civilizacija zapad i ostali

Niall Ferguson CIVILIZACIJA: ZAPAD I OSTALI

Izdavač Profil knjiga, dio grupe Profil International Za izdavača Daniel Žderić Direktor izdavaštva Vanja Šikić Urednik Stjepan Ravić Prijevod Igor Buljan Lektura Dubravko Grbešić Korektura Marica Grbešić Grafičko oblikovanje Goran Vukašinović Oblikovanje ovitka Studio 2M, Zagreb Naslov izvornika: Niall Ferguson, Civilization: The West and the Rest Copyright © Niall Ferguson, 2011.

Za hrvatsko izdanje © Profil knjiga, 2012.

1. izdanje, Zagreb, Hrvatska Tisak Profil, listopad 2012.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

ISBN 978-953-313-141-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 821848.

Niall Ferguson

Civilizacija: Zapad i ostali

PROFIL

Za Ayaan

SADRŽAJ

Popis ilustracija Popis karata Popis dijagrama Predgovor britanskom izdanju

9 11 12 13

Uvod: Rasselasovo pitanje

29

1. Konkurencija Dvije rijeke Eunuh i jednorog Začinska utrka Kraljevstvo osrednjosti

49 50 57 64 75

2. Znanost Opsada Micrographia Osman i Fritz Tanzimatska putovanja Od Istanbula do Jeruzalema

81 81 91 103 119 125

3. Vlasništvo Novi svjetovi Zemlja slobodnih Američke revolucije Sudbina gullaha

131 131 138 151 167

4. Medicina Burkeovo proročanstvo Moloh rata Médecins sans frontières Lubanje s otoka Sharka Crna sramota

180 181 196 209 217 228

5. Potrošnja Rađanje potrošačkog društva Pozapadnjačenje Od ragtimea do bogatstva Traperice kao duh iz boce Pidžame i marame

240 240 264 274 288 301

6. Rad Radna etika i etika riječi Provedi se Kineski Jeruzalem Nevjerničke zemlje Smak svijeta?

305 305 314 328 340 344

Zaključak: Suparnici

348

Bibliografija

381

Popis ilustracija

1. Prizor iz Stogodišnjeg rata (Corbis).

2. Četiri stanja društva: siromaštvo, Jean Bourdichon, oko 1500.

(Bridgeman).

3. Trijumf smrti, Pieter Bruegel stariji, oko 1562. (Getty).

4. Car Yung-lo (Nacionalna muzejska palača, Tajvan).

5. Vodeni sat Sua Songa (Adrian Pennink).

6. Kineski golf (Muzejska palača, Zabranjeni grad).

7. Qilin (hram Jinghai).

8. Ispit za kinesku državnu službu, iz povijesti kineskih careva iz 17. stoljeća (Bridgeman).

9. Grob Vasca da Game, samostan Sv. Jeronima, Lisabon (Dewald Aukema).

10. Izaslanstvo grofa Macartneyja pred carom Xianlongom, karikatura Jamesa Gillrayja (Getty).

11. Ljudi Jana Sobieskoga prekidaju opsadu Beča (Bečki muzej).

12. Sultan Osman III. (Bridgeman).

13. Dolazak Ahmeda Resmi-efendije u Berlin, 1763. (Dewald Aukema).

14. Antimachiavel Fridrika Velikoga, s Voltaireovim komentarima (Dewald Aukema).

15. Stranice iz njemačkog izdanja Novih načela topništva Benjamina Robinsa (Dewald Aukema).

16. Machu Picchu, Peru (Dewald Aukema).

17. Boneyard Beach, Južna Karolina (Dewald Aukema).

18. Ugovor o radu Millicent How (Državni arhivi u Kewu).

19. Darovnica Abrahama Smitha (Državni arhivi u Kewu).

20. Karta Charlestona (Povijesno društvo Južne Karoline).

21. Jeronimo de Aliaga (Dewald Aukema).

22. Mural s likom Simóna Bolivara u današnjem Caracasu (Dewald Aukema).

23. Rob s ožiljcima (Državna galerija portreta, Washington, copyright © Photo SCALA, Firenca).

24. Saint Louis, Senegal.

25. Blaise Diagne (Getty).

26. Louis Faidherbe (Corbis).

27. Senegalski strijelci (Pasteurov zavod).

28. Francuski liječnici u tropima (Pasteurov zavod).

29. Tri fotografije „bastardnih" žena (Adrian Pennink).

30. Senegalski strijelac na Zapadnoj fronti (francusko Ministarstvo obrane, copyright © ECPAD).

31. Lüderitz, Namibija (Magic Touch Films, © Manfred Anderson).

32. Mlada žena na konju, Urga [Ulan Bator], Mongolija, 1913. (Muzej Kahri).

33. Hirohito i Edward (Getty).

34. Njegovo Carsko Veličanstvo prati zajedničku vježbu vojske i mornarice, Yoshu Chikanobu, 1890. (Muzej likovnih umjetnosti, Boston).

35. Žene šivaju, Adachi Ginko, 1887. (Muzej likovnih umjetnosti, Boston).

36. Plakat za film Div (Alamy).

37. Levi'sova trgovina u Londonu, Regent Street 174-176 (Levi Strauss & Co).

38. Egon Bondy's Happy Hearts Club Banned, The Plastic People of the Universe (Jaroslav Riedet).

39. Marame na lutkama u Istanbulu (Dewald Aukema).

40. Max Weber u Americi (Getty).

41. Svjetski sajam u Saint Louisu, 1904. (Povijesni muzej Missourija, Saint Louis).

42. Učenici Kineske unutrašnje misije, oko 1900. (Posebne zbirke, knjižnica Bogoslovnog fakulteta na Yaleu).

43. Karta jugoistočne Kine jednog američkog misionara (British Library).

44. Prizor smrti i razaranja iz Taipinškog ustanka (Getty).

45. Tvrtka Amity Bible Printing iz Nanjinga (Reuters/Sean Young).

46. Industrijska Kina (Dewald Aukema).

47. Barack Obama i Wen Jiabao, studeni 2009. (Corbis).

Popis karata

1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

Sedmo putovanje Zhenga Hea i da Gamino prvo putovanje Raspad Osmanskog Carstva od 1683.

Prusko širenje od 1668. Širenje SAD-a od 1783.

Raspad Velike Kolumbije Francuski i njemački imperij u Africi 1914.

Protestantski misionari u Kini 1902.

Popis dijagrama

1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

1

Budući zapadni imperiji 1500. i zapadni imperiji 1913.

Britanski i kineski BDP po stanovniku 1000. - 2008.

Radna produktivnost u francuskoj vojsci Rasni sastav Novoga svijeta 1570. - 1935.

Očekivani životni vijek u Engleskoj, SAD-u, Indiji i Kini 1725. 1990.

Vrijeme i tempo pomaka u zdravstvu u francuskom imperiju Radna etika: godišnji radni sati na zapadu i istoku 1950. - 2009.

Religijska uvjerenja i posjećenost crkava od početka 80-ih do sredine 2000-ih Odobreni patenti prema zemljama podrijetla podnositelja zahtjeva 1995. - 2008.

BDP Velike Kine1 u odnosu na američki BDP 1950. - 2009.

Prosječni uspjeh u matematici u 8. razredu 2007. (djeca u dobi od oko 14 godina) Procijenjeni udjeli Europe, Amerike, Kine i Indije u globalnom BDP-u, izabrane godine 1500. - 2008.

Odnosi se na Kinu, Hong Kong, Macao i Tajvan (nap. prev.).

Predgovor britanskom izdanju

Pokušavam se sjetiti gdje mi je i kad sinulo. Je li to bilo 2005. za vrijeme prve šetnje Bundom u Šangaju? Ili u Chongqingu usred smoga i prašine, dok sam slušao mjesnog dužnosnika Komunističke partije kako opisuje veliku gomilu šute kao buduće financijsko središte jugozapadne Kine? Bilo je to 2008. i nekako me se dojmilo više od svega onoga usklađenog blještavih svečanog otvaranja Olimpijskih igara u Pekingu. Ili je to bilo 2009. u Carnegie Hallu, dok sam sjedio opčinjen glazbom Angela Lama, sjajnog, darovitog kineskog skladatelja koji personificira orijentalizaciju klasične glazbe? Mislim da sam tek tada shvatio značaj prvog desetljeća XXI. stoljeća, upravo dok se koncert bližio svršetku: živimo na kraju 500-godišnje prevlasti Zapada.

Glavno pitanje koje postavlja ova knjiga sve mi se više čini najzanimljivijim što ga povjesničar modernoga doba može postaviti. Zašto je, počevši od otprilike 1500., nekoliko državica na zapadnom rubu eurazijskog kopna zavladalo ostatkom svijeta, uključujući napučenija i po mnogočemu razvijenija društva istočne Eurazije? Moje dodatno pitanje jest sljedeće: ako možemo dobro objasniti dosadašnju prevlast Zapada, možemo li prognozirati njegovu budućnost? Je li ovo doista kraj zapadnoga svijeta i početak nove istočnjačke epohe? Drugim riječima, svjedočimo li zalasku razdoblja u kojem je veći dio čovječanstva bio više ili manje podređen civilizaciji što se pojavila u zapadnoj Europi nakon renesanse i reformacije - civilizaciji koja se, pokretana znanstvenom revolucijom i prosvjetiteljstvom, proširila preko Atlantika i sve do antipoda, naposljetku dosegnuvši vrhunac u razdoblju revolucije, industrije i imperija?

Već to što želim postaviti takva pitanja govori nešto o prvom desetljeću XXI. stoljeća. Rođen sam u Škotskoj, gdje sam i

odrastao, školovao se na Akademiji u Glasgowu i Sveučilištu u Oxfordu, i pretpostavljao sam u svojim dvadesetima i tridesetima da ću provesti akademsku karijeru ili na Oxfordu ili na Cambridgeu. Prvi sam put počeo razmišljati o preseljenju u SAD kad me istaknuti dobrotvor Poslovne škole Stern pri Sveučilištu u New Yorku Henry Kaufman upitao zašto netko, tko se zanima za povijest novca i moći, ne ode onamo gdje su novac i moć. A gdje bi to drugdje bilo nego u središtu Manhattana? Na početku novoga tisućljeća newyorška je burza nedvojbeno bila stožer goleme globalne ekonomske mreže koja je bila američka po strukturi, a uvelike i po vlasništvu. Internetski je mjehur splašnjavao, kao što je poznato, a neugodna mala recesija zajamčila je demokratima gubitak Bijele kuće, baš kad je njihovo obećanje da će otplatiti nacionalni dug počelo zvučati gotovo uvjerljivo.

No, samo osam mjeseci nakon što je postao predsjednik, George W. Bush suočio se s događajem koji je jasno istaknuo središnji položaj Manhattana u svijetu kojim dominira Zapad. Razaranje Svjetskog trgovačkog centra, što su ga poduzeli teroristi Al Kaide, bilo je strašan kompliment New Yorku. To je bila meta broj jedan za svakoga tko je ozbiljno razmišljao o osporavanju zapadnjačke nadmoći.

Uslijedio je vrtoglav niz uzbudljivih događaja. Talibani su srušeni u Afganistanu. „Osovina zla" postala je zrela za „promjenu režima". Sadam Husein svrgnut je u Iraku. George W. Bush visoko je kotirao u anketama i bio na pragu ponovne pobjede na izborima. Američko gospodarstvo oporavljalo se zahvaljujući rezanju poreza. „Stara Europa" - da ne spominjemo liberalnu Ameriku - nemoćno je bješnjela. Opčinjen, zatekao sam se kako sve više pišem i čitam o imperijima, osobito britanske pouke za Ameriku: rezultat je bila knjiga Imperij: kako je Britanija stvorila moderni svijet (Empire: How Britain Made the Modern World, 2003.). Dok sam razmišljao o usponu, vladavini i vjerojatnom padu američkog imperija, postalo mi je jasno da američka moć ima tri kobna nedostatka: manjak ljudstva (nedovoljno vojnika na terenu u Afganistanu i Iraku), manjak pozornosti (nedovoljno javnog entuzijazma za dugotrajnu okupaciju osvojenih zemalja) i, povrh svega, manjak financija (nedovoljno štednje u odnosu na ulaganja i nedovoljno oporezivanja u odnosu na javnu potrošnju).

U knjizi Kolos: uspon i pad američkog imperija (Colossus: The Rise and Fall of America's Empire, 2004.) upozorio sam da se SAD počeo neprimjetno oslanjati na istočnoazijski kapital kako bi konsolidirao tekući državni dug. Stoga slabljenje i pad neproglašenog američkog imperija možda neće izazvati teroristi pred vratima ni zločinački režimi koji ih podupiru, nego financijska kriza u srcu samog imperija. Kad smo potkraj 2006. Moritz Schularick i ja skovali riječ „Kimerika", kako bismo opisali ono što smo smatrali opasno neodrživim odnosom - igra riječima s aluzijom na „himeru" - između štedljive Kine i rasipne Amerike, prepoznali smo jedan od ključnih uzroka globalne financijske krize što je upravo nadolazila. Jer bez dostupnosti jeftine kineske radne snage i jeftinog kineskog kapitala, mjehur nastao između 2002. i 2007. ne bi bio tako strašan.

Tlapnja o američkoj „hipermoći" nije se raspršila jedanput, nego dva puta za vrijeme predsjednikovanja Georgea W. Busha.

Zlo se najprije dogodilo u Madinat as-Sadru i na helmandskim poljima, čime su razotkrivena ne samo ograničenja američke vojne moći, nego, što je još važnije, i naivnost neokonzervativnih predodžbi o demokratskom valu na širem bliskoistočnom području. Drugi je udarac prerastanje hipotekarne krize 2007. u kreditni slom 2008. te naposljetku „veliku recesiju" 2009. Nakon bankrota Lehman Brothersa, varljive odredbe ,,washingtonskog konsenzusa" i „velikog ublažavanja" - ekvivalenata „kraja povijesti" središnjih banaka - prepuštene su zaboravu. Druga Velika depresija neko se vrijeme činila zastrašujuće mogućom. Što je pošlo po zlu? U nizu članaka i predavanja, počevši od sredine 2006. i kulminirajući s objavljivanjem Uspona novca (The Ascent of Money) u studenome 2008. - kad je financijska kriza bila na vrhuncu - tvrdio sam da su sve komponente međunarodnog financijskog sustava katastrofalno oslabljene pretjeranom kratkoročnom zaduženošću u bankovnim bilancama, strašno loše procijenjenim i doslovce precijenjenim vrijednosnicama osiguranim hipotekama i drugim strukturiranim financijskim proizvodima, pretjerano popustljivom monetarnom politikom Sustava saveznih pričuva, politički organiziranim stambenim mjehurom i, najposlije, neograničenom prodajom loših polica osiguranja (poznatih kao derivati), uz nuđenje lažne zaštite od nepoznatih neizvjesnosti umjesto od izmjerljivih rizika. Globalizacija finan-

cijskih institucija, koja je počela na Zapadu, trebala je dovesti do novog doba umanjene ekonomske labilnosti. Trebalo je poznavati povijest kako bi se predvidjelo da kriza likvidnosti na stari način može do temelja srušiti cijelu klimavu konstrukciju kreditnog financijskog inženjeringa.

Opasnost od druge depresije smanjila se nakon ljeta 2009., iako nije posve nestala. Međutim, svijet se ipak promijenio.

Moglo se očekivati da će zapanjujući slom globalne trgovine izazvan financijskom krizom, kad su krediti za financiranje uvoza i izvoza presušili, opustošiti velika azijska gospodarstva koja su se oslanjala, kako se govorilo, na izvoz na Zapad. Međutim, zahvaljujući vrlo učinkovitu vladinu programu poticaja utemeljenom na velikom povećanju kreditiranja, Kina je pretrpjela samo usporavanje rasta. Bio je to izvanredan pothvat koji su predvidjeli samo malobrojni stručnjaci. Unatoč očitim teškoćama u vođenju kontinentalnog gospodarstva od 1,3 milijuna ljudi, kao da je riječ o divovskom Singapuru, u vrijeme nastanka ove knjige (prosinac 2010.) ostaje velika mogućnost da će Kina nastaviti svoju industrijsku revoluciju i da će unutar jednog desetljeća prestići SAD po bruto društvenom proizvodu, kao što je (1963 ) Japan prestigao Britaniju.

Zapad je očito uživao zbiljsku i trajnu prednost pred ostalima većim dijelom posljednjih 500 godina. Jaz između zapadnjačkih i kineskih prihoda počeo se širiti još u XVII. stoljeću i nastavio povećavati sve donedavno, do kraja 70-ih, ako ne i poslije. Ali otada se smanjuje zaprepašćujućom brzinom. Financijska kriza iskristalizirala je sljedeće povijesno pitanje, koje želim postaviti.

Je li ta prednost Zapada sada nestala? Odgovoru se mogu nadati jedino razmotrim li u čemu se ona točno sastojala.

Ono što slijedi tiče se historiografske metodologije, nestrpljivi čitatelji mogu to preskočiti i odmah prijeći na uvod. Napisao sam ovu knjigu jer imam snažan dojam da današnji ljudi ne posvećuju dovoljno pozornosti mrtvima. Gledajući svoje troje djece kako rastu, imao sam nelagodan osjećaj da uče manje povijesti nego što sam ja učio u njihovoj dobi, ne zato što bi imala loše učitelje, nego zato što su imala loše udžbenike povijesti i još gore ispite.

Vidjevši kako se financijska kriza razvija, shvatio sam da nipošto nisu jedini, jer činilo se da samo šačica ljudi u bankama i državnim

riznicama zapadnoga svijeta ima nešto više od vrlo površnih informacija o posljednjoj depresiji. Tridesetak godina mladim ljudima u zapadnim školama i na sveučilištima prenosila se ideja liberalnog obrazovanja, bez bitnog poznavanja povijesti. Učili su ih pojedine „nastavne jedinice", a ne prikaze, i još manje kronologije. Poučavaju ih formulaičnim analizama izvadaka iz dokumenata, a ne ključnoj vještini brzog čitanja raznorodnih tekstova. Potiču ih da se poistovjećuju s rimskim centurionima ili žrtvama holokausta, a ne da pišu sastavke o tome zašto ih je i kako snašla takva sudbina. U komadu The History Boys Alan Bennett iznio je „trilemu": treba li povijest poučavati kao način izlaganja suprotstavljenih argumenata, kao općenje s Istinom i Ljepotom prošlosti ili samo „jedan jebeni događaj za drugim"? Očito nije znao da se današnjim učenicima šestog razreda gimnazije ne nudi ništa od navedenoga - u najboljem slučaju dobiju šačicu „jebenih događaja" bez određenog reda.

Bivši predsjednik sveučilišta na kojem predajem jednom je priznao da ga je, dok je studirao na Massachusettskom institutu za tehnologiju, majka preklinjala da uzme barem jedan kolegij iz povijesti. Sjajni mladi ekonomist umišljeno joj je odgovorio da ga više zanima budućnost nego prošlost. Danas zna da je ta sklonost pogrešna. Ne postoji budućnost u jednini, samo budućnosti, u množini. Ima brojnih tumačenja povijesti, budimo sigurni, ni jedno nije konačno - ali postoji samo jedna prošlost. I premda je prošlost gotova, zbog dvaju razloga prijeko je potrebna za naše razumijevanje onoga što proživljavamo danas i onoga što nas očekuje sutra i poslije. Kao prvo, današnje svjetsko stanovništvo čini otprilike sedam posto svih ljudi koji su ikad živjeli. Mrtvi brojčano nadmašuju žive, drugim riječima, četrnaest naprama jedan, a mi ignoriramo nagomilano iskustvo te goleme većine čovječanstva na vlastitu štetu. Drugo, prošlost je doista naš jedini pouzdani izvor znanja o prolaznoj sadašnjosti i višestrukim budućnostima koje su pred nama, od kojih se samo jedna može ozbiljiti. U historiografiji nije riječ samo o tome kako proučavamo prošlost, nego i o tome kako proučavamo samo vrijeme.

Najprije navedimo ograničenja toga predmeta. Povjesničari nisu znanstvenici. Ne mogu (i ne bi smjeli ni pokušavati) utvrditi opće zakone društvene ili političke „fizike" s pouzdanim predvidljivim silama. Zašto? Zato što nije moguće ponoviti jedinstve-

ni, višetisućljetni eksperiment koji tvori prošlost. Ogledni broj ljudske povijesti je jedan. Povrh toga, „čestice" u tom jednom golemom eksperimentu imaju svijest, koja je iskrivljena raznoraznim spoznajnim pristranostima. To znači da im je ponašanje još teže predvidjeti nego da je riječ o neosjetljivim, neinteligentnim česticama koje se vrte. Jedan od mnogih hirova ljudskoga ponašanja jest taj da smo, razvijajući se, gotovo nagonski počeli učiti iz vlastita iskustva. Zato je naše ponašanje prilagodljivo, mijenja se s vremenom. Ne lutamo nasumce, nego hodamo stazama i ono na što smo naišli putem određuje smjer koji odabiremo kad se staze račvaju - a račvaju se neprekidno. Što onda povjesničari mogu učiniti? Prvo, oponašajući sociologe i oslanjajući se na kvantitativne podatke, mogu iznaći „pokrivajuće zakone", u Hempelovu smislu općenitih tvrdnji o prošlosti koje naoko pokrivaju većinu slučajeva (primjerice, kad diktator preuzme vlast umjesto demokratskog čelnika, povećava se mogućnost da će država o kojoj je riječ ući u rat). Ili pak premda se ta dva pristupa uzajamno ne isključuju - povjesničar može komunicirati s mrtvima rekonstruirajući u mašti njihova iskustva onako kako je to opisao veliki oxfordski filozof R. G. Collingwood u svojoj Autobiografiji iz 1939. Ta dva načina historiografskog istraživanja omogućuju nam da preostale tragove prošlosti oblikujemo u povijest, korpus znanja i tumačenja koja retrospektivno unose red u ljudsku sudbinu i rasvjetljavaju je. Svako ozbiljno predviđanje mogućih budućnosti što bismo ih mogli doživjeti temelji se, izravno ili posredno, na jednom od tih historiografskih postupaka, ili na oba. Ako nije tako, onda spada u istu kategoriju kao horoskop u jutarnjim novinama.

Collingwood je težio, zbog razočaranja prirodnim znanostima i psihologijom nakon krvoprolića Prvog svjetskog rata, uvesti povijest u moderno doba, napuštajući ono što je odbacivao kao „kompiliranje povijesti", kad autori „samo ponavljaju, uz drukčiji raspored i drukčije načine ukrašavanja, ono što su drugi rekli prije njih". Njegov proces razmišljanja sam je po sebi vrijedan rekonstrukcije: a) „Prošlost koju povjesničar proučava nije mrtva prošlost, nego prošlost što u izvjesnom smislu još živi u sadašnjosti" u obliku tragova (dokumenata i artefakata) koji su se sačuvali.

b) „Sva je povijest - povijest mišljenja", u tom smislu da je neki povijesni dokaz beznačajan ako se ne može zaključiti koja mu je bila svrha. c) Taj proces zaključivanja iziskuje skok mašte kroz vrijeme: „Historiografsko je znanje rekonstrukcija mišljenja u povjesničarovu umu, mišljenja čiju povijest proučava." d) No, pravo značenje povijesti dopire iz suprotstavljenosti prošlosti i sadašnjosti: „Historiografsko je znanje rekonstrukcija prošlog mišljenja sažetoga u kontekstu sadašnjih mišljenja, koja ga osporavanjem ograničavaju na razinu drukčiju od njihove." e) Povjesničar se na taj način „lako može odnositi prema nepovjesničaru kao što se iskusni stanovnik šume odnosi prema neupućenu šetaču". „Ovdje nema ničega osim drveća i trave", misli šetač i hoda dalje. „Gle tigra u travi", kaže stanovnik šume. Drugim riječima, Collingwood tvrdi da povijest omogućuje nešto „posve drukčije od [znanstvenih] pravila, točnije - uvid". f) Prava je zadaća historiografskog uvida „da informira [ljude] o sadašnjosti, u onolikoj mjeri koliko je prošlost, njegov prividni predmet, sažeta u njoj i [čini] dio nje koji nije odmah uočljiv neuvježbanu oku", g) Što se tiče našeg predmeta historiografskoga istraživanja, Collingwood jasno daje do znanja da nema ničega lošeg u onome što je njegov suvremenik iz Cambridgea Herbert Butterfield osudio kao „usredotočenost na sadašnjost": „Istinski historiografski problemi nastaju iz praktičnih problema. Proučavamo povijest kako bismo jasnije sagledali situaciju u kojoj trebamo djelovati. Stoga je razina na kojoj na kraju nastaju svi problemi razina 'zbiljskog' života: radi njihova rješenja okrećemo se povijesti." Čovjek enciklopedijske naobrazbe, stručnjak za arheologiju, kao i za filozofiju, žestok protivnik politike popuštanja koji je rano zamrzio Daily Mail,2 Collingwood je godinama bio moj

2

Koji je nazvao „prvim engleskim novinama za koje je riječ 'novosti' izgubila staro značenje činjenica koje bi čitatelj trebao znati... i dobila novo značenje činjenica, ili izmišljotina, koje bi ga mogle zabaviti".

vodič, ali nikad mi nije bio neophodniji nego pri pisanju ove knjige. Zato što je problem sloma civilizacija previše važan da bi bio prepušten kompilatorima povijesti. To je doista pravi problem našega doba, a svrha je ove knjige da bude vodič stanovnika šume. Jer u ovoj se travi ne skriva samo jedan tigar.

Revno rekonstruirajući prošlo mišljenje, uvijek sam nastojao imati na umu jednostavnu istinu o prošlosti koju su nevježe u historiografiji skloni zaboraviti. Većina ljudi u prošlosti ili je umrla mlada ili se očekivalo da umre mlada, a oni koji nisu, ostajali su bez onih koje su voljeli, a umrli su mladi. Uzmimo primjer mojega omiljenog pjesnika, majstora iz razdoblja kralja Jakova I., Johna Donnea, koji je živio 59 godina, trinaest godina duže nego što ja imam dok pišem ovu knjigu. Pravnik, član parlamenta i, nakon što se odrekao rimokatoličke vjere, anglikanski svećenik, Donne se oženio iz ljubavi, zbog čega je izgubio posao kao tajnik Sir Thomasa Egertona, ujaka svoje nevjeste i čuvara državnog pečata.3 U razdoblju od šesnaest siromašnih godina Anne Donne rodila je suprugu dvanaestero djece. Troje, Francis, Nicholas i Mary, umrlo je prije nego što su navršili deset godina.

Sama Anne umrla je nakon poroda dvanaestog djeteta, mrtvorodenčeta. Nakon što mu je kći ljubimica Lucy umrla te ju je zamalo i on sam slijedio u grob, Donne je napisao svoje Molitve u teškim časovima (Devotions upon Emergent Occasions, 1624.), u kojima se nalaze najsnažniji poticaji sućuti prema mrtvima: „Smrt svakog čovjeka i mene slabi, jer pripadam ljudskom rodu, i zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni: tebi zvoni." Tri godine poslije smrt bliskog prijatelja nadahnula ga je da napiše Noćnu molitvu povodom dana Sv. Lucije, najkraćega d a n a : Promislite stoga o meni, vi koji ćete ljubavnici biti Na drugome svijetu, to jest sljedećeg proljeća, Jer ja sam svi mrtvi U kojima Ljubav stvori novu alkemiju.

Jer njezino je umijeće izaželo 3

Nakon što su ga nakratko uhitili zbog suprotstavljanja njezinu ocu, duhovito je primijetila: J o h n Donne - Anne Donne - Un-done." (Igra riječi, otprilike: John Donne i Ann Donne - razdvojeni; op. a.) Ne začuđuje što ju je volio.

Bit čak i iz ništavila, Iz tmurnih oskudica, i jalove praznine; Uništila me, pa sam opet rođen Iz odsutnosti, tmine, smrti - stvari koje nisu.

Ove bi retke trebao pročitati svatko tko želi bolje razumjeti ljudski život kad je očekivani životni vijek bio manje nego upola kraći nego što je danas.

Smrt je imala mnogo veću moć da odnese ljude u naponu snage, pa se nije samo činilo da je život nesiguran i pun boli.

To znači i da je većina ljudi koji su stvarali civilizacije u prošlosti bila mlada kad je davala svoj doprinos. Veliki nizozemski židovski filozof Baruch ili Benedictus Spinoza, koji je iznio hipotezu da postoji samo materijalni svijet tvari i deterministička uzročnost i da je „Bog" prirodni poredak toga svijeta što ga nejasno shvaćamo i ništa više, umro je 1677. u dobi od 44 godine, vjerojatno od čestica stakla što ih je udisao pri svom svakodnevnom poslu brusača leća. Blaise Pascal, pionir teorije vjerojatnosti i hidrodinamike te autor djela Pensées, najveće od svih apologija kršćanske vjere, doživio je samo 39 godina, a umro bi još mladi da je prometna nesreća koja je ponovno probudila njegovu duhovnost bila kobna. Tko zna kakva li su još velika djela ti geniji mogli stvoriti da su poživjeli poput, primjerice, velikog humanista Erazma (69) i Montaignea (59)? Mozart, skladatelj Don Giovannija, najsavršenije od svih opera, umro je u dobi od samo 35 godina. Franz Schubert, skladatelj uzvišenog Gudačkog kvinteta u C-duru (D956), umro je, vjerojatno od sifilisa, u dobi od samo 31 godine. Iako su bili produktivni, što li su još mogli skladati da su doživjeli 63 godine poput bešćutnog Johannesa Brahmsa ili još iznimnije 72 godine sumornog Antona Brucknera? Škotski pjesnik Robert Burns, koji je napisao vrhunski izraz ravnopravnosti, Čovjek je čovjek usprkos svemu (A Man's a Man for A' That), umro je 1796. Kakve li nepravde da je pjesnika koji je najviše prezirao nasljedni status (Čin je tek jeftin pečat/Čovjek je zlato usprkos svemu) toliko nadživio pjesnik koji ga je najviše poštovao, lord Alfred Tennyson, koji je umro obasut počastima u dobi od 83 godine. Palgraveova Zlatna riznica (Golden Treasury) bila bi bolja da ima više Burnsa, a manje Tennysona.

A koliko bi danas bile drukčije svjetske umjetničke galerije da je

savjesni Jan Vermeer doživio 91 godinu, a previše produktivni Pablo Picasso umro s 39, umjesto obrnuto?

I politika je umjetnost - dio naše civilizacije koliko i filozofija, opera, poezija ili slikarstvo. No najveći politički umjetnik u američkoj povijesti, Abraham Lincoln, služio je samo jedan puni mandat u Bijeloj kući, pao je kao žrtva atentatora punog podle mržnje samo šest tjedana nakon drugog inauguracijskog govora. Imao je 56 godina. Koliko bi drukčije bilo razdoblje obnove južnih država da je taj marljivi gigant, rođen u brvnari, autor veličanstvenog gettysburškog govora - u kojemu je ponovno označio SAD kao „naciju začetu u slobodi i posvećenu ideji da su svi ljudi stvoreni jednakima", s „vladom koja predstavlja narod, koju vodi narod i koja radi za narod" - živio koliko i uglednik koji je igrao polo i poslije obolio od dječje paralize, Franklin Delano Roosevelt, koji je zahvaljujući medicini živio dovoljno dugo da odsluži gotovo četiri puna mandata kao predsjednik prije smrti u dobi od 63 godine?

S obzirom na to da nam se životi veoma razlikuju od života većine ljudi u prošlosti, ne samo po vjerojatnom trajanju, nego i po većem stupnju naše materijalne udobnosti, moramo vrlo snažno napregnuti maštu kako bismo razumjeli nekadašnje muškarce i žene. U svojoj Teoriji moralnih osjećaja (Theory of Moral Sentiments), napisanoj stoljeće i pol prije Collingwoodovih memoara, veliki ekonomist i teoretičar društva Adam Smith definirao je zašto civilizirano društvo ne znači rat svih protiv sviju - zato što se temelji na razumijevanju: S obzirom na to da ne doživljavamo izravno ono što drugi ljudi osjećaju, ne možemo pojmiti pod kakvim su dojmom osim da zamislimo kako bismo se sami osjećali u sličnoj situaciji. Iako nam je bližnji na mukama, sve dok nam je samima ugodno naša nas osjetila neće informirati o onome što on trpi. Nikad nas nisu mogla i nikad nas neće moći prenijeti izvan nas samih, pa samo maštom možemo stvoriti nekakvu predodžbu o tome kakvi su njegovi osjećaji. Ta nam sposobnost ne može pomoći ni na koji drugi način osim da nam predočuje kako bi nama bilo da smo na njegovu mjestu. Mašta

preslikava samo dojmove naših osjetila, ne i njegovih.

Pomoću mašte postavljamo se u njegov položaj.

Naravno, upravo je to ono što Collingwood kaže da bi povjesničar trebao činiti i ono što bih ja želio od čitatelja dok nailazi na ovim stranicama na uskrsnula razmišljanja mrtvih. Ključna je točka ove knjige shvatiti zbog čega je njihova civilizacija tako spektakularno proširila svoje bogatstvo, utjecaj i moć. Ali, ne može biti razumijevanja bez tog suosjećanja koje nas postavlja, činom zamišljanja, u njihov položaj. Taj će čin postajati sve teži kako budemo uskrisivali razmišljanja pripadnika drugih civilizacija - onih koje je Zapad podjarmio ili barem podredio sebi.

Jer oni su jednako važni likovi u popisu uloga te drame. Ovo nije povijest Zapada nego povijest svijeta u kojemu je prevlast Zapada fenomen koji valja objasniti.

U enciklopedijskoj natuknici koju je napisao 1959. francuski povjesničar Fernand Braudel definirao je civilizaciju kao: Ponajprije prostor, „kulturno područje" (...) mjesto.

Kad je riječ o mjestu (...), morate zamisliti veliku raznolikost „dobara", kulturnih karakteristika, počevši od oblika kuća, materijala od kojega su podignute, njihovih krovova, preko vještina kao što su stavljanje perja na strijele, narječja ili skupine narječja, ukusa u kuhanju, određene tehnologije, strukture vjerovanja, načina vođenja ljubavi, pa sve do kompasa, papira, tiskarskog stroja. Riječ je o redovitom grupiranju, učestalosti s kojom se određene karakteristike ponavljaju, njihovoj rasprostranjenosti na točno određenom području [zajedno s] (...) nekom vrstom privremene trajnosti...

Međutim, Braudel je bolje opisivao strukture nego što je objašnjavao promjene. Danas se često govori kako bi povjesničari trebali pripovijedati priče; u skladu s tim, ova knjiga nudi veliku priču - teorijsku paradigmu o tome zašto je jedna civilizacija prevladala ograničenja koja su sputavala sve prijašnje - i mnoge manje priče ili mikrohistorije unutar nje. Ipak, nije nužno samo obnavljanje umijeća pripovijedanja. Uz priču, važno je da bude i

pitanja. „Zašto je Zapad počeo dominirati nad ostalima?" pitanje je koje kao odgovor iziskuje nešto više od samo jednostavnih priča. Odgovor mora biti analitički, moraju ga podupirati dokazi i mora biti provjerljiv pomoću suprotnog pitanja: da nije bilo ključnih inovacija koje ovdje navodim, bi li Zapad ipak vladao drugima iz nekog drugog razloga koji sam propustio ili podcijenio? Ili bi svijet postao posve drukčiji, s Kinom ili nekom drugom civilizacijom na vrhu? Ne smijemo se zavaravati da su naši povijesni prikazi, kako se obično konstruiraju, išta više od naknadne pameti. Suvremenicima, kao što ćemo vidjeti, prevlast Zapada kao ishod nije se činila najvjerojatnijom od budućnosti koje su se mogle zamisliti, scenarij katastrofalnog poraza često se činio uvjerljivijim u umu aktera povijesti nego sretan kraj koji je moderni čitatelj imao sreće doživjeti. Istina je da je povijest kao proživljeno iskustvo mnogo više nalik na partiju šaha nego na roman, mnogo više nalik na nogometnu utakmicu nego na kazališnu predstavu.

Nije sve bilo dobro. Ni jedan ozbiljan autor ne bi tvrdio da je vladavina zapadne civilizacije bila bez mrlja. No, ima onih koji ustraju na tome da ona nije donijela ništa dobro. Takav je stav apsurdan. Kao i sve velike civilizacije, i Zapad ima Janusovo lice: sposoban je za plemenitost, ali i za izopačenost. Možda je bolja ona analogija prema kojoj Zapad podsjeća na dva zavađena brata u Osobnim sjećanjima i ispovijestima opravdanog grešnika (Private Memoirs and Confessions of a Justified Sinner, 1824.) Jamesa Hogga ili u Gospodaru Ballantraea (Master of Ballantrae, 1889.) Roberta Louisa Stevensona. Konkurencija i monopol, znanost i praznovjerje, sloboda i ropstvo, liječenje i ubijanje, naporan rad i lijenost - u svakom slučaju, Zapad je otac i dobrog i lošeg. Samo što je, kao i u Hoggovu ili Stevensonovu romanu, bolji od dva brata na kraju isplivao na vrh. Moramo odoljeti i iskušenju da romantiziramo povijesne gubitnike. Ni druge civilizacije, što ih je Zapad pregazio ili ih miroljubivije preobrazio posuđivanjem koliko i nametanjem, nisu bile bez nedostataka, od kojih je najočitiji nesposobnost da svojim pripadnicima osiguraju ikakvo trajno poboljšanje materijalne kvalitete njihovih života. Jedina je teškoća u tome što ne možemo uvijek rekonstruirati prošla mišljenja tih nezapadnjačkih naroda, jer nisu svi živjeli u civilizacijama sa sredstvima za bilježenje i

čuvanje mišljenja. Na kraju krajeva, povijest je ponajprije proučavanje civilizacija, jer bez pisanih zapisa povjesničar je prepušten šiljcima kopalja i krhotinama lončarije, iz kojih se mnogo manje da zaključiti.

Francuski povjesničar i državnik François Guizot rekao je da je povijest civilizacije „najveća od sviju (...), obuhvaća sve ostale". Mora prevladati brojna disciplinarna ograničenja što ih akademska zajednica, sa svojim porivom za specijalizacijom, postavlja između ekonomske, društvene, kulturne, intelektualne, političke, vojne i međunarodne povijesti. Mora pokriti veliko vrijeme i prostor, jer civilizacije nisu ni malene ni kratkotrajne.

No knjiga poput ove ne može biti enciklopedija. Onima koji će se žaliti zbog izostavljenoga mogu samo citirati osebujnog jazz pijanista Theloniousa Monka: „Ne svirajte sve (ili sve vrijeme), ponešto propustite. (...) Ono što ne odsvirate može biti važnije od onoga što odsvirate." Slažem se. Mnoge note i akordi su ispušteni. No izostavljeni su s razlogom. Odražava li izbor pristranost jednog sredovječnog Škota, arhetipskog uživatelja zapadnjačke prevlasti? Vrlo vjerojatno. No, nadam se da taj izbor neće kuditi današnji najvatreniji i najelokventniji branitelji zapadnjačkih vrijednosti čije je etničko podrijetlo mnogo drukčije od mojega - od Amastye Sena do Liua Xiaoboa, od Hernanda de Sota do one kojoj je posvećena ova knjiga.

Knjiga koja nastoji pokriti 600 godina svjetske povijesti neizbježno je suradnički pothvat, pa dugujem zahvalnost mnogim ljudima. Zahvalan sam osoblju sljedećih arhiva, knjižnica i ustanova: Arhiva AGI-a, muzeja Albert-Kahn, umjetničke knjižnice Bridgeman, Britanske nacionalne knjižnice, Charlestonskoga knjižničkog društva, Kineske nacionalne knjižnice (Zhongguo guojia tushuguan) u Pekingu, Corbisa, Pasteurova zavoda u Dakaru, Njemačkoga povijesnog muzeja u Berlinu, Tajnoga državnog arhiva pruskih kulturnih dobara u Berlin-Dahlemu, Getty Imagesa, Greenwichkog opservatorija, Vojno-povijesnog muzeja u Beču, Irske nacionalne knjižnice, Kongresne knjižnice, Povijesnog muzeja Missourija, Muzeja Chemin de Dames, Muzeja zlata u Limi, Državnih arhiva u Londonu, Državnoga pomorskog muzeja, Otomanskog arhiva u Istanbulu, PA Photosa, Arheološkog i etnološkog muzeja

Peabody na Harvardu, Senegalskih državnih arhiva u Dakaru, Povijesnog društva Južne Caroline, Orijentalnih i afričkih studija, Rukopisne knjižnice Sülemaniye i, naravno, neusporedive harvardske knjižnice Widener. Bilo bi pogrešno ne dodati redak zahvale Googleu, danas neusporedivu sredstvu za ubrzavanje povijesnog istraživanja, kao i Questiji i Wikipediji, koje također olakšavaju povjesničarski posao.

Imao sam neprocjenjivu istraživačku pomoć Sare Wallington, kao i Daniela Lansberga-Rodrigueza, Mannyja Rincona-Cruza, Jasona Rocketta i Jacka Suna.

Kao i obično, ovo je Penguinova knjiga na objema stranama Atlantika, koju su uobičajeno stručno i revno uredili Simon Winder u Londonu i Ann Godoff u New Yorku. Peter James, kojemu nema premca, učinio je više od samog redigiranja teksta. Dugujem zahvalnost i Richardu Duguidu, Rosie Glaisher, Stefanu McGrathu, Johnu Makinsonu i Pen Vogler te mnogim drugima, previše brojnima da ih spominjem.

Poput četiriju od mojih posljednjih pet knjiga, i Civilizacija je od samog početka bila televizijska serija kao i knjiga. Na programu Channel 4 Ralph Lee sprečavao me da budem zakučast ili naprosto nerazumljiv, uz pomoć Simona Berthona. Ni serije ni knjige ne bi bilo bez izvanredne ekipe koju je okupila Chimerica Media: Dewald Aukema, kralj filmskih snimatelja, James Evans, naš pomoćni producent za drugu i petu epizodu, Alison McAllan, naša arhivska istraživačica, Susannah Price, koja je producirala četvrtu epizodu, James Runcie, koji je režirao drugu i petu epizodu, Vivienne Steel, naša šefica produkcije, i Charlotte Wilkins, naša pomoćna producentica za treću i četvrtu epizodu. Ključnu ulogu u ranoj fazi projekta odigrala je Joanna Potts. Chris Openshaw, Max Hug Williams, Grant Lawson i Harrik Maury vješto su vodili snimanje u Engleskoj i Francuskoj.

Svojom strpljivošću i velikodušnošću prema autoru moji kolege Kimerikanci Melanie Fall i Adrian Pennink pobrinuli su se da ostanemo poprilično dobra reklama za trijumvirat kao oblik vladavine. Moj prijatelj Chris Wilson još se jedanput pobrinuo da ne propustim nijedan zrakoplov.

Među mnogim ljudima koji su pomogli pri snimanju serije, brojni su posrednici pomogli u istraživačkom radu koji je ušao u knjigu. Zahvaljujem Manfredu Andersonu, Khadidiatouu Bau,

Lillian Chen, Terezi Horskoj, Petru Jandi, Wolfgangu Knoepfleru, Debori McLauchlan, Matiasu de Sa Moreiri, Daisy Newton-Dunn, Joséu Coutou Nogueiri, Leventu Öztekinu i Ernstu Voglu.

Htio bih zahvaliti i mnogim ljudima s kojima sam razgovarao lutajući svijetom, osobito Gonzalu de Aliagi, Nihalu Bengisuu Karaci, pastoru Johnu Lindellu, Micku Rawsonu, Ryanu Squibbu, Ivanu Touški, Stefanu Wolleu, Hanpingu Zhangu i - posljednjima, ali nipošto ne najmanje važnima - učenicima škole Robert Clack u Dagenhamu.

Iznimno sam sretan što u Andrewu Wylieju imam najboljeg književnog agenta na svijetu i u Sue Ayton njegov pandan na britanskoj televiziji. Zahvaljujem i Scottu Moyersu, Jamesu Pullenu i svem ostalom osoblju u londonskim i newyorškim uredima agencije Wylie.

Brojni ugledni povjesničari velikodušno su pročitali koncept rukopisa ili njegov dio, kao i brojni prijatelji te bivši i sadašnji studenti: Rawi Abdelal, Ayaan Hirsi Ali, Bryan Averbuch, Pierpaolo Barbieri, Jeremy Catto, J. C. D. Clark, James Esdaile, Campbell Ferguson, Martin Jacques, Harold James, Maya Jasanoff, Joanna Lewis, Charles Maier, Hassan Malik, Noel Maurer, Ian Morris, Charles Murray, Aldo Musacchio, Glen O'Hara, Steven Pinker, Ken Rogoff, Emma Rothschild, Alex Watson, Arne Westad, John Wong i Jeremy Yellen. Dugujem zahvalnost i Philipu Hoffmanu, Andrewu Robertsu i Robertu Wilkinsonu. Sve preostale greške samo su moja krivnja. Što se tiče Sveučilišta u Oxfordu, htio bih zahvaliti rektoru i članovima Isusova koledža, njihovim kolegama s Koledža Oriel i knjižničarima Bodleiana. Što se tiče Zavoda Hoover na Stanfordu, dugujem zahvalnost Johnu Raisianu, direktoru, i njegovu sjajnom osoblju. Knjiga je dovršena u istraživačkom centru IDEAS na Ekonomskom fakultetu u Londonu, gdje su na mene skrbno pazili kao na gostujućeg profesora u akademskoj godini 2010./11. Najviše dugujem, ipak, svojim kolegama na Harvardu.

Predugo bi trajalo da pojedinačno zahvaljujem svakom članu Odsjeka za povijest, zato mi dopustite da se ograničim kolektivnom zahvalom: ovu knjigu ne bih mogao napisati bez vaše kolegijalne potpore, poticaja i intelektualnog nadahnuća. Isto vrijedi za moje kolege iz Poslovne škole na Harvardu, osobito članovima Odjela za biznis i vladu na Odsjeku za međunarodnu

ekonomiju, kao i nastavnicima i osoblju u Centru za europske studije. Dugujem zahvalnost i svojim prijateljima iz Centra za međunarodne poslove Weatherhead, Centra za znanost i međunarodne poslove Belfer; Radionice ekonomske povijesti i Lowell Housea. No najviše zahvaljujem svim svojim studentima s obiju strana rijeke Charles, osobito onima s kolegija općeg obrazovanja, svjetska društva 19. Ova je knjiga počela život u vašoj prisutnosti i imala velike koristi od vaših radova i reagiranja.

Na kraju, najdublje zahvaljujem svojoj obitelji, osobito roditeljima i često zanemarivanoj djeci Felixu, Freyi i Lachlanu, ne zaboravljajući ni njihovu majku Susan i širu rodbinu. Po mnogočemu, ovu sam knjigu napisao za vas, djeco.

Posvećena je, međutim, nekomu tko bolje od ikoga koga poznajem razumije što zapadna civilizacija doista znači - i što još može ponuditi svijetu.

London, u prosincu 2010.

Uvod: Rasselasovo pitanje

Nije uključio civilization 4 [u četvrto izdanje svog rječnika], nego samo civility,5 Uz veliko poštovanje prema njemu, smatrao sam da je civilization, od to civilize, 6 bolje nego civility, u tom smislu da je

oprečno barbarity.7 James Boswell Sve definicije civilizacije (...) pripadaju konjugaciji koja ide ovako: "Ja sam civiliziran, ti pripadaš kulturi, on je barbar."

Felipe Fernández-Armesto

Kad je Kenneth Clark definirao civilizaciju u svojoj istoimenoj televizijskoj seriji, nije ostavio gledatelje u sumnji da je mislio na zapadnu civilizaciju - a poglavito na umjetnost i arhitekturu zapadne Europe od srednjeg vijeka do XIX. stoljeća. Prva od trinaest epizoda što ih je snimio za BBC pristojno je, ali odlučno, odbacivala bizantsku Ravennu, keltske Hebride, vikinšku Norvešku, pa čak i Aachen Karla Velikoga. Srednji vijek između pada Rima i renesanse u XII. stoljeću jednostavno nije imao obilježja civilizacije u Clarkovu značenju te riječi. Ponovno je oživjela tek s gradnjom katedrale u Chartresu, posvećene, iako ne i dovršene, 1260. godine, i pokazala znakove zamora s manhattanskim neboderima njegova doba.

4

Civilization (eng.) - civilizacija, prosvijećenost, uljudba, kultura (nap. prev.).

5

Civility (eng.) - uljudnost, uglađenost, pristojnost (nap. prev.).

6

To civilize (eng.) - civilizirati, prosvijetliti, upristojiti (nap. prev.).

7

Barbarity (eng.) - barbarstvo, divljaštvo, surovost (nap. prev.).

Clarkova iznimno uspješna serija, koja se prvi put emitirala u Britaniji kad mi je bilo pet godina, definirala je civilizaciju u zemljama engleskog govornog područja za cijeli jedan naraštaj.

Civilizacija je bila chateaux na Loiri. Palazzi u Firenci. Sikstinska kapela. Versailles. Od jednoličnih interijera nizozemske republike do bujnih baroknih pročelja, Clark je igrao na svoju kartu povjesničara umjetnosti. Pojavljivale su se glazba i književnost, čak su povremeno znale proviriti i politika i ekonomija. Ali srž Clarkove civilizacije očito je bila visoka vizualna kultura.

Njegovi su junaci bili Michelangelo, da Vinci, Durer, Constable, Turner, Delacroix.8 Da budemo pošteni prema Clarku, njegova je serija nosila podnaslov Osobni pogled (A Personal View). I nije bio nesvjestan implikacije - problematične već 1969. - da su „pretkršćansko doba i Istok" u određenom smislu necivilizirani. Međutim, četiri desetljeća poslije, postaje sve teže živjeti s Clarkovim pogledom, osobnim ili drukčijim (da ne spominjemo njegov pomalo neugodan de haut en bas stil). U ovoj knjizi ja zauzimam širi, komparativniji pogled, i nastojim biti više prizeman nego uzvišen. Moja predodžba o civilizaciji obuhvaća kanalizacijske cijevi koliko i potporne lukove, ako ne i više, jer bez učinkovitog sustava odvodnje gradovi su nezdrava mjesta koja pretvaraju rijeke i izvore u rasadnike bakterije Vibrio cholerae.

Mene zanimaju, bez namjere da se ispričavam, cijene umjetničkih djela koliko i njihova kulturna vrijednost. Za mene je civilizacija mnogo više od sadržaja nekoliko prvorazrednih umjetničkih galerija. Riječ je o vrlo kompleksnoj ljudskoj organizaciji. Slike, kipovi i građevine možda jesu njena najuočljivija postignuća, ali su nerazumljiva bez određenog razumijevanja ekonomskih, društvenih i političkih institucija koje su ih smislile, platile i ostvarile - i sačuvale za naš pogled.

Civilisation je francuska riječ, prvi ju je 1752. upotrijebio francuski ekonomist Anne-Robert-Jacques Turgot, a prvi objavio Victor Riqueti, markiz od Mirabeaua, otac velikog revolucionara, četiri godine poslije.9 Samuel Johnson, kao što to prvi epigraf u njegovu uvodu jasno daje do znanja, nije prihvaćao taj neo8

Clark,

9

Braudel,

Civilisation.

History of Civilisations.

logizam, preferirajući civility. Ako je za Johnsona barbarizam imao antonim, bio je to pristojan (premda katkad i krajnje surov) gradski život u kojemu je toliko uživao u Londonu. Civilizacija se, kao što etimologija te riječi ukazuje, vrti oko gradova, i po mnogočemu upravo su gradovi junaci ove knjige.10 No gradski zakoni (građanski ili drugi) jednako su važni kao i njegove zidine, njegovo ustrojstvo i običaji - ponašanje njegovih stanovnika (uljudno ili drukčije) - jednako važni kao njegove palače.11 Civilizacija podjednako obuhvaća znanstvene laboratorije i umjetničke galerije. Podjednako obuhvaća zemljišta pod zakupom koliko i krajolike. Uspjeh civilizacije ne mjeri se samo njenim estetskim postignućima, nego i, što je zacijelo važnije, trajanjem i kvalitetom života njenih građana. A ta kvaliteta života ima brojne dimenzije, koje se ne mogu sve lako odrediti. Možda možemo procijeniti dohodak po stanovniku u raznim dijelovima svijeta u XV. stoljeću ili očekivani životni vijek. Ali što je s udobnošću? Čistoćom? Srećom? Koliko su odjeće posjedovali?

Koliko su sati morali raditi? Kakvu su hranu mogli kupiti svojim plaćama? Sama umjetnička djela mogu pružiti nagovještaje, ali ne mogu odgovoriti na takva pitanja.

Očito je, međutim, da jedan grad ne čini civilizaciju. Civilizacija je najveća jedinica ljudske organizacije, viša, iako amorfnija, čak i od imperija. Civilizacije su djelomice reakcija ljudskih populacija na svoju okolinu - na probleme prehrane, navodnjavanja, stanovanja i obrane - ali su i kulturne po naravi; često su, iako ne uvijek, religiozne, često su, iako ne uvijek, jezične zajednice.12 Ima ih malo, ali nisu rijetke. Carroll Quigley nabrojio je dva tuceta u posljednjih 10.000 godina.13 U predmodernom svijetu Adda Bozeman uočila ih je samo pet: Zapad, Indija, Kina, Bizant i islam.14 Matthew Melko spomenuo je ukupno dvanaest, od kojih je sedam iščeznulo (mezopotamska, egipatska, kretska, klasična, bizantska, srednjoamerička, andska), a pet preosta-

10

Vidi i: Bagby, Culture and City.; Mumford, City in History.

11

O ponašanju vidi: Elias, Civilizing Process.

12

Vidi: Coulbom, Civilizations.

13

Quigley,

14

Bozeman,

Origins of Civilized Societies, i novije: Fernández-Armesto,

Evolution

of Civilizations.

Politics and Culture.

lo (kineska, japanska, indijska, islamska, zapadna).15 Shmuel Eisenstadt nabrojio ih je šest, dodavši židovsku civilizaciju.16 Interakcija tih malobrojnih civilizacija, koliko uzajamna, toliko i s njihovom okolinom, bila je među najvažnijim pokretačima povijesnih promjena.17 U tim je interakcijama uočljivo da su te autentične civilizacije ostale vjerne sebi u dugom razdoblju, unatoč vanjskim utjecajima. Kao što je Ferdinand Braudel rekao: „Civilizacija je zapravo najduža od svih priča. (...) Civilizacija se (...) može održati kroz niz ekonomskih sustava ili društava."18 Da ste 1411. godine mogli oploviti svijet, vjerojatno bi vas se snažno dojmila kvaliteta života u orijentalnim civilizacijama.

Zabranjeni grad u Pekingu bio je u izgradnji u doba dinastije Ming, dok su već bili počeli radovi na poboljšavanju i ponovnom otvaranju Velikog kanala; na Bliskom istoku Osmanlije su se približavali Carigradu, koji će na kraju osvojiti 1453. godine.

Bizantsko Carstvo bilo je na izdisaju. Sa smrću vojskovođe Tamerlana 1405. nestala je prijetnja ponovnih najezda hordi iz središnje Azije - suprotnosti civilizacije. Za kineskog cara Yungloa i osmanlijskog sultana Murata II. budućnost je bila svijetla.

S druge pak strane, 1411. godine zapadna Europa ostavila bi dojam bijedne zabiti koja se oporavlja nakon haranja crne smrti - što je prepolovila broj stanovnika, krećući se između 1347. i 1351. prema istoku - još su je mučili loši sanitarni uvjeti i, činilo se, neprekidni ratovi. U Engleskoj je na prijestolju bio gubavi kralj Henrik IV., nakon što je uspio svrgnuti i ubiti zlosretnog Rikarda II. Francuska je bila zahvaćena ratom do istrebljenja između pristaša vojvode od Burgundije i ubijenog vojvode od Orleansa. Stogodišnji rat između Engleske i Francuske upravo je bio pred nastavkom. Druga svadljiva zapadnoeuropska kraljevstva - Aragon, Kastilja, Navara, Portugal i Škotska - ne bi se činila mnogo boljima. Muslimani su još vladali Granadom. Škotski kralj Jakov I. bio je zatočen u Engleskoj, zarobili su ga engleski gusari. Zapravo, najnapredniji dijelovi Europe bili su 15

Melko,

16

Eisenstadt,

17

McNeill, Rise of the West.

18

Braudel, History of Civilizations, str. 34 i dalje.

Nature of Civilizations.

Comparative

Civilizations.

gradovi-države sjeverne Italije: Firenca, Genova, Pisa, Siena i Venecija. Što se tiče Sjeverne Amerike u XV. stoljeću, bila je to anarhična divljina u usporedbi s kraljevstvima Azteka, Maja i Inka u Srednjoj i Južnoj Americi, s njihovim visokim hramovima i cestama koje su dodirivale nebo. Na kraju vašeg putovanja oko svijeta ideja da bi Zapad mogao dominirati nad ostalima većim dijelom sljedećih pola tisućljeća činila bi se krajnje fantastičnom.

A to se ipak dogodilo.

Iz nekog razloga, počevši od kraja XV. stoljeća, zapadnoeuropske državice, sa svojim bastardnim jezičnim posudbama iz latinskoga (i malo iz grčkoga), religijom proizišlom iz nauke jednog Židova iz Nazareta, intelektualnim dugovima orijentalnoj matematici, astronomiji i tehnologiji, stvorile su civilizaciju kadru ne samo da pokori velike orijentalne imperije i podjarmi Afriku, obje Amerike i Australaziju, nego i da obrati narode diljem svijeta na zapadnjački način života - a to je obraćenje na kraju postignuto više riječju nego mačem.

Ima onih koji to osporavaju, tvrdeći da su sve civilizacije u izvjesnom smislu jednake i da Zapad ne može zahtijevati prevlast nad, recimo, istokom Eurazije.19 No takav je relativizam dokazivo apsurdan. Ni jedna prethodna civilizacija nikad nije ostvarila takvu nadmoć kakvu je Zapad ostvario nad ostalima.20 Godine 1500. buduće europske imperijalne sile činile su oko 10 posto svjetskog kopna i imale ne više od 16 posto svjetskog stanovništva. Godine 1913. jedanaest zapadnih imperija21 nadziralo je gotovo tri petine ukupnog teritorija i stanovništva te više od tri četvrtine (zapanjujućih 79 posto) globalne industrijske proizvodnje.22 Prosječni očekivani životni vijek u Engleskoj bio

19

20

Vidi: Fernández-Armesto, Millenium; Goody, Eurasian Miracle, Wong, China Transformed.

Capitalism

and Modernity i

McNeill, Rise of the West, Vidi i: Darwin, After Tamerlane.

21

To su bili Austrija, Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Nizozemska, Portugal, Španjolska, Rusija, Britanija i SAD. Od njih su 1500. samo Francuska, Portugal i Španjolska postojali u obliku koji je barem malo podsjećao na njihov oblik početkom XX. stoljeća. O zahtijevanju Rusije da bude smatrana dijelom Zapada vidi dolje.

22

Na temelju podataka u: Maddison, World Economy. Povijesne brojke za globalnu proizvodnju (bruto domaći proizvod) moraju se uzeti s još većim oprezom

je gotovo dvostruko veći nego u Indiji. Viši životni standard na Zapadu odrazio se i na bolju prehranu, čak i za poljoprivredne radnike, i na viši stas, čak i za obične vojnike i kažnjenike.23 Za civilizaciju su, kao što smo vidjeli, bitni gradovi. I po tom je mjerilu Zapad izbio na vrh. Godine 1500., koliko možemo izračunati, najveći grad na svijetu bio je Peking, koji je tada imao između 600.000 i 700.000 stanovnika. Od deset najvećih gradova na svijetu u to je doba samo jedan - Pariz - bio europski, a broj njegovih stanovnika bio je manji od 200.000. London ih je imao možda 50.000. Urbanizacija je i u sjevernoj Africi i u Južnoj Americi bila snažnija nego u Europi. Ipak, do 1900. nastao je začuđujući obrat. Samo jedan od deset najvećih svjetskih gradova u to doba bio je azijski - Tokio. S oko 6,5 milijuna stanovnika, London je bio globalni megalopolis.24 Prevlast Zapada nije bila okončana ni slabljenjem i padom europskih imperija. Zbog uspona Sjedinjenih Država jaz između Zapada i Istoka još se više produbio. Godine 1990. prosječni Amerikanac bio je 73 puta bogatiji od prosječnog Kineza.25 Povrh toga, u drugoj polovini XX. stoljeća postalo je jasno da istočna društva mogu zatvoriti taj golemi jaz u dohotku jedino tako da slijede primjer Japana, koji je usvojio neke (iako ne sve) zapadne institucije i načine funkcioniranja. Posljedica je toga, da je zapadna civilizacija postala nekom vrstom obrasca prema kojemu je ostatak svijeta težio u svojem organiziranju. Prije 1945., naravno, bilo je različitih razvojnih modela - ili operativnih sustava, da se poslužimo informatičkom metaforom - što su ih mogla preuzeti nezapadna društva. Ali, najprivlačniji su bili europskog podrijetla: liberalni kapitalizam, nacionalsocijalizam, sovjetski komunizam. Drugi svjetski rat uništio je ovaj drugi u Europi, iako je živio pod lažnim imenima u mnogim zemljama

nego one za stanovništvo zbog hrabrih pretpostavki na koje je Maddison bio primoran kako bi oblikovao svoje procjene, a i zato što se odlučio izračunati BDP pomoću pariteta kupovne moći kako bi uzeo u obzir mnogo niže cijene lokalnih dobara u razmjerno siromašnim zemljama.

23

Pojedinosti u: Fogel, Escape from Hunger, tablice 1.2, 1.4.

24

Brojke su iz: Chandler, Urban Growth.

25

Izračunato prema tadašnjoj vrijednosti dolara, iz internetske baze podataka Svjetske banke o indikatorima svjetskog razvoja.

u razvoju. Slom sovjetskog imperija između 1989. i 1991. uništio je treći.

Dakako, nakon globalne financijske krize mnogo se govorilo o alternativnim azijskim ekonomskim modelima. No čak ni najvatreniji kulturni relativisti ne preporučuju povratak institu-

cijama dinastije Ming ili Mogula. Trenutačna rasprava između zagovaratelja slobodnog tržišta i pristaša državnog intervencionizma u biti je rasprava između zapadnih škola: sljedbenika Adama Smitha i Johna Maynarda Keynesa, uz nekoliko nepopustljivih pristaša Karla Marxa koji se i dalje trse. Rodna mjesta sve trojice govore sama za sebe: Kirkcaldy, Cambridge, Trier. U praksi, veći dio svijeta danas je integriran u zapadni ekonomski sustav u kojemu, kako je preporučivao Smith, tržište utvrđuje većinu cijena i određuje tijek trgovine i podjelu rada, ali vlade igraju ulogu bližu onoj koju je predvidio Keynes, intervenirajući kako bi ujednačile poslovni ciklus i smanjile nejednakost prihoda. Što se tiče neekonomskih institucija, one nisu vrijedne rasprave. Diljem svijeta sveučilišta se približavaju zapadnim normama. Isto vrijedi za način na koji se organizira medicina, od složenih istraživanja do temeljne zdravstvene skrbi. Većina ljudi danas prihvaća velike znanstvene istine koje su otkrili Newton, Darwin i Einstein, a ako ih i ne prihvaćaju, ipak revno posežu za proizvodima zapadne farmakologije na prve simptome gripe ili bronhitisa. Samo rijetka društva i dalje odolijevaju prodoru zapadnih modela trgovanja i potrošnje, kao i samog zapadnjačkog načina života. Sve više ljudi jede zapadnjačku hranu, nosi zapadnjačku odjeću i živi u zapadnjačkim stambenim prostorima. Čak i osebujni zapadnjački način rada - pet ili šest dana tjedno od devet do pet, s dva ili tri tjedna godišnjeg odmora postaje nešto poput univerzalnog standarda. Dotle religiju koju su zapadni misionari nastojali izvesti u ostatak svijeta slijedi trećina čovječanstva - a postiže značajne uspjehe i u najnapučenijoj državi svijeta. Čak i ateizam, koji je nastao na Zapadu, dojmljivo napreduje.

