvještaju s obdukcije doktora Kynastona koji su primili sat ranije. Uzevši svoj primjerak, Piers reče: „Pohađati jednu od obdukcija doktora Kynastona možda je poučno, ali baš i nije terapeulski. Nije toliko riječ o iznimnoj temeljitosti i preciznosti njegova mesarenja, nego o njegovu izboru glazbe. Ne očekujem pripjev iz The Yeoman of the Guard, ali Agnus Dei iz Faureova Requiema teško je podnijeti s obzirom na okolnosti. Mislio sam da ćete se skljokati, naredniče."

Pogledavši Benton-Smitha, Kate je vidjela kako mu se lice smračilo i crne oči stvrdnule poput ulaštenog ugljena.

No nije ustuknuo pred porugom i mirno je rekao: „Na tren sam to mislio i ja." Zastao je, a zatim pogledao Dalgliesha. „To mi je bila prva obdukcija u kojoj je žrtva bila mlada žena."

Dalgliesh je gledao u izvješće s obdukcije. Rekao je: „Da, oni su uvijek najgori, mlade žene i djeca. Svatko tko može promatrati obdukciju bez muke trebao bi se zapitati je li na pravom poslu. Hajdemo vidjeti što nam doktor Kynaston ima reći."

Izvješće patologa je potvrdilo što je otkrio tijekom prvog pregleda.

Glavni pritisak je bio pritisak desne ruke na grkljan i slomio je gornji rog štitaste hrskavice pri njegovu dnu. Na stražnjoj strani glave nalazila se malena modrica koja je upućivala na to da je djevojka bila pritisnuta uza zid tijekom davljenja, no nije bilo dokaza drugog fizičkog kontakta između napadača i žrtve, kao ni dokaza pod noktima koji bi upućivali na to da se žrtva rukama branila od napada. Zanimljivo otkriće bilo je to da je Celia Mellock bila u drugome mjesecu trudnoće.

Piers reče: „I tu imamo mogući dodatni motiv. Možda se dogovorila da se nađe s ljubavnikom da rasprave o tome što bi trebali učiniti, ili da ga prisili da je oženi. Ali zašto bi odabrala Dupayne? Imala je svoj stan."

Kate reče: „I kod ove djevojke, bogate i seksualno iskusne, trudnoća nije vjerojatan motiv za ubojstvo: to nije više od malog problemčića koji se mogao riješiti jednodnevnim boravkom u skupoj klinici. I kako to da je bila trudna kad se čini da je bila na pilulama? Ili je to bilo planski ili se prestala zamarati kontracepcijom. Kutija pilula koju smo našli bila je neotvorena."

Dalgliesh reče: „Ne mislim da je ubijena jer je bila trudna; ubijena je zbog toga gdje se nalazila. Imamo jednog ubojicu i prvotna i planirana žrtva bio je Neville Dupayne."

Slika, iako je to još bila samo pretpostavka, doletjela mu je u misli sa zapanjujućom jasnoćom; taj androgeni lik još uvijek nepoznatog spola okreće slavinu na uglu šupe u vrtu. Jak mlaz vode ispire sve tragove benzina s ruku u gumenim rukavicama. Huk vatre poput vatre u peći. A onda, jedva čujan, zvuk stakla koje se lomi i prvo pucketanje drveta kad je plamen skočio da zahvati najbliže stablo. Što je natjeralo Vulkana da pogleda prema kući, predosjećaj ili strah da bi se vatra mogla oteti kontroli? Mora da je tada podignuvši pogled vidio kako u njega odozgo s prozora Sobe ubojstava zuri djevojka razrogačenih očiju, plave kose koju je uramljivala vatra. Je li u tom jednom trenutku i tim jednim letimičnim pogledom Celia Mellock osuđena na smrt? Čuo je Kate kako govori: „Ali još nam je ostao problem toga kako je Celia ušla u Sobu ubojstava. Jedan način bi bio kroz vrata stana Caroline Dupayne. Ali ako je tako, kako je ušla u stan i zašto je tamo išla? I kako bismo to mogli dokazati kad je sasvim moguće da su ona i njezin ubojica ušli u muzej dok nikoga nije bilo za recepcijom?"

Tada je zazvonio telefon. Kate je podigla slušalicu, slušala i rekla: „U redu, odmah ću sići." Rekla je Dalglieshu: „Tally Clutton se pojavila, gospodine. Želi vas vidjeti. Kaže da je važno."

Piers je rekao: „Mora biti, kada je ovamo osobno došla. Pretpostavljam da bi bilo previše nadati se da je napokon prepoznala vozača."

Kate je već bila na vratima. Dalgliesh reče: „Stavite je u malu sobu za ispitivanje, hoćete li, Kate? Primit ću je odmah, zajedno s vama."

KNJIGA ČETVRTA Treća žrtva četvrtak, 7. studenog — petak, 8. studenog

1 Policija je rekla da će ekipi za očevid trebati ostatak srijede i pola četvrtka da završe svoju pretragu muzeja. Nadali su se da će moći vratiti ključeve do četvrtka kasno poslijepodne. Kovčeg je već bio uklonjen. Nakon pregleda stana Caroline Dupayne koji su obavili zapovjednik Dalgliesh i inspektorica Miskin činilo se da su se složili da nema razloga da joj se uzmu ključevi i da joj se ne dopusti pristup mjestu koje joj je u biti bilo dom.

Ustavši rano u četvrtak kao i inače, Tally je bila nemirna, nedostajala joj je njezina ranojutarnja rutina brisanja prašine i čišćenja. Sada joj dan nije imao rutinu, ostao je samo dezorijentirajući osjećaj da više ništa nije stvarno ili prepoznatljivo i da se kretala poput robota u svijetu užasavajuće sanjarije. Čak joj ni kućica nije više nudila utočište od općeg osjećaja odvojenosti i rastuće katastrofe. Još uvijek ju je doživljavala kao mirno središte svoga života, ali sad kad je Ryan tu stanovao, njezin red i mir su bili uništeni. Nije bila riječ o tome da je on namjerno pravio probleme; kućica je bila premalena za dvije tako različite osobnosti. Jedan WC, i to u kupaonici, bio je više od omanje neugodnosti. Nije se nikada mogla poslužiti njime bez neugodne spoznaje da on nestrpljivo čeka da ona izađe, dok je on sam u kupaonici ostajao pretjerano dugo, ostavljajući mokre ručnike u kadi i sapun da se neuredno lijepi za posudicu. On je osobno bio vrlo čist, kupao se dva puta na dan, pa je Tally brinuo račun za plin, ali svoju je prljavu radnu odjeću bacao na pod pa ju je ona morala podići i staviti u stroj za pranje rublja. Bilo je problem i hraniti ga. Očekivala je da će imati različite ukuse za hranu, ali nije očekivala da će on toliko jesti. Nije joj nudio novac i nije se mogla natjerati da to predloži. Išao je u krevet rano svake večeri, ali samo da bi uključio svoju glazbenu liniju. Glasna pop-glazba Tallyine je noći činila nepodnošljivim. Sinoć ga je, dok je još uvijek bila u šoku od otkrića tijela Celije Mellock, zamolila da je stiša i on ju je poslušao bez protestiranja. Ali

glazba, iako tiša, još je uvijek bila iritirajući ritam koji joj je išao na živce i nije je uspjelo stišati čak ni to što je stavila jastuk preko glave.

Odmah nakon doručka u četvrtak, dok je Ryan još bio u krevetu, odlučila je otići na West End. Nije bila sigurna koliko je dugo neće biti pa nije spakirala ruksak već je ponijela samo veliku torbu te naranču i bananu za ručak. Otišla je autobusom do Hampstead stanice, podzemnom željeznicom do Embankmenta, a zatim je pješice nastavila po Aveniji Northumberland, preko zbrke Trafalgarskog trga u Mali te u St. James's Park. To je bila jedna od njezinih omiljenih londonskih šetnji i postupno joj je, dok je kružila oko jezera, donijela mir. Toplo vrijeme netipično za godišnje doba vratilo se i ona je sjela na klupu da pojede voće pod blagim suncem, gledajući roditelje i djecu kako bacaju kruh patkama, turiste kako jedni druge fotografiraju uz sjaj vode u pozadini, ljubavnike kako šeću držeći se za ruke, i tajnovite muškarce u tamnim kaputima što su hodali u parovima i uvijek je podsjećali na špijune na visokom položaju koji izmjenjuju opasne tajne.

Tako osvježena, do dva i trideset još nije bila spremna vratiti se kući i, napravivši posljednji krug oko jezera, odlučila je prošetati do rijeke. Kada je stigla do Trga parlamenta i našla se ispred Westminsterske palače, impulzivno se odlučila pridružiti malom redu za ulazak u Dom lordova.

Posjetila je Donji dom, ali ne i Gornji. To će joj biti novo iskustvo i bit će lijepo sjediti u miru oko pola sata. Čekanje se nije oduljilo. Prošla je kroz rigorozno osiguranje, pretražili su njezinu veliku torbu, izdali joj propusnicu i ona se, kao što su je i uputili, tepihom prekrivenim stepenicama popela do galerije za javnost.

Kad je otvorila drvena vrata, našla se visoko nad prostorijom i zapanjeno se zagledala u dom pod sobom. Dovoljno ga je često vidjela na televiziji, ali sada je njegova tmurna veličanstvenost raskošno oživjela. Danas nitko ne bi mogao stvoriti takav parlament; bilo je čudo da je to itko ikada uspio. Činilo se kao da se nikakav ukras, nikakva arhitektonska zamisao, nikakva izrada u zlatu i drvetu i vitrajima ne bi smatrala pretjeranom za te viktorijanske vojvode, grofove, markize i barune. Bio je to svakako uspjeh - možda, pomislila je Tally, jer je sagrađen sa sigurnošću. Arhitekti i zanatlije su znali zašto grade i vjerovali su u ono što su znali. Naposljetku, pomislila je, i mi imamo svoje težnje; sagradili smo Milenijsku kupolu. Dom ju je pomalo podsjećao na katedralu, iako je ovo bila potpuno svjetovna zgrada. Zlatno

prijestolje s baldahinom i velikim svijećnjakom slavilo je zemaljsko kraljevanje, kipovi u nišama između prozora bili su kipovi baruna, a ne svetaca, a visoki prozori s vitrajima nosili su slike grbova umjesto prizora iz Biblije.

Veliki zlatni tron se nalazio ravno ispred nje i dominirao je njezinim mislima kao i cijelim domom. Što će se dogoditi s njim ako Britanija ikada postane republika? Svakako ga čak ni antimonarhistička vlada ne bi rastalila.

Ali koja bi soba u muzeju bila dovoljno velika da ga primi? Za što bi se uopće mogao upotrebljavati? Možda će, pomislila je, budući predsjednik, u poslovnom odijelu, sjediti u raskoši pod baldahinom. Tallyino iskustvo vezano za položaj bilo je ograničeno, ali je primijetila da su oni što su se izdigli do položaja moći i statusa bili jednako željni svojih beneficija kao i oni koji su ih stekli rođenjem. Bilo joj je drago što sjedi i bila je zahvalna što ima tako mnogo toga čime može zaposliti um i oči. Neke od briga toga dana su nestale.

Zaposlena vlastitim mislima i opsjednuta samim domom, u početku nije ni primijetila likove u crvenim klupama pod njom. A onda je čula njegov glas, jasan glas koji nije mogla zamijeniti ni za jedan drugi. Srce joj je poskočilo. Pogledala je dolje i on je stajao pred jednom od klupa što su se nalazile između klupa vlade i oporbe, njoj okrenut leđima. Govorio je: „Moji lordovi, molim da se postavi pitanje koje stoji pod mojim imenom na dnevnom redu."

Gotovo je zgrabila ruku mladića koji je sjedio kraj nje. Šapnula je u panici: „Tko je to, molim vas? Tko govori?"

Namrštio se i pružio joj papir. Ne pogledavši je, rekao je: „Lord Martlesham, nezavisni zastupnik."

Sjedila je ukočeno, naginjući se prema naprijed, pogleda usmjerena u njegov zatiljak. Da se barem okrene! Kako može biti sigurna ako mu ne vidi lice? On sigurno nekako osjeća intenzitet njezina spuštenog pogleda. Nije čula ministrov odgovor na pitanje ili javljanje drugih članova Gornjeg doma.

A sada je vrijeme zastupničkih pitanja završilo i najavljena je sljedeća točka.

Grupa zastupnika je napuštala dom i, dok je ustajao sa sjedala za nezavisne zastupnike da im se pridruži, jasno ga je vidjela.

Više nije pogledala Lorda Martleshama. Nije imala potrebe potvrditi taj čas trenutačnog prepoznavanja. Možda je mogla pogriješiti što se tiče glasa,

ali glas i lice zajedno su joj pružili silno uvjerenje koje nije ostavilo mjesta ni trunki sumnje. Nije vjerovala; znala je.

A sad se našla na pločniku izvan ulaza Svetog Stjepana i nije se mogla sjetiti kako je tamo dospjela. Ulica je bila prometna kao u jeku turističke sezone. Churchill je, sa svog postolja, brončanom čvrstoćom zurio u svoj voljeni Donji dom s druge strane ceste zagušene taksijima, automobilima i autobusima što su se jedva kretali. Policajac je zadržavao pješake da bi usmjerio automobile zastupnika u dvorište Donjeg doma, a rijeka turista s fotoaparatima prebačenima preko ramena čekala je da se promijeni svjetlo na semaforu prije nego prijeđu pješački prijelaz što vodi do Westminsterske opatije. Tally im se pridružila. Postala je svjesna nepopustljive želje za mirom i samoćom. Morala je sjesti i razmislili. No pred sjevernim vratima Opatije je već bio dug red; ondje bi bilo teško pronaći mir. Umjesto toga je ušla u crkvu svete Margarete i sjela u klupu što se nalazila u sredini glavnog broda crkve.

Ondje je bilo nekoliko posjetitelja koji su šetali i tiho šaptali zaustavljajući se pred spomenicima, ali ona ih nije ni primijetila niti čula.

Oslikan istočni prozor, dio miraza Katarine Aragonske, i dvije niše s klečećim kipovima princa Arthura i princeze Catherine nad kojima stoje dva sveca čudili su je tijekom njezina prvog posjeta, ali sada je u njih gledala očima koje ih nisu vidjele. Pitala se zastoju je preplavila ta zbrka emocija.

Na kraju krajeva, vidjela je tijelo doktora Nevillea. Ta pougljenjena slika dolazit će joj u snove do kraja života. A sada je tu bila i ova druga smrt koja je umnožila užas, i taj je leš bio stvarniji u mašti nego što bi bio da je zapravo podigla poklopac kovčega. No ni u jednom se slučaju od nje nije očekivalo da preuzme odgovornost do sada. Rekla je policiji sve što je znala.

Od nje se više ništa nije tražilo. Sad je bila intimno upletena u ubojstvo, kao da joj je okuženost njime strujala kroz vene. Nalazila se pred osobnom odlukom; to što je njezina dužnost bila jasna nije joj uopće olakšalo stvar.

Znala je da mora djelovati - Scotland Yard se nalazio nešto manje od kilometra uz Ulicu Victoria - ali morala se suočiti sa značenjem njezina čina.

Lord Martlesham će postati glavni osumnjičeni. Tako mora biti. Njezin iskaz je to jasno potvrdio. To što je bio zastupnik Doma lordova nije je impresioniralo; jedva da joj je palo na pamet. Ona nije bila žena kojoj je status bio važan. Njezin problem je bio taj što nije vjerovala da je čovjek

koji se nagnuo nad nju s takvom tjeskobnom uznemirenošću bio ubojica. Ali ako budu mogli naći oslobađajuće dokaze, mogao bi završiti na sudu, možda čak biti i proglašen krivim. Ne bi to bilo prvi put da je osuđen nevin čovjek.

A pretpostavimo da se slučaj nikada ne razriješi, ne bi li bio žigosan kao ubojica do kraja svog života? Mučila ju je manje razumna uvjerenost u njegovu nevinost. Negdje u skrivenom kutku njezina uma, nedostupno i mučnim mislima i tihoj meditaciji, nalazilo se nešto što je znala, jedna jedina činjenica koje se trebala sjetiti i koju je trebala reći.

Uhvatila se kako pribjegava staroj tehnici svoje mladosti. Kad se našla pred problemom, vodila bi unutarnji monolog s tihim glasom koji bi katkad prepoznala kao glas savjesti, ali češće kao skeptični zdravi razum, jednostavni alter ego.

Znaš što moraš učiniti. Ono što se dogodi poslije nije tvoja odgovornost.

Ali osjećam da jest.

No ako se želiš osjećati odgovornom, prihvati odgovornost. Vidjela si što se dogodilo doktoru Nevilleu. Ako je Lord Martlesham kriv, želiš li da se izvuče? Ako je nevin, zašto se nije javio? Ako je nevin, mogao bi imati informacije koje bi mogle dovesti do ubojice. Vrijeme je važno. Zašto oklijevaš?

Moram sjesti u miru i razmisliti.

Razmisliti o čemu, i koliko dugo? Ako te zapovjednik Dalgliesh upita gdje si bila kad si otišla iz Doma lordova, što ćeš mu reći? Da si bila u crkvi i molila se da ti netko pokaže put?

Ne molim se. Znam što moram učiniti.

Onda se primi toga i učini to. Ovo je drugo ubojstvo. Koliko ljudi mora umrijeti prije nego nadeš hrabrosti da ispričaš ono što znaš?

Tally je ustala i, hodajući odlučnije, gurnula teška vrata crkve i zaputila se Ulicom Victoria do Scotland Yarda. Prilikom prijašnjeg posjeta tamo ju je odvezao narednik Benton-Smith i putovala je s nadom. Ali otišla je osjećajući se neuspješno, kao da ih je sve iznevjerila. Nijedna od fotografija koje su joj pokazali niti crte lica koje su vješto spojili nisu joj sličile čovjeku kojeg su tražili. Sad je zapovjedniku Dalglieshu nosila dobre vijesti. Zašto je onda došla tako teškoga srca?

Dočekali su je za pultom. Pažljivo je promislila što će reći. „Bih li, molim vas, mogla razgovarati sa zapovjednikom Dalglieshom? Ja

sam gospođa Tallulah Clutton iz Muzeja Dupayne. Riječ je o ubojstvima.

Imam važne informacije."

Dežurni policajac nije djelovao iznenađeno. Ponovio je njezino ime i posegnuo za telefonom. Rekao je: „Gospoda Tallulah Clutton je došla vidjeti zapovjednika Dalgliesha u vezi s ubojstvima u Dupayneu. Kaže da je važno."

Nekoliko sekundi kasnije vratio je slušalicu na mjesto i obratio se Tally. „Netko iz tima zapovjednika Dalgliesha će se spustiti po vas. Inspektorica Miskin. Znate li inspektoricu Miskin?" „O, da, znam je, ali bih radije razgovarala s gospodinom Dalglieshom, molim." „Inspektorica Miskin će vas odvesti do zapovjednika."

