Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma by Neven Mileusnić

PARK PRIRODE VELEBIT

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma

šume bukve

dr. sc. Jasnica Medak

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve

Bukove šume s mrtvom koprivom

Lamio orvale-Fagetum sylvaticae (Horvat 1938) Borhidi 1963 Bukove šume s mrtvom koprivom rastu u Hrvatskoj u dinarskom području (Gorski kotar, Velebit, Mala i Velika Kapela, Plitvička jezera) te u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Ivanščica, Strahinščica, Medvednica, Samoborsko gorje, Moslavačka gora i Kalnik). Na Velebitu je ova fitocenoza najznačajnija klimatsko-zonalna zajednica brdskog pojasa raste na približno 11.000 ha. Najveće površine se nalaze na sjevernim obroncima Velebita između Otočca i Gospića. Prostiru se na nadmorskim visinama od 400 do 800 metara, na različitim ekspozicijama, ravnijim terenima i ne vrlo strmim padinama. U dinarskom području raste najčešće na smeđem tlu i crnici na vapnencu. U sloju drveća prevladava edifikator bukva (Fagus sylvatica) no u nižim područjima primiješani su hrast kitnjak i obični grab, a u višim gorski javor, mliječ, obični jasen i gorski brijest. Sloj je grmlja često vrlo bogat vrstama. Osim vrsta iz sloja drveća grade ga likovci (Daphne mezereum, D. laureola), crna bazga (Sambucus nigra), božikovina (Ilex aquifolium), kozokrvine (Lonicera xylosteum, L. alpigena), širokolisna kurika (Euonymus latifolius) i druge vrste. U osobito bujnom sloju prizemnoga rašća posebno se ističu specifične vrste ilirskih bukovih šuma (Lamium orvala, Haquetia epipactis, Aremonia agrimonoides, Epimedium alpinum, Scopolia carniolica, Euphorbia carniolica, Omphalodes verna, Calamintha grandiflora, Cardamine polyphylla, Geranium nodosum i druge), no pokrovnošću i bujnošću često ih nadmašuju vrste karakteristične za većinu europskih bukovih šuma (Galium odoratum, Sanicula europaea, Pulmonaria officinalis, Dentaria bulbifera, Aruncus dioicus, Ajuga reptans, Polygonatum multiflorum, Phyteuma spicatum, Paris quadrifolia, Lamiastrum galeobdolon, Actaea spicata, Carex sylvatica, Anemone nemorosa, Lilium martagon, Mercurialis perennis, Mycelis muralis, Viola reichenbachiana, Euphorbia amygdaloides, Galium sylvaticum, Fragaria vesca i druge).

Sambucus nigra L. CRNA BAZGA Porodica: Caprifoliaceae Rasprostranjenost: Crna bazga raste u Europi, Maloj Aziji, na Kavkazu i u Sjevernoj Africi. U Hrvatskoj je, osim u mediteranskom pojasu ima posvuda, od nizinskog do pretplaninskog pojasa. Na Velebitu raste u listopadnim šumama, sve do pretplaninskog područja (-1500 m). Stanište: Crna bazga raste u listopadnim šumama brdskog pojasa, kao redoviti član brdske bukove šume, ali je isto tako nezaobilazna u šumama crne johe uz brdske potoke. Iako se često nađe u šumskoj sastojini kao malen i slabo razvijen grm, optimalno se razvije tek na šumskim rubovima, prosjekama te uz šumske putove i ceste, a na Velebitu raste i u pukotinama stijena. Bazga voli vlažna i dublja, plodna tla, bogata dušikom. Na svijetlim ili polusjenovitim mjestima raste kao stabalce ili grm visine i do 10 metara. Prepoznavanje: Crnu se bazgu lako prepozna u vrijeme cvatnje (od svibnja do srpnja) po brojnim i bogatim, bijelim, plosnato proširenim, paštitastim cvatovima, snažnog i ugodnog mirisa, koji u rujnu sazrijevaju u crne bobice. Zanimljivost: Ljekovitost: Crna bazga je iznimno cijenjena po svojim ljekovitim svojstvima. Upotrebljava se prije svega njezin cvijet, koji se suši i koristi za čaj za podizanje imuniteta i lječenje dišnih puteva. Otrovnost: Bazgin plod- bobice, sadrži toksin koji se raspada pri termičkoj obradi. Cvjetovi i plodovi bazge koriste se u prehrani; cvjetovi se pohaju, a od bobica se prave pekmezi, sirupi i sl. Bazga je jedna od najranijih biljaka koje je čovjek upotrebljavao u liječenju. Za stare narode je bila simbol rođenja i smrti, te je služila za zaštitu od zlih sila. Sirupom od tamnoljubičastih bobica stare Rimljanke su bojale kosu!Iako se crna bazga uzgajala i koristila od davnina, te se sadila uz kuće i dvorišta, nikada se nije kultivirala. Danas je ova biljka tipični civilizacijski pobjednik budući da kao nitrofit dobro koristi prekomjerna gnojenja, odlaganje otpada te polutante iz ispušnih plinova.