Svake godine sve više ljudi kupuje poput nas, uči poput nas, ostaje zdravima (ili nezdravima) poput nas i moli se (ili ne moli) poput nas. Hamburgeri, plamenici, flasteri, bejzbolske kape i Biblije; ne možete lako pobjeći od njih, kamo god otišli.

Samo na području političkih institucija ostaje značajna globalna raznolikost, sa širokim spektrom vlada diljem svijeta koje se opiru ideji pravne države, uz zaštitu osobnih prava, kao temelju smislene predstavničke vlasti. Opiranje ratobornog islama uvođenju zapadnih normi spolne jednakosti i seksualne slobode s

kraja XX. stoljeća u jednakoj je mjeri stvar političke ideologije koliko i religije.26 Stoga nije „eurocentrično" ili (anti)"orijentalno" reći da je uspon zapadne civilizacije najvažnija povijesna pojava drugog tisućljeća poslije Krista. To je utvrđivanje očitoga. Izazov je objasniti kako se to dogodilo. Što je to zapadnoeuropskoj civilizaciji XV. stoljeća omogućilo da potisne naoko nadmoćne imperije Orijenta? Očito nije riječ samo o ljepoti Sikstinske kapele.

Lak, iako ne i tautološki odgovor na to pitanje glasi da je Zapad dominirao nad ostalima zbog imperijalizma.27 I danas se mnogi ljudi znaju uzbuditi do uzvišenog moralističkog zgražanja nad nedjelima europskih imperija. Nedjela je nesumnjivo bilo i ona nisu odsutna s ovih stranica. Također je jasno da su razni oblici kolonizacije - naseljavanje nasuprot eksploataciji - imali vrlo različite dugoročne posljedice.28 No, historiografski, imperijalizam nije dostatno objašnjenje prevlasti Zapada. Imperiji su postojali mnogo prije nego što su imperijalizam osudili marksisti-lenjinisti. Zapravo su u XVI. stoljeću brojni azijski imperiji znatno povećali svoju moć i veličinu. Dotle je Europa, nakon neuspješnog pokušaja Karla V. da uspostavi habsburški imperij od Španjolske preko današnjeg Beneluksa do Njemačke, postala rascjepkanija nego ikad. Reformacija je potaknula europske vjerske ratove koji su potrajali više od stoljeća.

Putnik iz XVI. stoljeća teško da ne bi zamijetio tu suprotnost.

Osim što je pokrivalo Anadoliju, Egipat, Arabiju, Mezopotamiju i Jemen, Osmansko se Carstvo pod Sulejmanom Veličanstvenim (1520. - 1566.) proširilo na Balkan i Mađarsku, zaprijetivši 1529. i Beču. Istočnije, sefevidski imperij pod Abasom I. (1587. - 1629.) prostirao se od Isfahana i Tabriza sve do Kandahara, dok je sjevernom Indijom od Delhija do Bengala vladao moćni mogulski car Akbar (1542. - 1605.). I Kina dinastije Ming činila se mirnom i sigurnom iza Kineskog zida. Rijetko je koji europski posjetitelj na dvoru cara Wanlija (1572. - 1620.) mogao predvidjeti pad 26

Za prosvjetljujuću raspravu vidi: Scruton, The West and the Rest.

27

Vidi npr.: Laue,

28

Acemoglu i dr.; „Reversal of Fortune"; Putterman i Weil, „Post-1500 Population Flows".

World Revolution of Westernization.

njegove dinastije manje od tri desetljeća nakon njegove smrti.

Pišući iz Istanbula krajem 50-ih godina XVI. stoljeća, flamanski diplomat Ogier Ghiselin de Busbecq - čovjek koji je tulipane iz Turske donio u Nizozemsku - zabrinuto je usporedio europske rascjepkane države s „golemim bogatstvom" Osmanskoga Carstva.

Doduše, XVI. stoljeće bilo je doba grozničave europske prekomorske aktivnosti. Ali velikim istočnjačkim imperijima portugalski i nizozemski moreplovci činili su se potpunom suprotnošću nositelja civilizacije; bili su tek još jedni barbari koji su prijetili Središnjem Kraljevstvu, ako ništa drugo, vredniji prezira - i svakako smrdljiviji - od japanskih gusara. A što je drugo privuklo Europljane u Aziju ako ne iznimna kvaliteta indijskih tkanina i kineskoga porculana?

Još 1683. osmanlijska je vojska mogla domarširati do Beča prijestolnice Habsburškoga Carstva - i zahtijevati da se stanovnici grada predaju i obrate na islam. Tek nakon prekida te opsade kršćanski je svijet mogao početi lagano potiskivati osmanlijsku vlast u srednjoj i istočnoj Europi preko Balkana do Bospora, i trebalo je proći mnogo godina prije nego što je ijedan europski imperij mogao parirati postignućima orijentalnog imperijalizma. „Veliko odvajanje" Zapada od ostalih drugdje se ostvarivalo još sporije. Materijalni jaz između Sjeverne i Južne Amerike nije čvrsto uspostavljen sve do kasnog XIX. stoljeća, a veći dio Afrike, osim malobrojnih obalnih područja, Europljani nisu podjarmili sve do početka dvadesetoga.

Prema tome, ako se uspon Zapada ne može objasniti istrošenom idejom imperijalizma, je li naprosto bila riječ - kao što neki učenjaci tvrde - o sreći? Jesu li geografsko obličje ili klima zapadnog ruba Eurazije uzrokovali veliko odvajanje? Jesu li Europljani jednostavno imali tu sreću da nabasaju na karipske otoke, idealne za uzgoj šećerne trske bogate kalorijama? Je li Novi svijet osigurao Europi dodatnu zemlju koja je Kini nedostajala? Je li naprosto zbog Murphyjeva zakona teže crpiti i prevoziti kineske zalihe ugljena nego europske?29 Ili je Kina bila u određenom smislu žrtva vlastita uspjeha - zaglavljena u „zamci visoke ravnoteže" zbog sposobnosti svojih ratara da opskrbljuju 29

Pomeranz, Great Divergence.

golem broj ljudi dovoljnim brojem kalorija za život?30 Je li doista moguće da je Engleska postala prva industrijska zemlja ponajprije zato što je život većine ljudi bio iznimno kratak zbog loših sanitarnih uvjeta i bolesti, što je omogućilo bogatoj i poduzetnoj manjini bolje izglede za prenošenje svojih gena?31 Besmrtni engleski leksikograf Samuel Johnson odbijao je sva takva slučajna objašnjenja slučajne premoći Zapada. U Rasselasu, objavljenom 1759., glavni lik pita: Zbog čega (...) su Europljani tako moćni? Ili zašto, s obzirom na to da oni s takvom lakoćom mogu doći u Aziju i Afriku radi trgovine ili osvajanja, ne mogu Azijci i Afrikanci nahrupiti na njihove obale, osnovati kolonije u njihovim lukama i dati zakone njihovim prirodnim vladarima? Isti vjetar koji njih nosi natrag odveo bi nas onamo.32 Na što filozof Imlac odgovara: Moćniji su, gospodine, od nas, zato što su mudriji; znanje uvijek ima prevlast nad neukošću, kao što čovjek vlada drugim životinjama. Ali zašto oni imadu više znanja od nas, ne znam za to drugi razlog osim nedokučive volje Božje.33 Znanje je doista moć ako omogućuje bolje načine plovidbe, kopanja ruda, pucanja iz oružja i liječenja bolesti. No jesu li Europljani uistinu imali više znanja nego drugi narodi? Možda 1759. i jesu; znanstvene inovacije tijekom otprilike dva i pol stoljeća nakon 1650. bile su gotovo isključivo zapadnoga podri-

30

Elvin, Pattern of the Chinese Past.

31

Clark, Farewell to Alms.

32

To je pitanje doista bilo postavljeno u nezapadnim imperijima u XVIII. stoljeću.

Godine 1731. osmanlijski pisac Ibrahim Muteferrika upitao je: „Zašto kršćanski narodi, koji su u prošlosti bili tako slabi u usporedbi s muslimanskima, počinju vladati tolikim zemljama u modernom dobu i čak nanose poraze nekoć pobjedničkoj osmanlijskoj vojsci?"

33

Johnson, Rasselas, str. 54 i dalje.

jetla.34 Ali 1500.? Kao što ćemo vidjeti, kineska tehnologija, indijska matematika i arapska astronomija bile su stoljećima kudikamo naprednije.

Je li onda postojala neka neodređenija kulturna razlika koja je omogućila Europljanima da prestignu svoje istočne pandane?

Takav je zaključak iznio njemački sociolog Max Weber. Ona se pojavljuje u mnogim varijantama - srednjovjekovni engleski individualizam, humanizam i protestantska etika - i nalazila se posvuda, od zahtjeva engleskih ratara do knjigovodstva sredozemnih trgovaca i dvorskih običaja. U Bogatstvu i siromaštvu naroda (The Wealth and Poverty of Nations) David Landes iznosi kulturološke dokaze tvrdeći da je zapadna Europa predvodila svijet u razvijanju autonomnog intelektualnog istraživanja, znanstvene metode verificiranja i racionalizacije istraživanja te u njegovu širenju. Ali čak i on dopušta da je bilo potrebno još nešto kako bi takav način djelovanja uspio: financijska sredstva i dobra vlast.35 Ključ je, postaje sve očitije, u institucijama.

Institucije su, dakako, u stanovitom smislu proizvodi kulture. No, zato što formaliziraju niz normi, upravo one često održavaju kulturu valjanom, određujući koliko ona pridonosi dobrom umjesto lošem ponašanju. Na primjer, u XX. stoljeću proveden je niz eksperimenata u kojima su nametnute posve drukčije institucije dvjema skupinama Nijemaca (zapadnima i istočnima), dvjema skupinama Korejaca (sjevernima i južnima) i dvjema skupinama Kineza (onima unutar Narodne Republike i onima izvan nje). Rezultati su bili vrlo upadljivi, a pouka kristalno jasna. Uzmete li isti narod, s manje-više istom kulturom, i nametnete komunističke institucije jednoj njegovoj skupini, a kapitalističke drugoj, uslijedit će gotovo odmah razilaženje u njihovu ponašanju.

Mnogi današnji povjesničari složili bi se da je u XVI. stoljeću bilo malo doista velikih razlika između istočnog i zapadnog kraja Eurazije. Oba su područja rano prihvatila poljoprivredu, razmjenu utemeljenu na tržištu i državne strukture s urbanim središtima.36 Ali postojala je jedna ključna institucijska razlika. U 34

Murray,

35

Landes,

36

Hibbs i Olsson, „Geography"; Bockstette i dr., „States and Markets".

Human

Accomplishment.

Wealth and Poverty.

Kini se učvrstilo monolitno carstvo, dok je Europa ostala politički rascjepkana. U knjizi Sva naša oružja - zarazne bolesti, čelik i puške (Guns, Germs and Steel) Jared Diamond objašnjava zašto je Eurazija napredovala u odnosu na ostatak svijeta.37 No sve do rasprave Kako se obogatiti (How to Get Rich, 1999.) nije ponudio odgovor na pitanje zašto je jedan kraj Eurazije u tolikoj mjeri prestigao drugi. Odgovor je da su na ravnicama istočne Eurazije monolitni orijentalni imperiji gušili inovativnost, dok su u gorovitoj, rijekama podijeljenoj zapadnoj Euraziji, postojale kreativna konkurencija i komunikacija između brojnih monarhija i gradova-država.38 To je privlačan odgovor. No ipak ne može biti dovoljan.

Pogledajte samo dva niza bakroreza pod naslovom Strahote rata, što ih je 30-ih godina XVI. stoljeća objavio lorenski grafičar Jacques Callot i kojima kao da upozorava svijet na opasnosti vjerskih sukoba. Konkurencija između europskih državica i unutar njih u prvoj polovini XVIII. stoljeća bila je strašna, opustošila je velika područja u srednjoj Europi i gurnula Britaniju u pogubne sukobe koji su se ponavljali dulje od jednog stoljeća.

Politička rascjepkanost često ima tu posljedicu. Sumnjate li u to, upitajte stanovnike nekadašnje Jugoslavije. Konkurencija je svakako dio priče o prevlasti Zapada, kao što ćemo vidjeti u prvom poglavlju - ali, samo dio.

U ovoj knjizi želim pokazati da se Zapad razlikovao od ostalih po šest novih kompleksa institucija i s njima povezanih ideja i načina ponašanja, koji se mogu utvrditi i koji su bili pokretači globalne moći. Radi jednostavnosti, sažeo sam ih pod šest naslova: 1.

2.

3.

4.

5.

6.

Konkurencija Znanost Vlasnička prava Medicina Potrošačko društvo Radna etika

37

Diamond, Guns, Germs and Steel.

38

Diamond, „How to Get Rich".

Da se poslužim jezikom današnjega kompjuteriziranog, sinkroniziranog svijeta, to je šest ubojitih aplikacija koje su omogućile manjem dijelu čovječanstva sa zapadnog kraja Eurazije da dominira svijetom većim dijelom posljednjih 500 godina.

A sad, prije nego što mi ljutito prigovorite da sam izostavio neke ključne aspekte prevlasti Zapada, kao što su kapitalizam, sloboda ili demokracija (ili, kad smo već kod toga, zarazne bolesti, čelik i puške), molim vas da pročitate sljedeće kratke definicije: 1. Konkurencija - decentralizacija i političkog i gospodarskog života, koja je stvorila odskočnu dasku za nacionalne države i za kapitalizam.

2. Znanost - način proučavanja, razumijevanja i naposljetku mijenjanja prirodnoga svijeta, koji je Zapadu omogućio (među ostalim) veliku vojnu prednost u odnosu na ostale.

3. Vlasnička prava - vladavina zakona kao sredstvo za zaštitu privatnih vlasnika i mirno rješavanje sporova između njih, što je stvorilo osnovu za stabilan oblik predstavničke vlasti.

4. Medicina - grana znanosti koja je omogućila veliko poboljšanje zdravlja i produženje očekivanog životnog vijeka, što je započelo u zapadnim društvima, ali i u njihovim kolonijama.

5. Potrošačko društvo - način materijalističkog življenja u kojemu proizvodnja i kupnja odjeće i drugih potrošačkih dobara ima središnju gospodarsku ulogu i bez kojega bi industrijska revolucija bila neodrživa.

6. Radna etika - moralni sustav i način djelovanja koji se može izvesti iz protestantskog kršćanstva (među ostalim izvorima) i koji povezuje dinamično i potencijalno nestabilno društvo stvoreno pomoću prvih pet aplikacija.

Da ne bude zabune: ovo nije još jedna samodopadna verzija Trijumfa Zapada (Triumph of the West).39 Želim pokazati da nije samo zapadnjačka nadmoć dovela do osvajanja i kolonizacije tolikog dijela ostatka svijeta, nego i slučajna slabost suparnika Zapada. Također, politički i vojni slom Osmanskog 39

Vidi npr.: Roberts, Triumph of the West.

Carstva bio je više potaknut iznutra negoli nametnut izvana.

Sjevernoameričke političke institucije razvijale su se dok su južnoameričke propadale, ali to što Simón Bolívar nije uspio stvoriti Sjedinjene Države Latinske Amerike nije bila krivnja gringosa.

Ključno je to da je razlika između Zapada i ostalih bila institucijska. Zapadna Europa prestigla je Kinu djelomice zato što je na Zapadu bilo više konkurencije i na području politike i na području gospodarstva. Austrija, Pruska, a poslije čak i Rusija, postale su upravno i vojno djelotvornije zato što se sustav koji je potaknuo znanstvenu revoluciju pojavio u kršćanskom, a ne u muslimanskom svijetu. Bivše sjevernoameričke kolonije bile su toliko uspješnije od južnoameričkih zato što su britanski doseljenici uspostavili posve drukčiji sustav vlasničkih prava i političkog zastupanja od onoga što su ga stvorili Španjolci i Portugalci na jugu. (Sjever je imao „poredak otvorenog pristupa" umjesto zatvorenoga, čija je svrha zadovoljavanje interesa ekskluzivnih elita koje ostvaruju prihode ubiranjem renti.)40 Europski imperiji nisu uspjeli prodrijeti u Afriku samo zato što su imali strojnice, izumili su i cjepiva za tropske bolesti kojima su Afrikanci jednako podlijegali.

Na isti način, rana industrijalizacija Zapada pokazala je institucijske prednosti: mogućnost masovnog potrošačkog društva postojala je u Britaniji mnogo prije pojave i širenja parnog pogona ili tvorničkog sustava. Čak i nakon što je industrijska tehnologija postala dostupna posvuda, razlika između Zapada i Istoka se održala - zapravo se povećala. Uz potpuno standardizirano predenje pamuka i tkalačke strojeve europski ili sjevernoamerički radnik i dalje je mogao biti produktivniji od svojih istočnih kolega.41 Ulaganje u javno zdravstvo i javno obrazovanje donosilo je velike dobiti - gdje ga nije bilo, ljudi su ostajali siromašni.42 Ova knjiga govori o svim tim razlikama - zašto su postojale i zašto su bile tako važne.

40

Vidi: North, Understanding Process of Economic Change, North i dr., and Social Orders.

41

Clark, Farewell to Alms, str. 337-42.

42

Rajan i Zingales, „Persistence of Underdevelopment"; Chaudhary i dr., „Big BRICs, Weak Foundations".

Violence

Dosad sam se služio riječima kao što su „Zapad" i „zapadnjački" prigodno. Ali što točno smatram „zapadnom civilizacijom"?

Poslijeratni bijeli anglosaksonski protestantski muškarci višemanje nagonski smještali su Zapad (poznat i kao „slobodni svijet") u razmjerno uzak koridor koji se pružao (sigurno) od Londona do Lexingtona u Massachusettsu i (možda) od Strasbourga do San Francisca. Godine 1945., odmah nakon ratnih zbivanja, prvi jezik Zapada bio je engleski, za kojim je sve više zaostajao francuski. S uspjehom europske integracije 50-ih i 60-ih godina, zapadnjački se klub povećao. Malo bi tko sad osporavao da Beneluks, Francuska, Njemačka, Italija, Portugal, Skandinavija i Španjolska pripadaju Zapadu, dok je Grčka članica ex officio, unatoč privrženosti pravoslavlju, zahvaljujući našem velikom dugovanju drevnoj helenskoj filozofiji i grčkim novijim dugovanjima Europskoj Uniji.

No, što je s ostatkom južnog i istočnog Sredozemlja, koje obuhvaća ne samo Balkan sjeverno od Peloponeza, nego i sjevernu Afriku i Anadoliju? Što je s Egiptom i Mezopotamijom, kolijevkama prvih civilizacija? Je li Južna Amerika - koju su kolonizirali Europljani jednako kao i Sjevernu i koja je geografski na istoj polutci - dio Zapada? A što je s Rusijom? Je li europska Rusija doista Zapad, a Rusija iza Urala u stanovitom smislu dio Orijenta? Za vrijeme hladnog rata Sovjetski Savez i njegove satelite nazivali su „istočnim blokom". No svakako se može reći da je Sovjetski Savez plod zapadne civilizacije jednako kao i SAD. Srž njegove ideologije ima isto viktorijansko podrijetlo kao i nacionalizam, pokret protiv ropstva i žensko pravo glasa - nastala je i razvila se u kružnoj čitaonici Britanske nacionalne knjižnice. A njena geografska raširenost nije ništa manje plod europske ekspanzije i kolonizacije nego naseljavanje Sjeverne i Južne Amerike. U središnjoj Aziji, kao i u Južnoj Americi, Europljani su vladali neeuropljanima. U tom smislu, ono što se dogodilo 1991. bila je jednostavno smrt posljednjega europskog imperija. Ali najutjecajnija novija definicija zapadne civilizacije Samuela Huntingtona ne isključuje samo Rusiju, nego i sve zemlje s pravoslavnom religijskom tradicijom. Huntingtonov Zapad sastoji se samo od zapadne i srednje Europe (isključujući pravoslavni istok), Sjeverne Amerike (isključujući Meksiko) i Australazije. Grčka, Izrael, Rumunjska i Ukrajina ne zadovo-

ljavaju uvjete, kao ni Karibi, unatoč tomu što su mnogi od njih zapadnjački koliko i Florida.43 „Zapad" je, dakle, mnogo više od geografskog pojma. On je niz normi, načina ponašanja i institucija s posve zamagljenim granicama. Implikacije toga vrijedne su razmišljanja. Bi li zapravo bilo moguće da neko azijsko društvo postane zapadnjačko ako prigrli zapadnjačke norme odijevanja i poslovanja, kao što je to Japan učinio u Meijijevu razdoblju i kao što to, čini se, danas čini veći dio ostatka Azije? Nekoć je bilo pomodno tvrditi da kapitalistički „svjetski sustav" nameće trajnu podjelu rada između zapadne jezgre i ostalih na periferiji.44 Ali što ako se na kraju cijeli svijet pozapadnjači, barem što se tiče izgleda i načina života? Ili su možda druge civilizacije, prema poznatoj Huntingtonovoj tvrdnji, otpornije - osobito „sinička" civilizacija, što se odnosi na Veliku Kinu,45 i islam, sa svojim „krvavim granicama i područjima"?46 Koliko je njihovo prihvaćanje zapadnjačkih načina postupanja samo površna modernizacija bez ikakve kulturne dubine? Tim ćemo se pitanjima pozabaviti u nastavku.

Druga je zagonetka zapadne civilizacije što se to nejedinstvo čini jednim od njenih obilježja koja je pobliže određuju.

Početkom XXI. stoljeća mnogi američki komentatori žalili su se na „sve širi Atlantik" - opadanje zajedničkih vrijednosti koje su povezivale SAD s njegovim zapadnoeuropskim saveznicima tijekom hladnog rata.47 Ako je postalo malo jasnije koga neki američki državnik treba nazvati kad želi razgovarati s Europom nego što je to bilo kad je Henry Kissinger bio državni tajnik, postalo je teže reći tko podiže slušalicu u ime zapadne civilizacije. Ipak, trenutačna podjela između Amerike i „stare Europe" blaga je i miroljubiva u usporedbi s velikim raskolima u prošlosti, zbog religije, zbog ideologije - pa čak i zbog samog značenja civilizacije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Nijemci su

43

Huntington,

44

Wallerstein, Modern

45

Doista je neobično da jedna od najuvaženijih svjetskih civilizacija nosi ime za koje je čuo tek jedan politički teoretičar. U svojoj izvornoj raspravi iz 1993.

Huntington se poslužio izrazom „konfucijanska".

46

Huntington,

47

Vidi npr.: Kagan, Paradise and Power; i novije: Schuker, „Sea Change".

Clash

Clash

of Civilizations.

World-System.

of Civilizations.

tvrdili da vode rat za visoku Kultur i protiv neukusne, materijalističke anglo-francuske civilisation (razliku su isticali Thomas Mann i Sigmund Freud, među ostalima). No tu je razliku bilo teško pomiriti s paležom Sveučilišta u Leuvenu i nemilosrdnim smaknućima belgijskih civila u prvoj fazi rata. Britanski propagandisti uzvratili su proglasivši Nijemce „Hunima" - barbarima izvan granica civilizacije - i nazvavši sam rat „velikim ratom za civilizaciju" na pobjedničkom odlikovanju. 48 Ima li više smisla govoriti o „Zapadu" kao o jedinstvenoj civilizaciji danas nego 1918.?

Na koncu, valja se sjetiti da je zapadna civilizacija već jednom doživjela slabljenje i pad. Rimske ruševine raštrkane diljem Europe, sjeverne Afrike i Bliskog istoka uvjerljivo podsjećaju na to. Prva verzija Zapada - zapadna civilizacija 1.0 - nastala je u takozvanom plodnom polumjesecu koji se proteže od doline Nila do stjecišta Eufrata i Tigrisa i dosegnula dvostruki vrhunac s atenskom demokracijom i Rimskim Carstvom.49 Ključni elementi naše današnje civilizacije - ne samo demokracija, nego i sport, aritmetika, građansko pravo, geometrija, klasični stil u arhitekturi i znatan dio riječi u modernom engleskom - potječu s drevnog Zapada. Na svom vrhuncu Rimsko je Carstvo bilo zapanjujuće razrađen sustav. Žitarice, proizvodi i novac kolali su gospodarstvom koje se protezalo od sjevera Engleske do gornjeg toka Nila, učenost je cvjetala, postojali su pravo, medicina pa čak i trgovački centri poput Trajanova foruma u Rimu. No, ta je verzija zapadne civilizacije oslabjela i zatim u V. stoljeću propala dramatičnom brzinom, uništena barbarskim najezdama i unutarnjim podjelama. U jednom naraštaju golema carska metropola postala je ruševna, akvedukti su se raspali, divne tržnice ostale napuštene. Znanje klasičnog Zapada potpuno bi se izgubilo da nije bilo bizantskih knjižničara, 50 irskih redovnika51 te papa i svećenika Rimokatoličke crkve - da ne zaboravimo

48

Vidi najnovije: Osborne, Civilization.

49

Morris, Why the West Rules.

50

Brownworth, Lost to the West.

51

Cahill, How the Irish Saved Civilization (Kako su Irci spasili civilizaciju). Dok ovo pišem, ostaje da se vidi hoće li taj kompliment biti uzvraćen (op. a.).

abasidske kalife.52 Bez njihove se pomoći zapadna civilizacija ne bi mogla preporoditi u renesansnoj Italiji.

Jesu li slabljenje i pad sudbina koja očekuje zapadnu civilizaciju 2.0? U demografskom smislu, stanovništvo zapadnih društava već dugo čini manjinu svjetske populacije, no danas je očito da se sve više smanjuje. Nekoć tako dominantna gospodarstva SAD-a i Europe sad se suočavaju sa zbiljskom mogućnošću da ih Kina prestigne za dvadeset ili čak deset godina, a ni Brazil i Indija mnogo ne zaostaju. Zapadnjačka „čvrsta moć" kao da se muči na širem području Bliskog istoka, od Iraka do Afganistana, kao što se raspada i „washingtonski konsenzus" o gospodarskoj politici slobodnog tržišta. Čini se da financijska kriza, koja je započela 2007., također ukazuje na temeljnu manu u srcu potrošačkog društva, s njegovim naglaskom na terapiji kupovanjem koje se potiče zaduživanjem. Protestantska etika štedljivosti, koja se nekoć činila ključnom za zapadnjački projekt, gotovo je nestala. Dotle su zapadne elite obuzete gotovo milenarističkim strahom od nadolazeće ekološke apokalipse.

Povrh toga, čini se da je zapadna civilizacija izgubila samopouzdanje. Počevši od Stanforda 1963., niz velikih sveučilišta prestao je svojim studentima nuditi klasične kolegije o zapadnoj civilizaciji. Opširni prikazi prevlasti Zapada nisu više u modi ni u školama. Zahvaljujući hiru prosvjetnih radnika koji su uzdignuli „historiografske vještine" iznad znanja u ime „nove povijesti" zajedno s nenamjernim posljedicama reforme nastavnog plana - previše britanske djece napušta srednju školu znajući samo nepovezane fragmente povijesti Zapada: Henrik VIII. i Hitler, uz malu dozu Martina Luthera Kinga. Anketa provedena među studentima prve godine povijesti na jednom od vodećih britanskih sveučilišta otkrila je da ih je samo 34 posto znalo tko je bio engleski monarh u vrijeme Armade, 31 posto ih je znalo lokaciju burskih ratova, 16 posto znalo je tko je zapovijedao britanskim snagama kod Waterlooa (dvostruko više smatralo je da je to bio Nelson, a ne Wellington), a 11 ih je posto moglo imenovati jednog britanskog premijera iz XIX. stoljeća.53 U sličnom istraži52

Dawson, Making of Europe, Woods, How the Catholic Church Built Western Civilization.

53

Matthews, „Strange Death"; Guyver, „England".

vanju među engleskom djecom između 11 i 18 godina, 17 posto mislilo je da se Oliver Cromwell borio u bitci kod Hastingsa, a 25 posto smjestilo je Prvi svjetski rat u pogrešno stoljeće.54 Osim toga, diljem engleskoga govornog područja proširio se stav da bismo trebali proučavati druge kulture, a ne vlastitu. Glazbeni uzorak poslan 1977. u svemir na svemirskoj sondi Voyager sadržavao je 27 zapisa, od kojih samo deset pripada zapadnim skladateljima, među kojima nisu bili ne samo Bach, Mozart i Beethoven, nego ni Louis Armstrong, Chuck Berry i Blind Willie Johnson. Povijest svijeta ,,u 100 predmeta", koju je 2010. objavio direktor British Museuma, nije obuhvaćala više od 30 proizvoda zapadne civilizacije.55 No svaka povijest svjetskih civilizacija koja umanjuje stupanj njihova postupnog podređivanja Zapadu nakon 1500. godine propušta ono bitno - što je krajnje nužno objasniti. Uspon Zapada, vrlo jednostavno, najvažnija je povijesna pojava druge polovine drugog tisućljeća poslije Krista. Ta je priča u srcu suvremene povijesti. To je možda najizazovnija zagonetka koju povjesničari moraju razriješiti. I trebamo je razriješiti ne samo kako bismo zadovoljili svoju znatiželju. Jer samo ako utvrdimo uzroke prevlasti Zapada, možemo se nadati da ćemo uspjeti procijeniti, s bilo kojim stupnjem točnosti, prijeteću opasnost svojega slabljenja i pada.

54

Amanda Kelly, „What Did Hitler Do in the War, Miss?", Times Educational Supplement, 19. siječnja 2001.

55

MacGregor, History of the World.

1.

Konkurencija

Čini se da je Kina dugo nepokretna i vjerojatno je davno stekla puno bogatstvo koje je u skladu s prirodom njenih zakona i institucija. No to bi bogatstvo moglo biti mnogo manje od onoga što možda omogućuju, uz druge zakone i institucije, svojstva njezina tla, klime i položaja. Zemlja koja se ne obazire na vanjsku trgovinu ili je prezire i koja pušta brodove stranih zemalja samo u jednu ili dvije svoje luke, ne može poslovati u onolikoj mjeri u kolikoj bi mogla s drukčijim zakonima i institucijama. (...) Pojačana vanjska trgovina (...) teško da ne bi silno povećala kinesku proizvodnju i uvelike poboljšala proizvodnu snagu njene industrije. Više ploveći, Kinezi bi prirodno naučili vještinu uporabe i konstruiranja raznih strojeva koji se upotrebljavaju u drugim zemljama, kao i druga poboljšanja u obrtima i industriji što se primjenjuju u raznim dijelovima svijeta.

Adam Smith Zašto su tako maleni, a ipak tako jaki? Zašto smo mi veliki, a ipak slabi? (...) Od barbara moramo preuzeti samo (...) čvrste brodove i djelotvorne puške.

Feng Guifen

DVIJE RIJEKE Zabranjeni grad (Gugong) u središtu Pekinga izgradilo je više od milijun radnika, koristeći se materijalima iz cijeloga Kineskog Carstva. S gotovo tisuću građevina podignutih i ukrašenih kako bi simbolizirale moć dinastije Ming, Zabranjeni grad nije samo ostatak onoga što je nekoć bila najveća civilizacija na svijetu, nego i podsjetnik da ni jedna civilizacija ne traje vječno. Još 1776. Adam Smith mogao je reći za Kinu da je „jedna od najbogatijih, to jest najplodnijih, najbolje obrađivanih, najradišnijih i najnapučenijih zemalja na svijetu, (...) mnogo bogatija od bilo kojeg dijela Europe". Ali Smith ju je opisao i kao „dugo nepokretnu" ili „zaustavljenu".56 U tome je zacijelo imao pravo.

Moglo bi se reći da je poslije manje od stoljeća nakon izgradnje Zabranjenoga grada između 1406. i 1420. počelo razmjerno slabljenje Istoka. Siromašne, sukobima rastrgane zapadnoeuropske državice započele su gotovo nezaustavljivu petstogodišnju ekspanziju. Veliki istočni imperiji dotle su stagnirali i potom podlegli prevlasti Zapada.

Zašto je Kina tonula dok je Europa napredovala? Smithov je glavni odgovor da Kinezi nisu „poticali vanjsku trgovinu" pa su stoga propustili okoristiti se komparativnim prednostima i međunarodnom podjelom rada. No moguća su i druga tumačenja. Pišući 40-ih godina XVIII. stoljeća, Charles de Secondat, barun de Montesquieu, okrivio je za to „utvrđeni plan tiranije", koji je pripisivao iznimnoj napučenosti Kine, koja je pak takva zbog vremena u istočnoj Aziji: Rasuđujem ovako: Azija nema pravu umjerenu zonu, s obzirom na to da područja s vrlo hladnom klimom graniče s vrlo vrućima, kao u Turskoj, Perziji, Indiji, Kini, Koreji i Japanu. U Europi je, s druge strane, umjerena zona vrlo velika. (...) Iz toga proizlazi da svaka [zemlja] podsjeća na susjednu, nema vrlo velikih razlika među njima. (...) Zato su u Aziji jake nacije suprotstavljene slabima, ratoborni, odvažni i poduzetni narodi graniče s lijenima, mlitavima i strašljivima; jedni zato moraju 56

Smith, Wealth of Nations, 1. knjiga, 8. i 11. poglavlje, 4. knjiga, 9. poglavlje.

pokoravati, a drugi biti pokoreni. U Europi, s druge strane, jake nacije suprotstavljene su jakima, a one koje međusobno graniče gotovo su jednako hrabre, to je glavni razlog slabosti Azije i snage Europe, slobode Europe i ropstva Azije, a ne prisjećam se da je itko zamijetio taj razlog. 57

Kasniji europski autori smatrali su da je zapadnjačka tehnologija bila ono što je potisnulo Istok - osobito tehnologija koja će potaknuti industrijsku revoluciju. Tako se zacijelo činilo grofu Macartneyju nakon njegove izrazito neuspješne misije na kineskom carskom dvoru 1793. godine (vidi dolje). Prema drugom obrazloženju, popularnom u XX. stoljeću, konfucijanska filozofija sprečavala je inovativnost. Ali ta objašnjenja istočnjačkog podbačaja bila su pogrešna. Prva očita ubojita aplikacija koju je Zapad imao, a Istok nije, nije bila ni trgovinska, ni klimatska, ni tehnološka, ni filozofska. Bila je, kako je Smith raspoznao, ponajprije institucijska.

Da ste 1420. godine krenuli na putovanje dvjema rijekama Temzom i Yangtzeom - zapanjio bi vas kontrast.

Yangtze je bio dijelom golemoga kompleksa vodenih putova koji su povezivali Nanjing s Pekingom, više od 800 kilometara sjeverno, i s Hangzhouom na jugu. U središtu tog sustava bio je Veliki kanal, koji se na svom vrhuncu pružao dulje od 1600 kilometara. Datirajući još iz VII. stoljeća pr. Kr., s brodskim predvodnicama uvedenima već u X. stoljeću n. e. i divnim mostovima poput Bao Daija s brojnim lukovima, kanal je temeljito obnovljen i poboljšan za vladavine cara Yung-loa (1402. - 1424.) iz dinastije Ming. Nakon što je njegov glavni inženjer Bai Ying zajazio tok Žute rijeke, godišnje je tim kanalom moglo ploviti gotovo 12.000 teglenica sa žitom.58 Gotovo 50.000 ljudi bilo je zaposleno na njegovu održavanju. Na Zapadu, naravno, najveći od svih velikih kanala uvijek će biti onaj u Veneciji. No kad je 70-ih godina XIII. stoljeća neustrašivi mletački putnik Marko s57

Montesquieu, Spirit of the Laws, VIII. knjiga, 21. poglavlje. Vidi i VII. knjigu, 7. poglavlje, XIX. knjigu, 17.-20. poglavlje.

58

Vidi u: general Bishop, China's Imperial Way.

Polo posjetio Kinu, ostao je impresioniran gustoćom prometa na Yangtzeu: Broj plovila koja opsjedaju ovu veliku rijeku tako je velik da nitko tko ovo bude čuo ili pročitao neće vjerovati. Nevjerojatna je količina robe koja se prevozi nizvodno i uzvodno. Zapravo je tako široka da je više nalik moru nego rijeci.

Kineski Veliki kanal nije služio samo kao glavna arterija unutarnje trgovine. Omogućavao je carskoj vladi da ujednačuje cijene žita putem pet državnih žitnica, koje su ga kupovale kad je bilo jeftino i prodavale kad je bilo skupo.59 Nanjing je 1420. bio vjerojatno najveći grad na svijetu, imao je između pola milijuna i milijun stanovnika. Stoljećima je bio razvijeno središte proizvodnje svile i pamuka. Pod carom Yungloom postao je i središte učenosti. Ime Yung-lo znači „vječna sreća" - vječno kretanje možda bi bio bolji opis. Najveći car iz dinastije Ming ništa nije činio napola. Na kompendiju kineskog znanja koji je naručio radilo je više od 2000 učenjaka, a činilo ga je više od 11.000 svezaka. Nakon gotovo šeststoljetne vladavine kao najveću svjetsku enciklopediju 2007. godine nadmašila ga je Wikipedia.

No Yung-lo nije bio zadovoljan Nanjingom. Čim je stupio na prijestolje, odlučio je izgraditi novi i još spektakularniji glavni grad na sjeveru: Peking. Godine 1420., kad je Zabranjeni grad dovršen, Kina dinastije Ming mogla je s neosporivim pravom tvrditi da je najrazvijenija svjetska civilizacija.

U usporedbi s Yangtzeom, Temza je početkom XV. stoljeća bila prava žabokrečina. Istina, London je bio prometna luka, središte engleske trgovine s kontinentom. Najpoznatiji londonski gradonačelnik Richard Whittington bio je vodeći trgovac tkaninom, obogativši se na porastu engleskog izvoza vune. A brodograditeljska industrija engleske prijestolnice razvila se zbog potrebe za prijevozom ljudstva i zaliha za česte engleske pohode protiv Francuza. U Shadwellu i Ratcliffeu brodovi su se mogli podignu59

Tsai, Perpetual Happiness, str. 123.

ti na suhe vezove radi popravaka. Naravno, bio je tu i londonski Tower, više opasan nego zabranjen.

No teško da bi se to dojmilo posjetitelja iz Kine. Sam Tower bio je primitivno zdanje u usporedbi s brojnim palačama Zabranjenoga grada. London Bridge bio je nezgrapan bazar na štulama u usporedbi s mostom Bai Dao. A primitivne navigacijske tehnike ograničavale su engleske pomorce na uske vodene površine - Temzu i La Manche - gdje su se mogli držati poznatih obala. Ništa nije moglo biti nezamislivije, podjednako i Englezima i Kinezima, od brodova koji plove od Londona do Yangtzea.

U usporedbi s Nanjingom, London u koji se 1421. vratio Henrik V. nakon pobjeda nad Francuzima - najpoznatija od njih bila je ona kod Agincourta - jedva se mogao nazvati gradom.

Njegove stare, pokrpane gradske zidine protezale su se oko pet kilometara - što je, opet, samo djelić onih u Nanjingu. Osnivaču dinastije Ming trebalo je više od 20 godina da podigne zid oko svoje prijestolnice, koji se protezao 36 kilometara, s tako velikim ulazima da je u samo jedan od njih moglo stati 3000 vojnika. I bio je sagrađen da traje. Dobar dio stoji i danas, dok od londonskih srednjovjekovnih zidina nije ostalo gotovo ništa.

Prema mjerilima XV. stoljeća, Kina dinastije Ming bila je razmjerno ugodno mjesto za život. Strog feudalni poredak uspostavljen na početku razdoblja dinastije Ming olabavila je razvijena unutarnja trgovina.60 Današnji posjetitelj u Suzhouu još može vidjeti arhitektonske plodove tog blagostanja u sjenovitim kanalima i otmjenim pločnicima staroga gradskog središta.

Urbani život u Engleskoj bio je mnogo drukčiji. Crna smrt - kuga uzrokovana bakterijom Yersinia pestis koju prenose buhe i koja je 1349. stigla u Englesku - smanjila je broj Londonaca na manje od desetine stanovništva Nanjinga. Osim kuge, učestali su bili i tifus, dizenterija i velike boginje. A čak i kad nije bilo epidemija, loši sanitarni uvjeti činili su London nezdravim mjestom. Bez ikakva sustava odvodnje, ulice su smrdjele do neba, dok se u kineskim gradovima ljudski izmet sustavno prikupljao i koristio kao gnojivo na susjednim rižinim poljima. U vrijeme dok je Dick Whittington bio gradonačelnik - četiri puta između 1397. i smrti 60

Brook,

Confusions of Pleasure.

1423. _ londonske ulice bile su popločene nečim mnogo manje privlačnim od zlata. Školska djeca bila su odgajana tako da Henrika V. smatraju jednim od junaka engleske povijesti, suprotnošću njegova prethodnika, slabog Rikarda II. Žalosno je reći, njihovo kraljevstvo bilo je daleko od „otoka pod žezlom" iz Shakespeareova Rikarda II. Taj ga je dramatičar s ljubavlju nazvao „ovaj drugi Eden, polovica raja, / ova tvrđava što je narav za se podiže / protiv pošasti..."61 No, između 1540. i 1800. prosječni životni vijek u Engleskoj iznosio je bijednih 37 godina, a u Londonu dvadeset i nešto. Otprilike svako peto englesko dijete umiralo je u prvoj godini života, u Londonu gotovo svako treće. Sam Henrik V. postao je kralj u dobi od 26 godina, a umro je od dizenterije s 35 - podsjetnik da su veći dio povijesti donedavno stvarali vrlo mladi ljudi koji su kratko živjeli.

Nasilje je bilo uobičajeno. Rat s Francuskom bio je gotovo trajno stanje. Kad nisu ratovali protiv Francuza, Englezi su se borili protiv Velšana, Škota i Iraca. Kad se nisu borili protiv Kelta, borili su se međusobno u nizu ratova za vlast nad krunom. Otac Henrika V. došao je na prijestolje nasilnim putem, njegov sin Henrik VI. izgubio ga je na sličan način nakon što je buknuo Rat dviju ruža, u kojemu su četiri kralja izgubila prijestolje, a četrdeset odraslih pripadnika najvišeg plemstva poginulo na bojnom polju ili stratištu. Između 1330. i 1479. četvrtina smrtnih slučajeva u engleskom plemstvu bila je nasilna. Obična ubojstva bila su uobičajena. Podaci iz XIV. stoljeća pokazuju da je godišnja stopa ubojstava u Oxfordu bila iznad 100 na 100.000 stanovnika. London je bio malo sigurniji sa stopom od oko 50 ubojstava na 100.000 stanovnika. Najgore stope ubojstava danas su u Južnoj Africi (69 na 100.000), Kolumbiji (53) i na Jamajci (34). Čak je i Detroit u najgorem razdoblju u 80-im godinama XX. stoljeća imao stopu od samo 45 ubojstava na 100.000 stanovnika.62 Engleski je život u tom razdoblju doista bio, kako je poslije primijetio politički teoretičar Thomas Hobbes (u vezi s onim 61

62

Shakespeare, Historije, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., preveo Mate Maras, str.

154. (nap. prev.)

Pinker, Better Angels.

što je nazvao „prirodnim stanjem"), „samotan, siromašan, opak, surov i kratak". Čak ni imućna obitelj Paston iz Norfolka nije bila osobito sigurna. Supruga Johna Pastona Margaret bila je izbačena sa svoga posjeda kad je pokušala potvrditi svoje pravo na imanje Gresham, koje je zaposjeo nasljednik prijašnjeg vlasnika.

Dvorac Caister ostavio je Pastonovima Sir John Fastolf, ali ga je ubrzo nakon smrti Johna Pastona zauzeo vojvoda od Norfolka na dugih sedamnaest godina.63 A Engleska je bila među naprednijim i manje nasilnim zemljama u Europi. Život je bio još neugodniji, suroviji i kraći u Francuskoj - a bilo je sve gore što se išlo istočnije. Čak i na početku XVIII. stoljeća prosječni Francuz dnevno je unosio u sebe 1600 kalorija, što je jedva iznad minimuma potrebnog za preživljavanje i oko polovice današnje količine na Zapadu. Prosječni Francuz prije revolucije bio je visok samo 164 cm.64 I u svim kontinentalnim zemljama za koje imamo podatke za srednjovjekovno razdoblje stope ubojstava bile su više nego u Engleskoj, a u Italiji - zemlji poznatoj po ubojicama koliko i po umjetnicima - uvijek su bile najgore.

Katkad se tvrdi da je upravo ta opakost zapadne Europe bila neka vrsta skrivene prednosti. S obzirom na to da su visoke stope smrtnosti bile osobito visoke među siromašnima, možda su oni nekako pomagali bogatima da postanu još bogatiji. Nema dvojbe da je jedna od posljedica crne smrti povećanje europskog dohotka po glavi stanovnika - preživjeli su mogli više zarađivati zato što je radna snaga bila tako oskudna. Istina je i da su djeca bogataša u Engleskoj imala kudikamo više izgleda da prežive do odrasle dobi nego djeca siromaha.65 No teško da te osebujnosti europske demografije objašnjavaju veliko odvajanje Zapada i Istoka. U današnjem svijetu ima zemalja gdje je život bijedan gotovo kao u srednjovjekovnoj Engleskoj, gdje zbog pošasti, gladi, ratova i ubojstava prosječni životni vijek ostaje žalosno kratak, gdje samo bogati žive dugo. Afganistan, Haiti i Somalija baš se i ne doimaju kao da imaju koristi od takvih uvjeta. Kao što ćemo vidjeti, Europa je napravila pomak prema blagostanju i moći usprkos smrti, ne zbog nje.

63

Castor, Blood and Roses.

64

Fogel, Escape from Hunger, tablice 1.2, 1.4.

65

Clark, Farewell to Alms.

Suvremeni stručnjaci i čitatelji moraju se podsjetiti kakva je smrt bila nekoć. Trijumf smrti, fantastično remek-djelo flamanskog umjetnika Pietera Bruegela starijeg (oko 1525. - 1569), naravno, nije realistično, ali Bruegel se sigurno nije morao u cijelosti osloniti na svoju maštu kako bi prikazao prizore smrti i uništenja od kojih se okreće želudac. U zemlji kojom vlada vojska kostura kralj leži na samrti, njegovo je blago beskorisno, dok neki pas glođe obližnje truplo. U pozadini vidimo dva čovjeka na vješalima, četiri čovjeka slomljenih udova na kotačima i još jednog prije dekapitacije. Vojske se sukobljavaju, kuće gore, brodovi tonu. U prednjem planu, muškarci i žene, mlado i staro, vojnici i civili, svi bezglavo hrle u uski četvrtasti tunel. Nitko nije pošteđen. Čak je i trubadur koji pjeva svojoj ljubljenoj osuđen na sigurnu propast. Sam umjetnik umro je u ranim četrdesetima, mlađi od autora ove knjige.

Stoljeće poslije talijanski umjetnik Salvator Rosa naslikao je možda najdirljiviji memento mori, naslovljen jednostavno L'umana fragilità (Ljudska krhkost). Bio je nadahnut kugom koja je 1655. poharala njegov rodni Napulj, oduzevši život njegovu malom sinu Rosalvu, kao i njegovu bratu, sestri i njezinu mužu, a umrlo je i petero njihove djece. Užasno se cereći, anđeo smrti pomalja se iz tame iza Salvatorove supruge kako bi uzeo njihova sina dok prvi put pokušava pisati. Raspoloženje ucviljenog umjetnika besmrtno je sažeto u samo osam latinskih riječi zapisanih na platnu: Conceptio culpa Naci pena Labor vita Necesse mori „Začeće je grijeh, rođenje je bol, život je muka, smrt je neizbježna." Kako bi se jezgrovitije mogao opisati život u tadašnjoj Europi?

EUNUH I JEDNOROG Kako možemo objasniti nadmoć Istoka? Za početak, azijska poljoprivreda bila je kudikamo produktivnija od europske. U istočnoj Aziji jutro zemlje bilo je dovoljno da od njega živi jedna obitelj, toliko je bio učinkovit uzgoj riže, dok je u Engleskoj prosjek bio bliži 20 jutara. To nam pomaže da objasnimo zašto je istočna Azija već tada bila napučenija od zapadne Europe.

Razvijeniji istočnjački sustav uzgoja riže mogao je prehraniti više usta. Nema sumnje da je Zhou Shixiu, pjesnik iz razdoblja dinastije Ming, gledao selo kroz ružičaste naočale. Ipak, sljedeći prikaz opisuje zadovoljni seoski puk: Skromni kućni ulazi pomaljaju se pokraj mračne staze, krivudavi put spušta se do uvale. Ovdje deset obitelji (...) naraštajima živi jedna pokraj druge. Dim s njihovih ognjišta miješa se kud god pogledaš - jednako tako ljudi surađuju u svojoj svakodnevici. Nečiji je sin glava kuće na zapadu, dok je kći nekog drugog žena zapadnog susjeda. Hladni jesenji vjetar puše prema svetištu boga zemlje, praščići i rižino pivo žrtvuju se pretku polja, kojemu stari šaman spaljuje papirnati novac, dok momci udaraju u brončani bubanj. Sumaglica u tišini obavija vrt sa šećernom trskom i kiša rominja na polja tara, dok ljudi dolaze kući nakon obreda, prostiru rogožinu i pripiti čavrljaju...66 No, ovakvi prizori idilične ravnoteže samo su dio priče. Kasniji naraštaji zapadnjaka često zamišljaju carsku Kinu kao statično društvo, alergično na inovacije. U Konfucijanizmu i taoizmu (1915.) njemački sociolog Max Weber definira konfucijanski racionalizam kao „racionalno prilagođavanje svijetu", nasuprot zapadnjačkoj ideji „racionalnog ovladavanja svijetom". Takav je pogled uvelike potvrdio kineski filozof Feng Youlan u svojoj Povijesti kineske filozofije (1934.), kao i učenjak s Cambridgea Joseph Needham u svojem višesveščanom djelu Kineska znanost i civilizacija. Takva kulturološka tumačenja - uvijek privlačna 66

Dardess, „Ming Landscape", str. 323f i dalje.

onima koji su, poput Fenga i Needhama, nakon 1949. simpatizirali maoistički režim - teško je uskladiti s dokazima da je mnogo prije razdoblja dinastije Ming kineska civilizacija dosljedno nastojala ovladati svijetom putem tehnološke inovativnosti.

Nismo sigurni tko je konstruirao prvi vodeni sat. Mogli su to biti Egipćani, Babilonci ili Kinezi. No 1086. Su Song dodao je zupčasti regulator i stvorio prvi mehanički sat, zamršenu napravu visoku dvanaest metara koja nije samo označavala vrijeme, nego je i prikazivala kretanje Sunca, Mjeseca i planeta. Marko Polo vidio je zvonik koji je pokretao takav sat kad je posjetio Dadu u sjevernoj Kini, nedugo nakon izgradnje zvonika 1272. godine. Ništa ni približno precizno nije postojalo u Engleskoj još cijelo stoljeće poslije, kad su sagrađeni prvi astronomski satovi u katedralama u Norwichu, St Alban'su i Salisburyju.

Zasluge za tiskarski stroj s pomičnim slovima obično se pripisuju Njemačkoj u XV. stoljeću. Zapravo je izumljen u XI. stoljeću u Kini. Papir također potječe iz Kine, mnogo prije nego što je uveden na Zapadu. Također papirnati novac, tapete i toaletni papir.67 Često se tvrdi da je sijaču 1701. izumio engleski poljoprivredni novator Jethro Tull. Zapravo je izumljena u Kini 2000 godina prije. Tzv. rotherhamski plug, sa zaobljenom željeznom ogrnjačom, koji je bio ključno oruđe u engleskoj poljoprivrednoj revoluciji u XVIII. stoljeću, još je jedna inovacija koju su preduhitrili Kinezi.68 U Raspravi o poljodjelstvu Wanga Zhena iz 1313. spominju se mnoga oruđa tada nepoznata na Zapadu.69 I industrijska revolucija najavljena je u Kini. Prva visoka peć za taljenje željezne rude nije sagrađena 1709. u Coalbrookdaleu, nego u Kini prije 200. pr. Kr. Najstariji željezni viseći most na svijetu nije britanski nego kineski, potječe iz 65. n. e., a ostaci se još mogu vidjeti blizu Ching-tunga u provinciji Yunnan.70 Britanska proizvodnja željeza 1788. još je bila manja nego kineska 1078. godine. Kinezi su prvi stubokom promijenili proizvodnju tekstila izumima poput kolovrata i tkalačkog stana za svilu, koji

67

Needham (ur.), Science and Civilization, sv. IV, str. 184.

68

Ibid., sv. VI, str. 558, 571, 581. Usp. Hobson, Eastern Origins, str. 201.

69

Mokyr, Lever of Riches, str. 209.

70

Needham (ur.), Science and Civilization, sv. IV, str. 184.

su u XIII. stoljeću uvezeni u Italiju.71 I daleko je od istine da su Kinezi upotrebljavali barut, svoj najpoznatiji izum, isključivo za vatromete. Knjiga Huolongjing Jiaoa Yua i Liua Jia, objavljena potkraj XIV. stoljeća, opisuje nagazne i morske mine, rakete i šuplje topovske kugle ispunjene eksplozivom.

Drugi su kineski izumi kemijski insekticid, ribičko vitlo, žigice, magnetski kompas, igraće karte, čačkalice i tačke. Svi znaju da je golf izumljen u Škotskoj. No Dongxuanski zapisi iz razdoblja dinastije Song (960. - 1279.) opisuju igru zvanu chuiwan. Igrala se pomoću deset štapova, uključujući cuanbang, pubang i shaobang, koji donekle odgovaraju našim štapovima driver, two-wood i three-wood. Štapovi su bili ukrašeni nefritom i zlatom, što ukazuje na to da je golf, tada kao i danas, bio igra za imućne.

I to nije bilo sve. Godine 1400., u osvitu novog stoljeća, Kina je bila spremna za još jedan tehnološki pomak, koji je mogao učiniti cara Yung-loa gospodarom ne samo Središnjeg Kraljevstva, nego i samog svijeta - doslovce „svega pod nebesima".

Danas se u Nanjingu može vidjeti replika u stvarnoj veličini broda admirala Zhenga Hea, najslavnijeg pomorca u kineskoj povijesti. Dug je 120 metara - gotovo pet puta veći od broda Santa Maria, kojim je Kristofor Kolumbo 1492. preplovio Atlantik. A bio je samo dio flote od više od 300 golemih džunki duge plovidbe. S višestrukim jarbolima i odvojenim komorama koje sprečavaju potonuće, u slučaju da nastane rupa ispod površine, ti su brodovi bili kudikamo veći od svega što se u XV. stoljeću gradilo u Europi. S ukupnom posadom od 28.000 ljudi, mornarica Zhenga Hea bila je veća od svega što se na Zapadu pojavilo do Prvog svjetskog rata.

Njihov gospodar i zapovjednik bio je izniman čovjek. U dobi od jedanaest godina zarobio ga je na bojištu utemeljitelj dinastije Ming, Zhu Yuanzhang. Prema običaju, zarobljenika su kastrirali. Zatim je dodijeljen kao sluga carevu četvrtom sinu Zhu Diju, čovjeku koji će se domoći prijestolja kao Yung-lo. Kako bi mu se odužio za odanu službu, Yung-lo povjerio je Zhengu Heu zadatak koji je obuhvaćao istraživanje svjetskih oceana.

71

Ibid., sv. V, str. 61, 157, 354, 421. Usp. Hobson, Eastern Origins, str. 207-12.

Sedmo putovanje Zhenga Hea (1430. - 33.) i prvo da Gamino (1497. -

U nizu od šest epskih putovanja između 1405. i 1424., flota Zhenga Hea plovila je zapanjujuće daleko.72 Admiral je plovio do Tajlanda, Sumatre, Jave i nekoć velike luke Calicut (današnji Kozhikode u Kerali), do Temaseka (kasnijeg Singapura), Malacce i Cejlona, do Cuttacka u Orissi, do Hormuza, Adena i sve do Jidde na Crvenom moru.73 Nominalno, ta su putovanja bila potraga za Yung-loovim prethodnikom, koji je zagonetno nestao, kao i za carskim pečatom koji je iščeznuo zajedno s njim. (Je li Yung-lo pokušavao okajati svoja umorstva na putu do prijestolja ili prikriti činjenicu da ih je počinio?) No, naći izgubljenog cara nije bio njihov pravi motiv.

Prije posljednjeg putovanja Zheng He bio je poslan „po službenoj dužnosti u Hormuz i druge krajeve, s ukupno šezdeset i jednim brodom raznih veličina (...) i [da nosi] šarenu svilu (...) [i] kupuje konoplju". Njegovi časnici imali su naredbu i da „kupuju porculan, željezne kotlove, darove i municiju, papir, ulje, vosak itd."74 To bi moglo ukazivati na trgovinske razloge, a Kinezi su nesumnjivo imali robu za kojom su žudjeli trgovci na Indijskom oceanu (porculan, svila i mošus), kao što je bilo dobara koje su htjeli donijeti u Kinu (papar, biseri, drago kamenje, bjelokost i navodno ljekoviti rogovi nosoroga).75 U stvarnosti, međutim, car nije bio zainteresiran poglavito za trgovinu, kako je to kasnije shvaćao Adam Smith. Prema riječima jednog tadašnjeg zapisa, flota „će ploviti u [barbarske] zemlje i dijeliti darove kako bi ih preobrazila pokazujući našu moć..." Yung-lo htio je da mu strani vladari zauzvrat iskazuju počast kao što su to činili najbliži kineski susjedi u Aziji i tako priznaju njegovu nadmoć. A tko bi odbio pokloniti se caru koji ima tako silnu flotu?76

72

Bilo je i sedmo putovanje 1430. - 33. Gavin Menzies ustvrdio je da su kineski brodovi zaobišli Rt dobre nade, plovili uz zapadnu obalu Afrike do Zelenortskih otoka, prešli preko Atlantika sve do Ognjene zemlje i australske obale, i da je jedan od admirala Zhenga Hea možda stigao do Grenlanda, vrativši se u Kinu uz sjevernu obalu Sibira i kroz Beringov prolaz. Dokazi za te tvrdnje u najboljem slučaju temelje se na indicijama, a u najgorem su nepostojeći.

73

Levathes,

When China Ruled the Seas.

74

Ray, „Analysis", str. 82.

75

Ibid., str. 82-4.

76

Duyvendak, „True Dates".

Na trima putovanjima brodovi iz flote Zhenga Hea stigli su do istočne obale Afrike. Nisu dugo ostali. Poslanici tridesetak afričkih vladara bili su pozvani na brod da priznaju „svjetsku prevlast" cara iz dinastije Ming. Sultan Malindija (u današnjoj Keniji) poslao je delegaciju s egzotičnim darovima, među njima i žirafu. Yung-lo osobno je primio životinju na ulazu u carsku palaču u Nanjingu. Životinja je pozdravljena kao mitski qilin (jednorog) - „simbol savršene vrline, savršene vlasti i savršenog sklada u carstvu i svemiru".77 No, 1424. taj je sklad razrušen. Yung-lo je umro - i kineske prekomorske ambicije pokopane su s njim. Putovanja Zhenga Hea odmah su obustavljena, i samo su nakratko oživljena 1432.

- 1433. završnom ekspedicijom u Indijskom oceanu. Odredbom haijin konačno su zabranjena prekooceanska putovanja. Od 1500. svatko tko bi gradio brod s više od dva jarbola riskirao bi smrtnu kaznu, a 1551. postalo je zločin čak i isploviti na takvom brodu.78 Zapisi o putovanjima Zhenga Hea bili su uništeni. Zheng He je umro, a ostaci su mu najvjerojatnije bačeni u more. Što stoji iza te važne odluke? Je li bila posljedica financijskih problema i političkih svađa na carskom dvoru? Ili je razlog bio taj što su troškovi rata u Anamu (današnji Vijetnam) bili neočekivano veliki?79 Ili je naprosto bila riječ o sumnjičavosti konfucijanskih učenjaka prema „čudnim stvarima" koje je Zheng He donio sa sobom, ne samo prema žirafi? Možda nikad nećemo doznati.

Ali posljedice kineskog okretanja sebi čine se očitima.

Poput misija Apolla na Mjesec, putovanja Zhenga Hea bila su impresivna demonstracija bogatstva i tehnološke razvijenosti.

Pristajanje kineskog eunuha uz istočnoafričku obalu 1416. bilo je po mnogočemu postignuće usporedivo sa slijetanjem američkog astronauta na Mjesec 1969. godine. Ali naglim prekidanjem prekooceanskih istraživanja Yung-loovi nasljednici učinili su gospodarske koristi od tog postignuća beznačajnima.

77

Cotterell, Imperial Capitals, str. 222. Vidi i: Fernández-Armesto, Millennium, 4. poglavlje; Pathfinders, 4. poglavlje.

78

Landes, Wealth and Poverty, str. 95 i dalje.

79

Keay, China: A History, str. 385.

To se ne može reći za putovanja na koja će krenuti jedan vrlo drukčiji pomorac iz malog europskog kraljevstva na drugom kraju eurazijske kopnene mase.

ZAČINSKA UTRKA U Castelu de São Jorgeu, visoko na brdima iznad vjetrovite lisabonske luke, novookrunjeni portugalski kralj Manuel postavio je Vasca da Gamu za zapovjednika četiriju malih brodova s važnim zadatkom. Sva četiri plovila mogla su vrlo lako stati u brod Zhenga Hea. Ukupnu posadu činilo je samo 170 ljudi. No, njihova misija - „da otkrivaju i tragaju za začinima" - imala je potencijal da cijeli svijet pomakne prema zapadu.

Začini o kojima je riječ bili su cimet, klinčić, macis i muškatni oraščić. Europljani ih nisu mogli sami uzgajati, ali su žudjeli za njima kako bi poboljšali okus svojoj hrani. Stoljećima je začinska ruta vodila od Indijskog oceana preko Crvenog mora ili kopnom preko Arapskog poluotoka i Anadolije. Sredinom XV. stoljeća njenu unosnu završnu etapu kontrolirali su Turci i Mlečani.

Portugalci su shvatili da bi taj posao mogao biti njihov ako pronađu drugu rutu, uz zapadnu obalu Afrike, oko Rta dobre nade do Indijskog oceana. Drugi portugalski pomorac Bartolomeu Dias 1488. oplovio je Rt dobre nade, ali posada ga je prisilila da se vrati. Devet godina poslije, na da Gami je bilo da ode do kraja.

Zapovijedi kralja Manuela govore nam nešto o načinu prekomorske ekspanzije zapadne civilizacije što je od ključne važnosti. Kao što ćemo vidjeti, Zapad je imao više od jedne prednosti u odnosu na ostale. No ono što je pokrenulo cijeli proces sigurno je bila žestoka konkurencija koja je potaknula doba otkrića.

Za Europljane svrha plovidbe oko Afrike nije zahtijevanje simbolične počasti za nekog oholog vlastodršca u domovini. Svrha je bila nadmašiti suparnike, i gospodarski i politički. Da je da Gama uspio, Lisabon bi istisnuo Veneciju. Ukratko, pomorska istraživanja u XV. stoljeću bila su europska svemirska utrka. Ili prije začinska utrka.

