JA SAM HAINSIJA OLINDI

Zahvalnost dugujem i Mladenu na autorskoj obradi i uobličavanju obilnog i inspirativnog materijala koji su intervjui obezbijedili, te Ivanu na smještanju knjige u savremene teorijske okvire kroz svoj pogovor. Hvala i Dini na lekturi, te Feđi, još jednom, na prelomu i dizajnu knjige. I za kraj, želimo se zahvaliti i Fondaciji Planet Romeo koja je podržala nastanak ove knjige, te Ambasadi Norveške u BiH koja je finansirala štampu.

Nadamo se da ćete uživati u čitanju! Saša Gavrić, direktor Sarajevskog otvorenog centra

JA SAM HAINSIA OLINDI

Kolumnistica sam jednog LGBT portala. Od mene je zatraženo da napišem jedan tekst kao uvod u knjigu koju ćete upravo pročitati. Želim da je pročitate. Ne zbog mene, ja sve već znam, ne zbog ljudi koji su svoje priče napisali, oni su to već proživjeli. Ovu knjigu pročitajte, dragi moji, zbog sebe. Voljela bih da je pročitaju oni koji uopšte nemaju dodir sa muškarcima poput ovih koji su svoje živote prenijeli na papir, voljela bih da je pročitaju zadrti, neupućeni, uskogrudni, konzervativni, i najviše oni koji ne znaju zašto su protiv nečega i nekoga čiju priču uopšte ne poznaju.

Gej muškarci i svi ostali muškarci drugačijeg „opredjeljenja“ u BiH. To je tema. Ja razumijem kako je to biti “drugačiji”, neprirodan, neshvaćen i neprihvaćen. Znate li Vi? E, vrijeme je da saznate. Svaka priča sadrži nit koja se ponavlja i poput paukove mreže sastavlja cjelinu, gdje je sve na svom mjestu na prvi pogled, ali tek kad počnete pratiti nit, njenu dužinu, komplikovano tkanje i njen susret sa ostalim nitima, vidjet ćete koliko boli, straha i svega ostalog samo jedna jedinka zvana “gej“ mora proći na Balkanu da udahne slobodno zrak. Idem direktno na temu, a poetiku i patetiku bacam pod noge, i ljudskim riječima se obraćam Vama, dragi čitatelju, koji ne znate ili tek naslućujete kakav je to život koji netko mora živjeti u skrivanju.

Peder, peško, peškić, depre, peša... Nema kraja tome. To je lanac neprekidnog mentalnog i često fizičkog zlostavljanja koje nitko ne vidi i ne čuje. Od malih nogu dječaka uče da bude muško, da uguši suze, da uzme kamion, ali nipošto i lutku. Od malih nogu počinje trening za „prave muškarce“, i na najmanji znak pederluka, žene pljuju po tri puta u svoju košulju, a očevi uzimaju šibu ili negiraju postojanje tog djeteta. Pubertet donese najgore i najbolje razdoblje za gej muškarca. Možda

KNJIGA O NEŠTO DRUGAČIJIM MUŠKARCIMA

se nekome posreći, pa u ranim godinama završi sa nekim tko ga prihvaća, razumije i možda voli, pa su traume od odbacivanja barem jednim dijelom umanjene ili izbjegnute. S duge strane, netko mora da se bori. Čitav život gej ljudi je borba. Od prelaska preko ceste, hodnika, mosta, kuće i škole, niz je situacija gdje si ti „gej“, a drugi “ok“. Ali neću o tome, previše mi tlak skoči.

Sada Vam želim nabrojati meni poznate vrste gej muškaraca:

• Gej koji šuti - ta vrsta je beskičmenjak, on ima svoje opredjeljenje i radi po svome, a pritom mu je šutnja zavjet do groba. Nuspojava ove vrste mogu biti ženidba, djeca i seks sa dečkićima sve do kraja života u obiteljskoj vikendici ili karavanu za troje djece. • Gej koji želi da svima objasni - ova vrsta je pomalo i naporna, oni pri prvom susretu opisuju svoje seksualne želje, afinitete, nabrajaju ponekad i iskustva i omiljene poze, oni imaju u opciji nekoliko muškaraca, ali stalno traže još. • Gej u svom društvu - ovaj gej je poput ribe u akvariju, a ako neka nova riba ulazi, mora biti strogo provjerena i oprana u pet voda da ne bi zagadila njegovu diskreciju dok mu čak i baba zna da je gej. • I četvrta vrsta koja pomalo i najviše liči na nešto što se da trpiti, i s čim se da živjeti -prosječan gej - njega vidimo svugdje, njemu nije glavna tema kad će se s nekim jebati ili nešto slično, on je sa svojim momkom ili sam sa sobom načistu, i nije ga jednostavno briga.