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve

Daphne laeureola L. lovorasti likovac Porodica: Tymelaeaceae Rasprostranjenost: Lovorasti likovac raste u zapadnoj, južnoj i jugoistočnoj Europi, zapadnoj Aziji i u Sjevernoj Africi. U Hrvatskoj je rasprostranjen od brdskog do gorskog pojasa, ali i u submediteranskom području. Na Velebitu najčešće raste u listopadnim šumama, ali ga srećemo i u šumi bukve i jele. Stanište: Lovorasti likovac je šumska vrsta koja raste najčešće u bukovim šumama. U submediteranskom području bira svježija i vlažnija mjesta. Raste na neutrofilnim do bazičnim tlima, najčešće na vapnenoj podlozi. Kao temofilna vrsta bira suša ili vlažna, ali propusna tla. Vrsta je polusjene, ali dobro raste i u dubokoj sjeni bukove šume. Prepoznavanje: Lovorasti likovac je zimzeleni, niski grm (0,5-1 m), obično sastavljen od samo nekoliko grana. Prepoznatljiv je po tamnozelenim, kožastim i sjajnim listovima, skupljnim pri vrhu u rozetu. Cvjeta rano, često već u ožujku, a cvjetići su sitni i neugledni, žutozelene boje. Plodovi, crne bobe, dozrijevaju u srpnju. Zanimljivost: Otrovnost: Svi dijelovi biljke su otrovni za čovjeka, posebno kora i plodovi. Biljku ne treba dirati golim rukama jer toksini mogu izazvati ozbiljni dermatitis! Također se ispituju neki njezini toksini za liječenje leukemije. Bobice nisu otrovne za ptice, koje ih jedu i rasprostranjuju. Smatra se da je ova vrsta tercijarni relikt te da je na nekim područjima Europe (Hrvatska!), preživjela ledeno doba. Biljka kod nas raste najčešće pojedinačno, relativno je rijetka i zaštićena.

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve

Daphne mezereum L. obični likovac Porodica: Tymelaeaceae Rasprostranjenost: Obični likovac je šumska vrsta rasprostranjena u Europi, Maloj Aziji i na Kavkazu. Na sjever ide do Skandinavije i Rusije, a u južnoj Europi raste od gorskog do pretplaninskog pojasa. U Hrvatskoj je rasprostranjen posvuda od brdskog do pretplaninskog pojasa. Na Velebitu raste najčešće u bukovim šumama, od brdskog do pretplaninskog područja, ali i u smrekovim šumama (600-1700). Stanište: Obični likovac je raste u šumama i šikarama, na rubovima šuma i progalama. Iako ga se nalazi od hrastovih šuma sve do klekovine bora, pretežno je u zajednicama sveze ilirskih bukovih šuma (Aremonio-Fagion). Ova vrsta traži svježa, rahla i plodna tla, bogata vapnom. Dolazi i na skeletnim i kamenitim tlima različite reakcije, najčešće u polusjeni. Prepoznavanje: Obični likovac je listopadni grm do 1,5 m visine kojeg se lako prepoznaje po šibolikim granama koje imaju spiralno raspoređene, tanke listove samo na vrhu ogranka. Rano u proljeće (valjača-ožujak), na lanjskim izbojcima, pojavljuju se po tri zajedno, vrlo atraktivni, ružičasto crveni cvjetovi opojnog mirisa. Plodovi su jarkocrvene okruglaste bobe koje sazrijevaju u lipnju i srpnju. Zanimljivost: Otrovnost: I ova vrsta likovca je vrlo otrovna, posebno plodovi i grančice. Sadrži mezerin i daphnin, te je ne treba dirati golim rukama zbog osipa i ekcema koje može izazvati. U prošlosti se ovim likovcem liječila reuma, no s obzirom na svijest o otrovnosti biljke, danas se više ne koristi u medicinske svrhe. Plodove jedu ptice, posebno drozdovi, koji ih rasprostranjuju svojim izmetom. Bez obzira na otrovnost, često se uzgaja u vrtovima kao ukrasna biljka zbog atraktivnih ranoproljetnih cvjetova.