Da Gama je isplovio 8. srpnja 1497. Kad su on i njegovi portugalski mornari četiri mjeseca poslije oplovili Rt dobre nade na

južnom rubu Afrike, nisu se pitali koje će egzotične životinje donijeti svom kralju. Htjeli su doznati jesu li napokon uspjeli ono što drugi nisu - naći novu začinsku rutu. Zanimala ih je trgovina, ne počasti.

U veljači 1498., pune 82 godine nakon što je Zheng He ondje pristao, da Gama je stigao u Malindi. Kinezi su malo toga ostavili iza sebe osim nešto porculana i DNK - od dvadesetorice kineskih mornara koji su navodno doživjeli brodolom blizu otoka Pate, otplivali do obale i ostali ondje, oženivši se Afrikankama i upoznavši mještane s kineskim metodama pletenja košara i proizvodnje svile.80 Portugalci su, s druge strane, u Malindiju odmah vidjeli potencijal za trgovačku ispostavu. Da Gami je bilo osobito drago što je ondje naišao na indijske trgovce i gotovo je sigurno da je uz pomoć jednog od njih uspio uhvatiti monsunske vjetrove do Calicuta.

Ta želja za trgovanjem nipošto nije bila jedina razlika između Portugalaca i Kineza. Postojala je crta bezobzirnosti - zapravo, otvorene okrutnosti - u ljudima iz Lisabona kakvu je Zheng He tek rijetko pokazivao. Kad je calicutski kralj sumnjičavo pogledao robu koju su Portugalci donijeli iz Lisabona, da Gama je uzeo šesnaestoricu ribara za taoce. Na drugom putovanju u Indiju, na čelu šesnaest brodova, tukao je topovima po Calicutu i grozno osakatio posade zarobljenih plovila. U drugoj je prilici navodno zatočio putnike na brodu koji je plovio za Meku i zapalio ga.

Portugalci su primjenjivali nasilje kao opomenu zato što su znali da će njihovo otvaranje nove začinske rute oko Rta dobre nade naići na otpor. Očito su vjerovali da se moraju unaprijed osvetiti. Kako je Afonso de Albuquerque, drugi potkralj portugalske Indije, 1513. ponosno izvijestio svoga kraljevskog gospodara: „Na glasine o našem dolasku svi su [domorodački] brodovi nestali, a čak su i ptice prestale letjeti iznad vode." Protiv nekih neprijatelja, da budemo sigurni, topovi i sablje nisu bili učinkoviti. Pola ljudi s prve da Gamine ekspedicije nije preživjelo putovanje, ne samo zato što je njihov kapetan pokušao ploviti natrag do Afrike protiv monsuna. Samo dva od prvotnih četiriju 80

Prema: Nicholas D. Kristof, „1492: The Prequel", New York Times, 6. lipnja 1999.

brodova vratila su se u Lisabon. Sam da Gama umro je 1524. od malarije na trećem putovanju u Indiju. Ostaci su mu vraćeni u Europu i danas su smješteni u lijepoj grobnici u samostanu Sv. Jeronima u Lisabonu. No drugi portugalski pomorci plovili su dalje, iza Indije, sve do Kine. Nekoć su se Kinezi mogli odnositi prema dalekim europskim barbarima ravnodušno, ako ne i prezirno. No, sad je začinska utrka dovela te barbare do samih vrata Središnjeg Kraljevstva. A valja upamtiti i da su Portugalci, iako su donijeli malo dragocjene robe koju su Kinezi tražili, donijeli i srebro, za kojim je u Kini dinastije Ming vladala iznimna potražnja, s obzirom na to da su kovanice zamijenile papirnati novac i radnu obvezu kao glavne oblike plaćanja.

Godine 1557. Portugalci su stigli u Macao, poluotok u delti Biserne rijeke. Među prvim njihovim potezima bila je gradnja vrata Porta do Cerco, na kojima stoji natpis: „Bojte se naše moći i poštujte našu krepost." Macao je 1586. bio dovoljno važna trgovačka ispostava da ga portugalska kruna prizna kao grad: Cidade de Nome de Deus (Grad Imena Božjeg). Bio je prvi od takvih europskih trgovačkih enklava u Kini. Luís de Camões, autor Luzitanaca, epskog spjeva o portugalskoj pomorskoj ekspanziji, živio je u Macau neko vrijeme, nakon što je prognan iz Lisabona zbog fizičkog napada. Kako to, čudio se, da je tako malo kraljevstvo poput Portugala - sa stanovništvom koje čini manje od jedan posto kineskoga - moglo stremiti k prevlasti u trgovini s kudikamo napučenijim azijskim imperijima? A ipak su njegovi sunarodnjaci plovili, uspostavljajući nevjerojatnu mrežu trgovačkih ispostava koja se prostirala poput globalne ogrlice od Lisabona, oko obala Afrike, Arapskog poluotoka i Indije, preko Malajskog prolaza, do samih začinskih otoka, i zatim još dalje, čak i iza Macaa. „Da je bilo još neotkrivenih svjetova", kako je de Camões napisao o svojim sunarodnjacima, „našli bi i njih!"81 Koristi od prekomorske ekspanzije imali su i europski takmaci Portugala. Uz Portugal, Španjolci su bili prvi, preuzevši inicijativu u Novom svijetu (vidi treće poglavlje) i osnovavši azijsku ispostavu na Filipinima, odakle su mogli u Kinu prevoziti gole81

Finlay, „Portuguese and Chinese Maritime Imperialism", str. 240 i dalje.

me količine meksičkog srebra.82 Desetljećima nakon što su sporazumom iz Tordesillasa (1494.) međusobno podijelile svijet, dvije iberske sile mogle su gledati na svoja imperijalna postignuća s iznimnim samopouzdanjem. No, buntovni i u trgovinu upućeni nizozemski podanici Španjolaca uvidjeli su potencijal nove začinske rute - zapravo su sredinom XVII. stoljeća prestigli Portugalce i što se tiče broja brodova koji su oplovljavali Rt dobre nade i što se tiče količine tereta. I Francuzi su prihvatili izazov.

A što je s Englezima, čije se teritorijalne ambicije nekoć nisu širile dalje od Francuske i čija je jedina nova ekonomska ideja u srednjem vijeku bila prodaja vune Flamancima? Kako su mogli ostati postrance dok su stizale vijesti da njihovi zakleti neprijatelji stječu bogatstvo u prekomorskim zemljama? Naravno, Englezima nije trebalo dugo da se priključe prekomorskoj trgovačkoj utrci. Godine 1496. John Cabot prvi je put pokušao preploviti Atlantski ocean krenuvši iz Bristola. Hugh Willoughby i Richard Chancellor krenuli su 1553. iz Deptforda u potragu za „sjeveroistočnim putom" do Indije. Willoughby se nasmrt smrznuo u tom pokušaju, ali Chancellor je uspio stići do Arhangelska i zatim otputovati kopnom do dvora Ivana Groznog u Moskvi. Nakon povratka u London nije gubio vrijeme pa je osnovao Moskovsku kompaniju (čije je puno ime glasilo „Ceh i kompanija trgovačkih osvajača za otkrivanje nepoznatih područja, oblasti, otoka i mjesta") radi razvoja trgovine s Rusijom. Slični su se pothvati množili uz kraljevsku potporu, ne samo preko Atlantika nego i duž začinske rute. Sredinom XVII. stoljeća engleska je trgovina cvjetala od Belfasta do Bostona, od Bengala do Bahama.

Svijet je bio razdijeljen u mahnitosti nesmiljene konkurencije. Ali i dalje ostaje pitanje: zašto se čini da su Europljani imali kudikamo više trgovačkog žara nego Kinezi? Zašto je Vasco da Gama bio tako očito pohlepan za novcem - dovoljno pohlepan da ubija radi njega?

Odgovor možete naći pogledavši karte srednjovjekovne Europe, koje pokazuju doslovce stotine konkurentskih država, od kraljevina na zapadnim obalama do brojnih gradova-država koji su se pružali između Baltika i Jadrana, od Lübecka do 82

Flynn i Giraldez, „Born with a 'Silver Spoon'", str. 204.

Mletaka. U Europi je u XIV. stoljeću bilo otprilike tisuću država, a 200 godina poslije bilo je i dalje oko 500 više-manje neovisnih entiteta. Zašto je to bilo tako? Najjednostavniji je odgovor: zbog geografije. Kina ima tri velike rijeke, Žutu, Yangtze i Bisernu, i sve teku od zapada prema istoku.83 Europa ima brojne rijeke koje teku u raznim smjerovima, da ne spominjemo mnoge planinske lance poput Alpa i Pireneja, a tu su još i guste šume i močvare u Njemačkoj i Poljskoj. Možda je pljačkaškim Mongolima Kina jednostavno bila pristupačnija. Horde konjanika teže su prodirale u Europu, pa je ona imala manju potrebu za jedinstvom.

Ne možemo biti sigurni zašto je srednjoazijska prijetnja nestala nakon Tamerlana. Možda su ruske utvrde jednostavno postale bolje. Možda su mongolski konji više voljeli stepsku travu.

Istina, kao što smo vidjeli, sukob u Europi može biti razoran - sjetimo se samo pustošenja što ga je sredinom XVIII. stoljeća u Njemačkoj izazvao Tridesetogodišnji rat. Teško onima koji su živjeli na graničnim područjima desetak većih europskih država koje su između 1550. i 1650. bile u ratu prosječno više od dvije trećine vremena. U razdoblju između 1500. i 1799. Španjolska je bila u ratu sa stranim neprijateljima 81 posto vremena, Engleska 55 posto, a Francuska 52. Ali iz tih neprekidnih sukoba proizišle su tri nehotične koristi. Prvo, poticali su inovacije u vojnoj tehnologiji. Na kopnu su utvrde morale biti sve jače kako su topovi postajali sve moćniji i pokretniji. Sudbina razorenog zamka „viteza razbojnika" na Tannenbergu iznad Seeheima u južnoj Njemačkoj služi kao opomena: 1399. postao je prva europska utvrda koja je uništena eksplozivom.

Dotle su na moru brodovi ostali malenima iz dobrih razloga.

U usporedbi sa sredozemnom galijom, čija se konstrukcija jedva promijenila još od rimskoga doba, portugalska karavela s kraja XV. stoljeća, s križnim jedrima i dva jarbola, pružala je idealnu ravnotežu brzine i vatrene moći. Mnogo je lakše skretala i bilo ju je mnogo teže pogoditi nego divovske džunke Zhenga Hea. Francuzi su 1501. postavili nizove topova u posebne otvore s obiju strana broda i pretvorili europske „ratne brodove" u ploveće tvrđave.84 Da je nekako došlo do pomorskog okršaja između 83

Chirot, „Rise of the West", str. 181 i dalje.

84

Cipolla, Guns and Sails, str. 77-82.

Zhenga Hea i Vasca da Game, moguće je da bi Portugalci poslali nezgrapne kineske gromade na dno, kao što su se brzo obračunali s manjim ali okretnijim arapskim jedrenjacima u Indijskom oceanu - iako je 1521. kod Tamaoa kineska flota potopila jednu portugalsku karavelu.

Druga je korist od gotovo neprekidnog ratovanja u Europi to što su suparničke države bile postupno sve bolje u prikupljanju prihoda za vojne pohode. Mjereno u gramima srebra po glavi stanovnika, engleski i francuski vladari mogli su oporezivanjem prikupiti mnogo više nego njihovi kineski pandani u razdoblju između 1520. i 1630. godine.85 Počevši u Italiji u XIII. stoljeću, Europljani su počeli eksperimentirati i s dotad nezabilježenim metodama državnih zajmova, posijavši sjeme modernih tržišta obveznica. Javni dug bio je potpuno nepoznata institucija u Kini dinastije Ming, a pod europskim je utjecajem uveden tek potkraj XIX. stoljeća. Druga fiskalna inovacija od svjetske važnosti bila je nizozemska ideja dodjeljivanja trgovinskog monopola dioničkim društvima u zamjenu za udio u njihovoj dobiti i sporazum prema kojemu će ta društva djelovati kao mornarički kooperanti protiv suparničkih sila. Nizozemska Istočnoindijska kompanija, osnovana 1602., i njena istoimena engleska kopija, bile su prve prave kapitalističke korporacije, s temeljnim kapitalom podijeljenim na dionice kojima se može trgovati i na koje se isplaćuju dividende prema nahođenju njihovih direktora. Na Istoku se nije pojavilo ništa slično tim nevjerojatno dinamičnim institucijama. I premda su povećale kraljevske prihode, smanjile su kraljevske povlastice stvorivši nove i trajne aktere u ranim modernim državama: bankare, vlasnike obveznica i direktore kompanija.

Povrh svega, krvavi sukobi koji su trajali naraštajima osigurali su da ni jedan europski monarh ne ojača dovoljno da može zabraniti prekomorska istraživanja. Čak i kad su Turci prodrli u istočnu Europu, što su opetovano činili u XVI. i XVII. stoljeću, nije bilo paneuropskog cara koji bi naredio Portugalcima da obustave svoja pomorska istraživanja i usredotoče se na neprijatelja

85

Hoffman, „Why Was It that Europeans Conquered the World?" O nedostacima kineskog poreznog sustava vidi: Huang, 1587, str. 64.

na istoku.86 Naprotiv, svi su europski monarsi poticali trgovinu, osvajanja i kolonizaciju kao dio međusobnog nadmetanja.

Vjerski ratovi bili su europska pokora više od jednog stoljeća nakon što je luteranska reformacija prohujala Njemačkom (vidi drugo poglavlje). Međutim, i krvavi sukobi protestanata i katolika, kao i povremeni i lokalni progoni Židova, imali su i korisne nuspojave. Židovi su 1492. protjerani iz Kastilje i Aragona kao krivovjerci. Isprva su mnogi potražili utočište u Osmanskom Carstvu, no nakon 1509. židovska zajednica osnovana je u Veneciji. Godine 1566., nakon nizozemske pobune protiv španjolske vlasti i uspostave Sjedinjenih Provincija kao protestantske republike, Amsterdam je postao još jedno utočište gdje vlada snošljivost. Kad su 1685. francuski hugenoti protjerani iz Francuske, mogli su se naseliti u Engleskoj, Nizozemskoj i Švicarskoj.87 A vjerski žar je, dakako, bio još jedan poticaj za prekomorsku ekspanziju. Portugalski infant Henrik Pomorac poticao je mornare da istražuju afričku obalu, djelomice u nadi da bi mogli naći mitsko kraljevstvo nestalog kršćanskog sveca prezbitera Ivana i da bi on potom mogao pomoći Europi protiv Turaka. Osim što je ustrajao na izuzeću od indijskih carina, Vasco da Gama drsko je zatražio da calicutski kralj progna sve muslimane sa svog područja te poveo gusarske pohode protiv muslimanskih brodova koji su plovili za Meku.

Ukratko, politička rascjepkanost koja je obilježavala Europu sprečavala je stvaranje bilo čega što bi imalo podsjećalo na Kinesko Carstvo. Također je tjerala Europljane da traže prilike ekonomske, geopolitičke i vjerske - u dalekim zemljama. Moglo bi se reći da je to bio primjer ideje „zavadi pa vladaj" - osim što su, paradoksalno, sami međusobno zavađeni Europljani bili kadri zavladati svijetom. U Europi je maleno bilo lijepo jer je značilo konkurenciju - ne samo konkurenciju između država, nego i unutar njih. Službeno, Henrik V. bio je kralj Engleske, Walesa i Francuske, na koju je polagao pravo. Ali zapravo je u ruralnoj Engleskoj zbiljska moć bila u rukama visokog plemstva, potomaka ljudi koji su nametnuli Magnu Cartu kralju Ivanu, kao i tisuća zemljoposjednika te bezbrojnih pravnih tijela, crkvenih i 86

Jones, European Miracle, str. 67.

87

Ibid., str. 120.

svjetovnih. Crkva nije bila pod kraljevskim nadzorom do vladavine Henrika VIII. Gradovi su često imali samoupravu. I, što je presudno, najvažnije trgovačko središte u zemlji bilo je gotovo potpuno autonomno. Europa se nije sastojala samo od država sastojala se i od staleža: aristokracije, svećenstva i građanstva.

Londonski City vuče podrijetlo i ustroj još iz XII. stoljeća.

Drugim riječima, gradonačelnik, najviši suci grofovije, gradski vijećnici, gradska skupština, članovi cehova i punopravni građani postoje više od 800 godina. City je jedan od najstarijih primjera autonomne trgovačke institucije - na neki način preteča današnjih korporacija, drugim riječima, preteča same demokracije.

Još 30-ih godina XII. stoljeća Henrik I. dodijelio je Londoncima pravo da izabiru za suce „koga žele iz vlastitih redova" i da upravljaju svojim sudskim i financijskim poslovima bez upletanja krune ili drugih organa.88 Godine 1191., dok je Rikard I. vodio križarski rat u Svetoj zemlji, dodijeljeno im je i pravo na odabir gradonačelnika, koje je 1215. potvrdio kralj Ivan.89 Rezultat je toga da se City nikad nije bojao kralja. Uz potporu gradskih slobodnjaka gradonačelnik Thomas fitz Thomas podupirao je 1263. - 65. pobunu Simona de Montforta protiv Henrika III. Godine 1319. bio je red na Edvardu II. da se suprotstavi Cityju jer su trgovci tkaninom nastojali smanjiti povlastice stranih trgovaca. Kad se kruna oduprla, „londonska svjetina" podržala je Rogera Mortimera pri svrgavanju kralja. Za vladavine Edvarda III. sreća se okrenula protiv Cityja - talijanski i hanzeatski trgovci učvrstili su se u Londonu, ne samo zato što su kruni davali zajmove pod velikodušnim uvjetima, što je praksa koja se nastavila i za vrijeme malodobnosti Rikarda II.90 Ali Londonci su i dalje prkosili kraljevskoj vlasti, pokazujući slabašan entuzijazam za kraljevsku stvar i za vrijeme seljačkog ustanka (1381.) i kad su lordovi osporavali Rikardovu vlast. Kralj je 1392. ukinuo londonske povlastice i slobode, ali pet godina poslije velikodušan „dar" od 10.000 funti - koji je dogovorio gradonačelnik Whittington - osigurao je njihovo vraćanje. Zajmovi i darovi 88

Birch, Historical Charters, str. 3 i dalje.

89

Ibid., str. 19 i dalje.

90

Ibid., str. 61 i dalje.

kruni postali su ključ gradske autonomije. Što se City više bogatio, imao je više moći. Whittington je posudio Henriku IV. barem 24.000 funti, a njegovu sinu Henriku V. oko 7500.91 Nije se samo City borio s krunom za moć. Bilo je konkurencije čak i unutar Cityja. Svi cehovi potječu iz srednjovjekovnog razdoblja: tkalci iz 1130., pekari iz 1155., trgovci ribom iz 1272., zlatari, krojači i kožari iz 1327., suknari iz 1364., trgovci tekstilom iz 1384. i trgovci mješovitom robom iz 1428. Ti cehovi ili gilde imali su priličnu moć u svojim sektorima gospodarstva, ali i političku moć. Edvard III. priznao je to kad se proglasio „kolegom" platnarskog (kasnije krojačkog) ceha. Godine 1607. krojači su mogli računati kao bivše i tadašnje počasne članove sedmoricu kraljeva i jednu kraljicu, sedamnaestoricu prinčeva i vojvoda, devet grofica, vojvotkinja i barunica, više od 200 grofova, lordova i drugih plemića te jednog nadbiskupa. „Dvanaest velikih" društava - po hijerarhiji: trgovaca tekstilom, trgovaca mješovitom robom, suknara, trgovaca ribom, zlatara, kožara, krojača, trgovaca kratkom robom, usoljivača, željezara, vinara i tkalaca - podsjetnik su na moć koju su londonski obrtnici i trgovci nekoć imali, iako je njihova uloga danas uglavnom ceremonijalna. Na vrhuncu njihove konkurencije bili su spremni međusobno se boriti, koliko i objedovati jedni s drugima.92 Među ostalim, ta konkurencija na više razina, između država i unutar država - čak i unutar gradova - pomaže nam da objasnimo brzo širenje i razvoj tehnologije mehaničkog sata u Europi.

Već 30-ih godina XIV. stoljeća Richard od Wallingforda ugradio je iznimno složen mehanički sat u južnu poprečnu lađu opatije svetog Albana, koji je pokazivao kretanje Mjeseca, plime i oseke te određenih nebeskih tijela. Mehanički sat, koji je zvonio svaki puni sat, i sat s oprugom, koji ga je istisnuo u XIV. stoljeću, nisu samo bili precizniji od kineskih vođenih satova. Namjera je bila da se prošire, a ne da ih monopoliziraju carski astronomi. Pa ako su u katedrali nekog grada postavili novu um na njezin toranj, najbliži suparnik morao ga je oponašati. Ako su protestantski urari nakon 1685. bili nepoželjni u Francuskoj, Švicarci su ih rado primali. I, 91

Pojedinosti iz: Inwood, History of London.

92

Burrage i Corry, „At Sixes and Sevens".

kao i u slučaju vojne tehnologije, konkurencija je poticala poboljšanja, jer su majstori eksperimentirali i ostvarivali mala, ali kumulativna poboljšanja u preciznosti i finoći proizvoda. Kad je krajem XVI. stoljeća isusovački misionar Matteo Ricci donio europske satove u Kinu, bili su toliko superiorni svojim orijentalnim pandanima da su dočekani s konsternacijom.93 Godine 1602., na zahtjev cara Wanlija, Ricci je izradio divnu kartu svijeta na rižinu papiru koja je prikazivala Kinu u središtu. No zacijelo je znao da je, što se tiče tehnologije, Kina tada klizila prema globalnoj periferiji.

Zbog veće preciznosti koju su omogućavali u mjerenju i usklađivanju rada, uspon satova, koji su poslije postali i prenosivi, išao je (moglo bi se reći) ruku pod ruku s usponom Europe i širenjem zapadne civilizacije. Sa svakom novom urom sve je više istjecalo vrijeme istočnjačke prevlasti.

U usporedbi sa šarenim kolažem Europe, istočna Azija bila je - barem u političkom smislu - golema jednobojna površina. Glavni suparnici Središnjeg Kraljevstva bili su grabežljivi Mongoli na sjeveru i razbojnički Japanci na istoku. Još od vremena Qina Shihuangdija - kojega često nazivaju „prvim kineskim carom" (221. - 210. pr. Kr.) - prijetnja sa sjevera bila je najveća - iziskivala je iznimna ulaganja u obrambenu utvrdu carstva koju danas poznajemo kao Veliki kineski zid. Ništa ni približno slično nije sagrađeno u Europi od Hadrijanova doba do vremena Ericha Honeckera. Po razmjerima je usporediva mreža kanala i jaraka kojom se navodnjavala kineska obradiva zemlja, koju je marksistički sinolog Karl Wittfogel smatrao najvažnijim proizvodom „hidrauličko-birokratskog" orijentalnog despotizma. Zabranjeni grad u Pekingu još je jedan spomenik monolitnoj kineskoj moći. Kako bi pojmio njegovu golemost i osobiti etos, posjetitelj bi trebao proći kroz Vrata vrhovnog sklada do Dvorane vrhovnog sklada, gdje je samo carsko prijestolje, zatim do Dvorane središnjeg sklada, careva privatnog prostora, i zatim do Dvorane očuvanja sklada, mjesta završne faze ispita za carsku državnu službu (vidi dolje). Sklad je, čini se očitim, neraskidivo povezan s idejom nepodijeljene carske vlasti.94 93

Landes, Revolution in Time, str. 34-42.

94

Barmé,

Forbidden City.

Kao ni Kineski zid, Zabranjeni grad u XV. stoljeću jednostavno nije imao pandan na Zapadu, ponajmanje u Londonu, gdje je vlast bila podijeljena između krune, lordova i crkvenih dostojanstvenika iz Gornjeg doma te Donjeg doma, kao i Cityja i njegovih cehova. Svi su imali svoje palače i dvorane, ali vrlo malene prema orijentalnim standardima. Također, dok su europskim srednjovjekovnim kraljevstvima upravljali nasljedni zemljoposjednici i svećenstvo, koji su se odabirali (i često bezobzirno odbacivali) na temelju kraljevske naklonosti, Kinom je od vrha do dna upravljala konfucijanska birokracija, koja se novačila na temelju možda najzahtjevnijeg ispitnog sustava u cijeloj povijesti. Tko je težio karijeri u carskoj službi, morao se podvrgnuti napornim testovima u tri faze koji su se održavali u posebno sagrađenim ispitnim centrima, poput onih koji se i danas mogu vidjeti u Nanjingu - golemi obzidani kompleks sastavljen od tisuća majušnih ćelija malo većih od zahodske prostorijice u vlaku: Ti majušni odjeljci od cigle [zapisao je jedan europski putnik] duboki su oko 1,1 m, široki metar i visoki 1,7 m. Imaju dvije kamene izbočine, jedna služi kao stol, druga kao sjedalo. Tijekom dva dana, koliko je ispit trajao, kandidate su motrili vojnici smješteni na promatračnici (...) Jedino su se smjeli kretati sluge u prolazu dok su nadopunjavali zalihe hrane i vode ili uklanjali otpad. Kad bi se kandidat umorio, mogao je prostrti svoju posteljinu i zgrčeno otpočinuti. No, jarko svjetlo iz susjedne ćelije vjerojatno bi ga primoralo da ponovno uzme svoj kist (...) neki su kandidati posve poludjeli pod tim pritiskom.95 Nema sumnje da bi nakon tri dana i dvije noći u kutiji za cipele samo najsposobniji - i sigurno najželjniji - kandidati prošli ispit. I to uz jak naglasak na četiri knjige i pet klasika konfucijanizma, s njihovih 431.286 znakova koje je trebalo upamtiti, i strogo stiliziranim šestodijelnim sastavkom koji je uveden 1487., bio je to ispit koji je nagrađivao prilagodljivost i 95

Cotterell, Imperial Capitals, str. 222.

opreznost.96 Konkurencija je bila žestoka, nedvojbeno, ali nije to bila konkurencija što potiče inovativnost, a pogotovo želju za promjenama. Pisani jezik u srži kineske civilizacije namijenjen je stvaranju konzervativne elite i isključivanju masa iz njezine aktivnosti. Teško da je mogao biti veći kontrast prema konkurentskim europskim pučkim govorima - talijanskim, francuskim i kastiljskim, kao i portugalskim i engleskim - upotrebljivima za elitnu književnost, ali dostupnima široj publici uz razmjerno jednostavnu i lako nadogradivu naobrazbu.97 Kako je sam Konfucije rekao: „Običan čovjek čudi se neobičnim stvarima. Mudar čovjek čudi se običnim stvarima." Ali bilo je mnogo toga običnoga u načinu na koji je funkcionirala Kina dinastije Ming, a premalo novoga.

KRALJEVSTVO OSREDNJOSTI Civilizacije su kompleksne pojave. Stoljećima mogu cvjetati u optimalnom spoju moći i blagostanja. No često sasvim iznenada mogu zapasti u kaos.

Kineska dinastija Ming rođena je 1368., kad je vojskovođa Yuanzhang promijenio ime u Hung Wu, što znači „golema vojna moć". Veći dio sljedeća tri stoljeća, kao što smo vidjeli, Kina dinastije Ming bila je najrazvijenija svjetska civilizacija prema gotovo svim mjerilima. Ali u XVII. stoljeću sve je krenulo nizbrdo. Ne treba preuveličavati njenu početnu stabilnost. Yung-lo je, na kraju krajeva, naslijedio svog oca Hung Wua tek nakon razdoblja građanskog rata i svrgnuća zakonitog nasljednika, sina njegova najstarijeg brata. No kriza sredinom XVII. stoljeća neupitno je bila veći poremećaj. Političko strančarenje pogoršala je financijska kriza, kad se zbog sve manje kupovne moći srozala stvarna vrijednost poreznih prihoda.98 Loše vrijeme, glad i epidemija otvorili su vrata unutrašnjoj pobuni i najezdama izvana.99 Godine 1644. sam je Peking pao u ruke pobunjeničkog 96

Cotterell, China: A History, str. 178.

97

Catto, „Written English".

98

Flynn i Giraldez, „Arbitrage, China and World Trade".

99

Ebrey,

Cambridge Illustrated History of China, osobito str. 215.

vođe Lija Zichenga. Posljednji car iz dinastije Ming od sramote se objesio. Taj dramatični prijelaz iz konfucijanske ravnoteže u anarhiju trajao je malo više od desetljeća.

Posljedice sloma dinastije Ming bile su pogubne. Između 1580. i 1650. sukobi i epidemije smanjili su broj stanovnika Kine između 35 i 40 posto. Što je pošlo po zlu? Odgovor je da je okretanje prema sebi bilo kobno, osobito za kompleksno i tako napučeno društvo kao što je kinesko. Sustav dinastije Ming stvorio je visok stupanj ravnoteže - impresivne izvana, ali krhke iznutra. Selo je moglo uzdržavati iznimno golem broj ljudi, ali samo na temelju krajnje statičnog društvenog poretka koji se doslovce prestao inovirati. Bila je to svojevrsna klopka. I kad je najbeznačajnija stvar pošla po zlu, klopka se zatvorila. Nije bilo vanjskih resursa koji bi se mogli crpiti. Istina, popriličan broj stručnjaka nastojao je predstaviti Kinu kao napredno društvo, sa značajnom unutrašnjom trgovinom i živahnim tržištem luksuzne robe.100 Međutim, posljednje kinesko istraživanje otkriva da je u razdoblju dinastije Ming dohodak po stanovniku stagnirao i da se osnovni kapital zapravo smanjio.101 S druge pak strane, iako se krajem XVII. stoljeća englesko stanovništvo povećalo, prekomorska ekspanzija igrala je ključnu ulogu u izbjegavanju Malthusove zamke. Prekoatlantska trgovina omogućila je dotok nove hrane poput krumpira i šećera - jutro šećerne trske donosilo je istu količinu energije kao dvanaest jutara pšenice102 - kao i obilje bakalara i haringe.

Kolonizacija je omogućila iseljavanje viška stanovništva. S vremenom je posljedica toga bila bolja produktivnost i prehrana, veći prihodi, pa čak i viši stas.

Razmotrimo sudbinu jednog drugog otočnog naroda, smještenog poput Engleza na arhipelagu blizu eurazijske obale.

Dok su se Englezi agresivno okrenuli prema van, udarivši temelje onoga što se s pravom moglo nazvati „anglobalizacijom", Japanci su krenuli suprotnim putem, s politikom stroge izolacije (sakoku) za vrijeme Tokugawina šogunata nakon 1640. godine.

Svi oblici kontakta s vanjskim svijetom bili su zabranjeni. Uslijed 100

Za dobar sažetak vidi: Goody, Capitalism and Modernity, str. 103-117.

101

Guan i Li, „GDP and Economic Structure".

102

Vidi: Mintz, Sweetness and Power, str. 191.; Higman, „Sugar Revolution".

Odnos BDP-a po stanovniku u Ujedinjenom Kraljevstvu i Kini 1000. - 2008.

Godina

toga u Japanu su posve izostale koristi povezane s brzim porastom globalne trgovine i migracijama. Posljedice su bile uočljive. Potkraj XVIII. stoljeća više od 28 posto prehrane engleskih ratara sastojalo se od životinjskih proizvoda. Njihovi japanski kolege živjeli su od jednoličnog unosa hrane - 95 posto činile su žitarice, uglavnom riža. Ta razlika u prehrani objašnjava izraziti raskorak u visini do kojega je došlo nakon 1600. godine.

Prosječna visina engleskih kažnjenika u XVII. stoljeću bila je 170 cm. Prosječna visina japanskih vojnika u istom razdoblju bila je samo 158 cm.103 Kad bi se istočnjak i zapadnjak sastali u to doba, više se ne bi mogli gledati ravno u oči.

Drugim riječima, mnogo prije industrijske revolucije mala Engleska nadmašivala je velike civilizacije Istoka zbog materijalnih prednosti trgovine i kolonizacije. Kineski i japanski put odvraćanje od vanjske trgovine i pojačani uzgoj riže - značio je da uz rast stanovništva prihodi padaju, pa tako prehrana postaje lošija te opadaju visina i produktivnost. Kad usjevi ne bi urodili ili bi se prekinuo njihov uzgoj, posljedice su bile katastrofalne.

103

Clark, Farewell to Alms, str. 57.

Englezi su imali više sreće i sa svojim drogama: dugo naviknuti na alkohol, probudili su se iz opijenosti u XVII. stoljeću zahvaljujući američkom duhanu, arapskoj kavi i kineskom čaju.

Stimulirali su se u gostionicama koje su bile dijelom kavane, dijelom burze i dijelom chat-roomovi.104 Kinezi su završili s letargijom u pušionicama opijuma, a lule im je punila nitko drugi doli Britanska istočnoindijska kompanija.105 Nisu svi europski komentatori, poput Adama Smitha, prepoznali kinesku „statičnu državu". Godine 1697. njemački filozof i matematičar Leibniz obznanio je: „Morat ću staviti obavijest na svoja vrata: Informativni ured za kinesku mudrost." U knjizi Posljednje vijesti iz Kine predložio je da se „kineski misionari pošalju nama kako bi nas poučili ciljevima i praksi prirodne teologije, kao što mi njima šaljemo misionare da ih upute u religiju objave". „Ne treba biti opsjednut zaslugama Kineza", proglasio je francuski philosophe Voltaire 1764., „kako bi se prepoznalo (...) da je njihovo carstvo uistinu najbolje koje je svijet vidio."

Dvije godine poslije fiziokrat François Quesnay objavio je Kineski despotizam, koji hvali prevlast poljoprivrede u kineskoj gospodarskoj politici.

No oni s druge strane La Manchea, koji su se više bavili trgovinom i industrijom - i koji su bili manje skloni idealizirati Kinu posredno kritizirajući vlastitu vladu - raspoznavali su činjenicu kineske stagnacije. Godine 1793. prvi grof Macartney vodio je ekspediciju caru Qian Longu, u uzaludnom pokušaju da nagovori Kineze da ponovno otvore svoju zemlju trgovini. Iako se Macartney uočljivo odbijao dodvoravati, ponio je sa sobom brojne darove: planetarij njemačke proizvodnje, „vjerojatno najveću i najsavršeniju staklenu leću ikad izrađenu", kao i teleskope, teodolite, zračne pumpe, električne uređaje i „složenu napravu koja pomaže objasniti i ilustrirati znanstvena načela". Ali ta čuda zapadne civilizacije nisu se dojmila staroga cara (bio je u osamdesetima) i njegovih udvorica:

104

Pelzer i Pelzer, „Coffee Houses of Augustan London".

105

Za revizionistički pogled, koji minimizira razmjere društvene štete što ju je prouzročio izvoz opijuma iz britanske Indije, vidi: Newman, „Opium Smoking in Late Imperial China".

Ubrzo se pokazalo da je smisao [za znanost], ako je ikad postojao, posve nestao (...) [Sve] je bilo... uzaludno i protraćeno pred neukim Kinezima (...) koji su odmah nakon poslanikova [sic] odlaska navodno sve strpali u ropotarnicu Yuen-min-yuena [Stare ljetne palače]. Ništa uspješniji nisu bili ni razni otmjeni i vješto izrađeni uzorci prikazani u odabranim primjerima britanskih proizvođača. Čini se da je pogled na tu robu među dvorjanima izazivao samo jal. (...) Takvo se ponašanje vjerojatno može pripisati državnoj politici, koja obeshrabruje uvođenje novotarija...

Car je poslije toga poslao odbijenicu kralju Đuri III.: „Ništa nam ne nedostaje", obznanio je. „Nikad nismo previše cijenili čudne ili zamršene stvari, a i ne trebamo više proizvode iz vaše zemlje."106 Macartneyjevo neuspjelo otvaranje prema Kini savršeno simbolizira pomak u globalnoj moći s Istoka prema Zapadu koji je uslijedio nakon 1500. godine. Središnje Kraljevstvo, nekoć centar inventivnosti, postalo je kraljevstvo osrednjosti, svojeglavo neprijateljski raspoloženo prema izumima drugih naroda. Ona domišljata kineska tvorevina - sat - vratila se kući, ali u preinačenom i poboljšanom europskom obliku, sa sve preciznijim mehanizmima sastavljenima od opruga i zupčanika. Danas je cijela jedna prostorija u Zabranjenom gradu posvećena golemoj carskoj zbirci uređaja za mjerenje vremena. Za razliku od ravnodušnog cara Qiana Longa, njegovi su prethodnici opsesivno skupljali satove. Gotovo svi su bili proizvedeni u Europi ili su ih proizveli europski majstori naseljeni u Kini.

Zapadnjačka premoć potvrđena je u lipnju 1842., kad su britanske topovnjače uzvodno Yangtzeom doplovile do Velikog kanala u znak odmazde zato što je jedan revni kineski službenik uništio zalihe opijuma. Kina je morala platiti odštetu od 21 milijun talira, otvoriti pet luka za britansku trgovinu i ustupiti otok Hong Kong. Ironično je, ali znakovito, što je prvi od tih takozvanih „neravnopravnih sporazuma" potpisan u Nanjingu, u hramu Jinghai - izvorno sagrađenom u čast Zhenga Hea i 106

Barrow, Life of Macartney, sv. I, str. 348 i dalje.

Tianfei, božice mora, koja je pazila na njega i njegovu flotu više od četiri stoljeća prije.

U Kini se ponovno grade brodovi - golemi brodovi koji mogu oplovljavati svijet, ostavljajući kontejnere pune kineskih proizvoda i donoseći natrag sirovine nužne za nezasitni gospodarski rast te zemlje. Kad sam u lipnju 2010. posjetio najveće šangajsko brodogradilište, zaprepastila me sama veličina brodova u izgradnji. Od tog je prizora izblijedjelo značenje glasgowskih dokova iz mog djetinjstva. U Wenzhouu radnici u tvornicama proizvode stotine tisuće odijela i milijune olovaka. A vode Yangtzea neprekidno su uzburkane bezbrojnim teglenicama nakrcanim ugljenom, cementom i rudama. Konkurencija, kompanije, tržišta, trgovina - tim je stvarima Kina nekoć okretala leda. Više ne. Danas je admiral Zheng He, tako dugo zaboravljena personifikacija kineske ekspanzije, kineski junak. Riječima Denga Xiaopinga, najvećeg ekonomskog reformatora u razdoblju nakon Maoa: Ni jedna zemlja koja danas želi postati razvijena ne može težiti politici zatvorenih vrata. Iskusili smo to gorko iskustvo, kao i naši preci. U ranom razdoblju dinastije Ming, za vladavine Yung-loa, kad je Zheng He plovio Atlantskim oceanom, naša je zemlja bila otvorena. Nakon Yung-loove smrti, dinastija je propadala.

Kina je doživjela invaziju. Od sredine razdoblja dinastije Ming do Opijumskih ratova, kroz 300 godina izolacije, Kina je postala siromašna i zaostala, ogrezla u mraku i neznanju. Politika zatvorenih vrata ne dolazi u obzir.

Riječ je o uvjerljivu tumačenju povijesti (iznimno bliskom onom Adama Smitha).

Da ste prije 30 godina predviđali kako će za pola stoljeća Kina postati najveće svjetsko gospodarstvo, otpisali bi vas kao sanjara. Ali da ste 1420. predviđali da će zapadna Europa jednoga dana proizvoditi više od cijele Azije i da će za 500 godina prosječni Britanac biti devet puta bogatiji od prosječnog Kineza, ne bi vas smatrali nimalo realističnijim. To je dinamična posljedica konkurencije u zapadnoj Europi - dok je posljedica političkog monopola u istočnoj Aziji bila nazadovanje.

2.

Znanost

Hinio sam veliko zanimanje za znanost, i pretvarajući se ubrzo sam se vezao uz nju. Prestao sam svaštariti (...) Odlučio sam napustiti domovinu, i povlačenje s dvora omogućila mi je uvjerljiva izlika. Čekao sam kralja, istaknuo sam veliku želju da se upoznam sa znanostima Zapada i natuknuo da bi mi moja putovanja mogla biti od koristi.

Montesquieu Bilo bi donekle korisno objasniti kako je pjeskoviti Brandenburg stekao takvu moć da su se protiv njega postrojile veće sile nego što su se ikad skupile protiv Luja XIV. Voltaire

OPSADA Od prodora islama iz arapskih pustinja u VII. stoljeću dolazilo je do opetovanih sukoba između Zapada i Istoka. Sljedbenici Muhameda vodili su džihad protiv sljedbenika Isusa Krista, a kršćani su uzvraćali križarskim ratovima u Svetoj zemlji - ukupno njih devet između 1095. i 1272. - i ponovnim osvajanjem Španjolske i Portugala. Većim dijelom posljednjih 300 godina, uz povremene kratkotrajne zastoje, Zapad je neprestano dobivao taj sukob civilizacija. Jedan je od glavnih razloga nadmoćnost zapadnjačke znanosti. Ta prednost, međutim, nije uvijek postojala.107 107

Vidi u: general Bakar, Tawhid and Science; Morgan, Lost History, Lyons, House of Wisdom.

Nije samo vjerski zanos omogućio nasljednicima proroka Muhameda da uspostave kalifat koji se sredinom VIII. stoljeća prostirao od Španjolske, preko sjeverne Afrike, kroz izvorište na Arapskom poluotoku, sjeverno preko Sirije i do Kavkaza, zatim istočno preko Perzije pa do Afganistana - sve od Toleda do Kabula. Abasidski kalifat bio je središte znanosti. U Bait al-Hikmi (Kući mudrosti), koju je u IX. stoljeću u Bagdadu utemeljio kalif Harun al-Rašid, grčki tekstovi Aristotela i drugih autora prevodili su se na arapski. U tom je kalifatu nastalo i ono što neki smatraju prvim bolnicama, poput bimaristana koji je 707. u Damasku osnovao kalif al-Valid bin Abdel Malek, čija je namjena bila liječenje bolesnih, a ne samo njihov smještaj. U njemu je osnovano i ono što neki smatraju prvom pravom visokoobrazovnom ustanovom, Sveučilište al-Karauin utemeljeno 859. u Fezu. Na grčkim i posebice indijskim temeljima muslimanski matematičari uveli su algebru (od arapskog al-džabr, što znači „sastavljanje kostiju"), kao disciplinu različitu od aritmetike i geometrije. Prvi udžbenik algebre bila je Sažeta knjiga o računanju dopunjavanjem i uravnoteživanjem (Kitab-al-džabr va-l-mukabala), koju je oko 820. na arapskom napisao perzijski učenjak Muhamed ibn Musa al-Hvarizmi. Prvi pravi eksperimentalni znanstvenik bio je musliman: Abu Ali al-Hasan ibn al-Hasan ibn al-Hajtam (965. oko 1039.), čija je sedmosveščana Knjiga o optici odbacila niz starih pogrešnih shvaćanja, poglavito ideju prema kojoj vidimo predmete zato što nam oči emitiraju svjetlo. Upravo je ibn alHajtam prvi uvidio zašto će projektil lakše probiti zid pogodi li ga pod pravim kutom, spoznao da zvijezde nisu kruta tijela i napravio cameru obscuru - koja se još i danas upotrebljava kako bi se djeca uvela u optičku znanost. Njegova su istraživanja razrađena u djelu o dugama perzijskog učenjaka s kraja XIII. stoljeća Kamala al-Dina al-Farisija.108 Zapad duguje zahvalnost srednjovjekovnom muslimanskom svijetu i zbog čuvanja klasične mudrosti i zbog stvaranja novog znanja u kartografiji, medicini i filozofiji, kao i u matematici i optici. Engleski mislilac Roger Bacon to je priznao: „Filozofija potječe od muslimana."109

108

Freely, Aladdin's Lamp, str. 153.

109

Lyons, House of Wisdom, str. 5.

Kako je onda muslimanski svijet zaostao za Zapadom na području znanosti? I kako je točno znanstvena revolucija pomogla zapadnoj civilizaciji da osvoji svijet, i u vojnom i u znanstvenom smislu? Kako bismo odgovorili na ta pitanja, moramo se vratiti više od tri stoljeća unatrag, u posljednje doba kad je neki islamski imperij ozbiljno ugrožavao sigurnost Zapada.

Godine 1683. - kao što se dogodilo i 1529. - osmanlijska vojska bila je pred Bečom. Na njenom čelu bio je Kara Mustafa-paša, veliki vezir sultana Mehmeda IV. Osmanlije, anadolska dinastija utemeljena na ruševinama Bizantskoga carstva, bili su glavni čuvari islama nakon osvajanja Konstantinopola 1453. godine. Njihovo carstvo nije sezalo tako daleko na zapad kao abasidski kalifat,110 ali uspjelo je proširiti islam na dotad kršćanski teritorij - ne samo na stara bizantska područja s obiju strana Bospora, nego i u Bugarsku, Srbiju i Mađarsku. Beograd je pao pod osmanlijsku vlast 1521., a Budim 1541. godine. Osmanlijske pomorske snage pokorile su i Rodos (1522.). Beč je opstao (kao i Malta), ali proširivši osmanlijsku vlast od Bagdada do Basre, od Vana na Kavkazu do Adena kod ulaza u Crveno more, i duž Berberske obale od Alžira do Tripolija, Sulejman Veličanstveni (1520. - 1566.) mogao je s pravom tvrditi: "Ja sam sultan svih sultana, vladar svih vladara, onaj koji dijeli krune svjetskim kraljevima, Božja sjena na zemlji..."111 Džamija u Istanbulu koja nosi njegovo ime trajna je potvrda

110

Ključno je što su osmanlijske težnje za kalifatom odbili perzijski šijitski muslimani i manje dogmatični indijski Moguli.

111

Sulejmanova puna titula glasila je: „Njegovo carsko Veličanstvo sultan Sulejman I., vladar carske kuće Osmana, sultan svih sultana, kan svih kanova, zapovjednik vjernika i nasljednik Proroka Boga Svemira, zaštitnik svetih gradova Meke, Medine i Jeruzalema, car triju gradova Konstantinopola, Adrianopolisa i Burse, te gradova Damaska i Kaira, cijele Armenije, Magrisa, Barke, Kairuana, Alepa, arapskog Iraka i Ajima, Basre, El Hase, Dilena, Rake, Mosula, Partije, Diyarbakira, Cilicije, vilajeta Erzuruma, Sivasa, Adane, Karamana, Vana, Berberije, Abesinije, Tunisa, Tripolija, Damaska, Cipra, Rodosa, Kandije, vilajeta Moreje, Mramornog mora, Crnog mora i njegovih obala, Anadolije, Rumelije, Bagdada, Kurdistana, Grčke, Turkestana, Tatarije, Čerkezije, i dviju regija Kabardije, Gruzije, kipčačke ravnice i cijele tatarske zemlje, Kefe i svih susjednih zemalja, Bosne i njezinih posjeda, grada i utvrde Beograda, vilajeta Srbije, sa svim dvorcima, utvrdama i gradovima, cijele Albanije, cijelog Iflaka i Bogdanije..."

njegove težnje za veličinom. Manje je poznato da je Sulejman sagradio i medicinsku školu (Dâruttib ili Süleymaniye Tip Medresesi).112 Zakonodavac i darovit pjesnik, Sulejman je objedinjavao vjersku, političku i ekonomsku moć (uključujući određivanje cijena). U njegovim očima moćni rimsko-njemački car Karlo V. bio je tek „kralj Beča", 113 a portugalski trgovački pustolovi nisu bili ništa bolji od gusara. Sa Sulejmanom na prijestolju, nipošto nije bilo nezamislivo da će Osmanlije odgovoriti na portugalski izazov u Indijskom oceanu i poraziti Portugalce.114 U očima poslanika s kraja XVI. stoljeća Ogiera Ghiselina de Busbecqa, kontrast između Habsburškog i Osmanskog Carstva bio je krajnje zabrinjavajući: Drhtim od pomisli kakav bi bio rezultat borbe između tako različitih uređenja - jedan mora prevladati, a drugi propasti, kako god bilo, ne možemo i jedni i drugi sigurno živjeti. Na njihovoj je strani golemo bogatstvo njihova carstva, neograničena sredstva, vojno iskustvo i uvježbanost, prokušana vojska, neprekidni niz pobjeda, spremnost da izdrže teškoće, jedinstvo, red, stega, štedljivost i budnost. Na našoj su prazne riznice, rasipne navike, iscrpljena sredstva, malodušnost, neuvježbana i neposlušna vojska te prepirke zbog pohlepe; ne poštuje se stega, razuzdanost je posvemašnja, ljudi se prepuštaju pijančevanju i razvratu, a, što je najgore, neprijatelj je naviknut na pobjede, mi na poraze.

Možemo li sumnjati u ishod?115 U XVIII. stoljeću zaredala su daljnja osmanlijska osvajanja: 1669. pokorena je Kreta. Sultanova moć proširila se čak i na zapadnu Ukrajinu. I kao pomorska sila Osmansko Carstvo ostalo je opasno.116 Stoga su događaji iz 1683. dugo izazivali stravu

112

Ihnasoglu, Science, Technology and Learning, str. 16 i dalje.

113

Mansel, Constantinople, str. 62.

114

Hamdani, „Ottoman Response".

115

Forster i Daniel (ur.), Life and Letters, str. 221.

116

Hess, „Ottoman Seaborne Empire".

na Zapadu. Uzalud se rimsko-njemački car Leopold I.117 držao mira dogovorenog 1664. u Vasvaru.118 Uzalud je samomu sebi govorio da mu je Luj XIV. ozbiljnija prijetnja.

U ljeto 1682. sultan je povukao prvi potez, priznavši mađarskog pobunjenika Imrea Thökölya kao kralja Ugarske u zamjenu za njegovo priznavanje osmanlijskog sizerenstva (vrhovne vlasti). Sljedeće zime goleme snage okupile su se kod Adrianopolisa i potom krenule prema Beogradu. U lipnju 1683.

Turci su stupili na habsburški teritorij. Do početka srpnja zauzeli su Györ. Za to je vrijeme u Beču Leopold drhtao. Gradske utvrde bile su žalosno manjkave, gradsku je gardu desetkovala nedavna epidemija kuge. Zapuštene habsburške snage pod Karlom Lotarinškim doimale su se nesposobnima zaustaviti osmanlijski prodor. Lažnu je nadu pružio Leopoldov poslanik u Istanbulu, koji ga je uvjeravao da su turske snage „osrednje".119 Dana 13. lipnja 1683. te navodno osrednje snage - 60.000 osmanlijskih janjičara i spahija, potpomognutih s 80.000 pripadnika dodatnih balkanskih postrojbi i strašnim Tatarima - stigle su pred Beč. Glavni zapovjednik bio je veliki vezir Kara Mustafapaša, čiji se nadimak Kara - „crni" - odnosio koliko na njegovu put, toliko i na njegovu ćud. Bio je to čovjek koji je, nakon osvajanja jednog poljskog grada 1674., zarobljenike žive ode117

Leopold je utjelovljavao i sposobnost obitelji Habsburg da stječe teritorij brakovima radije nego ratom i popratne teškoće koje nastaju krvnim miješanjem srodnika. Kršten je kao Leopold Ignaz Joseph Balthasar Felician von Habsburg, a kad je izabran za rimsko-njemačkog cara, puna mu je titula glasila: „Leopold I,, milošću Božjom izabran za cara Svetoga Rimskog Carstva, zauvijek August, kralj Njemačke, kralj Ugarske, kralj Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Rame, Srbije, Galicije, Lodomerije, Kumanije, Bugarske, nadvojvoda Austrije, vojvoda Burgundije, Brabanta, Štajerske, Koruške, Kranjske, markgrof od Moravske, vojvoda od Luksemburga, Gornje i Donje Šleske, Württemberga i Tecka, knez Švapske, grof od Habsburga, Tirola, Kyburga i Gorenjske, landgraf od Alsacea, markiz Svetog Rimskog Carstva, Burgovije, Ennsa, Gornje i Donje Lužice, vladar markizata Slavonije [i] Pordenonea i Salinesa". Iznimno naglašene donje čeljusti (zloglasna „habsburška usna"), Leopold se ženio tri puta: najprije Španjolkom Margaritom Teresom, koja mu je bila i nećakinja i sestrična, zatim tirolskom nadvojvotkinjom Klaudijom Felicitom i naposljetku kneginjom Eleonorom od Neuburga. Imao je ukupno šesnaestero djece, od kojih ga je samo četvero nadživjelo.

118

Inalcik i Quataert, xviii.

119

Stoye, Siege of Vienna, str. 32.

Economic and Social History of the Ottoman Empire, str.

rao. Utaborivši se 450 koraka od gradskih zidina, Kara Mustafa ponudio je braniteljima izbor: Prihvatite islam i živite u miru pod sultanom! Ili predajte utvrdu i živite u miru pod sultanom kao kršćani; a želi li tko, neka mirno ode i ponese svoje stvari sa sobom! No, ustrajete li [na otporu], sve vas čeka ili smrt ili pljačka ili ropstvo!120 Kad su se muslimanski osvajači Bizanta našli pred nasljednicima Rima, zazvonila su zvona diljem srednje Europe, pozivajući vjernike na molitvu za Božje posredovanje. Natpis na zidu katedrale Sv. Stjepana predočava raspoloženje u Beču: „Muhamede, pseto, idi kući!" No, to je bila krajnja granica Leopoldova prkosa.

Iako se pomisao na bijeg protivila njegovu „osjećaju časti", bio je prisiljen umaknuti na sigurno.

Već time što su se utaborile, Osmanlije su pokazali samouvjerenost. Kara Mustafa dao je zasaditi vrt ispred svoga velikog šatora.121 Poruka je bila jasna: Turci imaju vremena da izgladne Bečane do predaje ako je potrebno. Čudna i prijeteća glazba dopirala je iz tabora preko gradskih zidina dok su Turci udarali u svoje goleme bubnjeve kos. Buka je služila i da priguši zvuk lopata dok su kopali tunele i prikrivali rovove. Eksplozija goleme mine 25. lipnja probila je gradske palisade, prvu liniju obrane. Druga strahovita eksplozija prokrčila je put do austrijskih rovova ispred slobodnostojeće vanjske utvrde. 4. rujna Turci su zamalo nadjačali branitelje kod same središnje utvrde.

No, Kara Mustafa je zatim oklijevao, što je bilo kobno. Jesen se bližila. Komunikacijske linije s osmanlijskim teritorijem bile su prenapregnute. Njegovim je ljudima ponestajalo zaliha. A nije bio siguran što će mu biti sljedeći potez ako doista uspije osvojiti Beč. Tursko oklijevanje dalo je Leopoldu presudno vrijeme da okupi pomoćne snage. Prije osmanlijske invazije potpisao je sporazum o zajedničkoj obrani s Poljskom, pa je novoizabrani kralj Jan III. Sobieski poveo poljsko-njemačku vojsku od 60.000 ljudi prema Beču. Sobieski više nije bio u naponu snage, ali 120

Isto, str. 119. Usp. Panaite, Ottoman Law.

121

Goodwin, Lords of the Horizons, str. 229.

žudio je za slavom. Zapravo je predvodio šaroliku silu: Poljake, Bavarce, Frankonce i Saksonce, kao i habsburške postrojbe.

I sporo je napredovao prema Beču, ne samo zato što je vrlo slabo poznavao austrijsku geografiju. Ali napokon, u rane sate 12. rujna 1683., započeo je protunapad uz eksploziju raketa.

Osmanlijske su snage bile podijeljene, neki su još mahnito pokušavali prodrijeti u grad, drugi su se borili u zaštitnici protiv nadirućeg poljskog pješaštva. Kara Mustafa premalo je učinio da obrani prilazne putove. U 17 sati Sobieski je poslao konjaništvo u totalni juriš s Kahlenberga, brda ponad Beča, prema osmanlijskom taboru. Kako je jedan turski očevidac rekao, poljski husari izgledali su „kao crna bujica koja se valja s planine, proždirući sve što dotakne". Posljednja faza bitke bila je žestoka, ali brzo je odlučena. Sobieski je ušao u Kara Mustafin šator i našao ga praznim. Opsada Beča bila je završena.

Dok su ga Bečani slavili kao osloboditelja, Sobieski se radovao preinačivši slavne Cezarove riječi: „Dođosmo, vidjesmo, Bog pobijedi." Zarobljeni osmanlijski top rastaljen je kako bi se napravilo novo zvono za katedralu Sv. Stjepana, ukrašeno reljefom šest turskih glava. Poraženi Kara Mustafa platio je najvišu cijenu za svoj neuspjeh. Kod Esztergoma Turci su tako teško potučeni da je sultan naredio njegovo hitno smaknuće. Zadavljen je na tradicionalni osmanlijski način - svilenom vrpcom. Niz legendi pojavio se nakon oslobođenja Beča: da su polumjeseci na turskim zastavama nadahnuli kroasane,122 da je kava koja je ostala iza Turaka iskorištena za osnivanje prve bečke kavane i za spravljanje prvog cappuccina i da je zarobljene turske udaraljke (činele, triangli i veliki bubnjevi) usvojila austrijska vojna glazba. Povijesno značenje toga događaja kudikamo je veće. Za Osmansko Carstvo drugi neuspješni pokušaj zauzimanja Beča označio je početak kraja - trenutak prenaprezanja imperija s katastrofalnim dugoročnim posljedicama. U jednoj bitci za drugom, s kulminacijom u velikoj pobjedi Eugena Savojskog 1697. kod Sente, Osmanlije su istjerani iz gotovo svih europskih zema-

122

Priča je možda potekla od Alfreda Gottschalka, autora prvog izdanja Larousse Gastronomique (1938.). Isprva je povezao kroasane s opsadom Budimpešte 1686., kad je jedan pekar navodno upozorio vlasti da Turci kopaju tunel. U kasnijem izdanju zamijenio je lokaciju Bečom 1683.

lja koje je osvojio Sulejman Veličanstveni. Mirovni sporazum u Srijemskim Karlovcima, kojim se sultan odrekao svih prava na Ugarsku i Transilvaniju, bio je poniženje.123 Prekid opsade Beča nije bio samo prekretnica u višestoljetnoj borbi između kršćanstva i islama. Bio je to i stožerni trenutak u usponu Zapada. Istina, na bojnom polju te su se dvije strane 1683. činile podjednakima. Zapravo se po mnogočemu malo toga moglo birati između njih. Tatari su se borili na objema stranama. Kršćanski vojnici iz Moldavije i Vlaške, koje su kontrolirali Turci, morali su podupirati Osmanlije. Sudeći po mnogim slikama i gravurama s prikazima pohoda jasno je da su razlike između dviju vojski bile više odjevne negoli tehnološke ili taktičke. No, bilo je značajno vrijeme opsade. Jer kraj XVII. stoljeća bilo je doba sve bržih promjena u Europi na dvama ključnim područjima: u filozofiji prirode (kako je znanost tada bila poznata) i političkoj teoriji. U godinama nakon 1683. uslijedile su duboke promjene u zapadnjačkom zamišljanju i prirode i vlasti. Godine 1687. Isaac Newton objavio je svoja Principia.

Tri godine poslije, njegov prijatelj John Locke objavio je svoju Drugu raspravu o vladavini. Ako se Zapad po ičemu razlikovao od Istoka, to je bila razina na kojoj se to novo i duboko znanje sustavno stjecalo i primjenjivalo.

Dugotrajno osmanlijsko uzmicanje nakon 1683. nije bilo ekonomski uvjetovano. Istanbul nije bio siromašniji grad od obližnjih susjeda u srednjoj Europi, niti je Osmansko Carstvo sporije od mnogih dijelova Europe prihvaćalo globalnu trgovinu i, poslije, industrijalizaciju.124 Objašnjenje slabljenja carske Kine izneseno u prethodnom poglavlju ovdje se ne može primijeniti - u osmanlijskim zemljama nije nedostajalo gospodarske konkurencije i autonomnih udruženih entiteta poput cehova.125 Postojala je i velika konkurencija između Osmanlija, Sefevida i Mogula. Slabljenje Osmanskoga Carstva ne smije se shvaćati ni

123

Lewis, What Went Wrong?, str. 18 i dalje.

124

Ozmucur i Pamuk, „Real Wages"; Quataert, Oriental Manufacturing. Kao i u Indiji, tradicionalna proizvodnja tekstila bila je početkom XIX. stoljeća teško pogođena europskom konkurencijom, ali osmanlijsko se gospodarstvo dobro razvijalo nakon 1850.

125

Rafeq, „Making a Living"; Pamuk, „Institutional Change".

samo kao posljedica sve veće zapadnjačke vojne nadmoći.126 pomnijom analizom dolazi se do zaključka da se ta nadmoć temeljila na primjeni znanosti u ratovanju i racionalnosti u vladanju. Politička i gospodarska konkurencija u XV. stoljeću, kao što smo već prije vidjeli, dala je Zapadu ključnu prednost u odnosu na Kinu. U XVIII. stoljeću njegova nadmoć nad Orijentom bila je stvar umnih, koliko i vojnih sposobnosti.

MICROGRAPHIA Europski put do znanstvene revolucije i prosvjetiteljstva nipošto nije bio gladak - prije dug i krivudav. Temeljio se na kršćanskom načelu odvojenosti Crkve i države. „Podajte caru carevo, Bogu Božje"127 (Matej, 22,21) nalog je radikalno drukčiji od onoga u Kuranu, koji ustraje na neodvojivosti Božjega zakona kako je objavljen Proroku i svake vlasti ustrojene na islamskim temeljima. Upravo je Kristovo razlikovanje svjetovnog i duhovnog, nagoviješteno u V. stoljeću u djelu O državi Božjoj Sv. Augustina (nasuprot „državi čovječjoj" Rimskoga Carstva), omogućilo brojnim europskim vladarima da se odupru političkim težnjama rimskoga papinstva. Zapravo su svjetovne vlasti, sve dok Grgur VII. (1073. - 1085.) nije potvrdio papinske ovlasti nad investiturom (postavljanjem) svećenstva, prijetile da će papu pretvoriti u marionetu.

Europa je do 1500. bila dolina suza, ali ne i neukosti. Dobar dio klasičnog znanja iznova je otkriven u renesansi, često zahvaljujući kontaktu s muslimanskim svijetom. Bilo je i važnih inovacija. U XII. stoljeću rođena je polifonija, koja označava prevratnički pomak u povijesti zapadne glazbe. U XIII. stoljeću Robert Grosseteste proglasio je eksperimentalnu metodu ključnom, što je potom potkrijepio i Roger Bacon. Oko 1413. Filippo Brunelleschi izumio je linearnu perspektivu u slikarstvu. Prvi pravi roman bio je Život Lazarilla de Tormesa (1500.) nepo-

126

Grant, „Rethinking the Ottoman 'Decline'".

127

Novi zavjet, 4. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb; Pastoralna biblioteka, Sarajevo; Sveta baština, Duvno; 1988., preveo Ljudevit Rupčić, str. 75-76. (nap. prev.)

znata autora. No pomak presudniji od renesanse bila je pojava reformacije i posljedična fragmentacija zapadnoga kršćanstva nakon 1517. godine. To se dogodilo u velikoj mjeri zbog revolucionarne uloge tiskarskoga stroja, zacijelo najvažnije tehnološke inovacije u razdoblju prije industrijske revolucije. Kao što smo vidjeli, Kinezi mogu tvrditi da su izumili tisak (vidi prvo poglavlje). Ali Gutenbergov sustav pomičnih metalnih slova bio je fleksibilniji i prilagodljiviji od bilo čega nastalog u Kini. Kako je rekao, „predivno slaganje, poravnatost i usklađenost kalupa i slova" omogućili su vrlo brzu proizvodnju brošura i knjiga.