Za kraj imamo i gej muškarca koji mora biti gej, i od svoje seksualne orijentacije zna napraviti i svoj životni poziv u službi svih ostalih gejeva, trans-muškaraca, parova i svih mogućih istospolnih varijanti.

Težak je put gej osoba. Morate se boriti sa obitelji, obitelj sa komšilukom, školstvom, poslom, kolegama, prijateljima, borite se i sa samim sobom. Toliko treba proteći vode, suza do tog konačnog prihvaćanja geja i njegovog života... Lako bi bilo uzeti novac i otići, ali koji novac i otići gdje? Zato gej muškarac mora stajati i trpjeti kad jednom kaže ono što jest. Život se tada svodi na samo taj trenutak. Na trenutak prije eksplozije reakcija, suza, proklinjanja, udaraca, svađa i međusobnog okrivljivanja. Rijetko kad bude sve „kako treba“. Znamo da gej muškarac onda mora gledati tko su mu pravi prijatelji, tko je zaista tu, a tko nikada nije smio biti tu... To je po mom mišljenju najveća prednost za homoseksualnu osobu. Ta spoznaja da vidiš tko je zapravo gdje u tvom životu. Zbog banalne činjenice da voliš penis, otpadnu veoma dobri prijatelji, poznanstva i ljudi u koje si se mogao zakleti. Ipak, neki i ostanu, i njima to ne znači ništa. To je test i za jedne i za druge. To ću izdvojiti kao pozitivnu, lijepu stvar u cijeloj ovoj drami. Kakve veze vole gej muškarci? Kakve veze vole hetero parovi? Svi varaju, svi traže, svi žele... Gej populacija je promiskuitetna zbog ograničene „ponude“ na tržištu, ako ćemo tako. Nema mnogo ljudi koji se upuštaju u nešto više. Strah je opšte prisutan, a Gay Romeo je samo ogromno stecište najpreplašenijih i najstidljivijih ljudi ove populacije. Tamo se zadovoljavaju

seksualni apetiti, šalju slike golih nabreklih organa, mijenjaju se prljave misli i piše se o sirovim strastima, a kad treba doći do susreta, to puca kao tanki led. A kako i neće? Pokažeš nekome i guzicu i kitu i sve ostalo, i sad treba da pijete kafu i jedete kolačić? Ma dajte, molim vas!

I za kraj, uzalud je sve, ženidbe, djevojke, djeca, molitva, lijekovi, grupe i sve ostalo na ovome svijetu, kad on voli drugog. Vjerujem da zato neki muškarci podivljaju kad udahnu zrak, upuštaju se u seksualne odnose da zadovolje glad za muškim tijelom, ne znaju granice, nemaju mjere. Neki muškarci nakon izlaska iz ormara toliko oduševljeno pričaju o tome kao da su otkrili Ameriku, a ne seksualne želje. Neki muškarci se jednostavno nikad ne pojave na svjetlu, poput vampira, gledaju i čekaju noć da supruga zaspi, djeca legnu, a on svojim autom ode na veliko parkiralište gdje nema nikoga osim onoga kojeg je čekao cijeli dan.

Nisam mnogo napisala jer ćete mnogo pročitati. Svaka priča ima svoj početak i svoj kraj. Moje je da Vas uvedem, ako ikako mogu, u ovu knjigu, i da sami vidite ono što se nalazi s druge strane klišeja, nadimaka i šarene duge. Ništa što pročitate ovdje neće Vas uvrijediti, napasti, ni promijeniti, ali jednu stvar će, ipak, uraditi za Vas – pokazat će Vam da dišete isti zrak, hodate po istom tlu i dijelite iste ceste, gradove i Zemlju kao i svi mi, sviđalo se to Vama, meni, njima, ili ne.

S ljubavlju, Hainsia Olindi.

KNJIGA O NEŠTO DRUGAČIJIM MUŠKARCIMA