Sjela je na sjedalo uza zid. Kao i obično, nosila je torbu prebačenu preko jednog ramena, s remenom koji joj je prelazio preko prsa. Iznenada je pomislila da je ta mjera zaštite od krade sigurno izgledala čudno; naposljetku, bila je u Scotland Yardu. Prebacila je remen preko glave i torbu čvrsto objema rukama stisnula u krilu. Iznenada se osjetila veoma starom.

Inspektorica Miskin se pojavila iznenađujuće brzo. Tally se zapitala jesu li se pobojali da će se, ako je puste da čeka, predomisliti i otići. Ali inspektorica Miskin ju je pozdravila mirno i s osmijehom te je povela do reda dizala. U hodniku je bila gužva. Kad je dizalo stiglo, ugurale su se u njega uz još šestoricu visokih i uglavnom šutljivih muškaraca i odvezle se na kat.

Kada je lift stao, bile su same, ali nije primijetila koji je gumb bio stisnut.

Soba za ispitivanje u koju su ušle bila je zastrašujuće mala, s malo namještaja koji je bio funkcionalan. Vidjela je četvrtast stol s dvije stolice sa svake strane stola i neku vrstu opreme za snimanje na stalku sa strane.

Kao da joj je pročitala misli, inspektorica Miskin je rekla: „Bojim se da nije vrlo udobna, ali ovdje nas neće ometati. Zapovjednik Dalgliesh će odmah doći. Pogled je lijep, zar ne? Naručili smo čaj."

Tally je prišla prozoru. Pod sobom je mogla vidjeti dvostruke tornjeve Opatije i, iza njih, Big Ben i Westminstersku palaču. Auti su krstarili ulicama poput minijaturnih igračaka, a pješaci su nalikovali na minijaturne lutke.

Promatrala ih je bez emocija, čekajući zvuk otvaranja vrata.

Ušao je vrlo tiho i prišao joj. Tako joj je laknulo kad ga je vidjela da se morala suzdržati da mu ne pritrči. Poveo ju je do stolice, a on i inspektorica Miskin sjeli su preko puta nje.

Bez uvoda, Tally je rekla: „Vidjela sam vozača koji me srušio. Danas sam bila u Domu lordova. Bio je ondje u klupama za nezavisne zastupnike.

Ime mu je Lord Martlesham."

Zapovjednik Dalgliesh reče: „Jeste li ga čuli kako govori?" „Da. Bilo je vrijeme postavljanja pitanja ministrima i on je postavio pitanje. Odmah sam ga prepoznala." „Možete li biti precizniji? Što ste najprije prepoznali, glas ili izgled?

Nezavisni zastupnici su leđima okrenuti prema galeriji za javnost. Jeste li mu vidjeli lice?" „Ne dok je govorio. Ali bio je kraj vremena za zastupnička pitanja. On je bio posljednji. Nakon što je dobio odgovor i jedan ili dva druga zastupnika nešto su rekla, prešli su na druge teme. Tada je ustao i okrenuo se da izađe.

Vidjela sam mu lice."

Inspektorica Miskin je postavila očekivano pitanje umjesto zapovjednika Dalgliesha: „Jeste li sasvim sigurni, gospođo Clutton? Tako sigurni da biste podnijeli neprijateljsko ispitivanje na Krunskom sudu i ne biste se pokolebali?"

Tally je pogledala zapovjednika Dalgliesha. Rekla je: „Potpuno sigurna."

Zastala je, a zatim upitala, pokušavajući sakriti prizvuk zabrinutosti u glasu: „Hoću li ga morati identificirati?"

Zapovjednik Dalgliesh reče: „Ne još, a možda i uopće ne. To ovisi o tome što će nam on reći."

Rekla je, gledajući ga u oči: „On je dobar čovjek, zar ne? I bio je zabrinut za mene. U tome se nisam mogla zabuniti. Ne mogu vjerovati..." Zastala je.

Zapovjednik Dalgliesh je rekao: „Možda ima sasvim nevino objašnjenje za to što je radio u Dupayneu i zašto se nije javio. Možda ima korisne informacije koje nam mogu pomoći. Vrlo je važno da ga nađemo i mi smo vam zahvalni."

Inspektorica Miskin je rekla: „Sva sreća da ste danas otišli u Dom lordova. Zašto ste uopće otišli? Jeste li planirali taj posjet?"

Tally im je tiho ispričala o svom danu, gledajući Dalgliesha — o potrebi da se barem privremeno makne iz muzeja; o šetnji i izletničkom ručku u St. James's Parku; impulzivnoj odluci da posjeti Dom lordova. U njezinu glasu nije bilo likovanja. Slušajući je, Dalglieshu se činilo da je tražila njegovu potvrdu da to priznanje nije čin izdaje. Kad je žedno ispila čaj, pokušao ju je

nagovoriti da prihvati vožnju kući u policijskom vozilu, nježno je uvjeravajući da neće stići uz rotirajuća plava svjetla. Jednako nježno, ali čvrsto, odbila je. Vratit će se sama kao i inače. Možda je, pomislio je, tako i bolje. Da Tally stigne uz pratnju vozača, to bi sigurno pokrenulo govorkanja u muzeju. Zamolio ju je da nikome ništa ne govori i bio je siguran da će održati obećanje, ali nije želio da je gnjave pitanjima. Ona je bila poštena žena kojoj bi laganje bilo odbojno.

Spustio se u prizemlje s njom i oprostio se od nje ispred zgrade. Kad su se rukovali, podigla je pogled prema njemu i rekla: „Ovo će mu donijeti nevolje, zar ne?" „Možda malo. Ali ako je nevin, znat će da se nema čega bojati. Učinili ste pravu stvar kad ste došli, ali mislim da to znate." „Da", rekla je, napokon odlazeći. „Znam to, ali to mi ne pruža nikakvu utjehu."

Dalgliesh se vratio u sobu za rješavanje slučaja. Kate je Piersa i BentonSmitha upoznala sa situacijom. Slušali su bez riječi, a onda je Piers postavio pitanje koje se samo nametalo: „Koliko je sigurna, gospodine? Nastat će vraška halabuka ako ovo zabrljamo." „Rekla je da nema sumnje. Prepoznala ga je čim je Martlesham ustao i progovorio. Kad mu je vidjela lice, to je samo potvrdilo da je u pravu."

Piers reče: „Glas prije lica? To je čudno. I kako može biti tako sigurna?

Vidjela ga je samo kako se naginje nad nju na nekoliko sekundi, i to pod mutnom svjetlošću ulične lampe."

Dalgliesh reče: „Kakav god bio redoslijed njezinih misli, bez obzira na to je li ono što je potvrdilo njezinu identifikaciju bio izgled, glas ili oboje, ona je ustrajna u tvrdnji da je Martlesham taj koji ju je srušio prošloga petka navečer."

Kate upita: „Što znamo o njemu, gospodine? On je nekakav filantrop, zar ne? Čitala sam da nosi odjeću, hranu i medicinske potrepštine onamo gdje ih najviše trebaju. Nije li on osobno odvezao kamion u Bosnu? Nešto je pisalo o tome u novinama. Tally Clutton je možda vidjela njegovu fotografiju."

Piers je otišao uzeti godišnjak Tko je tko s police s knjigama i donio ga je do stola. Rekao je: „To je nasljedna titula, zar ne? Što znači da je on bio jedan od nasljednika koji su izabrani da ostanu u Domu nakon te prve zabrljane reforme pa mora da je dokazao svoju vrijednost. Nije li ga netko

nazvao savješću nezavisnih zastupnika?"

Dalgliesh reče: „Teško. Nisu li nezavisni zastupnici savjest sami po sebi?

U pravu ste u vezi s filantropijom, Kate. Osnovao je onaj program po kojem bogataši posuđuju novac onima koji ne mogu dobiti kredit. To je slično mjesnim kreditnim unijama, ali pozajmice su bez kamata."

Piers je naglas čitao Tko je tko. „Charles Montague Seagrove Martlesham. Poprilično kasno dobivena plemićka titula, stečena 1836. Rođen trećeg listopada 1955., obrazovan na uobičajenim mjestima, postao nasljednikom 1972. Izgleda da mu je otac umro mlad. Oženio se generalovom kćeri. Nema djece. Za sada se uklapa u taj tip. Hobiji - glazba, putovanja.

Adresa - Stari župni dvor, Martlesham, Suffolk. Čini se da nema pradjedovske kuće. Povjerenik zaklada impresivnog broja dobrotvornih organizacija. I to je čovjek za kojega ćemo dati naslutiti da je kriv za dvostruko ubojstvo. Moglo bi biti zanimljivo."

Dalgliesh reče: „Obuzdajte svoje uzbuđenje, Piers. Stare sumnje stoje i dalje. Zašto bi čovjek koji bježi s mjesta osobito groznog dvostrukog ubojstva stao da provjeri da nije ozlijedio stariju ženu koju je srušio s bicikla?"

Kate upita: „Hoćete li ga upozoriti, gospodine?" „Reći ću mu da želim razgovarati s njim u vezi s aktualnom istragom ubojstva. Ako misli da treba sa sobom povesti odvjetnika, to je njegova odluka. Ne vjerujem da će to učiniti u ovoj fazi." Sjeo je za svoj stol. „On je vjerojatno još uvijek u Gornjem domu. Napisat ću poruku u kojoj ću ga zamoliti da dođe do mene što je prije moguće. Benton-Smith je može isporučiti i dopratiti ga ovamo. Martlesham gotovo sigurno ima nekakvu londonsku adresu i mogli bismo otići tamo ako mu je to draže, ali mislim da će se vratiti s Bentonom."

Kate je prišla prozoru i čekala dok je Dalgliesh pisao. Rekla je: „On nije baš vjerojatni ubojica, gospodine." „To vrijedi i za sve ostale - Marcusa Dupaynea, Caroline Dupayne, Muriel Godby, Tally Clutton, gospođu Faraday, gospođu Strickland, Jamesa Calder-Halea, Ryana Archera. Jedan od njih je dvostruki ubojica. Kad čujemo što Lord Martlesham ima reći, možda ćemo biti malo bliže spoznaji tko je ubojica."

Kate se okrenula i pogledala ga. „Ali vi već znate, zar ne, gospodine?"

„Mislim da svi znamo. Ali znati i dokazati su dvije različite stvari, Kate."

Kate je znala da neće izgovoriti ime dok ne budu spremni uhititi nekoga.

Vulkan će ostati Vulkan. I mislila je da zna zašto. Kao mladi policajac u kriminalističkom odjelu, Dalgliesh je sudjelovao u istrazi ubojstva koja je pošla po zlu. Nevin čovjek je bio uhićen i osuđen. Kao mladi detektiv, on nije bio odgovoran za pogrešku, ali je iz nje nešto naučio. Za A. D.-ja je najveća opasnost u kriminalističkoj istrazi, osobito istrazi ubojstva, ostala ista. Bilo je to prelagano usmjeravanje na glavnog osumnjičenog, koncentriranje napora da se dokaže da je kriv i zanemarivanje drugih smjerova istrage te neizbježno gubljenje mogućnosti jasnog prosuđivanja zbog koje tim ne može razmotriti mogućnost da su možda u krivu. Drugo načelo je bilo da treba izbjegavati preuranjeno uhićenje koje bi potkopalo i uspjeh istrage i sudskog postupka koji slijedi. Iznimka je bio slučaj kada treba zaštititi treću osobu. A nakon drugog ubojstva, pomislila je Kate, Vulkan sigurno više nije bio opasnost. A i više im neće trebati dugo. I prije nego što je vjerovala da je to moguće, kraj je bio na vidiku.

Nakon što je Benton-Smith otišao u Dom lordova, Dalgliesh je minutu prosjedio u tišini. Kate je čekala, i on je napokon rekao: „Želim da se sada odvezete u Swathling's, Kate, i dovedete Caroline Dupayne. Ona nije uhićena, ali mislim da ćete otkriti da će doći, i to kad bude odgovaralo nama, a ne njoj." Onda, vidjevši Katein iznenađen pogled, reče: „Možda riskiram, ali siguran sam da je identifikacija Tally Clutton točna. I što god nam Martlesham bude imao reći, imam snažan osjećaj da će se ticati Caroline Dupayne i njezina privatnog stana u muzeju. Ako sam u krivu i veza ne postoji, pokušat ću vas dobiti na mobitel prije negoli stignete do Richmonda."

2 Lord Martlesham je u Yard stigao za tridesetak minuta i ispratili su ga do Dalglieshova ureda. Ušao je, smiren, ali vrlo blijed, i u početku se činilo da nije siguran očekuje li se od njega da se rukuje. Sjeli su jedan nasuprot drugome za stol ispred prozora. Gledajući u blijedo lice s druge strane stola, Dalgliesh nije sumnjao da Lord Martlesham zna zašto je pozvan. Formalnost s kojom su ga dočekali, činjenica da su ga uveli u ovu tmurno funkcionalnu sobu te prazna površina blijedog drveta između njih govorili su sami za sebe.

To nije bio društveni posjet i bilo je očito da nikada nije ni pretpostavio da jest. Gledajući ga, Dalgliesh je mogao shvatiti zašto ga je Tally Clutton smatrala privlačnim. Imao je jedno od onih rijetkih lica za koje ni riječ „zgodan" ni „lijep" nije bila sasvim prikladna, ali koje je s prostodušnom ranjivošću pokazivalo bitnu prirodu muškarca.

Bez uvoda, Dalgliesh reče: „Gospođa Tallulah Clutton, spremačica u Muzeju Dupayne, danas poslijepodne vas je prepoznala kao vozača koji ju je srušio s bicikla u otprilike pet i dvadeset pet u petak, prvog studenog. Te je noći dvoje ljudi ubijeno u muzeju. Doktor Neville Dupayne i gospođica Celia Mellock. Moram vas pitati jeste li bili ondje i što ste radili."

Lord Martlesham je držao ruke u krilu. Sad ih je podigao i sklopio na površini stola. Žile su mu se isticale poput tamnih konopa, a zglobovi prstiju su sjali, bijele špekule pod napetom kožom. Rekao je: „Gospođa Clutton je u pravu. Bio sam ondje i srušio sam je. Nadam se da nije ozlijeđena jače nego što sam mislio. Ali rekla je da je dobro." „Bila je samo natučena. Zašto se niste prije javili?" „Jer sam se nadao da nikada neće doći do ovog trenutka. Nisam radio ništa protuzakonito, ali nisam želio da se sazna moje kretanje. Zato sam žurno otišao." „Ali poslije, kad ste čuli za prvo ubojstvo, morali ste shvatiti da su vaši

dokazi materijalni, da vam je dužnost javiti se." „Da, mislim da sam to znao. Također sam znao da nemam nikakve veze s ubojstvom. Nisam čak znao ni da je vatra namjerno uzrokovana. Ako sam išta mislio, bilo je to da je netko zapalio kriješ i da se on oteo kontroli.

Uvjerio sam sebe da će se istraga samo zakomplicirati ako se javim i da će to uzrokovati neugodu i meni i drugima. Kad sam jutros saznao za drugu smrt, stvari su postale kompliciranije. Odlučio sam da ću i dalje šutjeti, ali da ću reći istinu ako otkriju moj identitet. Nisam to smatrao ometanjem tijeka istrage. Znao sam da nemam nikakve veze ni s jednom smrću. Ne pokušavam se braniti, samo objašnjavam kako je do toga došlo. Činilo se nepotrebnim da se javim nakon smrti doktora Dupaynea, a ta je odluka utjecala i na ono što sam radio poslije toga. Sa svakim satom koji je prolazio bilo mije teže učiniti ono što sam prihvaćao kao ispravno." „Zašto ste onda bili ondje?" „Da ste mi to pitanje postavili nakon Dupayneove smrti, rekao bih vam da sam se poslužio muzejom da se maknem s ceste i odmorim te da sam se zatim probudio i shvatio da kasnim na sastanak i da se moram požuriti.

Nisam vješt lažljivac i sumnjam da bih bio uvjerljiv, ali mislim da bi vrijedilo pokušati. Ili sam, naravno, mogao osporavati identifikaciju gospođe Clutton.

Bila bi to njezina riječ protiv moje. Ali druga smrt je sve to promijenila.

Poznavao sam Celiju Mellock. Te sam se noći u muzej otišao naći s njom."

Nastupila je tišina. Dalgliesh reče: „I jeste li se našli?" „Ne. Nije bila ondje. Trebali smo se naći na parkiralištu iza grmova lovora s desne strane kuće. Dogovoreno vrijeme je bilo šest i petnaest, najranije što sam mogao. No ipak sam kasnio. Njezin automobil nije bio ondje. Pokušao sam je nazvati na mobitel, ali nije bilo odgovora. Zaključio sam da nikad nije ni namjeravala doći ili da joj je dojadilo čekanje, pa sam se odvezao. Nisam očekivao da ću naletjeti na nekoga i vozio sam brže nego što sam trebao. Stoga je došlo do nesreće." „Kakav je bio vas odnos s gospođicom Mellock?" „Kratko smo bili ljubavnici. Želio sam prekinuti tu vezu, ali ona nije. Bili smo toliko izravni. Ali činilo se da je prihvatila da veza mora završiti. Nije nikada trebala ni početi. No zamolila me da se nađem s njom u muzeju posljednji put. To je bilo naše uobičajeno mjesto sastanka, na parkiralištu.

Ono je noću potpuno napušteno. Nikad nismo osjetili da postoji rizik da nas

otkriju. Čak i da su nas vidjeli, nismo činili ništa protuzakonito."

Ponovno je nastala tišina. Martlesham je spustio pogled na svoje šake.

Sad ih je opet pomaknuo i vratio ih natrag u krilo.

Dalgliesh je rekao: „Rekli ste da ste došli reći istinu, ali to nije istina, zar ne? Celia Mellock je pronađenu mrtva u Sobi ubojstava u muzeju. Vjerujemo da je ubijena u toj sobi. Imate li ikakvu ideju o tome kako je ušla u muzej?"

Martlesham je izgledao pogrbljen u stolici. Ne podignuvši pogled, rekao je: „Ne, nikakvu. Nije li mogla stići ranije taj dan, možda da se nađe s nekim drugim, a zatim se sakriti - recimo, u sobu podrumskog arhiva - i ostati ondje zarobljena, možda zajedno sa svojim ubojicom, kada su se vrata zaključala u pet sati?" „Kako znate za sobu arhiva i da se vrata muzeja zaključavaju u pet?" „Bio sam ondje. Mislim, kao posjetitelj." „Niste prva osoba koja je to ponudila kao objašnjenje. Smatram to zanimljivom podudarnošću. No postoji i drugi način na koji je Celia Mellock mogla ući u Sobu ubojstava, zar ne? Kroz vrata stana Caroline Dupayne.

Niste li se vi i ona dogovorili da ćete se ondje naći?"

A sada je Lord Martlesham podigao glavu i pogled mu se sreo s Dalglieshovim. Bio je to pogled krajnjeg očaja. Rekao je: „Nisam je ubio.

Nisam je volio i nikada joj nisam rekao da je volim. Naša veza je bila ludost i nanio sam joj zlo. Mislila je da je u meni našla ono što je trebala - oca, ljubavnika, prijatelja, podršku, sigurnost. Nisam joj pružio ništa od toga. Ne bi bila mrtva da nije bilo mene, ali nisam je ubio i ne znam tko jest."