Bila je to previše moćna tehnologija da bi ju itko monopolizirao (čemu se Gutenberg nadao). U samo nekoliko godina nakon nastanka u Mainzu, imitatori su osnivali tiskare - osobito Englez William Caxton - u Kölnu (1464.), Baselu (1466.), Rimu (1467.), Veneciji (1469.), Nürnbergu, Utrechtu, Parizu (1470.), Firenci, Milanu, Napulju (1471.), Augsburgu (1472.), Budimpešti, Lyonu, Valenciji (1473.), Krakówu, Bruggeu (1474.), Lübecku, Wrocławu (1475.), Westminsteru, Rostocku (1476.), Ženevi, Palermu, Messini (1478.), Londonu (1480.), Antwerpenu, Leipzigu (1481.), Odenseu (1482.), Stockholmu (1483.). 128 Već 1500. samo u Njemačkoj bilo je više od 200 tiskara. Godine 1518. ukupno je u Njemačkoj objavljeno 150 tiskanih djela, što se 1519. povećalo na 260, pa 1520. na 570 te 1524. godine na 990.

Nijedan autor nije se okoristio procvatom izdavaštva više od Martina Luthera, ne samo zato što je uvidio potencijal pisanja na pučkom jeziku umjesto na latinskom. Započevši skromno uvodom u izdanje djela Theologia Deutsch i sa sedam pokajničkih psalama, on i wittenberški tiskar Johann Grunenberg ubrzo su preplavili njemačko tržište vjerskim raspravama kritičnima prema praksi Rimokatoličke crkve. Lutherov najpoznatiji letak s 95 teza protiv crkvene prodaje oprosta (kao obliku pokore za grijehe) isprva nije objavljen, nego pribijen na vrata crkve u Wittenbergu. Ali nije dugo trebalo da se otisnu brojni primjerci tih teza.129 Lutherova je poruka bila da „sama vjera bez djela opravdava, oslobađa i spašava" i da su svi ljudi „zauvijek svećenici (...) vrijedni da stanu pred Boga, da se mole za druge i 128

Steinberg, Five Hundred Years, str. 22-25.

129

Eisenstein, Printing Revolution, str. 168.

da poučavaju jedni druge stvarima koje su od Boga". 130 Ta ideja o „samoukom svećenstvu sviju vjernika" bila je sama po sebi radikalna. No upravo ju je tiskarski stroj učinio održivom, za razliku od ranijeg pokušaja Jana Husa da ospori papinsku moć, koji je bezobzirno ugušen kao i sve srednjovjekovne hereze. Za samo nekoliko godina Lutherovi su pamfleti bili dostupni diljem Njemačke, unatoč Wormskom ediktu iz 1521. kojim je zapovjeđeno njihovo spaljivanje. Od trideset propovijedi i drugih spisa što ih je Luther objavio između ožujka 1517. i ljeta 1520., tiskano je oko 370 izdanja. Ako je prosječna naklada jednog izdanja bila tisuću primjeraka, spomenutog je ljeta 1520. u optjecaju bilo oko 300.000 primjeraka njegovih djela. Između 1521. i 1545. samo je Luther bio odgovoran za polovinu proreformacijskih publikacija.131 Zbog naglaska na individualnom čitanju Svetog pisma i „uzajamnom poučavanju", novi je medij doista bio novi glas reformacije. Međutim, kao i u slučaju mnogih drugih obilježja uspona Zapada, svoju ulogu imala je i poslovna konkurencija.

Sam Luther žalio se da su njegovi izdavači „škrti plaćenici" koji više mare „za svoju zaradu negoli za javnost".132 Zapravo su ekonomske koristi od tiskarstva imali širi slojevi društva. U XVI. stoljeću gradovi s tiskarama razvijali su se mnogo brže od onih bez njih.133 Ključno je to što tiskarski strojevi nisu širili samo Lutherov nauk. Novi zavjet tiskan je prvi put na engleskom 1526. u prijevodu Matthewa Tyndalea, što je omogućilo pismenim laicima da sami čitaju Sveto pismo. Vjerski konzervativci mogli su osuđivati tiskarski stroj, tu „podlu napravu", i s nostalgijom se osvrtati na „sretno doba kad je sav nauk bio u rukopisu, a neki sitni činovnik (...) čuvao je ključeve knjižnice".134 No ti su dani zauvijek prošli. Kako je ministar Henrika VIII. Thomas More brzo uvidio, čak i oni koji su se protivili reformaciji nisu imali drugog izbora nego da se pridruže tiskarskoj bitci. Kralj Jakov VI. i I. mogao 130

Luther,

131

Crofts, „Printing, Reform and Catholic Reformation", str. 376.

Concerning Christian Liberty (1520.).

132

Holborn, „Printing and the Growth of a Protestant Movement", str. 134 i dalje.

133

Dittmar, „Ideas, Technology and Economic Change".

134

Walsham, „Unclasping the Book?", str. 156.

je ograničiti širenje kalvinističke ženevske Biblije (1560.) u Škotskoj i Engleskoj jedino tako da naruči drugu, „autoriziranu" verziju, što je dovelo do trećeg i najuspješnijeg pokušaja objavljivanja službenog engleskog prijevoda.135 Isto su se tako otkrivala i putem tiska širila djela drevnih filozofa, osobito Aristotela, čije je djelo De anima 1509. objavljeno u modernom prijevodu, kao i predreformacijskih humanista poput Nicolausa Marschalka i Georga Sibutusa. Do 1500. tiskano je već više od tisuću znanstvenih i matematičkih djela, među njima i Lukrecijevo De rerum natura, koje je iznova otkriveno 1417., Celzovo De re medica, jedna rimska kompilacija grčkog medicinskog znanja i latinske verzije Arhimedovih djela.136 Talijanski tiskari imali su osobito važnu ulogu u širenju poslovno korisnih aritmetičkih i obračunskih tehnika u djelima poput Arte dell' Abbaco objavljenom u Trevisu 1478. i Summa de arithmetica, geometria, proportioni et proportionalità (1494.) Luce Paciolija.

Možda je najneobičnije to što je, u vrijeme kad su protuturski pamfleti bili popularni gotovo kao protupapinske rasprave u Njemačkoj137, Kuran preveden na latinski, a objavio ga je u Baselu tiskar Johannes Oporinus. Kad je 1542. baselsko gradsko vijeće zabranilo prijevod i zaplijenilo dostupne primjerke, sam Luther napisao je u Oporinusovu obranu: Čini mi se da se Muhamedu ili Turcima ne može učiniti ništa strasnije niti im se može više naškoditi (više nego svim oružjem) nego da se Kuran objelodani kršćanima, tako da uvide kako je to krajnje prokleta, gnusna, očajna knjiga, puna laži, izmišljotina i gadarija koje Turci kriju i uljepšavaju, (...) kako bi se slavio Krist, kako bi se činilo dobro kršćanima, kako bi se naškodilo Turcima, kako bi se uzrujalo vraga, oslobodite tu

135

Autorizirana verzija (naziv pod kojim je Biblija kralja Jakova iz 1611. postala poznata), uz drame Williama Shakespearea, među najvećim je djelima engleske književnosti. Ekipu od 47 stručnjaka koji su je preveli kraljevski su tiskari iznevjerili samo jedanput. U izdanju iz 1631. - poznatom kao „nestašna Biblija" - ispuštena je riječ „ne" u zapovijedi „Ne sagriješi bludno".

136

Hall, „Intellectual Tendencies", str. 390 i dalje.

137

Bohnstedt, „Infidel Scourge of God", str. 24.

knjigu i ne zabranjujte je.... Ozljede i rane moraju se otvoriti kako bi se zaliječile.138 Tri su izdanja uredno objavljena 1543. godine, a četvrto sedam godina poslije. Ništa nije moglo bolje ilustrirati otvaranje europskih umova koje je uslijedilo nakon reformacije.

Naravno, ne pridonosi sve što je objavljeno ukupnom ljudskom znanju. Dobar dio onoga što je izlazilo iz tiskarskih strojeva u XVI. i XVII. stoljeću bio je iznimno poguban, poput 29 izdanja Malleus maleficaruma, koja su izlazila između 1487. i 1669., opravdavajući progone vještica, sveeuropsku maniju zbog koje je stradalo između 12 i 45 tisuća ljudi, većinom žena.139 Publici koja je gledala Doktora Faustusa Christophera Marlowea, prvi put izvedenoga 1592., ideja da bi nekakav njemački učenjak mogao prodati dušu Sotoni za dvadeset četiri godine neograničene moći i užitka bila je posve uvjerljiva: Po njemu bit ću pravi vladar svijeta I most sagradit preko gipkog zraka Pa s četom ljudi prijeći ocean.

Povezat ću sva brda afrička Sa Španjolskom, da tvore isti kontinent, I sve će to pod mojom krunom biti.

Car živjet neće ako ja ne dopustim (...)140 No samo 70 godina poslije Thomas Hooke mogao je objaviti svoje djelo Micrographia (1665.), trijumfalno veličanje znanstvenog empirizma: Pomoću teleskopa, ništa nije tako daleko da se ne može predočiti našem pogledu, a pomoću mikroskopa, nema ničeg tako sitnog da bi izbjeglo naše proučavanje, stoga se cijeli jedan novi svijet otvara našem razumijevanju. Na taj se način otvaraju nebesa, i 138

Clark, „Publication of the Koran", str. 9.

139

Thomas, Religion and the Decline of Magic, Levack,

140

Preveli Flora i Tonko Maroević, http://www.matica.hr/Kolo/kolo0301.nsf/ AllWebDocs/trag2. (nap. prev.)

Witch-Hunt.

golem broj novih zvijezda, i novih kretanja, i novih pojava, koji su bili posve nepoznati drevnim astronomima, ukazuje se na njima. Na taj nam način sama zemlja, koja leži tako blizu nama, pod našim nogama, pokazuje nešto potpuno novo. (...) Možda nismo kadri raspoznati sve tajne funkcioniranja prirode. Što se stoga ne može očekivati od nje ako se temeljito istraži? Razgovori i raspre ubrzo će se pretvoriti u djela, svi lijepi snovi o nazorima i univerzalne metafizičke veličine, koje smisliše u svojoj raskoši domišljati umovi, brzo će nestati i ustupiti mjesto pouzdanim prikazima, pokusima i radovima. I kao što je isprva čovječanstvo palo kušajući sa zabranjenog Stabla spoznaje, tako ćemo se mi, njihovo potomstvo, možda vratiti u prvotno stanje na isti način, ne samo promatrajući i promišljajući, nego i kušajući te plodove prirodnog znanja, koji nikad ne bjehu zabranjeni. Stoga se svijet može unaprijediti raznim izumima, može se prikupljati nova građa za znanosti, a stara se poboljšavati, i njezina hrda očistiti...

Hookeova uporaba izraza „stanica" za mikroskopsku jedinicu organske tvari bila je jedan u nizu pojmovnih pomaka, začuđujuće nagomilanih i u vremenu i u prostoru, koji su temeljito redefinirali ljudsko razumijevanje prirode.

Može se reći da je znanstvena revolucija započela gotovo istodobnim napretkom u proučavanju kretanja planeta i krvotoka. No Hookeov mikroskop odveo je znanost na novo područje otkrivši ono što je dotad bilo nevidljivo ljudskom oku.

Micrographia je bila manifest novog empirizma, cijeli jedan svijet daleko od Faustova čarobnjaštva. Međutim, nova znanost bila je nešto više od preciznog opažanja. Počevši od Galilea, bila je riječ o sustavnom eksperimentiranju i utvrđivanju matematičkih odnosa. Mogućnosti matematike, s druge strane, proširile su se kad su Isaac Newton i Gottfried Leibniz razvili integralni i diferencijalni račun. Konačno, znanstvena revolucija bila je revolucija i u filozofiji, jer su René Descartes i Baruch Spinoza srušili tradicionalne teorije i o percepciji i o razumu. Bez pretjerivanja, može se reći da je ta bujica intelektualnih inovacija

1. Prizor iz Stogodišnjeg rata (Corbis)

2. Četiri stanja društva: siromaštvo, Jean Bourdichon, oko 1500. (Bridgeman)

3. Trijumf smrti, Pieter Bruegel stariji, oko 1562. (Getty) 4. Car Yung-lo (Nacionalna muzejska palaÄ?a, Tajvan)

5. Vodeni sat Sua Songa (Adrian Pennink)

6.

Kineski golf (Muzejska palaÄ?a, Zabranjeni grad)

7. Qilin (hram Jinghai)

8. Ispit za kinesku državnu službu, iz povijesti kineskih careva iz 17. stoljeća (Bridgeman)

9. Grob Vasca da Game, samostan Sv. Jeronima, Lisabon (Dewald Aukema)

10. Izaslanstvo grofa Macartneyja pred carom Xianlongom, karikatura Jamesa Gillrayja (Getty)

11. Ljudi Jana Sobieskoga prekidaju opsadu BeÄ?a (BeÄ?ki muzej)

12. Sultan Osman III. (Bridgeman)

13. Dolazak Ahmeda Resmiefendije u Berlin, 1763.

(Dewald Aukema)

14. Antimachiavel Fridrika Velikoga, s Voltaireovim komentarima (Dewald Aukema)

15. Stranice iz njemačkog izdanja Novih načela topništva Benjamina Robinsa (Dewald Aukema)

stvorila modernu anatomiju, astronomiju, biologiju, kemiju, geologiju, geometriju, matematiku, mehaniku i fiziku. Njihov značaj najbolje će ilustrirati popis samo 29 najvažnijih pomaka u razdoblju između 1530. i 1789.141 1530. Paracelzus prvi primjenjuje kemiju u fiziologiji i patologiji.

1543. Nikola Kopernik u djelu De revolutionibus orbium coelestium iznosi heliocentričnu teoriju o Sunčevu sustavu.

Andreas Vesalius u djelu De humani corporis fabrica opovrgava Galenovu anatomiju.

1546. Agricola u djelu De natura fossilium klasificira minerale i uvodi izraz „fosil".

1572. Tycho Brahe bilježi prvo europsko opažanje supernove.

1589. Galileovi pokusi s padajućim tijelima (objavljeni u djelu De motu) radikalno mijenjaju eksperimentalnu metodu.

1600. William Gilbert u djelu De magnete, magneticisque corporibus opisuje magnetska svojstva Zemlje i elektricitet.

1604. Galileo otkriva da tijelo koje slobodno pada uz stalno ubrzanje prevaljuje sve veći put u razmjeru s proteklim vremenom na kvadrat.

1608. Hans Lippershey i Zacharias Jansen, neovisno jedan o drugome, izumili teleskop.

1609. Galileo provodi prva promatranja noćnog neba teleskopom.

1610. Galileo otkriva četiri Jupiterova mjeseca i zaključuje da Zemlja nije u središtu svemira.

1614. John Napier u djelu Mirifici logarithmorum canonis descriptio uvodi logaritme.

1628. William Harvey piše Exercitatio anatomica de motu cordis et sanguinis in animalibus, precizno opisujući krvotok.

141

Od svih svjetskih najvažnijih znanstvenih pomaka - 369 događaja koji se spominju u doslovce svim važnijim djelima o povijesti znanosti - zapanjujuće velik dio (38 posto) dogodio se između početka reformacije i početka Francuske revolucije. Uloga slobode mišljenja, i vjerskog i političkog, ključna je varijabla u izvanrednoj, ali zanemarenoj teoriji ljudskih postignuća Charlesa Murraya.

Murray uočava i pozitivan doprinos urbanizacije i, možda paradoksalno, vojnih sukoba. Kao što ćemo vidjeti, veza između ratovanja i znanstvenog napretka doista je vrlo bliska.

1637. René Descartes u „La Géométrie", dodatku svojem djelu Discours de la méthode, osniva analitičku geometriju.

1638. Galileo u djelu Discorsi e dimonstrazioni matematiche utemeljuje modernu mehaniku.

1640. Pierre de Fermat utemeljuje teoriju brojeva.

1654. Fermat i Blaise Pascal utemeljuju teoriju vjerojatnosti.

1661. Robert Boyle u Sumnjičavom kemičaru definira elemente i kemijsku analizu.

1662. Boyle utvrđuje Boyleov zakon prema kojemu je obujam određene količine plina u posudi obrnuto proporcionalan njegovu pritisku.

1669.

1676.

1687.

1735.

1738.

1746.

1755.

1775.

1785.

1789.

Isaac Newton u djelu De analysi per aequationes numero terminorum infinitas izlaže prvi sustavni prikaz infinitezimalnog računa, koji je neovisno o njemu razvio i Gottfried Wilhelm Leibniz.

Antoni van Leeuwenhoek otkriva mikroorganizme.

Newton u djelu Philosophiae naturalis principia mathematica utvrđuje opći zakon gravitacije i zakone kretanja.

Systema naturae Carla von Linnéa uvodi klasifikacijski sustav rodova i vrsta organizama.

Daniel Bernoulli u djelu Hydrodynamica utvrđuje Bernoullijevu jednadžbu i uvodi matematičku analizu gibanja fluida te kinetički model plinova.

Jean-Etienne Guettard izrađuje prve prave geološke karte.

Joseph Black otkriva ugljični dioksid.

Antoine Lavoisier točno opisuje izgaranje.

James Hutton u djelu O Zemljinu sastavu uvodi uniformistički pogled na razvoj Zemlje.

Lavoisier u djelu Traité élémentaire de chimie postavlja zakon očuvanja tvari.

Sredinom XVII. stoljeća te su se znanstvene činjenice širile jednako brzo kao u prethodnom stoljeću nauk protestantskih reformatora. Tiskarski strojevi i sve pouzdanije poštanske službe zajedno su stvorili izvanrednu mrežu, malu prema današnjim standardima, ali moćniju od bilo čega što je dotad postigla neka zajednica učenjaka. Dakako, bilo je i mnogo intelektualnog otpora, kao što je uvijek slučaj kad se paradigma - idejni

sustav - mijenja.142 Zapravo je dio tog otpora dolazio iznutra.

Sam Newton prtljao je s alkemijom. Hooke se zamalo ubio šarlatanskim lijekovima za probavu. Takvim ljudima nipošto nije bilo lako pomiriti tu novu znanost s kršćanskim naukom, kojega su se rijetki bili spremni odreći.143 Ali ostaje neporecivo da je ta intelektualna revolucija prouzročila još veće promjene nego religijska revolucija koja joj je prethodila i nehotice je začela.

Bila su uspostavljena osnovna pravila znanstvenog istraživanja - uključujući objavljivanje nalaza i pripisivanje zasluga prvome koji ih tiska. „Vaše prvo pismo [rad] obratilo me na novu njutnovsku religiju i krstilo", pisao je mladi francuski filozof i šaljivac François-Marie Arouet (poznatiji pod pseudonimom Voltaire) Pierreu Moreauu de Maupertuisu nakon što je ovaj 1732. objavio Raspravu o različitim oblicima planeta, ,,a drugo me krizmalo.

Zahvaljujem vam na sakramentima."144 To je bila ironija, no ipak se priznavalo da nova znanost ima narav otkrivenja.

Oni koji preziru „eurocentrizam", kao da je riječ o kakvoj mrskoj predrasudi, imaju problem: znanstvena je revolucija bila, po svakom znanstvenom mjerilu, u cijelosti eurocentrična.

Iznenađujuće velik dio ključnih figura - oko 80 posto - rođen je u šesterokutu omeđenom Glasgowom, Kopenhagenom, Krakówom, Napuljem, Marseilleom i Plymouthom, a gotovo svi ostali rođeni su unutar dvjestotinjak kilometara od tog područja.145 Očit je kontrast s Osmanskim Carstvom, gdje u istom razdoblju nije bilo znanstvenog napretka. Najbolje objašnjenje za tu razliku neograničena je vlast religije u muslimanskom svijetu. Potkraj XI. stoljeća utjecajni islamski duhovnici počeli su tvrditi da proučavanje grčke filozofije nije u skladu s učenjima Kurana.146 Zapravo je bilo bogohulno ukazivati na to da bi čovjek mogao raspoznati božanski način djelovanja, koji Bog u svakom slučaju može mijenjati po volji. Riječima Abu Hamid al-Gazalija,

142

Kuhn,

Structure

of Scientific Revolutions.

143

Henry, Scientific Revolution, str. 74.

144

Shank, Newton Wars, str. 239.

145

Murray, Human Accomplishment, osobito str. 257 i dalje, 297 i dalje. Vidi i: Basalla, „Spread of Western Science".

146

Smith, „Science and Technology". Usp.: Clark, „Aristotle and Averroes".

autora Nedosljednosti mudraca: „Malo koga zaokupi ta [strana] znanost, a da se ne odrekne vjere i ne otpusti uzde pobožnosti u sebi."147 Pod duhovničkim utjecajem, proučavanje drevne filozofije bilo je ograničeno, knjige spaljivane, a takozvani slobodni mislioci proganjani, medrese su se sve više fokusirale isključivo na teologiju u vrijeme kad su europska sveučilišta proširivala djelokrug naobrazbe.148 U muslimanskom je svijetu postojao otpor i prema tisku. Rukopis je za Osmanlije bio svet, postojalo je religijsko poštovanje prema peru, preferiralo se umijeće kaligrafije u odnosu na tiskarsku djelatnost. „Učenjakova tinta", rečeno je, „svetija je od mučeničke krvi."149 Godine 1515. sultan Selim I. donio je ukaz kojim se prijeti smrću svakomu koga otkriju da se služi tiskarskim strojem.150 Taj propust da se islam pomiri sa znanstvenim napretkom pokazat će se katastrofalnim.

Prenijevši europskim učenjacima ideje i nadahnuće, muslimanski znanstvenici postali su neupućeni u novija istraživanja. Ako je znanstvenu revoluciju stvorila mreža, Osmansko Carstvo sigurno nije bilo u njoj. Jedina zapadna knjiga prevedena na neki bliskoistočni jezik do kraja XVII. stoljeća bila je medicinska knjiga o liječenju sifilisa.151 Ništa ne ilustrira bolje tu razliku od sudbine opservatorija izgrađenog u Istanbulu 70-ih godina XVI. stoljeća za glasovitog polihistora Takijudina al-Rašida (Takija al-Dina). Rođen u Siriji 1521., školovan u Damasku i Kairu, Taki al-Din bio je darovit znanstvenik, autor brojnih rasprava o astronomiji, matematici i optici. Konstruirao je vlastite iznimno precizne astronomske satove, pa čak i eksperimentirao s parnom energijom. Sredinom 70-ih godina XVI. stoljeća, kao glavni sultanov astronom, izborio se za izgradnju opservatorija. Prema svim izvještajima, D a r ü 'r-Rasadü 'l-Cedid (Kuća novih promatranja) bio je objekt na visokoj tehnološkoj razini, pandan Uraniborgu, poznatijem opservatoriju Danca Tycha Brahea. No 11. rujna 1577. viđenje

147

Deen, Science under Islam, str. 122 i dalje; Huff, Rise of Early Modern Science, str. 92.

148

Huff, Rise of Early Modern Science, str. 75.

149

Deen, Science under Islam, str. 4 i dalje; Farohqi, Subjects of the Sultan.

150

Mansel, Constantinople, str. 45.

151

Lewis, What Went Wrong?, str. 43.

kometa iznad Istanbula potaknulo je zahtjeve za astrološkim tumačenjem. Nerazumno, prema nekim izvještajima, Taki alDin protumačio je to kao nagovještaj skore osmanlijske vojne pobjede. Ali šejh-ul-islam Kadizade, tadašnji glavni duhovnik, uvjerio je sultana da je petljanje Taki al-Dina s tajnama nebesa jednako bogohulno kao planetarne tablice samarkandskog astronoma Uluga Bega, koji je navodno smaknut zbog slične drskosti. U siječnju 1580., jedva pet godina nakon dovršetka gradnje, sultan je naredio da se sruši opservatorij Takija alDina.152 Drugi opservatorij Istanbul neće imati do 1868. godine.

Takvim je metodama muslimansko svećenstvo uništilo izglede za osmanlijski znanstveni napredak - baš u vrijeme kad je otpor europskih kršćanskih crkava prema slobodnom istraživanju počeo popuštati. Europske spoznaje odbačene su u Istanbulu kao puka „ispraznost".153 Ostavština nekoć slavljene islamske Kuće mudrosti nestala je u magli pobožnosti. Još početkom XIX. stoljeća Husein Rifki Tamani, glavni učitelj Mühendisbane-i Cedidea, mogao se čuti kako tumači studentima: „Svemir ima oblik kugle, a u njegovu je središtu Zemlja. (...) Sunce i Mjesec kruže oko globusa i pomiču znakove zodijaka."154 U drugoj polovini XVII. stoljeća, dok su Osmanovi nasljednici drijemali, vladari diljem Europe aktivno su podupirali znanost, uglavnom se ne obazirući na sumnje svećenstva. U srpnju 1662., dvije godine nakon osnutka na Koledžu Gresham, londonsko Kraljevsko društvo za razvoj znanja o prirodi primilo je povelju od kralja Karla II. Cilj je bio utemeljiti instituciju „za promicanje fizikalno-matematičkog eksperimentalnog proučavanja". Znakovito, prema riječima prvog povjesničara društva, osnivači su: slobodno primali ljude različitih vjeroispovijesti, domovina i životnih zvanja. To su morali činiti, jer bi u protivnom iznevjerili širokogrudnost vlastitih iskaza. Zato

152

Barkey, Empire of Difference, str. 232 i dalje; Ihsanoglu, Science, Technology and Learning, str. 20. Vidi i: Mansel, Constantinople, str. 46; Vlahakis i dr., Imperialism and Science, str. 79.

153

Ihsanoglu, Science,

154

Barkey, Empire of Difference, str. 233.

Technology and Learning, str. 4.

što otvoreno izjavljuju da ne polažu temelj engleskog, škotskog, irskog, papinskog ili protestantskog mudroslovlja, nego mudroslovlja čovječanstva. (...) Primajući ljude iz svih zemalja, pobrinuli su se za zametke mnogih velikih prednosti u budućnosti. Jer na taj će način moći uspostaviti trajnu inteligenciju diljem svih uljuđenih država, i stvoriti od Kraljevskog društva glavnu banku i slobodnu luku svijeta.155 Četiri godine poslije u Parizu je osnovana Académie royale des sciences, isprva kao pionirski centar za kartografiju.156 To su postali uzori za slične ustanove diljem Europe. Među osnivačima Kraljevskog društva bio je Christopher Wren - arhitekt, matematičar, znanstvenik i astronom. Kad je 1675. Karlo II. povjerio Wrenu konstruiranje njegova Kraljevskog opservatorija u Greenwichu, sigurno nije očekivao od njega da predviđa ishode bitaka. Prava znanost, kralj je to dobro znao, u nacionalnom je interesu.

Kraljevsko društvo bilo je tako važno ne toliko zbog kraljevskog pokroviteljstva, koliko zbog toga što je bilo dijelom nove vrste znanstvene zajednice, koja je omogućavala dijeljenje ideja i zajedničko rješavanje problema u otvorenoj konkurenciji.

Klasičan je primjer zakon gravitacije, koji Newton ne bi mogao formulirati bez ranijih Hookeovih pokušaja. U biti je Kraljevsko društvo - čiji je predsjednik Newton postao 1703. - bilo stožer te nove znanstvene mreže. To ne znači da se moderna znanost u cijelosti oslanjala ili da se oslanja na suradnju. Tada, kao i danas, pojedine znanstvenike poticala je ambicija, koliko i altruizam.

No zbog imperativa objavljivanja novih otkrića, znanje se moglo gomilati - makar katkad i uz gorčinu. Newton i Hooke oštro su se svađali oko toga tko je prvi utvrdio zakon gravitacije ili pravu prirodu svjetlosti.157 Newton se jednako neugodno prepirao s Leibnizom, koji je odbacivao gravitaciju jer ima „okultna svojstva".158 Doista je postojala važna intelektualna razdjelnica 155

Sprat, History of the Royal Society, str. 63 i dalje.

156

Fernández-Armesto, Pathfinders, str. 281.

157

Gribbin, Fellowship, str. 253 i dalje.

158

Hall, Philosophers at War.

između kontinentalne metafizičke misli i britanske empirijske prakse. Uvijek je bilo vjerojatnije da će ova druga, sa svojom osobitom kulturom eksperimentalnog propitkivanja i strpljiva promatranja, potaknuti tehnološke pomake bez kojih ne bi bilo industrijske revolucije (vidi peto poglavlje).159 Linija koja vodi od Newtonovih zakona do parnog stroja Thomasa Newcomena - koji je prvi put upotrijebljen za crpljenje rudnika ugljena u Whitehavenu 1715. - bila je iznimno kratka i ravna, iako je Newcomen bio tek skromni željezar iz Dartmoutha.160 Nije slučajno što su tri najvažnija svjetska tehnološka izuma - napredni parni stroj Jamesa Watta (1764.), kronometar koji određuje geografsku dužinu Johna Harrisona (1761.) i predilica na vodeni pogon Richarda Arkwrighta (1769.) - nastala u istoj zemlji, u istom desetljeću.

Kad je Newton umro u ožujku 1727., tijelo mu je u svečanoj odjeći četiri dana ležalo u Westminsterskoj opatiji, prije pogreba tijekom kojega su mu lijes nosili dva vojvode, tri grofa i predsjednik Gornjeg doma. Službu je promatrao Voltaire, kojega je zapanjilo poštovanje ukazano znanstveniku niska podrijetla. „Vidio sam", napisao je slavni philosophe nakon povratka u Francusku, „profesora matematike koji je, samo zato što je bio izvrstan u svojem zvanju, pokopan poput kralja koji je bio dobar prema podanicima." Na Zapadu su znanost i vlast postale partneri. A nijedan monarh nije bolji primjer za koristi od tog partnerstva od Voltaireova prijatelja, pruskog kralja Fridrika II. Velikog.

OSMAN I FRITZ Sedamdeset godina nakon opsade Beča, dva su čovjeka utjelovljivala sve širi jaz između zapadne civilizacije i njezina muslimanskog suparnika na Bliskom istoku. U Istanbulu je sultan Osman III. nemarno vladao dekadentnim Osmanskim Carstvom, dok je u Potsdamu Fridrik Veliki provodio reforme koje su od Kraljevine Pruske stvorile primjer vojne djelotvornosti i administrativne racionalnosti.

159

Stewart, Rise of Public Science, str. 258.

160

Allen, Steam Engine, Allen,

1715 i Other Newcomen Engines.

Gledano izdaleka, Osmansko Carstvo činilo se jednako impresivnom autokracijom kao što je bilo u vrijeme Sulejmana Veličanstvenog. U stvarnosti, od sredine XVII. stoljeća nadalje, carstvo je bilo pogođeno dubokim strukturnim problemima.

Postojala je teška fiskalna kriza zbog potrošnje veće od poreznih prihoda, kao i monetarna kriza zato što je inflacija, uvezena iz Novoga svijeta i pogoršana padom vrijednosti kovanog novca, podizala cijene (što se događalo i u Europi).161 Za vrijeme velikog vezira Mehmed-paše Ćuprilića, njegova sina Ahmeda i njegova zlosretnog posinka Kara Mustafe, trajala je neprekidna borba da se pokriju troškovi sultanova golemog dvora, da se obuzdaju janjičari, osmanlijsko pješaštvo čiji su pripadnici nekoć bili neženje i koji su postali neka vrsta nasljedne kaste s vlastitim zakonima, te da se nadziru udaljenije provincije carstva. Korupcija je bila raširena. Centrifugalne su sile jačale. Moć zemljoposjedničke klase spahija je opadala. Ustanici poput celalija u Anadoliji opirali su se središnjoj vlasti. Bilo je i vjerskih sukoba, između ortodoksnih duhovnika poput Kadizadea Mehmeda, koji je sve osmanlijske nevolje pripisivao odstupanjima od Prorokovih riječi,162 i sufijskih mistika poput Sivasi-efendije.163 Kadrove osmanlijske birokracije nekoć su popunjavali robovi (u sustavu devşirme, tj. „danak u krvi"), često zarobljavani u kršćanskim zajednicama na Balkanu. No činilo se da su sad odabir i napredovanje više ovisili o podmićivanju i pristranosti nego o sposobnosti; osobe na dužnostima počele su se mijenjati apsurdno često jer su se ljudi sukobljavali radi beneficija službe.164 Pogoršanje administrativnih standarda danas se može pratiti u arhivima osmanlijske vlasti. Primjerice, popis stanovništva iz 1458. pedantan je dokument. Do 1694. takvi su izvještaji postali strašno nemarni, s kraticama i križanjima.165 Osmanlijski su dužnosnici bili itekako svjesni tog pogoršavanja,

161

Goldstone, Revolution and Rebellion, str. 367. Usporedi: Gerber, „Monetary System"; Pamuk, „Prices".

162

Goffman,

163

Shaw, History of the Ottoman Empire, str. 207.

Ottoman Empire and Early Modern Europe, str.

119.

164

Lewis, Middle East, str. 126. Vidi i: Goldstone, Revolution and Rebellion, str.

378 i dalje.

165

Lewis, Modern Turkey, str. 23.

ali jedino rješenje koje su mogli preporučiti bio je povratak starim dobrim danima Sulejmana Veličanstvenog.166 No, možda je najozbiljniji problem bio pad kvalitete samih sultana. Izmjene na vrhu bile su učestale, bilo je devet sultana između 1566., kad je umro Sulejman Veličanstveni, i 1648., kad je Mehmed IV. naslijedio prijestolje. Od tih devet petorica su svrgnuta, a dvojica ubijena. Poligamija je značila da osmanlijski sultani nisu imali teškoće kršćanskih monarha poput Henrika VIII., čija je borba za dobivanje muškog nasljednika zahtijevala ni manje ni više nego šest žena, od kojih je dvije smaknuo, a od dviju se razveo. U Istanbulu je bilo opasno biti jedan od obično brojnih sultanovih sinova. Samo jedan od njih mogao je naslijediti sultana, pa su ostali do 1607., kako se ne bi osporavalo nasljedstvo, uvijek završavali zadavljeni. To baš i nije bio recept za sinovsku ljubav. Sudbina Sulejmanova darovitog najstarijeg sina Mustafe nije bila posve netipična. Ubijen je u očevu šatoru, što je bila posljedica uspješnih spletki sultanove druge žene, njegove maćehe, u korist njezinih sinova. Drugi sin, Bajazid, također je zadavljen. Nakon što je 1597. godine na prijestolje stupio Mehmed III., umoreno je devetnaestero njegove braće. Nakon 1607. taj je običaj obustavljen u korist prava prvorođenog sina.

Otada su mladi sinovi bili ograničeni samo na harem - doslovce „zabranjeni prostor" - koji su nastanjivale sultanove žene, konkubine i potomci.167 Atmosfera u haremu bila je nezdrava, blago rečeno. Osman III. postao je sultan u dobi od 57 godina, provevši prethodnu 51 godinu zapravo kao zatočenik u haremu. Dok se nije uspeo na vlast, ne znajući gotovo ništa o carstvu kojim je trebao vladati, toliko su mu se zgadile žene da je počeo nositi obuću sa željeznim potplatima. Od haremskih žena očekivalo se da se sakriju kad začuju zveket njegovih koraka. Pola stoljeća izbjegavanja konkubina nije bilo baš najbolja priprema za vlast. Kraljevski život bio je mnogo drukčiji u zemljama koje se prostim sjeverno od Balkana.

166

Cole, Ottoman Impact, str. 163.

167

Mansel, Constantinople, str. 86-96; Goodwin, Lords of the Horizons, str. 168.

„Vladar je prvi čovjek države", napisao je Fridrik Veliki 1752. u prvoj od dviju političkih oporuka napisanih za buduće naraštaje. „Dobro je plaćen tako da može održavati dostojanstvo svoje službe. No od njega se zauzvrat traži da djelotvorno radi za dobrobit države."168 Slične je nazore stoljeće ranije iznosio njegov pradjed, izborni knez Fridrik Vilim, čije je postignuće bilo to što je pretvorio Brandenburšku marku iz ratom poharane pustoši u jezgru najčvršće vodene države u srednjoj Europi, čije su se financije temeljile na djelotvornom upravljanju velikim kraljevskim područjem, društveni poredak na klasi zemljoposjednika koja je odano služila na konjima ili iza pultova, a sigurnost na dobro uvježbanoj seljačkoj vojsci. Kad je 1701. njegov sin uzeo naslov pruskog kralja, kraljevstvo Fridrika Vilima bilo je najbliže ostvarenju idealne apsolutne monarhije kakvu je preporučivao engleski politički teoretičar Thomas Hobbes kao protulijek za bezvlašće. Bio je to mlad i vitak Levijatan.

Kontrast u odnosu na osmanlijski sustav ilustrirala je omiljena kraljevska rezidencija Fridrika Velikog u Potsdamu. Konstruirao ju je sam kralj i bila je više vila nego palača, a premda ju je nazvao Sanssouci - „Bezbrižna" - njen kraljevski gazda bio je sve osim slobodan od briga. „Ne mogu imati nikakvih interesa", obznanio je, „koji nisu jednaki onima moga naroda. Ako su moji i njegovi interesi nespojivi, prednost će uvijek imati dobrobit i korist države."

Jednostavna konstrukcija Sanssoucija služila je kao primjer cjelokupnoj pruskoj birokraciji. Stroga samodisciplina, željezna rutina i nepopustljiva nepodmitljivost bile su njezine parole.

Fridrik je u Sanssouciju držao malobrojnu svitu: jedanaest lakaja i dva paža, ali bez komornika, zbog jednostavnosti njegove garderobe, koju je gotovo uvijek činila iznošena vojna odora umrljana burmutom. Prema Fridrikovu mišljenju, kraljevska svečana odjeća nije praktična, a kruna je samo „šešir koji propušta kišu".169 U usporedbi sa svojim kolegom u palači Topkapi, živio je poput redovnika. Umjesto harema imao je suprugu (Elizabeta Kristina od Brunswicka), koju je mrzio. „Gospoda se udebljala", 168

Clark, Iron Kingdom, str. 240.

169

T. R. Ybarra, „Potsdam of Frederick the Great - After William II", New York Times, 10. rujna 1922.

tako ju je pozdravio nakon jednog od dugih razdoblja razdvojenosti.170 Postoji kontrast i u pisanim dokumentima. Zapisnici Pruskog kraljevskog kabineta - stranica za stranicom precizno zabilježenih kraljevskih odluka - opreka su osmanlijskim dokumentima iz XVIII. stoljeća.

Pjesnik lord Byron jednom je napisao prijatelju: „U Engleskoj su moderni poroci kurvanje i piće, u Turskoj sodomija i pušenje, mi preferiramo djevojku i bocu, oni lulu i dječaka..." Ironično je da bi Fridrik Veliki, pionir prosvijećenog apsolutizma, kao mladić možda bio sretniji na osmanlijskom dvoru. Vrlo osjetljiv intelektualac, vjerojatno homoseksualnih sklonosti, iskusio je strogu i katkad sadističku obuku pod nadzorom svojeg nagloga oca Fridrika Vilima I., koji je volio parade.

Dok se Fridrik Vilim opuštao pijući s neotesanim pajdašima u svom „ministarstvu duhana", njegov je sin tražio utjehu u povijesti, glazbi i filozofiji. Za tiranskog oca bio je „mekušan dječak bez ijedne muževne sklonosti, koji ne zna ni jahati ni pucati i koji je k tomu prljav, nikad ne šiša kosu i kovrča je poput idiota".171 Kad je Fridrik uhvaćen u pokušaju bijega iz Pruske, otac ga je dao zatočiti u küstrinskom dvorcu i primorao ga da gleda smaknuće prijatelja koji mu je pomagao u bijegu, Hansa Hermanna von Kattea. Prijateljevo tijelo i glava ostavljeni su na podu ispred prijestolonasljednikove ćelije.172 Ostao je u zatočeništvu u Küstrinu dvije godine.

Fridrik si ipak nije mogao dopustiti da odbaci očevu strast prema pruskoj vojsci. Kao poručnik Goltzove pukovnije nastojao je usavršiti svoje vojničke vještine. One će se pokazati nužnima, jer je težio kompenzirati ranjiv zemljopisni položaj Pruske, koja se gotovo dijagonalno pružala kroz srednju Europu. Za vrijeme svoje vladavine Fridrik je povećao vojsku koju je naslijedio s 80.000 ljudi na 195.000, učinivši je trećom najvećom u Europi.

Zapravo je Pruska 1786., na kraju Fridrikove vladavine, s jednim vojnikom na 29 stanovnika, bila najmilitariziranija zemlja na svijetu.173 A, za razliku od oca, Fridrik je bio spreman odaslati svoju 170

Clark, Iron Kingdom, str. 189.

171

Chakrabongse, Education of the Enlightened Despots, str. 52 i dalje.

172

Fraser, Frederick the Great, str. 29 i dalje.

173

Clark, Iron Kingdom, str. 219.

vojsku izvan vježbališta u potrazi za novim teritorijem. Nekoliko mjeseci nakon uspona na vlast 1740. zapanjio je Kontinent otevši Austriji bogatu pokrajinu Šleziju. Osjetljivi estet, koji se nekoć mučio da ostane u sedlu i koji je više volio zvuk flaute negoli zveckanje potpetica, postao je umjetnik u iskazivanju moći: der alte Fritz.

Kako objasniti tu preobrazbu? Jedan je trag Fridrikovo rano djelo iz političke filozofije Antimachiavelli, jedno od brojnih kraljevskih pobijanja zloglasnog ciničnog priručnika Firentinca Niccolòa Machiavellija pod naslovom Vladar. U svojoj verziji Fridrik brani pravo monarha da povede preventivni rat „kad prekomjerna veličina najveće sile u Europi prijeti da će preplaviti njezine obale i progutati svijet", drugim riječima, da održava ravnotežu snaga, „onu mudru izjednačenost u kojoj su nadmoćnoj snazi nekih vladara protuteža ujedinjene snage drugih sila": „Bolje je upustiti se u napadački rat kad postoji slobodan izbor između maslinove grane i lovorova vijenca, negoli čekati ono vrijeme očaja kad objava rata može samo privremeno odgoditi ropstvo i uništenje."174 Fridrik je poslije opisao susjednu Poljsku kao „artičoku, spremnu da bude pojedena list po list" - i doista je bila pojedena kad su je između sebe podijelile Austrija, Pruska i Rusija.175 Fridrikovo otimanje Šlezije, prema tome, nije bilo nepromišljeno. Pruska ekspanzija bit će poput zrcalne slike osmanlijskog sažimanja: uspjeh nove vrste moći utemeljene na bezobzirnom racionalizmu.

Fridrik Vilim I. zgrtao je novac, cijedeći svaki novčić iz svojih brojnih krunskih zemalja i namrijevši svom nasljedniku riznicu od 8 milijuna talira. Njegov je sin čvrsto odlučio iskoristiti svoje bogatstvo, ne samo da poveća svoj teritorij, nego i da mu podari prijestolnicu vrijednu prvorazrednoga kraljevstva. Jedno od prvih velikih zdanja u onome što je htio da bude veličanstveni forum u srcu Berlina bila je Državna opera. Pokraj nje sagradio je raskošnu katedralu Sv. Hedvige. U očima neznatiželjnoga modernog turista, one se malo razlikuju od opernih zgrada i katedrala što se mogu vidjeti u drugim europskim prijestolnica174

Frederick, Anti-Machiavel, 26. poglavlje.

175

Clark, Iron Kingdom, str. 231.

ma. Ipak, zaslužuju pozorniji pogled. Neuobičajeno za sjevernu Europu, berlinska zgrada Državne opere nikad nije bila povezana s kraljevskom palačom. Nije postojala radi monarhova osobnog zadovoljstva, nego radi užitka šire javnosti. Ni Fridrikova katedrala nije bila uobičajena, kao katolička crkva u luteranskom gradu - koju je sagradio kralj agnostik, ne preko volje na rubu grada, nego u središtu najveličanstvenijega gradskog trga.

Trijem katedrale svjesno je oblikovan prema Panteonu - hramu svih bogova - u starome Rimu.176 Ostaje kao spomenik vjerskoj snošljivosti Fridrika Velikoga.

Odredbe što ih je Fridrik donosio nakon što je stupio na prijestolje i danas zapanjuju svojom liberalnošću: nije riječ samo o posvemašnjoj vjerskoj snošljivosti, nego i o neograničenoj slobodi tiska i otvorenosti prema useljenicima. Godine 1700. gotovo je svaki peti Berlinac zapravo bio francuski hugenot koji je živio u francuskoj „koloniji". Bilo je i salzburških protestanata, valdenga, menonita, škotskih prezbiterijanaca, Židova, katolika i otvorenih religijskih skeptika. „Ovdje svatko može tražiti spas na način koji mu se čini najboljim", obznanio je Fridrik, uključujući čak i muslimane.177 Istina, u Osmanskom Carstvu tolerirali su Zidove i kršćane, u tom smislu da su ondje smjeli živjeti.

Ali njihov je status bio bliži statusu Židova u srednjovjekovnoj Europi - bili su ograničeni na određena područja i zanimanja i oporezovani po višim stopama.178 Ojačana spojem slobode i stranaca, Pruska je doživjela kulturni procvat obilježen osnivanjem čitalačkih društava, debatnih klubova, knjižara, časopisa i znanstvenih društava. Iako je sam Fridrik tvrdio da prezire svoj jezik i da radije piše na francuskom, dok se na njemačkom obraća samo svome konju, za njegove vladavine bujale su publikacije na njemačkom. Upravo se za njegove vladavine pojavio Immanuel Kant, najvjerojatnije najveći filozof XVIII. stoljeća, koji je u svojoj Kritici čistoga uma (1781.) istražio samu narav i ograničenja ljudske racionalnosti.

Cijeli život provevši u Königsbergu i predajući na tamošnjem 176

Ibid, str. 241 i dalje.

177

Haffner, Rise and Fall of Prussia, str. 37, 43 i dalje.

178

Gerber, J e w s and Money-Lending". Vidi i: Quataert, Manufacturing and Technology Transfer.

Sveučilištu Albertina, Kant je bio još ozbiljnija figura od svojega kralja, svakodnevno je šetao u točno određeno vrijeme pa su njegovi sugrađani namještali satove prema njemu. Fridriku ni najmanje nije smetalo što je veliki mislilac bio unuk škotskog sedlara. Bile su mu važne njegove umne sposobnosti, a ne njegovo podrijetlo. Fridrika nije zamaralo ni to što je Moses Mendelssohn, intelektualno gotovo ravan Kantu, bio Židov.

Kršćanstvo je, kralj je zajedljivo primijetio, „puno čuda, proturječja i besmislica, proizišlo je iz grozničave mašte istočnjaka i zatim se proširilo do naše Europe, gdje su ga neki fanatici prihvatili, neki se spletkari pravili da su uvjereni u njega, a neki su mu slaboumnici doista povjerovali".179 To je bila srž toga pokreta koji znamo pod nazivom prosvjetiteljstvo, koje je po mnogočemu - premda ne po svemu - bilo nastavak znanstvene revolucije. Razlike su bile dvojake. Prvo, krug philosophes bio je širi. Ono što se događalo u Pruskoj događalo se u cijeloj Europi: nakladnici knjiga, časopisa i novina opskrbljivali su povećano tržište zahvaljujući znatnom porastu pismenosti. U Francuskoj je udio muškaraca kadrih da napišu vlastito ime - dovoljno dobra predodžba pismenosti - porastao s 29 posto u 80-im godinama XVII. stoljeća na 47 posto u 80-im godinama XVIII. stoljeća, iako su te stope za žene (skok s 14 na 27 posto) ostale izrazito niže. U Parizu je 1789. bilo pismeno oko 90 posto muškaraca i 80 posto žena. Konkurencija između protestantskih i katoličkih ustanova, kao i pojačana državna skrb, visoka urbaniziranost i poboljšani prijevoz - sve je to pridonijelo tomu da Europljani mogu više čitati. Ali prosvjetiteljstvo se nije prenosilo samo čitanjem. Javna sfera XVIII. stoljeća sastojala se i od pretplatničkih koncerata (poput Mozartovih u Beču 1784.), novih javnih kazališta i umjetničkih izložbi, da ne spominjemo zamršenu mrežu kulturnih društava i bratstava poput masonskih loža, koje su se množile u to doba. „Pišem kao građanin svijeta", zanosio se njemački pjesnik i dramatičar Friedrich Schiller 1784.: Publika mi je sad sve - moja glavna preokupacija, moj vladar i moj prijatelj. Odsad pripadam samo njoj. Želim 179

Clark, Iron Kingdom, str. 187.

stati pred taj tribunal i ni jedan drugi. Ona je jedino čega se bojim i što poštujem. Osjećaj uzvišenosti preplavljuje me od ideje da su jedine negve koje nosim sud svijeta - i da je jedino prijestolje kojem se obraćam ljudska duša.180 Drugo, glavni interes prosvjetiteljskih mislilaca nije bila prirodna, nego društvena znanost, ono što je škotski filozof David Hume nazvao „znanošću o čovjeku". Koliko je prosvjetiteljstvo bilo znanstveno, zapravo je sporno. Empirizam je bio na slaboj cijeni, osobito u Francuskoj. Znanstvenike XVII. stoljeća zanimalo je otkrivanje prirode kakva zapravo jest. Philosophes pak iz XVIII. stoljeća bili su više zainteresirani za prijedloge kakvo bi ljudsko društvo moglo ili trebalo biti. Već smo spomenuli Montesquieua, koji je dokazivao ulogu klime u oblikovanju kineske političke kulture, Quesnaya, koji je uzdizao primat poljoprivrede u kineskoj ekonomskoj politici, i Smitha, koji je tvrdio da je uzrok kineske stagnacije nerazvijena vanjska trgovina. Nijedan od njih nije bio u Kini. John Locke i Claude Adrien Helvétius slagali su se da je ljudski um poput prazne ploče koja se oblikuje obrazovanjem i iskustvom. Ali ni jedan ni drugi nisu imali ni najmanji eksperimentalni dokaz za takvo gledište. To je, kao i štošta drugo, bilo rezultat razmišljanja i opsežne lektire.

Prosvjetiteljstvo je lako skupljalo bodove u borbi razuma protiv praznovjerja povezanih s religijom i metafizikom. Pretjerano se rugajući kršćanstvu, Fridrik Veliki vrlo je otvoreno izrazio ono na što su Voltaire, David Hume, Edward Gibbon i drugi suptilnije ukazivali u svojim filozofskim i historiografskim tekstovima. Prosvjetiteljstvo je uvijek bilo najdjelotvornije kad je bilo ironično - u Gibbonovu zapanjujućem poglavlju o ranom kršćanstvu (prvi svezak, 15. poglavlje njegova Slabljenja i pada Rimskoga Carstva) ili u Candideu, Voltaireovu ubojitu ismijavanju Leibnizove tvrdnje kako je „ovo najbolji od svih mogućih svjetova".181

180

Blanning, Culture of Power; str. 108 i dalje.

181

Na svojim putovanjima Candide, Kunigunda, lajbnicovac dr. Pangloss i Cacambo pretrpljuju bičevanje, rat, sifilis, brodolom, vješanje, potres, porobljavanje, bestijalnost, bolest i smrt pred streljačkim vodom, ili im svjedoče.

Ali možda je ipak najveće postignuće toga razdoblja Smithova analiza uzajamno povezanih institucija građanskoga društva (Teorija moralnih osjećaja) i tržišnog gospodarstva (Bogatstvo naroda). Znakovito je da su, u usporedbi s velikim dijelom onoga što je napisano u to doba, oba djela čvrsto ukorijenjena u promatranju škotskog buržoaskog svijeta u kojemu je Smith proveo cijeli život. No, dok je Smithova „nevidljiva ruka" tržišta očito morala biti utkana u mrežu uobičajene prakse i uzajamnog povjerenja, radikalni francuski philosophes nastojali su osporiti ne samo utvrđene religijske institucije, nego i utvrđene političke institucije. Društveni ugovor (1762.) Švicarca Jeana-Jacquesa Rousseaua baca sumnju na legitimnost svakog političkog sustava koji nije utemeljen na „općoj volji". Nicolas de Caritat, markiz od Concordeta, propitivao je legitimnost neslobodne radne snage u svojim Razmišljanjima o crnačkom ropstvu (1781.). A ako se pruski kralj mogao izrugivati kršćanskoj vjeri, što je moglo spriječiti pariška piskarala da se nabacuju blatom na vlastita monarha i njegovu kraljicu? Prosvjetiteljstvo je imalo vrlo dug rep koji se pružao od profinjenih visina Kantova Königsberga do nezdravih dubina pariškog dna, doma takozvanih libelles, kao što je Le Gazetier Cuirassé, što ga je uređivao Charles Théveneau de Morande. Čak je i Voltaire bio zaprepašten prostačkim napadima toga lista na vladu, nazvavši ga „jednim od onih sotonskih djela gdje svakoga, od monarha do posljednjega građanina, mahnito vrijeđaju".182 Ironija polunamjerne revolucionarne posljedice prosvjetiteljstva u tome je što je sama bila uvelike aristokratska pojava. Među njegovim lučonošama bili su barun de Montesquieu, markiz de Mirabeau, markiz de Condorcet i ateist bez premca barun d'Holbach. Svi philosophes nižega podrijetla ovisili su manjeviše o kraljevskom ili aristokratskom pokroviteljstvu: Voltaire o markizu de Châteletu, Smith o vojvodi od Buccleucha, Friedrich Schiller o vojvodi od Württemberga, Denis Diderot o Katarini Velikoj.

Poput drugih europskih monarha, Fridrik Veliki nije intelektualcima davao samo slobodu od religijskih i drugih ograniče182

Darnton, Literary Underground, str. 25.

nja. Njegovo se pokroviteljstvo širilo mnogo dalje od pružanja krova nad glavom Voltaireu u Sanssouciju. U lipnju 1740. - pod dojmom Maupertuisove potvrde Newtonove hipoteze da je Zemlja kugla, malo spljoštena na polovima - Fridrik je pozvao Francuza da dođe u Berlin i pomogne osnovati pruski pandan Kraljevskog društva. Došlo je do zastoja u tom projektu kad su za vrijeme Prvog šlezijskog rata Maupertuisa sramotno zarobili Austrijanci, ali projekt je ipak preživio.183 U siječnju 1744. Fridrik je osnovao Prusku akademiju znanosti i lijepe književnosti, spojivši nekadašnju Kraljevsku akademiju znanosti i nevladino Književno društvo utemeljeno godinu prije, te nagovorio Maupertuisa da se vrati u Berlin kao njen predsjednik - „najbolje osvajanje u mom životu", kako je kralj rekao Voltaireu.184 Fridrik je nedvojbeno i sam bio ozbiljan mislilac. Po isticanju monarhove zadaće da bude javni službenik, njegov je Antimachiavelli izniman revolucionarni dokument: Istinska je mudrost vladara činiti dobro i biti bez premca u tome u vlastitoj državi (...) nije dovoljno da poduzimaju sjajna djela i udovoljavaju svojoj ambiciji i slavi, nego (...) moraju preferirati sreću ljudskoga roda. (...) Veliki su vladari uvijek zaboravljali na sebe radi općega dobra. (...) Vladara kojega je u rat nagnala vatrena ambicija treba natjerati da uvidi sve stravične posljedice toga za njegove podanike - poreze koji guše ljude iz puka, novačenje koje im odvodi mlade, zarazne bolesti od kojih toliki vojnici bijedno umiru, ubilačke opsade, još okrutnije bitke, osakaćene lišene jedinih sredstava za život, i siročad kojoj je neprijatelj oteo rodbinu. (...) Žrtvuju svojim neobuzdanim strastima dobrobit nebrojenih ljudi koje su dužni štititi. (...)

Vladari pak, koji svoje ljude smatraju robljem riskiraju njihove živote bez milosti i bez žaljenja ih gledaju kako umiru, no vladari koji ljude smatraju ravnima sebi i u izvjesnom smislu svojim gospodarima [comme leurs

183

Terrall, Man Who Flattened the Earth, str. 235.

184

Aldington (ur.), Letters of Voltaire and Frederick the Great, str. 179.

egaux et à quelques egards... comme leurs maitres], paze na njihovu krv i pošteđuju im živote.185 I Fridrikove su skladbe bile istinski vrijedne - osobito Sonata za flautu u C-duru, koja nije tek pastiš Johanna Sebastiana Bacha.

Njegovi drugi politički spisi daleko su od diletantskih djela.

Ali postoji važna razlika između prosvjetiteljstva kako ga je on zamišljao i prethodne znanstvene revolucije. Kraljevsko društvo bilo je središte iznimno otvorene intelektualne mreže. S druge pak strane, Pruska akademija trebala je biti hijerarhizirana, po uzoru na samu apsolutističku monarhiju. „Kao što bi Newtonu bilo nemoguće opisati njegov sustav privlačenja da je surađivao s Leibnizom ili Descartesom", zabilježio je Fridrik u svojoj Političkoj oporuci (1752.), „tako je nemoguće da se politički sustav stvori i održava ako ne dolazi iz jedne glave."186 Slobodan duh poput Voltairea mogao je samo donekle to podnositi. Kad je Maupertuis zloupotrijebio svoj položaj kvazikraljevskog autoriteta da uzdigne vlastiti princip najmanjeg djelovanja, Voltaire je napisao okrutno satirično djelo Diatribe du Docteur Akakia, médecin du pape. Upravo takvo nepokorno ponašanje Fridrik nije mogao trpjeti. Naredio je da se primjerci toga djela unište i jasno dao do znanja Voltaireu da više nije dobrodošao u Berlinu.187 Drugi su bili spremniji pokoriti se. Kant je bio astronom prije nego što je postao filozof, a prvi je put privukao pozornost javnosti 1754., kad je dobio nagradu Pruske akademije za rad o utjecaju površinskog trenja na usporavanje Zemljine vrtnje.

Filozof je pokazao svoju zahvalnost u iznimnom odjeljku svojega poticajnog eseja „Što je prosvjetiteljstvo?", u kojemu poziva sve ljude da se „usude razmišljati" (Sapere aude!), ali da se pokoravaju svom kraljevskom gospodaru: Jedino onaj, tko je sam prosvijetljen (...) i ima brojnu i discipliniranu vojsku za osiguranje javnoga mira, može reći: „Raspravljajte koliko god hoćete i o čemu god 185

Frederick, Anti-Machiavel, str. 400-405.

186

Terrall, Man Who Flattened the Earth, str. 235.

187

Shank, Newton Wars, str. 475; Fraser, Frederick the Great, str. 259.

hoćete, samo se pokoravajte!" Republika se ne bi usudila takvo što reći. (...) Veći stupanj građanske slobode čini se povoljnim za slobodu mišljenja naroda, ali ipak joj postavlja neizbježna ograničenja. Manji stupanj građanske slobode, s druge strane, omogućuje mišljenju svakog čovjeka prostor da se razvije u punoj mjeri."188 Ukratko, u pruskom prosvjetiteljstvu riječ je o slobodi mišljenja, a ne o slobodi djelovanja. Štoviše, glavni cilj toga slobodnog mišljenja bio je povećanje državne moći. Kao što su useljenici pridonijeli pruskom gospodarstvu, što je omogućilo da se prikupi više poreza, što je omogućilo da se održava veća vojska, što je omogućilo da se osvoji više teritorija, tako su i akademska istraživanja mogla pružiti strateški doprinos. Jer novo je znanje moglo učiniti više od toga da rasvijetli prirodu, demistificirajući kretanje nebeskih tijela. Imalo je i potencijal da odredi uspon i pad zemaljskih sila.

Učinkovitost francuske vojske: stopa uspješne paljbe po pješaku 1600. - 1750.

Približna godina

Stopa uspješne paljbe po oružju (hici u minuti)

Oružje po pješaku

Stopa uspješne paljbe po pješaku (hici u minuti)

Pretpostavke

1600. (1620. za ručno vatreno oružje po pješaku)

0,50

0,40

0,20

1 hitac u minuti iz fitiljače; stopa zatajenja: 0,50

1700.

0,67

1,00

0,67

1 hitac u minuti iz kremenjače, stopa zatajenja: 0,33; bajunete su istisnule kopljanike

1750.

2,00

1,00

2,00

3 hica u minuti iz kremenjače sa šipkom i papirnatom čahurom, stopa zatajenja: 0,33

188

Kant, „What Is Enlightenment?".

Danas je Potsdam samo jedno od zapuštenih predgrađa Berlina, ljeti prašnjavo, zimi turobno, čiji obzor remete ružni stambeni blokovi s obilježjima istočnonjemačkog „realsocijalizma". u doba Fridrika Velikoga, međutim, većina stanovnika Potsdama bili su vojnici i gotovo sve zgrade imale su neku vojnu svrhu.

Današnji filmski muzej izvorno je sagrađen kao oranžerija, a potom pretvorena u vojne konjušnice. Prošetate li se središtem grada, proći ćete pokraj vojnog sirotišta, vojnog vježbališta i bivše jahačke škole. Na raskrižju Lindenstrasse i Charlottenstrasse vojnim se ornamentima ističe bivša stražarnica. Čak su i kuće građene s dodatnim katom na vrhu za vojne stanove.

Potsdam je bio karikatura Pruske i Pruska u malom. Fridrikov pobočnik Georg Heinrich von Berenhorst jednom je primijetio, samo napola u šali: „Pruska monarhija nije država koja ima vojsku, nego vojska koja ima državu, u kojoj je - tako reći - samo stacionirana."189 Vojska je prestala biti puki instrument dinastijske moći, postala je sastavni dio pruskog društva. Od zemljoposjednika se očekivalo da služe kao časnici, a tjelesno sposobni seljaci zauzeli su mjesto stranih plaćenika. Pruska je bila vojska - i vojska je bila Pruska. Potkraj Fridrikove vladavine više od 3 posto pruskoga stanovništva bilo je pod oružjem, dvostruko više nego u Francuskoj ili Austriji.

Naglasak na drilu i stezi općenito se smatrao ključem pruskog vojnog uspjeha. U tom smislu Fridrik je bio pravi nasljednik Mauricija Oranskog i švedskog kralja Gustava Adolfa, majstora ratovanja iz XVII. stoljeća. Prusko pješaštvo u modrim odorama marširalo je precizno poput mehaničkih vojnika devedeset koraka u minuti, usporavajući na sedamdeset kad bi se približilo neprijatelju.190 Bitka kod Lesznog vodila se u prosincu 1757., kad je samu opstojnost Pruske ugrožavao savez triju velikih sila: Francuske, Austrije i Rusije. Kao i obično, prusko je pješaštvo iznenadilo dugačku austrijsku liniju, napadajući na južnom krilu i okružujući ga. No kad su se Austrijanci pokušali pregrupirati, suočili su se s nečim mnogo smrtonosnijim čak i od neprijatelja koji je brzo marširao: s topništvom. Jer ubojito precizna vatre-

189

Clark, Iron Kingdom, str. 215.

190

Ibid., str. 195.

na moć bila je ključna za uspon Pruske, koliko i legendarna mrtvačka poslušnost" pješaštva.191 U mladim je godinama Fridrik otpisivao topništvo kao „rupu bez dna".192 Ali poslije je uvidio njegovu vrijednost. „Sad se borimo protiv nečega većeg od ljudi", tvrdio je. „Moramo si utuviti u glavu da će rat koji ćemo odsad voditi biti pitanje topničkih dvoboja..."193 Kod Lesznoga Prusi su imali 63 topa i osam haubica, kao i deset topova sa zrnima od 5,5 kg, poznatih kao Brummer - „brundala" - zbog zloslutnog gromovitog praska.

Pokretne topničke bitnice s konjskom vučom što ih je stvorio Fridrik ubrzo su postale europski standard.194 Njihovo brzo i koncentrirano premještanje u dotad nezabilježenim razmjerima postat će ključ kasnijih pobjeda Napoleona Bonapartea.