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve

Lamium orvala L. VELIKA MRTVA KOPRIVA Porodica: Lamiaceae Rasprostranjenost: Velika mrtva kopriva je ilirska vrsta s arealom na području jugoistočne Europe. Raste od Rumunjske na istoku i zapadne Mađarske na sjeveru, preko Dinarida pa do talijansko-austrijskih Alpi na zapadu. U Hrvatskoj raste u Dinaridima, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, sve do Zrinske i Petrove gore. Na Velebitu je rasprostranjena vrsta, posebno u brdskom pojasu te uz potoke (250-1400 m). Pripada ilirskom flornom elementu. Stanište: Velika mrtva kopriva karakteristična je vrsta brdske bukove šume (ime!), ali dolazi i u drugim šumskim zajednicama (joha!), uz potoke. Raste na različitim tlima, od glinovitih do pjeskovitih, od kiselih do alkalnih, no traži umjereno vlažne i vlažne terene jer je osjetljiva na sušu. Traži plodna tla bogata humusom. Voli sjenovita ili polusjenovita mjesta. Prepoznavanje: Velika mrtva kopriva oblikuje okruglasti grm od dvije ili više sočne stabljike. Od drugih mrtvih kopriva, osim po veličini, može je se dobro razlikovati u doba cvatnje (travanj-lipanj) po jarkocrvenim ili purpurnim, velikim i lijepim cvjetovima. Srednji režanj donje usne karakteristično je bijele boje s tamnim purpurnim pjegama. U povoljnim uvjetima velika mrtva kopriva naraste i do 1 m visine! U brdskoj bukovoj šumi na Velebitu je nezaobilazni element, bilo pojedinačno ili u skupinama, kada pokriva i veće površine. Zanimljivost: Velika mrtva kopriva prepoznata je i kao dekorativna vrsta koja dobro podnosi sjenu pa postoje njezini kultivari od kojih se cijene posebno oni s bijelim cvjetovima. Također je privlačna velikom broju vrsta kukaca oprašivača pa ju se i zbog toga sadi u vrtovima!

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve

Galium odoratum (L.) Scop. MIRISNA LAZARKINJA Porodica: Rubiaceae Rasprostranjenost: Prirodno lazarkinja raste u čitavoj Europi te u djelovima Azije; Kavkaz, Sibir, zapadna Azija. U Hrvatskoj raste posvuda kao šumska biljka, od nizinskog do pretplaninskog pojasa. Na Velebitu je rasprostranjena vrsta, posebno u brdskom pojasu, u bukovim šumama (300-1400 m). Pripada euroazijskom flornom elementu. Stanište: Mirisna lazarkinja je tipični i neizostavni stanovnik mezofilnih bukovih šuma u cijeloj Europi! Upravo po njoj imenovana je podsveza srednjoeuropskih neutrofilnih bukovih šuma (Galio odorati-Fagenion) te najznačajnija bukova asocijacija u Europi - Galio odorati-Fagetum. Ova je vrsta tipični indikator mezofilnih uvjeta u europskim bukovim šumama: umjereno vlažna do vlažna, prozračna tla, bez obzira na teksturu i kiselost (preferira neutralna tla!) Raste u sjeni i u polusjeni, češće (kao i bukva) na sjevernim i istočnim ekspozicijama. Prepoznavanje: U svibnju i lipnju prepoznaje se po mirisnim, sitnim, bijelim cvjetićima, skupljenim u vršni paštitasti cvat. Listovi su joj po 6-9 u pršljenu, uglavnom kopljasti i kratko ušiljeni. S obzirom na razvijen i razgranati korijen, raste često u skupinama (jastucima), kada pokriva i veće površine. Zanimljivost: Lazarkinja se često koristi za proizvodnju parfema radi mirisa-kumarina. Oko biljke se širi miris pokošenog sijena koji može trajati godinama. Može se koristiti i kao lavanda za obranu od moljaca! Mirisna lazarkinja je ljekovita biljka koja se u prošlosti koristila za iscjeljivanje rana te poboljšanje probave, a danas se najčešće koristi u obliku čaja za smirenje i miran san. Upotrebljava se i za dodavanje arome duhanu, likerima, vinima i sirevima. U Njemačkoj se lazarkinja naziva Waldemeister, što u prijevodu znači gospodar šume. Namače se u bijelom vinu kako bi se dobilo Maibowle-aromatizirano vino koje se pije 1. svibnja.

