PARK PRIRODE VELEBIT
Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma
šume bukve
dr. sc. Jasnica Medak
2
Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve
Bukove šume s mrtvom koprivom
Lamio orvale-Fagetum sylvaticae (Horvat 1938) Borhidi 1963 Bukove šume s mrtvom koprivom rastu u Hrvatskoj u dinarskom području (Gorski kotar, Velebit, Mala i Velika Kapela, Plitvička jezera) te u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Ivanščica, Strahinščica, Medvednica, Samoborsko gorje, Moslavačka gora i Kalnik). Na Velebitu je ova fitocenoza najznačajnija klimatsko-zonalna zajednica brdskog pojasa raste na približno 11.000 ha. Najveće površine se nalaze na sjevernim obroncima Velebita između Otočca i Gospića. Prostiru se na nadmorskim visinama od 400 do 800 metara, na različitim ekspozicijama, ravnijim terenima i ne vrlo strmim padinama. U dinarskom području raste najčešće na smeđem tlu i crnici na vapnencu. U sloju drveća prevladava edifikator bukva (Fagus sylvatica) no u nižim područjima primiješani su hrast kitnjak i obični grab, a u višim gorski javor, mliječ, obični jasen i gorski brijest. Sloj je grmlja često vrlo bogat vrstama. Osim vrsta iz sloja drveća grade ga likovci (Daphne mezereum, D. laureola), crna bazga (Sambucus nigra), božikovina (Ilex aquifolium), kozokrvine (Lonicera xylosteum, L. alpigena), širokolisna kurika (Euonymus latifolius) i druge vrste. U osobito bujnom sloju prizemnoga rašća posebno se ističu specifične vrste ilirskih bukovih šuma (Lamium orvala, Haquetia epipactis, Aremonia agrimonoides, Epimedium alpinum, Scopolia carniolica, Euphorbia carniolica, Omphalodes verna, Calamintha grandiflora, Cardamine polyphylla, Geranium nodosum i druge), no pokrovnošću i bujnošću često ih nadmašuju vrste karakteristične za većinu europskih bukovih šuma (Galium odoratum, Sanicula europaea, Pulmonaria officinalis, Dentaria bulbifera, Aruncus dioicus, Ajuga reptans, Polygonatum multiflorum, Phyteuma spicatum, Paris quadrifolia, Lamiastrum galeobdolon, Actaea spicata, Carex sylvatica, Anemone nemorosa, Lilium martagon, Mercurialis perennis, Mycelis muralis, Viola reichenbachiana, Euphorbia amygdaloides, Galium sylvaticum, Fragaria vesca i druge).
3
Sambucus nigra L.
CRNA BAZGA
Porodica: Caprifoliaceae Rasprostranjenost: Crna bazga raste u Europi, Maloj Aziji, na Kavkazu i u Sjevernoj Africi. U Hrvatskoj je, osim u mediteranskom pojasu ima posvuda, od nizinskog do pretplaninskog pojasa. Na Velebitu raste u listopadnim šumama, sve do pretplaninskog područja (-1500 m). Stanište: Crna bazga raste u listopadnim šumama brdskog pojasa, kao redoviti član brdske bukove šume, ali je isto tako nezaobilazna u šumama crne johe uz brdske potoke. Iako se često nađe u šumskoj sastojini kao malen i slabo razvijen grm, optimalno se razvije tek na šumskim rubovima, prosjekama te uz šumske putove i ceste, a na Velebitu raste i u pukotinama stijena. Bazga voli vlažna i dublja, plodna tla, bogata dušikom. Na svijetlim ili polusjenovitim mjestima raste kao stabalce ili grm visine i do 10 metara. Prepoznavanje: Crnu se bazgu lako prepozna u vrijeme cvatnje (od svibnja do srpnja) po brojnim i bogatim, bijelim, plosnato proširenim, paštitastim cvatovima, snažnog i ugodnog mirisa, koji u rujnu sazrijevaju u crne bobice. Zanimljivost: Ljekovitost: Crna bazga je iznimno cijenjena po svojim ljekovitim svojstvima. Upotrebljava se prije svega njezin cvijet, koji se suši i koristi za čaj za podizanje imuniteta i lječenje dišnih puteva. Otrovnost: Bazgin plod- bobice, sadrži toksin koji se raspada pri termičkoj obradi. Cvjetovi i plodovi bazge koriste se u prehrani; cvjetovi se pohaju, a od bobica se prave pekmezi, sirupi i sl. Bazga je jedna od najranijih biljaka koje je čovjek upotrebljavao u liječenju. Za stare narode je bila simbol rođenja i smrti, te je služila za zaštitu od zlih sila. Sirupom od tamnoljubičastih bobica stare Rimljanke su bojale kosu!Iako se crna bazga uzgajala i koristila od davnina, te se sadila uz kuće i dvorišta, nikada se nije kultivirala. Danas je ova biljka tipični civilizacijski pobjednik budući da kao nitrofit dobro koristi prekomjerna gnojenja, odlaganje otpada te polutante iz ispušnih plinova.