Dalgliesh reče: „Zašto Muzej Dupayne? I niste vodili ljubav na parkiralištu, zar ne? Zašto biste, zaboga, to činili u neudobnosti kada ste imali njezin stan i cijeli London na raspolaganju? Pretpostavljam da ste se nalazili u stanu Caroline Dupayne. Upitat ću gospodu Dupayne za njezino objašnjenje, ali sada bih želio čuti vaše. Jeste li bili u kontaktu s gospođom Dupayne otkad je Celia Mellock umrla?"

Rekao je: „Jesam, nazvao sam je kad su se vijesti pročule. Rekao sam joj što ću vam reći ako otkrijete tko sam. Izrugivala mi se. Rekla je da mi to nikad neće proći. Nije bila zabrinuta. Zvučala je grubo, gotovo cinično, zabavljeno. Ali rekao sam joj da ću, ako me pritisnete, iznijeti cijelu istinu na vidjelo."

Dalgliesh ga je gotovo nježno upitao: „I, što je cijela istina, Lorde

Martlesham?" „Da, pretpostavljam da je bolje da vam kažem. Zaista smo se povremeno sastajali u stanu iznad muzeja. Caroline Dupayne nam je izradila dva kompleta ključeva."

Dalgliesh je pitao: „Iako je Celia imala svoj stan?" „Išao sam jedanput tamo, da. Samo jedanput. Nisam se osjećao sigurno, a ni Celia se nije voljela koristiti svojim stanom." „Koliko dugo ste intimni prijatelj Caroline Dupayne?"

Lord Martlesham reče nesretno: „Ne bih rekao da smo bili intimni." „Ali morali ste biti, svakako. Ona je žena koja jako cijeni svoju privatnost, ali vam posuđuje svoj stan i daje ključeve vama i Celiji Mellock.

Gospoda Dupayne mi je rekla da nije srela Celiju otkad je djevojka napustila Swathling's College 2001. Tvrdite li da laže?"

I sad je Martlesham podigao pogled. Zastao je i rekao uz kratak skrušen osmijeh: „Ne, ne laže. Nisam baš dobar u ovome, zar ne? Nisam baš ravnopravan protivnik vještom ispitivaču." „Ne igramo igre, Lorde Martlesham. Celia Mellock je mrtva. Kao i Neville Dupayne. Jeste li ga poznavali, intimno ili nekako drugačije?" „Nikad ga nisam upoznao. Nisam ni čuo za njega dok nisam pročitao da je ubijen." „I tako se vraćamo na moje pitanje. Što je istina, Lorde Martlesham?"

I sad je, konačno, bio spreman progovoriti. Na stolu se nalazio vrč vode i čaša. Pokušao si je natočiti čašu vode, ali ruke su mu se tresle. Piers se nagnuo i natočio mu je. Čekali su dok je Lord Martlesham polako pio, ali kad je napokon počeo govoriti, glas mu je bio miran. „Oboje smo bili članovi kluba koji se sastajao u stanu Caroline Dupayne.

Zove se Klub 96. Idemo tamo radi seksa. Mislim da ga je osnovao njezin muž, ali nisam siguran. Sve u vezi s njim je tajno, čak i članstvo. Možemo uvesti jednog člana, i to je jedina osoba čiji identitet znamo. Sastanci se dogovaraju preko interneta i internetska stranica je šifrirana. Išli smo tamo samo zbog jednog razloga, da uživamo u seksu. Seks s jednom ženom, dvije, grupni seks, nije bilo važno. Bio je - ili se tako činilo - tako radostan, tako oslobođen briga i strahova. Sve drugo je nestalo. Problemi koje ne možemo izbjeći, oni koje si sami stvaramo, povremena dubina očaja kada shvatite da Engleska koju ste poznavali, Engleska za koju se moj otac borio umire, i vi

umirete s njom, spoznaja da vam se život temelji na laži. Pretpostavljam da vas ne mogu natjerati da shvatite. Nitko nije bio izrabljivan ili iskorištavan, nitko to nije radio za novac, nitko nije bio maloljetan ili ranjiv, nitko se nije morao pretvarati. Bili smo poput djece - zločeste djece, ako baš hoćete. Ali u tome je postojala i neka vrsta nevinosti."

Dalgliesh nije ništa rekao. Stan je, naravno, bio idealan. Skriveni ulaz na prilaznu cestu, stabla i grmlje, prostor za parkiranje, odvojeni ulaz u stan, potpuna privatnost. Upitao je: „Kako je Celia Mellock postala članica?" „Ne preko mene. Ne znam. To sam vam pokušavao objasniti. U tome je bila cijela poanta kluba. Nitko ne zna osim člana koji ju je prvi put doveo." „I vi nemate pojma tko je to bio?" „Nikakvog. Prekršili smo sva pravila, Celia i ja. Ona se zaljubila. Klub 96 ne dopušta takvo opasno prepuštanje. Nalazili smo se radi seksa izvan kluba, a to je zabranjeno. Koristili smo se muzejom za privatne sastanke. I to se protivi pravilima."

Dalgliesh reče: „Čudno mi je da je Celia Mellock primljena. Imala je devetnaest godina. Ne možete baš očekivati diskreciju od djevojke te dobi.

Ima li dovoljnu zrelost ili seksualnu emancipiranost da se nosi s takvom situacijom? Nisu li je smatrali rizikom? I je li baš zato što je bila rizik morala umrijeti?"

Ovog puta se žestoko usprotivio. „Ne! Ne, nije to bio takav klub. Nitko od njih se nikad nije osjetio ugroženim."

Ne, pomislio je Dalgliesh, vjerojatno nije. Osjećaj sigurnosti im nije pružala samo praktičnost stana, složenost dogovora i obostrano povjerenje.

To su bili muškarci i žene koji su navikli na moć i manipuliranje njome, koji nikad ne bi svjesno povjerovali da bi mogli biti u opasnosti.

Rekao je: „Celia je bila u drugom mjesecu trudnoće. Je li mogla misliti da nosi vaše dijete?" „Možda je u to vjerovala. Možda me zato željela hitno vidjeti. Ali nije mogla ostati trudna sa mnom. Sa mnom nijedna žena ne može ostati trudna.

Imao sam gadan slučaj zaušnjaka kad sam bio adolescent. Ne mogu postati otac."

Pogled koji je uputio Dalglieshu bio je pun boli. Rekao je: „Mislim da je ta činjenica utjecala na moje stajalište prema seksu. Ne izvlačim se, ali svrha seksa je rađanje. Ako to nije moguće, i nikada neće biti moguće, onda spolni

čin nekako prestaje biti važan osim kao potrebno rasterećenje. To je sve što sam tražio od Kluba 96, potrebno rasterećenje."

Dalgliesh nije odgovorio. Na tren su sjedili u tišini, a zatim je Lord Martlesham rekao: „Postoje djela i riječi koje čovjeka definiraju. Kad se jedanput izgovore, kad se učine, nije moguće naći izliku ili opravdanje, nema prihvatljivog objašnjenja. Kažu vam, to je ono što vi jeste. Ne možete se više pretvarati. Sad znate. Ona stoje nepromjenjiva i nezaboravna."

Dalgliesh reče: „Ali ne nužno neoprostiva." „Ne mogu ih oprostiti drugi ljudi koji za njih saznaju. Ne možete ih sami oprostiti. Možda ih može oprostiti Bog, ali kao što je netko rekao, C' est son metier. 20 Doživio sam takav trenutak kad sam se odvezao od te vatre. Znao sam da to nije krijes. Kako je mogao biti? Znao sam da bi netko mogao biti u opasnosti, netko koga se možda moglo spasiti. Uhvatila me panika i ja sam se odvezao." „Stali ste da se uvjerite da je gospođa Clutton dobro." „Nudite li to kao olakotnu okolnost?" „Ne, samo navodim činjenicu."

Uslijedila je tišina. Dalgliesh je upitao: „Prije nego što ste se odvezli, jeste li ušli u stan gospode Dupayne?" „Samo sam otključao vrata. Hodnik je bio u mraku, a dizalo je bilo u prizemlju." „Sigurni ste u to? Dizalo je spušteno u prizemlje?" „Sasvim sam siguran. To me uvjerilo da Celia nije u stanu."

Nakon još jednog razdoblja tišine, Martlesham je rekao: „Čini se da sam, poput mjesečara, slijedio put koji su mi drugi zacrtali. Osnovao sam dobrotvornu organizaciju jer sam vidio da postoji potreba i način da se ta potreba ispuni. Zaista, bilo je očito. Tisuće ljudi su dovedene do financijskog očaja, čak i samoubojstva, jer ne mogu dobiti kredit osim od zelenaša koji su si dali u zadatak da ih iskoriste. Ali oni kojima novac najviše treba su oni koji ga ne mogu dobiti. A postoje tisuće ljudi što imaju novac koji mogu nekome posuditi - ne velike količine, novac koji je njima samo džeparac koji su spremni osigurati sredstva gotovo trenutačno, bez kamata, ali uz garanciju da će im novac biti vraćen. I to funkcionira. Organiziramo to uz pomoć volontera. Gotovo nikakav novac ne odlazi na administraciju i

postupno, zato što su ljudi zahvalni, počnu se prema vama ponašati kao da ste nekakav svjetovni svetac. Moraju vjerovati da je dobrota moguća, da nisu svi vođeni pohlepom. Žude za kreposnim junakom. Nikad nisam vjerovao da sam dobar, ali vjerovao sam da činim dobro. Držao sam govore koji su se od mene očekivali, obraćao se javnosti. A sad mi je otkrivena istina o meni, o onome što zaista jesam, i to me prenerazilo. Pretpostavljam da se to ne da sakriti? Ne zbog mene, ali mislim na Celijine roditelje. Ništa ne može biti gore od njezine smrti, ali želio bih da ih se poštedi nekih istina. Hoćete li im morati reći za klub? A tu je i moja žena. Znam da je poprilično kasno da počnem misliti na nju, ali ona nije dobro i želio bih je poštedjeti boli."

Dalgliesh reče: „Ako to postane dijelom dokaza na sudu, onda će saznati." „Kao i svi ostali. Tabloidi će se pobrinuti za to čak i ako ja ne budem taj kome se sudi. Nisam je ubio, ali sam odgovoran za njezinu smrt. Da me nije upoznala, danas bi bila živa. Ako sam dobro shvatio, nisam uhićen? Niste me upozorili na moja prava." „Niste uhićeni. Trebat će nam vaša izjava i moje kolege će je sada uzeti.

Morat ću ponovno razgovarati s vama. Taj drugi intervju će se snimati u skladu s odredbama Zakona o policiji i dokazima u kaznenim stvarima." „Pretpostavljam da mi savjetujete da si u ovoj fazi nabavim odvjetnika."

Dalgliesh reče: „Na vama je da o tome odlučite. Ja mislim da bi to bilo mudro."

Unatoč gustom prometu, Kate se s Caroline Dupayne vratila u Yard dva sata nakon što je odande otišla. Caroline Dupayne je provela poslijepodne jašući u prirodi i njezin auto je skrenuo na prilaz u Swathling's minutu prije nego je Kate stigla. Nije pričekala da se presvuče i još uvijek je nosila jahaće hlače. Dalgliesh je pomislio da bi, da je ponijela i bič, dojam domine bio potpun.

Kate joj putem nije ništa rekla i jedini znak osjećaja kojim je primila vijest o tome kako je Tally prepoznala Lorda Martleshama bio je kratak pokajnički osmijeh. Rekla je: „Charles Martlesham me nazvao nakon što je otkriveno Celijino tijelo. Rekao mi je da će se, ako ga identificiraju, pokušati praviti nevješt, ali je naposljetku pomislio da će morati reći istinu i o tome što je prošlog petka radio u Dupayneu i o Klubu 96. Iskreno, nisam mislila da ćete ga naći, ali da jeste, znala sam da bi bio neučinkovit lažac. Šteta što

Tally Clutton svoju političku naobrazbu nije ograničila na Donji dom."

Dalgliesh je upita: „Kako je nastao Klub 96?" „Prije šest godina, zahvaljujući mom mužu. On ga je osnovao. Ubio se u svom mercedesu prije četiri godine. Ali to znate, naravno. Pretpostavljam da nema puno toga o nama što niste iskopali. Klub je bio njegova ideja. Rekao je da se novac zarađuje tako što tražite potrebu koju nitko ne ispunjava.

Ljude motiviraju novac, moć, slava i seks. Ljudi koji dobiju moć i slavu obično imaju i novca. No doći do seksa, sigurnog seksa, nije tako lako.

Uspješni i ambiciozni muškarci trebaju seks; trebaju ga redovito i vole raznolikost. Možete ga kupiti od prostitutke i završiti ugledavši svoju sliku u časopisu ili tužeći nekoga za klevetu. Možete ga pokupiti vozeći se oko King's Crossa u svom autu, ako je rizik ono što vas uzbuđuje. Možete spavati sa ženama svojih prijatelja ako ste spremni na emocionalne i bračne komplikacije. Raymond je govorio da je ono što moćnom čovjeku treba seks oslobođen krivnje, sa ženama koje u njemu uživaju koliko i on sam i koje imaju jednako toliko izgubiti. Većinom bi to bile udane žene koje su cijenile svoj brak, ali kojima je dosadno, seksualno su nezadovoljene ili im treba nešto s prizvukom tajnovitosti i laganog rizika. Zato je osnovao klub. Do tada je moj otac umro i ja sam preuzela stan."

Rekao je: „I Celia Mellock je bila dio grupe? Koliko dugo?" „Ne mogu vam reći. Nisam ni znala da je član. Tako se klub vodio. Nitko - a to uključuje i mene - ne zna tko su članovi. Imamo internetsku stranicu tako da članovi mogu provjeriti datum sljedećeg sastanka, je li prostor još uvijek siguran, ali naravno da uvijek jest. Nakon Nevilleove smrti samo sam trebala staviti poruku na stranicu da su svi sastanci otkazani do daljnjega.

Nema koristi tražiti od mene popis članova. Nema popisa. Cijela poanta je bila u potpunoj tajnosti."

Dalgliesh reče: „Osim ako nisu prepoznali jedni druge." „Nosili su maske. Bilo je teatralno, ali Raymond je mislio da je to stvar činilo još privlačnijom." „Maska ne skriva dovoljno da bi sakrila identitet kada ljudi spavaju zajedno." „U redu, jedno ili dvoje je možda slutilo tko su njihovi privremeni partneri. Na kraju krajeva, dolaze iz više-manje istog svijeta. Ali nećete moći saznati tko su oni."

Dalgliesh je sjedio u tišini. Činilo se da ju je ona tištala i iznenada je uzviknula: „Za Boga miloga, ne razgovaram s lokalnim vikarom! Vi ste policajac, sve ste to već vidjeli. Ljudi se nađu radi grupnog seksa i internet je jedan od načina da se to dogovori, sigurno profinjeniji od toga da bacite ključeve auta nasred poda. Sporazumni grupni seks. Događa se. To što smo radili nije protuzakonito. Ne možemo li zadržati smisao za mjeru? Nemate čak resurse ni da izađete na kraj s pedofilijom na internetu. Koliko muškaraca - tisuće? deseci tisuća? - plaća da vidi kako malu djecu seksualno zlostavljaju? Što je s ljudima koji nabavljaju te slike? Zar ozbiljno predlažete gubljenje vremena i novca na traženje članova privatnog kluba za odrasle koji su tu svojom voljom i koji se nalaze u privatnom prostoru?"

Dalgliesh reče: „Osim što je ovdje jedan od sudionika ubijen. Ništa u vezi s ubojstvom nije privatno. Ništa."

Rekla mu je ono što je trebao znati i on ju je pustio. Nije osjećao osobito neodobravanje. Kakvo je on pravo imao da nekome sudi? Nije li do sada njegov vlastiti seksualni život, vođen s više izbirljivosti, svodio na oprezno odvajanje fizičkog zadovoljstva od prepuštanja ljubavi?

Ryan je rekao: „Bit ćete dobro, zar ne, gospođo Tally? Mislim, navikli ste biti ovdje. Ne mislite da bih trebao ostati?"

Tally je napokon stigla kući nakon putovanja podzemnom željeznicom u kojem nije bilo nade da će uspjeti sjesti i u kojem ju je samo pritiskanje tuđih tijela držalo uspravnom. Vrativši se, zatekla je Ryana u dnevnoj sobi, spakiranog ruksaka i spremnog za odlazak. Na stolu je ležala poruka napisana tiskanim slovima na poleđini kuverte.

Tally je potonula u najbližu stolicu. „Ne, ne mislim da bi trebao ostati, Ryane. Žao mi je što ti boravak nije bio ugodan. Kućica je tako mala." „U tome je stvar!" rekao je gorljivo. „Problem je što je sve tako maleno.

Ali vratit ću se. Mislim, dolazit ću na posao ponedjeljkom kao i inače.

Odsjest ću kod bojnika."

Olakšanje je zasjenila briga. Kamo, pitala se, zaista ide? Rekla je: „I bojnik će te rado primiti?"

Nije je pogledao. Rekao je: „Kaže da je to u redu. Mislim, to nije zadugo.

Imam planove, znate." „Da, sigurna sam da imaš, Ryane, ali sada je zima. Noći mogu biti strašno hladne. Moraš imati sklonište."

„Imam ja sklonište, znate na što mislim? Ne brinite, gospođo Tally, dobro sam." S naporom je podigao tešku naprtnjaču na ramena i okrenuo se prema vratima.

Tally je rekla: „Kako ćeš stići kući, Ryane? Možda bi ti, ako je još ovdje, gospođica Godby mogla ponuditi prijevoz do podzemne." „Imam novi bicikl, zar ne? Onaj koji je bojnik kupio." Zastao je, a zatim rekao: „No, odoh ja. Doviđenja, gospođo Tally. Hvala što ste me primili."

I onda je nestao. Tally je pokušavala skupiti dovoljno energije da se pomakne kad se začulo zvono na ulaznim vratima. Bila je to Muriel. Bila je u kaputu i očito je bila spremna za odlazak kući. Rekla je: „Pobrinula sam se da se sve zaključa; nisam više mogla čekati da se vratite. Vidjela sam Ryana kako biciklom odlazi niz prilaz. Nosio je ruksak. Odlazi li on to?" „Da, Muriel. Vraća se bojniku. U redu je, Muriel. Navikla sam biti sama.

Ovdje nikad nisam nervozna." Ponovila je: „Sve je u savršenom redu." „Gospođa Caroline neće tako misliti. Trebali biste je nazvati i vidjeti što vam ona savjetuje. Možda će željeti da ostanete kod nje, Tally. Ili biste mogli doći k meni ako vas je stvarno strah."

Ponuda nije mogla biti manje ljubazna. Tally je pomislila: Ona misli da to mora ponuditi, ali me ne želi. Mogla se ponuditi da će doći i odsjesti ovdje, ali neće, ne nakon onoga što se dogodilo jučer. Činilo joj se da može vidjeti strah u Murielinim očima i ta spoznaja joj je pružila malen dah zadovoljstva; Muriel se bojala više od nje same.