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve

Aremonia agrimonoides (L.) DC. šumski pavlovac Porodica: Rosaceae Rasprostranjenost: Šumski pavlovac je rasprostranjen u srednjoj Europi, na Apeninima, Balkanu, Rumunjskoj i Turskoj. U Hrvatskoj raste od brdskog do pretplaninskog pojasa kao šumska biljka. Na Velebitu dolazi u širokom visinskom rasponu (150-1400 m), od brdskog do pretplaninskog pojasa. Ilirski je florni element. Stanište: Pavlovac je karakteristična vrsta sveze ilirskih bukovih šuma Aremonio-Fagion (ime!), a po njoj je nazvana i gorska smrekova šuma s pavlovcem (Aremonio-Piceetum). Raste na svježim i hranjivim, humusnim tlima, različite reakcije. Tako šumski pavlovac nalazimo na vrlo kiselim tlima u smrekovim šumama, ali i na alkalnim rendzinama u bukovim šumama na vapnencima i dolomitima, gdje raste s nizom termofilnih vrsta. Stanovnik je svijetlih šuma, šumskih čistina i rubova pa prema tome biljka polusjene i svjetla. Iako se često spominje kao termofilni element, sasvim dobro uspijeva i u smrekovim sastojinama na mrazištima. Prepoznavanje: Pavlovac se prepoznaje po prizemnim, isprekidano perastim listovima, koji formiraju rozetu. 3-5 većih i 2 ili 4 para manjih listića obostrano su vrlo dlakavi s izraženom perastom nervaturom. Cvate od svibnja do srpnja sitnim žutim gronjastim cvatom na dugoj stapci. Zanimljivost: Važnost vrste je prije svega u njezinom ilirskom karakteru čime diferencira ilirske bukove šume od srednjoeuropskih. Biljka ima ljekovitih svojstava; nekad se korijen koristio za ublažavanje kolika kod male djece.

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve

Sanicula europaea L. zdravičica, milogled Porodica: Umbelliferae Rasprostranjenost: Zdravičica je rasprostranjena u čitavoj Europi te u djelovima Azije: Kavkaz, Sibir, zapadna Azija. U Hrvatskoj raste posvuda kao šumska biljka, od nizinskog do pretplaninskog pojasa. Na Velebitu je rasprostranjena vrsta, posebno u brdskom pojasu, u bukovim šumama (500-1500 m). Pripada euroazijskom flornom elementu. Stanište: Zdravičica je česta vrsta bukovih, rjeđe hrastovih šuma. Dobro podnosti različita tla, od laganih pjeskovitih do teških glinovitih no preferira vlažna, ali ocjedita tla. Izbjegava vrlo kisela tla, ali zato dobro raste na alkalnim. Najčešće je vrsta polusjene no pojavljuje se i na otvorenim terenima. Prepoznavanje: Milogled cvjeta od lipnja do srpnja sitnim, glavičastim, bijelo do ružičastim cvjetićima. Cvijet i plod (kukičasta glavica slična čičku) nisu previše upadljivi pa se ovu vrstu bolje i češće uočava po sjajnim, okruglastim, dlanasto razdijeljenim listovima, skupljenim u rozetu. Zanimljivost: Ime Sanicula dobiva od grčke riječi sanare, što znači izliječiti, budući da se u narodnoj medicini zdravičica koristila kao tradicionalno sredstvo za liječenje raznih rana, krvarenja, gingvitisa, hemeroida, detoksikacije... također se koristi za ispiranje usta pri infekcijama grla. U homeopatiji se danas koristi za liječenje bolesti želuca i crijeva. U manjoj količini listovi sadrže otrovne saponine. Listovi se mogu koristiti u prehrani, ali treba izbjegavati veće količine zbog već spomenutih saponina.