Takva su oružja primjer primjene znanosti na području vojne moći. Upravo je proces konkurencije, inoviranja i napredovanja brzo stvorio dubok jaz između Zapada i ostalih. No njegovi junaci ostaju uglavnom neopjevani.

Benjamin Robins rodio se bez ičega osim pameti. Bez sredstava za pohađanje fakulteta, sam je učio matematiku i zarađivao kruh kao privatni učitelj. Izabran za člana Kraljevskog društva već u dobi od 21 godine, zaposlio se kao topnički časnik i vojni inženjer u Istočnoindijskoj kompaniji. Početkom 40-ih godina XVIII. stoljeća primijenio je Newtonovu fiziku na problem topništva služeći se diferencijalnim jednadžbama kako bi prvi put točno opisao utjecaj otpora zraka na putanje projektila velike brzine (problem koji Galileo nije mogao riješiti). U Novim načelima topništva (New Principies of Gunnery), objavljenima 1742. u Engleskoj, Robins se poslužio kombinacijom vlastitih pomnih opažanja, Boyleova zakona i 39 poučaka iz prve knjige Newtonovih Principia (koja analiziraju kretanje tijela pod utjecajem centripetalnih sila) kako bi izračunao brzinu projektila kad izleti iz topovske cijevi. Potom je, služeći se vlastitim balističkim njihalom, demonstrirao utjecaj otpora zraka, koji može 191

Palmer, „Frederick the Great", str. 102.

192

Bailey, Field Artillery, str. 165 i dalje.

193

Duffy, Frederick the Great, str. 264.

194

Kinard, Weapons and Warfare, str. 157 i dalje.

biti i 120 puta veći od težine samog projektila, posve iskrivljujući paraboličnu putanju kakvu je predložio Galileo. Robins je bio i prvi znanstvenik koji je pokazao kako zrno, nakon što izleti iz muškete, zbog vrtnje skreće s pravca. U svojem radu „O karakteristikama i prednosti ižlijebljene cijevi", koji je 1747. godine u kojoj je dobio Copleyjevo odličje Društva - pročitao u Kraljevskom društvu, preporučio je da metci budu jajasti, a cijevi pušaka ižlijebljene. Zaključak rada pokazuje u kolikoj je mjeri Robins uviđao stratešku, kao i znanstvenu važnost svojeg djela: koja god država u cijelosti shvati značaj i prednosti ižlijebljenih cijevi, treba ih, nakon što omogući i dovrši njihovu izradu, uvesti u vojsku da se njima vješto služi; tim će putem steći nadmoć koja će biti ravna gotovo svemu što je ikad postignuto izvrsnošću bilo koje vrste oružja.195 Jer, uz sve preciznije i djelotvornije topništvo, usavršene utvrde imale su sve manju važnost - a manje su ubojite bile čak i najuvježbanije pješačke pukovnije.

Fridriku Velikom trebale su samo tri godine da naruči njemački prijevod Robinsovih Novih načela topništva. Prevoditelj Leonard Euler, i sam izvrstan matematičar, poboljšao je izvornik opsežnim dodatkom s tablicama za određivanje brzine, dometa, maksimalne visine i vremena leta za projektil ispaljen uz određenu početnu brzinu i elevaciju topovske cijevi.196 Francuski prijevod uslijedio je 1751. Bilo je, dakako, i drugih vojnih inovatora u tom razdoblju - valja spomenuti Josepha Wenzela, kneza od Lihtenštajna, i francuskog generala Gribeauvala - ali Robinsu pripadaju zasluge za balističku revoluciju XVIII. stoljeća. Ubojita primjena znanosti dala je Zapadu uistinu smrtonosno oružje: precizno topništvo. Prilično iznenađuje što je to postigao čovjek rođen, poput Robinsa, kao kveker.

Robinsova revolucija u balistici bila je nešto iz čega su Osmanlije, naravno, bili isključeni, baš kao što su propustili općenitije Newtonove zakone gibanja. U XVI. stoljeću osmanlij195

Steele, „Muskets and Pendulums", str. 363 i dalje.

196

Ibid., str. 368 i dalje.

sko oružje iz carske ljevaonice topova bilo je više nego doraslo europskom topništvu.197 U XVII. stoljeću to se počelo mijenjati.

Već 1664. Raimondo Montecuccoli, habsburški taktički majstor koji je natjerao u bijeg osmanlijsku vojsku kod St. Gottharda, primijetio je: „Ti golemi topovi [Turaka] izazivaju veliku štetu kad pogode, ali teško se premještaju i iziskuju previše vremena za punjenje i ciljanje. (...) Naši su topovi prikladniji za premještanje i učinkovitiji, pa je u tome naša prednost pred turskim topovima."198 U sljedeća dva stoljeća taj se jaz samo produbio, jer su zapadne sile usavršile svoje znanje i oružje u ustanovama poput Akademije strojarstva i topništva u Woolwichu, osnovane 1741.

Kad je 1807. eskadra Sir Johna Duckwortha osvojila Dardanele, Turci su se još služili prastarim topom koji je bacao goleme kamene kugle na napadačke brodove.

TANZIMATSKA PUTOVANJA U Montesquieuovu epistolarnom romanu Perzijska pisma dva muslimana zaputila su se na istraživačko putovanje u Francusku preko Turske. „Sa zaprepaštenjem sam primijetio slabost carstva Osmanlija", piše Uzbek na svojem putovanju na zapad. „Ti su barbari digli ruke od svih umijeća, čak i od umijeća ratovanja.

Dok europske zemlje svakodnevno napreduju, ovi ljudi ostaju u stanju primitivne neukosti i rijetko pomišljaju na primjenu novih izuma u ratu, sve dok se ne primijene protiv njih tisuću puta."199 Doista je bilo takvih ekspedicija, čija je svrha bila istražiti uzroke očite i sve veće vojne nadmoći Zapada. Kad je Jirmisekiz Čelebi Mehmed 1721. bio poslan u Pariz, dobio je uputu „da pogleda utvrde, tvornice i općenito tvorevine francuske civilizacije i izvijesti o onima koje bi se mogle preuzeti". U domovinu je slao oduševljena pisma o francuskim vojnim školama i vježbalištima.

197

Agoston, „Early Modern Ottoman and European Gunpowder Technology".

198

Coles, Ottoman Impact, str. 186.

199

Montesquieu, Persian Letters, XIX. pismo.

Osmanlije su tada znali da moraju učiti od Zapada. Godine 1732. Ibrahim Muteferrika, osmanlijski dužnosnik rođen kao kršćanin u Transilvaniji, dao je sultanu Mahmudu I. svoje Razumne temelje državne politike, u kojima se postavlja pitanje koje otada proganja muslimane: „Zašto kršćanski narodi, koji su u prošlosti bili tako slabi u usporedbi s muslimanskim narodima, počinju dominirati u tolikim zemljama u moderno doba, pa čak i svladavaju nekoć pobjedničku osmanlijsku vojsku?"

Njegov je odgovor bio opširan. Upozorio je na parlamentarni sustav u Engleskoj i Nizozemskoj, na kršćansku ekspanziju u Americi i na Dalekom istoku, a čak je spomenuo da Europljani imaju „razumno smišljene zakone i pravila", dok se Osmansko Carstvo pokorava šerijatskom zakonu. Ali ponajprije se morao prevladati vojni jaz: Neka muslimani postupaju promišljeno i temeljito upoznaju nove europske metode, organizaciju, strategiju, taktiku i ratovanje. (...) Svi mudri ljudi svijeta slažu se da Turci nadmašuju sve druge narode po svojem prihvaćanju zakona i reda. Ako nauče nova vojna znanja i budu kadri primijeniti ih, nikad se ni jedan neprijatelj neće moći oduprijeti ovoj državi.200 Poruka je bila jasna: Osmansko Carstvo mora prigrliti i znanstvenu revoluciju i prosvjetiteljstvo ako želi biti vjerodostojno kao velika sila. Nije slučajno upravo Muteferrika 1727. napokon donio tiskarski stroj u Osmansko Carstvo i godinu poslije objavio prvu knjigu u kojoj su se rabila pomična arapska slova, rječnik Van Kulu. Godine 1732. objavio je kompilaciju nekoliko engleskih i latinskih djela Fuyuzat-ı miknatisiye („Prosvjećenje magnetizma").201 Dana 2. prosinca 1757. osmanlijski državni službenik i diplomat Ahmed Resmi-efendija otputovao je iz Istanbula u Beč da obznani stupanje na prijestolje novoga sultana Mustafe III. To je bila vrlo drukčija osmanlijska ekspedicija od one koju je 1683. vodio Kara Mustafa. Resmija nije pratila vojska, nego više od sto200

Mansel, Constantinople, str. 185 i dalje.

201

Shaw, History of the Ottoman Empire, str. 236-8.

tinu vojnih i državnih dužnosnika, njegova misija nije bila napasti habsburšku prijestolnicu, nego učiti od nje. Nakon 153-dnevnog boravka napisao je iscrpan - i oduševljen - izvještaj na više od 245 listova.202 Godine 1763. poslan je u još jednu diplomatsku misiju, ovaj put u Berlin. Možda ga se Pruska dojmila čak i više od Austrije. Iako malo smeten Fridrikovom odjećom („prašnjava od svakodnevne uporabe"), odobravao je kraljevu posvećenost državnim poslovima, izostanak vjerskih predrasuda i brojne dokaze pruskoga gospodarskog razvoja.203 Raniji izvještaji osmanlijskih poslanika o Europi bili su prožeti prezirom. Zapravo je kronični kompleks nadmoći bio još jedna prepreka reformama u Osmanskom Carstvu. Resmijevi oduševljeni izvještaji označavaju izniman i dramatičan - i bolan - pomak. Međutim, nisu svi u Istanbulu to dobro prihvatili.

Resmijeve posredne i izravne kritike osmanlijskog sustava državne i vojne službe zacijelo su bile razlog zašto taj daroviti dužnosnik nikad nije postao veliki vezir. Opisivati nadmoć europskih vlasti jedna je stvar. Provoditi reforme osmanlijskog sustava posve druga.

Zapadni stručnjaci pozvani su u Istanbul kako bi savjetovali sultana. Claude Alexandre, grof od Bonnevala, nadgledao je reformu minerskih i topničkih transportnih postrojbi, kao i postrojbi topničkih dočasnika. Francuski časnik mađarskog podrijetla, barun François de Tott, doveden je kako bi nadgledao izgradnju novih, djelotvornih utvrda u osmanlijskoj prijestolnici. Dok je plovio Bosporom, de Tott je sa zaprepaštenjem shvatio da mnoge utvrde nisu samo zastarjele, nego i pogrešno smještene, pa bi svaki neprijateljski brod bio potpuno izvan dometa čak i modernih topova. U svojim memoarima opisao ih je kao „sličnije ruševinama nakon opsade nego pripremi za obranu". Osnovao je Sür'at Topçulari Ocaği, po uzoru na Corps de Diligents, i Hendesehane (Vojnu akademiju), gdje je Škot Archibald Campbell, zvani Mustafa, poučavao kadete matematici. De Tott je sagradio i novu ljevaonicu za proizvodnju topova te potaknuo stvaranje pokretnih topničkih postrojbi.204 202

Lewis, What Went Wrong?, str. 27.

203

Aksam,

204

Ihsanoglu, Science,

Ottoman Statesman.

Technology and Learning, str. 56. Vidi i: Levy, „Military

Međutim, pokušaji promjena opetovano su nailazili na političku oporbu, ponajviše među janjičarima, koji su 1807. uspjeli raspustiti Vojsku novog poretka (Nizam-ı Cedid), osnovanu pod vodstvom drugog francuskog stručnjaka, generala Alberta Dubayeta. Dotad se činilo da se osmanlijskom vojskom upravlja ponajprije radi bogaćenja i koristi njezinih časnika. Sve ranjivija u borbi, više nije bila djelotvorna čak ni u suzbijanju pobuna u vlastitim redovima.205 Sve do razdoblja tanzimata (reorganizacije) - vladavine reformatorskih sultana Mahmuda II. i Abdula Medžida I. - sultan nije bio spreman otvoreno se suprotstaviti takvoj oporbi.

Dana 11. lipnja 1826., na velikom vježbalištu ispred glavnih janjičarskih vojarni, 200 vojnika pokazalo se u novim odorama u europskom stilu. Dva dana poslije oko 20.000 janjičara okupilo se na prosvjedu, izvikujući: „Nećemo vojne vježbe nevjernika!"

Simbolično su preokrenuli svoje kotlove za pilav i zaprijetili maršom do palače Topkapi. Mahmud II. zgrabio je priliku. Ili će janjičari biti poubijani, obznanio je, ili će mačke hodati po ruševinama Istanbula. Dobro se pripremio, osiguravši odanost ključnih vojnih postrojbi, poput topništva. Kad su se topovi okrenuli prema janjičarskim vojarnama, reakcionarne sile obuzela je pomutnja. Stotine su poginule. Dana 17. lipnja janjičarske su postrojbe raspuštene.206 Nisu se samo vojne odore europeizirale. Vojnici su morali marširati na novi ritam nakon imenovanja Giuseppea Donizettija, brata poznatijeg Gaetana Donizettija, skladatelja opere Lucia di Lammermoor, za glavnog instruktora otomanske vojne glazbe. Donizetti je za svoga poslodavca napisao dvije nacionalne himne koje su zvučale izrazito talijanski, osim što je nadzirao formiranje vojnog orkestra u europskom stilu, koji je učio svirati Rossinijeve uvertire. Nije više bilo ratnih bubnjeva koji su nekoć izazivali strah od Alaha među braniteljima Beča. Kako je francuski časopis Le Ménestrel izvijestio u prosincu 1836.:

Reform".

205

Reid, Crisis of the Ottoman Empire, str. 59-64.

206

Mansel, Constantinople, str. 237 i dalje.

U Istanbulu je stara turska glazba umrla u agoniji.

Sultan Mahmud obožava talijansku glazbu i uveo ju je u svoju vojsku. (...) Osobito voli glasovir, toliko da je naručio mnoga glazbala iz Beča za svoje dame. Ne znam kako će učiti svirati, s obzirom na to da im se još nitko nije uspio približiti.207 Najtrajniji simbol razdoblja reformi dao je izgraditi sultan Abdul Medžid I. Palača Dolmabahče, sagrađena između 1843. i 1856., ima ni više ni manje nego 285 soba, 44 dvorane, 68 zahoda i šest hamama (turskih kupelji). Četrnaest tona zlatnih listića iskorišteno je za ukrašavanje stropova palače, s kojih je visjelo ukupno 36 lustera. Na vrhu divnog Kristalnog stubišta, najveću prostoriju palače, dvoranu Muayede (Svečana), krase golem jednodijelni sag površine 120 četvornih metara i luster teži od četiri tone. Izgleda više kao nešto između newyorškog Glavnog kolodvora i inscenacije u pariškoj Operi.

Ostalo je samo prihvatiti, nakon zakašnjenja od otprilike 200 godina, znanstvenu revoluciju. Vladin izvještaj objavljen 1838. potvrdio je novi ugled zapadnjačkog znanja: „Religijsko znanje služi spasu na drugom svijetu, ali znanost služi usavršavanju čovjeka na ovome." Međutim, tek je 1851. osnovan Zbor učenjaka (Encümen-i Daniş), po uzoru na Académie Française (od članova se očekivalo da budu „vični učenju i znanosti, uz savršeno poznavanje jednoga od europskih jezika"), a deset godina poslije i Osmansko znanstveno društvo (Cemiyet-i İlmiye-i Osmaniye).208 Istodobno, stvaranjem nečega poput industrijske zone zapadno od Istanbula počele su se graditi tvornice koje mogu proizvoditi moderne uniforme i oružje. Činilo se da se Osmanlije napokon zaista otvaraju prema Zapadu.209 Orijentalist James Redhouse, koji se zaposlio kao nastavnik u Osmanskoj brodostrojarskoj školi nakon što je napustio brod u dobi od 17 godina, naporno je desetljećima prevodio engleska djela na turski i sastavljao rječnike, gramatike i zbirke fraza koji bi osmanlijskim čitateljima učinili dostupnijim europsko znanje, usput 207

Araci, „Donizetti", str. 51.

208

Ihsanoglu, Science,

209

Clarke, „Ottoman Industrial Revolution", str. 67 i dalje.

Technology and Learning, str. 170 i dalje.

poboljšavajući zapadnjačko razumijevanje zloglasnih Turaka.

Godine 1878. Ahmed Midhat utemeljio je novine Tumač istine u kojima je u nastavcima objavio mnoga svoja djela, uključujući Avrupa'da Bir Cevelan („Putovanje Europom", 1889.), gdje je opisao svoja iskustva s Exposition Universelle u Parizu, a osobito svoje dojmove iz Palače strojeva.210 No, unatoč iskrenim nastojanjima velikih vezira kao što su bili Rešid-paša, Fuad-paša, Ali -paša i Midhat-paša, nijednu od tih promjena nije pratila takva vrsta reforme osmanlijskog sustava upravljanja koja bi osigurala čvrste temelje kao potporu toj lijepoj fasadi.211 Nova vojska, nove uniforme, nove himne i nove palače, sve je to bilo sjajno. Ali bez djelotvornog sustava oporezivanja, kojim bi se to financiralo, sve veći troškovi namirivani su zajmovima u Parizu i Londonu. I što se više prihoda moralo trošiti na plaćanje kamata europskim vlasnicima obveznica, manje je ostajalo za financiranje obrane carstva koje se raspadalo. Nakon što je 20-ih godina XIX. stoljeća istjerano iz Grčke i 1878. izgubilo velike dijelove balkanskog teritorija, Osmansko Carstvo kao da je bilo u završnoj fazi propasti, s valutom koju je slabilo izdavanje primitivnog (i lako krivotvorivog) papirnatog novca znanog kao kaime,212 s prihodima koji su se sve više trošili na plaćanje kamata europskim vjerovnicima213 i s periferijom ugroženom kombinacijom slavenskog nacionalizma i spletaka velikih sila. Pokušaj uvođenja ustava kako bi se ograničila sultanova moć okončao se izgonom Midhat-paše i ponovnim nametanjem apsolutne vlasti Abdula Hamida II. U kutu jedne od brojnih prostranih dvorana palače Dolmabahče stoji izniman sat, koji je istodobno i termometar, barometar i kalendar. Bio je to dar egipatskog kediva sultanu. Čak ima zapis na arapskom: „Neka ti svaka minuta bude vrijedna sata i svaki sat stotinu godina." Izgleda kao remek-djelo orijentalne tehnologije - osim jedne male pojedinosti: napravio ga je u Austriji Wilhelm Kirsch. Kao što Kirschov sat savršeno ilustri210

Finley, „Ottoman Occidentalism".

211

Weiker, „Ottoman Bureaucracy", osobito str. 454 i dalje.

212

Pamuk, „Bimetallism", str. 16; Davison, Essays, str. 64-7. Usporedi: Farley, Turkey, str. 121 i dalje.

213

Pamuk, Ottoman Empire, str. 55-9.

ra, puki uvoz zapadnjačke tehnologije nije bio nadomjestak za osmanlijsku modernizaciju. Turci nisu trebali samo nove palače, nego novo uređenje, novo pismo - zapravo, novu državu. To Što su sve to na kraju dobili uvelike je zasluga jednoga čovjeka.

Njegovo je ime Kemal Atatürk. Cilj mu je bio da postane turski Fridrik Veliki.

OD ISTANBULA DO JERUZALEMA Imam ozbiljnih razloga da vjerujem kako je planet s kojega je stigao mali princ asteroid poznat kao B-612.

Taj asteroid samo je jedanput teleskopom vidio, 1909. godine, jedan turski astronom. Svoje otkriće svečano je predstavio na Međunarodnom kongresu astronoma.

No bio je u turskoj nošnji, pa nitko nije povjerovao u ono što je rekao... No, srećom za dobar glas asteroida B-612, turski je diktator donio zakon prema kojemu njegovi podanici, pod prijetnjom smrću, moraju početi nositi europsku odjeću. Tako je 1920. astronom ponovno predstavio svoje otkriće, odjeven s velikim ukusom i otmjenošću. I taj su put svi prihvatili njegov izvještaj.

U priči Mali princ Antoinea de Saint-Exupéryja modernizacija Turske blago se ismijavala. Naravno, Turci su promijenili način odijevanja nakon Prvog svjetskog rata, sve se više prilagođavajući zapadnjačkim normama, baš kao što su to činili i Japanci nakon razdoblja Meijijeve obnove (vidi peto poglavlje). Ali koliko je duboka bila ta promjena? A napose, je li nova Turska zaista bila sposobna igrati u istoj znanstvenoj ligi sa zapadnim silama?

Mustafa Kemal nije rođen za vlast kao što je to bio Fridrik Veliki u Pruskoj. Ženskar sklon piću, Kemal se okoristio preustrojem osmanlijske vojske koji je 80-ih i početkom 90-ih godina XIX. stoljeća provodio Colmar Freiherr von der Goltz (Goltzpaša). Goltz je bio oličenje Pruske koju je stvorio Fridrik Veliki: rođen u istočnoj Pruskoj, sin običnog vojnika i ratara, uspeo se do čina feldmaršala spojem hrabrosti i pameti. Kemal je naučio njemački način ratovanja i proveo teoriju u praksi 1915. na

Galipolju, gdje je imao ključnu ulogu u uspješnoj turskoj obrani od britanske invazije. Poslije rata, kad se Osmansko Carstvo raspadalo, a grčka vojska umarširala u Anadoliju, upravo je Kemal organizirao presudni protunapad i proglasio se ocem Atatürkom - nove turske republike. Premda je glavni grad iz Istanbula preselio u Ankaru, u središte Anadolije, Atatürk nije dvojio da se država koju je stvorio treba okrenuti prema zapadu.

Stoljećima su Turci, tvrdio je, „išli od Istoka u smjeru Zapada".214 „Može li itko navesti ijedan narod", upitao je francuskog pisca Mauricea Pernota, „koji se nije okrenuo Zapadu u svojoj potrazi za civilizacijom?"215 Ključan dio njegova preusmjeravanja Turske bila je radikalna reforma alfabeta, koju je osobno potaknuo. Arapsko pismo simboliziralo je ne samo prevlast islama, nego je i slabo odgovaralo glasovima turskoga jezika i stoga je velikom dijelu stanovništva bilo teško čitati ili pisati. Atatürk je povukao svoj potez u parku Gulhane, nekadašnjem vrtu palače Topkapi, jedne kolovoške večeri 1928. Obraćajući se brojnoj okupljenoj publici, tražio je nekoga tko zna turski da čita s papira u njegovoj ruci. Kad je dobrovoljac, očito smeten, pogledao što piše na listu, Atatürk je rekao mnoštvu: „Mladić je zbunjen jer ne zna pravi turski alfabet." Zatim ga je predao kolegi koji je naglas pročitao: Naš bogati i skladni jezik sad će se moći pisati novim turskim slovima. Moramo se osloboditi onih nerazumljivih znakova koji su nam stoljećima držali umove u željeznom stisku. (...) Morate što prije naučiti nova turska slova. (...) Smatrajte to domoljubnom i nacionalnom dužnošću. (...) Sramotno je da jedan narod čini deset ili dvadeset posto pismenih i osamdeset ili devedeset posto nepismenih. (...) Ispravit ćemo te greške. (...) Naš će narod pokazati, novim pismom i novim razmišljanjem, da mu je mjesto u civiliziranom svijetu.216

214

Kinross, Atatürk, str. 386.

215

Mango, Atatürk, str. 396.

216

Kinross, Atatürk, str. 442 i dalje.

pozapadnjačenje alfabeta bilo je samo dio šire kulturne revolucije koju je Atatürk osmislio kako bi uveo Tursku u XX. stoljeće. Pozapadnjačeni su i načini odijevanja i muškaraca i žena: fes i turban zamijenio je zapadnjački šešir, nošenje vela nije se poticalo. Prihvaćen je zapadnjački kalendar, uključujući zapadnjačko brojenje godina. Ali najvažnija stvar koju je Atatürk učinio bilo je to što je utemeljio novu Tursku kao svjetovnu državu, posve odvojenu od svake vjerske vlasti. Kalifat je ukinut u ožujku 1924., mjesec dana poslije zatvoreni su vjerski sudovi, a šerijatski zakon zamijenjen je građanskim zakonikom utemeljenim na švicarskom. Prema Atatürku, ništa nije toliko sprečavalo napredak Osmanskoga Carstva koliko vjersko upletanje u područje znanosti. Godine 1932., nakon savjetovanja s Albertom Malcheom sa Sveučilišta u Ženevi, zamijenio je stari Darülfünun (Dom znanosti), koji su čvrsto u rukama držali imami, zapadnjačkim Sveučilištem u Istanbulu, koje je poslije otvorilo vrata za stotinjak njemačkih akademika koji su pobjegli pred nacionalsocijalističkim režimom zato što su bili Židovi ili ljevičari. „Za sve na svijetu - za civilizaciju, za život, za uspjeh", proglasio je riječima upisanima u glavnoj zgradi Sveučilišta u Ankari, „istinski je vodič znanje i znanost. Tražiti nekog drugog vodiča [znak je] nerazboritosti, neukosti i zastranjenja."217 Slomom Osmanskog Carstva i usmjeravanjem njegove turske jezgre prema sekularizmu, Prvi svjetski rat pomogao je - očito nehotice - vrijednostima znanstvene revolucije i prosvjetiteljstva.

Međutim, kako bi osigurali pobjedu, Britanci su nastojali mobilizirati unutarnje neprijatelje protiv sultana, među njima Arape i Židove. Arapima su obećali neovisna kraljevstva. Židovima su obećali novu „domovinu za židovski narod" u Palestini. Ta su se obećanja, kao što znamo, pokazala nespojivima.

Iako svet svim trima monoteističkim religijama, Jeruzalem danas katkad podsjeća na moderni pandan Beča 1683. godine - utvrđeni grad na rubu zapadne civilizacije. Država Izrael, koju su 1948. osnovali Zidovi kao židovsku državu, ali ne isključivo za Židove, smatra se predziđem Zapada. Ali, s brojnim proble-

217

Mango, Atatürk, str. 412.

mima. Izrael, koji prisvaja Jeruzalem kao svoj glavni grad,218 ugrožen je sa svih strana od muslimanskih snaga koje prijete samoj njegovoj opstojnosti: Hamas na okupiranim područjima Gaze (koju sad nadzire) i na Zapadnoj obali, Hezbollah iz susjednog Libanona, Iran s istoka, a ne zaboravimo ni Saudijsku Arabiju. Izraelci vide kako u Egiptu i Siriji islamisti napadaju svjetovnu vlast. Čak i tradicionalno prijateljska Turska sada se očito kreće u smjeru islamizma i anticionizma, da ne spominjemo neoosmanlijsku vanjsku politiku. Posljedica je toga da se mnogi ljudi u Izraelu osjećaju ugroženima kao i Bečani 1683.

Ključno je pitanje koliko još znanost može biti ubojita aplikacija koja pruža zapadnjačkom društvu poput izraelskoga prednost u odnosu na neprijatelje.

U mjeri koja je doista iznimna za tako malu zemlju, Izrael prednjači u znanstvenim i tehnološkim inovacijama. Između 1980. i 2000. broj patenata registriranih u Izraelu iznosio je 7652, u odnosu na 367 za sve arapske zemlje zajedno. Samo 2008. izraelski su izumitelji prijavili 9591 novi patent. Taj broj u Iranu iznosi 50, a za sve većinski muslimanske zemlje u svijetu 5657.219 Izrael ima više znanstvenika, inženjera i znanstvenih radova po stanovniku od bilo koje druge zemlje. Kao udio u bruto doma-

218

Jeruzalem su 1948. privremeno zauzele arapske snage nakon teških borbi, koje su izazvale izgon židovske zajednice i uništenje starih gradskih sinagoga.

Međutim, za vrijeme primirja, u siječnju 1949. Izrael je ustvrdio da mu pripada novi grad (Zapadni Jeruzalem) i stara židovska četvrt. Transjordan je prisvajao Istočni Jeruzalem, zajedno sa Zapadnom obalom Jordana. Gotovo dva desetljeća grad je bio podijeljen na dva dijela, slično kao i Berlin između 1961. i 1989., iako bez međunarodnog priznanja dogovora. Ali potom su 1967. u Šestodnevnom ratu izraelske obrambene snage „oslobodile" Istočni Jeruzalem, opet usprkos UN-u. Pod gradonačelnikom Teddyjem Kollekom razoreni su veliki dijelovi arapskog Jeruzalema, uključujući Marokansku četvrt. Politika izgradnje židovskih naselja u Istočnom Jeruzalemu smišljena je radi trajne izraelske kontrole. No, opetovane provale nasilja, osobito arapske intifade, koju predvode mladi, ponovno su dovele grad na rub podjele, a mnoge su Izraelce uvjerile da povratak na stanje prije 1967. mora biti dio trajnog mirovnog sporazuma. Ipak, u izraelskom zakonu i dalje se tvrdi da je Jeruzalem, u cijelosti i ujedinjen, glavni grad Izraela". U međuvremenu, od 1988. Palestinci ga svojataju kao svoj glavni grad (koji zovu Al-Quds al-Sharif). U vrijeme nastanka ove knjige teško je zamisliti bilo kakav kompromis o tom pitanju.

219

Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo, World Intellectual Property Indicators 2010 (Ženeva, 2010.): http://www.wipo.int/ipstats/en/statistics/ patents.

ćem proizvodu, troškovi za civilna istraživanja i razvoj najviši su na svijetu.220 Njemačko-židovski bankar Siegmund Warburg nije bio u krivu kad je, za vrijeme Šestodnevnog rata, usporedio Izrael s Pruskom u XVIII. stoljeću. (Warburga se osobito dojmio Weizmannov znanstveni zavod u Rehovothu, istraživački centar koji je 1933. osnovao Chaim Weizmann, istaknuti kemičar koji je postao prvi predsjednik Izraela.)221 Kao pjeskovito tlo okruženo neprijateljima, obje su zemlje trebale znanost kako bi sebi osigurale strateški opstanak. Danas ništa bolje ne ilustrira vezu između znanosti i sigurnosti od prostorije za policijski nadzor u Jeruzalemu. Doslovce svaka prepuna ulica u starom gradu ima svoju kameru, koja omogućuje policiji da nadzire, snima i, kad je nužno, spriječi moguće teroriste.

Ali danas taj znanstveni jaz konačno pokazuje znakove zatvaranja. Premda je islamska republika, Iran ugošćuje dva godišnja znanstvena festivala - Međunarodni znanstveni festival temeljne znanosti Kharazmi i Godišnji istraživački festival medicinskih znanosti Razi - čija je namjena poticati istraživanja na visokoj razini i na području teorije i na području primjene. Iranska je vlada nedavno izdvojila 150 milijardi riala (otprilike 17,5 milijuna dolara) za izgradnju novog opservatorija, kao dio velikog ulaganja u astronomiju i astrofiziku. Iznenađuje što, s obzirom na strogu režimsku primjenu šerijatskog zakona, oko 70 posto studenata znanosti i strojarstva danas čine žene. Od Teherana preko Riyadha do privatne škole za muslimanske djevojke koju financiraju Saudijci i koju sam posjetio lani u zapadnom Londonu, tabu obrazovanja žena se povlači. To je samo po sebi dobrodošao napredak. Mnogo je manje dobrodošla primjena novootkrivene iranske znanstvene pismenosti.

Dana 11. travnja 2006. iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad obznanio je da je Iran uspješno obogatio uran. Otada, unatoč opasnosti od gospodarskih sankcija, Iran se bliži ostvarenju davno priželjkivanog sna da bude nuklearna sila. Tobože je riječ o programu čiji je cilj proizvodnja nuklearne energije. A zapravo je javna tajna da Mahmud Ahmadinedžad teži za posjedovanjem nuklearnog oružja. Međutim, to ne bi učinilo od Irana 220

Senor i Singer, Start-Up Nation.

221

Ferguson, High Financier, str. 317 i dalje.

prvu islamsku nuklearnu silu. Zahvaljujući pionirskom radu beskrupuloznog dr. A. Q. Khana, Pakistan je godinama predvodnik u širenju nuklearnog naoružanja. U vrijeme nastanka ove knjige, poprilično je jasno da nema samo Izrael održiv vojni odgovor na prijetnju iranskim nuklearnim naoružanjem.

Stoga je danas, više od tri stoljeća nakon opsade Beča, ključno pitanje koliko još Zapad može održati znanstveno vodstvo na kojemu se, među ostalim, tako dugo zasniva njegova vojna nadmoć. Ili bi se možda to pitanje moglo drukčije formulirati.

Može li se neka nezapadna sila doista nadati da će imati koristi od kopiranja zapadnjačke znanosti nastavi li odbijati onaj drugi ključni dio dobitničke formule Zapada: treću institucijsku inovaciju vlasničkih prava, pravne države i istinske predstavničke vlasti?

3

Vlasništvo

Sloboda je (...) mogućnost da čovjek raspolaže i upravlja po volji svojim tijelom, postupcima, posjedima i cjelokupnim vlasništvom u okviru zakona koji ga obvezuju, i da stoga ne bude podložan samovolji nekog drugog. (...) Zato je najveća i glavna svrha povezivanja ljudi u zajednice (...) očuvanje njihova vlasništva.

John Locke Mi smo bijedni potomci grabežljivih Španjolaca koji su došli u Ameriku da iscrpe njeno bogatstvo i pare se sa svojim žrtvama. Poslije su se njihovi nezakoniti potomci udružili s potomcima robova dovedenih iz Afrike. S takvom rasnom izmiješanošću i takvom moralnom prošlošću smijemo li si dopustiti da postavimo zakone iznad vođa i načela iznad ljudi?

Simón Bolívar

NOVI SVJETOVI Bio je to novi svijet. Ali postat će zapadni svijet. Europljani su prešli preko Atlantika kako bi zauzeli golemo kopno koje se, do djela Universalis cosmographia Martina Waldseemüllera iz 1507., jednostavno nije pojavljivalo na kartama: Ameriku - nazvanu po istraživaču Amerigu Vespucciju.222 Upravo su europske monar222

Mogao je taj kontinent jednako tako biti nazvan i „Kolumbijom", ali Vespuccijeva knjiga Mundus novus („Novi svijet") iz 1504. donekle je zasjenila Kolumba.

hije - ponajprije Španjolska i Engleska - nadmećući se za duše, zlato i zemlju, bile spremne prijeći ocean i osvojiti cijele kontinente. Za mnoge je povjesničare otkriće Amerika (u široj definiciji one obuhvaćaju i Karibe) glavni razlog prevlasti Zapada. Bez Novoga svijeta, tvrdi se, „zapadna Europa ostala bi malenom, zaostalom regijom Eurazije, ovisna o prenošenju tehnologije, kulture i bogatstva s Istoka".223 Bez dodatnih američkih područja i afričkih robova koji su radili na njima ne bi bilo „europskog čuda", ne bi bilo industrijske revolucije.224 U svjetlu pomaka koji su postignuti u zapadnoj Europi i u ekonomiji i u znanosti prije velikog razvoja Novog svijeta, te se tvrdnje čine pretjeranima.

Pravi je značaj osvajanja i kolonizacije obiju Amerika u tome što je to jedan od najvećih svjetskih prirodnih pokusa: uzmite dvije zapadne kulture, izvezite ih i nametnite brojnim različitim narodima i zemljama - britansku na sjeveru, španjolsku i portugalsku na jugu. Zatim gledajte tko će biti uspješniji.

Nije to bilo natjecanje. Gledajući svijet danas, četiri stoljeća poslije, nitko ne bi dvojio da su glavna sila zapadne civilizacije Sjedinjene Američke Države. Sve donedavno, Latinska je Amerika uvelike zaostajala za Angloamerikom. Kako se i zašto to dogodilo? Moglo bi se pomisliti da je razlog to što je sjeverno tlo plodnije ili bogatije naftom i zlatom, ili zato što je klima bolja, ili zato što su rijeke povoljnije razmještene - ili samo zato što je Europa geografski bliža. Ali to nije bio ključ sjevernoameričkog uspjeha. Niti se može tvrditi da je španjolski imperij - ili portugalski - bio pogođen nedostacima velikih orijentalnih imperija. Za razliku od Kineza, Španjolci su nakon 1500. rano počeli sudjelovati u globalnom trgovinskom procvatu. Za razliku od Osmanlija, rano su počeli sudjelovati i u znanstvenoj revoluciji.225 Umjesto toga, jedna je ideja označavala ključnu razliku između britanske i iberske Amerike - ideja o tome kako bi narod trebao upravljati samim sobom. Neki ljudi griješe nazivajući tu ideju „demokracijom" i misleći da je svaka zemlja može usvojiti pukim održavanjem izbora. U zbilji, demokracija 223

Fernández-Armesto, Americas, str. 66.

224

Klasične su tvrdnje iz: Pomeranz, Great Divergence, Williams, Capitalism and Slavery. Za drukčije argumente vidi: Acemoglu i dr., „Rise of Europe".

225

Barrera-Osorio,

Experiencing Nature.

je bila vršni kamen zdanja čiji je temelj pravna država - točnije, nepovredivost osobne slobode i sigurnost privatnog vlasništva, za koje se brine predstavnička, ustavna vlast. „Malo koja riječ upotrebljava se slobodnije od riječi 'civilizacija'", izjavio je najveći od svih Angloamerikanaca, u vrijeme kad je civilizacija, kako ju je on shvaćao, bila u smrtnoj opasnosti. Što ona znači?" Njegov je odgovor najsavršenije formulirana definicija političkih razlika između Zapada i ostalih: Označava društvo koje se temelji na mnijenju građana.

Znači da nasilje, vladavina ratnika i despotskih poglavara, ratna stanja, pobune i tiranije ustupaju mjesto parlamentima, gdje se donose zakoni, i neovisnim sudovima, gdje se ti zakoni dugoročno provode. To je civilizacija - i na njenom tlu trajno rastu sloboda, udobnost i kultura. Kad civilizacija vlada u nekoj zemlji, masama ljudi omogućen je slobodniji i manje nemiran život. Njeguju se povijesne tradicije, a naslijede što su nam ga namrli nekadašnji mudri ili odvažni ljudi postaje bogatstvo u kojemu svi uživaju i kojim se svi koriste.

Središnje načelo civilizacije podređenost je vladajuće klase utvrđenim običajima naroda i njegovoj volji kako je izražena u ustavu...226 Tako je 1938. govorio Winston Churchill, sin engleskog aristokrata i američke nasljednice. Ali odakle je proizišla ta posebna angloamerička definicija civilizacije - slobode i mira koji se temelje na vladavini zakona i ustavne vlasti? I zašto se nije uspjela ukorijeniti u Americi južno od Rio Grandea?

Naša priča počinje dvama brodovima. Na onom koji je 1532. pristao u sjevernom Ekvadoru bilo je manje od 200 Španjolaca u pratnji čovjeka koji je već prisvojio naslov „guvernera Perua". Željeli su osvojiti carstvo Inka u ime španjolskog kralja i pribaviti za sebe velik dio navodnog obilja plemenitog metala. Drugi brod, Carolina, stigao je 1670. u Novi svijet, 138 godina poslije, 226

Churchill, „Civilization", str. 45 i dalje.

na otok pred obalom današnje Južne Caroline. Među putnicima na brodu bili su sluge sa skromnom željom da se domognu života boljega od mučne bijede koju su ostavili u Engleskoj.

Ta dva broda simboliziraju priču o dvjema Amerikama. Na jednoj strani konkvistadori, na drugoj sluge pod ugovorom. Prvi su sanjali o brzom plijenu - o brdima majanskog zlata na raspolaganju. Drugi su znali da su pred njima godine napornog rada, ali i da će biti nagrađeni jednim od najprivlačnijih posjeda na svijetu - izvrsnom sjevernoameričkom zemljom - a sudjelovat će i u donošenju zakona. Nekretnine plus zastupanje: to je bio sjevernoamerički san.

Ali na početku je bolje išlo konkvistadorima na jugu nego siromašnim engleskim doseljenicima na sjeveru. Španjolci su, na kraju krajeva, prvi stigli onamo. Tijekom XVI. stoljeća koloniziranje obiju Amerika gotovo je u cijelosti bilo prepušteno ljudima s Iberskog poluotoka. Dok su Englezi još čeznuli za osvajanjem Calaisa, moćne američke domorodačke imperije pokoravali su španjolski pustolovi. U Meksiku je između 1519. i 1521. krvožedne Azteke svladao Hernán Cortés. A u Peruu, samo desetljeće poslije, carstvo Inka, visoko u Andama, svladao je Francisco Pizarro.

Pizarro nije imao iluzija o povezanosti rizika i nagrada za osvajanje. Bile su potrebne dvije ekspedicije, 1524. i 1526. godine, da bi samo locirale carstvo Inka. Tijekom druge, dok su se neka od njegove manje izdržljive braće kolebala, Pizarro je izrazio tu povezanost nacrtavši liniju u pijesku: Sudruzi i prijatelji, ovaj dio predstavlja smrt, tegobe, glad, oskudicu, kiše i očaj; ova strana predstavlja lagodnost. Ovdje se vraćate u Panamu kako biste ostali siromašni, ovdje možete nastaviti do Perua kako biste postali bogati. Odaberite što vam najbolje odgovara kao čestiti Španjolci.227 Njegova treća ekspedicija, koja je 1530. isplovila iz Paname, sastojala se od 180 ljudi, među kojima su bili i njegova braća i intimusi iz rodnoga grada Trujilla. Kad su stigli u peruansko 227

Hemming, Conquest of the Incas, str. 28.

visočje, Pizarro je imao na raspolaganju samo 60 konjanika i 90 pješaka. Smionost njihova pothvata zapanjuje i nakon pola tisućljeća. Carstvo koje su kanili pokoriti imalo je između 5 i 10 milijuna stanovnika.

Na strani konkvistadora, međutim, bio je nevidljiv saveznik: europske bolesti na koje Južnoamerikanci nisu bili otporni velike boginje, gripa, ospice i tifus. Istodobno, španjolski konji, puške i samostreli bili su oružje kudikamo nadmoćnije od naoružanja Inka, davali su uljezima zastrašujući izvanzemaljski izgled.

A sami Inke bili su podijeljeni. Od smrti Ince Huayne Capaca, njegovi sinovi Atahualpa i Huascar borili su se za nasljedstvo, dok su podređena plemena osjetila priliku da zbace jaram Inka.

Bitka kod Cajamarce (14. studenoga 1532.) tako je jedva bila bitkom. Kako je opisao Pizarrov brat Hernando, Atahualpa je upao u zamku kad je prihvatio španjolski poziv na večeru: Kad je Atahualpa došao do sredine otvorenog prostora, zastao je, i dominikanac koji je bio s guvernerom [Pizarrom] istupio je kako bi mu rekao, u guvernerovo ime, da ga on čeka u svom prebivalištu i da je poslao njega da razgovara s njim. Redovnik je zatim rekao Atahualpi da je svećenik i da je poslan ovamo kako bi poučavao vjeru ako požele biti kršćani. Pokazao je Atahualpi knjigu koju je nosio u rukama [Bibliju] i rekao mu da ta knjiga sadržava stvari o Bogu. Atahualpa je zatražio knjigu pa ju je bacio na pod i rekao: „Ne odlazim odavde dok ne vratite sve što ste uzeli u mojoj zemlji. Znam dobro tko ste i radi čega ste došli." Zatim se podigao na nosiljci i obratio svojim ljudima, pa je nastao žamor među njima uz pozivanje onih koji su bili naoružani. Redovnik je otišao guverneru i izvijestio ga što se dogodilo te da ne treba gubiti vrijeme. Guverner je poslao po mene, a ja sam se dogovorio s kapetanom topništva da na znak opali iz oružja i da, kad čuju prasak, svi vojnici odjednom krenu naprijed. Tako je i bilo, a s obzirom na to da su Indijanci bili nenaoružani, poraženi su bez opasnosti za kršćane.228 228

Markham (ur.), Reports, str. 113-27.

Riječima andskog kroničara iz XVI. stoljeća Wamana Pome, Španjolci su pobili uspaničene Indijance „kao mrave".229 Peru nije osvojen u jednoj bitci. Bilo je pobuna Inka pod vodstvom Manca Cápaca 1535. i ponovno, mnogo većih razmjera, između 1536. i 1539. Indijancima nije trebalo dugo da prihvate europski način ratovanja. Pokazali su se žilavim gerilcima. Istodobno, Španjolci su se dovoljno međusobno svađali da ugroze svoju nadmoć - do te mjere da je zbog bratskog sukoba 1541. Pizarro izgubio život. Tek je nakon smaknuća Túpaca Amarua, više od 30 godina poslije, u rujnu 1572., otpor Inka nepovratno slomljen.

Među Španjolcima je bio mladi kapetan iz Segovije po imenu Jeronimo de Aliaga. De Aliagi je Peru bio neobičan koliko i divan. Divio se monumentalnoj i razvijenoj arhitekturi Inka, pogotovo golemom sjevernom zidu utvrde Sacsayhuaman kod njihove prijestolnice Cuzca, sa savršeno spojenim kamenim blokovima od 200 tona. Dobar dio onoga što su Španjolci poslije gradili u Cuzcu podizali su na zidovima i temeljima Inka, uviđajući njihova iznimna svojstva i otpornost na potrese.230 Veličinu postignuća Inka prije osvajanja danas bolje možemo predočiti u Machu Picchuu - legendarnom „izgubljenom gradu Inka" koji kao da lebdi na andskim oblacima, gradu koji Španjolci nikad nisu otkrili pa ga nikad nisu opljačkali i prezidali. Visoko iznad rijeke Urubamba, Machu Picchu sagrađen je vjerojatno sredinom XV. stoljeća. Unatoč naoko nepraktičnom smještaju, jer se privija uz strme padine više od 2400 metara iznad razine mora, bilo je to očito neovisno naselje, s tekućom izvorskom vodom i terasama za usjeve i ispašu stoke. Posve nepoznat zapadnom svijetu do 1911., kad ga je otkrio američki znanstvenik i istraživač Hiram Bingham,231 stoji kao upozorenje da ni jedna civilizacija, koliko god se samoj sebi činila moćnom, nije neuništiva. Još ne znamo kojoj je svrsi služio taj grad. Ne znamo točno ni kad su ga i zašto Inke napustili. Jedna je od izglednih mogućnosti da je onamo stigla epidemija s Hispaniole (otoka koji je danas podijeljen između Dominikanske Republike i Haitija) prije kon229

Wood, Conquistadors, str. 134.

230

Hemming, Conquest of the Incas, str. 121.

231

Bingham, Lost City.

kvistadora, poubijavši stanovnike i pretvorivši Machu Picchu u napušteni grad.

Izlika za početni španjolski napad na Cajamarcu bilo je odbijanje Inka da se obrate na kršćanstvo. Ali Pizarra nije zapravo zanimao Bog, nego zlato. Atahualpa si je uzalud pokušao osigurati slobodu ispunivši svoju ćeliju jedanput zlatom i dvaput srebrom, ali to je samo potaknulo pohlepu konkvistadora za plemenitim metalima. Prikupljenih 6040 kilograma 22-karatnog zlata i 11.700 kilograma čistog srebra učas su svakog člana ekspedicije učinili bogatim. No bilo je toga još više, još mnogo više.232 Španjolci su našli zlato i na Hispanioli i golema ležišta srebra u Zacatecasu u središnjem Meksiku. Otkrili su i cerro rico („bogatu planinu") u Potosíju, rudnik srebra bez premca u svijetu. Kao da je svuda gdje su Španjolci tragali u Peruu bilo kovina.

Pizarrov glavni knjigovođa Jerónimo de Aliaga bio je na dobrom položaju da u cijelosti uvidi o kolikom je novopronađenom bogatstvu riječ. Do 1550. iz Perua je odneseno zlata u vrijednosti 10 milijuna pesosa, od čega je otprilike pola opljačkano, a ostalo iskopano.233 S vremenom je prinos rudnika srebra neprekidno rastao, s otprilike 50 tona godišnje početkom XVI. stoljeća na više od 900 tona 1780. godine.234 Sve u svemu, između 1500. i 1800. plemeniti metali vrijedni otprilike 109 milijardi današnjih funti otpremljeni su iz Novoga svijeta u Europu ili preko Tihog oceana u Aziju, od toga velik dio iz peruanskih rudnika. Ljudi poput de Aliage doista su se silno obogatili. Mogao je sebi sagraditi veličanstvenu zgradu u novoj peruanskoj prijestolnici Limi, s unutrašnjim dvorištem na mjestu hrama Inka. Otada u toj zgradi žive njegovi potomci; današnji stanar Gonzalo de Aliaga otvoreno se ponosi svojim konkvistadorskim pretkom. Španjolci kao da su polagali temelje za posve novu i osobitu civilizaciju, kojom je iz nekoliko veličanstvenih gradova trebala upravljati malobrojna, bogata elita španjolskog podrijetla. A ti su gradovi brzo rasli. Ciudad de México imao je 1692. godine 100.000 stanovnika, u vrijeme kad je u Bostonu živjelo jedva 6000 ljudi. Osnovano je 25 španjolsko-američkih sveučilišta, poput 232

Burkholder,

233

Ibid., str. 126.

Colonial Latin America, str. 46.

234

Findlay i O'Rourke, Power and Plenty, slika 4.4.

onoga u Santo Domingu, koje je starije od Harvarda gotovo cijelo stoljeće.235 Kartografija i metalurgija su cvjetale.236 Španjolci su naučili uživati barem u nekim osnovnim namirnicama mezoameričke kuhinje: ljutim papričicama, kikirikiju, krumpiru i puretini (sve su to poslije prihvatili i Sjevernoamerikanci).237 Sagrađene su stotine raskošno uređenih crkava i neke od najimpozantnijih katedrala na svijetu, poput one veličanstvene u Cuzcu, koju je konstruirao arhitekt Francisco Becerra, a dovršio 1669. flamanski isusovac Juan Bautista Egidiano. Tisuće franjevaca, kao i isusovaca, hrlile su u Južnu Ameriku kako bi obratili preostalo domorodačko stanovništvo. No, iako je Crkva bila utjecajna, vrhovnu je moć imala španjolska kruna. I, što je ključno, kruna je posjedovala svu zemlju. Priča o vlasništvu u Sjevernoj Americi bila je posve drukčija.

ZEMLJA SLOBODNIH Godine 1670. jedan engleski par bez prebijene pare iskrcao se s prvog broda koji je pristao na obale Južne Caroline, nakon tegobnog putovanja preko Atlantskog oceana. Poput svojeg suputnika Abrahama Smitha, Millicent How potpisala je u rujnu 1669. standardni ugovor o radu u zamjenu za troškove putovanja, prehrane i smještaja: Neka svi znaju da se ja, Millicent How, neudana djevojka iz Londona, navedenog datuma čvrsto obvezujem prema ovim točkama da ću kao vjerna i poslušna sluškinja u svemu služiti kapetana Josepha Westa, trgovca iz londonskog Cityja, na plantaži, ili u provinciji Carolini, i stanovati s njim.238

235

Lanning,

236

Barrera-Osorio,

237

Fernández-Armesto, Americas, str. 95.

238

Južnokarolinški odsjek za arhive i povijest, Charleston.

Academic

Culture.

Experiencing Nature.

Između 65 i 80 posto svih Britanaca stiglo je u XVII. stoljeću u Chesapeake na takav način.239 Nipošto nisu bili iznimka. Ukupno tri četvrtine svih europskih doseljenika u britanskoj Americi tijekom cjelokupnog kolonijalnog razdoblja stiglo je onamo u svojstvu radnika pod takvim ugovorima.240 To je bilo posve drukčija migracija od one koju je iskusio Jerónimo de Aliaga. Španjolci su našli doslovce brda srebra u Meksiku i Peruu. Na obalama Caroline, činilo se, nije bilo ničega osim groblja izblijedjelih debala. To nije bio El Dorado. Umjesto toga, doseljenici u Sjevernoj Americi morali su saditi kukuruz radi hrane i duhan radi trgovine.241 Dugo su britanske kolonije u Americi ostale kolaž sastavljen od farmi i sela, s rijetkim gradićima i gotovo bez pravih velikih gradova. I ondje se domoroci, iako manje brojni, nisu dali tako lako pokoriti. Čak i 1670. još vam se moglo oprostiti ako biste mislili da je Amerika Jeronima de Aliage zemlja budućnosti, dok je sudbina Amerike Millicent How ostati mračnom Ruritanijom. Što da je bilo obrnuto? Što da je de Aliaga završio u španjolskoj Carolini, a Millicent How i Abraham Smith u britanskom Peruu? „Da je [engleski] kralj Henrik VII. bio voljan financirati Kolumbovo prvo putovanje", razmišljao je napola u šali povjesničar J. H. Elliott, i da su [engleske] ekspedicijske snage osvojile Meksiko u ime Henrika VIII., moglo bi se zamisliti (...) golemo povećanje bogatstva engleske krune zbog sve većih količina američkog srebra koje bi se slijevale u kraljevske škrinje, razvoj jasne imperijalne strategije za iskorištavanje resursa Novog svijeta, stvaranje imperijalne birokracije koja bi upravljala doseljeničkim društvima i njihovim podjarmljenim stanovništvom, sve manji utjecaj parlamenta u državnom životu i uspostavljanje apsolutističke engleske monarhije financirane američkim srebrom.242 239

Tomlins, „Indentured Servitude".

240

Engerman i Sokoloff, „Once upon a Time in the Americas".

241

Vidi u: general Egnal, New World Economies.

242

Elliott, Empires of the Atlantic World, str. 411.

Drugim riječima, nipošto nije samo po sebi razumljivo da bi britanske kolonije ispale tako kako su ispale da su osnovane u Južnoj, a ne u Sjevernoj Americi. Što da je Nova Engleska bila u Meksiku, a Nova Španjolska u Massachusettsu? Je li moguće zamisliti Englesku, umjesto Kastilje, namamljenu u apsolutizam srebrom iz peruanskih rudnika, je li, jednako tako, moguće zamisliti Kastilju, umjesto Engleske, kako sije sjeme republikanske kreposti na višim nadmorskim visinama? Je li Cortes - najbliže parlamentu što je u ranom modernom dobu Španjolska imala - mogao skupiti dovoljno snage da uspostavi prvu ustavnu monarhiju u zapadnoj Europi? I jesu li Estados Unidos mogle nastati iz krize hispanske, a ne britanske imperijalne vlasti, govoreći španjolski od samog početka? Takva zamjena uloga nije baš nezamisliva.

Sjedinjene Provincije, na kraju krajeva, nastale su iz nizozemske pobune protiv španjolske vladavine. Možda je pukom slučajnošću - zbog odsutnosti ili prisutnosti zlata i srebra u Novom svijetu - Engleska krenula težim putem prema parlamentarizmu, a Španjolska cvjetnom stazom prema apsolutizmu. S dodatnim izvorom prihoda izvan kontrole parlamenta, Karlo I. mogao je održati svoju „osobnu vlast" i izbjeći koban sukob koji je izazvao Britanski građanski rat. Njegovi puritanski protivnici iz Donjeg doma 1640. bili su stariji ljudi. Nekoliko godina poslije njihova se prijetnja smanjila.243 Nije nipošto sigurno ni da je Englesku od apsolutizma udaljila nizozemska invazija i državni udar kojim je Vilim Oranski bio postavljen za kralja.244 Lanac događaja koji je vodio od financijskih muka Jakova I. do svrgnuća Jakova II. lako se mogao prekinuti u brojnim prilikama. Nema tendencioznije priče od vigovskog tumačenja engleske povijesti, s njihovom pretpostavkom da je Slavna revolucija iz 1688. godine Božjom voljom utvrđen kompromis između monarha i zakonodavnog tijela. Čak i poslije 1688. prevlast vigovskih aristokrata, koji su se zapravo najviše okoristili zbacivanjem Stuarta, i dalje je bila periodično osjetljiva na protuudare pristaša kuće Stuart, koji su imali značajnu podršku na keltskoj periferiji.

243

Adamson, „England without Cromwell".

244

Clark, „British America".

U povijesnom procesu bit je stvari u razmjernoj važnosti, s jedne strane, početnih prihoda iz resursa na koloniziranim teritorijima Novoga svijeta, a s druge, institucijskih temelja koje su kolonizatori donijeli iz Europe. Da su početni uvjeti bili presudni, ne bi bilo previše važno jesu li se u Peruu pojavili Englezi ili Španjolci; rezultat bi bio gotovo isti, jer bi Englezi bili u jednakom iskušenju da pljačkaju Inke i zacijelo bi također podlegli „prokletstvu resursa" jeftinog zlata i srebra.245 Po svoj bi prilici i španjolski doseljenici bili inovativniji da su se našli bez zlata u Chesapeake Bayu. No, ako smatrate da su ključna varijabla bile institucije što su ih doseljenici donijeli sa sobom, nameću se posve drukčiji zaključci.

Britanska kolonizacija općenito je dovela do boljih ekonomskih rezultata nego španjolska ili portugalska, gdje god je do nje došlo. Nema savršenog načina da se provjeri ta tvrdnja, jer nema dviju jednakih kolonija, ali Arizona je bogatija od Meksika, a Hong Kong je bogatiji od Manile. Zato bi možda britanska kolonizacija Meksika i Perua dala bolje dugoročne rezultate nego španjolska, stvorivši na kraju neku vrstu Sjedinjenih Srednjoameričkih i Južnoameričkih Država. I možda bi španjolska kolonizacija Sjeverne Amerike ostavila tu regiju razmjerno siromašnom i podijeljenom na svadljive republike: brojne nacionalne države poput Kolumbije umjesto jednog Distrikta Kolumbije kao sjedišta savezne vlade, i vječno neprijateljstvo između Wisconsina i Minnesote umjesto između Kolumbije i Venezuele.

Engleska je već 1670. bila drukčija od Španjolske, mnogo prije početka industrijalizacije. Nasilje mjereno stopama ubojstava neprekidno je opadalo od XIV. stoljeća. Sa Slavnom revolucijom 1688. godine, razdoblje povremenih građanskih ratova došlo je kraju, iako su se i dalje vodile teške bitke za uvođenje reda na keltskoj periferiji, osobito u sjevernoj Škotskoj i južnoj Irskoj.

Počevši oko 40-ih godina XVII. stoljeća, engleska stopa rađanja neprekidno je rasla s oko 26 na 1000 do vrhunca od 40 na 1000 početkom XIX. stoljeća. No, Malthusova zamka nije se zatvorila, kao što se to događalo u prošlosti i kao što se nastavljalo drugdje. Realne su plaće narasle. Najamnine su padale. A pismenost 245

Acemoglu i dr., „Reversal of Fortune"

se izrazito povećala.246 Ključna promjena bila je mogućnost izlazne opcije za one koji su bili spremni odvažiti se na putovanje preko Atlantika. Već 40-ih godina XVII. stoljeća ukupni broj doseljenika premašivao je 100.000, a iznosio je između 30.000 i 70.000 u svakom desetljeću do 90-ih godina XVII. stoljeća.247 Oni koji su se bojali da su ti pustolovi izgubljeni za rodnu zemlju nisu uviđali recipročne koristi prekoatlanstke migracije, jer je trgovina između američkih kolonija i Europe cvjetala. Izvezena radna snaga naprosto je bila produktivnija u zemljom bogatoj i radnom snagom siromašnoj Americi. Odlazak emigranata posredno je koristio i njihovim riziku nesklonijim sunarodnjacima koji su ostali, malo povisivši cijenu njihova rada.

Oni koji su poput Millicent How i Abrahama Smitha nakon 1670. iz Engleske otišli u Ameriku malo su toga ponijeli sa sobom. Čak je i cijena putovanja zapravo bila plaćena hipotekom na njihov budući rad. Ali u svojim su glavama nosili brojne ideje koje su snažno utjecale na američku budućnost. Prva je bila ideja o vlasničkim pravima248 kako su nastajala na sudovima običajnog prava (i Vrhovnom sudu) od XIII. stoljeća.249 Druga je ideja militantnog protestantizma (iako je važno ne zaboraviti da su i kvekeri, katolici i Židovi imali ulogu u naseljavanju istočne obale).250 Treća je ideja bila da zakonitost oporezivanja ovisi o odobrenju parlamenta - kruni je dodijeljena „potpora" u zamjenu za pristanak na rješavanje pritužbi putem zakona. To su bila glavna pitanja Britanskog građanskog rata.

Suprotstavljanje jednoličnosti anglikanskog bogoslužja kojemu je težio nadbiskup William Laud, zajedno s protivljenjem fiskalnim novotarijama Karla I., dalo je osobit karakter krizi sredinom XVII. stoljeća na Britanskom otočju. Već 1628., u 246

Clark, Farewell to Alms.

247

Emmer,

248

Osobito presumptivno pravo muškog nasljednika da baštini očevu zemlju, razlika u prenosivosti između neograničenog i vezanog vlasništva, razlika u sigurnosti posjeda između neograničenog vlasništva i lena, primjena neovlaštenog stupanja na posjed i deložacije kako bi se utvrdilo pravo na vlasništvo i legitimnost „uživanja posjeda" i „povjerenog dobra" kao načina izbjegavanja feudalnih dugovanja ili drugih nameta.

249

North i dr., Violence and Social Orders, pogl. 3.

250

Fernández-Armesto, Americas, str. 159.

Colonialism and Migration, str. 35.

Zahtjevu za prava, kraljevi parlamentarni kritičari zahtijevali su da ni jedan čovjek ubuduće ne bude primoran dati ili pristati na bilo kakav dar, zajam, prisilnu posudbu, porez ili sličan namet bez javnog odobrenja putem parlamentarnog zakona".

Kad je traljav pokušaj nametanja Laudovog Svakodnevnog molitvenika (Book of Common Prayer) prezbiterijanskoj Škotskoj završio ratom, Karlo je bio primoran opet se ponizno okrenuti parlamentu. No, umjesto da prihvati ono što je postalo kršenjem kraljevskih povlastica što ga je poduzeo Dugi parlament, Karlo je u kolovozu 1642. podigao kraljevsku zastavu, gurnuvši zemlju u rat. Izgubio je i 30. siječnja 1649. platio glavom. Nakon ubojstva kralja slijedila je republika (Commonwealth), koju je pak zamijenila - što uvelike predviđa klasična politička teorija - tiranija u liku Olivera Cromwella kao lorda zaštitnika. Nakon Cromwellove smrti obnovljena je monarhija, ali ubrzo su se opet pojavili stari problemi. Karlo II. i njegov brat osumnjičeni su, s dobrim razlogom, da su skloni Rimokatoličkoj crkvi i da teže smanjiti moć parlamenta. Svrgnuće Jakova II. 1688. godine bilo je nizozemski državni udar na poziv parlamenta; Deklaracija o pravima nedvojbeno je dokrajčila spor o fiskalnoj moći: „Ubiranje novca za krunu ili u njezinu korist pod izlikom povlastice, bez odobrenja parlamenta, na dulje vrijeme, ili na drugi način nego što to jest ili bi trebalo biti dopušteno, nezakonito je." Ukidajući opasnost proizvoljnog oporezivanja i stavljajući vladine prihode, potrošnju i zajmove pod nadzor tijela u kojemu su vlasnici imovine bili nerazmjerno zastupljeni, Slavna revolucija položila je čvrste temelje za kasniji razvoj onoga što bi se moglo nazvati britanskim „pomorsko-financijskim kompleksom".251 Čak i da su se Stuarti 1714. ili 1745. vratili na vlast, dvojbeno je bi li to poništili.