Rekla je: „To je vrlo lijepo od vas, Muriel, ali ja sam sasvim dobro. Ja živim ovdje. Imam zasune na prozorima, dvostruku bravu na vratima i telefon. Ne mislim da sam u opasnosti. Zašto bi me itko želio ubiti?" „Zašto su željeli ubiti doktora Dupaynea ili onu djevojku? Tko god je ubojica, taj mora da je lud. Bilo bi vam puno bolje da nazovete gospođu Caroline i zamolite je da dođe po vas. Mogla bi vam naći krevet negdje u Swathling'su."

Tally je pomislila: Ako si tako zabrinuta, zašto jednostavno ne inzistiraš na tome da se spakiram i pođem s tobom? Ali nije krivila Muriel. Muriel je o tome svemu vrlo dobro promislila. Kad bi se Tally uselila k njoj, to bi moglo potrajati tjednima, možda čak i mjesecima. Ne bi imala razloga da se vrati u kućicu dok se ubojstva ne riješe, a nije se moglo znati koliko će to potrajati. Možda ih neće riješiti nikad. Tally je vjerovala, znajući da to nije

baš racionalno, no uvjerenje je bilo presnažno da bi ga se zanemarilo, da se nikad neće vratiti ako sada napusti kućicu. Mogla se zamisliti kako očajnički traži garsonijeru ili kako joj jedan od Dupaynea ili Muriel daju sobu u kući, vječan izvor nemira i ljutnje za sve njih. Mjesto joj je bilo ovdje i neće dopustiti ubojici da je odavde istjera.

Muriel je rekla: „Pa, to je vaša odgovornost. Ja sam prijedlog dala. Došla sam vam dati vaše ključeve muzeja. Dobili smo ih natrag do dva sata i rekla sam naredniku Benton-Smithu da ću ih razdijeliti. I bilo bi dobro da uzmem ključeve od kućice koje ste dali Ryanu. To je jedini rezervni komplet i mjesto mu je u uredu."

Tally reče: „O, joj, bojim se da ih je Ryan zaboravio vratiti, a ja ga se nisam sjetila pitati. Ali vratit će se u ponedjeljak."

Muriel je izrekla svoj uobičajeni prijekor, ali nekako se činilo da se nije baš uživjela. Vidljivo se promijenila od drugog ubojstva. Rekla je: „Nikad mu niste trebali dati ključeve. Mogao je dolaziti i odlaziti u normalno vrijeme i računati na vas da ga pustite u kuću. Ako ga u ponedjeljak vidite prije mene, pobrinite se da vam ih da."

I onda je napokon otišla. Tally je zaključala vrata i navukla zasun za sobom, a zatim sjela u stolicu kraj kamina. Osjetila je mučninu od umora.

Trauma otkrića Lorda Martleshama, njezin posjet New Scotland Yardu, briga za Ryana, a sada i kratak okršaj s Muriel, povećali su njezinu iscrpljenost.

Možda bi bilo pametnije da je prihvatila ponudu zapovjednika Dalgliesha da je odvezu kući. Ali umor je postupno postao gotovo ugodan i mir na kraju dana, koji je uvijek osjećala kad je sjedila sama, vratio se i umirio je. Na tren se prepustila tom raspoloženju, a zatim, osvježena, ustala i počela kućicu dovoditi u red.

Ryan se na katu nije potrudio skinuti posteljinu sa svog kreveta, a zrak je bio ustajao. Skinula je ključ prozora s male kuke na kojoj je visio i otvorila dvokrilni prozor. Svjež jesenji zrak je ušao u sobu. Na tren je stajala udišući ga i gledajući van preko tamne praznine Heatha prije nego što je ponovno zatvorila i zaključala prozor. Zatim je skinula posteljinu s kreveta, gurnuvši plahte i jastučnice u košaru za rublje. Oprat će ih sutra; mislila je da noćas ne bi mogla podnijeti buku perilice. Zatim je sklonila Ryanove mokre ručnike s poda kupaonice, oprala umivaonik i pustila vodu u WC-u. Osjetila se napola krivom kao da i njega ispire zajedno s neredom koji je ostavio. Gdje će on

noćas spavati? pitala se. Pala je u napast da nazove bojnika i upita ga očekuje li zaista Ryana, ali Ryan joj nije ostavio broj, samo adresu u Maida Valeu. Mogla je potražiti broj u imeniku, ali njezin poziv bi svakako bio doživljen kao neoprostivo nametanje. Ryanu je bilo gotovo osamnaest godina, ona nije bila ni njegova baka ni njegov čuvar. Ali nije se mogla riješiti malenog tereta krivnje i odgovornosti. Nekako je uspjela iznevjeriti dječaka, i to je bio neuspjeh tolerancije i ljubaznosti. Kućica je bila njezino utočište i njezin voljeni dom, ali možda ju je taj samotnjački život činio sebičnom.

Sjetila se kako se osjećala u Basingstokeu. Je li se zbog nje Ryan osjećao isto tako?

Počela je razmišljati o večeri, ali, iako nije ništa jela od svog izletničkog ručka, nije bila gladna i nije ju mamilo nijedno od gotovih jela naslaganih u hladnjaku. Umjesto toga si je skuhala šalicu čaja prelivši vruću vodu preko jedne vrećice, otvorila paket čokoladnih keksa od integralnog brašna i sjela za kuhinjski stol. Slatkoća ju je okrijepila. Zatim je, gotovo nesvjesno, obukla kaput i, otključavši vrata, išetala u tamu. Tako je, naposljetku, uvijek završavala dan. Ova večer nije bila ništa drugačija. Trebala joj je ta kratka šetnja po Heathu, treperav pogled na London što se pružao pod njom, prohladan zrak na njezinim obrazima, miris zemlje i zelenila, trenutak samoće u kojem se nikad nije osjećala sasvim osamljeno, tajanstvenost bez straha ili kajanja.

Možda su negdje po tom prostoru tišine i tame hodali usamljeni ljudi, neki u potrazi za seksom, društvom, možda i ljubavlju. Prije sto pedeset godina, sluškinja iz ove kuće se šuljala ovom istom stazom, prošla kroz ista vrata, da bi došla ususret svom ljubavniku i svojoj strašnoj smrti. Taj misterij nije nikad razriješen i žrtva je, poput žrtava onih ubojica čija su lica gledala sa zida Sobe ubojstava, postala pripadnikom velike vojske bezobličnih mrtvaca. Tally je na nju mogla misliti s prolaznim sažaljenjem, ali njezina sjena nije imala moć da poremeti noćni mir i nije je mogla prestrašiti.

Zaštitila se oklopom blaženog uvjerenja da nije rob straha, da je užas ta dva ubojstva ne može držati zarobljenom u kućici ili pokvariti tu samotnu šetnju pod noćnim nebom.

Kad je napustila Heath i za sobom zatvorila vrata, podigla je pogled prema tamnoj masi muzeja i vidjela svjetlo. Sjalo je s južnog prozora Sobe ubojstava, ne žarko kao da su zidne lampe ostale upaljene već blagim

raspršenim sjajem. Nekoliko je sekundi stajala nepomično ga promatrajući, pitajući se bi li to mogao biti kakav odsjaj svjetala u kućici. Ali to je, naravno, bilo nemoguće. Ostavila je svjetlo samo u dnevnoj sobi i hodniku, i ono je sad sjalo kroz uske proreze između navučenih zavjesa. Nije bilo dovoljno jako da osvijetli bilo koji dio muzeja. Činilo se kao da je u Sobi ubojstava ostalo upaljeno samo jedno svjetlo, vjerojatno jedna od stolnih svjetiljki kraj naslonjača pred kaminom. Možda je netko od Dupaynea ili gospodin Calder-Hale bio u Sobi ubojstava da prouči nekakve dokumente i zaboravio ugasiti lampu. Ipak, bilo je neobično što Muriel, prilikom završne provjere prostorija, nije primijetila to jedno svjetlo.

Tally si je čvrsto rekla da nema razloga da je bude strah i da treba postupiti razumno. Bilo bi suludo nazvati Muriel koja je do sada sigurno već kod kuće ili bilo kojeg Dupaynea a da prije ne provjeri da nije riječ o jednostavnoj pogrešci. Nazvati policiju bilo bi još luđe. Bilo bi razumno provjeriti da su ulazna vrata zaključana i da je alarm upaljen. Ako je tako, mogla bi biti sigurna da nitko nije u muzeju i da je sigurno ući. Ako ulazna vrata ne budu zaključana, odmah će se vratiti u kućicu, zaključati vrata i nazvati policiju.

Ponovno je izašla, s baterijskom svjetiljkom u ruci, i prošla je što je tiše moguće kraj crnih kolaca izgorjelih mladih stabala do prednjeg dijela kuće.

Sada se nije vidjelo nikakvo svjetlo; taj se blijedi sjaj mogao vidjeti samo s južnih i istočnih prozora. Ulazna vrata su bila zaključana. Ušla je i upalila svjetlo s desne strane vrata te brzom kretnjom utišala zvučni signal alarma.

Nakon mraka vani, činilo se da hodnik plamti svjetlošću. Na tren je stajala razmišljajući o tome kako se iznenada činio čudnim i nepoznatim. Poput svih prostora koji su obično ispunjeni ljudskim likovima, ljudskim zvukovima i ljudskom aktivnošću, izgledao je kao da zagonetno čeka. Oklijevala je pokrenuti se, kao da će, ako razbije tišinu, osloboditi nešto strano i zloćudno.

Onda se taj neustrašiv zdrav razum koji joj je pomogao izdržati nekoliko zadnjih dana ponovno vratio. Ovdje nije bilo ničega čega se treba bojati, ničega čudnoga ili neprirodnoga. Došla je s jednostavnom namjerom, ugasiti jedno svjetlo. Vratiti se u kućicu a da se više ne pomakne ni za korak, otići spavati znajući da svjetlo još uvijek gori značilo bi prepustiti se strahu, izgubiti - možda zauvijek - pouzdanje i mir koje su joj ovo mjesto i kućica pružali zadnjih osam godina.

Odlučno je prešla hodnik slušajući odzvanjanje svojih koraka na mramoru i popela se stepenicama. Vrata Sobe ubojstava bila su zatvorena, ali ne i zapečaćena. Izgleda da je policija završila svoju pretragu brže nego što su to očekivali. Možda se Muriel, koja je još uvijek bila traumatizirana užasom pronalaska Celijina tijela, nije ni usudila otvoriti vrata. To nije bilo nalik na nju, ali Muriel i nije bila nalik na samu sebe od tog strašnog otkrića u kovčegu. Možda nije htjela priznati da se boji, ali Tally je vidjela kako je strah smrknuo Murielin pogled. Bilo je moguće da se užasavala te zadnje provjere zgrade, osobito jer je bila sama, i da ju je obavila manje savjesno nego inače.

Gurnula je vrata i odmah vidjela da je bila u pravu. Stolna svjetiljka kraj fotelje na desnoj strani ostala je upaljena, a na stolu su bile dvije zatvorene knjige i nešto nalik na bilježnicu. Netko je čitao. Približivši se stolu, vidjela je da je to bio gospodin Calder-Hale. Bilježnica je bila njegova; sitna, gotovo nečitljiva slova napisana su njegovim, dobro poznatim rukopisom. Sigurno je došao u muzej uzeti svoje ključeve čim je policija bila spremna predati ih.

Kako je mogao sjediti ovdje tako mirno nakon onoga što se dogodilo?

Bilo je to prvi put da je ušla u Sobu ubojstava nakon pronalaska Celijina tijela, i odmah je primijetila da je nešto drugačije, nešto čudno, a onda je shvatila da nema kovčega. Mora da je još uvijek kod policije, ili možda u laboratoriju za forenziku. On je bio tako dominantno obilježje sobe, istodobno tako obično i tako kobno, da je njegova odsutnost bila zloslutnija od njegove prisutnosti.

Nije odmah prešla sobu da ugasi svjetlo, već je punih pola minute stajala na vratima. Fotografije je nisu plašile, no oduvijek je bilo tako. Osam godina svakodnevnog brisanja prašine, zaključavanja i otključavanja vitrina, glancanja stakla nad izlošcima, lišilo ih je gotovo svake zanimljivosti. Ali sada je blago polusvjetlo sobe pobudilo nov i neželjen osjećaj. Rekla sije da to nije strah, samo nelagoda. Morat će se naviknuti na boravak u Sobi ubojstava; može početi baš i sada.

Prišla je istočnom prozoru i pogledala kroz njega u noć. Je li Celia ovdje stajala tog kobnog petka? Je li zato morala umrijeti, jer je pogledala dolje na stabla u plamenu i vidjela ubojicu kako se saginje nad slavinu i pere ruke u rukavicama? Što je on osjetio kad je podigao pogled i vidio je ondje, blijedog lica i duge plave kose, očiju razrogačenih od užasa? Morala je biti svjesna

značenja onoga što je vidjela. Zašto je onda čekala da ti snažni žurni koraci stignu do nje, da je te ruke u rukavicama zgrabe za vrat? Ili je pokušala pobjeći, prtljajući neuspješno po zatvorenim vratima što vode u stan ili jureći niz stepenice, samo da bi pala ubojici u ruke. Je li se to tako dogodilo?

Dalgliesh i njegovi podređeni su joj rekli malo toga. Znala je da su, od prvog ubojstva, neprestano bili u muzeju, ispitivali, pregledavali, tražili, raspravljali, ali nitko nije znao što im je na pameti. Sigurno nije bilo moguće da su dva ubojice odlučili nekoga ubiti na isti dan, na istome mjestu.

Ubojstva su morala biti povezana. A ako su bila povezana, Celia je sigurno umrla zbog onoga što je vidjela.

Tally je na tren stajala razmišljajući o mrtvoj djevojci, o toj prethodnoj smrti, o licu Lorda Martleshama koje se nadvilo nad njom i pogledu straha i suosjećanja u njegovim očima. I onda joj je sinulo. Dalgliesh joj je rekao da pažljivo razmisli o svakom trenutku toga petka, da mu kaže sve što joj poslije padne na pamet, koliko god to bilo trivijalno. Savjesno je to pokušala, ali nije se mogla sjetiti ničega novoga, ničega neispričanoga. No sad se sjetila u jednom trenu potpune sigurnosti. Bila je to činjenica, i moralo ju se reći.

Nije se ni zapitala bi li je bilo moralno ispričati, bi li mogla biti krivo shvaćena. Nesigurnost koju je osjetila u crkvi svete Margarete nakon što je prepoznala Lorda Martleshama sada je nije mučila. Okrenula se od prozora i žustro prešla sobu da ugasi svjetiljku kraj kamina. Vrata Sobe ubojstava bila su odškrinuta i u nju je ulazilo svjetlo iz hodnika i galerije, posipajući zlatni sjaj po drvenom podu. Zatvorila je vrata za sobom i žurno sišla u prizemlje.

Uzbuđena od otkrića, nije joj palo na pamet da pričeka s telefonskim pozivom dok se ne vrati u kućicu. Umjesto toga podigla je slušalicu za recepcijskim pultom i nazvala broj koji joj je ostavila inspektorica Miskin i koji je znala napamet. No inspektorica Miskin nije bila ta koja se javila. Glas je rekao: „Narednik Benton-Smith."

Tally nije željela ostaviti poruku ikome osim zapovjedniku Dalglieshu.

Rekla je: „Ovdje Tally Clutton, naredniče. Željela bih razgovarati s gospodinom Dalglieshom. Je li on tu?" „Trenutačno je zauzet, gospođo Clutton, ali uskoro bi trebao biti slobodan. Mogu li mu prenijeti poruku?"

Odjednom se ono što je Tally željela reći činilo manje važno. Sumnje su se počele rojiti u njezinoj umornoj glavi. Rekla je: „Ne, hvala. Nečega sam se

sjetila, nečega što mu moram reći, ali to može čekati."

Narednik je rekao: „Jeste li sigurni? Ako je hitno, možemo se pozabaviti time." „Ne, nije hitno. Možemo to i sutra. Radije bih s njim razgovarala osobno nego preko telefona. Pretpostavljam da će sutra biti u muzeju, zar ne?"

Narednik reče: „Siguran sam da će biti. Ali može vas primiti i većeras. „Oh, to bi mu bilo nezgodno. Ma to je samo mala stvar i možda joj pripisujem preveliko značenje. Možemo to sutra. Bit ću ovdje cijelo jutro."

Spustila je slušalicu. Ovdje više nije bilo ničega za obavljanje. Upalila je sigurnosni sustav, brzo prišla ulaznim vratima, otključala ih i izašla, pažljivo ih zaključavši dvaput za sobom. Dvije minute kasnije je sigurno stigla u svoju kućicu.

Kad su se ulazna vrata zatvorila, muzej je na tren ostao u potpunoj tišini.

Onda su se polako i nečujno otvorila vrata ureda i tamni se lik uputio preko recepcije u hodnik. Nijedno svjetlo nije bilo upaljeno, ali se lik kretao mekim, no sigurnim koracima kroz hodnik i uz stepenice. Ruka u rukavici je posegnula za kvakom vrata Sobe ubojstava i otvorila ih tako polako kao da se boji da će uzbuniti budne oči. Lik se pomaknuo prema vitrini Williama Wallacea. Ruka u rukavici potražila je ključanicu i u nju umetnula ključ, a zatim podigla poklopac ormarića. Lik je držao običnu plastičnu vrećicu i, jednu po jednu, iz vitrine izvadio figurice šaha i ubacio ih u nju. Zatim je ruka lutala po dnu vitrine dok nije našla ono što je tražila: željeznu šipku.

Taman je prošlo sedam i trideset i tim se našao na okupu u sobi za rješavanje slučaja.

Dalgliesh je rekao: „Znači, sada znamo tko, kako i zašto. Ali to je sve na temelju indicija. Ne postoji nijedan fizički dokaz koji povezuje Vulkana s bilo kojom od žrtava. Slučaj još uvijek nije dovoljno čvrst. Državno tužilaštvo bi možda htjelo riskirati na temelju šanse veće od 50 posto da će biti proglašen krivim, ali uz sposobnog branitelja, tužiteljstvo bi moglo doživjeti neuspjeh."

Piers reče: „I jedna stvar je sigurna, gospodine. Odvjetnik obrane će biti i više nego sposoban. Mogao bi zagovarati ideju da je Dupayneova smrt samoubojstvo. Postoji dovoljno dokaza da je bio pod silnim stresom. A ako Dupayne nije ubijen, onda propada veza između dva ubojstva. Smrt Celije Mellock mogla bi biti seksualno motivirana ili je bila riječ o ubojstvu na

mah. Ostaje neugodna činjenica da je mogla neopazice ući u muzej prošloga petka poslijepodne i da je njezin ubojica mogao otići a da ga nitko nije vidio.

Mogla je stići u bilo koje doba dana s namjerom da se poslije nađe s Martleshamom."

Piers je nastavio: „Ako je stigla taksijem, šteta što se vozač još nije javio. Ali još je rano. Možda je na godišnjem."

Kate se obratila Dalglieshu. „Ali priča drži vodu, gospodine. Možda je na temelju indicija, ali je jaka.

Promotrite glavne činjenice. Torba koja nedostaje i zašto je morala biti uzeta.