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve

Paris quadrifolia L. petrov križ Porodica: Liliaceae Rasprostranjenost: Petrov križ raste u čitavom području umjerene, kontinentalne Europe i Azije, a izostaje iz najsjevernijih dijelova te iz područja mediteranskog vazdazelenog pojasa. U Hrvatskoj raste kao šumska biljka, od nizinskog do pretplaninskog pojasa. Na Velebitu je rasprostranjena vrsta, posebno u brdskom pojasu, u bukovim šumama. Pripada euroazijskom flornom elementu. Stanište: Petrov križ raste u mladim šumama, gustim panjačama, ili u vlažnijim šikarama, u grmlju. Ova je vrsta odličan indikator plodnosti tla, budući da za svoj rast i razvoj zahtijeva barem srednje bogata tla. Iako dolazi na tlima različite kiselosti, može se reći da je bazofilna vrsta jer ju se može naći na vrlo alkalnim tlima. Traži laka, pjeskovita i prozračna, ali vlažna tla. Petrov križ je tipična skiofilna vrsta, dobro podnosi duboku zasjenu šumskog drveća i grmlja pa se češće nalazi u mlađim i gušćim šumama te u grmlju, nego u starijim, svjetlijim. Prepoznavanje: Petrov križ je vrlo uočljiva vrsta zbog svoje specifične građe. Njezina četiri eliptično kopljasta lista koja su u gornjem dijelu skupljena u pršljen formiraju križ. Cvate u svibnju sa samo jednim cvijetom na vrhu stabljike, žućkasto zelene boje. Znatno je upadljiviji i plod-boba čeličnomodre boje, promjera oko 1 cm. Zanimljivost: Svoje je ime vrsta dobila po grčkom Bogu Parisu. Listovi simboliziraju Parisa i tri božice od kojih je on birao najljepšu kako bi joj dao jabuku (boba na vrhu!). Osim što cvijet Petrova križa nije posebno interesantan, ima k tome i neugodan miris (na smrdljivo meso) budući da ga oprašuju muhe. Cijela biljka je otrovna, sadrži saponine posebno koncentrirane u plodu (boba)! Nekoliko bobica (2-3) već može izazvati simptome kao što su grčevi, povraćanje, zastoj rada srca i pluća, smrt. Do opasnosti od trovanja dolazi slučajnim branjem bobica ako rastu među borovnicama. Inače, okus i miris bobe je vrlo neugodan. Nasuprot tome, sok iz boba se upotrebljavao u ljekovite svrhe, kao protuotrov pri trovanju arsenom i živom, kao antireumatik, ili kao afrodizijak, budući da kao narkotik stvara privremeni pozitivni učinak na raspoloženje. Zakonom je zaštićena vrsta hrvatske flore.

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve

Aruncus dioicus (Walt.) Fernald. suručka, kozja brada Porodica: Rosaceae Rasprostranjenost: Kozja brada je široko rasprostranjena šumska vrsta umjereno kontinentalne Europe, Azije te istočne i zapadne Sjeverne Amerike. U Hrvatskoj raste kao šumska biljka, u višim vegetacijskim pojasima. Na Velebitu je rasprostranjena vrsta na vlažnim mjestima u šumama, od gorskog do pretplaninskog pojasa (700-1300). Pripada euroazameričkom flornom elementu. Stanište: Kozja brada raste pojedinačno ili u manjim grupama u sjenovitim i vlažnim šumama submontanskog do subalpskog pojasa. Česta je u klancima uz šumske potoke, u vlažnim vrtačama, stjenovitim grebenima ali i uz rub šume. Dolazi na svježim do vrlo vlažnim tlima, bogatim dušikom. Podnosi vrlo nizak, kao i vrlo visok pH tla, kao i različite teksture, od laganih do teških tala. Nitrofit. Općenito je vrsta polusjene, ali je se nalazi i na otvorenim i u zasjenjenim položajima. Prepoznavanje: Ovu je trajnicu nemoguće ne zamijetiti u šetnji šumom u doba ranog i srednjeg ljeta (lipanj-srpanj) kada cvjeta. Kozja brada je visoka do 2 m, s razdijeljenim listovima, na dugoj peteljci, do 1 m, pa biljka nalikuje na grm. Cvatovi su vrlo upadljivi, metličasti, piramidalnog oblika, duljine do 0,5 m. Cvjetovi na njima su sitni, snježnobijeli do žućkastobijeli, ali ih je jako mnogo. Zanimljivost: Vrsta je jestiva; u Italiji se jedu mladi izbojci prethodno prokuhani, pripremljeni s jajima i sirom (kao šparoge), ili drugdje kao sastojci tradicionalnih juha i sl. U svrhu liječenje koristili su je američki Indijanci, posebno korijen za tople obloge pri ubodu pčele i bolovima. Čaj se koristi protiv reume, grlobolje, vrućice.