No dublja promjena do koje je došlo u Engleskoj XVII. stoljeća imala je veze sa samom naravi politike. Rasprava se vodila između dva čovjeka iz Oxforda - jednog obrazovanog u Magdalen Hallu, drugog u Christ Churchu - a oba su bila pod aristokratskim pokroviteljstvom - grofa od Devonshirea u

251

Tu klasičnu tvrdnju iznijeli su North i Weingast u: „Constitutions and Commitment". Za ulogu financijske moći i prekomorske ekspanzije vidi: O'Brien, Inseparable Connections.

prvom slučaju, grofa od Shaftesburyja u drugom - i oba su crpla nadahnuće iz boravka u inozemstvu - prvi u Francuskoj, drugi u Nizozemskoj. Za Thomasa Hobbesa, kako je napisao u svojem Levijatanu (1651.), pouka prve polovine XVII. stoljeća bila je jasna: „Dok ljudi žive bez zajedničke vlasti koja ih drži u strahopoštovanju, u (...) ratu su (...) svi protiv svih."252 Samo „strah" nagoni ljude da obavljaju svoje dužnosti, tvrdio je Hobbes, i stoga se vlast mora povjeriti jakom suverenu odgovornom za obranu, obrazovanje, zakonodavstvo i pravdu. Ključna je točka Hobbesovo uvjerenje da suveren mora biti siguran od bilo kakvih izazova odozdo. Ne smije biti vezan nikakvom „pogodbom" (ustavom), ne smije „dijeliti" vlast i ne smije se ,,s pravom usmrtiti".253 To nije bilo (kao što se katkad smatra) opravdanje kraljevskog apsolutizma, naprotiv, sa svojim mračnim pogledom na ljudsku nesavršenost i pragmatičnim argumentima u korist jakog vladara, Levijatan je raskinuo Hobbesove veze s tada izgnanim Stuartima. Jer Hobbes je jasno dao do znanja da njegov vladar može biti ili monarh ili parlament („jedan čovjek ili skup ljudi").254 Njegovo shvaćanje tako je bilo vrlo daleko od apsolutizma s božanskim pravom ljudi odanih Stuartima poput sira Roberta Filmera, autora djela Patriarcha.

Prva Rasprava o vladavini (1690.) Johna Lockea pobijala je Filmera, no druga je ponudila pronicaviji i originalniji izazov Hobbesu. Daleko od toga da je jak suveren rješenje za prirodno ratno stanje, tvrdio je Locke, pravo prirodno stanje je skladno - upravo je onaj tko želi biti apsolutist, u nastojanju da „oduzme slobodu", u ratu s društvom.255 Ljudi ne odabiru da se njima upravlja iz pukog straha. Kao „društvo razumnih bića" stupaju u „zajednicu za zajedničko dobro". U državi utemeljenoj na tome, sugerira Locke, „građansko društvo" samo prenosi moć na „zakonodavno tijelo", čije se odluke većinom temelje na prešutnom odobrenju svih građana. Nasuprot Hobbesovu uvjerenju da suveren mora biti jedinstven i nedjeljiv, Locke je otvoreno zastupao odvajanje „izvršnog" i onoga što je nazivao 252

Hobbes, Leviathan, 1. dio, 13. poglavlje.

253

Ibid., 18. poglavlje.

254

Ibid., 2. dio, 17. i 19. poglavlje.

255

Locke, Two Treatises, 2. knjiga, 3. poglavlje.

"federativnim" ogrankom zakonodavnog tijela, iako je zakonodavstvo smatrao dominantnom institucijom, odgovornom za postavljanje sudaca, kao i za donošenje zakona. Još je napadnija razlika između Hobbesove i Lockeove teorije slobode. Prema prvom, „sloboda podanika prebiva (...) u onim stvarima koje je (...) suveren izostavio [to jest, izričito dopustio]" - u slučajevima šutnje zakona" pretpostavka mora biti u korist vladara. Locke ja na to gledao posve drukčije: Gdje nema zakona, nema slobode. (...) Legislativa (...) mora dijeliti pravdu (...) putem proglašenih ustaljenih zakona i poznatih ovlaštenih sudaca (...) čija krajnja svrha nije ništa drugo osim dobrobiti naroda.256 Sloboda je prema Lockeu nešto vrlo osobito. Čovjek „raspolaže i upravlja po volji svojim tijelom, postupcima, posjedima i cjelokupnim vlasništvom u okviru zakona koji ga obvezuju, i stoga nije podložan samovolji drugih..."257 Bit je u sljedećem: „Najveća i glavna svrha povezivanja ljudi u zajednice (...) očuvanje je njihova vlasništva,"258 A legislativa ne smije „uzeti ni od koga nijedan dio njegova vlasništva bez njegova pristanka", što znači pristanka većine zastupnika na oporezivanje. To je imalo uistinu prevratničke implikacije, što je Locke dobro znao, pišući vrlo brzo nakon događaja 1688. godine: iako je legislativa jedina opunomoćena sila koja djeluje s određenim ciljevima, narodu još ostaje vrhovna moć da ukloni ili promijeni legislativu kad smatra da legislativa ne djeluje u skladu s ukazanim povjerenjem.259 Iako se prije 1776. pojavilo samo jedno američko izdanje Dviju rasprava - i pritom nepotpuno - Lockeove će ideje snažno utjecati na razvoj i društva i politike u Sjevernoj Americi. S druge strane, latinskoamerička politika nakon neovisnosti oscilirat će 256

Ibid., 11. poglavlje.

257

Ibid., 6. poglavlje.

258

Ibid., 9. poglavlje.

259

Ibid., 13. poglavlje.

između Hobbesova anarhičnog prirodnog stanja i grube karikature njegova autoritarnog suverena.

Novi je svijet bio golema teritorijalna dopuna zapadnoeuropskim monarhijama. Ključno pitanje s kojim su se suočili novi naseljenici u Amerikama - Španjolci na jugu, Britanci na sjeveru - bilo je kako dodjeljivati svu tu novu zemlju. Njihovi odgovori na to pitanje na kraju će odrediti tko će predvoditi zapadnu civilizaciju. Teško da su mogli biti različitiji.

Kad je kapetan prvog broda koji je stigao u Carolinu stupio na obalu, donio je sa sobom institucijski obrazac za Novi svijet - u čijem je središtu bilo pitanje zemlje. U ožujku 1669. „Temeljni ustroj Caroline" sastavio je nitko drugi doli Locke, u svojstvu tajnika grofa Shaftesburyja, jednoga od osmorice „lordova posjednika". Taj je dokument značajan koliko zbog stvari što ih kolonisti nisu usvojili, toliko i zbog onih koje jesu.

Poslušan svojem aristokratskom zaštitniku, koji je želio „izbjeći uspostavljanje masovne demokracije", Locke je skicirao plan kojim će se utvrditi nasljedna aristokracija i hijerarhijsko društvo u Amerikama, zajedno s vrhovnim lordom palatinom, landgrafovima, barunijama i svakakvim neobičnostima poput poglavica i vlastelinskih sudova, kao i strogim ograničenjima prenošenja i podjele zemlje iz velikih posjeda. Također je težio zabrani profesionalnih pravnika, tvrdeći da bi „trebala biti nečasna i podla stvar zastupati koga za novac ili nagradu". I, na njegovu veliku zbunjenost, njegov plemenitaški zaštitnik primorao ga je da uključi članak (broj 96) kojim se Anglikanska crkva imenuje službenom crkvom Caroline.260 Kolonisti su većinu toga mudro ignorirali, ali držali su se jedne od Lockeovih ključnih pretpostavki - da mora postojati veza između političkog zastupanja i vlasništva nad posjedima. U članku 4 navodilo se da tri petine zemlje treba razdijeliti „između ljudi". U članku 71 i 72 stajalo je da će postojati parlament, koji će se sastajati svake dvije godine, i da: za člana parlamenta ne bi smio biti izabran nitko tko ima manje od 500 rali zemljišta unutar jedinice za koju 260

Potpuni tekst na http://avalon.law.yale.edu/17th_century/nco5.asp.

je izabran, niti bi itko smio sudjelovati u biranju toga člana tko ima manje od 50 rali zemljišta unutar te jedinice.

Stoga je štošta ovisilo o tome kako će se podijeliti zemlja u Carolini.

Isprva je vladala bojazan da se prva skupina naseljenika poslanih u Carolinu izgubila na moru. Kad je otkriveno da je zapravo sigurno stigla, sastavljen je nacrt onoga što će postati poznato kao Barbadoska objava, kojom se regulirala podjela zemlje. Važno je to što je postojao zajamčeni minimum: „Svakom slobodnom čovjeku koji stigne onamo da se naseli prije 25. ožujka 1672. stotinu rali zemlje, zauvijek njemu i njegovim nasljednicima..." Ali što ako nije bilo dovoljno slobodnih ljudi da iskoriste tu ponudu? Logično je rješenje da se radnicima pod ugovorom, kad osluže svoj rok - obično pet ili šest godina - također da zemlja. Život u Engleskoj bio je težak za Millicent How i Abrahama Smitha. Put preko Atlantika bio je pun opasnosti i nedvojbeno su bili svjesni da znatan broj doseljenika u sjevernoameričkim kolonijama nije preživio prvu godinu ili dvije „sezonskog rada".

No postojao je poticaj da se preuzme taj rizik. U Engleskoj su vlasnička prava bila osigurana, ali vlasnici su bili malobrojni.

(Godine 1436. između šest i deset tisuća obitelji više i niže vlastele posjedovalo je oko 45 posto zemlje, Crkva 20 posto, a kruna 5 posto.) No u Americi su čak i oni najniži imali izglede da zakorače na prvu stubu vlasničke hijerarhije. To je bila srž sustava kojim se dodjeljivala zemlja glavama obitelji, a koji je uveden i u Virginiju, Maryland, New Jersey i Pennsylvaniju. Taj je sustav itekako imao smisla u kolonijama gdje je zemlje bilo u izobilju, dok je radne snage nedostajalo.261 Kao što je Locke primijetio u „Razmatranju posljedica snižavanja kamata": „Većina naroda u civiliziranim dijelovima svijeta više je ili manje bogata ili siromašna, razmjerno malom ili velikom broju pripadnika, a ne jalovosti ili plodnosti njihove zemlje." Suparnički imperiji - poput španjolskog i nizozemskog - nisu donijeli „nikakvo poboljšanje sadnjom; ono što čine u Indiji postižu samo rato261

Engerman i Sokoloff, „Once upon a Time in the Americas"

vanjem, trgovinom i gradnjom utvrđenih gradova i kula iznad morske obale, kako bi osigurali isključivo trgovanje iz mjesta i s narodima koje osvoje, a ne raskrčivanjem i obrađivanjem zemlje kao Englezi".262 Nije to aktivno obrađivanje zemlje bilo samo ekonomski nadmoćan oblik imperijalizma. Također je ozakonilo izvlaštenje domorodačkih lovaca-skupljača sa zemlje.

Lockeovim riječima: „Koliko zemlje čovjek ore, sije, unapređuje, obrađuje i čije plodove može iskoristiti, toliko je njegovo vlasništvo. On je svojim radom, takoreći, ograđuje od općinske zemlje."263 Indijanska lovišta bila su, prema toj definiciji privatnog vlasništva, terra nullius - ničija zemlja, zrela za razvoj. To je bilo opravdanje izvlaštenja.

Svaka transakcija zemlje od dolaska prvih naseljenika zabilježena je u Bilježničkom uredu u North Charlestonu, uključujući i sve male parcele dodijeljene muškarcima i ženama koji su ispunili uvjete svog ugovora. Millicent How i Abraham Smith prema propisima su dobili po 100 i 270 jutara zemlje, da ih po volji zadrže ili prodaju. Uistinu su uspjeli - ne samo ekonomski, nego i politički. Jer Locke je jasno rekao u svojem „Temeljnom ustroju" da će u Carolini zemljoposjednici imati političku moć.

Ako ste bili muškarac poput Abrahama Smitha - iako ne i žena poput Millicent How - i posjedovali 50 ili više jutara zemlje, mogli ste glasovati, kao i sjediti u poroti. S 500 jutara mogli ste postati član skupštine Caroline ili sudac. I, što je ključno, kao birač, član porote ili parlamenta, imali ste samo jedan glas, bez obzira na to jeste li posjedovali minimalan broj jutara ili sto puta više.

Ta vlasnička demokracija imala je jednostavan početak. Prvi izabrani predstavnici Caroline isprva su se sastajali na katu skromne kuće u Church Streetu broj 13 u Charlestonu. No takve će institucije postati odskočna daska za revoluciju vladanja.

Engleska kruna položila je temelje svojeg američkog imperija jednostavno dodijelivši prava trgovačkim kompanijama. Iako je guvernere imenovala kraljevska vlast, podrazumijevalo se da kolonisti trebaju imati vlastite predstavničke skupštine, što logički proizlazi iz njihova porijekla - nekoć su to bila povla262

Arneil, John Locke and America, str. 98.

263

Locke, Two Treatises, knjiga druga, 5. poglavlje.

štena društva. I zaista, nisu gubili vrijeme osnivajući takva tijela. Već 1619. prvi se put okupila skupština Virginije. Godine 1640. postojalo je osam takvih skupština u britanskim kolonijama, uključujući Zaljev Massachusetts, Maryland, Connecticut, plymouth i New Haven, kao i Barbados.264 Takvih institucija nije bilo u Latinskoj Americi.

Ključ je, ukratko, bila društvena pokretljivost - činjenica da je čovjek poput Abrahama Smitha mogao stići u divljinu doslovce bez ičega, a ipak za nekoliko godina postati i zemljoposjednik i birač. U sedam od 13 budućih američkih država uoči Američke revolucije pravo glasa bilo je funkcija zemljoposjedništva ili plaćanja poreza na imovinu - a ta su pravila u nekim slučajevima ostala na snazi sve do 50-ih godina XIX. stoljeća.

U španjolskim kolonijama na jugu zemlja se dodjeljivala na dijametralno suprotan način.

U ceduli (dekretu) datiranom 11. kolovoza 1534. Francisco Pizarro dodijelio je Jeronimu de Aliagi i još jednom konkvistadoru po imenu Sebastián de Torres golemo područje - encomiendu - zvanu Ruringuaylas, u prekrasnoj dolini Callejón de Huaylas u peruanskim Andama. Dolina je bila plodna, planine pune dragocjenih ruda. De Aliaga se suočio s pitanjem kako eksploatirati te resurse. Odgovor je bio posve drukčiji od onoga koji je smislio John Locke za Sjevernu Ameriku.

Isprva de Aliagi i Torresu nije bila dana zemlja, nego samo radna snaga od oko 6000 Indijanaca koji su ondje živjeli. Za razliku od britanskih kolonija poput Caroline, gdje se zemlja dodjeljivala širokim slojevima, u španjolskoj se Americi malobrojnoj eliti dodjeljivalo pravo da iskorištavaju domoroce. Prije su radili za cara Inka u sustavu mita. Sad im je sudbina bila da rade za Španjolce. Bio je to u biti sustav danka - a danak je poprimio oblik teškog rada. De Aliaga je upravljao Indijancima kako je htio, ili su orali zemlju ili su kopali zlato i srebro u planinama.

Taj se sustav samo malo promijenio 1542. uvođenjem sustava repartimiento de labor, kojim je nametnut kraljevski nadzor nad dodjeljivanjem domorodačke radne snage, što je bila reakcija na dojave o zlouporabama encomenderosa. (Torresa su ubili neki 264

Elliott, Empires of the Atlantic World, str. 135.

njegovi indijanski radnici zbog okrutnosti.) Encomiende se nisu dodjeljivale trajno nekoj osobi i njenim nasljednicima - prema kastiljskom zakonu, zauzeta zemlja ostajala je vlasništvo krune nije se trebala čak ni ograđivati. Tek su se polako razvile u nasljedne posjede.265 No krajnja je posljedica bila to što su pripadnici konkvistadorske klase postali lijeni bogataši Amerike.

Većini ljudi ostala je samo mala parcela. Čak i među španjolskim doseljenicima encomenderos su bili manjina, činili su možda pet posto hispanskog stanovništva u Peruu.266 Jer unatoč haranju bolesti, domorodačka radna snaga ostajala je razmjerno brojna - gustoća naseljenosti 1700. godine u trima vodećim španjolskim kolonijama bila je nekoliko puta veća nego u britanskim kopnenim kolonijama - Španjolci nisu imali potrebu da u velikom broju uvoze ugovornu radnu snagu iz Europe. Zapravo je od početka XVI. stoljeća španjolska vlast pokušavala ograničiti useljavanje u svoje američke kolonije.267 Posljedica je toga da pod španjolskom vladavinom nije bilo ničega od socijalno-ekonomske pokretljivosti najsvojstvenije britanskoj Americi. Španjolska je vladavina značila i rimokatoličanstvo, što nije bilo posve loše - upravo je dominikanski misionar Fray Pedro de Córdoba prvi razotkrio grozno zlostavljanje domorodačkih naroda u sustavu encomienda - nego u biti druga vrsta monopola. Sjeverna Amerika, s druge strane, postala je dom brojnih protestantskih sljedbi, raskolništvo i raznolikost bili su među organizacijskim načelima britanskih naselja. To je imalo svoju tamnu stranu (prvo nam pada na pamet suđenje vješticama iz Salema), ali očita je korist bilo stvaranje društva trgovaca i poljodjelaca odanih vjerskim i političkim slobodama. U članku 97 svojega „Temeljnog ustroja Caroline" John Locke jasno je dao do znanja koliko su Britanci odani vjerskoj snošljivosti: Tamošnjim domorocima, kojih će se ticati naše plantaže, kršćanstvo je posve strano, i njihova nam idolatrija, neukost ili zabuna ne daju pravo da ih prognamo ili iskorištavamo; a oni koji se dosele iz drugih krajeva 265

Ibid., str. 40. Vidi i: Sato, Legal Aspects of Landownership.

266

Engerman i Sokoloff, „Once upon a Time in the Americas".

267

Ibid.

kako bi živjeli ondje neminovno će imati drukčije mišljenje što se tiče pitanja religije, za koje će očekivati da im se dopusti, a za nas neće biti razborito što se toga tiče da ih isključujemo; građanski mir može se održati i s različitim mišljenjima, a naša složnost i razumijevanje mogu se valjano i savjesno čuvati; njihovo narušavanje, u kakvoj god prigodi, ne može a da ne uvrijedi Svevišnjega i da ne bude na sramotu pravoj vjeri koju ispovijedamo; i neka se Židovi, pogani i drugi otpadnici od čiste kršćanske vjere ne boje i ne drže podalje od nje, nego neka, imajući priliku da upoznaju istinu i razboritost njenog nauka, i miroljubivost i bezazlenost onih koji je ispovijedaju, dobrim postupanjem i nagovaranjem, i svim onim uvjerljivim metodama blagosti i krotkosti, prikladnima za pravila i svrhu evanđelja, budu pridobiveni da prigrle i iskreno prihvate istinu; stoga, svakih sedmero ili više osoba koje se slažu u bilo kojoj vjeri trebaju sačinjavati crkvu ili vjeroispovijest, kojoj će dati neko ime kako bi se razlikovala od drugih [kurziv je dodan].

Bila je potrebna izvanredna samosvijest da se nakon tolikih godina teških vjerskih sukoba u Europi zamisli društvo u kojemu samo sedmero ljudi može zakonito osnovati novu crkvu.

Te duboke razlike između građanskih društava kolonijalne Sjeverne i Južne Amerike imat će trajne posljedice kad bude došlo vrijeme da neovisno upravljaju same sobom.

AMERIČKE REVOLUCIJE Godine 1775., unatoč svim dubokim ekonomskim i društvenim razlikama koje su nastale između njih, i Sjeverna i Južna Amerika još su bile sastavljene od kolonija kojima su upravljali daleki kraljevi. Međutim, to će se promijeniti.

Veliko mnoštvo okupilo se 2. srpnja 1776. na stubama stare burze u Charlestonu kako bi čulo objavu vlade Južne Caroline o neovisnosti te kolonije od Britanije. Bila je prva koja je to učinila. Oko 40 godina poslije okončana je španjolska vladavina

u Južnoj Americi. No, dok je jedna revolucija učvrstila demokratska imovinska prava i stvorila saveznu republiku koja je za stotinu godina postala najbogatija zemlja na svijetu, južnoameričke revolucije osudile su svu Ameriku južno od Rio Grandea na dva stoljeća podjela, nestabilnosti i zaostalosti. Zašto je to bilo tako?

I španjolski i britanski imperij potkraj XVIII. stoljeća doživjeli su krizu. Pojačana regulacija prekoatlantske trgovine što su je provodile imperijalne vlasti i veliki troškovi Sedmogodišnjeg rata (1756. - 1763.) utrli su put pobunama u kolonijama. One koje su izbile u britanskim kolonijama u Americi imale su pandane u španjolskima: andski ustanak Túpaca Amarua 1780. 1783. i pobuna comunerosa 1781. u Novoj Granadi (današnjoj Kolumbiji). No, kad je neovisnost proglasilo 13 britanskih sjevernoameričkih kolonija, bila je to reakcija samosvjesnog slobodarskog društva trgovaca i ratara na ono što su smatrali pretjeranim širenjem imperijalne vlasti. Nije samo prastaro pitanje oporezivanja i zastupanja uzrokovalo ono što se s pravom može smatrati nastavkom Britanskog građanskog rata iz 40-ih godina XVII. stoljeća.268 Znakovito je to što je zemlja imala ključnu ulogu u Američkoj revoluciji. Pokušaj britanske vlasti da ograniči daljnje naseljavanje zapadno od Appalachi gorja poremetio je kolonističku ekspanzionističku viziju budućnosti269 - viziju očite krađe koja je bila osobito draga zemljišnim špekulantima poput Georgea Washingtona.270 Kad je vlada u Londonu postizala sporazume s indijanskim plemenima tijekom Sedmogodišnjeg rata, Washington je pretpostavio da su to samo ratne smicalice.

Zaprepastio se kad je Indijancima 1763. kraljevskim proglasom potvrđeno pravo na njihovu zemlju:

268

Vidi: Clark,

269

Clark, „British America".

270

U dobi od 17 godina Washington je imenovan okružnim geodetom u novom graničnom okrugu Culpeper. Geodetsko znanje koristilo mu je kao časniku u Francusko-indijanskom ratu, kako su kolonisti nazivali Sedmogodišnji rat.

Godine 1752. započeo je karijeru kao zemljišni špekulant kad je kupio 1459 jutara kod Bullskin Creeka u okrugu Frederick u Virginiji. Nakon pobjede u Ratu za neovisnost njemu i njegovim kolegama veteranima pripale su zemlje zapadno od rijeke Ohio kao legitimni ratni plijen.

Language of Liberty.

Ne mogu gledati na taj proglas nikako drukčije (no, ovo kažem među nama) nego kao na lukavštinu da se umire Indijanci [pisao je 1767. svom budućem partneru Williamu Crawfordu], Mora propasti, dakako, za nekoliko godina, osobito kad Indijanci pristanu na naše zaposjedanje njihovih zemalja. Svatko (...) tko zanemaruje sadašnju priliku za traženje dobre zemlje, i u određenoj mjeri njeno obilježavanje i odvajanje kao svoje, kako bi se spriječili drugi da je nasele, nikad je više neće imati. Budete li imali problema u traženju zemlje, preuzet ću na sebe da vam je osiguram, čim se pojavi mogućnost za to i, štoviše, platit ću sve troškove i pristojbe za izmjere i ovlaštenje. (...) Dosad ste već lako mogli shvatiti da mi je plan zaposjesti dobar komad zemlje. Slijedom toga, i vi ćete steći izdašan dio. (...) [Ali] držite cijelu tu stvar u tajnosti ili je povjeravajte samo onima (...) koji vam mogu pomoći svojim otkrićima zemlje.271 Godine 1768. Washington je stekao 45.000 jutara u današnjim okruzima Masonu, Putnamu i Kanawhi u današnjoj zapadnoj Virginiji. Imao je i izravne koristi od kasnijeg nasilnog protjerivanja plemena Delaware, Shawnee i Mingo sa zemlje južno od rijeke Ohio. No u njegovim očima Quebecki je zakon iz 1774. pogoršao stvari, ne samo proširivši tadašnju francusku Kanadu na današnji Illinois, Michigan, Ohio, Wisconsin i dijelove Minnesote, nego i zajamčivši slobodu vjeroispovijesti frankofonim katolicima. Nije čudno što su ga buntovni stanovnici Nove Engleske strpali u isti koš s četirima kaznenim mjerama donesenima nakon Bostonske čajanke, kao jedan od „neprihvatljivih zakona".

Rat se mogao spriječiti pravodobnim ustupcima Londona glede glavnih pitanja oporezivanja i zastupanja. A i rat se mogao drukčije završiti da su britanski generali Howe i Burgoyne bolje obavljali svoj posao. Možda je vještija diplomacija mogla spriječiti kobnu izolaciju Britanije koja je kulminirala francuskom 271

George Washington Williamu Crawfordu, 20. rujna 1767., u: Washington i Crawford, Washington-Crawford Letters, str. 3 i dalje.

pobjedom - jer o tome je bila riječ - 1781. kod Yorktowna. Čak se može zamisliti da se 13 kolonija poslije razišlo, umjesto da su se ujedinile. Ekonomski problemi ratnog i poratnog razdoblja bili su ozbiljni: godišnja inflacija od gotovo 400 posto dosegnula je 1779. vrhunac, zatim kriza koja je prepolovila prihod po glavi stanovnika između 1774. i 1790., golem dug koji je 1790. iznosio 62 posto bruto domaćeg proizvoda, države koje nameću carine jedne drugima i - što je najgore - ratari iz Massachusettsa poput Daniela Shaysa, koji su nagnani na otvorenu pobunu kad im je imovina zaplijenjena kako bi se naplatili zaostali porezi i privatni dugovi. Da se revolucija nije razvila dalje od točaka o konfederaciji, možda bi sudbina Sjeverne Amerike bila sličnija sudbini Južne - bila bi to priča o fragmentaciji prije nego o ujedinjavanju. Bio je potreban ustav iz 1787., najdojmljiviji primjer stvaranja političkih institucija u povijesti, kako bi se stvorila održiva federalna struktura za novu republiku, pri čemu nije nastao samo lockeovski kvartet vlasti - izvršna vlast, dvodomna zakonodavna vlast i vrhovni sud - nego i jedinstveno tržište, jedinstvena trgovinska politika, jedinstvena valuta, jedinstvena vojska i (što je značajno) jedinstveni zakon o stečaju za ljude čiji dugovi premašuju njihovu imovinu. Pritom nije zaboravljen amandman, i to onaj četvrti, koji štiti pojedinca od „neopravdanih premetačina".

Bit svega bilo je vlasništvo. I u tom smislu Washington je bio jedan od realističnih ljudi koji su dobro prošli u Ratu za neovisnost. U njegovoj oporuci iz 1800. navedena su ukupno 52.194 jutra zemlje u Virginiji, Pennsylvaniji, Marylandu, New Yorku, Kentuckyju i dolini rijeke Ohio, kao i parcele u virginijskim gradovima Alexandriji, Winchesteru, Bathu (danas Berkeley Springs u Zapadnoj Virginiji) i novoutemeljenom gradu koji je nosio njegovo ime. Ništa bolje ne ilustrira koliko je bila čvrsta veza između zemlje i slobode u ranoj povijesti SAD-a. U Južnoj Americi Indijanci su radili na zemlji. U Sjevernoj Americi su je izgubili.

Južnoamerički Washington trebao je biti Simón Bolívar. I on je svrgnuo imperij - španjolski. Ali nije uspio stvoriti Sjedinjene Južnoameričke Države. Američka revolucija dovela je ne samo do ujedinjenja bivših britanskih kolonija (iako su, naravno, kanadske i karipske kolonije ostale vjerne imperiju, kao i mnogi

američki pristaše britanske vlasti koji su odlučili napustiti mladu republiku).272 Neovisnost je usmjerila SAD na put dosad nenadmašenog blagostanja i moći. S druge pak strane, neovisnost od Španjolske ostavila je Južnoj Americi u trajno naslijede sukobe siromaštvo i nejednakost. Zašto se kapitalizam i demokracija nisu uspjeli razviti u Latinskoj Americi? Zašto jedan kolega s Harvarda nije bio siguran kad sam ga upitao smatra li da Latinska Amerika pripada Zapadu? Zašto, ukratko, Bolívar nije bio latinski Washington?

Rođen u srpnju 1783., sin imućnoga venezuelanskog vlasnika plantaže kakaa, siroče prije navršenih deset godina i vojnik u dobi od 14, Bolívar je studirao i u Španjolskoj i u Francuskoj, provodeći 1804. vrijeme u Parizu nakon što su svi stranci - pa i latinskoamerički Kreolci - bili protjerani iz Madrida zbog nestašice hrane. Vratio se u Venezuelu 1807., podjednako nadahnut napoleonskom fazom Francuske revolucije (vidi 4. poglavlje) i ogorčen španjolskom vladavinom. Bolívar je već sanjao o sličnim promjenama u svojoj domovini. No, kad je revolucija stigla u Južnu Ameriku, nije toliko bio posrijedi promišljeni plan, koliko kaotična reakcija na iznenadni vakuum vlasti što je nastao nakon Napoleonova napada na Španjolsku 1808. Dvije godine poslije Bolívara su poslali u London da zatraži britansku potporu u slučaju francuskog napada na španjolske kolonije u Americi. Nije ju dobio, ali upoznao je Francisca Mirandu, veterana borbe za venezuelansku neovisnost, i sprijateljio se s njim.

Nakon povratka u domovinu u srpnju 1811. proglasili su Prvu Venezuelansku Republiku.

Ta je republika neslavno završila. Ustav iz 1811. izričito je ograničio pravo glasa na vlasnike posjeda, no, kao što ćemo vidjeti, time je bio isključen mnogo veći dio stanovništva nego sličnim zakonima u Sjevernoj Americi. Zbog toga su se ljudi bez posjeda, među njima i brojni oslobođeni robovi (pardos), okupljali oko rojalističke ideje.273 Nakon što su rojalisti zauzeli Puerto Cabello, Bolívar se razočarao Mirandom i izdao ga Španjolcima.

Zatim je pobjegao u Novu Granadu i nastojao okupiti Kreolce za drugi pokušaj uspostave neovisnosti.

272

Vidi: Jasanoff, Liberty 's Exiles.

273

Lynch, Bolívar, str. 63.

Proglasivši Drugu Republiku i dodijelivši sebi ulogu diktatora Bolívar je poveo tzv. campaña admirable, kojom je istjerao rojaliste iz Méride, Bogote, Caracasa i Trujilla i koja mu je priskrbila epitet el Libertador. Njegov Dekret o ratu do istrebljenja iz 1813. ilustrira sve veću žestinu sukoba: „Svaki Španjolac koji svim aktivnim i djelotvornim sredstvima ne djeluje protiv tiranije u ime ove pravedne stvari bit će smatran neprijateljem i kažnjen; kao izdajica naroda neizbježno će biti strijeljan."274 Zarobljenike su rutinski ubijali - jednom prilikom njih 80. Bolívar je stao na loptu tek kad mu je jedan od njegovih saveznika s nadimkom el Diablo poslao glavu jednog starijeg Španjolca. No, unatoč pribjegavanju teroru, nebijelci su i dalje prelazili rojalistima.

Razoran potres, koji je u ožujku 1812. pogodio Caracas, pri čemu je poginulo oko 10.000 ljudi, kao da je opravdao crkvenu osudu pokreta za neovisnost.275 Bolívar je bio prkosan na sebi svojstven način i obznanio: „Ako nam se priroda protivi, borit ćemo se i protiv nje i prisiliti je da nam se pokori."276 Ali najveći problem nije mu bila priroda, nego José Tomás Boves, odmetnuti Španjolac čiju je odrpanu vojsku llanerosa - što se sastojala od Indijanaca, odbjeglih robova i dezertera zainteresiranih više za pljačku negoli za slobodu - bilo nemoguće obuzdati.277 Niz vojnih poraza koje su mu nanijeli primorao je Bolívara da još jedanput pobjegne, ovaj put na Jamajku. Kratak boravak u Haitiju samo je pojačao njegovo uvjerenje da oslobođenje venezuelanskih robova mora postati dio njegove strategije. Samo ako ideju neovisnosti učini privlačnom crncima jednako kao i bijelim Kreolcima mogao se nadati uspjehu.278 Stao je upućivati pozive svim Južnoamerikancima, uključujući gente de color („obojene"). 279

274

http://faculty.chass.ncsu.edu/slatta/hi216/documents/bolivar/sbwar1813.htm.

275

Međutim, dio svećenstva podržavao je pokret za neovisnost, osobito u Novoj Granadi, gdje je vladalo poprilično nezadovoljstvo španjolskim oporezivanjem južnoameričke Crkve. Protiv odmetnutih svećenika rojalisti su pokrenuli cartagensku inkviziciju.

276

Ortega, „Earthquakes".

277

Lynch, „Bolívar and the Caudillos", str. 6 i dalje.

278

King, „Royalist View".

279

Lynch, „Bolívar and the Caudillos", str. 16 i dalje.

Djelovalo je - barem neko vrijeme. Primamljeni ponudom političkog zastupanja, mnogi pardos priključili su se Bolívarovoj vojsci. Simbol njihovih težnji postao je Manuel Carlos Piar, sin španjolskog trgovca i mulatkinje iz Curaçaoa, napola Nizozemke, napola Afrikanke. To što je jedan casta (osoba miješane rase) poput Piara stekao čin generala, čini se, dokazivalo je kako je Bolívarova tvrdnja da je osloboditelj svih Južnoamerikanaca, bez obzira na boju kože - iskrena. U međuvremenu je slabjela španjolska potpora ponovnoj uspostavi kraljevske vlasti. Godine 1820. izbila je golema pobuna u Cádizu među 14.000 muškaraca koje su trebali poslati preko Atlantika da „ponovno koloniziraju Ameriku".280 Bio je to težak udarac za Pabla Morilla, rojalističkog zapovjednika čija je nezahvalna zadaća bila učvrstiti španjolski imperij u raspadanju.

Sreća se okretala na Bolívarovu stranu. Ali još su ga čekale brojne bitke. Kako bi dodatno podupro raspoložive snage, potražio je pomoć u inozemstvu.281 Nevjerojatno je to što ju je našao u Britaniji.

Brown, MacGregor, pa čak i Ferguson - da ne spominjemo O'Connora, O'Learyja i Robertsona - imena su koja čovjek baš i ne očekuje istaknuto urezana u grandiozni spomenik osnivačima Venezuele u središtu Caracasa. No to su samo neki od britanskih i irskih vojnika koji su se između 1810. i 1825. borili i u mnogim slučajevima poginuli za latinskoameričku slobodu.

Ukupno se oko 7000 britanskih i irskih dobrovoljaca prijavilo da pomognu osloboditi Južnu Ameriku od španjolske vlasti. Neki su bili veterani napoleonskih ratova neskloni miru što je uslijedio nakon Waterlooa. Ali većina (dvije trećine od ukupnog broja) bili su novaci. Rijetke je nedvojbeno nadahnjivao uzvišeniji razlog što ga je tada personificirao Bolívar: slobodna i ujedinjena Južna Amerika. Nakon 1815. naslućivalo se oslobođenje i drugi idealisti, od kojih je najpoznatiji Byron, otišli su pomoći Grcima da otmu svoju neovisnost od Osmanlija.

No većina onih koji su otplovili u Venezuelu bila je, kao prije britanski doseljenici u Sjevernu Ameriku, privučena uglavnom 280

Woodward, „Spanish Army".

281

Ulrick, „Morillo's Attempt", str. 553.

obećanom zemljom - haberes militares što su bili obećani kao nagrada za vojnu službu. Među njima je bio i mladi kapetan iz Manchestera po imenu Thomas Ferrier, koji se ubrzo našao na čelu Bolívarove Britanske legije.

Ferrierov prvi pogled na novu Bolívarovu Ameriku bio je grad Angostura (dom likera)282 na negostoljubivim obalama rijeke Orinoco, gdje je Bolívar utvrdio svoju bazu. Četiri godine on i njegovi ljudi borili su se u nizu bitaka od obale Atlantika do Pacifika. U kolovozu 1819., nakon bitke kod Boyace, pomogli su zauzeti Tunju i Bogotu, gdje je Bolívar proglasio Republiku Kolumbiju.283 Zatim su krenuli na sjever pema Venezueli.

Naposljetku, 24. lipnja 1821. stigli su do Caraboba, južno od Puerto Cabella. To je trebala biti presudna bitka Bolívarova venezuelanskog pohoda. Oko 6500 republikanaca suočilo se s 5000 rojalista odanih Španjolskoj. Pobijedi li Bolívar toga dana, put istočno prema Caracasu bit će otvoren.

Bolívar je naredio da 600 ljudi pod Ferrierovim zapovjedništvom opkoli Španjolce, koji su se ukopali na brdu odakle su nadzirali bojište. Uspjeli su se neopaženo približiti duž dobro skrivenih vododerina. No, čim su ih spazili, Španjolci su otvorili vatru iz barem dvaju topova i 3000 mušketa. Na velikoj sparini Ferrier je uzalud čekao da Bolívar pošalje pojačanje. Na kraju je izdana zapovijed da se krene naprijed. Juriš bajunetama koji je uslijedio bio je jedan od najvećih vojnih pothvata na južnoameričkim bojištima. U jednom se prikazu opisuje kao „zadaća koja nije zahtijevala samo junačku hrabrost, nego i herkulsku izdržljivost i tvrdoglavu odlučnost da se ide dalje dok god postoji posljednja iskra života i snage". Nakon što su neprijateljski položaji zauzeti, Ferrier je ostao ležati smrtno ranjen. Oduševljeni Bolívar nazvao je britanske vojnike „Salvadores de mi Patria!" „Spasitelji moje domovine".

Bolívar je sad bio gospodar onoga što je nazvao „Gran Colombia" (Velika Kolumbija), koja je obuhvaćala Novu

282

Liker angosturu zapravo je izumio Nijemac u Bolívarovoj službi dr. Johann Gottlieb Benjamin Siegert, koji je prvi proizveo taj alkoholni koncentrat prema još uvijek tajnom receptu iz 1824. godine. Pisco sour bez nekoliko kapi Siegertova napitka nije vrijedan svoga imena.

283

Hamnett, „Counter Revolution".

Granadu, Venezuelu i Quito (današnji Ekvador). José de San Martin, osloboditelj Argentine i Čilea, prepustio mu je političko vodstvo. Do travnja 1825. njegovi su ljudi otjerali posljednje španjolske snage iz Perua. Gornji Peru nazvan je „Bolivija" u Bolívarovu čast. Sljedeći korak bilo je stvaranje Andske konfederacije Gran Colombije, Perua i Bolivije.

Zašto Bolívarova Gran Colombia nije uspjela postati jezgrom Sjedinjenih Južnoameričkih Država? Površan odgovor pružaju njegova odlučna želja da centralizira moć i otpor regionalnih caudilla (ratnih poglavara) koji su se našli u vakuumu nastalom nakon sloma Španjolaca.284 Ali to znači izostaviti tri dublja problema.285 Prvi je taj da Južnoamerikanci zapravo nisu imali iskustva u demokratskom odlučivanju, kakvo je od početka bilo uobičajeno u sjevernoameričkim kolonijalnim skupštinama. Doista, moć je bila u tolikoj mjeri koncentrirana u rukama peninsulares (poluotočana) rođenih u Španjolskoj, da su Kreolci imali vrlo malo iskustva u upravljačkoj odgovornosti. Kako je 1815. rekao Bolivar: Mi (...) nismo ni Indijanci ni Europljani, nego vrsta između zakonitih vlasnika ove zemlje i španjolskih otimača. (...) Bili smo odsječeni i, takoreći, odstranjeni iz svijeta što se tiče umijeća vladanja i upravljanja državom. Nikad nismo bili potkraljevi ili guverneri, osim u najrjeđim slučajevima, rijetko nadbiskupi i biskupi, nikad diplomati, kao vojnici samo podčinjeni, kao plemići bez kraljevskih povlastica. Ukratko, nismo bili ni suci ni novčari, a rijetko veletrgovci.286 Obeshrabrivale su ga međufrakcijske borbe kojima je svjedočio u kreolskim skupštinama Nove Granade.287 U svojem

284

Lynch, Bolívar; str. 99.

285

Vidi u: general Langley, Americas in the Age of Revolution, osobito str. 243284.

286

Williamson, Penguin History, str. 218.

287

http://web.archive.org/web/19970615224356/www.umich.edu/~proflame/ mirror/etext/bol5.html.

Cartagenskom manifestu iz 1812. ismijavao je „kobni (...) sustav snošljivosti (...), sustav koji već dugo svaki razuman čovjek osuđuje kao slab i neprikladan" i „zločinačku blagost (...) dobrohotnih zanesenjaka koji, stvarajući fantastične republike u svojoj mašti, nastoje postići političko savršenstvo, uzimajući zdravo za gotovo savršenost ljudske rase". Osuđivao je i eksperiment Prve Venezuelanske Republike s federalizmom, koji, „dopuštajući samoupravu, raskida društvene sporazume i dovodi države do bezvlađa". Za vrijeme drugog progonstva na Jamajci postao je uvjeren da „prave zastupničke institucije nisu u skladu s našom naravi, običajima i sadašnjom razinom znanja".288 Dvije godine prije bitke kod Caraboba obratio se novoosnovanom Kongresu u Angosturi na sličan način: Iako je ova zemlja nastala i podignuta u slobodi te se održavala samo zahvaljujući njoj, (...) čudo je (...) da je tako slaba i složena vlast kao što je federalni sustav njome uspjela upravljati u teškim i opasnim okolnostima njene povijesti (...)

Prema njegovu mišljenju, za funkcioniranje ustava SAD-a potrebna je „republika svetaca".289 Takav sustav nikako ne bi mogao funkcionirati u Južnoj Americi: Bez obzira na učinkovitost tog oblika vladavine u Sjevernoj Americi, nikad mi ni načas nije palo na pamet da uspoređujem položaj i narav dviju tako različitih država kao što su engleska Amerika i španjolska Amerika.

Tako se pokazalo da Bolívarov san nije demokracija nego diktatura, ne federalizam nego centralizacija vlasti, „zato što", kako se izrazio u Cartagenskom manifestu, „naši sunarodnjaci još nisu sposobni sami u punoj mjeri ostvarivati svoja prava, jer im nedo-

288

Bolívar sir Henryju Cullenu, 6. rujna 1815., u: Bolívar (ur.), Selected Writings, sv. I, str. 114.

289

http://web.archive.org/web/19970615224356/www.umich.edu/~proflame/ mirror/etext/bol2.html.

staju političke vrijednosti svojstvene pravim republikancima".290 Prema ustavu što ga je smislio - koji, među ostalim osebujnostima, uvodi trodomno zakonodavno tijelo - Bolívar je trebao biti doživotni diktator, s pravom da imenuje nasljednika. „Uvjeren sam do srži", obznanio je, „da se Amerikom može vladati samo moćnim despotizmom. (...) [Ne možemo si] priuštiti da postavljamo zakone iznad vođa i načela iznad ljudi."291 U njegovu Organskom dekretu o diktaturi iz 1828. jasno piše da neće biti vlasničke demokracije u bolívarskoj Južnoj Americi, kao ni pravne države.

Drugi se problem tiče nejednake raspodjele samoga vlasništva. Na kraju krajeva, Bolívarova obitelj imala je pet velikih posjeda, koji su pokrivali više od 120.000 jutara. U Venezueli je nakon uspostave neovisnosti gotovo svu zemlju posjedovala kreolska elita od samo 10.000 ljudi - 1 , 1 posto stanovništva. U tom je smislu osobito upadljiv kontrast prema SAD-u. Nakon sjevernoameričke revolucije novim je doseljenicima bilo još lakše steći zemlju, bez obzira na to je li to bila posljedica vladinih kredita (prema raznim zakonima od 1787. do 1804.) ili zakona poput Općeg zakona o pravu prvokupa iz 1841., kojim su dodijeljena prava naseljenicima koji ih nisu imali, i Zakona o posjedima iz 1861., kojim su male parcele na graničnim područjima zapravo postale slobodne. Ništa od toga nije učinjeno u Latinskoj Americi zbog protivljenja skupina čiji je interes bio sačuvati velike seoske posjede i jeftinu radnu snagu u prepunim obalnim gradovima. U Meksiku je između 1878. i 1908., primjerice, više od desetine cjelokupnog državnog teritorija predano u velikim parcelama tvrtkama kao građevinska zemljišta. Godine 1910. - uoči meksičke revolucije - samo 2,4 posto glava obitelji na ruralnim područjima posjedovalo je bilo kakvu zemlju.

U Argentini su ti postoci bili viši - od 10 posto u provinciji La Pampi do 35 posto u Chubutu - ali, nigdje ni blizu onima u Sjevernoj Americi. U ruralnom SAD-u ta je stopa 1900. bila nešto ispod 75 posto.292

290

http://web.archive.org/web/19970615224356/www.umich.edu/~proflame/ mirror/etext/bol5.html.

291

Lynch, Bolívar, str. 218.

292

Engerman i Sokoloff, „Once upon a Time in the Americas".

Valja istaknuti da to nije bila isključivo američka pojava. U ruralnoj Kanadi taj je postotak bio još viši - 87 posto - a slični su rezultati postignuti u Australiji, na Novom Zelandu, pa čak i u nekim dijelovima britanske Afrike, potvrđujući da je ideja široko raspršenog (bjelačkog) vlasništva bila po naravi specifično britanska prije nego američka. Do danas je to ostalo jednom od najvećih razlika između Sjeverne i Južne Amerike. U Peruu je još 1958. dva posto zemljoposjednika nadziralo 69 posto sve obradive zemlje - 83 posto držalo je samo 6 posto zemlje, koja se sastojala od parcela od 12 ili manje jutara. Zato su se britanski dobrovoljci koji su došli boriti se za Bolívara u nadi da će imati udjela u haberes militares na kraju razočarali. Od njih 7000, koliko ih je otišlo u Venezuelu, ostalo ih je samo 500. Tri tisuće poginulo ih je u borbi ili umrlo od bolesti, a ostali su se vratili u Britaniju.293 Treća - i s tim tijesno povezana - teškoća bila je to što je rasna heterogenost i podijeljenost u Južnoj Americi bila mnogo veća. Kreolci poput Bolívara vrlo su žestoko mrzili peninsulares, to je neprijateljstvo bilo kudikamo gore čak i nego ono između „domoljuba" i britanskih vojnika u Massachusettsu. Ali pardos i robovi nisu bili mnogo naklonjeniji Kreolcima. Bolívarov poziv crncima da ga podrže nije se temeljio na iskrenoj uvjerenosti u rasnu jednakost - bila je to stvar političkog pragmatizma. Kad je osumnjičio Piara da planira okupiti svoje sudruge castas protiv bijelaca, dao ga je uhititi - sudili su mu zbog dezertiranja, neposluha i urote protiv vlasti. Piara je 15. listopada 1817. pogubio streljački vod, pred zidom katedrale u Angosturi, a pucnji su se čuli u obližnjem Bolívarovu uredu.294 Jednako tako, Bolívar nije bio ni izdaleka zainteresiran za dodjelu političkih prava domorodačkom stanovništvu. Ustavni uvjet prema kojemu su svi birači morali biti pismeni zapravo ih je isključio iz političkog života.

Kako bismo shvatili zašto su rasne podjele bile kompleksnije u Južnoj nego u Sjevernoj Americi, ključno je shvatiti duboke razlike koje su nastale do Bolívarova doba. Godine 1650. američki Indijanci činili su oko 80 posto stanovništva i u Sjevernoj i u 293 294

Brown, Adventuring, slika 2.2.

Lynch, „Bolívar and the Caudillos", str. 16 i dalje.

Južnoj Americi, uključujući Brazil. Međutim, 1825. taj je udio bio posve drukčiji. U španjolskoj Americi starosjedioci su još činili 59 posto stanovništva. U Brazilu pak taj je broj pao na 21 posto, dok je u Sjevernoj Americi bio manji od 4 posto. U SAD i Kanadu već se masovno useljavalo iz Europe, a izvlaštenje indijanskih naroda i njihovo premještanje u „rezervate" na manje vrijednoj zemlji razmjerno se lako postizalo vojnom silom. U španjolskoj Americi Indijanci nisu bili samo brojniji, nego i, zbog izostanka usporedivo velike imigracije, prijeko potrebna radna snaga za sustav encomienda. Osim toga, kao što ćemo vidjeti, institucija ropstva Afrikanaca imala je posve drukčije demografske učinke na raznim područjima što su ih naseljavali Europljani.295 Stoga se na koncu Bolívarova vizija južnoameričkog jedinstva pokazala neostvarivom. Nakon pobuna u Novoj Granadi, Venezueli i Ekvadoru odbijena je predložena Andska Konfederacija, a sama Gran Colombia raspala se kad su se Venezuela i Quito odcijepili. Pobjednik je bio Bolívarov bivši saveznik, caudillo José Antonio Páez, koji se nametnuo kao zagovornik uže venezuelanske nacionalne države.296 Mjesec dana prije smrti od tuberkuloze u prosincu 1830., nakon što se povukao s dužnosti predsjednika i vrhovnog zapovjednika, Bolívar je napisao posljednje, očajničko pismo: ...vladao sam 20 godina i zaključio samo dvije sigurne stvari: (1) [Južnom] Amerikom ne da se vladati, što se nas tiče; (2) oni koji služe revoluciji uzalud se trude; (3) jedino što se u Americi može učiniti jest emigrirati; (4) ova će zemlja neminovno pasti u ruke neobuzdanih masa i zatim gotovo neprimjetno u ruke sitnih tirana svih boja i rasa; (5) nakon što nas poharaju svi mogući zlikovci i razori krajnje divljaštvo, Europljani nas više neće smatrati čak ni vrijednima osvajanja; (6) ako je moguće da se bilo koji dio svijeta vrati primitivnom kaosu, bit će to Amerika u svojem posljednjem času.297 295

Podad iz: Engerman i Sokoloff, „Once upon a Time in the Americas"

296

Lynch, „Bolívar and the Caudillos", str. 34.

297

Lynch, Bolívar; str. 276.

Bilo je to bolno točno predviđanje sljedećih 150 godina latinskoameričke povijesti. Nove neovisne države započele su svoj život bez tradicije predstavničke vlasti, s iznimno neravnomjernom raspodjelom zemlje i s rasnim podjelama koje su bile vrlo bliske toj ekonomskoj neravnopravnosti. Posljedica je bila ciklus revolucija i kontrarevolucija, državnih udara i protuudara, jer su se bezemljaši borili za nekoliko jutara, dok su kreolske elite držale svoje posjede. Demokratski eksperimenti propadali su jedan za drugim jer su se bogate elite na prvi znak da bi mogle biti izvlaštene okretale vojnim caudillosima kako bi se iznova nasilno uspostavilo prijašnje stanje. To nije bio recept za brz gospodarski rast.

Nije slučajno što se današnji predsjednik Venezuele ,,El Comandante" Hugo Chávez naziva suvremenim Bolívarom - on se uistinu toliko divi Osloboditelju da je 2010. otvorio njegovu grobnicu kako bi komunicirao s njegovim duhom (pod svjetlima televizijskih reflektora). Bivši vojnik sklon političkoj teatralnosti, Chávez voli propovijedati o svojoj „bolívarskoj revoluciji".

Danas se na plakatima i muralima po cijelom Caracasu može vidjeti Bolívarovo izduženo lice s elegantnim brkovima, često uz Chávezov grublji, punašniji lik. Međutim, Chávezov je režim zapravo lažna demokracija u kojoj se policija i mediji iskorištavaju kao oružje protiv političkih protivnika, a prihodi od bogatih naftnih polja u državi za kupovanje podrške puka u obliku subvencioniranih cijena uvoznih proizvoda, milodara i mita.

Pravo privatnog vlasništva, bitno za zakonski i politički poredak SAD-a, redovito se krši. Chávez nacionalizira tvrtke više-manje kako mu se prohtije, od cementara preko televizijskih postaja do banaka. I, poput tolikih sitnih diktatora u latinskoameričkoj povijesti, pravi lakrdiju od pravne države mijenjajući ustav kako mu odgovara - najprije 1999., ubrzo nakon prve izborne pobjede, i nedavno 2009., kad je ukinuo vremensko ograničenje mandata kako bi si trajno osigurao ponovni izbor.

Ništa bolje ne ilustrira kontrast između dviju američkih revolucija: jedini ustav SAD-a, koji se može nadopunjavati, ali je nepovrediv, i 26 ustava Venezuele, koji su svi manje-više odbacivi. Samo je Dominikanska Republika imala više ustava od stjecanja neovisnosti (32), Haiti je s 24 ustava na trećem mjestu,

a Ekvador s 12 na četvrtom.298 Za razliku od SAD-a, gdje je ustav oblikovan tako da „podupire vladavinu zakona, a ne ljudi", u Latinskoj Americi ustavi služe kao instrumenti za potkopavanje same vladavine zakona.

Ali, prije veličanja dugoročnog uspjeha britanskog modela kolonizacije u Sjevernoj Americi, moramo priznati da u jednom određenom aspektu nipošto nije bio bolji od onoga u Latinskoj Americi. Osobito nakon Američke revolucije, rasna se podjela između bijelaca i crnaca povećala. Američki ustav, uza sve svoje vrline, institucionalizirao je tu podjelu prihvativši zakonitost ropstva - što je istočni grijeh nove republike. Na stubištu stare burze u Charlestonu, gdje je pročitana Deklaracija o neovisnosti, prodaja robova nastavila se do 1808., zahvaljujući članku 1 (paragrafu 9) Ustava, koji je dopuštao trgovinu robljem još 20 godina. A zastupanje Južne Caroline u Kongresu reguliralo se u skladu sa zakonom prema kojemu roba - „druge osobe", jezikom Ustava - treba smatrati tri petine slobodnim čovjekom.

Kako onda razriješiti taj paradoks u srži zapadne civilizacije da su najuspješniju revoluciju podignutu u ime slobode podigli robovlasnici, i to u vrijeme kad je pokret za ukidanje ropstva bio razvijen na objema stranama Atlantika?

SUDBINA GULLAHA Evo još jedne priče, o dvama brodovima kojima je kudikamo drukčija vrsta useljenika doplovila u Amerike. Oba su stigla s malog otočića Goréea blizu senegalske obale. Jedan je krenuo za Bahiju u sjevernom Brazilu, drugi za Charleston u Južnoj Carolini. Oba su prevozila afričke robove - samo malen dio od 8 milijuna koliko ih je između 1450. i 1820. preplovilo Atlantik.

Gotovo dvije trećine doseljenika u obje Amerike između 1500. i 1760. bili su robovi, što je porast s jedne petine prije 1580., a vrhunac je bio između 1700. i 1760. - na nešto manje od tri četvrtine.299

298

Cordeiro, „Constitutions".

299

Engerman i Sokoloff, „Once upon a Time in the Americas"

Na prvi pogled, ropstvo je bilo jedna od rijetkih institucija koje su bile zajedničke Sjevernoj i Južnoj Americi. Južnjačke farme duhana i brazilski engenhos oslanjali su se na uvoz afričkih robova, nakon što je postalo jasno da su jeftiniji i da mogu raditi napornije nego europski radnici pod ugovorom na sjeveru i američki domoroci na jugu. Od dahomejskog kralja naniže afrički trgovci robljem nisu pravili razlike - s jednakim su zadovoljstvom usluživali britanske kupce robova kao i portugalske, ili svoje tradicionalne arapske mušterije. Na kraju krajeva, transsaharska trgovina robljem potječe iz II. stoljeća n. e. Kad su 1500. stigli u Benin, Portugalci su našli posve funkcionalne tržnice robova.300 S gledišta Afrikanca zatočenog u kući robova na Goréeu, čini se da nije bilo velike razlike hoće li ga ukrcati na brod za Sjevernu ili Južnu Ameriku. Vjerojatnost da će umrijeti na putu (otprilike svaki šesti, jer znamo da 16 posto nije preživjelo tu opasnost) bila je otprilike jednaka.

Ipak, bilo je značajnih razlika u oblicima ropstva koji su nastali u Novom svijetu. Ropstvo je bilo sastavni dio mediteranske ekonomije od antičkih vremena i ponovno se pojavilo u doba križarskih ratova, dok je u Engleskoj u biti izumilo.

Kmetstvo je prestalo biti dijelom običajnog prava u vrijeme kad su Portugalci otvorili novu pomorsku rutu od zapadnoafričkih tržišta robljem do Sredozemlja i osnovali prve plantaže šećera na Atlantiku, isprva na Madeirasu (1455.), a zatim i na São Toméu u Gvinejskom zaljevu (1500.). 301 Prvi afrički robovi već su 1538. stigli u Brazil, u budućem SAD-u nije ih bilo prije 1619., kad ih je 350 stiglo u Jamestown, nakon što su oteti kao ratni plijen sa španjolskog broda koji je plovio za Veracruz.302 U Sjevernoj Americi nije bilo plantaža šećerne trske, a to su nedvojbeno bila mjesta - kao engenhos u Bahiji i Pernambucu - gdje su radni uvjeti za robove bili najteži, zbog iznimno naporne predindustrijske proizvodnje šećera.303 Rudnici zlata u južnom Brazilu (kao Minas Gerais) nisu bili mnogo bolji, kao ni početkom XIX.

300

Fage, „Slavery and the Slave Trade", str. 395.

301

Curtin, Plantation Complex, str. 4-26.

302

Thornton i Heywood, Central Africans.

303

Svaka faza procesa - sječa, prijevoz, mljevenje, kuhanje i sušenje - bila je tjelesno zahtjevna i između njih nije smjelo biti odgađanja.

stoljeća plantaže kave. Mnogo je više Afrikanaca dopremljeno u Brazil nego na jug SAD-a. Zapravo je Brazil brzo nadmašio Karibe kao glavno svjetsko središte proizvodnje šećera - već 1600. proizvodio je gotovo 16.000 tona godišnje. (Tek je poslije proizvodnja u Santo Domingu i na Kubi dosegnula usporedive razine.)304 Iako se gospodarstvo postupno proširilo s proizvodnje šećera na rudarstvo, uzgoj kave i temeljnu proizvodnju, i dalje su se radije uvozili robovi nego slobodni doseljenici, a ropstvo je bilo normalan oblik rada u gotovo svakom sektoru gospodarstva.305 Bilo je toliko važno u Brazilu da su 1825. ljudi afričkoga podrijetla činili 56 posto stanovništva, u usporedbi s 22 posto u španjolskoj Americi i 17 posto u Sjevernoj. Dugo nakon ukidanja trgovine robljem i samoga ropstva na engleskom govornom području Brazilci su nastavili i s jednim i s drugim, uvezavši između 1808. i 1888. više od milijun novih robova, unatoč englesko-brazilskom sporazumu iz 1826. kojim se trgovina trebala prekinuti. Pedesetih godina XIX. stoljeća, kad su intervencije britanske mornarice počele ozbiljno remetiti promet preko Atlantika, brazilska populacija robova bila je dvostruko veća nego 1793.

Sudbina robova u predrevolucionarnoj Latinskoj Americi nije bila u cijelosti žalosna. Kraljevska i vjerska vlast mogla je intervenirati, a to je i činila, kako bi olakšala položaj robova, baš kao što je mogla ograničiti druga vlasnička prava. Pretpostavka Rimokatoličke crkve bila je da je ropstvo u najboljem slučaju nužno zlo - nije moglo promijeniti činjenicu da Afrikanci imaju dušu. Robovi na latinskoameričkim plantažama šećera i kave mogli su steći slobodu lakše nego oni na virginijskim plantažama duhana. U Bahiji je polovina robova sama otkupila slobodu.306 Godine 1872. tri četvrtine crnaca i mulata u Brazilu bile su slobodne.307 Na Kubi i u Meksiku rob je čak mogao objaviti svoju cijenu i otkupiti slobodu u ratama.308 Brazilski robovi

304

Curtin, Plantation Complex, str. 26; Klein i Luna, Slavery in Brazil, str. 28. Vidi i: Prado, Colonial Background; Poppino, Brazil.

305

Schwartz, „Colonial Past", str. 185.

306

Schwartz, Slaves, Peasants and Rebels, str. 46.

307

Graham, Patronage and Politics, str. 26.

308

Elkins, Slavery, str. 76.

navodno su imali i više slobodnih dana (35 blagdana i svaka nedjelja) nego oni u britanskoj Zapadnoj Indiji.309 Počevši od Brazila, u Latinskoj Americi postalo je pravilo da robovi imaju vlastite parcele.

Ne treba stvari prikazivati previše ružičastima, to je sigurno Kad bi porastao izvoz, na nekim bi se brazilskim plantažama šećerne trske radilo 20 sati dnevno, sedam dana tjedno, a robovi bi radili doslovce do smrti. Upravo je jedan brazilski vlasnik plantaže obznanio da mu je, „kad je kupio roba, namjera bila da ga iskorištava godinu dana, duže nego što rijetki uspiju preživjeti, ali da je dovoljno radio za njega da je uspio ne samo otplatiti prvotno ulaganje, nego i dobro zaraditi".310 Kao i na Karibima, plantažeri su živjeli u neprekidnom strahu od pobuna robova i oslanjali se na zastrašujuću okrutnost kako bi održali disciplinu. Uobičajena kazna na nekim brazilskim plantažama bile su novenas, bičevanje devet noći zaredom, tijekom kojih bi se u rane utrljavale sol i mokraća.311 U Minas Geraisu u XVIII. stoljeću nije bilo neuobičajeno da se odrubljene glave odbjeglih robova izlože uz cestu. Nije čudno što je prosječni očekivani životni vijek brazilskog roba još 50-ih godina XIX. stoljeća bio samo 23 godine - morao je izdržati samo pet godina da vlasniku donese dvostruko više nego što je ovaj u njega uložio.312 S druge pak strane, brazilski su robovi barem imali pravo da se vjenčaju, što je bilo uskraćeno robovima pod britanskim (i nizozemskim) zakonom. A i portugalski i španjolski zakoni o robovima pokazivali su tendenciju da s vremenom postanu manje drakonski.

U Sjevernoj Americi robovlasnici su sebe smatrali ovlaštenima da postupaju prema svojoj „imovini" kako ih je volja, bez obzira na to je li riječ o ljudskim bićima ili zemljištu. Kako je broj robova rastao - dosegnuvši vrhunac 1760., kad su činili trećinu stanovništva britanske Amerike - vlasti su sve više razlikovale bjelačku radnu snagu pod ugovorom, čiji je rok službe obično trajao pet ili šest godina, i crne robove, koji su morali služiti cijeli život. Zakon donesen 1663. u Marylandu bio je nedvosmislen: 309

Davis, „Slavery", str. 72.

310

Thomas, Slave Trade, str. 633.

311

Davis, „Slavery", str. 78.

312

Schwartz, Slaves, Peasants and Rebels, str. 42.