Otisci dlanova na vratima stana. Činjenica da je dizalo bilo u prizemlju kad je Martlesham stigao. Otkinute ljubičice. Pokušaj da se ubojstvo prikaže kao imitacijsko."

Benton-Smith se prvi put javio. „Samo kod druge smrti, po svoj prilici.

Prva je gotovo sigurno slučajnost. Ali tko god je ubio Celiju, mogao je znati — vjerojatno je morao znati — za prvo ubojstvo." „Znači, prerano je, gospodine, da nekoga uhitimo?" „Moramo nastaviti s ispitivanjem, i to sada po Zakonu o policiji i dokazima u kaznenim stvarima i uz prisutnost odvjetnika. Ako ne dobijemo priznanje — a ne očekujem da ćemo ga dobiti — mogli bismo, ako budemo strpljivi, dobiti izjavu koja će mu naštetiti ili odstupanje u priči. U međuvremenu, tu je i ta poruka od Tally Clutton. Što je točno rekla?"

Benton-Smith reče: „Da ima neke informacije koje vam želi dati, gospodine, ali ne preko telefona. Bilo joj je važno da se s vama nađe osobno, gospodine.

Ali rekla je da nije hitno. Rekla je da to možete i sutra. Stekao sam dojam da je požalila što je nazvala." „A Ryan Archer? Je li on još u kućici?" „Nije rekla da nije."

Dalgliesh je na tren zašutio. Onda je rekao: „Ne možemo čekati do sutra. Želim je vidjeti večeras. Volio bih da pođete sa mnom, Kate. Ne želim da ona noćas bude u toj kućici dok joj je jedina zaštita taj dječak."

Piers reče: „Ali jamačno ne mislite da je u opasnosti? Vulkan je bio prisiljen na to drugo ubojstvo. Nemamo razloga misliti da će biti i trećega."

Dalgliesh nije odgovorio. Obratio se Kate. „Kate, bi li vam bio problem noćas ostati s njom? Dečko će po svoj prilici biti u sobi za goste što vjerojatno znači da ćete morati sjediti u fotelji."

„To će biti u redu, gospodine." „Pa hajdemo onda čuti što nam gospođa Clutton ima reći. Nazovite je, hoćete li, Kate, i javite joj da stižemo. Piers i Benton, ako vas ne nazovem, naći ćemo se ovdje sutra ujutro u osam."

Tally bi obično sada razmišljala o tome što da pojede za ranu večeru, pripremila pladanj ako je namjeravala jesti dok gleda televiziju ili, češće, prebacila stolnjak preko stolića za kavu. Voljela je jesti uz određenu formalnost i imala je nejasan osjećaj krivnje da će se, ako pojede previše jela u fotelji s pladnjem na koljenima, nemarno zapustiti. Bilo je udobnije sjediti za stolom i to je njezin večernji obrok, oko kojega se obično potrudila, pretvaralo u zadovoljstvo koje je nestrpljivo očekivala i u kojemu je uživala; jedan od utješnih rituala njezina samotnog života.

No noćas još uvijek nije mogla probuditi zanimanje čak ni za najjednostavniju pripremu jela. Možda je ta užina s čajem i keksima bila greška. Uhvatila se kako nemirno hoda oko stola, besmislena šetnja koju, čini se, nije mogla kontrolirati. Spoznaja koja joj je sinula u muzeju bilo je tako jednostavna, ali tako nevjerojatna u svojim implikacijama da nije mogla skrenuti misli sa zapanjenosti svojim otkrićem. Zapovjednik Dalgliesh ju je, prilikom jednog od svojih ranijih posjeta, zamolio da opet razmisli o tome što se dogodilo na dan smrti doktora Nevillea i da zapiše svaki detalj koji mu se nije prije sjetila reći, koliko god on bio malen. No nije ih bilo. To je, pretpostavljala je, bio detalj, ali pitala se zašto ga se nije sjetila prije.

Svakako ga se nije prisjetila pažljivim promišljanjem. Moralo je doći do nekakvog spajanja ideja, suživota vida, zvuka i misli, koje je potaknulo sjećanje. Sjedeći za stolom, ruku ispruženih na njegovoj površini, bila je mirna i ukočena poput lutke koju su tu stavili pripremnu da primi neki zamišljeni tanjur hrane. Pokušala se prizvati pameti, zapitati se je li mogla pogriješiti u vremenu ili slijedu ili značenju onoga čega se sjetila. Ali znala je da nije bilo greške. Spoznaja je bila bezuvjetna.

Poskočila je kad je telefon zazvonio. Otkad se muzej zatvorio, rijetko su je zvali i slušalicu je podigla sa strahom. Možda opet zove Jennifer; bila je preumorna da se nosi s njezinim pitanjima i brigom kojom joj je dodijavala.

Uzdahnula je s olakšanjem. Bila je to inspektorica Miskin koja je zvala da kaže da je zapovjednik Dalgliesh želi večeras vidjeti. On i gospođica Miskin su se zaputili k njoj.

A onda joj je srce poskočilo i prestravljeno je zgrabila rub stola. Kroz zrak se prolomilo sablasno vrištanje. Najprije je pomislila da je ljudsko, no onda je shvatila da je krik agonije potjecao iz grla životinje. To je bio Mačak!

Zateturala je prema komodi po ključeve i poletjela prema vratima. Posegnula je za baterijskom svjetiljkom na izbojku trijema i zgrabila najbliži kaput kabanicu - s vješalice. Prebacivši je preko ramena, pokušala je ugurati ključeve u dvije brave. Oni su klizali na metalnoj podlozi. Naporom volje je uspjela smiriti ruke i ključevi su ušli u ključanice. A sada zasuni. Vrata su se napokon otvorila i ona je istrčala u mrak.

Bila je noć niskih oblaka, gotovo bez zvijezda, i vidio se samo tračak mjesečeva srpa. Jedino svjetlo je prodiralo kroz otvor vrata kućice koja je ostavila pritvorenima. Puhao je slab vjetar. Kretao se kroz krošnje i travu poput živog bića i dodirivao njezino lice vlažnim rukama. Vrištanje je sada bilo bliže; dolazilo je s ruba Heatha. Trčeći niz stazu, gurnula je vrata od vrbovih šiba i baterijskom svjetiljkom zamahnula u luku preko najbližih stabala. Napokon ga je pronašla.

Mačak je visio s jedne od nižih grana, oko jedne stražnje noge mu je bio omotan remen drugim krajem zavezan za granu. Njihao se dok je zavijao, a njegove su tri slobodne šape uzaludno grabile po zraku. Instinktivno je potrčala i podigla ruke, ali grana je bila previsoko i poviknula je od boli kada su njegove kandže zarezale njezinu nadlanicu i kad je osjetila tanki mlaz tople krvi. Rekla je: „Stižem, stižem", i otrčala natrag u kućicu. Trebale su joj rukavice, stolica i nož. Hvala Bogu da su stolice u dnevnoj sobi bile dovoljno čvrste da podnesu njezinu težinu! Zgrabila je jednu, sa stalka za noževe uzela nož za rezanje mesa i za nekoliko sekundi ponovno se našla pod drvetom.

Malo je potrajalo dok je uglavila stolicu u meku zemlju tako da se može na nju sigurno popeti. Mrmljala je riječi utjehe i nježnosti, ali Mačak se na njih nije obazirao. Držeći kabanicu pred sobom, omotala ju je oko njegova tijela i, naglo ga gurnuvši, uspjela ga je podići tako da je sjeo na granu.

Zavijanje je odmah prestalo. S remenom je bilo teže. Najlakši način da oslobodi Mačka bi bio da olabavi kopču oko njegove noge, ali nije mogla riskirati da je dohvati kandžama. Umjesto toga, umetnula je oštricu noža pod remen i počela piliti. Trebala joj je puna minuta dok nije osjetila kako je koža pukla i, ovivši Mačka potpuno kabanicom, uspjela se spustiti na tlo.

Odmah ga je oslobodila i on je jurnuo na Heath.

Iznenada ju je preplavio strašan umor. Stolica joj je postala gotovo preteška da je nosi i, s kabanicom prebačenom preko ramena, vukla ju je za sobom uz kratku vrtnu stazu. Uhvatila se da tiho plače i kad su krenule, suze su tekle preko njezinih obraza, hladne poput kiše zimi. Sve što je sada željela bilo je vratiti se u kućicu, zaključati vrata za sobom i čekati policiju. Tko god je to uradio Mačku, bio je zao, a u Muzeju Dupayne je sigurno samo jedna zla osoba bila na djelu. Dovukla je stolicu preko trijema. Ključ je još uvijek bio u bravi i ona ga je okrenula, a zatim posegnula za zasunima. Vrata što su vodila u malen hodnik bila su otvorena i, i ne pokušavši ih zaključati, gotovo je uteturala u dnevnu sobu. Uspjela je gurnuti stolicu natrag na njezino mjesto, a zatim je na tren potpuno iscrpljena stala nagnuvši se nad njom.

A tada je - prekasno - čula korake kako prelaze hodnik. Od silnog umora prekasno je shvatila čak i da je u opasnosti. Napola se okrenula kad se željezna šipka sručila na nju i ona je pala na tepih, glavom uz plinski kamin, kabanice još uvijek prebačene oko ramena. Vidjela je, ne iznenadivši se, lice svog napadača, a zatim više ništa nije ni vidjela ni čula, dok su figurice šaha poput pljuska padale po njezinu tijelu. Prošle su sekunde dok joj se svijest nije napokon rasplinula. Imala je vremena pomisliti kako je jednostavno i lako umrijeti, i zahvaliti Bogu u kojega je uvijek vjerovala i od kojega je tražila tako malo.

Išli su Dalglieshovim autom i on je vozio u tišini. Dalgliesh je bio sklon tim razdobljima šutnje, a Kate ga je predobro poznavala da bi ih prekinula.

Bio je iskusan i vješt vozač i putovali su najbrže što su mogli. Bilo bi besmisleno ljutiti se zbog neizbježnih zastoja, ali Kate je osjetila Dalglieshovu sve veću zabrinutost.

Kad su stigli do Hampsteada, rekao je: „Nazovite ponovno gospođu Clutton, Kate. Recite joj da smo gotovo tu."

No taj put nije bilo odgovora.

A sada su skrenuli na prilaz Muzeja Dupayne. Jaguar je jurnuo naprijed, činilo se da njegova svjetla proždiru tamu. Posrebrila su travnati rub i grmlje što se pružalo na njega. A kad je Dalgliesh skrenuo iza zadnjeg ugla, kuću je osvijetlio zasljepljujućim svjetlom kao za son de lumiere. 21 Vidjeli su da je

rampa podignuta. Auto se nagnuo jurnuvši oko istočne strane kuće, kraj pocrnjele ruševine garaže, i stao uz trzaj na šljunčanoj stazi. Iz kolibe nije dopiralo svjetlo, ali vrata su bila otvorena. Dalgliesh je utrčao prvi, kroz hodnik i u dnevnu sobu. Njegova je ruka pronašla prekidač za svjetlo. Plinski kamin je bio upaljen i smanjen, a Tally je ležala na tepihu ispred kamina, licem okrenutim prema plamenu. Kabanica je bila nabrana oko njezinih ramena i krv iz njezine glave je tekla, svježa i crvena. Po tijelu su bile raštrkane figurice šaha, crne i boje slonove kosti, kao posljednja gesta prezira.

Tada su čuli zvuk koji je bio tih, ali ga njihov oštar sluh nije mogao promašiti, zvuk automobila. Kate je pohrlila prema vratima, ali ju je Dalgliesh zgrabio za ruku. „Ne sada, Kate, trebam vas ovdje. Pustite Piersa i Benton-Smitha da obave uhićenje. Nazovite hitnu, a onda nazovite Piersa."

Dok je tipkala broj, on je kleknuo kraj tijela Tally Clutton. Krv je prestala teći, ali kad je stavio prste na njezin vrat, odjednom je nestalo pulsa.

Brzo je smotao kabanicu i stavio je pod njezin vrat, otvorio joj usta i provjerio da nema umjetno zubalo. Spustio je glavu i, stavivši usta na njezina, počeo je oživljavanje. Nije bio svjestan Kateinih uzbuđenih riječi niti siktanja vatre u plinskom kaminu, samo svog ritmičkog disanja i tijela koje je pokušavao prisiliti da oživi. Onda je, kao čudom, osjetio ritam bila. Ona je disala. Nekoliko minuta kasnije je otvorila oči i uperila u njega prazan pogled, a zatim je, lagano zastenjavši kao od zadovoljstva, okrenula glavu na stranu i ponovno izgubila svijest. Činilo se da čekanje kola hitne pomoći traje vječno, ali Dalgliesh je znao da je besmisleno zvati ponovno. Primili su poziv; doći će čim budu mogli. S uzdahom olakšanja su čuli kako stižu i bolničari su ušli u kućicu. Stručna pomoć je napokon stigla.

Jedan od bolničara je rekao: „Žao mi je zbog kašnjenja. Dogodila se nesreća na izlazu s prilazne ceste. Promet se odvija jednom trakom."

Kate i Dalgliesh su se pogledali, ali nijedno od njih nije progovorilo. Nije imalo smisla ispitivati bolničare; njihova briga je bila Tally. A i nije bilo žurbe ni potrebe da odmah saznaju. Dok se vrate u Yard, Piers će ih izvijestiti jesu li ili nisu obavili uhićenje. Bio Vulkan živ ili ne, to je bio kraj slučaja.

Dalgliesh i Kate su promatrali dok su Tally, umotanu u deke i zavezanu za nosila, unosili u kola hitne pomoći. Dali su njezino ime i nekoliko podataka i rečeno im je kamo će je odvesti.

Ključevi ulaznih vrata su bili u bravi. Kate je ugasila plinski kamin, provjerila prozore na katu i u prizemlju i oni su otišli iz kućice, ugasivši svjetla i zaključavši ulazna vrata.

Dalgliesh reče: „Vi vozite, hoćete li, Kate?"

Znao je da će ona to rado učiniti. Kate je voljela voziti Jaguar. Kad su stigli do prilazne ceste, zamolio ju je da stane, a onda izašao, ostavivši je da čeka u autu. Znao je da mu se neće pridružiti niti ispitivati što je radio.

Napravio je nekoliko koraka i pogledao gore prema crnoj masi muzeja, pitajući se hoće li ga više ikada posjetiti. Osjećao se i tužno i iscrpljeno, no taj osjećaj mu nije bio stran; često se tako osjećao kad je slučaj bio pri kraju.

Pomislio je na živote koji je njegov život tako nakratko dodirnuo, na tajne koje je saznao, istine i laži, užas i bol. Ti životi što su bili tako intimno dotaknuti nastavit će se, baš kao i njegov. Dok se vraćao da se pridruži Kate, misli je preusmjerio na nadolazeći vikend i ispunila ga je nesigurna radost.

Trideset pet minuta ranije Toby Blake, star devetnaest godina i dva mjeseca, skrenuo je Kawasakijem u ulicu Spaniards Road na zadnjem dijelu svog puta kući. Bila je to frustrirajuća vožnja, ali tako je obično uvijek bilo četvrtkom navečer. Spretno vijuganje između gotovo nepomičnih automobila i autobusa te pretjecanje skupih auta i njihovih nesretnih vozača nosilo je svoja zadovoljstva, ali Kawasaki nije tome služio. Sad je prvi put vidio kako cesta pred njim sjaji blijeda i prazna. Bilo je vrijeme da vidi što ovaj stroj može.

Dao je gas. Motor je zaurlao i motocikl je skočio poput tigra. Oči su mu se zacaklile pod vizirom i nacerio se od zadovoljstva kad je osjetio navalu zraka, vrtoglavo uzbuđenje brzine, moć kontrole. Ispred njega je automobil izletio s prilazne ceste. Mladić nije imao vremena prikočiti, nije stigao čak ni registrirati da je ondje. Imao je samo jednu sekundu zapanjene spoznaje, a onda se Kawasaki zabio u desnu stranu haube, zavrtio se preko ceste i zabio u drvo. On je odbačen uvis, mlateći rukama po zraku, a onda pao kraj ceste i ostao nepokretno ležati. Auto se nekontrolirano zavrtio i zaorao u bankinu.

Uslijedilo je deset sekundi potpune tišine, a onda su svjetla mercedesa osvijetlila cestu. Mercedes je stao, kao i automobil iza njega. Čuli su se ubrzani koraci, uzvici užasa, uzbuđeni zapovjedni glasovi koji su govorili u

svoje mobilne telefone. Zabrinuta su lica gledala vozača slupanog auta, nagnutog preko upravljača. Glasovi su se savjetovali. Dogovorili su se da će čekati hitnu pomoć. I drugi automobili su se približili i zaustavili. Postupak spašavanja je pokrenut.

Pokraj ceste, mladić je ležao veoma mirno. Nije bilo znaka ozljede i nije bilo krvi. Očima koje su ga promatrale činilo se da se smiješi u snu.

Ovoga puta bolnica je bila moderna i Dalglieshu nepoznat teritorij.

Uputili su ga na pravi odjel i naposljetku se našao u dugom hodniku bez prozora. Nije se osjetio bolnički miris, ali zrak se razlikovao od zraka drugdje, kao da je s pomoću znanosti očišćen od svakog traga straha ili bolesti. Nije bilo sumnje koja je prava soba. Dva policajca u uniformi sjedila su pred vratima te ustala i pozdravila ga kad se približio. Unutra je bila policajka koja je ustala i tiho ga pozdravila, a zatim otišla, zatvorivši vrata.

On i Vulkan bili su sami, licem u lice.

Muriel Godby je sjedila u stolici kraj kreveta. Jedini znak ozljede bio je gips na njezinoj lijevoj ruci i zglobu te plavkasta modrica preko lijevog obraza. Nosila je kariranu pamučnu kućnu haljinu koja je izgledala kao da pripada bolnici i bila je savršeno mirna. Sjajna, neobično obojena kosa povezana kopčom od kornjačevine bila je oprezno počešljana. Zelenkasto-žute oči su zurile u njegove s poluskrivenom zlovoljom pacijenta koji prima još jednog neželjenog posjetitelja. U njima nije bilo traga strahu.

Nije joj prišao. Rekao je: „Kako ste?" „Živa, kao što vidite."

Dalgliesh je rekao: „Pretpostavljam da znate da je motociklist umro.

Slomio je vrat." „Prebrzo je vozio. Rekla sam gospođi Caroline mnogo puta da bi trebali postaviti jasnije znakove upozorenja. Ali niste mi to došli reći. Imate moje priznanje, i to napisano mojim rukopisom, To je sve što imam reći."