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve

Pulmonaria officinalis L. ljekoviti plućnjak Porodica: Boraginaceae Rasprostranjenost: Plućnjak je prirodno rasprostranjen u srednjoj Europi, na sjeveru do Švedske i Danske, a na jugu do Italije i Bugarske. U Hrvatskoj je to široko rasprostranjena šumska vrsta. Na Velebitu raste uglavnom u bukovim šumama i sjenovitim šikarama brdskog i gorskog područja (500-1300 m). Stanište: Plućnjak raste pojedinačno ili u manjim grupama većinom u bukovim i hrastovim šumama, rjeđe u šumama crnogorice. Često je u pratnji drugih proljetnica (geofita) kao što su jaglac (Primula vulgaris), šumarica (Anemone nemorosa), zlatica (Ranunculus ficaria), procjepak (Scilla bifolia). Raste na svim tipovima tala, od lakih (pjeskovitih) do teških (glinovitih), od vrlo kisele do vrlo alkalne reakcije. S obzirom na vlagu, bira svježa i vlažna tla pa često raste uz šumske potoke. Dobro podnosi duboku sjenu, ali ponekad raste i na osvjetljenim mjestima u šumi. Prepoznavanje: Plućnjak je lako prepoznatljiva vrsta većim dijelom godine. U ožujku i travnju plućnjak cvjeta karakterističnim raznobojnim cvjetovima, smještenim na vrhu stabljike. Kad se otvore cvjetovi su ružičasti, kasnije postaju ljubičasti i na kraju plavi. Prizemni su listovi veliki, na dugoj peteljci, jajoliki, na vrhu zašiljeni, cijeloga ruba, u busenu. Lako se prepoznaju po izraženoj dlakavosti (vrlo hrapavi na dodir) i bjelkastim mrljama po tamnozelenom licu plojke. Zanimljivost: Svoj naziv plućnjak-Pulmonaria biljka duguje plućima, ne samo zbog bijelih mrlja na listovima koje podsjećaju na plućne alveole, već i zbog upotrebe u liječenju plućnih bolesti. Vrsta je jestiva; jedu se listovi, svježi na salatu (bolje kao dodatak salati s obzirom na dlakavost) ili kuhani kao špinat. Ova je biljka sastavni dio pića Vermouth. Plućnjak se, kao što mu ime kaže, od davnina koristi za liječenje različitih dišnih bolesti: kroničnog bronhitisa, astme, bolesti grla te drugih plućnih bolesti (tuberkuloza). Listovi se također koriste kod vanjskih krvarenja, a sok od biljke za ispiranje umornih očiju. Nekad su se plućnjakom liječile i domaće životinje, dok se danas ova vrsta koristi u hortikulturi zbog lijepih listova i cvjetova. Plućnjak je

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve

Cardamine bulbifera L. bradavičasta režuha Porodica: Cruciferae Rasprostranjenost: Bradavičasta režuha je vrlo rasprostranjena šumska biljka. Raste po cijeloj kontinentalnoj Europi (osim najsjevernijih i najjužnijih dijelova) i jugozapadnoj Aziji, do Sirije i Irana. U Hrvatskoj je vrsta također široko rasprostranjena, od nizinskog od pretplaninskog područja. Na Velebitu je česta u listopadnim, posebno bukovim šumama (600-1400). Stanište: Bradavičasta režuha je karakteristična vrsta sveze Fagion, te nastanjuje bukove šume bogate geofitima. Isto tako dolazi i u hrastovim šumama sveze Carpinion, na staništima sa svježim tlima pod utjecajem podzemne vode, bogatim geofitima. Kao i većina čestih i široko rasprostranjenih vrsta, bradavičasta režuha raste na raznim tipovima tala, od pjeskovitih do glinovitih, od kiselih do alkalnih. Bira svježa i vlažna, humozna i hranjiva tla. Biljka je polusjene. Prepoznavanje: Ova se biljka posebno lako prepoznaje po crnocrvenim bradavicama (bulbili), smještenim u pazušcima listova na stabljici, koja na vrhu nosi roskastobjelkaste cvjetove u zbijenom cvatu. Prizemni listovi su na dugoj peteljci, sedmerostruko perasti. Zanimljivost: Svoj naziv je ova režuha dobila po bulbilima-rasplodnim pupovima u pazušcima listova pomoću kojih se vegetativno razmnožava. Kad dozriju opadaju i raznose ih mravi. Već za četiri tjedna niknu mlade biljčice pa u isto vrijeme nalazimo mlade jedinke i biljke u cvatu. Biljka ima ljekovitih svojstava; nekad se korijen koristio za ublažavanje kolika kod male djece.