4
Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve
5
Daphne laeureola L.
lovorasti likovac
Porodica: Caprifoliaceae Rasprostranjenost: Crna bazga raste u Europi, Maloj Aziji, na Kavkazu i u Sjevernoj Africi. U Hrvatskoj je, osim u mediteranskom pojasu ima posvuda, od nizinskog do pretplaninskog pojasa. Na Velebitu raste u listopadnim šumama, sve do pretplaninskog područja (-1500 m). Crna bazga raste u listopadnim šumama brdskog pojasa, kao redoviti član brdske bukove šume, ali je isto tako nezaobilazna u šumama Stanište: crne johe uz brdske potoke. Iako se često nađe u šumskoj sastojini kao malen i slabo razvijen grm, optimalno se razvije tek na šumskim rubovima, prosåjekama te uz šumske putove i ceste, a na Velebitu raste i u pukotinama stijena. Bazga voli vlažna i dublja, plodna tla, bogata dušikom. Na svijetlim ili polusjenovitim mjestima raste kao stabalce ili grm visine i do 10 metara. Prepoznavanje: Crnu se bazgu lako prepozna u vrijeme cvatnje (od svibnja do srpnja) po brojnim i bogatim, bijelim, plosnato proširenim, paštitastim cvatovima, snažnog i ugodnog mirisa, koji u rujnu sazrijevaju u crne bobice. Zanimljivost: Ljekovitost: Crna bazga je iznimno cijenjena po svojim ljekovitim svojstvima. Upotrebljava se prije svega njezin cvijet, koji se suši i koristi za čaj za podizanje imuniteta i lječenje dišnih puteva. Otrovnost: Bazgin plod- bobice, sadrži toksin koji se raspada pri termičkoj obradi. Cvjetovi i plodovi bazge koriste se u prehrani; cvjetovi se pohaju, a od bobica se prave pekmezi, sirupi i sl. Bazga je jedna od najranijih biljaka koje je čovjek upotrebljavao u liječenju. Za stare narode je bila simbol rođenja i smrti, te je služila za zaštitu od zlih sila. Sirupom od tamnoljubičastih bobica stare Rimljanke su bojale kosu!Iako se crna bazga uzgajala i koristila od davnina, te se sadila uz kuće i dvorišta, nikada se nije kultivirala. Danas je ova biljka tipični civilizacijski pobjednik budući da kao nitrofit dobro koristi prekomjerna gnojenja, odlaganje otpada te polutante iz ispušnih plinova.
6
Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve
7
Daphne mezereum L.
obični likovac
Porodica: Tymelaeaceae Rasprostranjenost: Obični likovac je šumska vrsta rasprostranjena u Europi, Maloj Aziji i na Kavkazu. Na sjever ide do Skandinavije i Rusije, a u južnoj Europi raste od gorskog do pretplaninskog pojasa. U Hrvatskoj je rasprostranjen posvuda od brdskog do pretplaninskog pojasa. Na Velebitu raste najčešće u bukovim šumama, od brdskog do pretplaninskog područja, ali i u smrekovim šumama (600-1700). Stanište: Obični likovac je raste u šumama i šikarama, na rubovima šuma i progalama. Iako ga se nalazi od hrastovih šuma sve do klekovine bora, pretežno je u zajednicama sveze ilirskih bukovih šuma (Aremonio-Fagion). Ova vrsta traži svježa, rahla i plodna tla, bogata vapnom. Dolazi i na skeletnim i kamenitim tlima različite reakcije, najčešće u polusjeni. Prepoznavanje: Obični likovac je listopadni grm do 1,5 m visine kojeg se lako prepoznaje po šibolikim granama koje imaju spiralno raspoređene, tanke listove samo na vrhu ogranka. Rano u proljeće (valjača-ožujak), na lanjskim izbojcima, pojavljuju se po tri zajedno, vrlo atraktivni, ružičasto crveni cvjetovi opojnog mirisa. Plodovi su jarkocrvene okruglaste bobe koje sazrijevaju u lipnju i srpnju. Zanimljivost: Otrovnost: I ova vrsta likovca je vrlo otrovna, posebno plodovi i grančice. Sadrži mezerin i daphnin, te je ne treba dirati golim rukama zbog osipa i ekcema koje može izazvati. U prošlosti se ovim likovcem liječila reuma, no s obzirom na svijest o otrovnosti biljke, danas se više ne koristi u medicinske svrhe. Plodove jedu ptice, posebno drozdovi, koji ih rasprostranjuju svojim izmetom. Bez obzira na otrovnost, često se uzgaja u vrtovima kao ukrasna biljka zbog atraktivnih ranoproljetnih cvjetova.
8
Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve
9