Priznanje je bilo opsežno, ali sadržavalo je samo činjenice, nije nudilo izlike, nije pokazivalo kajanje. Ubojstvo je isplanirano unaprijed u srijedu nakon sastanka povjerenika zaklade. U petak kada se ubojstvo dogodilo, Godby je došla opremljena kantom, zaštitnim kombinezonom, rukavicama, kapom za tuširanje i dugim šibicama u prtljažniku automobila, zajedno s velikom plastičnom vrećom u koju ih je mogla baciti nakon zlodjela. Nije

otišla kući, već se, kad je odbacila gospođu Strickland do stanice podzemne željeznice u Hampsteadu, vratila u muzej. Znala je da je Tally Clutton do tada već otišla na večernje predavanje petkom i tog je jutra kao mjeru opreza isključila kućni telefon za slučaj da je itko nazove. Čekala je u mraku garaže dok Neville Dupayne nije sjeo u svoj Jaguar, a onda je iskoračila, zazvavši ga. Bio je iznenađen, ali je prepoznao njezin glas, okrenuo se licem prema njoj i bio poliven jakim mlazom benzina. Trebale su joj samo sekunde da zapali šibicu i baci je. Zadnji ljudski zvuk koji je čuo bio je njezin glas. Kad ju je Tally nazvala, upravo se vratila kući. Imala je dovoljno vremena da vrati slušalicu telefona na njezino mjesto, stavi zaštitnu odjeću u stroj za pranje rublja, oriba kantu i temeljito se opere prije negoli se uputi u muzej. Tijekom vikenda je otkinula ručku s kante, razrezala rukavice i kapu za tuširanje i, pod krinkom noći, gurnula ih među krhotine opeke u kontejneru koji joj se našao pri ruci.

U tom je priznanju bilo malo toga što je Dalglieshu bilo novo, osim jedne činjenice. Celia Mellock ju je, dok je bila u Swathling'su, izazivala, mrzila i pokušavala joj namjestiti otkaz. Djevojka je tada bila crvenokosa i tek je poslije smeđu kosu obojila u plavo, ali od trenutka kad je Godby ušla u Sobu ubojstava da je se riješi, prepoznavanje je bilo potpuno s obje strane. Za Godby, ubojstvo je bilo i zadovoljstvo i nužnost.

Sad je rekla: „Ne znam zašto ste ovdje, zapovjedniče. Vi i ja smo završili.

Znam da ću ići u zatvor na deset godina. Odslužila sam dulju zatvorsku kaznu od te. I uspjela sam u onome što sam htjela, zar ne? Dupayneovi neće zatvoriti muzej, u znak sjećanja na njihova brata. Svaki dan koji bude otvoren, svaki posjetitelj koji stigne, svaki uspjeh dogodit će se zahvaljujući meni. I oni će to znati. Ali ostavite moj život na miru. Imate pravo znati što sam učinila i kako sam to učinila. Ionako znate, to ste sve shvatili. To vam je posao, i rekla bih da ste u tome dobri. Nemate pravo znati zašto sam to učinila, ali nije mi smetalo dati razlog ako će zbog toga svi biti sretniji.

Zapisala sam ga i poprilično je jednostavan. Doktor Neville Dupayne je svojim nemarom ubio moju sestru. Nazvala ga je i on nije došao. Polila se benzinom i zapalila se. Zbog njega je izgubila život. Nisam mu namjeravala dopustiti da ja zbog njega izgubim posao."

Dalgliesh je rekao: „Provjerili smo život doktora Dupaynea prije nego što je došao u London. Vaša sestra je umrla prije petnaest godina, dvanaest

godina nakon što ste otišli od kuće. Jeste li u to vrijeme ikad upoznali doktora Dupaynea? Koliko ste bili bliski sa sestrom?"

A sad ga je pogledala ravno u oči i on je pomislio kako nikada nije vidio takav spoj mržnje, prezira i - da - trijumfa. Kad je progovorila, zapanjilo ga je što joj je glas mogao zvučati tako normalno, isti glas kojim je mirno odgovarala na njegova pitanja tijekom prošlog tjedna. „Rekla sam da imate pravo znati što sam učinila. Nemate pravo znati što ja jesam. Vi niste ni svećenik ni psihijatar. Moja prošlost je samo moja. Neću je se otarasili lako da vam je zamotam kao dar. Znam ja vas, zapovjedniče Dalgliesh. Gospođa Caroline mi je rekla kad ste prvi put stigli. Ona zna takve stvari. Vi ste pisac, zar ne, pjesnik? Nije vam dovoljno što se petljate u živote drugih, što ih uhićujete, što gledate kako ih šalju u zatvor, uništenih života. Vi ih morate i razumjeti, uvući se u njihove glave, koristiti se njima kao svojom sirovom građom. Ali mene ne možete iskoristiti. Nemate pravo na to."

Dalgliesh reče. „Ne, nemam pravo."

A tada se učinilo da joj se lice omekšalo i da ga je dodirnula tuga. Rekla je: „Ne možemo se nikako upoznati, vi i ja, zapovjedniče Dalgliesh."

Na vratima se Dalgliesh okrenuo licem prema njoj. „Ne", rekao je, „ne možemo. Ali po čemu se tu razlikujemo od bilo koja druga dva čovjeka?"

Soba Tally Clutton, u drugom dijelu bolnice, bila je skroz drugačija.

Dalgliesh je ušao i osjetio jak miris cvijeća. Tally je bila u krevetu, glava joj je bila djelomično obrijana i neprivlačno pokrivena kapom od gaze pod kojom se jasno vidio oblog s jastučićem. Ispružila mu je ruku, smiješeći se u znak dobrodošlice. „Kako lijepo od vas što ste došli, zapovjedniče. Nadala sam se da biste mogli navratiti. Privucite si stolicu, hoćete li. Znam da ne možete dugo ostati, ali željela sam razgovarati s vama." „Kako se sada osjećate?" „Puno bolje. Rana na glavi nije tako ozbiljna. Nije me imala vremena dokrajčiti, je li? Doktori kažu da mi je srce nakratko stalo zbog šoka. Da vi niste došli, bila bih mrtva. Prije sam mislila da smrt ne bi bila velika stvar.

Sad mislim drugačije. Ne smijem ni pomisliti da ne bih vidjela još jedno

englesko proljeće." Zastala je, a onda rekla: „Znam za vozača motora. Taj jadni mladić. Rekli su mi da je imao samo devetnaest godina i da je bio sin jedinac. Stalno mislim na njegove roditelje. Pretpostavljam da biste ga mogli nazvati trećom žrtvom." „Da", reče Dalgliesh. „Trećom, i posljednjom."

Rekla je: „Znate da se Ryan vratio bojniku Arkwrightu?" „Da, bojnik nas je nazvao da nam kaže. Mislio je da bismo željeli znati gdje je Ryan." „To je njegov život, naravno — Ryanov. Pretpostavljam da je to ono što on želi. Ali nadala sam se da će si uzeti više vremena da promisli o tome, mislim, o svojoj budućnosti. Ako su se posvađali jedanput, mogu se posvađati ponovno, a sljedeći put - no, moglo bi biti ozbiljnije."

Dalgliesh je rekao: „Mislim da se to neće ponovno dogoditi. Bojniku Arkwrightu je drag. Neće dopustiti da dječak nastrada." „Znam da je Ryan homoseksualac, naravno, ali ne bi li mu bilo bolje s nekim tko je bliže njegovoj dobi, ne tako bogatim, nekim tko nema tako mnogo ponuditi?" „Ne vjerujem da su on i bojnik Arkvvright ljubavnici. Ali Ryan je gotovo punoljetan. Me možemo kontrolirali njegov život umjesto njega."

Rekla je, kao da više govori sama sebi nego Dalglieshu: „Mislim da je mogao ostati dulje sa mnom, dovoljno dugo da shvati što želi, ali znao je da ga zapravo ne želim u kućici. Tako sam navikla živjeti sama, imati kupaonicu za sebe. To je nešto što sam uvijek mrzila, dijeliti kupaonicu. On je to znao, nije on glup mladić. Ali nije bila riječ samo o kupaonici. Bilo me strah da će mi postati previše drag, ako ga pustim u svoj život. Ne mislim da bih ga mogla doživljavati kao svog sina, to bi bilo suludo. Mislim na ljubaznost prema drugom čovjeku, na to da bih se trudila oko njega, da bi mi do njega bilo stalo. Možda je to najbolja vrsta ljubavi. Koristimo se istom riječju za tako različite stvari. Muriel je voljela Caroline, zar ne? Ubila je za nju. To je morala biti ljubav."

Dalgliesh nježno reče: „Možda je to bila opsjednutost, opasna vrsta ljubavi." „Ali svaka ljubav je opasna, nije li? Pretpostavljam da je se cijelog života plašim, te obveze. Sada to počinjem shvaćati." Pogledala ga je ravno u oči. „Samo ste napola živi ako se bojite voljeti."

Nastavila je gledati u njega, kao da traži neku mudrost, neku utjehu, ali bilo je nemoguće znati o čemu on razmišlja. Rekao je: „Postoji nešto što ste mi htjeli reći."

Nasmiješila se. „Sad više nije važno, ali činilo se važnim kad sam vas nazvala. Bila je riječ o nečemu čega sam se sjetila. Kad je Muriel stigla ubrzo nakon požara, prva stvar koju je rekla bila je da smo trebali staviti benzin pod ključ. Nisam joj rekla da je doktor Neville poliven benzinom.

Nisam joj mogla reći, nisam ni sama znala. Pa kako je ona znala? Najprije sam pomislila da je bilo važno što sam se toga sjetila, a onda sam sama sebi rekla da je možda nagađala." Stala je, a zatim je rekla: „Pretpostavljam da nema vijesti o Mačku?" „Nisam jutros bio u muzeju, ali nisam čuo da se vratio." „Pretpostavljam da on nije baš važan dok ima toliko toga drugoga o čemu treba brinuti. Ako se ne vrati, nadam se da će naći nekoga drugoga tko će ga primiti. On nije simpatičan mačak. Ne može se osloniti na svoj šarm. To što mu je Muriel učinila bilo je strašno okrutno. I čemu? Mogla je pokucati na vrata kućice i ja bih je pustila unutra. I ne bi se morala brinuti što sam je prepoznala. Na kraju krajeva, bila bih mrtva. I bila bih da vi niste došli."

Rekao je: „Morala vas je ubiti u dnevnoj sobi da bi to izgledalo kao imitacijsko ubojstvo. A i nije mogla biti sigurna da ćete joj otvoriti vrata ako pokuca. Mislim da je možda čula kad ste nas nazvali iz muzeja. Znajući ono što ste vi znali, možda biste je odbili pustiti u kuću."

Nadajući se da će joj skrenuti misli na nešto vedrije, rekao je: „Cvijeće vam je krasno.

Glas joj se razvedrio. „Jest, zar ne? Žute ruže su od gospodina Marcusa i gospode Caroline, a orhideja od gospođe Strickland. Gospođa Faraday i gospodin Calder-Hale su me nazvali i večeras mi dolaze u posjet. Vijesti su se brzo proširile, zar ne? Gospođa Strickland mi je poslala poruku. Misli da bismo trebali dovesti svećenika da posjeti muzej. Nisam baš sigurna zašto, da izgovori nekoliko molitvi, poprska malo svete vodice ili izvrši egzorcizam.

Piše da gospodinu Marcusu i gospođi Caroline to ne smeta sve dok oni ne moraju sudjelovati. Kažu da to neće koristiti, ali ne može ni štetiti. Čudno za gospođu Strickland da je to predložila, zar ne?" „Pomalo iznenađujuće, da."

Sad je djelovala vrlo umorno. Rekao je: „Mislim da je bolje da odem. Ne

smijete se iscrpiti." „O, nisam iscrpljena. Takvo je olakšanje razgovarati. Gospođa Caroline me je došla vidjeti rano jutros i bila je vrlo ljubazna. Mislim da je nisam baš dobro shvatila. Želi da i dalje ostanem u kućici i da preuzmem dio Murielina posla. Ne na recepciji ili s računima, naravno, dali su oglas u kojem traže nekog kvalificiranog za to. Sad će nam trebati puno dodatnog osoblja. Ne, trebala bih joj pomoći oko čišćenja njezina stana. Kaže da bi ona ondje u budućnosti mogla biti češće. Riječ je o vrlo laganom poslu, uglavnom brisanje prašine, pražnjenje hladnjaka, stavljanje plahti u stroj za pranje rublja. Ona ima mnogo prijatelja koji odsjedaju kod nje, ljudi kojima treba krevet na jednu noć. Naravno da ću to rado preuzeti."

Vrata su se otvorila i ušla je medicinska sestra. Pogledala je Dalgliesha. „Sad moram obaviti nekoliko stvari s gospođom Clutton", rekla je. „Možda biste radije pričekali vani."

Dalgliesh reče: „Mislim da je ionako vrijeme za odlazak."

Sagnuo se da se rukuje s rukom koja je mlitavo ležala na pokrivaču, ali njezin je stisak bio čvrst. U očima pod zavojima koje su se susrele s njegovima nije bilo nikakve ispitujuće staračke strepnje. Oprostili su se i on je ponovno hodao niz anoniman sterilan hodnik. Nije bilo ničega što joj je trebao reći, ničega što bi pomoglo. Kad bi joj rekao što bi posao zapravo mogao nositi sa sobom, to bi gotovo sigurno značilo da ga ona neće prihvatiti.

Izložila bi se opasnosti da ostane bez kućice i sredstava za život, a čemu?

Već je upala u neobičnu mrežu Caroline Dupayne. Ali ona nije bila naivna poput Muriel Godby. Bila je previše sigurna u sebe da bi postala opijena.

Možda će s vremenom shvatiti što se događa u stanu. Ako do toga dođe, donijet će odluku.

Naišao je na Kate koja mu se približavala hodnikom. Znao je da je došla dogovoriti premještaj Muriel Godby.

Rekla je: „Savjetnik misli da je sasvim sposobna za premještaj. Očito je se žele riješiti što je prije moguće. Nazvali su iz Odjela za odnose s javnošću, gospodine. Željeli bi danas tijekom dana održati konferenciju za tisak." „Možemo dati izjavu za tisak, ali ako žele da i ja budem ondje, konferencija može pričekati do ponedjeljka. Moram obaviti neke stvari u uredu i večeras moram otići ranije."

Odvratila je lice od njega, no ne prije nego što je on uočio tračak tuge.

Rekla je: „Naravno, gospodine, rekli ste mi. Znam da večeras morate otići ranije."

Do pola jedanaest, Dalgliesh je riješio zaostatke neobavljenih hitnih poslova koji su čekali da im posveti pozornost i bio je spreman napisati izvješće o istrazi. To su izvješće željeli vidjeti i načelnik i ministar. Bilo je to prvi put da je zamoljen da ministru podnese detaljno izvješće o istrazi i nadao se da to neće postati običaj. Ali najprije je ostalo još nešto nedovršenog posla. Zamolio je Kate da nazove Swathling's i kaže Caroline Dupayne da je zapovjednik Dalgliesh želi hitno vidjeti u New Scotland Yardu.

Stigla je sat vremena poslije. Bila je odjevena za formalni svečani ručak.

Tamno zeleni kaput od teške svile spuštao se u dramatičnim naborima, a smoking ovratnik joj je uokvirivao lice. Ruž joj se tamno isticao na blijedoj koži. Sjela je na ponuđenu stolicu i pogledala ga. Oči koje su gledale u njegove otvoreno su ga procjenjivale, kao da im je to prvi put da se sastaju i da ga ona seksualno ocjenjuje, poigravajući se s mogućnostima.

Rekla je: „Pretpostavljam da bih vam trebala čestitati." „To nije ni potrebno ni prikladno. Zamolio sam vas da dođete ovamo jer imam još dva pitanja." „Još uvijek radite, zapovjedniče? Pitajte i, ako budem mogla, dat ću vam odgovor."

Dalgliesh reče: „Prošle srijede ili nakon toga, jeste li rekli Muriel Godby da joj dajete otkaz, da je više ne želite u muzeju?" Čekao je. Rekla je: „Istraga je završena, Muriel je uhićena. Ne pokušavam vas uvrijediti i ne odbijam suradnju, ali je li to još uvijek vaša stvar, zapovjedniče?" „Odgovorite, molim vas." „Da. Rekla sam joj u srijedu navečer nakon što smo bile u stanu. Ne točno tim riječima, ali rekla sam joj. Bile smo zajedno na parkiralištu. Nisam se ni s kim posavjetovala prije toga i odluka je bila samo moja. Ni moj brat ni James Calder-Hale nisu mislili da je ona prava osoba za rad na recepciji.

Prije sam se borila da je zadržim - učinkovitost i odanost ipak nešto vrijede.

Do srijede sam odlučila da su oni u pravu.”

Još je jedan dio slagalice sjeo na svoje mjesto. Znači, zalo se Godby

vratila u muzej u četvrtak navečer i bila u uredu kad je Tally nazvala policiju. Pri ispitivanju, Godbyje rekla da je željela nadoknaditi zaostatke na poslu; ali da je to bila istina, zašto bi otišla i vratila se, zašto nije jednostavno ostala na poslu?

Rekao je: „Otišla je isprazniti svoj stol. Nije to mogla učiniti dok je bilo ljudi u blizini. To bi joj bilo nepodnošljivo poniženje."

Caroline Dupayne reče: „Isprazniti svoj stol i još nešto: ostaviti mi popis nedovršenih poslova koje treba obaviti i reći mi kako se treba voditi ured.

Savjesna do kraja."

Govorila je bez sažaljenja, gotovo s prezirom.

Rekao je: „Vaše kolege su možda mislili da ona nije prava osoba za posao, ali to nije razlog zašto ste je najurili, je li tako? Do srijede navečer ste sa sigurnošću znali da je ubila vašeg brata i Celiju. Niste željeli da bude zaposlenik muzeja kada je dođem uhititi. A onda je tu bila i poveznica sa Swathling'som. Uvijek je bilo važno, nije li, očuvati školu neokaljanu vezom s ubojstvom?" „To su bile manje važne stvari koje sam uzela u obzir. Uz malo sreće, naslijedit ću Swathling's. Izgradila sam školu. Ne želim da krene nizbrdo prije negoli dobijem šansu preuzeti je. I u pravu ste u vezi s muzejom. Bilo je korisno riješiti se Muriel prije negoli je uhitite. No to nije bio glavni razlog zašto sam joj rekla neka ide. Kad istina izađe na vidjelo, ni Swathling's ni Dupayne neće izbjeći okuženost njome. Školi neće biti naneseno mnogo štete; ona ju je napustila prije previše vremena. Sumnjam da će muzeju biti nanesena ikakva šteta. Ljudi već traže da im kažemo kada se planiramo ponovno otvoriti. Muzej Dupayne je konačno slavan." „I kada ste točno došli do zaključka da je ona kriva?" „Otprilike u isto vrijeme kada i vi, vjerujem, kad sam čula da je netko navukao zasun na vratima koja vode iz stana u Sobu ubojstava. Samo smo Godby i ja imale ključeve. Razlika između mene i vas je bila ta što ste vi morali naći dokaze, a ja nisam. A sad ja imam pitanje za vas. Budući da je priznala, pošteđeni smo suđenja, ali koliko će mog privatnog života izaći u javnost? Govorim, naravno, o Klubu 96. On nije važan za to kako je umrla ijedna od žrtava. Nije li to ono čime se bavi istraga mrtvozornika, uzrokom smrti? Treba li to biti spomenuto?"

Pitanje je postavljeno mirno kao da se raspituje o datumu. Nije

pokazivala zabrinutost, i to nije bila molba. Rekao je: „Mnogo toga će ovisiti o tome koja pitanja mrtvozornik odluči postaviti. Tu su još uvijek dvije istrage čije su rasprave odgođene."