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve

Polygonatum multiflorum (L.) All. salomonov pečat, pokosnica Porodica: Liliaceae Rasprostranjenost: Salomonov pečat je široko rasprostranjena vrsta sjeverne polutke; raste gotovo u čitavoj Europi, izuzev najsjevernijih područja, većem dijelu Azije (osim Japana) i sjeverne Amerike. U Hrvatskoj raste također posvuda u šumama, od nizinskog planinskog područja, najčešće u bukovim šumama. Na Velebitu je najčešća u bukovim šumama, uz šumske rubove i u grmlju, od gorskog do pretplaninskog područja. Stanište: Salomonov pečat je tipična šumska vrsta koja preferira sjenovite položaje šuma i šikara. Raste od slabo kiselih do slabo alkalnih tala, preferira neutralna. Dobro podnosi različite teksture, tolerantna je na sušu, ali joj odgovaraju svježa i hranivima bogata tla. Karakteristična je vrsta reda Fagetalia, te dolazi u različitim hrastovo-grabovim i bukovim zajednicama. Prepoznavanje: Ovu se vrsta u šumi uočava kroz duži dio godine. To je zeljasta trajnica, uspravne, snažne stabljike, do 60 cm visine, sa sjedećim, jajasto eliptičnim listovima, dugim do 15 cm, sivim na naličju. Cvate u svibnju i lipnju bijelim, usko valjkastim cvjetovima. Plod je crna boba, do 9 mm velika. Zanimljivost: Salomonov pečat je česta šumska vrsta, vrlo dekorativna izgleda te se veći broj njezinih kultivara koristi u hortikulturi. U narodnoj medicini se koristi podanak ove vrste kao protuupalno sredstvo, no crne bobe slatkastog okusa su u većoj količini otrovne. Trovanje je laksativnog karaktera, no veća količina boba može izazvati ozbiljnije gastroenterološke probleme. Mladi izbojci su jestivi i koriste se kuhani kao šparoge. Korijen su u prehrani koristili američki Indijanci, smrvljen u brašno za pripremu kruha.

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve

Ajuga reptans L. puzava ivica Porodica: Lamiaceae Rasprostranjenost: Puzava ivica raste u čitavoj Europi, do Perzije u Aziji i u Tunisu. U Hrvatskoj je široko rasprostranjena vrsta od nizina do gorskog područja. Na Velebitu je česta u listopadnim, najčešće brdskim bukovim šumama (300-1200 m). Stanište: Ova vrsta raste najčešće u listopadnim šumama, ali i na vlažnim poljima i livadama. U pogledu tla, puzava ivica je vrlo široke ekološke amplitude. Raste na tlima različite teksture te ima jedan od najtolerantnijih odnosa prema kiselosti, odnosno bazičnosti tla. Preferira vlažna i ocjedita tla u odnosu na suha. Biljka je polusjene, ali dobro podnosi i dublju zasjenu. Izbjegava direktno sunce i južne ekspozicije (strada od opeklina). Prepoznavanje: Puzava ivica cvjeta u proljeće i ljeto prepoznatljivim modroljubičastim (rijetko ružičastim ili biljelim) cvjetovima, smještenim na uspravnim, četverouglastim cvjetnim stabljikama (10-20 cm). Ova vrsta ima podanak iz kojega izbijaju do 30 cm dugačke vriježe s listovima, koje se obično zakorijenjuju samo na krajevima. Listovi na vriježama su tamno zeleni i sjajni, na jačem svjetlu ljubičasto nahukani, zimi zeleni do bakrenocrveni. Zanimljivost: Ivica se još u 17. stoljeću koristila kao ukrasna biljka, ali kao ljekovita poznata je od davnina. Iako se danas malo koristi, u prošlosti je bila vrlo cijenjeno sredstvo za zacjeljivanje rana, a čaj se koristio za bolesti pluća te za ispiranje usne šupljine. Sadrži supstance slične digitalisu pa se koristi za bolesti srca. Također se smatra da pomaže kod oporavka od alkoholnih stanja. Bez obzira na široku primjenu u medicini potreban je oprez budući da je biljka poznata i kao jak halucinogen. Cijela je biljka aromatična, opora i gorka okusa. U vrtlarstvu se koristi kao omiljeni pokrivač tla s brojnim kultivarima različitih boja lišća, od bakrenocrvene, brončane do purpurnocrvene i crnopurpurne.