"Svi crnci ili drugi robovi u provinciji (...) trebaju služiti durante vitae, a sva djeca koja potječu od nekog crnca ili drugog roba trebaju biti robovi poput svojih otaca."313 A sjevernoameričko ropstvo bivalo je s vremenom sve strože. Jedan virginijski zakon iz 1669. proglasio je da nije zločin ako gospodar ubije svoga roba. U zakonu donesenom 1726. u Južnoj Carolini izričito piše da su robovi „imovina" (poslije „osobna imovina"). Tjelesno kažnjavanje nije se samo odobravalo, nego je bilo i ozakonjeno.314 Naposljetku su odbjegli robovi iz Caroline počeli prelaziti granicu sa španjolskom Floridom, gdje im je guverner dopustio da osnuju autonomno naselje, uz uvjet da se obrate na katoličanstvo.315 To je bio neobičan razvoj događaja, uzmemo li u obzir da je ropstvo - kao što smo vidjeli - stoljećima prije izumrlo u Engleskoj, što ilustrira kako su se europske institucije vrlo lako mogle promijeniti na američkom tlu. Jedan virginijski sudac jezgrovito je sažeo razapetost u srži „osebujne institucije" kad je proglasio: „Robovi nisu samo imovina, nego i razumna bića koja imaju pravo na humano suđenje, kad se ono može ostvariti bez kršenja vlasničkih prava."316 Trgovci robljem izlagali su se napadima abolicionista samo kad bi prekoračili vrlo visok prag, kao što je to učinio kapetan liverpoolskog broda Zong kad je 1782. bacio 133 robova u more, žive i svezane, zbog nestašice vode na brodu. Znakovito je da je prvo tužen zbog prijevare osiguranja, prije nego što je Olaudah Equiano upozorio abolicionista Granvillea Sharpa na pravu narav počinjenog zločina.317 Sjeverna se Amerika od Južne osobito upadljivo razlikovala po tabuu miješanja rasa. Latinska Amerika rano je prihvatila međurasne veze i brakove, a djecu rođenu u takvim vezama (mestici - potomci Španjolaca i Indijanki, mulati - potomci Kreolaca i crnaca, i zambos - djeca Indijanaca i crnaca) klasificirala je u vrlo složene hijerarhije. Sam Pizarro oženio se Inkom Inés Huayllas Yupanqui, koja mu je rodila kćer Doñu

313

Elkins, Slavery, str. 76.

314

Ibid., str. 50.

315

Elliott, Empires of the Atlantic World, str. 283.

316

Davis, „Slavery", str. 125.

317

Walvin, Black Ivory, str. 16 i dalje.

Franciscu.318 Godine 1811. ti su „polutani" - engleski izraz trebao je biti pogrdan - činili više od trećine stanovništva hispanske Amerike, udio jednak domorodačkom stanovništvu, i veći od udjela Kreolaca čistog španjolskog podrijetla, koji su činili manje od petine. U Brazilu su u XVIII. stoljeću mulati činili samo šest posto pretežno afričke radne snage na plantažama, ali su držali petinu kvalificiranijih i upravljačkih pozicija - bili su podčinjena klasa portugalskog imperija.

U SAD-u, s druge strane, smišljeno se nastojalo zabraniti takve veze (ili im barem zanijekati zakonitost). To je djelomice bila posljedica jedne druge razlike u praksi. Kad su Britanci emigrirali u Ameriku, često su sa sobom vodili žene. Kad su Španjolci i Portugalci prelazili Atlantik, uglavnom su putovali sami. Primjerice, od 15.000 imena zabilježenih u „Catálogo de Pasajeros a Indias", popisu španjolskih putnika koji su se između 1509. i 1559. iskrcali u Kovom svijetu, ženskih je osoba bilo samo deset posto. Posljedice nije bilo teško predvidjeti.

Znanstvenici pod vodstvom Andrésa Ruiza-Linaresa proučavali su pojedine uzorke mitohondrijske DNK iz 13 latinskoameričkih mestičkih populacija u sedam zemalja, od Čilea do Meksika.

Rezultati jasno pokazuju da su diljem Latinske Amerike europski muškarci uzimali za partnerice domorotkinje i Afrikanke, a ne obrnuto.319 Analiza slučajeva u mjestima kao što je Medellin u Kolumbiji - gdje se stanovništvo često smatra „čisto" hispanskim - podupire to otkriće. U jednom je uzorku otkriveno da su Y kromosomi (koji se nasljeđuju od oca) oko 94 posto europski, pet posto afrički i samo jedan posto indijanski, dok je mitohondrijska DNK (koja se nasljeđuje od majke) 90 posto indijanska, 8 posto afrička i 2 posto europska.320 Ne može se reći da u Sjevernoj Americi nije bilo miješanja rasa. Bilo ga je. Thomas Jefferson najpoznatiji je Amerikanac koji je imao djecu s jednom od svojih robinja. Potkraj kolonijalnog razdoblja u britanskoj Americi bilo je oko 60.000 mulata. Danas između petine i četvrtine DNK većine Afroamerikanaca potječe 318

Vidi:

319

Wang i dr., „Geographic Patterns".

Rostworowski, Doña Francisca Pizarro.

320

Carvajal-Carmona i dr., „Strong Amerind/White Sex Bias"; Bedoya i dr., „Admixture Dynamics".

Rasni sastav Novog svijeta 1570. - 1935.

NAPOMENA: podaci o miješanom stanovništvu nisu dostupni

od Europljana. No model koji se ukorijenio u kolonijalno doba bio je u biti dvojak. Osoba koja je imala makar „kap" afroameričke krvi - u Virginiji je to značilo jednog crnog djeda ili baku - bila je kategorizirana kao crnac bez obzira na to koliko joj je koža bila svijetla ili fizionomija bjelačka. Međurasni brak već se 1630. godine u Virginiji smatrao kažnjivim prijestupom, a 1662. zakonom je zabranjen. Kolonija u Marylandu usvojila je sličan zakon godinu prije. Takve je zakone donijelo pet drugih sjevernoameričkih kolonija. U stoljeću nakon utemeljenja SAD-a čak je 38 država zabranilo međurasne brakove. Još 1915. godine 28 država imalo je takve propise, a deset ih je otišlo tako daleko da su miješanje rasa ustavno zabranile. Čak se u prosincu 1912. pokušalo „zauvijek" zabraniti miješanje rasa dopunom američkog ustava.321 Zato nipošto nije bilo svejedno kamo su afrički robovi odlazili. Oni u Latinskoj Americi završili su u rasno miješanom društvu, 321

Ferguson, War of the World, str. 20-22.

gdje je muški rob imao umjerene izglede da stekne slobodu ako preživi prvih nekoliko godina teškoga rada, a robinja je imala solidnu mogućnost da rodi dijete miješane rase. Oni poslani u SAD stizali su u društvo gdje je različitost bijelaca i crnaca bila mnogo strože definirana i podržavana.

Kao što smo vidjeli, John Locke bio je taj koji je privatno vlasništvo učinio temeljem političkog života u Carolini. Ali nije imao na umu samo vlasništvo nad zemljom. U članku 110 svog „Temeljnog ustroja" jasno je ustvrdio: „Svaki punopravni građanin Caroline treba imati neograničenu vlast nad svojim crnim robovima, kojeg god svjetonazora ili vjere bio." Za Lockea je vlasništvo nad ljudskim bićima bilo dijelom kolonijalnog projekta, koliko i vlasništvo nad zemljom. A ta ljudska bića nisu bila ni zemljoposjednici ni birači. Kasniji zakonodavci nastojali su održati tu razliku. Paragraf X. zakona o robovima Južne Caroline iz 1740. ovlastio je bijelce da zadrže i ispitaju svakog roba nađenog izvan kuće ili plantaže koji nije bio u pratnji bijele osobe. Paragraf XXXVI. zabranjivao je robovima da napuštaju svoje plantaže, osobito subotom noću, nedjeljom i blagdanima.

Robove koji bi prekršili taj zakon smjelo se podvrgnuti „umjerenu bičevanju". Paragraf XLV. zabranjivao je bijelcima da robove uče čitati i pisati.

Duboke posljedice takvih zakona mogu se u nekim dijelovima SAD-a uočiti još i danas. Pripadnici etničke skupine Gullah žive na obalnom području koje se pruža od Sandy Islanda u Južnoj Carolini do otoka Amelia u Floridi. Imaju svoje posebno narječje, kuhinju i glazbeni stil.322 Neki antropolozi vjeruju da „Gullah" dolazi od iskvarenog „Angola", odakle preci tamošnjih stanovnika možda potječu. To je moguće. Počevši od sredine XVII. stoljeća, vrlo velik dio svih robova dovedenih u obje Amerike - možda čak i 44 posto - stigao je iz dijela Afrike koji se danas zove Angola (današnja država plus područje između Kameruna i sjeverne obale rijeke Kongo).323 Trećina robova koji su prošli kroz Charleston bila je iz Angole.324 Većina je pripadala 322

Creel,

Peculiar People.

323

Eltis, „Volume and Structure", tablica I.

324

Schaefer, Africans.

Genealogical

Encyclopaedia;

Thornton

i

Heywood,

Central

narodu Mbundu iz kraljevstva Ndongo, čiji se vladar nazivao ngola, od čega potječe ime današnje države. Završili su raštrkani diljem obiju Amerika, od Brazila preko Bahama do Sjeverne i južne Caroline.

To što još ima primjetnih tragova Angole u Južnoj Carolini pa i ostataka jezika kimbundu - samo je po sebi znakovito. Ljudi koji ondje žive potječu izravno od angolskih robova i malo je što razrijedilo njihove gene. Opstanak kulture Gullaha svjedoči o iznimnoj trajnosti rasne segregacije u državama poput Južne Caroline. S druge pak strane, Angolci poslani u Južnu Ameriku imali su mnogo veće izglede da pobjegnu iz okova ropstva katkad doslovce, kao u slučaju bjegunaca iz Pernambuca, koji su osnovali vlastitu neovisnu koloniju Quilombo, poznatu i kao Mala Angola, u Palmaresu, duboko u prašumi sjeveroistočne brazilske države Alagoas. Na svome vrhuncu to je malo kraljevstvo imalo više od 10.000 stanovnika i izabranog poglavara „Ganga Zumbu". Osnovano je početkom XVII. stoljeća, a portugalske snage nisu ga osvojile sve do 1694. godine. Sudbina „Gullaha" Jacka Pritcharda, angolskog roba koji je 1822. u Charlestonu kanio podići ustanak protiv buckra (bijelaca), bila je posve drukčija. Objesili su ga. Ironično je što se činilo da je „zemlja slobodnih" bila za otprilike petinu svojih stanovnika zemlja trajno neslobodnih. Sjeverno od Rio Grandea ropstvo je postalo nasljedno.

Na kraju se, naravno, anomalija ropstva u navodno slobodnu društvu mogla razriješiti samo ratom između robovlasničkih država Juga i sjevernjačkih država koje su se ropstvu protivile.

Jedino je britanska pomorska intervencija u korist Konfederacije mogla poraziti branitelje Unije, a ona nikad nije bila vjerojatna.

No, iako je Građanski rat okončao ropstvo, mnogi su Amerikanci i dalje vjerovali da su dulje od stoljeća svoje blagostanje dugovali podjeli između bijelaca i crnaca. Već 20-ih godina XIX. stoljeća Edward Everett napisao je u časopisu North American Review: Mi nemamo nikakve veze s Južnom Amerikom; nemamo razumijevanja niti možemo imati valjano političko razumijevanje za njih. Mi potječemo iz različitog roda. (...) Nikakvi sporazumi koje možemo postići,

ni predstavnici koje možemo poslati, ni novac koji im možemo posuditi, ne bi pretvorili njihove (...) Bolívare u Washingtone.325 Kasnijem naraštaju pristaša bjelačke prevlasti segregacija je bila ključni razlog zašto je SAD napredovao, dok su latinoskamerički „križanci" ogrezli u siromaštvu (da ne spominjemo, u nekim slučajevima, i u komunizmu).

Uz geslo „Segregacija sada! Segregacija sutra! Segregacija zauvijek!" guverner Alabame George Wallace proglasio je odvojenost rasa temeljem američkog uspjeha još 1963. u inauguralnom guvernerskom govoru: Ova zemlja nikad nije trebala biti jedinstvena, (...) nego zajednica mnogih, (...) upravo su zato naši praoci, koji su voljeli slobodu, osnovali države, kako bi podijelili prava i moć među sobom, osiguravajući da nikakva središnja vlast ne može steći vrhovnu upravljačku kontrolu (...)

Tako je trebalo biti i u životu naših rasa, (...) svaka rasa u svojim okvirima ima slobodu poučavati, (...) razvijati, (...) tražiti i dobivati zasluženu pomoć od drugih iz odvojenih rasnih staleža. To je velika sloboda naših američkih utemeljitelja, (...) no, stopimo li se u jedno, kako to zagovaraju komunistički mislioci, (...) bogatstvo naših života, (...) sloboda našeg razvoja (...) zauvijek će nestati. Tako bi se postiglo jedinstvo križanaca pod jednom svemoćnom vladom (...) i bili bismo sve (...) i ništa.

Takvi argumenti u ono doba nisu nipošto bili neprivlačni: deset milijuna birača (13,5 posto) glasalo je za Wallacea i njegovu Američku neovisnu stranku kad se 1968. kandidirao za predsjednika.

Ali besmislena je ideja da je uspjeh SAD-a uvjetovan rasnom segregacijom. Posve je pogrešno vjerovati, poput Wallacea, da je SAD razvijeniji i stabilniji od Venezuele ili Brazila zbog zako325

Langley, Americas in the Age of Revolution, str. 240. Kurziv dodan.

na koji zabranjuju miješanje rasa i rasne diskriminacije zbog koje su bijeli i crni Amerikanci bili odvojeni u naseljima, bolnicama, školama, koledžima, na radnim mjestima, u parkovima, na bazenima, u restoranima, pa čak i na grobljima. Naprotiv, Sjeverna Amerika bila je uspješnija od Južne jednostavno zato Što je britanski model široko rasprostranjenih imovinskih prava i demokracije funkcionirao bolje nego španjolski model koncentriranog bogatstva i autokracije. Ropstvo i segregacija nipošto nisu bili nužni za američki uspjeh, nego su zapravo bili zapreka američkom razvoju, a njihova ostavština bolno je vidljiva u društvenim problemima - maloljetničkoj trudnoći, lošem obrazovanju, zloporabi droga i nerazmjernom broju zatvorenika - koji danas muče tolike afroameričke zajednice.

Danas je čovjek čiji je otac Afrikanac a majka bjelkinja - čovjek koji bi se nazivao casta u doba Simóna Bolívara - predsjednik SAD-a, a na izborima je porazio odlikovanog ratnog junaka klasičnog škotsko-irskog podrijetla čak i u državi Virginiji. Takvo što ne bi se ni izdaleka činilo mogućim još prije 30 godina, kad sam prvi put posjetio američki jug. Lako se zaboravlja da je još 1967., primjerice, 16 država imalo zakone koji su zabranjivali međurasne brakove. Tek su presudom Vrhovnog suda u slučaju prikladnog naziva Loving protiv države Virginije326 zakonske zabrane međurasnih brakova proglašene neustavnima u cijelom SAD-u. Čak ni tada, sve do ožujka 1978., Tennessee nije službeno opozvao članak svog ustava koji se tiče toga, a Mississippi je to odgodio do prosinca 1987. Američki rasni stavovi otada su se stubokom promijenili. Cijeli niz riječi koje su se dugo upotrebljavale više se ne smiju javno izgovoriti.

Istodobno, ljudi na ulicama mnogih sjevernoameričkih gradova sve više podsjećaju na one u Južnoj Americi. Zbog neprekidnog doseljavanja iz Latinske Amerike, osobito iz Meksika, za 40 godina nehispanski bijelci vjerojatno će biti manjina u SAD-u.327 Tada će ta zemlja biti zapravo, ako ne i zakonski, dvojezična. K tomu, američko društvo postaje rasno izmiješano kao nikad dosad. Američki popis stanovništva razlikuje četiri 326

Loving (eng.) - koji voli, pun ljubavi, (nap. prev.)

327

Sam Roberts, „Projections Put Whites in Minority in U.S. by 2050", New York Times, 18. prosinca 2009.

„rasne" kategorije: „crnce", „bijelce", „američke starosjedioce" i „azijske ili pacifičke otočane". Na temelju toga svako dvadeseto dijete u SAD-u miješana je podrijetla, po tome što mu roditelji ne spadaju u istu rasnu kategoriju. Broj takvih miješanih parova učetverostručio se između 1990. i 2000. na otprilike milijun i pol.

U tom svjetlu, izbor Baracka Obame za predsjednika 2008. i nije toliko iznenađenje.

Ujedno je jedno od najdinamičnijih svjetskih gospodarstava ono mnogobojnog Brazila. Ključ brazilskog uspjeha - čije je društvo još među najnejednakijima u svijetu - bila je dugo iščekivana reforma kojom se sve većem dijelu stanovništva pruža prilika da posjeduje imovinu i zarađuje novac. Nakon više od stoljeća pretjeranog oslanjanja na protekcionizam, nadomještanje uvoza i državni intervencionizam, veći dio Latinske Amerike - uz žalosnu iznimku Venezuele - od 80-ih godina ostvaruje veće stope rasta kombinacijom privatizacije, stranih ulaganja i orijentacije prema izvozu.328 Dani kad su se gospodarstva te regije kolebala između hiperinflacije i nemogućnosti otplate dugova, čini se, postaju prošlost. Godine 1950. južnoamerički bruto domaći proizvod bio je manji od petine američkoga.

Danas se približava trećini.

Drugim riječima, 500 godina nakon što su počeli osvajanje i kolonizacija, čini se, jaz između Angloamerike i Latinske Amerike napokon se počeo smanjivati. Diljem zapadne hemisfere naposljetku se pojavljuje jedinstvena američka civilizacija - neka vrsta zakašnjelog ostvarenja Bolívarova izvornog panameričkog sna.

Ipak, to je uvelike samo predviđanje. Jer vrhunac rasnog razdvajanja nije zapravo bio u XIX. nego u prvoj polovini XX. stoljeća. Kako bismo shvatili zašto je rasa postala preokupacijom u interakciji Zapada s drugim civilizacijama, moramo se sad okrenuti Africi, koja je u tom razdoblju postala žarištem europske imperijalne ekspanzije. U govoru, kojim je počelo ovo poglavlje, Churchill - čija je imperijalna karijera počela u Sudanu i Južnoj Africi - postavio je pitanje koje je u velikoj mjeri bilo ključno za život cijelog naraštaja tvoraca Imperija: „Zašto ne bi ista načela koja su oblikovala slobodnu, uređenu, snošljivu 328

Haber, „Development Strategy"

civilizaciju Britanskog otočja i Britanskog Carstva bila primjenjiva u organiziranju ovog nesretnog svijeta?" Civilizacija kako ju je on shvaćao uspješno se ukorijenila u Sjevernoj Americi - jednako uspješno u dijelovima koji su ostali pod britanskom vlašću kao i u SAD-u. Cvjetala je u sušnoj divljini Australije. Zašto ne bi i u Africi?

U Americi su se četiri europske sile okušale u presađivanju svoje civilizacije na strano tlo (pet ako računamo Nizozemce u Gvajani i „Novom Amsterdamu", šest ako računamo Šveđane na Saint-Barthélemyju, sedam uključujući Dance na Djevičanskim otocima, i osam s ruskim naseljima na Aljasci i u Kaliforniji), s vrlo različitim uspjehom. U utrci da se isto učini u Africi bilo je još više suparnika. A najveći suparnik Britanije u toj utrci bila je zemlja koju je tako uspješno zasjenila u Americi: Francuska.

4.

Medicina

Razmotrimo najprije što se to opisuje riječju „civilizacija". Njeno je pravo mjerilo činjenica da je ljudima koji žive u njoj tjelesna ugoda životni cilj. (...)

Ljudi u Europi danas žive u boljim kućama nego prije sto godina, (...) nekoć su nosili kožu i služili se kopljem kao oružjem. Danas nose duge hlače i (...) umjesto koplja sa sobom nose pištolj. (...) Nekoć su ljudi u Europi orali zemlju uglavnom ručno. Danas čovjek može preorati veliku površinu pomoću parnih strojeva i tako zgrnuti veliko bogatstvo. (...)

Nekoć su ljudi putovali zaprežnim kolima. Danas vlakovima prijeđu 600 i više kilometara na dan. (...) Nekoć, kad su se ljudi htjeli tući, odmjeravali su međusobno tjelesnu snagu - danas tisuće života može oduzeti jedan čovjek za strojnicom na brdu. (...) Danas ima bolesti o kojima ljudi nisu ni sanjali, i vojska liječnika bavi se pronalaženjem lijekova za njih, pa se stoga broj bolnica povećao. To je mjerilo civilizacije. (...) Što još trebam reći?

Ta je civilizacija takva da samo treba biti strpljiv i sama će sebe uništiti. Prema Muhamedovu nauku, to bi bila sotonska civilizacija. Hinduizam je naziva Crnim dobom. (...) Nje se treba kloniti.

Mahatma Gandhi To je narod čiji su sinovi (Robespierre, Descartes itd.) učinili mnogo za čovječanstvo. Nemam pravo željeti mu zlo.

Senegalski student

BURKEOVO PROROČANSTVO Od sredine XIX. do sredine XX. stoljeća Zapad je vladao ostatkom svijeta. To nije bilo samo doba carstava, nego i imperijalizma, teorije prekomorske ekspanzije koja je opravdavala formalnu i neformalnu dominaciju nad nezapadnim narodima i iz koristoljubivih i iz altruističkih pobuda. Carstvo je značilo životni prostor" za višak stanovništva. Značilo je sigurna izvozna tržišta što ih suparničke sile nisu mogle zaštititi carinama.

Značilo je veće povrate od ulaganja nego u domovini.329 Carstvo je moglo imati i političku funkciju, sublimirajući društvene sukobe industrijskog doba u vatreni domoljubni ponos ili omogućujući umirujuće isplate moćnim interesnim skupinama. No, značilo je i širenje civilizacije, izraz kojim se vrlo često opisuje niz izrazito zapadnjačkih institucija s kojima smo se već susreli u prethodnim poglavljima: tržišno gospodarstvo, znanstvena revolucija, povezanost imovinskih prava i predstavničke vlasti.

Značilo je i širenje kršćanstva, jer su u procesu stvaranja carstva misionari imali gotovo jednako važnu ulogu kao trgovci i vojnici (vidi šesto poglavlje).

Od svih zapadnih imperija, kudikamo najveći bio je britanski.

Od Grantove zemlje, najsjevernije točke Kanade, preko sparnih obala Georgetowna u Gvajani, do Grahamove zemlje na Antarktici; niz Nil do Nyanze, preko Zambezija do Cape Towna; od Perzijskog zaljeva preko cijele Indije do Bengalskog zaljeva, pa do Burme i Bornea; od Singapura do Sydneyja - golema područja na karti svijeta, uključujući bezbrojne otočiće, poprimila su svijetloružičastu boju kakvu koža Škota dobiva pod tropskim suncem. Uoči Prvog svjetskog rata Britanski Imperij pokrivao je otprilike četvrtinu svjetskog kopna i obuhvaćao otprilike jednak udio čovječanstva. Također je u neusporedivoj mjeri nadzirao svjetske pomorske rute i međunarodnu telegrafsku mrežu. Ipak, Britanija nije nipošto bila jedina imperijalna sila. Unatoč groznim gubicima u ljudskim životima tijekom revolucije i napoleonskih ratova, Francuzi su nastavili imperijalnu ekspanziju 15 godina nakon poraza kod Waterlooa. Zajedno 329

Za klasičnu formulaciju vidi govor Julesa Ferryja od 28. srpnja 1885., citiran u: Brunschwig, French Colonialism, str. 76 i dalje.

sa starim otocima gdje se proizvodio šećer, kao što su Réunion, Guadeloupe i Martinique, te trgovačkim ispostavama poput Saint Louisa i Goréea, uz nove posjede u sjevernoj, zapadnoj i središnjoj Africi, Indijskom oceanu i Polineziji, Francusko Carstvo je 1913. pokrivalo malo manje od 9 posto svjetske površine. Belgijanci, Nijemci i Talijani također su stekli prekomorske

kolonije, dok su Portugalci i Španjolci zadržali znatne dijelove svojih prijašnjih imperija. U isto su doba, više kopnenim nego gorskim putem, Rusi proširili svoje carstvo na Kavkaz, Sibir i središnju Aziju. I Austrijanci su stekli novi teritorij - nakon što ih je 1866. Pruska istjerala iz Njemačke, Habsburzi su se okrenuli na jug prema Balkanu. Čak su i bivše kolonije postale kolonizatori, jer se SAD domogao Portorika i Filipina, kao i Havaja te šačice manjih pacifičkih otoka.

Godine 1913. zapadni su imperiji dominirali svijetom.

Jedanaest država koje su zauzimale samo 10 posto svjetske površine imalo je vlast nad više od pola svijeta. Oko 57 posto svjetskog stanovništva živjelo je u tim imperijima, koji su imali blizu četiri petine svjetske gospodarske proizvodnje. Čak i u ono doba njihovo je ponašanje izazivalo ogorčene kritike.

Zapravo je riječ „imperijalizam" pogrdni izraz koji je bio podjednako popularan među nacionalistima, liberalima i socijalistima.

Te su kritike duhovito ismijavale tvrdnju da imperiji izvoze civilizaciju. Upitan što misli o zapadnoj civilizaciji, indijski nacionalistički vođa Mahatma Gandhi navodno je šaljivo odgovorio da misli kako bi to bila dobra ideja. U Hind Stvaraju („Indijska samouprava"), objavljenom 1908., otišao je tako daleko da je zapadnu civilizaciju nazvao „bolešću" i „prokletstvom".330 Mark Twain, vodeći američki antiimperijalist, preferirao je ironiju. „Za one koji misle", napisao je 1897., „da bi osebujan proizvod zvan francuska civilizacija bio poboljšanje u odnosu na civilizaciju Nove Gvineje i slične, otimanje Madagaskara i uvođenje francuske civilizacije ondje bi bilo sasvim opravdano."331 Boljševički vođa Vladimir Iljič Lenjin također je bio ironičan kad je imperijalizam nazvao „najvišim stadijem kapitalizma", rezultatom borbe monopolističkih banaka „za izvore sirovina, za izvoz kapitala, za sfere utjecaja, to jest, za sfere profitabilnih poslova, koncesija, monopolističkih profita i tako dalje". Zapravo je imperijalizam smatrao „parazitskim", „trulim" i „iscrpljenim kapitalizmom".332 Te poglede iz doba imperija i danas dijele mnogi ljudi. Osim toga, gotovo je općeprihvaćena istina u školama i na fakulte330

Gandhi, Hind Swaraj, poglavlje VI.

331

Twain, Following the Equator, str. 321.

332

Lenin, Imperialism, poglavlje X.

tima u zapadnom svijetu da je imperijalizam korijen gotovo svih suvremenih problema, od sukoba na Bliskom istoku do siromaštva u subsaharskoj Africi - prikladan alibi za grabežljive diktatore poput zimbabveanskog Roberta Mugabea.

Ali sve je teže okrivljavati historijski kolonijalizam za današnje stanje „najbjednije milijarde" - ljudi koji žive u najsiromašnijim državama svijeta.333 Pred gospodarskim razvojem Afrike bilo je, i još ih ima, ozbiljnih prepreka povezanih s okolišem i geografijom. Domaći vladari, uz rijetke iznimke, nisu bili bolji od kolonijalnih vladara prije ili poslije stjecanja neovisnosti mnogi su bili i mnogo gori. A danas je posve drukčija zapadnjačka civilizatorska misija - misija vladinih i nevladinih agencija za pomoć - očito ostvarila mnogo manje nego što se nekoć očekivalo, unatoč pomoći u obliku transfera golemih svota.334 Unatoč svim nastojanjima ekonomista sa sveučilišta na američkom sjeveroistoku i irskih rock zvijezda, Afrika ostaje siromašan rođak ostalih kontinenata, pouzdajući se ili u zapadnjačku milostinju ili u crpljenje vlastitih sirovina. Ima, doduše, tračaka poboljšanja, među ostalim i učinaka jeftine mobilne telefonije, koja (primjerice) prvi put omogućuje Afrikancima djelotvorne i jeftine bankovne usluge. Postoji i zbiljska mogućnost da čista voda postane mnogo dostupnija nego što trenutačno jest.335 Ipak, prepreke rastu i dalje obeshrabruju, među ostalim i očajne vlade koje muče tolike afričke države, a simbolizira ih groteskni kip koji se danas uzdiže iznad Dakara i predstavlja divovski senegalski par u najgorem socrealističkom stilu. (Podiglo ga je sjevernokorejsko državno poduzeće.) Pojava Kine kao velikog ulagača u Africi malo pridonosi rješavanju toga problema. S druge strane, Kinezima je drago što mogu zamijeniti ulaganja u infrastrukturu za pristup afričkom rudnom bogatstvu, neovisno o tome posluju li s vojnim diktatorima, korumpiranim klep-

333

Collier,

Bottom Billion.

334

Moyo, Dead Aid. Vidi i: Easterly, White Man's Burden.

335

Jednostavan, ali djelotvoran pročistač vode Deana Kamena može se posve lako distribuirati putem neusporedive mreže proizvodnih pogona i trgovina proizvođača bezalkoholnih napitaka Coca-Cole, koja se proteže diljem zemalja u razvoju. S obzirom na zapanjujući broj života koji se svake godine izgube zbog onečišćene vode za piće, to bi sigurno zauvijek uklonilo pogrdan izraz „koka-kolonizacija".

tokratima ili senilnim autokratima (ili sa svim trima). Baš kad zapadne vladine i nevladine agencije barem počinju zahtijevati poboljšanja u afričkim vladama kao uvjet za pomoć, potkopava ih novi kineski imperij.

Ta podudarnost stranog altruizma i strane eksploatacije nije ništa novo u afričkoj povijesti. U XIX. stoljeću, kao što smo vidjeli, Europljani su došli u Afriku iz različitih pobuda. Neki radi novca, neki radi slave. Neki su došli ulagati, neki pljačkati.

Neki su došli uzvisiti duše, neki pustiti korijenje. Ali gotovo su svi bili sigurni - sigurni kao današnje agencije za pomoć - da se pogodnosti zapadne civilizacije mogu i trebaju prenijeti na „crni kontinent".336 Prije nego što brzopleto osudimo zapadne imperije kao zle i eksploatatorske - kadre samo za ponašanje posve oprečno civiliziranomu - moramo shvatiti da njihova tvrdnja kako imaju civilizatorsku misiju nije bila neutemeljena.

Uzmimo primjer najznačajnije zapadnjačke ubojite aplikacije - daleko od toga da je bila ubojita, imala je moć udvostručiti očekivani ljudski životni vijek: riječ je o modernoj medicini. Asketski sveti čovjek Gandhi prezirno se izrazio o „vojsci liječnika" zapadne civilizacije. U jednom intervjuu u Londonu 1931. naveo je „pokoravanje bolesti" kao jedno od čisto „materijalnih" mjerila kojim zapadna civilizacija procjenjuje napredak.337 Međutim, nebrojenim milijunima ljudi čije je živote produžila zapadna medicina nije bilo teško izabrati između duhovne čistoće i preživljavanja. Prosječni očekivani životni vijek oko 1800. iznosio je samo 28,5 godina. Dva stoljeća poslije, 2001., više se nego udvostručio na 66,6 godina. To poboljšanje nije bilo ograničeno na imperijalne metropole. Bilo bi dobro da povjesničari koji po navici brkaju pojave gladi ili građanske ratove s genocidima i gulazima, namjerno nastojeći prikazati kolonijalne službenike u moralnom smislu jednakima nacistima ili staljinistima, promisle o mjerljivu utjecaju zapadne medicine na očekivani životni vijek u kolonijalnom i postkolonijalnom svijetu.

336

337

Taj izraz upućuje i na boju kože stanovnika toga kontinenta, kao i na njihovu razmjernu ekonomsku zaostalost. Danas je Afrika i dalje crni kontinent po tome što se, gledano iz svemira, vidi razmjerno malo umjetnog svjetla, osim na krajnjem sjeveru i jugu.

Gandhi, Collected Works, sv. LIV, str. 233 i dalje, http://www.gandhiserve.org/ cwmg/VOL054.PDF.

Očekivani životni vijek u Engleskoj, SAD-u, Indiji i Kini 1725. - 1990.

Godina

Vrijeme „zdravstvene tranzicije" - početka trajnog povećanja očekivanog životnog vijeka - posve je jasno. U zapadnoj Europi ona je bila u tijeku između 70-ih godina XVIII. i 90-ih godina XIX. stoljeća, počevši u Danskoj, dok je Španjolska bila posljednja.

Uoči Prvog svjetskog rata tifus i kolera gotovo su iskorijenjeni u Europi, što je bio rezultat poboljšanja u javnom zdravstvu i sanitarnim uvjetima, dok su difterija i tetanus bili kontrolirani cjepivima. U 23 moderne azijske države, za koje su dostupni podaci, uz jednu iznimku, pomak u zdravstvu nastao je između 90-ih godina XIX. i 50-ih godina XX. stoljeća. U Africi se to dogodilo između 20-ih i 50-ih godina XX. stoljeća, uz samo dvije iznimke od 43 zemlje. Prema tome, u gotovo svim azijskim i afričkim zemljama očekivani životni vijek počeo se produžavati prije kraja europske kolonijalne vladavine. Zapravo je stopa produženja života u Africi počela opadati nakon stjecanja neovisnosti, osobito zbog epidemije HIV-a/AIDS-a, ali ne isključivo zbog nje. Zanimljivo je da ni u latinskoameričkim zemljama nije mnogo bolje, unatoč političkoj neovisnosti od početka XIX. stoljeća. 338 Vrijeme produ338

Riley, „Health Transitions", osobito slika 2, tablica I.

ljenja očekivanog životnog vijeka osobito je uočljivo zato što je dobar dio tog produljenja nastao prije uvođenja antibiotika (tako i streptomicina kao lijeka za tuberkulozu), insekticida DDT-ja i cjepiva, osim onih jednostavnih protiv velikih boginja i žute groznice, koja su izumljena u imperijalno doba (vidi dolje). Dokazi upućuju na trajno poboljšanje javnoga zdravstva na širokoj fronti što je smanjilo smrtnost zbog bolesti prouzročenih fekalijama, malarije, pa čak i tuberkuloze. Tako je sigurno bilo u jednoj britanskoj koloniji, Jamajci, a vjerojatno je slično bilo i u drugima, kao što su Cejlon, Egipat, Kenija, Rodezija, Trinidad i Uganda, u kojima su poboljšanja bila više-manje istodobna.339 Kao što ćemo vidjeti, isto vrijedi za francuske kolonije. Ispostavlja se da su afričke jedinstvene, za život opasne tropske bolesti potaknule trajne napore zapadnih znanstvenika i zdravstvenih službenika, kojih ne bi bilo da nije bilo imperijalizma. Što se toga tiče, irski dramatičar i šaljivac George Bernard Shaw pruža savršen odgovor Gandhiju: Proteklo stoljeće civilizacija je uklanjala uvjete koji pogoduju bakterijskim groznicama. Tifus, nekoć učestao, nestao je; kuga i kolera zaustavljene su na našim granicama sanitarnom blokadom. (...) Opasnosti zaraze i načine njenog izbjegavanja bolje razumijemo nego prije. (...) Danas su muke sušičavih pacijenata uvelike povećane zbog sve veće sklonosti da ih tretiraju kao gubavce. (...) Ali strah od zaraze, iako čak i liječnike navodi da govore kao da pacijenta u groznici sa znanstvenog stajališta možemo samo baciti u najbliži jarak i zaliti karbolnom kiselinom sa sigurne udaljenosti, dok ne bude spreman za kremiranje na licu mjesta, doveo je do mnogo veće skrbi i čistoće. A krajnji je rezultat niz pobjeda nad bolestima.340 Te pobjede nisu bile ograničene na imperijaliste, nego su pogodovale i njihovim kolonijalnim podložnicima.

339

Ibid., str. 750, 752.

340

Shaw, „Preface on Doctors", str. lxvii-lxviii.

Ali tu priču dodatno zapleće činjenica da je čak i medicina s kraja XIX. i početka XX. stoljeća imala svoju tamnu stranu. Borba protiv patogenih pojava vremenski se podudarila s pseudoznanstvenom borbom protiv iluzorne prijetnje rasne degeneracije Na kraju, 1914. će rat između suparničkih europskih imperija proglašen „velikim ratom za civilizaciju", otkriti da Afrika ipak nije najcrnji svjetski kontinent.

Većina imperija obznanjuje miroljubivu namjeru da donese civilizaciju zaostalim zemljama. Ali rijetki su se u povijesti više zanosili frazom „civilizatorska misija" od Francuza. Kako bi se shvatilo zašto, nužno je najprije shvatiti duboke razlike između francuske i američke revolucije. Prvi koji je shvatio tu razliku bio je vigovski parlamentarac Edmund Burke, najveći politički mislilac koji se pojavio na području na kojem su se naseljavali protestanti u južnoj Irskoj. Burke je podupirao Američku revoluciju, snažno simpatizirajući argument kolonista da ih oporezuju dok oni nemaju pravo na zastupanje, i ispravno uočavajući da je tadašnji premijer lord North šeprtljavo reagirao na prvotnu krizu zbog oporezivanja u Massachusettsu. Burkeova reakcija na revoluciju u Francuskoj bila je dijametralno suprotna. „Zar da ozbiljno čestitam luđaku", pisao je u svojim Razmišljanjima o Francuskoj revoluciji, „koji je pobjegao iz zaštitnog pritvora i potpune tame svoje ćelije na njegovu povratku k uživanju svjetla i slobode? Zar da čestitam razbojniku i ubojici koji je pobjegao iz zatvora na tome što mu vraćaju njegova prirodna prava?"341 Burke je naslutio nasilnu narav Francuske revolucije u začudno ranoj fazi. Te su riječi objavljene 1. studenoga 1790.

Politička lančana reakcija koja je nastupila 1789. bila je posljedica kronične fiskalne krize, koja se zaoštrila francuskom intervencijom u Američkoj revoluciji. Od traumatične financijske krize 1719.-20. - mississippijskog mjehura - francuski fiskalni sustav žalosno je zaostajao za engleskim. Nije bilo središnje banke koja izdaje novčanice. Nije bilo likvidnog tržišta obveznica, gdje bi se vladin dug mogao otkupljivati i prodavati. Porezni je sustav u velikoj mjeri bio privatiziran. Umjesto da prodaje obveznice, francuska kruna prodavala je položaje, stvarajući 341

Burke, Reflections, str. 151.

golemu platnu listu parazita. Niz sposobnih ministara - Charles de Calonne, Loménie de Brienne i Jacques Necker - neuspješno je pokušavao reformirati taj sustav. Luj XVI. najlakše se mogao izvući iz tog škripca tako da obustavi plaćanje monarhijskog duga, koji je poprimio razne zbunjujuće oblike i iznosio gotovo dvostruko više od onoga koliko je britanska vlada plaćala za svoje standardizirane obveznice.342 Umjesto toga, kralj je tražio konsenzus. Skupština uglednika nije ništa riješila. Pravnici parlementsa samo su izazvali nevolju. Naposljetku, u kolovozu 1788., Luja su nagovorili da sazove Estates General, tijelo koje se nije okupilo od 1614. godine. Trebao je predvidjeti da će mu institucija iz sedamnaestog stoljeća donijeti krizu iz sedamnaestog stoljeća.

Isprva je Francuska revolucija bila Britanski građanski rat, ali s puritanizmom izgubljenim u prijevodu. Okupljanje Estates Général pružilo je nezadovoljnicima u redovima aristokracije priliku da izraze svoju ogorčenost, s grofom de Mirabeauom i markizom de Lafayetteom na čelu. Kao i u Engleskoj, donji dom bio je svojevoljan. Dana 17. lipnja 1789. treći stalež (građanstvo) proglasio se „Narodnom skupštinom". Tri dana poslije, u slavnoj „prisezi na loptalištu", njeni su se članovi zakleli da se neće razići dok Francuska ne dobije novi ustav. Dotad je to bio francuski Dugi parlament. No, kad je trebalo donijeti nova temeljna pravila francuskoga političkog života, revolucionari su prihvatili nešto od prepoznatljivo američkog govora. Na prvi pogled, Deklaracija o pravima čovjeka i građanina od 27. kolovoza 1789. kod rijetkih bi u Philadelphiji izazvala negodovanje: 2. Prirodna i neotuđiva prava čovjeka (...) jesu sloboda, imovina, sigurnost i otpor prema ugnjetavanju...

10. Nikoga se ne smije uznemiravati zbog njegovih nazora, uključujući vjerske nazore...

17. S obzirom na to da je vlasništvo nepovredivo i sveto pravo, nikomu se ne smije oduzeti...343

342 343

Ferguson, Ascent of Money, str. 154. http://avalon.law.yale.edu/18th_century/rightsof.asp.

Zašto je onda, počevši od žestokog govora 1. veljače 1790., Edmund Burke tako silovito reagirao protiv te revolucije? Evo ga u punom zanosu: Francuzi [su se] pobunili protiv blagog i zakonitog monarha s više bijesa i siline nego što je ijedan poznati narod ikad ustao protiv najnezakonitijeg uzurpatora ili najkrvoločnijeg tiranina. Njihov otpor bio je dopušten, (...) njihov udarac bio je namijenjen ruci koja je nudila milost, potporu i povlastice. (...) Našli su kaznu u svojem uspjehu: u pogaženim zakonima, potkopanim sudovima, proizvodnji bez života, trgovini na izdisaju, neplaćenim porezima, dok su ljudi ipak osiromašeni, poharanim crkvama i neobnovljenoj državi; civilno i vojno bezvlašće postali su ustroj toga kraljevstva; sve ljudsko i božansko žrtvovano je idolu javnog duga, a posljedica je toga državni bankrot; i, kruna svega, vrijednosni papiri nove, nesigurne, klimave vrijednosti (...) ponuđeni kao valuta za potporu imperija.344 Da je Burke napisao te riječi 1793., ne bi bilo velike zagonetke. Ali predvidjeti pravu narav Francuske revolucije manje od godinu dana nakon što je planula bilo je izvanredno oštroumno. Što je primijetio? Odgovor je: Rousseaua.

Knjiga Jeana-Jacquesa Rousseaua Društveni ugovor (1762.) među najopasnijim je knjigama nastalima u zapadnoj civilizaciji. Čovjek je, tvrdio je Rousseau, „plemeniti divljak" koji se opire autoritetu. Jedini legitimni autoritet kojemu se može pokoriti jest vrhovna vlast „naroda" i „opće volje". Prema Rousseauu, ta opća volja mora biti vrhovna. Suci i zakonodavci moraju joj se pokoriti. Ne smije biti „posebnih skupina". Ne smije biti kršćanstva, koje, na kraju krajeva, podrazumijeva odvojenost vlasti (duhovne i svjetovne). Sloboda je dobra stvar, nema sumnje.

No za Rousseaua je vrlina važnija. Opća volja treba biti vrlina na djelu.345 Vratimo li se Deklaraciji o pravima čovjeka i građa-

344

Burke, Reflections, str. 190 i dalje.

345

Rousseau,

Social Contract.

nina, moderni će čitatelj početi shvaćati što je to zaprepastilo Burkea: 6. Zakon je izraz opće volje...

10. Nikoga se ne smije uznemirivati zbog svojih nazora, uključujući vjerske nazore, pod uvjetom da njihovo izražavanje ne remeti javni red utvrđen zakonom...

17. S obzirom na to da je vlasništvo nepovredivo i sveto pravo, nikomu se ne smije oduzeti osim ako to interes javnosti, zakonski utvrđen, jasno ne zahtijeva... [kurziv dodan] Upravo je prema tim upozorenjima Burke bio sumnjičav.

Prednost koju je Rousseau dao „javnom poretku" i „interesu javnosti" činila mu se duboko zloslutnom. Opća je volja bila, prema Burkeu, nepouzdaniji birač vladara nego nasljedno načelo, jer će vladari birani na taj način prije poštovati „stara prava", koja je Burke preferirao u odnosu na novu, apstraktnu „slobodu".

Moć (i „novčani interesi"), tvrdio je, neizbježno će iskvariti treći stalež, za razliku od aristokracije, koja uživa u neovisnosti što ju omogućuje privatno bogatstvo. Burke je shvatio i važnost oduzimanja crkvenih posjeda u studenome 1789. - jednoga od prvih uistinu revolucionarnih čina - i opasnost tiskanja papirnatog novca (assignats), iza kojega je kao pokriće stajala samo zaplijenjena crkvena zemlja. Pravi društveni ugovor, tvrdio je, nije Rousseauov pakt između plemenitog divljaka i opće volje, nego „partnerstvo" sadašnjeg i budućih naraštaja. Začudno vidovito, Burke je upozorio na utopističku narav onih koji su zagovarali takve nazore: „na kraju se vide samo vješala", napisao je u najvećem onodobnom proročanstvu.346 Napad na tradicionalne institucije, upozorio je, završit će „štetnom i prostačkom oligarhijom" i na kraju vojnom diktaturom.347 Pokazalo se da je u svemu tome Burke bio u pravu.

Ustav iz rujna 1791. potvrdio je nepovredivost vlasničkih prava, nepovredivost „kralja Francuza", nepovredivost prava

346

Burke jedino nije uspio predvidjeti da će prihvaćanje giljotine u Revoluciji biti karakteristično racionalno rješenje problema kako najdjelotvornije prekinuti ljudski život.

347

Burke, Reflections, str. 291.

na udruživanje i nepovredivost slobode vjeroispovijesti. Unutar dvije godine sve spomenuto bilo je prekršeno, počevši od crkvenih vlasničkih prava. Pravo na slobodno udruživanje bilo je popraćeno ukidanjem samostanskih redova, cehova i sindikata (iako ne i političkih frakcija, koje su cvjetale). A u kolovozu 1792. narušen je kraljev povlašteni status, kad su ga uhitili nakon juriša na Tuileries. Nedvojbeno je Luj XVI. to sam izazvao zahvaljujući kobnom nespretnom putovanju kraljevske obitelji u Varennes, što je bio uzaludan pokušaj bijega iz Pariza (maskirali su se u pratnju ruske barunice) u rojalističku utvrdu Montmédy blizu sjeveroistočne granice. S izborom novog i demokratskog Narodnog konventa u rujnu 1792., vjerojatnost ubojstva kralja još se više povećala. Ali smaknuće Luja XVI., giljotiniranog dana 21. siječnja 1793., imalo je posve drukčije posljedice od smaknuća Karla I. U Engleskoj revoluciji ubojstvo kralja bilo je završnica građanskog rata. U Francuskoj revoluciji bilo je tek uvod, jer je moć prešla s jakobinskog Društva prijatelja Ustava na parišku komunu i na odbore za nadzor i javnu sigurnost Konventa. Još jednom u povijesti Zapada, i to ne posljednji put, revolucionari su se oboružali novom religijom kako bi se očeličili za još gore nasilje. Dana 10. studenoga 1793. zabranjeno je štovanje Boga i uveden kult razuma, prva politička religija modernoga doba, zajedno s ikonama, obredima - i mučenicima.

Francuska revolucija zapravo je od početka bila nasilna.348 Osvajanje omraženog zatvora Bastilje 14. srpnja 1789. proslavljeno je odrubljivanjem glave markizu de Launayju (upravitelju Bastilje) i Jacquesu de Flessellesu (načelniku pariških trgovaca).

Samo tjedan dana poslije, kraljev državni tajnik Joseph-François Foullon de Doué i njegov zet Berthier de Sauvigny također su ubijeni. Kad je idućeg listopada u Versaillesu revolucionarna svjetina napala kraljevsku obitelj, ubijeno je stotinjak ljudi.

Godine 1791. dogodio se Dan bodeža i pokolj na Champs de Mars. U rujnu 1792. oko 1400 rojalističkih zatvorenika pogubljeno je nakon kontrarevolucionarnih demonstracija u Bretanji, Vendéeu i Dauphinéu. Ali bilo je potrebno još nešto da izazove

348 Schama, Citizens, ostaje najčitkiji engleski prikaz.

krvoproliće terora, prva moderna demonstracija žalosne istine da revolucije jedu vlastitu djecu.

Naraštaj povjesničara koji robuje idejama Karla Marxa (vidi peto poglavlje) tražio je odgovor u klasnom sukobu, pripisujući Revoluciju slabim žetvama, sve većoj cijeni kruha i nedaćama sankilota, što je najbliže proletarijatu od onoga što je postojalo u ancien régime. Ali marksistička tumačenja raspršuju brojni dokazi da buržoazija nije vodila klasni rat protiv aristokracije.

Prije je elita „uglednika", od kojih su neki bili iz buržoazije, a neki iz aristokracije, zajedno stvorila Revoluciju. Mnogo oštroumnije tumačenje već je ponudio aristokratski intelektualac Alexis de Tocqueville, čija dva glavna djela, Demokracija u Americi (1835.) i Stari režim i Revolucija (1856.), nude nenadmašen odgovor na pitanje zašto Francuska nije bila Amerika.

Postojale su, tvrdio je Tocqueville, dvije temeljne razlike između dvaju društava, pa stoga i između dviju revolucija koje su izazvala. Prvo, Francuska je bila veoma centralizirana, dok je Amerika bila prirodno federalna država, s razvijenim provincijskim društvenim životom i građanskim društvom. Drugo, Francuzi su nastojali uzdignuti opću volju iznad slova zakona, a toj se tendenciji u Americi opirala moćna pravna profesija.

Treće, francuski revolucionari napadali su religiju i Crkvu koja je podržava, dok je američko sektaštvo osiguralo zaštitu od pretenzija svjetovnih vlasti. (Tocqueville je bio religijski skeptik, ali je prije nego većina shvatio društvenu vrijednost religije.) Četvrto, Francuzi su prepustili previše moći neodgovornim intelektualcima, dok su u Americi praktični ljudi imali prevlast.

Najposlije, što je Tocquevilleu najvažnije, Francuzi su postavili jednakost iznad slobode. Ukratko, izabrali su Rousseaua na štetu Lockea.

U XXX. poglavlju Demokracije u Americi Tocqueville je pogodio u srž: Građanina Sjedinjenih Država od malih nogu uče da se oslanja na vlastite snage kako bi se odupro životnim nedaćama; društveni autoritet promatra sumnjičavim okom i zabrinuto, i traži od njega pomoć samo kad bez njega ne može ništa. (...) U Americi je sloboda udruživanja u političke svrhe neograničena. (...) Nema

zemalja u kojima su udruživanja potrebnija kako bi se spriječio despotizam frakcija ili svojevoljna vlast vladara od onih koje su demokratski ustrojene.349 Razmjerna slabost francuskog građanskog društva bila je stoga velikim dijelom razlog zašto su francuske republike često kršile individualne slobode i degenerirale u autokracije. Ali Tocqueville je dodao i šestu točku, gotovo kao naknadnu misao: U Francuskoj je strast prema ratovanju tako snažna da nema tako ludog pothvata, ili tako štetnog za dobrobit Države, zbog kojega se čovjek ne bi osjećao počašćenim da ga brani, i po cijenu života.350 Eto sigurno najveće razlike između dviju revolucija. Obje su morale ratovati kako bi opstale. Ali rat koji su morali voditi francuski revolucionari bio je i veći i dugotrajniji. To je činilo svu razliku.

Od trenutka kad je u srpnju 1791. car Svetoga Rimskog Carstva Leopold II. pozvao kolege monarhe da priteknu u pomoć Luju XVI. - prvi se odazvao Fridrik Vilim II., nasljednik Fridrika Velikoga - Francuska revolucija bila je primorana da se bori za život. Objava rata Austriji (u travnju 1792.) te Britaniji, Nizozemskoj i Španjolskoj (u veljači 1793.) izazvala je požar koji je bio mnogo veći i dugotrajniji nego američki Rat za neovisnost. Prema američkom Ministarstvu obrane, 4435 rodoljuba izgubilo je život u obrani Sjedinjenih Država do bitke kod Yorktowna (uključujući i nju), a ranjeno ih je 6188. U ratu 1812. poginulo ih je 2260, a ranjeno 4505.351 Britanskih žrtava bilo je nešto manje. Čak ako je velik dio ranjenih i umro, a znatan broj vojnika i civila podlegao bolestima ili teškoćama prouzročenima ratom, to je i dalje bio malen sukob. Neke od najslavljenijih bitaka - kod Brandywinea ili spomenutog Yorktowna - bile su tek čarke prema europskim mjerilima; u potonjem slučaju na američkoj strani ukupno je poginulo samo 88 ljudi. Broj mrtvih u 349

Tocqueville, Democracy in America, str. 148-51.

350

Ibid., str. 153.

351

Carter i dr. (ur.), Historical Staistics of the United States, tablica Ed1-5.

Francuskoj revoluciji i napoleonskim ratovima bio je kudikamo veći - prema jednoj procjeni, ukupno je između 1792. i 1815. na objema stranama smrtno stradalo 3,5 milijuna ljudi. Oprezna je procjena da je, braneći revoluciju, život izgubilo dvadeset puta više Francuza nego Amerikanaca. A ta procjena ne obuhvaća i žrtve unutarnje represije. Procjenjuje se da je 17.000 Francuza i Francuskinja pogubljeno nakon doličnog procesa, između 12.000 i 40.000 završilo je na giljotini ili na vješalima bez suđenja, a negdje između 80.000 i 300.000 stradalo je u suzbijanju rojalističke pobune u Vendeeu.352 Francuska revolucija također je bila ekonomski mnogo štetnija nego američka. Američku inflaciju pratila je stabilizacija; Francuzi su imali hiperinflaciju, koja je kulminirala potpunom propašću papirnatog novca (assignats). Cjelokupno muško stanovništvo bilo je mobilizirano za rat. Cijene i plaće bile su kontrolirane. Tržišno gospodarstvo je nestalo.

U tom svjetlu treba shvatiti radikalizaciju Francuske revolucije - ostvarenje Burkeova proročanstva. Od travnja 1793., kad se moć koncentrirala u Odboru za javnu sigurnost, Pariz je bio ludnica. Najprije su uhićeni članovi frakcije jakobinskog kluba poznati kao žirondinci (njihovi radikalniji suparnici bili su montanjari) i 31. listopada smaknuti. Zatim su ih na stratište slijedili pristaše Georgesa-Jacquesa Dantona (6. travnja 1794.). Na kraju je došao red na dominantnu figuru Odbora za javnu sigurnost, vrhovnog svećenika Rousseauova kulta republikanske vrline, Maximiliena Robespierrea, koji se prikladno suočio s padajućim sječivom. Tijekom tog danse macabrea, uz glazbenu pratnju i dalje zaprepašćujuće krvožedne Marseljeze,353 najsmrtonosnija optužba koja se mogla uputiti „neprijatelju naroda" bila je ona za izdaju. Vojni neuspjesi izazivali su paranoidne sklonosti.

Kao što je Burke predvidio, jer je poznavao klasičnu političku teoriju, takvu demokraciju neizbježno mora zamijeniti oligarhija 352 353

http://users.erols.com/mwhite28/wars18c.htm.

Napisao ju je Claude-Joseph Rouget de Lisle u travnju 1792.: „Protiv nas je podignuta/Krvava zastava tiranije/... Čujete li u poljima/Riku tih divljih vojnika?/ Oni vam u naručje dolaze/Da zakolju vaše sinove, vaše supruge!/Na oružje, građani!/Formirajte svoje bataljune!/Koračajmo! Koračajmo!/Neka nečista krv/Natopi naše brazde!... [Ne] štedite te krvave despote/... Te tigrove koji bez milosti/Razdiru grudi svoje majke!"

i na kraju tiranija nekog generala. U razdoblju od jednog desetljeća, Konvent je zamijenjen Direktorijem (u listopadu 1795.), Direktorij prvim konzulom (u studenome 1799.), a titula prvog konzula titulom cara (u prosincu 1804.). Ono što je započelo s Rousseauom okončalo se reprizom pada Rimske Republike.

U bitci kod Austerlitza354 2. prosinca 1805., oko 73.200 francuskih vojnika porazilo je 85.700 Rusa i Austrijanaca. Te brojke treba usporediti sa snagama kod Yorktowna 1781., gdje je Washingtonovih 17.600 ljudi porazilo Cornwallisovih 8300 britanskih vojnika. Broj žrtava u kasnijoj bitci nadmašio je cjelokupni broj sudionika u ranijoj za više od 12.000. Kod Austerlitza je više od trećine ruskih vojnika ubijeno, ranjeno ili zarobljeno.

A oružje koje se ondje upotrebljavalo nije bilo bitno drukčije od onoga kojim se služila vojska Fridrika Velikoga kod Leuthena gotovo pola stoljeća prije. Većina žrtava nastradala je zbog mobilnog topništva. Nov je bio opseg napoleonskog ratovanja, ne tehnologija. Godine 1812. francuska vojska imala je 700.000 pripadnika. Ukupno je između 1800. i te sudbonosne godine unovačeno 1,3 milijuna Francuza. Oko 2 milijuna ljudi izgubilo je život u svim ratovima koje je vodio Napoleon; blizu polovine Francuzi - otprilike svaki peti od rođenih između 1790. i 1795.

Ta revolucija nije na samo jedan način jela svoju djecu.

Je li bilo nečega osobitog u američkom građanskom društvu što je demokraciji dalo bolje izglede nego u Francuskoj, kako je Tocqueville tvrdio? Je li bilo vjerojatnije da će već centralizirana Francuska stvoriti Napoleona nego decentralizirani SAD? Ne možemo biti sigurni. Ali nije nerazumno upitati se koliko bi američki ustav potrajao da je SAD pretrpio iste vojne i ekonomske pritiske koji su pomeli francuski ustav iz 1791.

MOLOH RATA Revolucija nije jela samo svoju djecu. Mnogi od onih koji su se borili protiv nje bili su doslovno djeca. Carl von Clausewitz imao je samo 12 godina, i već je bio razvodnik u pruskoj vojsci, kad 354

Danas Slavkov u Češkoj, Austerlitz je bio mjesto bitke koja je nagnala Napoleona da naruči Arc de Triomphe.

je prvi put sudjelovao u okršaju s Francuzima. Pravi ratnik-učenjak, Clausewitz je preživio pruski poraz kod Jene 1806., odbio je 1812. boriti se s Francuzima protiv Rusa, a sudjelovao je 1815. i u bitci kod Lignyja. Upravo je on bolje nego itko (uključujući samog Napoleona) shvaćao kako je Francuska revolucija preobrazila mračno umijeće ratovanja. Njegova posmrtno objavljena knjiga O ratu (1832.) ostaje najvažnije djelo nekog zapadnog autora o toj temi. Iako je po mnogočemu bezvremeno, ono je i bitan osvrt na Napoleonovo doba, jer objašnjava zašto se promijenio opseg ratovanja i što je to značilo za njegovo vođenje. „Rat je", Clausewitz obznanjuje, „...čin sile kojom neprijatelj biva prisiljen da postupa prema našoj volji, (...) nije samo politički čin, nego pravi politički instrument, produžetak političkog kontakta, koji se nastavlja drugim sredstvima." To su možda njegove najpoznatije riječi - a također najčešće pogrešno prevođene i najmanje shvaćene. Ali - nisu najvažnije. Clausewitz je uvidio da se nakon Francuske revolucije na bojnom polju pojavila nova strast. „Čak se i u najciviliziranijim narodima", primijetio je, očito aludirajući na Francuze, „može raspiriti strasna uzajamna mržnja..." Nakon 1793. „rat je opet postao stvar naroda", za razliku od hobija kraljeva; postao je „moloh" što ga potiče „temperament naroda". Clausewitz je priznao da je Bonaparteov genij pokretač toga novog vojnog moloha.

Njegova „smjelost i sreća bacila je stare prihvaćene običaje u vjetar". Pod Napoleonom je ratovanje „dosegnulo stanje potpunog savršenstva". Zapravo, Korzikanac koji se uzdignuo do najvišeg položaja nije bio nitko drugi doli „sam Bog rata, (...) [čija] je nadmoć nepokolebljivo vodila do propasti neprijatelja". Ipak, njegove zapovjedničke vrline bile su manje važne od novoga narodnog duha koji je tjerao njegovu vojsku.

Rat je sad, napisao je Clausewitz u onome što zaslužuje da bude njegova najpoznatija formulacija, „paradoksalno trojstvo - sastavljeno od iskonskog nasilja, mržnje i neprijateljstva, koje valja smatrati slijepom prirodnom silom; od igre slučajnosti i vjerojatnosti (...) i elementa subordinacije, kao političkog instrumenta, što ga čini podložnim samo razumu". Istina, „želja da se unište neprijateljske snage" vrlo je moćan poriv - „prvorođeni sin" toga novog rata naroda. Ali, upozorio je Clausewitz, obrana je uvijek „jači oblik borbe od napada", jer „snaga napada postu-

pno se smanjuje...". Čak i u obrani postoji urođena teškoća: „Sve u ratu vrlo je jednostavno, ali najjednostavnija stvar je teška (...) neka trvenja (...) smanjuju opću razinu izvedbe". Zbog tih razloga uspješan zapovjednik mora uvijek imati na umu četiri stvari. Prvo, „procijeniti mogućnosti".355 Drugo, „djelovati krajnje usredotočeno". Treće „djelovati krajnje brzo": Cjelokupna vojna aktivnost mora se stoga izravno ili posredno ticati borbe. Cilj radi kojega je vojnik unovačen, odjeven, naoružan i uvježban (...) jednostavno jest to da treba biti spreman boriti se na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Iznad svega, međutim, moloh mora biti držan pod kontrolom.

Ono što Clausewitz naziva „apsolutnim" ratom stoga „iziskuje primat politika - drugim riječima, podređenost ratnih sredstava ciljevima vanjske politike. To je prava poruka djela O ratu. 356 A koji su bili ciljevi Napoleonove politike? U izvjesnom je smislu točno da su poprimali reakcionarnu patinu: usporedite Krunidbu Napoleona I. (1804.) Jacquesa-Louisa Davida, gdje je Napoleon u Notre Dameu omotan carskim hermelinom, s romantičnim junakom sa slike Napoleon prelazi Alpe (1801.) istog autora, gdje svaki pedalj Napoleonova lika na konju utjelovljuje revolucionarni Zeitgeist (prema izrazu filozofa Georga Wilhelma Friedricha Hegela). Ta je preobrazba bila toliko odbojna Ludwigu van Beethovenu, glazbenom velikanu onoga doba, da je ljutito obrisao prvotni naslov svoje Treće simfonije „Buonaparte" - i promijenio ga u „Sinfonia eroica". Zacarivši se u prosincu 1804., Napoleon je primorao austrijskog cara Franju II. da se odrekne titule cara Svetoga Rimskog Carstva i zatim se oženio njegovom kćeri. U međuvremenu je konkordatom iz 1801. sklopio mir između Francuske i pape, uklonivši ostatke jakobinskog kulta razuma.

355

U Ecole Militaire u Parizu Napoleona je ispitivao Pierre-Simon Laplace, jedan od pionira matematike vjerojatnosti.

356

Svi su citati iz: Clausewitz, On War. knjiga I, poglavlja 1, 2 ,7; knjiga III, poglavlje 17; knjiga VII, poglavlja 4, 5, 6, 22; knjiga VIII, poglavlja 1-9.

No, bilo je malo toga drugog natražnjačkog u imperiju koji je Napoleon nastojao izgraditi u Europi. Bio je uistinu revolucionaran. Nije samo povećao teritorij Francuske do njenih „prirodnih granica" i smanjio teritorij Pruske. Stvorio je i novu švicarsku konfederaciju, novu zapadnonjemačku Rajnsku konfederaciju, koja se prostirala od Baltika do Alpa, novu kraljevinu (sjevernu) Italiju, i novo Varšavsko vojvodstvo. Istina, te nove države trebale su biti francuski vazali, čak je postavio svoga rasipnog najmlađeg brata Jérômea za nominalnog vladara Kraljevine Vestfalije, a svoga kicoškog šurjaka Joachima Murata na istu funkciju u Napulju. Istina je i da su poraženi plaćali velik danak francuskim pobjednicima. Ukupno su između 1795. i 1804. Nizozemci dali Francuzima 229 milijuna guldena, više od godišnjega nacionalnog dohotka. Ne samo da su se Napoleonovi pohodi 1806.-07. godine samofinancirali, nego su pokrivali barem trećinu uobičajenih troškova francuske vlade. A u Italiji je između 1805. i 1812. polovica svih prikupljenih poreza završila u francuskoj riznici.