Nasmiješila se. „O, mislim da ćete vidjeli da će mrtvozornik biti diskretan."

Dalgliesh reče: „Jeste li rekli Muriel Godby da znate istinu? Jeste li je tražili objašnjenje?" „Ne. Znala je za Klub 96, naravno, ili je barem sumnjala. Naposljetku, ona je brinula o posteljini, ona je iznosila prazne boce šampanjca. Nisam tražila objašnjenje i kad sam je se otarasila, nisam izravno spomenula ubojstva. Samo sam rekla da želim da isprazni svoj stol i nestane čim nam vrati ključeve. U međuvremenu bi joj bilo bolje da mi se miče s puta." „Želim znati točno što ste obje rekle. Kako je to primila?" „A što mislite? Pogledala me kao da sam je osudila na doživotnu robiju.

Pretpostavljam da je moguće da i jesam. Na tren sam pomislila da će se onesvijestiti. Uspjela je progovoriti, ali samo je prokriještala. Rekla je: 'Što će biti s muzejom? Sto s mojim poslom?' Rekla sam joj neka ne brine, nije nezamjenjiva. Moj brat i James Calder-Hale su je se već mjesecima željeli riješiti. Tally će preuzeti čišćenje mog stana." „I to je bilo sve?" „Ne baš. Povikala je: 'Što će se dogoditi sa mnom?' Rekla sam joj da je najbolje čemu se može nadati to da će policija ubojstva smatrati imitacijskim ubojstvima. To je bilo moje jedino aludiranje na ubojstva. Onda sam sjela u auto i otišla."

I tim je zadnjim riječima, pomislio je Dalgliesh, Tally Clutton osuđena na smrt. Rekao je: „Ubojstvo vašeg brata je njezin dar vama. Zbog vas je željela spasiti muzej. Možda je čak očekivala i da budete zahvalni."

A sad joj je glas bio grub. „Onda me nije poznavala, a ne poznajete me ni vi. Mislite da nisam voljela Nevillea, zar ne?" „Ne, ne mislim to." „Mi Dupayneovi ne pokazujemo osjećaje. Tako su nas naučili i za to smo prošli tešku školu. Nismo sentimentalno vezani za smrt, svoju ili tuđu. Ne bavimo se onim neurotičnim grljenjem i slinjenjem kojim se ljudi koriste kao zamjenom za odgovornost stvarnog suosjećanja. Ali ja sam voljela Nevillea.

Bio je najbolji od nas. Zapravo je bio posvojen. Mislim da nitko nije znao tko mu je majka osim mog oca. Marcus i ja smo uvijek pretpostavljali da je dijete njegovo. Zašto bi ga inače posvojio? On nije čovjek koji se prepuštao nagonima velikodušnosti. Moja majka je učinila ono što je on htio; to je bila njezina uloga u životu. Neville je posvojen prije nego što sam ja rođena. Često smo se prepirali. Imala sam vrlo malo poštovanja prema njegovu poslu, a on je moj prezirao. Možda je prezirao i mene, ali ja njega nisam.

Uvijek je bio tu, uvijek prihvaćen kao stariji brat. Bio je Dupayne. Kad sam saznala istinu, nisam mogla podnijeti da Muriel Godby bude pod istim krovom." Stala je, a zatim ga upitala: „Je li to sve?"

Dalgliesh reče: „Sve što imam pravo pitati. Pitao sam se u vezi s Tally Clutton. Kaže da ste joj ponudili Murielin posao brige o stanu."

Ustala je i posegnula za svojom torbicom, a onda se nasmiješila. „Ne brinite. Posao će biti strogo ograničen. Malo laganog brisanja prašine, usisavanja podova. Znam cijeniti dobrotu čak i ako joj sama ne naginjem. A i ako se Klub 96 ponovno otvori, neće se sastajati u Dupayneu.

Ne želimo da lokalna murja sruši vrata i s vikom uleti unutra uz izliku da im je netko dojavio za drogu i pedofile. Zbogom, zapovjedniče. Šteta što se nismo upoznali pod drugačijim okolnostima."

Kate, koja je cijelo vrijeme šutjela, otišla je s njom i vrata su se zatvorila za njima. Vratila se za nekoliko minuta. Rekla je: „Moj Bože, kako je arogantna. A onda je tu i obiteljski ponos. Neville je bio cijenjen jer je napola Dupayne. Mislite li da je govorila istinu o tome da je usvojen?" „Da, Kate, govorila je istinu." „A Klub 96, što je dobivala od toga?" „Novac, pretpostavljam. Ljudi bi ostavljali darove uz izliku da su pomagali pri plaćanju za čišćenje ili piće. No uglavnom je uživala u osjećaju moći. U tome su ona i Godby bile slične."

Mogao je zamisliti Godby kako sjedi na recepciji i potajno zadovoljno čuva spoznaju da bi se, da nema nje, muzej zatvorio i pita se bi li se možda, i kada, usudila priznati Caroline što je učinila za nju, taj pretjeran dar ljubavi.

Kate je rekla: „Caroline Dupayne će se pobrinuti da klub nastavi postojati, po svoj prilici. Ako preuzme Swathling's, ondje bi se mogli sigurno sastajati, osobito za vrijeme praznika. Mislite li da bismo trebali upozoriti Tally Clutton?"

„To nije naša stvar, Kate. Ne možemo živote ljudi dovoditi u red umjesto njih. Tally Clutton nije glupa. Donijet će svoje odluke. Nije na nama da je suočimo s moralnom odlukom koju možda nikada neće morati razriješiti.

Treba joj posao i kućica, to je jasno." „Mislite da bi se mogla kompromitirati?" „Kad je puno toga na kocki, ljudi to često čine, čak i oni kreposni."

Bilo je pet sati i završio je i posljednji seminar tjedna. Studentica koja je sjedila kraj kamina nasuprot Emmi bila je sama. Njezina je prijateljica oboljela od gripe, prva žrtva novog tromjesečja. Emma se usrdno nadala da to nije početak nove epidemije. Ali činilo se da je Shirley oklijevala otići.

Emma je pogledala u djevojku preko puta, sklupčanu u stolici, spuštenog pogleda, malih, poprilično prljavih ruku koje su joj se izvrtale u krilu.

Njezinu je nesreću vidjela previše jasno da bije mogla ignorirati. Uhvatila se kako se tiho moli: O, Bože, molim te, ne daj da previše traži od mene, ne sada. Daj da ovo bude brzo.

Morala je uhvatiti vlak u šest i petnaest i Adam ju je trebao dočekati na King's Crossu u sedam sati i tri minute. Užasavala se telefonskog poziva kojim će joj javiti da neće moći doći, ali on nije nazvao. Naručila je taksi za pet i trideset, dovoljno rano da stigne ako promet bude bio gust. Kovčeg joj je već bio spakiran. Složivši spavaćicu i kućnu haljinu, nasmiješila se, misleći kako bi Clara, da je sad može vidjeti, rekla da se pakira za bračno putovanje. Otrgnula je misli s mentalne slike tog visokog tamnog lika koji je čeka na izlazu, i rekla: „Brine li te nešto?"

Oči su se zagledale u njezine. „Drugi učenici misle da sam ovdje zato što sam išla u školu općeg usmjerenja. Misle da je vlada platila Cambridgeu da me primi. Zato sam tu, ne zato što sam pametna."

Emmin glas je bio oštar. „Je li ti to itko rekao? " „Ne, nitko. Nisu ništa rekli, ali to vjeruju. U novinama je. Znaju da se to događa."

Emma se nagnula prema njoj i rekla: „Ne događa se ovdje na ovom fakultetu i nije se dogodilo u tvom slučaju. Shirley, to jednostavno nije istina.

Slušaj me, ovo je važno. Vlada ne govori Cambridgeu kako da bira svoje učenike. A da to i radi, da to bilo koja vlada radi, Cambridge se na njih ne bi obazirao. Nemamo razloga birati bilo koga osim na temelju inteligencije i

potencijala. Ti si ovdje jer to zaslužuješ."

Shirleyjin glas je bio tako tih da se Emma morala naprezati da je čuje. „Ne osjećam se tako." „Razmisli malo, Shirley. Stipendija je međunarodna i vrlo konkurentna.

Ako Cambridge želi zadržati svoje mjesto u svijetu, moramo izabrati najbolje. Ti si ovdje po svojim zaslugama. Želimo te imati, i želimo da ovdje budeš zadovoljna." „Drugi se čine tako puni samopouzdanja. Neki od njih su se međusobno poznavali prije nego što su došli ovamo. Ovdje imaju prijatelje. Cambridge im nije nepoznat, znaju što trebaju raditi, zajedno su. Meni je sve nepoznato.

Osjećam da ne pripadam ovamo. Pogriješila sam kad sam došla u Cambridge, to su mi rekli neki od maminih prijatelja kod kuće. Rekli su da se neću uklopiti." „Bili su u krivu. Pomaže kad dođeš s prijateljima. Ali neki od studenata koji se čine tako samouvjerenima imaju više-manje iste probleme kao i ti.

Prvi semestar na fakultetu nije nikad lak. Diljem cijele Engleske, novi studenti proživljavaju isti osjećaj nesigurnosti. Kad smo nesretni, uvijek vjerujemo da se nitko drugi ne osjeća isto. Ali osjeća se. To je dio ljudske prirode." „Vi se sigurno ne možete tako osjećati, doktorice Lavensham." „Naravno da mogu, katkad. I osjećam se. Jesi li se uključila u kakva društva?" „Nisam još. Ima ih tako puno. Nisam sigurna gdje bih se uklopila." „Zašto se ne pridružiš onima koja te zaista zanimaju? Nemoj to učiniti samo zato da upoznaš ljude i stekneš prijatelje. Odaberi nešto u čemu ćeš uživati, možda nešto novo. Tada ćeš upoznati ljude i steći prijatelje."

Djevojka je kimnula glavom i šapnula nešto što je moglo biti „Pokušat ću." Emma je bila zabrinuta. Taj ju je problem s kojim su joj dolazili studenti najviše uznemiravao. U kojoj fazi bi im, ako uopće i bi, trebala savjetovati da zatraže savjet stručnjaka ili pomoć psihijatra? Bilo bi strašno da joj promaknu znakovi ozbiljne patnje. Ali ako preuveliča situaciju, mogla bi uništiti isto ono samopouzdanje koje pokušava izgraditi. Je li Shirley bila očajna? Nije tako mislila. Nadala se da je donijela dobru procjenu. Ali postojali su i drugi oblici pomoći koje joj je mogla ponuditi i za koje je znala da su bili potrebni.

Nježno je rekla: „Kad prvi put dođemo ovamo, teško je znati kako da najučinkovitije radimo, kako da najbolje iskoristimo svoje vrijeme. Lako ga je protratiti marljivo radeći na nevažnim stvarima i zanemarujući ono što je zaista važno. Pisanje akademskih eseja traži mnogo vježbe. Ove subote i nedjelje neću biti u Cambridgeu, ali možemo porazgovarati u ponedjeljak, ako misliš da bi ti to moglo pomoći." „Oh, bi, doktorice Lavenham, bi. Hvala vam." „Hoćemo li se onda dogovoriti da se nađemo u šest sati?" Djevojka je kimnula i ustala da pođe. Na vratima se okrenula da prošapće posljednje hvala, a onda je nestala. Emma je pogledala na sat. Bilo je vrijeme da obuče kaput, uzme kovčeg i spusti se da dočeka taksi. Već je bila na željezničkoj stanici u Cambridgeu kad je shvatila da je mobitel ostavila u svojoj sobi na fakultetu. Možda, pomislila je, ovo i nije samo previd, već podsvjesni strah da će ga čuti kako zvoni tijekom putovanja. Sada je mogla putovati u miru.

Dalgliesh je napokon bio spreman da krene. Njegova osobna tajnica provirila je kroz vrata. „Zovu iz Ministarstva unutarnjih poslova. Ministar bi vas želio vidjeti. Hitno je."

Obično je i bilo kad je poziv primio petkom poslijepodne. Dalgliesh je rekao: „Rekli ste im da se žurim jer imam dogovor za vikend?" „Nisam im rekla. Privatni ured je rekao da su imali sreće što su vas uhvatili na vrijeme. Važno je. Pozvan je i gospodin Harkness."

Znači, Harkness će biti ondje. Tko još? pitao se Dagliesh. Čak i dok je navlačio kaput, gledao je na sat. Pet minuta dok presječe put kroz St. James's Park stanicu podzemne željeznice i stigne do ulice Queen Anne's Gate.

Vjerojatno uobičajeno čekanje na lift. Barem su ga dobro poznavali i, dok ima propusnicu, neće ga zadržati osiguranje. Znači, ukupno šest minuta, ako bude imao sreće, dok ne stigne u ministrov ured. Nije gubio vrijeme provjeravajući je li Harkness već otišao i potrčao je da uhvati lift.

Prošlo je točno sedam minuta dok je uveden u privatni ured i u ministrovu sobu. Vidio je da je Harkness već ondje, kao i državni podtajnik, Bruno Denholm iz MI6-a te državni podtajnik u ministarstvu pravosuđa iz Ureda za vanjske poslove i poslove Commonwealtha, ljubazan, sredovječni službenik mladolikog izgleda čiji je izgled mirne nezainteresiranosti jasno davao do znanja da je samo promatrač. Svi prisutni su navikli na ovu vrstu

hitnog poziva i bili su izvježbani u svođenju neočekivanog i nedobrodošlog na izvedivo i bezazleno. No ipak, bio je svjestan atmosfere nelagode, gotovo srama.

Ministar je mahnuo rukom i napravio kratak i uvelike nepotreban uvod.

On je bio čovjek koji je usvojio dobre manire, osobito prema policajcima, kao poslovnu politiku. Dalgliesh je pomislio kako mu je, sve u svemu, dobro služila. Barem je imala odliku originalnosti. No sad se sherry koji im je ponudio - „Osim ako vi, gospodo, mislite da je prerano; ima čaja i kave ako vam je to draže" - i njegova pomna posvećenost njihovu rasporedu sjedenja činila poput namjerne taktike odugovlačenja, a to što je Harkness prihvatio sherry, čini se, u ime svili njih, bio je užitak koji je nalikovao na začetke alkoholizma. Bože, hoće li ikada početi? Sherry je rastočen - izvrstan i vrlo suh - i sjeli su za stol. Pred ministrom se nalazila mapa za spise. Otvorio ju je i Dalgliesh je vidio da sadrži njegovo izvješće o ubojstvima u Muzeju Dupayne.

Ministar je rekao: „Čestitam, zapovjedniče. Osjetljiv slučaj je riješen brzo i učinkovito. Ponovno se postavlja pitanje bismo li trebali proširiti Odjel za posebne istrage da pokrije cijelu zemlju. Osobito mislim na nedavne uznemirujuće otmice djece i ubojstva. Nacionalni odred s određenim stručnim znanjem bi mogao biti u prednosti u tim zloglasnim slučajevima.

Pretpostavljam da imate nekakvo stajalište o tom prijedlogu."

Dalgliesh je mogao odgovoriti da to pitanje nije novo i da su mišljenja o tome, uključujući i njegovo, već poznata. Rekao je, obuzdavajući svoju nestrpljivost: „Prednosti su očite ako istraga mora pokriti cijelu zemlju, a nije riječ o zločinu očito mjesnog karaktera. Ali ima i prigovora. Izlažemo se opasnosti da izgubimo mjesno znanje i kontakt s lokalnom zajednicom koji može biti važan u bilo kojoj istrazi. Tu je i problem veza i suradnje s policijom koje se to uglavnom tiče, a moglo bi doći i do pada morala ako izazovniji slučajevi budu rezervirani za odred koji mogu smatrati privilegiranim i u novačenju i sredstvima. Ono što nam treba jest poboljšanje u obuci svih detektiva, uključujući i one najnižeg ranga. Javnost počinje gubiti povjerenje u sposobnost policije da riješi zločin na lokalnoj razini."

Ministar je rekao: „I to je, naravno, ono što vaš odbor trenutačno razmatra, novačenje i obuku detektiva. Pitam se bi li bilo prednosti u tome da se zabavimo širim pitanjem, stvaranjem nacionalnog odreda."

Dalgliesh nije istaknuo da to nije bio njegov odbor, samo odbor u čijem radu je sudjelovao. Rekao je: „Predsjedatelj bi se vjerojatno složio s kasnijim proširenjem opisa posla ako je to ono što ministar želi. Da je to bilo uključeno od početka, možda bismo imali mnogo drugačije članove. Postoje problemi pri biranju novih članova u ovoj kasnoj fazi." „Ali u budućnosti bi to moglo biti prihvaćeno?" „Svakako, ako se Sir Desmond slaže."

No to ponavljanje stare teme bilo je, Dalgliesh je shvatio, samo uvod.

Sad je ministar svoju pozornost posvetio izvješću o ubojstvima. Rekao je: „Iz vašeg je izvješća jasno da privatni klub - ili da kažem sastajanje prijatelja gospođe Caroline Dupayne - nije odgovoran za smrt doktora Nevillea Dupaynea ni Celije Mellock."

Dalgliesh reče: „Bila je odgovorna samo jedna osoba, Muriel Godby." „Točno, i budući da je to tako, čini se nepotrebnim da njezinoj majci zadamo još boli bilo kakvim javnim spominjanjem razloga zašto je djevojka bila u muzeju."

Dalgliesh je pomislio da je mogućnost da povjeruje da su svi ljudi manje inteligentni i naivniji od njega samoga korisna kvaliteta profesionalnog političara, ali on je nije bio spreman prihvatiti. Rekao je: „Ovo nema nikakve veze s Lady Holstead, zar ne? Ona i njezin drugi muž su bili sasvim svjesni životnog stila njezine kćeri. Koga točno ovdje štitite, gospodine?"

Bio je u napasti da ponudi neka imena, ali suzdržao se. Harknessov smisao za humor je bio zakržljao, a ministrov još neiskušan.

Ministar je pogledao u dužnosnika iz Ureda za vanjske poslove i poslove Commonwealtha. On je rekao: „Strani državljanin, važan čovjek i dobar prijatelj ove zemlje, tražio je jamstvo da će određene privatne stvari ostati privatne."

Dalgliesh reče: „Ali nije li on nepotrebno zabrinut? Mislio sam da samo dva grijeha izazivaju sramotu u nacionalnom tisku: pedofilija i rasizam." „Ne u njegovoj zemlji."

Ministar je brzo preuzeo. „Prije nego mu damo ta jamstva, postoje detalji u koje moram biti uvjeren, osobito u to da se neće ometati provođenje pravde. To ne treba ni reći. Ali pravda sigurno ne zahtijeva stigmatiziranje nevinih."

Dalgliesh je rekao: „Nadam se da je moje izvješće jasno, ministre."

„I jasno i detaljno. Možda sam se nespretno izrazio. Trebao sam reći da bih želio vaše obećanje u nekim stvarima. Ovaj klub, taj koji vodi Caroline Dupayne - koliko razumijem, to je isključivo privatni klub koji se sastajao u privatnom prostoru, nije bilo članova mlađih od šesnaest i novac nije bio u igri. Ono što su radili možda je bilo vrijedno osude u očima nekih, ali nije bilo protuzakonito."