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve

Convallaria maialis L. đurđica Porodica: Liliaceae Rasprostranjenost: Đurđica je rasprostranjena gotovo u cijeloj Europi, umjerenoj Aziji te sjevernoj Americi. U Hrvatskoj je široko rasprostranjena u kontinentalnom i u planinskom području. Na Velebitu je česta u bukovim šumama, gorskim i pretplaninskog područja. Stanište: Đurđica raste u svijetlim listopadnim šumama i šikarama, pod grmljem, ali i na nesmirenim kamenitim terenima, od nizina do brdskog i gorskog područja. Dolazi na svježim, umjereno vlažnim, humusnim tlima, različitih reakcija i teksture. Iako je u pogledu tla široke ekološke amplitude, na vrlo kiselim, hladnim, siromašnim i pjeskovitim tlima biljka razvija vrlo malo cvjetova, te najčešće samo jedan list. Na odgovarajućim lokalitetima raste u većim skupinama s obzirom da se brzo vegetativno razmnožava. Đurđica je biljka sjene i polusjene, nastanjuje sjenovite šume i šikare. Prepoznavanje: Đurđica ima obično dva prepoznatljiva duguljasto eliptična i šiljata lista, oko 20 cm duga i s paralelnim žilama. Cvjetovi koji se pojavljuju u svibnju (ime!) su snježnobijeli, zvonasti i do 1 cm dugi, vrlo opojnog i prepoznatljivog mirisa. Plod je jarkocrvena kuglasta boba. Listove je moguće zamijeniti s listovima jestivog medvjeđeg luka (Allium ursinum)! Zanimljivost: Đurđica se od davnina koristi u narodnoj medicini za liječenje srčanih bolesti. Danas se u farmaceutskoj industriji koristi cijela biljka te se u te svrhe, s obzirom na veliku potražnju uzgaja. Biljka sadrži glikozide Convallarin i Convallamarin zbog kojih je otrovna. Inače je gorkog i ljutog okusa. Đurđica je vrlo dekorativna vrsta te se u hortikulturi koristi od davnina, posebno kao vrlo lijep pokricač tla, o obzirom na brzo vegetativno razmnožavanje. Vrsta je zbog dugotrajne eksploatacije, što u farmaceutske što u hortikulturne svrhe na nekim svojim prirodnim staništima prorijeđena te je u mnogim zemljama Europe, kao i kod nas zaštićena Zakonom o zaštiti prirode.

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve

Phyteuma spicatum L. zečica Porodica: Campanulaceae Rasprostranjenost: Klasasta zečica je rasprostranjena je od prirode u srednjoj Europi, od sjeverne Italije na jugu, Francuske, Belgije i Nizozemske na zapadu, južne Norveške na sjeveru i zapadne Rusije na istoku. U Hrvatskoj je rasprostranjena u kontinentalnom području, od panonskog gorja do dinarskog područja. Na Velebitu je česta u bukovim šumama, od brdskog do pretplaninskog područja (500-1400 m). Stanište: Zečica je šumska vrsta koja kod nas raste u šumama bukve, rjeđe u mješovitim hrastovim te bukovo-jelovim šumama. Dolazi na svježim, umjereno vlažnim, humusnim tlima, različitih reakcija i teksture. Biljka je sjene i polusjene, česta u šumama i šumskim rubovima. Prepoznavanje: Klasastu se zečicu uočava u doba cvatnje, od svibnja do kolovoza, po klasastim, do 8 cm dugačkim, bijeložućkastim do plavkasto nahukanim cvjetovima koji se razvijaju na vrhu jednostavne i gole, do 80 cm duge stabljike. Prizemni listovi su joj na dugoj peteljci, srcasti, često sa smeđim ili crnkastim mrljama. Zanimljivost: Zečica je jestiva biljka. Mladi, još uvijek zeleni cvjetni pupoljci se mogu kratko pržiti na maslacu kao vrhovi šparoga ili se mogu koristiti kao prilog za rižota ili tjestenine. Mladi listovi se jedu svježi kao salata ili kuhani kao “špinat”. Korijen se kuha u vodi ili u aluminijskoj foliji peče na roštilju (kao pečeni krumpir), a sirov je okusa kao rotkvica (začinski). Korijen se također koristio u narodnoj medicini kod različitih infekcija usne šupljine.

Vodič kroz biljni svijet velebitskih šuma - šume bukve