Dalgliesh reče: „Gospođa Dupayne nije vodila bordel i nijedan član njezina kluba nije imao veze sa smrću ni Nevillea Dupaynea ni Celije Mellock. Djevojka ne bi umrla da nije bila u Sobi ubojstava u određeno vrijeme, a ne bi bila ondje da nije bila članica Kluba 96, no, kao što sam rekao, samo je jedna osoba odgovorna za njezinu smrt: Muriel Godby."

Ministar se namrštio. Bio je vrlo pažljiv u tome da ne spomene ime kluba. Rekao je: „Nema sumnje u to?" „Ne, ministre. Imamo njezino priznanje. Bez obzira na to, jutros bismo ionako obavili uhićenje. Tallulah Clutton je prepoznala svog napadača prije nego što je pala u nesvijest. U automobilu Muriel Godby pronađena je željezna šipka zamrljana krvlju. Krv se tek treba analizirati, ali nema sumnje da je to krv gospođe Clutton."

Ministar je rekao: „Upravo tako. No da se vratimo aktivnostima u stanu gospođe Dupayne. Vi kažete da je djevojka, koja je imala dogovor da se nađe s Lordom Martleshamom te večeri, zapravo otišla u stan, ušla u Sobu ubojstava maknuvši zasun s vrata, možda vodena znatiželjom i činjenicom da bi joj ulaz u muzej na taj način bio izričito zabranjen, te je s istočnog prozora vidjela Muriel Godby kako pere ruke pod slavinom u vrtu. Godby je podigla pogled i opazila je na prozoru, ušla u muzej, zadavila svoju žrtvu koja nije mogla pobjeći u stan kroz zatvorena vrata na kojima nije bilo kvake, i stavila tijelo u kovčeg. Nema sumnje da je bila dovoljno jaka da to učini. Onda je ušla u stan kroz vanjska vrata čiji je ključ imala, ugasila sva svjetla u stanu, konačno spustila dizalo u prizemlje i otišla. Lord Martlesham je stigao gotovo odmah nakon toga. To što nema auta Celije Mellock koji je bio na popravku, što nema svjetla u hodniku i činjenica da je dizalo u prizemlju uvjerilo ga je da djevojka nije došla na sastanak. Onda je vidio plamenove vatre u garaži, uspaničario se i odvezao se. Sljedeće jutro je Godby stigavši rano kao i inače, imala vremena i priliku otkinuti peteljke iz tegle afričkih ljubičica iz ureda Calder-Halea i posuti ih po tijelu. Namjera je, naravno, bila

da drugo ubojstvo počne sličiti imitacijskom ubojstvu. Također je ponovno zaključala vrata koja vode iz stana u Sobu ubojstava i navukla zasun te provjerila da Mellock nije ostavila nikakve inkriminirajuće dokaze svoje prisutnosti. Ni to ni varka s afričkim ljubičicama nije moglo biti učinjeno odmah nakon ubojstva. Kad je vatra postala vidljiva, morala je pobjeći, i to brzo, prije negoli se podigne uzbuna. Mogu shvatiti zašto je Godby morala uzeti torbicu. Bilo je važno da se na tijelu Celije Mellock ne nađe ključ stana. Bilo je brže zgrabiti torbu nego gubiti vrijeme tražeći ključ. Ima, naravno, još manje važnih detalja, ali to je srž slučaja."

Podigao je pogled sa zadovoljnim osmijehom čovjeka koji je opet pokazao svoju sposobnost da nauči sažetak.

Dalgliesh reče: „Tako sam ja vidio slučaj. Od početka sam vjerovao da su dva ubojstva povezana. To stajalište je potvrđeno kad smo dobili iskaz naznačen u mom izvješću da je kovčeg bio prazan toga petka u četiri sata. To da su dva potpuno nepovezana ubojstva počinjena u isto vrijeme i na istome mjestu sasvim je nevjerojatno." „Ali - oprostite - djevojka je mogla prije doći u muzej s drugim ljubavnikom, sastati se s njim u podrumskom arhivu i onda ostati skrivena u muzeju nakon zatvaranja. A ako je ušla u muzej nekako drugačije, a ne iz stana, onda je činjenica da je ona bila članica privatnog kluba gospođe Dupayne sasvim nebitna za njezino ubojstvo. Stoga ne treba biti spominjanja kluba."

Dalgliesh reče: „Tražili ste me puno izvješće, gospodine, i imate ga.

Nisam ga spreman mijenjati ili potpisati drugo. Budući da je Godby potpisala priznanje i namjerava se izjasniti krivom, neće biti suđenja. Ako je potrebna skraćena verzija istrage za unutarnju upotrebu, odjel se bez. sumnje može pobrinuti za to. A sada bih, gospodine, želio otići. Imam hitan privatni dogovor."

Vidio je iznenađen pogled na Harknessovu licu i kako se ministar namrštio. Ali rekao je prilično srdačno: „U redu. Imam jamstvo koje sam tražio, da ni zakon ni pravda ne traže da se dokazi o privatnom životu gospođice Mellock javno obznane. Mislim, gospodo, da je naš posao završen."

Dalgliesh je bio u napasti da istakne da nije primio takvo jamstvo i da nitko u prostoriji, pa ni on sam, nije ovlašten da ga da.

Harkness reče. „Lord Martlesham bi, naravno, mogao progovoriti." „Razgovarao sam s Lordom Martleshamom. On ima pretjerano razvijenu savjest koja mu pravi probleme, ali nema želje izazvati probleme drugima." „A bile su dvije istrage čije su rasprave odgođene, ministre, a sada će biti i još jedna."

Ministar opušteno reče: „O, mislim da ćete vidjeti da će mrtvozornik svoja pitanja ograničiti na ono što je važno da se utvrde uzroci smrti. To je, na kraju krajeva, ono što se od njega traži. Hvala vam, gospodo. Žao mi je što sam vas zadržao, zapovjedniče. Želim vam ugodan vikend." Žureći se do dizala, Dalgliesh je pogledao na sat. Tri četvrt sata da dođe do King's Crossa. Trebalo bi biti i više nego dovoljno. Planirao je putovanje puno unaprijed. Voziti od Ulice Victoria do King's Crossa petkom u vrijeme najveće prometne gužve značilo bi izazivati nesreću, osobito otkad je gradonačelnik promijenio vrijeme paljenja semafora, pa je ostavio auto na svom uobičajenom parkiralištu kod stana. Najbrži i očit put je bio ići Circle ili District linijom podzemne željeznice od St. James's Parka, tu jednu stanicu do Victorije, a zatim presjesti na liniju Victoria. Samo pet stanica i, uz malo sreće, bit će na King's Crossu za petnaest minuta. Plan da vrijeme dok čeka provede u Britanskoj knjižnici je otpao. Poziv ministru je pokvario sve ranije izračune.

Putovanje je dobro počelo. Vlak Circle linije stigao je za tri minute i na Victoriji nije bilo čekanja. Kad se našao u vlaku na liniji Victoria koji vozi prema sjeveru, počeo se opuštati i uspio je osloboditi misli od komplikacija tog dana da bi razmišljao o sasvim drugačijim komplikacijama i obećanjima večeri pred njim. No onda je, nakon Green Parka, uslijedila najava nadolazećih problema. Vlak je usporio do gotovo neprimjetnog kretanja, stao, i Dalglieshu se činilo da čekanju nije bilo kraja, a onda se trznuo i nastavio tromo pomicati. Jedva su se kretali. Razvlačile su se minute u kojima je on stajao pritisnut toplim tijelima, naizgled miran, dok su mu misli bile u neredu frustracije i nemoćnog bijesa. Napokon, dovukli su se u stanicu Oxford Circus i vrata su se otvorila uz povik: „Svi promijenite vlak!"

U kaosu putnika što su izlazili i nagrnuli kroz one što su čekali da se ukrcaju, Dalgliesh je čuo čovjeka kako viče vlakovođi koji je onuda

prolazio: „Što ne valja?" „Linija pred nama je zakrčena, gospodine. Vlak u kvaru."

Dalgliesh nije čekao da čuje išta više. Brzo je razmislio. Nije bilo druge izravne linije za King's Cross. Pokušat će uhvatiti taksi.

Posrećilo mu se. Putnica se iskrcavala na uglu Ulice Argyll. Trčeći, Dalgliesh je stigao do vrata taksija prije nego je žena izašla iz njega.

Nestrpljivo je čekao dok je kopala da izvadi sitniš, a onda je rekao: „King's Cross, i najbrže što možete." „U redu, gospodine. Najbolje da idemo uobičajenim putem, Ulica Mortimer, pa Ulica Hodge, pa do ceste Euston."

Već je krenuo. Dalgliesh se pokušavao opustiti i držati nestrpljivost pod kontrolom. Ako zakasni, koliko dugo će ga ona čekati? Deset minuta, dvadeset minuta? Zašto bi ga uopće i čekala? Pokušao ju je nazvati na mobitel, ali nije bilo odgovora.

Vožnja je, kao što je i očekivao, bila zamorno spora i, iako im se brzina popravila kad su stigli na cestu Euston, još uvijek je bila tek nešto brža od gmizanja. A onda katastrofa. Pred njima se kombi sudario s automobilom.

Nije to bila ozbiljna nesreća, ali kombi se okrenuo preko ceste. Promet je stao. Doći će do neizbježnog zastoja dok policija stigne usmjeriti automobile i pokrenuti stvar. Dalgliesh je vozaču gurnuo novčanicu od deset funti, iskočio van i potrčao. Do vremena kad je utrčao u kolodvor King's Cross, kasnio je dvadeset minuta.

S iznimkom uniformiranog osoblja, malena dvorana linije iz Cambridgea bila je napuštena. Što bi Emma učinila? Što bi on učinio na njezinu mjestu?

Ne bi željela otići u Clarin stan i provesti večer slušajući kako se njezina prijateljica ljuti i nudi izraze sažaljenja. Emma bi otišla onamo gdje je bila kod kuće, u Cambridge. I to je bilo ono kamo će on otići. Morao ju je vidjeti večeras, morao je znati ili ono najgore ili najbolje. Čak i ako ga ne bude željela slušati, mogao bi joj uručiti pismo. Ali kada je upitao činovnika na kolodvoru kada kreće sljedeći vlak, saznao je zašto je dvorana bila tako prazna. Bilo je problema s prugom. Nitko mu nije mogao ni okvirno reći kada će je dovesti u red. Vlak koji je stigao u sedam i tri minute bio je zadnji koji je stigao. Jesu li se svi bogovi putovanja urotili da mu osujete planove?

Službenik je rekao: „Postoje putnički vlakovi za Cambridge koji idu iz Ulice Liverpool, gospodine. Radije pokušajte ondje. To radi većina putnika."

Nije bilo šanse da žurno nađe taksi, vidio je koliko je dug red dok je protrčao kraj njega. No sad je tu bio drugi, i uz malo sreće, brži put. Circle ili Metropolitan linija podzemne će ga nakon četiri stanice dovesti do Ulice Liverpool ako se nekim čudom ne pokvari. Trčao je kroz željeznički kolodvor do stanice podzemne željeznice i pokušao se vrludanjem provući kroz masu ljudi koja se spuštala niz stepenice. Traženje kovanica za aparat za karte mu se činilo kao nepodnošljiva smetnja, no napokon je bio na peronu i vlak Circle linije je stigao za četiri minute. Na Ulici Liverpool je potrčao uz široke stepenice, kraj modernog tornja sa satom, i napokon se našao na višoj razini gledajući dolje na široku plavu ploču s obavijestima o odlascima koja se pružala duž donje dvorane. Na ploči je stajao vlak za Cambridge i lista deset njegovih postaja i pisalo je da odlazi s perona broj 6. Imao je manje od deset minuta da je nađe.

Budući da je linija s King's Crossa bila zatvorena, na pregradi se borila i gurala hrpa ljudi. Pridruživši im se i probijajući se naprijed, doviknuo je ženi koja je ondje radila: „Moram nekoga naći. Hitno je." Nije ga pokušala zaustaviti. Na peronu je bila gužva. Pred njim se nalazila masa ljudi što se kretala uz vlak, gurajući se na vratima vagona, beznadno tražeći prazno sjedalo.

A onda je vidio Emmu. Hodala je, činilo mu se, pomalo izgubljeno, s torbom u ruci, prema prednjem dijelu vlaka. Uzeo je pismo iz džepa i potrčao prema njoj. Okrenula se i on je samo uspio vidjeti kako se trgnula od iznenađenja i onda, kao čudom, njezin kratak nehotičan osmijeh, prije nego što joj je gurnuo kuvertu u ruku. Rekao je: „Ja nisam kapetan Wentworth, ali molim te, pročitaj ovo. Molim te, pročitaj sada. Čekat ću te na kraju perona."

A sada je stajao sam. Okrenuo se jer nije mogao podnijeti da je vidi kako gura pismo u džep i ulazi u vlak. A onda se natjerao da pogleda. Stajala je dalje od mnoštva koje se prorijedilo i čitala. Mogao se sjetiti svake riječi koju je napisao.

Rekao sam si da ovo pišem jer će ti to dati vremena da razmisliš prije nego odgovoriš, ali to je možda samo kukavičluk.

Pročitati odbijanje bit će podnošljiinje nego vidjeti ga u tvojim očima. Nemam se razloga nadati. Znaš da te volim, ali moja mi

ljubav ne daje pravo na tebe. Drugi muškarci su ti rekli te riječi, i opet će. 1 ne mogu ti obećati da ću te usrećiti; bilo bi umišljeno misliti da je takav dar u mojoj moći. Da sam ja tvoj otac, tvoj brat ili samo prijatelj, mogao bih naći mnogo razloga da te odvratim od sebe. Ali ti ih već znaš. Samo najveći pjesnici bi mogli govoriti u moje ime, ali ovo nije vrijeme za riječi drugih ljudi. Mogu napisati samo ono što mi je u srcu. Moja jedina nada je da ti je možda dovoljno stalo da se poželiš izložiti riziku ove zajedničke avanture.

Za mene nema rizika. Ja se ne mogu nadati većoj sreći nego da budem tvoj ljubavnik i tvoj muž.

Dok je tako stajao sam i čekao, činilo mu se da je život na kolodvoru tajanstveno nestao kao da je dio sna. Nejednako stupanje koraka što su marširali, vlakovi što su čekali, sastanci i rastanci, buka, zatvaranje vrata vagona, trgovine i kafići široke dvorane iza njega te udaljeno brujanje grada, sve je izblijedjelo. Stajao je pod veličanstvenim svodom krova kao da ne postoje druge dvije osobe osim njega koji je čekao i njezina udaljenog lika.

A sada mu je srce poskočilo. Odlučno se kretala prema njemu, a onda je potrčala. Sastali su se i on je primio njezinu ispruženu ruku u svoju.

Pogledala ga je u oči i vidio je da su njezine pune suza. Nježno je rekao: „Draga, trebaš li više vremena?" „Ne želim više vremena. Odgovor je da, da, da!"

Nije je uzeo u naručje i nisu se poljubili. Za te prve intimnosti bila im je potrebna samoća. Za sada je bio zadovoljan time što osjeća njezinu ruku u svojoj i pustio je taj nevjerojatan izvor sreće da navre kroz svaku venu dok se nije prelio; i on je zabacio glavu i glasnim smijehom izrazio svoje slavlje.

A sad se i ona smijala. „Kakvo mjesto za prosidbu! Ipak, moglo je biti i gore. Mogao je biti King's Cross." Pogledala je na sat i dodala: „Adame, vlak odlazi za tri minute. Mogli bismo se probuditi uz zvuk fontane u velikom dvorištu Trinity Collegea."

Pustivši joj ruku, sagnuo se i podigao njezin kovčeg. Rekao je: „Ali pod mojim prozorom teče Temza."

Još uvijek smijući se, ugurala je ruku u njegovu.

„Onda hajdemo kući."

izvor: Giga obrada: BABAC

BILJEŠKA O AUTORICI P. D. James (1920.) jedna je od najslavnijih i najcjenjenijih svjetskih autorica krimića. Napisala je devetnaest romana od kojih je većina dobila i televizijske ekranizacije. Nakon završenog školovanja na Sveučilištu Cambridge, 1949. zapošljava se u zdravstvenoj službi, a od 1968. radi kao šefica u Forenzičkom uredu i Uredu za suzbijanje kriminaliteta britanskog Ministarstva unutarnjih poslova. Umirovljena je 1979. g. Od 1988. do 1993. bila je ravnateljica BBC-a. Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja te je član Kraljevskog društva književnika i Kraljevskog društva umjetnika, a 1991. dobiva i plemićku titulu. Godine 1997. izabrana je za predsjednicu britanskog Društva književnika. U nas su joj prevedeni romani Varke i čežnje, Sklonost prema smrti, Prekrijte joj lice, Crna kula, Smrt na bogosloviji, Svjetionik i Privatna padjentica. Roman Soba ubojstava treći je njezin roman u Profilovu izdanju.

1 Mlada djevojka iz strane države koja radi kao dadilja i kućna pomoćnica te živi s obitelji kojoj pomaže (nap. prev.)

2 Heritage Lottery Fund - fond kojim britanska lutrija izdvaja sredstva za kulturu (nap.prev.)

3 Donacija humanitarnoj organizaciji pri čemu darivatelj humanitarnoj organizaciji daje novac ili vlasništvo u zamjenu za poreznu olakšicu i doživotnu godišnju rentu (nap. prev.)

4 Special branch - Posebni odjel Metropolitanske policije za područje unutarnje sigurnosti (nap. prev.)

5 Golden Hinde—Zlatna košuta, galija kojom je Sir Francis Drake oplovio svijet (nap. prev.)

6 Kombinacija riječi Oxford i Cambridge i odnosi se na oba sveučilišta (nap. prev.)

7 Izvještaj u slučaju ubojstva tamnoputog tinejdžera Stephana Lawrencea koji je Metropolitansku policiju okarakterizirao kao rasističku i koji je predložio seriju mjera kojima se policija izlaže većoj kontroli javnosti (nap. prev.)

8 Analizator toksične hlapljivosti (nap. prev.)

9 William Morris bio je osnivač dizajnerske tvrtke Morris & Co. poznate po tapetama i proizvodima od tekstila (nap.prev.)

10 Free range znači da je perad držana slobodno, a ne u kavezima (nap. prev.)

11 Ječmeni slad u prahu, upotrebljava se za pripravu napitaka (nap. prev.)

12 Začinjeno i ljuto jelo u curry stilu, recept indijske kuhinje (nap. prev.)

13 Humanitarna organizacija volontera koja prikuplja sredstva za potporu bolnicama (nap. prev.)

14 Lik često korišten u pantomimi (nap. prev.)

15 Snažno dezinfekcijsko sredstvo (nap. prev.)

16 Zgrade sa stanovima u društvenom vlasništvu (nap. prev.)

17 Aluzija na citat iz Shakespeareova Hamleta (nap. prev.)

18 Stražnji, okomit dio oltara s kipovima, slikama, reljefima (nap. prev.)

19 Violet - ljubičica (nap. prev.)

20 To mu je posao (nap. prev.)

21 Noćna predstava, spektakl zvuka i svjetla (nap. prev.)