Međutim, karta Europe, kako ju je iznova nacrtao Napoleon, pretvorila se iz starog kolaža nasljednih teritorija u novu mrežu nacionalnih država. Osim toga, francusku je vlast pratila korjenita promjena pravnog poretka, uz uvođenje novoga građanskog zakonika, kojemu je on kumovao - promjena koja će poslije imati trajan i pozitivan učinak na gospodarstva zemalja kojih se ticala. Francuska vlast ukinula je razne povlastice koje su štitile plemstvo, svećenstvo, cehove i urbane oligarhije i uvela načelo jednakosti pred zakonom.357 Kad je Napoleon poslije rekao da je „htio utemeljiti europski sustav, europski zakonik, europsko pravosuđe", tako „da u Europi bude samo jedan narod", nije to u cijelosti izmislio.358 Samo zato što mu carstvo nije potrajalo ne znači da mu je nedostajala politička vizija. Za Napoleona rat nije bio sam sebi svrha. Bio je, kako je to Clausewitz shvatio, provedba politike oružanim putem.

Problem nije bio u Bonaparteovu cilju, nego u činjenici da će prije ili poslije snage njegovih neprijatelja brojčano nadmašiti njegove, čak ako i sposobnosti njihovih zapovjednika nisu dorasle njegovima. Uništena ne toliko ruskom zimom koliko ruskom 357

Acemoglu i dr., ,,Consequences of Radical Reform"

358

McLynn, Napoleon, str. 664.

taktikom dubokog povlačenja i iscrpljivanja protivnika (da ne spominjemo rašireni tifus), Grande Armée podlegla je 1813. kod Leipziga većim brojevima - osobito većem broju konja.359 Bila je to vrlo slična priča onoj kad su 1815. kod Waterlooa Prusi poremetili odnos snaga. Mnogo prije toga, međutim, Francuska je već izgubila rat na moru. Kod Abukira (u bitci za Nil) 1798. sir Horatio Nelson osigurao si je plemićku titulu vješto napavši francusku flotu s obiju strana i zadavši smrtni udarac Napoleonovu snu o osvajanju Egipta. Sedam godina poslije, kod Trafalgara, Nelsonove snage od 27 brodova nadmudrile su veću španjolsko-francusku flotu „Nelsonovim potezom" - taktikom plovidbe velikom brzinom kroz neprijateljske linije, pucajući bočno u desni bok jednog broda, krmu drugog i zatim lijevu stranu drugog broda.

Značenje Napoleonova poraza na moru bilo je dvostruko.

Prvo, Francuska je postupno postajala odsječena od svojih prekomorskih posjeda. Još 1791. u veoma isplativoj koloniji Saint-Domingueu, u kojoj se proizvodio šećer, buknula je revolucija pod vodstvom oslobođenog roba Françoisa-Dominiquea Toussainta „Louverturea" (doslovce „uvertira"), nakon što je Zakonodavna skupština u Parizu proširila pravo glasa na slobodne crnce i mulate, ali ne i na robove. Konventovo ukidanje ropstva 1794. gurnulo je otok u krvavi rasni građanski rat, koji se proširio u susjedni španjolski Santo Domingo i bjesnio sve do Toussaintova uhićenja i deportacije u Francusku 1802. te Napoleonova obnavljanja ropstva. Ukupno je između 160.000 i 350.000 ljudi izgubilo život u haićanskoj revoluciji. Godinu poslije Francuska je odlučila prodati SAD-u golem teritorij u Sjevernoj Americi tada poznat kao Louisiana (ne treba ga brkati s današnjom državom) po iznimno niskoj cijeni: 2.146.583 km2 za 15 milijuna dolara (manje od tri centa po jutru). Drugo, i možda važnije, Francuska je izgubila financijski rat. Unatoč neprekidnom prodavanju crkvenih posjeda, uvođenju nove valute i cijeđenju nizozemskih i talijanskih poreznih obveznika.

Napoleon se nije mogao zadužiti uz manje od šest posto kamata. Između Trafalgara i Waterlooa, prosječni prihod od rentes

359

Lieven, Russia against Napoleon.

francuske vlade bio je dva cijela postotna boda viši od prihoda britanskih „konzola". Bila je to kobna razlika u prinosima.

Kao merkantilist, Napoleon je nastojao oslabiti britanski gospodarski položaj zabranom trgovine između Kontinenta i Britanije. Ali britanski trgovci vrlo su se brzo uspjeli preorijentirati na udaljena prekomorska tržišta, sigurni u prevlast kraljevske mornarice na glavnim pomorskim putovima. Katkad se pogrešno smatra da je ranija industrijalizacija dala Britaniji prednost u odnosu na Napoleona. Zapravo su trgovina i financije osigurali uspjeh, a ne željezo i para. Nije se samo trgovina održala; ključno je to što je Britanija mogla imati suficit tekućeg računa platne bilance u nevidljivim prihodima od brodarstva, osiguranja i prekomorskih ulaganja, plus profiti Imperija (prihodi od trgovine robljem i oporezivanja Indijaca što ga je provodila Istočnoindijska kompanija). Britanski suficit između 1808. i 1815. iznosio je i do 14 milijuna funti godišnje i daleko je nadmašivao trgovinski deficit u istom razdoblju. To je Britaniji omogućilo da šalje goleme svote u inozemstvo - na vrhuncu je to iznosilo 4,4 posto državnih prihoda na godinu - u obliku isplata vojsci i potpora saveznicima. Između 1793. i 1815. ukupna svota koju je Britanija dala francuskim neprijateljima iznosila je 65,8 milijuna funti. Duh novoga doba, oslanjajući se na stup burze, utjelovljivao je Židov rođen u Frankfurtu po imenu Nathan Rothschild - Finanzbonaparte - koji je imao ključnu ulogu u opskrbljivanju vojvode od Wellingtona i njegovih saveznika sredstvima za rat.360 Napoleon je poražen. Francuska je sad opterećena golemim računom za reparacije i povratkom Bourbona u liku korpulentnog Luja XVIII. Ali ni san o revoluciji ni san o revolucionarnom imperiju nisu umrli kad je 1821. Napoleon izdahnuo, gotovo sigurno od raka želuca, na osamljenom otoku Sv. Helena u južnom Atlantiku. Revolucija 1789. izazvala je u Francuskoj neusporedivu političku dramu. Veći dio sljedećeg stoljeća iskušenje da se ta drama ponovno odigra bilo je neodoljivo - dogodila se 1830., 1848. i ponovno 1871. Ključno je to što je, svaki put kad bi se podigle barikade na ulicama u središtu Pariza, val - iako 360

Ferguson, Ascent of Money, str. 81 i dalje.

manje snage - prošao kroz Europu i europske imperije. Crveno revolucionarno obećanje Deklaracije o pravima čovjeka nije se moglo tek tako umotati u duhovničko crno, što je iznimno snažno prikazano u Stendhalovu romanu Crveno i crno (1830.).

Svatko je, na kraju krajeva, mogao prihvatiti i terminologiju i ikonografiju Revolucije. Žurno naoružani civili, ratnici golih grudi, pali mučenici - ti su likovi imali dugotrajne karijere kao klišei.361 Revolucije 1848. bile su još raširenije. Ljudi su izišli na ulice u Berlinu, Dresdenu, Hannoveru, Karlsruheu, Kasselu, Münchenu, Stuttgartu i Beču, kao i u Milanu, Napulju, Torinu i Veneciji. Bila je to revolucija pod vodstvom intelektualaca razočaranih ponajprije ograničenjima koja su nakon 1815. slobodnom izražavanju nametnuli obnovljeni kraljevski režimi. Karakteristično, skladatelj Richard Wagner i ruski anarhist Mihail Bakunjin dali su svoj obol „svjetskom požaru" snujući o tome da zajedno napišu bogohulnu operu.362 Britanija je bila jedna od rijetkih pošteđenih zapadnoeuropskih zemalja, ne samo zbog 35.000 vojnika, 85.000 pomoćnih redara, 1200 vojnih umirovljenika i 4000 policajaca na raspolaganju koji su se brinuli da čartisti - pobornici općeg prava glasa - budu pristojni. Posljedica toga bila je da je 1848. u Londonu bila stvar govora u parkovima, a ne krvi na ulicama.

No takozvano proljeće naroda nije bilo ograničeno na Europu.

Poput mnogih drugih zapadnjačkih ideja u XIX. stoljeću, revolucija u francuskom stilu brzo je postala globalna pojava. Diljem Britanskog Imperija bilo je nemira - na Cejlonu, u Gvajani, na Jamajci, u Novom Južnom Walesu, Oranjeu, Punjabu i Van

361

Usporedi sliku Sloboda predvodi narod 1830.) Eugènea Delacroixa sa slikom Prizor iz belgijske revolucije 1830. (1835.) baruna Egidea Wappersa i (među mnogim primjerima iz XX. stoljeća) Arsenalom Meksikanca Diega Rivere (1928.).

362

Wagner je, prema svojoj autobiografiji, „skovao plan za tragediju za idealnu fazu budućnosti, pod naslovom Isus Nazarećanin. Bakunjin me preklinjao da ga poštedim bilo kakvih pojedinosti, a kad sam ga pokušao pridobiti za svoj projekt pomoću nekoliko verbalnih aluzija, zaželio mi je sreću, ali inzistirao je da pošto-poto Isusa prikažem kao slab lik. Što se tiče glazbe komada, savjetovao mi je da se među svim varijacijama služim samo jednim nizom fraza, naime: za tenora 'Skinite Mu glavu!', za sopran 'Objesite Ga!', a za basso continuo 'Vatra! Vatra!'" Ta anegdota lijepo sažima zajapureni duh 1848.

Diemenovoj zemlji.363 Još su značajniji bili događaji u Francuskoj Zapadnoj Africi. Ondje, za razliku od Britanskog Imperija, radikalne političke promjene imale su potporu revolucionarne vlade u metropoli.

Sve to osvjetljava najizrazitiju značajku francuskog imperijalizma: njegovu trajnu revolucionarnu narav. Britanski Imperij bio je nagonski društveno konzervativan - sa svakom godinom njegovi upravitelji bili su sve naklonjeniji lokalnim elitama, sve su se više pouzdavali u posrednu vladavinu preko poglavica i maharadža, čija je uloga bila dekorativna. Ali Francuzi su i dalje polagali nade u to da su sloboda, jednakost i bratstvo zajedno s Code Napoléon i konzerviranom hranom (još jedan Napoleonov izum) - roba za opći izvoz.364 Francuska je, kao i svi europski imperiji, temeljila svoje prekomorsko carstvo barem djelomice na ropstvu. No 1848. je francuska nova republikanska vlada obznanila da će ropstvo ponovno biti ukinuto diljem francuskog imperija, uključujući zapadnoafričku koloniju Senegal. Britanci su to već bili učinili 15 godina prije u svom imperiju. Ali abolicija je bila samo prvi dio te revolucije u francuskoj Africi. Najavljeno je i da će novooslobođeni robovi smjeti glasati - za razliku od domorodaca u britanskim kolonijama. Uvođenjem općeg prava glasa za muškarce diljem francuskog imperija, gotovo svi afrički i métis (miješane rase) birači (bijelci su činili samo jedan posto) glasali su na izborima u studenome 1848. i izabrali prvog tamnoputog čovjeka u francuskoj Narodnoj skupštini.365 Iako je 1852. car Napoleon III. opozvao pravo Senegala na slanje zastupnika u Pariz, koje nije vraćeno sve do 1879., praksa izbora za vijeća quatre communes (Saint-Louis, Gorée, Rufisque i Dakar) nastavila se na temelju općeg prava glasa za muškarce.366 Prva višerasna demokratska skupština u afričkoj povijesti sastala se u tadašnjem glavnom kolonijalnom gradu Saint Louisu.

363

Taylor, „1848 Revolutions".

364

Blanton i dr., „Colonial Style".

365

Crowder, Senegal, str. 6 i dalje, str. 14 i dalje; Cruise O'Brien, White Society, str. 39.

366

Klein, Islam and Imperialism, str.

118.

Suvremenici su prepoznali o kakvom je golemom pomaku riječ. „Posjetitelj vijeća", napisao je jedan britanski posjetitelj u Saint-Louisu, „često će posvjedočiti kako crni predsjednik poziva europskog zastupnika na red zbog neuljudnosti. (...) Crni zastupnici nemilosrdno su kritizirali dužnosnike u Senegalu.

Ni jedna britanska kolonija ne bi trpjela napade kakve domoroci poduzimaju na europske dužnosnike u Senegalu."367 Za Britance hijerarhija je za imperij bila važna koliko i klasa u domaćem društvu. Na vrhu je bila Viktorija, kraljica i carica.

Svaki od njezinih 400 milijuna podanika imao je svoje mjesto u velikom statusnom lancu ispod nje, sve do najnižeg punkah wallaha u Calcutti. Francuski imperij bio je drukčiji.

Revolucionarima iz 1848. činilo se očitim da kolonijalne podanike treba što brže pretvoriti u Francuze. U žargonu onoga doba, Afrikance je trebalo „asimilirati". Istodobno su se poticali brakovi (métissage) između francuskih službenika i Afrikanki.368 Taj napredni imperijalizam personificirao je Louis Faidherbe, iskusni vojnik koji je 1854. postao guverner Senegala. U Saint Louisu je Faidherbe nadgledao gradnju novih mostova, cesta, škola, obala, opskrbu pitkom vodom i uvođenje redovite riječne brodske veze. „Sela slobode" osnivala su se diljem Senegala za oslobođene robove. Godine 1857. Faidherbe je utemeljio senegalsku kolonijalnu vojsku - Tirailleurs Sénégalais - preobrazivši afričkog vojnika iz vojnog težaka pod ugovorom u sposobnog pripadnika pješaštva. Utemeljena je škola za sinove domorodačkih poglavara.369 Sam Faidherbe oženio se 15-godišnjom Senegalkom. „Naše su namjere čiste i plemenite", proglasio je Faidherbe potkraj svoga guvernerstva. „Naš je cilj pravedan." Naravno, njegova misija nije bila samo civilizirati. „Cilj je", obznanio je 1857., „vladati tom zemljom uz što niže troškove i putem trgovine izvući najveću korist."370 Imao je nalog da proširi francuski utjecaj na unutrašnjost i ostvari senegalski mise en valeur (ekonomski 367

R. L. Buell, The Native Problem of Africa (1928), citirano u: Crowder, Senegal, str. 23.

368

Cruise O'Brien, White Society, str. 33.

369

Gifford i Louis, France and Britain, str. 672.

370

Cohen, Riders of Empire, poglavlje I.

razvoj) tako da konkurira afričkim domorocima koji su nadzirali trgovinu kikirikijem i arapskom gumom, koja se pravi od biljnog soka stabla akacije. Faidherbeova je strategija bila izgraditi lanac francuskih utvrda uz rijeku Senegal, počevši od Médine pod slapom Félou. To je neizbježno dovelo do sukoba s nadmoćnim silama u unutrašnjosti: s trarzanskim Maurima u Waalou, Kajorom na jugu i El Hadjom Umarom Tallom, muslimanskim vladarom srednjeg Nigera, koji je poslije u susjednom Maliju utemeljio tukolorsko carstvo.371 Međutim, postupno i nemilosrdno ti su afrički suparnici bili prisiljeni na uzmak. Godine 1857. francuske snage srušile su Republiku Lebu i pretvorili glavni grad Ndakarou u novi kolonijalni grad Dakar. Središte grada ostaje i danas spomenik francuskoj kolonijalnoj viziji, od bijele palače glavnoga guvernera do široke Avenije Faidherbe, od pekarnica sa svježim, mirisnim baguettes do slastičarnica gdje poslužuju café au lait. Kako bi se formalizirao proces galicizacije, cijela zemlja podijeljena je na arrondissements, cercles i cantons. Kad je Faidherbe 1865. odstupio, običan Francuz mogao se prošetati Saint Louisom i biti ponosan na postignuća svoje zemlje. Bivše tržnice robljem postale su ponosne ispostave galske kulture.

Nekadašnje žrtve imperijalizma preobrazile su se u građane s pravom glasa i obvezom služenja vojnog roka. Kako je novinar Gabriel Charmes napisao: Ako na ova golema područja, gdje danas vladaju samo fanatizam i razbojstvo, [Francuska] donese (...) mir, trgovinu, snošljivost, tko može reći da je primjena sile loša? (...) Nauči li milijune ljudi civilizaciji i slobodi, to bi je ispunilo ponosom koji čini velike narode.372 Naravno, u zbilji francuski imperijalizam nije mogao biti u skladu s tim uzvišenim proglasom. Najveći izazov bio je privući sposobne službenike iz Francuske. Dobrovoljci koji su služili u zapadnoj Africi, natuknuo je jedan od Faidherbeovih nasljednika, bili su uglavnom „osobe koje, ako nisu bile kompromitirane u domovini, bile su barem nesposobne da ondje 371

Brunschwig, „French Exploration and Conquest".

372

Conklin, Mission, str. 13.

zarade za život": ako nisu bili sitni kriminalci, bili su pijanci i bankrotirani.373 Kako je 1894. rekao jedan doseljenik, kolonije su bile „refugium peccatorum za sve naše neprilagođene, odlagalište otpada našega političkog i socijalnog organizma". Kad bi netko otišao u kolonije, prisjećao se direktor École Coloniale, njegovi bi se prijatelji pitali: „Kakav li je zločin počinio? Od čijeg trupla bježi?"374 Mnogi kolonijalni službenici došli su na loš glas zbog okrutnosti prema domorocima; jedan od njih, Emile Toqué, proslavio je 1903. Dan Bastilje barutom dignuvši u zrak jednog zatvorenika.375 Mnogi kolonijalni službenici vjerojatno su dijelili stav barem jednog profesora s École da su njihovi afrički podanici mentalno zaostali. Zakon o domorocima opunomoćio ih je da, ako to smatraju prikladnim, zatvore neposlušne domoroce do 15 dana zbog 46 raznih prekršaja, od kojih se većina u Francuskoj nije smatrala nezakonitima.376 Nije postojala mogućnost žalbe. Prisilni rad (corvée) bio je sastavni dio sustava oporezivanja u zapadnoj Africi - tako je izgrađena pruga DakarNiger. Vrijednost glavarine za radnika na plantaži kaučuka u francuskom Kongu bila je jednaka vrijednosti stotinu dana rada na godinu. Kad bi sela zaostala s otplatom dugova, uzimali su se taoci. Neki službenici - poput onoga iz francuskog Sudana koji je bio optužen za višestruko ubojstvo, barem jedno silovanje, nanošenje teških tjelesnih ozljeda, sudske greške i pronevjeru kao da su za uzor imali Conradova Kurtza.377 Čovjek po imenu Brocard odrubio je „iz milosrdnih pobuda" glavu zatvoreniku koji je oslijepio zbog prljavštine u ćeliji.378 Vrhunac toga ludila bila je misija Paula Vouleta i Juliena Chanoinea na jezero Čad (1898.-99.), iza koje je ostajao trag sprženih sela, obješenih domorodaca, pa čak i spaljene djece, sve dok se afrički vojnici pod njihovim zapovjedništvom nisu pobunili i obojicu ubili.379

373

Fonge, Modernization without Development,

374

Ibid.

375

Berenson, Heroes of Empire, str. 197 i dalje.

376

Joireman, „Inherited Legal Systems".

377

Cohen, Rulers of Empire, str. 79 i dalje.

378

Asiwaju,

379

Taithe, Killer Trail.

str. 66.

West African Transformations, str. 60.

Ipak, standard francuskih kolonijalnih upravitelja očito se poboljšao, osobito nakon Prvog svjetskog rata, kad École Coloniale nije privlačila samo bolje studente, nego i istaknute etnologe poput Mauricea Delafossea i Henrija Laboureta. Kao direktor Écolea, pobožni Georges Hardy utjelovljavao je mission civilisatrice. Istodobno su se Francuzi uistinu trudili privući i školovati darovite domoroce. Faidherbe je jasno iznio svoja razmišljanja u govoru pri dodjeli čina potporučnika vojniku Aliounu Sallu: Ovo imenovanje (...) pokazuje da čak i za više položaje u našoj društvenoj hijerarhiji boja kože više nije razlog za isključivanje. (...) Samo će najsposobniji uspjeti. Oni koji uporno preferiraju neukost na štetu civilizacije ostat će na nižim društvenim položajima, kao što je slučaj u svim zemljama na svijetu.380 Godine 1886. sin kralja Porto Nova (poslije Dahomej/Benin) pridružio se tucetu azijskih studenata na École Coloniale. Svake godine od 1889. do 1914. „domorodački odsjek" École primao je dvadesetak nefrancuskih studenata.381 Očito se zahvaljujući francuskoj ideji civilizatorske misije čovjek poput Blaisea Diagnea, rođen 1872. u skromnoj kući u Goréeu, starom središtu trgovine robljem, mogao pridružiti kolonijalnoj carinskoj službi i napredovati u njenoj hijerarhiji. Takav bi uspon bio mnogo teži - zapravo, gotovo nezamisliv - u britanskoj Africi. Godine 1914. Diagne je postao prvi crni Afrikanac (nemiješane rase) u francuskoj Narodnoj skupštini, što nije beznačajan pothvat za unuka senegalskog roba. U usporedbi s duhom drugih europskih imperija onoga doba, nema dvojbe da je francuski imperij bio najliberalnije zamišljen. Pjesma na wolofskom jeziku kojom se u Dakaru slavila Diagneova pobjeda jezgrovito rezimira novu političku situaciju: „Crna ovca [potukla je] bijelu ovcu."382 Odličan dvosmislen kompliment francuskom imperijalizmu dao je 1922. stanoviti „Nguyen Ai Quoc" u pismu glavnom 380

Echenberg, Colonial Conscripts, str. 18.

381

Cohen, Rulers of Empire, str. 79 i dalje.

382

Lunn, Memoirs of the Maelstrom, str. 62.

guverneru francuske kolonije na drugom kraju svijeta: Indokine. „Vaša Ekscelencijo", počeo je autor, čije je pravo ime bilo Nguyen Sinh Cung i koji je svoj tečni francuski dugovao vremenu provedenom u lycée u Hueu: Znamo da je vaša naklonost prema domorocima, prema kolonijama općenito i osobito prema Anamcima velika.

Pod vašim prokonzulstvom anamski narod doživio je istinski napredak i pravu sreću, sreću da je vidio svoju zemlju načičkanu velikim brojem prodavaonica pića i opijuma koje, zajedno sa streljačkim vodovima, zatvorima, „demokracijom" i cjelokupnim razvijenim aparatom moderne civilizacije, rade na tome da Anamce učine najnaprednijim Azijcima i najsretnijim smrtnicima. Zahvaljujući tim dobrohotnim djelima ne moramo se prisjećati svih ostalih, poput prisilnog novačenja i zajmova, krvave represije, svrgnuća i izgona kraljeva, oskvrnjivanja svetih mjesta itd.383 Guvernerov korespondent nije u školi učio samo francuski.

Pod drugim pseudonimom, ,,Ho-Ši-Min", poslije će voditi pokret za neovisni Vijetnam - umjesno citirajući Deklaraciju o pravima čovjeka iz 1791. u vlastitoj deklaraciji o vijetnamskoj neovisnosti, baš kao što je Vo Nguyen Giap, pobjednik u presudnoj bitci kod Dien Bien Phua (i student istog lycéea), učio vještinu ratovanja analizirajući Napoleonove pohode. To je bila neizbježna sudbina civilizatorske misije koja je izvozila revolucionarnu tradiciju zajedno s boules i baguettes.384 Nisu slučajno predsjednici neovisne Obale Bjelokosti, Nigera, Dahomeja i Malija diplomirali na École William Ponty - kao i senegalski premijer.385 No, ipak svemu tomu - cijeloj francuskoj mission civilisatrice - prijetio je poraz od jednog smrtonosnog neprijatelja - bolesti - koji je velika područja subsaharske Afrike činio gotovo nena-

383

Marr, Vietnamese Anticolonialism. Za potpuni engleski tekst vidi: www.fsmitha.com/h2/yl4viet.html.

384

Gardiner, „French Impact on Education", str. 341.

385

Sabatier, „'Elite' Education in French West Africa".

stanjivima za Europljane.386 Životni vijek prije stoljeća i pol bio je poprilično kratak i na Zapadu. Očekivani životni vijek u Britaniji 1850. iznosio je samo 40 godina, u usporedbi s današnjih 75. No u Africi su stope smrtnosti djece i prijevremene smrti bile strašno visoke. Očekivani životni vijek u Senegalu sredinom XIX. stoljeća vjerojatno je bio između 20 i 25 godina.387 Zato je Afrika bila glavni poligon za ispitivanje četvrte ubojite aplikacije zapadne civilizacije: moći moderne medicine da produlji ljudski život.

MÉDECINS SANS FRONTIÈRES Nije bez razloga zapadna Afrika poznata kao bjelačko groblje: diljem Afrike europski kolonijalni projekt bio je u opasnosti da bude prekinut u začetku. Dobra ilustracija koliko su Europljani riskirali u Africi spomenik je na otoku Goréeu dvadeset i jednom francuskom liječniku koji su stradali za vrijeme epidemije žute groznice 1878. Tropske bolesti uzimale su golem danak francuskim kolonijalnim državnim službama: između 1887. i 1912. ukupno je od 984 službenika u kolonijama umrlo njih 135 (14 posto). Umirovljeni kolonijalni službenici umirali su prosječno 17 godina prije od svojih kolega koji su služili u domovini.

Još 1929. gotovo trećina od 16.000 Europljana koji su živjeli u Francuskoj Zapadnoj Africi bila je hospitalizirana prosječno 14 dana godišnje.388 Nije bilo mnogo bolje ni u u britanskoj Africi.

Stopa smrtnosti među britanskim vojnicima u Sijera Leoneu bila je najgora u cijelom Britanskom Carstvu, 30 puta veća nego među vojnicima koji su ostali u domovini. Da su ostale takve stope smrtnosti, Europljani bi zacijelo odustali od kolonizacije Afrike.

Kao svi dobri kolonijalni upravljači, Francuzi su vodili pedantne zapisnike. U Državnim arhivima u Dakaru još se mogu naći sve pojedinosti o svakoj zabilježenoj epidemiji koja je zahvatila Francusku Zapadnu Afriku: žute groznice u Senegalu, malarije u Gvineji, gube u Obali Bjelokosti. Zdravstveni bilteni, zdravstve386

Vidi općenito: Acemoglu i dr., „Disease and Development".

387

Iliffe, Africans, str. 70.

388

Cohen, Rulers of Empire, str. 23.

ni zakoni, zdravstvene misije - činilo se da je zdravlje opsesija Francuza. Zašto i ne? Morao se naći način da se te bolesti drže na uzdi. Kao što je 1910. rekao sir Robert William Boyce, hoće li Europljani biti prisutni u tropima ili neće, svodi se na sljedeće: „Komarac ili čovjek." „Budućnost imperijalizma", prema riječima Johna L. Todda, „leži u mikroskopu."389 Ali ključni pomaci neće uslijediti u besprijekorno čistim laboratorijima zapadnih sveučilišta i farmaceutskih kompanija.

U rujnu 1903. satirični časopis Punch objavio je odu jednog besaničara studentima tropskih bolesti: Ljudi od znanosti, koji se usuđujete Izazivati mikroba u njegovu brlogu Prateći kroz gustu prašumu Afričkog bacila bolesti spavanja Čujte, o čujte moju oproštajnu molbu Pošaljite mi mikroba kući!390 Nije bilo pretjerano zamišljati ljude od znanosti kako se probijaju kroz prašumu. Istraživači tropskih bolesti podizali su laboratorije u najzabačenijim afričkim kolonijama - onaj osnovan 1896. u Saint Louisu bio je među prvima. Životinjama koje su ondje držali ubrizgavali su pokusna cjepiva: 82 mačke bile su zaražene dizenterijom, 11 pasa tetanusom. Drugi laboratoriji radili su na koleri, malariji, bjesnoći i velikim boginjama. Ta su nastojanja imala korijen u pionirskom radu na mikrobima Louisa Pasteura 50-ih i 60-ih godina XIX. stoljeća.

Imperij je potaknuo cijeli naraštaj europskih medicinskih inovatora. Njemački bakteriolog Robert Koch - koji je već bio izolirao bacile antraksa i tuberkuloze - otkrio je 1884. u Aleksandriji Vibrio cholerae, bakteriju koja prenosi koleru i koja je samo godinu prije ubila Kochova francuskog suparnika Louisa Thuilliera. Tek je nakon epidemije u Hong Kongu 1894. drugi Francuz, Alexandre Yersin, identificirao bacil odgovoran

389

MacLeod i Lewis (ur.), Disease, Medicine and Empire, str. 7.

390

Punch, 16. rujna 1903.

za kugu.391 Liječnik u Indijskoj medicinskoj službi Ronald Ross prvi je u cijelosti objasnio etiologiju malarije i ulogu anofelesa u njenom prenošenju - i sam je bolovao od nje. Trojica nizozemskih znanstvenika stacioniranih na Javi, Christiaan Eijkman, Adolphe Vorderman i Gerrit Grijns, otkrili su da je uzrok beri-berija prehrambena oskudnost polirane riže (nedostatak vitamina B1). Talijan Aldo Castellani istraživanjima u Ugandi identificirao je praživotinju tripanosomu u ce-ce muhi kao odgovornu za bolest spavanja. A ekipa istraživača Jeana Laigreta na Pasteurovu zavodu u Dakaru prva je uspjela izolirati virus žute groznice i izumiti cjepivo koje se jednostavno prima, bez potrebe za steriliziranim iglama i štrcaljkama - poslije je poboljšano kako bi se dobilo takozvano dakarsko cjepivo (ili PeltierDurieuxovo cjepivo), koje štiti i od velikih boginja.392 Ti i drugi pomaci, učestali između 80-ih godina XIX. stoljeća i 20-ih godina XX. stoljeća, pokazali su se ključnima za opstanak Europljana u tropima, kao i njihova kolonijalnog projekta. Afrika i Azija postale su divovski laboratoriji za zapadnu medicinu.393 A što su uspješnija istraživanja - što se više lijekova (poput kinina, čija su protumalarijska svojstva otkrivena u Peruu) može otkriti - to se dalje zapadni imperiji mogu širiti, a s njima i glavna korist duži ljudski život.

Kolonizacija Afrike isprva je bila ograničena na obalna naselja.

No, nakon još jednog zapadnjačkog pomaka - mehaniziranja mobilnosti, mogla se širiti u unutrašnjost. Željeznice poput one od Dakara do Bamaka u Maliju bile su ključne za zapadnjački imperijalni projekt. „Civilizacija se širi i ukorjenjuje uz prometnice", obznanio je 1880. Charles de Freycinet, francuski ministar javnih radova. „Osobito Afrika, koja leži otvorena pred nama, iziskuje našu pozornost."394 Nakon stvaranja Federacije Francuske Zapadne Afrike ( A f r i q u e Occidentale Française) 1895., koja se prostirala od Timbuktua do Nigera i širila francusku vlast na više od 10 milijuna Afrikanaca, to je postao jedan od 391

MacLeod i Lewis (ur.), Disease, Medicine and Empire.

392

Echenberg, „Medical Science"; Marcovich, French Colonial Medicine.

393

Vidi npr.: Beck. „Medicine and Society".

394

Conklin, Mission, str. 56 i dalje.

lajtmotiva francuske vladavine. Riječima Ernesta Roumea, prvog guvernera Federacije: Doista želimo otvoriti civilizaciji golema područja koja su nam namrle dalekovidnost naših državnika i hrabrost naših vojnika i istraživača. (...) Nužan preduvjet za taj cilj stvaranje je linija za proboj, usavršenih načina prijevoza kako bi se nadomjestio prirodni nedostatak sredstava komunikacije koji je držao tu zemlju u siromaštvu i divljaštvu. (...) Prava gospodarska aktivnost ne može se ni zamisliti bez željeznice. Stoga je naša dužnost, (...) kao civiliziranog naroda, da poduzmemo korake što ih sama priroda nameće i koji su jedini djelotvorni. (...) Danas su svi uvjereni da nikakav materijalni ili moralni napredak u našim afričkim kolonijama nije moguć bez željeznice.395 Željeznica je pridonijela nametanju europske vlasti i u afričkom zaleđu. No širila je i druge stvari: ne samo trgovinu kikirikijem i arapskom gumom, nego i zapadnjačko medicinsko znanje.

Jer bez poboljšanja javnog zdravstva željeznice bi na kraju širile bolesti, povećavajući opasnost od epidemija. Bili su to liječnici bez granica u stilu XIX. stoljeća. Koristi su često previđali oni koji su, poput Gandhija, smatrali da europski imperiji ne pružaju ništa što ih iskupljuje.

Pokušaj svrgavanja domorodačkih struktura moći pratio je pokušaj uklanjanja domorodačkih praznovjerja. Danas je selo Jajak iznimno po tome što ima čak troje tradicionalnih iscjelitelja, među njima i stariju ženu Han Diop. Ljudi prevaljuju kilometre kako bi joj se obratili i, kao što mi je rekla kad sam 2010. posjetio Jajak, može izliječiti sve od astme do ljubavne boli pomoću ljekovitih trava i malo proricanja. Takav tip medicine Afrikanci prakticiraju stotinama, ako ne i tisućama godina. To je jedan od razloga zašto očekivani životni vijek u Africi i danas ostaje mnogo kraći nego na Zapadu. Trave i čini izrazito su nedjelotvorni protiv većine tropskih bolesti.

395

Ibid., str. 51 i dalje.

Godine 1897. francuske kolonijalne vlasti zabranile su djelovanje vračeva. Sedam godina poslije otišle su još dalje zahvaljujući planovima za prvu afričku državnu zdravstvenu službu, Assistance Médicale Indigène (AMI). Francuzi nisu samo proširili svoj sustav javnog zdravstva na cijelu Francusku Zapadnu Afriku - u veljači 1905. generalni guverner Roume izdao je nalog za stvaranje besplatne zdravstvene službe za. domorodačko stanovništvo, što nije postojalo čak ni u samoj Francuskoj. Otada će mjesne „zdravstvene postaje" činiti modernu medicinu dostupnom svim Afrikancima pod francuskom vlašću.396 Obraćajući se 1884. Narodnoj skupštini, premijer Jules Ferry rezimirao je nove okolnosti: Gospodo, moramo govoriti glasnije i iskrenije! Moramo otvoreno reći da više rase imaju pravo na niže rase. (...)

Ponavljam, nadmoćne rase imaju pravo zato što imaju dužnost. Imaju dužnost civilizirati podređene rase, (...) proteklih su stoljeća te dužnosti, gospodo, često bile pogrešno shvaćene - i, naravno, kad su španjolski vojnici i istraživači uveli ropstvo u Srednju Ameriku, nisu izvršavali svoju dužnost kao pripadnici više rase. (...)

No, smatram da u naše doba europski narodi izvršavaju tu uzvišenu civilizacijsku dužnost s velikodušnošću, uznositošću i iskrenošću.397 To je bilo mnogo drukčije od posrednog načina vladavine koji se uglavnom favorizirao u britanskoj Africi. Riječima Roberta Delavignettea, iskusnog kolonijalnog upravitelja i direktora École Coloniale.398 Predstavnik vlasti Republike u Dakaru, član francuskih masona i radikalne socijalističke stranke, na licu će mjesta, u Africi, biti autoritarni guverner i služit će se autokratskim metodama vladavine da vodi domoroce prema 396

Ibid., str. 48 i dalje.

397

Robiquet (ur.), Discours et opinions, str. 199-201, 210-11.

398

Pretenciozno preimenovane Mer.

1934. u École Nationale de la France d'Outre

napretku. (...) Mnogi su upravitelji htjeli da se odnosimo prema feudalnim gospodarima [to jest, prema domorodačkim poglavicama] jednako kao što smo se odnosili prema njima u doba Francuske revolucije. Ili smo ih slamali ili smo ih iskorištavali za svoje ciljeve. Britanski upravitelji imali su više razumijevanja za feudalne gospodare - aristokracija je poštovala aristokraciju.399 Prema Williamu Pontyju, generalnom guverneru francuske Zapadne Afrike između 1908. i 1915. godine, tradicionalne afričke institucije bile su glavna prepreka između njihovih ljudi i civilizacije koju je on nastojao širiti. Plemenski poglavice nisu, obznanio je Ponty, „ništa doli paraziti". „Poglavare nismo shvaćali previše ozbiljno", prisjećao se jedan kolonijalni dužnosnik iz 20-ih godina XX. stoljeća. „Smatrali smo ih vrlo smiješnima.

Nakon Francuske revolucije nije se od nas moglo očekivati da se vratimo u srednji vijek."400 Delavignette je imao sličan pogled.

U revolucionarnom imperiju o kakvu je sanjao junaci su bili „crni seljaci", što je naslov njegova nagrađivanog romana iz 1931. Prema riječima prvog socijalističkog ministra za kolonije Mariusa Mouteta, cilj francuske politike bio je „razmotriti primjenu velikih načela Deklaracije o pravima čovjeka i građanina u prekomorskim zemljama".401 Danas je lako odbaciti takve težnje kao plodove nepodnošljive galske arogancije. Ali nedvojbeno je tu, kao i drugdje, zapadni imperij omogućio zbiljski, mjerljiv napredak. Nakon uvođenja obaveznog cijepljenja 1904., obolijevanje od velikih boginja u Senegalu itekako se prorijedilo. Između 1925. i 1958. broj oboljelih premašivao je 400 na godinu samo četiri puta.402 I malarija je obuzdana sustavnim uništavanjem močvarnih žarišta komaraca i izoliranjem žrtava, kao i dijeljenjem besplatnog kinina.403 I epidemije žute groznice postale su manje česte u Senegalu nakon uvođenja djelotvornog cjepiva.

399

Cohen, Rulers of Empire, str. 74.

400

Ibid., str. 77.

401

Van Beusekom, Negotiating Development, str. 6.

402

Schneider, „Smallpox in Africa".

403

Ngalamulume, „Keeping the City Totally Clean", str. 199.

Jagma za Afrikom postala je primjer kako lakomi Europljani bezobzirno prekrajaju cijeli kontinent. Bizaran vrhunac doživjela je u incidentu u gradu Fashodi (današnjem Kodoku) u istočnom Sudanu u provinciji Bahr-el-Ghazal, gdje su se sastale francuska i suparnička britanska ekspedicija. Francuzi, pod vodstvom bojnika Jeana-Baptistea Marchanda, sanjali su o liniji od Dakara do Džibutija (tadašnja francuska Somalija), koja će povezati Niger i Nil i stvoriti neprekinuti lanac francuske vlasti od Senegala do obale Crvenoga mora. Britanci, pod vodstvom sir Herberta (poslije lorda) Kitchenera, smatrali su kontrolu nad Sudanom ključnom za sličnu britansku liniju koja bi se pružala od Kaira na sjeveru do Capea na jugu. Završni obračun uslijedio je 18. rujna 1898. u točki gdje se te dvije linije sijeku. Iako je broj ljudi bio smiješno malen - Marchanda je pratilo dvanaest francuskih časnika i 150 strijelaca - a kamen smutnje posve pusta bara puna trske, blata i uginulih riba, Fashoda je dovela Britaniju i Francusku na rub rata.404 Ali jagma za Afrikom bila je i jagma za znanstvenim spoznajama, za koje je suradnja bila važna koliko i suparništvo i koje su nesumnjivo bile od koristi i domorocima i Europljanima.

Bakteriolog je, često riskirajući život kako bi pronašao lijekove za smrtonosne bolesti, bio drukčija vrsta imperijalnog junaka, na svoj način jednako hrabar kao vojnik-istraživač. Sad je svaka europska sila s ozbiljnim imperijalnim težnjama morala imati institut za tropske bolesti: Pasteurovu zavodu u Parizu, utemeljenom 1887., poslije su se pridružile londonska i liverpoolska Škola za tropsku medicinu (1899.) i Institut za brodarstvo i tropske bolesti u Hamburgu (1901.).

Ali ono što se moglo postići bilo je ograničeno. Godine 1914. još je bilo manje od stotinu liječnika na raspolaganju za ruralne zdravstvene stanice u Senegalu. Još 1946. bile su samo 152 zdravstvene stanice u cijeloj francuskoj Zapadnoj Africi. Stanica u Stanley Poolu (poslije Brazzavilleu) u francuskom Kongu trebala je s godišnjim proračunom od samo 200 franaka opsluživati 80.000 ljudi. Kad je 1927. književnik André Gide došao onamo u posjet, rekli su mu da, „ako traže od medicinske službe lijekove 404

Wright, Conflict on the Nile. Vidi i: Daly, „Omdurman and Fashoda"; Chipman, French Power; str. 53.

koje obično šalje, nakon dugotrajnog odgađanja stignu samo jod, natrijev sulfat i borna kiselina"! Ta „žalosna neimaština" omogućavala je „bolestima koje su se lako mogle obuzdati (...) da se održe, pa čak i da uznapreduju".405 Tako je djelomice bilo i zbog ekonomskog stanja. Sama Francuska bila je vrlo daleko od univerzalne zdravstvene zaštite. Jednostavno nije bilo dovoljno sredstava da se liječnici i cjepiva šalju u izolirana sela u unutrašnjosti Senegala i Konga. Ali bila je to i stvar prioriteta. Zapadni istraživački instituti općenito su se više bavili bolestima koje su najviše pogađale Europljane - osobito malarijom i žutom groznicom - nego kolerom i bolešću spavanja, koje su najviše ubijale Afrikance.

Izvorna francuska civilizacijska misija temeljila se na revolucionarnoj ideji općeg prava na državljanstvo. No, čak i dok se francuski imperij širio, ta je ideja uzmicala. U teoriji zapadnoafrički sujet još je mogao postati citoyen. U praksi su rijetki ispunjavali uvjete za to (primjerice, prakticiranje poligamije to je isključivalo). Još 1936. od ukupno 15 milijuna stanovnika u francuskoj Zapadnoj Africi bilo je samo 2136 francuskih državljana izvan četiriju obalnih naselja.406 Stambena segregacija postala je pravilo (odvajanje europskog „Plateaua" od afričke „Medine" u Dakaru, primjerice), s objašnjenjem da Afrikanci prenose zarazne bolesti. I obrazovanje je bilo ograničeno na malobrojnu elitu „posrednika".407 Nekoć su Francuzi težili rasnoj asimilaciji.408 Sad je medicinska znanost preporučivala razdvajanje. To je bilo u skladu s prevladavajućim stavom da je „udruživanje" realističniji cilj od asimilacije zbog, kako se kolonijalni teoretičar Louis Vignon izrazio, „oprečnosti između načela iz 1789. i konzervativnosti neeuropskog stanovništva".409

405

Gide, Travels in the Congo, str. 35.

406

Crowder, Senegal, str. 4 i dalje.

407

Yansané, „Impact of France", str. 350; Gifford i Louis, France and Britain, str.

697.

408

Betts, „Establishment of the Medina"; Cruise O'Brien, White Society, str. 54.

409

Usporedi: Smith, Vietnam, str. 88 i dalje.

Cohen, Rulers of Empire, str. 49. Usporedi: Betts, Assimiliation and Association, str. 64, 152.

Borba protiv tropskih bolesti nije se vodila samo u Petrijevim zdjelama. Vodila se i u afričkim gradovima i selima. Kad je kuga zadesila Senegal, francuske su vlasti bezobzirno reagirale.

Zaražene su se kuće spaljivale, stanari prisilno odvodili u karantenu uz pratnju naoružanih čuvara, mrtve su nedolično zalijevali kreozotom ili vapnom protivno muslimanskoj tradiciji. U toj su se bitci Afrikanci više osjećali kao žrtve nego kao korisnici. U Dakaru je bilo masovnih prosvjeda i pobuna, a dogodio se i prvi generalni štrajk u senegalskoj povijesti.410 Medicinsko znanje zahtijevalo je stroge mjere za suzbijanje epidemije. Ali tadašnja znanost nudila je sumnjivo opravdanje za okrutno postupanje prema Afrikancima. Nisu samo bili neupućeni u medicinu. Prema eugeničkoj teoriji, bili su niža vrsta.

Nigdje eugenička pseudoznanost, taj poremećeni polubrat bakteriologije, nije imala tako poguban utjecaj kao u novom i sve većem njemačkom imperiju.

LUBANJE S OTOKA SHARKA Na početku XX. stoljeća Njemačka je bila predvodnica zapadne civilizacije. Njemački učenjaci dobivali su lavovski dio Nobelovih nagrada: 33 posto od ukupnog broja nagrada dodijeljenih između 1901. i 1910. i 29 posto u sljedećem desetljeću. Njemačka sveučilišta bila su vodeća u svijetu u kemiji i biokemiji. Ambiciozni studenti iz svih krajeva Europe hrlili su u Göttingen, Heidelberg i Tübingen da drhte pred titanima njemačke Wissenschaft. Nakon Pasteura, Robert Koch pojavio se kao dominantna figura u bakteriologiji. Drugi Nijemac, Emil von Behring, jedan je od onih koji su razvili lijek za tetanus i difteriju, za što je dobio i Nobelovu nagradu i Željezni križ. Dva njemačka znanstvenika, Fritz Schaudinn i Erich Hoffmann, identificirali su spirochetu pallidu kao uzročnika sifilisa, a Paul Ehrlich bio je jedan od izumitelja Salvarsana, prvog učinkovitog lijeka za tu bolest.

No postojala je tamna strana toga iznimnog znanstvenog uspjeha. Unutar prave znanosti vrebala je pseudoznanost, koja 410

Echenberg, Black Death.

je tvrdila da ljudski rod nije jedna više-manje homogena vrsta, nego da je podijeljen i da postoji hijerarhija od arijske „rase gospodara" sve do crne rase, koja nije vrijedna imena Homo sapiens. A gdje bi bilo bolje provjeriti te teorije nego u novostečenim njemačkim kolonijama u Africi? Afrika će postati druga vrsta laboratorija - ovaj put za rasnu biologiju.

Svaka europska sila na svoj se osebujan način jagmila za Afrikom. Francuzi su, kao što smo vidjeli, favorizirali željeznicu i zdravstvene centre. Britanci nisu samo kopali zlato i lovili u dokolici - gradili su i misionarske škole. Belgijanci su pretvorili Kongo u golemu robovsku državu. Portugalci su činili što su manje mogli. Nijemci su kasno stigli na tu zabavu. Za njih je kolonizacija Afrike bila divovski pokus za provjeru, među ostalim, rasne teorije. Prijašnje kolonijalne sile, naravno, poticao je osjećaj prirođene superiornosti. Prema teoriji „socijalnog darvinizma", Afrikanci su biološki inferiorni, neugodna prepreka za razvoj Afrike koji su pokrenuli napredniji bijeli „Arijci". Ali nitko nije bezobzirnije proveo tu teoriju u kolonijalnoj praksi od Nijemaca u jugozapadnoj Africi, današnjoj Namibiji.

Nijemci su počeli prisvajati puste obale jugozapadne Afrike 1884. Godinu poslije Heinrich Ernst Göring - otac poznatijeg Hermanna - imenovan je povjerenikom Reicha. Kad je Theodor Leutwein 1893. imenovan prvim guvernerom kolonije, njemačke su namjere postajale jasne: izvlastiti starosjedilačke narode Herero i Nama i naseliti na njihovu zemlju njemačke ratare.

Tu će politiku otvoreno zagovarati Paul von Rohrbach u svojoj utjecajnoj knjizi Njemačka kolonijalna ekonomija (1907.).411 Bio je to projekt koji se tada činio znanstveno utemeljenim kao i tadašnja europska kampanja protiv tropskih bolesti.

Godine 1851. Darwinov polubratić Francis Galton stigao je u tu sušnu, ali ipak divnu zemlju pod pokroviteljstvom Kraljevskog geografskog društva. Po povratku u London Galton je izvijestio da je vidio „dovoljno divljačkih rasa da ima materijala za razmišljanje do kraja života". Galtonova opažanja o narodima Herero i Nama poslije će usmjeriti njegova razmišljanja o ljudskoj evoluciji. Upravo je Galtonov antropometrijski rad 411

Rohrbach, Deutsche Judgment, str. 61.

Kolonialwirtschaft,

sv. I, str. 330-33, Usporedi: Steer,

o ljudskom nasljeđivanju položio temelje za disciplinu koju je nazvao „eugenikom" - primjenu selektivnog uzgoja za poboljšanje ljudske genetske baze.412 Eto konačnog rješenja za problem javnog zdravstva: vrhovna rasa nadljudi, koja se razmnožava kako bi se oduprla napadima patogena. Ključno je napomenuti da je prije stotinu godina rad poput Galtonova bio vrhunska znanost. Rasizam nije bio neka natražnjačka reakcionarna ideologija - znanstveno neobrazovani prihvaćali su ga s jednakim entuzijazmom kao što ljudi danas prihvaćaju teoriju o ljudski prouzročenom globalnom zatopljenju. Tek u drugoj polovini XX. stoljeća eugenika i srodna ideja o „rasnoj higijeni" konačno su diskreditirane, kad se shvatilo da su genetske razlike među rasama razmjerno malene, a varijacije unutar rasa vrlo velike.

Prije jednog stoljeća gotovo nitko na Zapadu nije sumnjao da su bijelci superiorni u odnosu na crnce. To jest, gotovo nitko od bijelaca. Rasna teorija opravdavala je gnusnu neravnopravnost koja će se poslije institucionalizirati na američkom Jugu kao segregacija, a u Južnoj Africi kao „apartheid" - razdvajanje. U njemačkoj Jugozapadnoj Africi crncima je bilo zabranjeno jahati konje, morali su salutirati bijelcima, nisu smjeli hodati po stazama, nisu smjeli imati bicikl ni ići u knjižnicu. Na primitivnim sudovima u kolonijama riječ jednog Nijemca vrijedila je kao riječ sedmero Afrikanaca. Naseljenici bi bili kažnjeni globom zbog zločina poput umorstva ili silovanja, zbog kojih su Afrikance vješali po kratkom postupku. Kao što je jedan misionar komentirao, „prosječni Nijemac gleda odozgo na urođenike kao da su na istoj razini s višim primatima (pavijan im je omiljeni izraz za urođenika) i odnosi se prema njima kao prema životinjama".413 Britanci i Francuzi učinili su svoje ukinuvši ropstvo u svojim kolonijama u XIX. stoljeću. Nijemci nisu.414 Postojao je samo jedan mali problem. Pripadnici naroda Herero i Nama nisu bili bezazlena stvorenja iz rasne teorije.

412

Poslije je Galton napisao roman Kantsayiwhere, u kojem je zamislio eugeničku utopiju, gdje pojedinčevo pravo na reprodukciju ovisi o uspjehu na ispitu i gdje se, „kad djecu rađaju Nesposobni, na to gleda (...) kao na zločin protiv Države".

413

Madley, „Patterns", str. 169.

414

Deutsch,

Emancipation

without Abolition.

Narod Herero čine žilavi pastiri, vješti u uzgajanju stoke na oskudnim pašnjacima što leže između pustinja Namib i Kalahari.

Narod Nama činili su pljačkaši, jednako vješti jahači i strijelci kao Buri na istoku.415 Vidjevši Nizozemce i Britance na djelu u Južnoj Africi, znali su vrlo dobro što Nijemci namjeravaju. Gospodarski položaj naroda Herero bio je ozbiljno oslabljen na prijelazu stoljeća zbog pogubne epidemije goveđe kuge. Zbog toga je prodaja zemlje njemačkim doseljenicima već bila počela. Rasle su i napetosti između Herera i njemačkih trgovaca, čije metode ubiranja dugova nisu bile nimalo suptilne.416 No pripadnici naroda Herero oduprijet će se gnusnoj pljački, osobito nakon niza strahovito nasilnih djela, među kojima je bilo i umorstvo (i pokušaj silovanja) snahe jednog od poglavica što ga je počinio jedan njemački doseljenik.417 Mladi zamjenik zapovjednika okruga poručnik Ralf Zürn krivotvorio je potpise starješina plemena Herero na dokumentima koji utvrđuju granice novih domorodačkih rezervata i tako prinio šibicu bačvi baruta.418 Dvanaestog siječnja 1904., pod vodstvom Samuela Maharera, pleme Herero se pobunilo, poubijavši sve zdrave Nijemce koje su mogli naći na području oko Okahandje, iako su očito poštedjeli žene i djecu. Ubijeno je više od stotinu doseljenika.419 Njemački car Vilim II. reagirao je poslavši generala Adriana Dietricha Lothara von Trothu s uputama da „ponovno uspostavi red (...) svim nužnim sredstvima".

Ovaj je odabrao najprljavija raspoloživa sredstva.

Njemački teoretičari kolonizacije već su otišli dalje od svojih francuskih i britanskih kolega govoreći o potrebi „stvarnog iskorjenjivanja (...) zlih, kulturno natražnih i grabežljivih [urodeničkih] plemena". Sad je Trotha odlučio provesti tu teoriju u praksi. Odlučio se na primjenu „posvemašnjeg terorizma" kako

415

Teer, Judgment, str. 55 i dalje.

416

Seiner, Bergtouren, str. 267-78.

417

Olusoga i Erichsen, Kaiser's Holocaust, str. 118.

418

Gewald, Herero Heroes, str. 146 i dalje.

419

Rust, Krieg und Frieden, str. 6-15; anonim, Rheinische Mission, str. 10-16; Leutwein, Elf Jahre Gouverneur, str. 466-7; Kuhlmann, Auf Adlers Flügeln, str.

42 i dalje.

bi „uništio buntovna plemena prolijevajući rijeke krvi".420 U jezivu dekretu plemenu Herero iznio je na rudimentarnom otjihereru što njemačka rasna teorija znači u praksi: Ja sam veliki njemački zapovjednik. Šaljem poruku vama, plemenu Herero, da više niste pod Nijemcima [to jest, više nisu njemački podanici] (...) Morate odmah napustiti ovu zemlju, ona pripada Nijemcima. Ako to ne učinite, maknut ću vas pomoću Groot Rohra [veliki top]. Svaku osobu na njemačkoj zemlji ubit će taj top.

Neću loviti žene ili bolesne, ali ću ih tjerati za njihovim poglavicama ili ću ih ubiti topom.

To je moja poruka narodu Herero.

Veliki zapovjednik moćnog njemačkog cara.

Trotha.421 Bitka kod Hamakrija blizu visoravni Waterberg 11. kolovoza 1904. nije bila bitka. Bio je to pokolj. Pripadnici plemena Herero okupili su se u velikom taboru, gdje su očekivali mirovne pregovore nakon što su svladali prijašnje njemačke snage. Umjesto toga Trotha ih je opkolio, otvorio smrtonosnu topovsku vatru i stao strojnicama kositi muškarce, žene i djecu. Kao što je, čini se, predviđao, preživjeli su pobjegli u pustinju Omaheke, prema njegovim riječima, „u svoju propast". Pojila na rubu pustinje bila su strogo čuvana. Riječima jednoga službenog izvješća Glavnog stožera Jugozapadne Afrike: „Sušni Omaheke dovršit će ono što su započeli njemački topovi: istrebljivanje naroda Herero." Trotha je bio jednako izravan: „Mislim da taj narod treba uništiti."422 Nijemci se nisu pouzdavali samo u pustinju. Pripadnike plemena koji nisu sudjelovali u ustanku hvatale su „ophodnje za čišćenje" naseljeničkih Schutztruppen, čiji je moto bio „tjeraj, vješaj, pucaj, dok svi ne odu".423 One koji nisu poginuli na licu 420

Olusoga i Erichsen, Kaiser s Holocaust, str. 68.

421

Puni tekst u: Gewald, „Great General", str. 68.

422

Zimmerer, „First Genocide", str. 37.

423

Gewald, Herero Heroes, str. 173. Za suvremeni njemački izvještaj vidi: Bayer, Mit dem Hauptquartier, str. 161-7.

mjesta, uglavnom žene i djecu, smještali su u pet koncentracijskih logora. Poslije su im se pridružili klanovi naroda Nama, koji su pogriješili priključivši se ustanku protiv Nijemaca i počinili još goru grešku kad su položili oružje u zamjenu za jamstvo da će im poštedjeti živote. Ti su se logori razlikovali od onih koje su Britanci podigli u Južnoj Africi za vrijeme Burskih ratova.

Ondje je gerilski rat još bjesnio, a namjera je bila presjeći burske linije; strahovita stopa smrtnosti bila je nenamjerna posljedica groznih sanitarnih uvjeta. U njemačkoj Jugozapadnoj Africi rat je bio gotov, pa su koncentracijski logori trebali biti logori smrti.

Najzloglasniji je bio na otoku Sharku blizu Lüderitza.

Logor je bio smješten na daljnjem rubu otoka kako bi bio što izloženiji vjetru. Bez odgovarajućeg zaklona, odjeće i hrane, zatvorenici su morali graditi lukobrane stojeći do struka u ledenoj vodi. One koji bi zapinjali u radu čuvari bi nemilosrdno išibali sjambokom. Misionar August Kuhlmann posjetio je otok u rujnu 1905. Zgrozio se vidjevši kako su jednu iscrpljenu ženu fatalno ustrijelili u bedro i ruku samo zato što je puzala u potrazi za vodom. Između rujna 1906. i ožujka 1907. od 1795 zatvorenika na otoku Sharku umrlo je ukupno 1032. Konačna stopa smrtnosti bila je blizu 80 posto. Prije ustanka narod Herero imao je 80.000 pripadnika - poslije ih je ostalo 15.000. Bilo je 20.000 pripadnika naroda Nama - ostalo ih je manje od 10.000 nakon popisa stanovništva 1911. Tek svaki deseti pripadnik naroda Nama preživio je logore. Kad je tim narodima oduzeta sva zemlja, zahvaljujući carskoj odluci iz prosinca 1905., broj njemačkih doseljenika utrostručio se 1913. na gotovo 15.000.

Preživjelim pripadnicima naroda Herero i Nama nije bilo mnogo bolje nego robovima, surovo su ili tjelesno kažnjavali zbog najbanalnije nepokornosti.424 Patnje domorodačkih naroda u jugozapadnoj Africi time se nisu završavale. Kao da im istrebljenje brojnih ljudi nije bilo dovoljno, Nijemci su nanosili dodatne patnje narodima Herero i Nama u ime „rasne higijene". Najmanje jedan liječnik provodio je smrtonosne pokuse na zatvorenicima u koncentracijskim logorima u jugozapadnoj Africi. Godine 1906. izvršeno 424

Drechsler, Südwestafrika unter deutscher Kolonialherrscahft, Usporedi: Olusoga i Erichsen, Kaiser s Holocaust, str. 235.

str.

251-79.

je čak 778 obdukcija na zatvorenicima radi takozvanih rasnobioloških istraživanja. Nakon toga slali su se uzorci lubanja u Njemačku radi daljnjeg proučavanja. Nevjerojatno je to što su ih zatvorenice morale strugati krhotinama stakla kako bi ih očistile.425 Dr. Eugen Fischer bio je jedan od mnogih njemačkih znanstvenika silno zainteresiranih za novo, popularno područje rasne znanosti. Kopkalo ga je ono što je čuo o Basterima, ljudima miješane rase u jugozapadnoj Africi, pa je proveo dva mjeseca na terenu mjereći ih od glave do pete i proučavajući im fizionomije. Godine 1913. objavio je svoje nalaze, trubeći o njima kao o prvom pokušaju primjene načela genetskog nasljeđivanja na ljude koja je otkrio Rus Gregor Mendel. „Bastardi", kako ih je nazivao, bili su rasno superiorni „čistokrvnim" crncima, ali inferiorni „čistokrvnim" bijelcima. Stoga bi ljudi miješane rase mogli imati korisnu ulogu kao kolonijalni policajci i niži službenici. Ali svako daljnje miješanje rasa valja izbjegavati: Znamo da je to nepobitna istina: bez iznimke, svaki europski narod (...) koji je upio krv manje vrijednih rasa - a samo fanatik može poricati da su crnci, Hotentoti i mnogi drugi manje vrijedni [nego bijelci] - platio je to upijanje duhovnim [i] kulturnim padom.426 Tada je u njemačkoj Jugozapadnoj Africi već postojao niz zakona protiv miješanja rasa.

Nisu svi u Njemačkoj odobravali takve nazore. Njemački socijalisti i katolici dizali su glas u znak prosvjeda zbog onoga što je u Africi činila njihova navodno civilizirana zemlja.427 Čak je i teoretičar kolonijalne ekonomije Paul Rohrbach osudio Trothinu genocidnu politiku, upozoravajući da jugozapadna Afrika jednostavno ne može funkcionirati bez afričke radne snage.428 Ali uznemirujuće pitanje ostaje: je li jugozapadna Afrika

425

Ibid., str. 224.

426

Fischer, Rehobother Bastards, str. 302 i dalje.

427

Eiermann, „The Good, the Bad, and the Ugly".

428

Rohrbach, Aus Südwest-Afrikas schweren Tagen, str. 177 i dalje.

bila pokusni poligon za buduće, mnogo veće genocide?429 Je li stvar bila u tome, kako je Conrad sugerirao u romanu Srce tame, da Afrika pretvara Europljane u divljake, a ne da Europljani civiliziraju Afriku? Gdje je zbiljsko srce tame? U Africi? Ili u Europljanima koji su se odnosili prema njoj kao prema laboratoriju za rasnu pseudoznanost, koja stoji uz bok komunističkoj ideologiji kao najsmrtonosniji od svih izvoznih proizvoda zapadne civilizacije?430 No okrutnosti kojima su Afrikanci bili podvrgnuti bit će osvećene na užasan način. Jer rasna teorija bila je previše zarazna ideja a da bi bila ograničena samo na kolonijalnu periferiju.

Na početku novoga stoljeća vratila se u Europu. Zapadna civilizacija suočit će se sa svojim najvećim neprijateljem: samom sobom.

Rat koji je počeo 1914. nije bio rat između nekoliko zavađenih europskih država. Bio je to rat između svjetskih imperija. I prvi znak da Zapad u sebi nosi sjeme vlastita uništenja. U tom ratu, više nego u svim prijašnjim sukobima, Zapad je okrenuo svoje ubojite aplikacije protiv samoga sebe. Industrijsko gospodarstvo osiguravalo je sredstva za mehanizirano uništavanje. A i moderna je medicina imala ulogu u krvavoj raboti totalnoga rata.

Ni na jednom poprištu nisu problemi komunikacije bili teži nego u Africi, pa je uslijed nedostatka dugih željezničkih pruga i pouzdanih teretnih životinja preostalo samo jedno rješenje: ljudi. Više od dva milijuna Afrikanaca služilo je u Prvom svjetskom ratu, gotovo svi kao nosači zaliha, oružja i ranjenika, i premda su bili daleko od flandrijskih polja, tim zaboravljenim pomagačima bilo je jednako pakleno kao i borcima na prvim linijama u Europi. Nisu bili samo neuhranjeni i preopterećeni - kad bi se udaljili od svojih mjesta jednako su podlijegali bolestima kao i njihovi bijeli gospodari. Otprilike petina svih Afrikanaca, koji su bili angažirani kao nosači, umrla je, a mnogi su bili. žrtve dizenterije, koja je harala kolonijalnim postrojbama na bojištu. U istočnoj Africi na dužnosti je stradalo 3156 bijelaca 429

Za dobar pregled sad već opsežne literature vidi: Madley, „From Africa to Auschwitz".

430

To je dobro razrađeno u: Mazower, Dark Continent.

16. Machu Picchu, Peru (Dewald Aukema)

17. Boneyard Beach, Ju탑na Karolina (Dewald Aukema)

18. Ugovor o radu Millicent How (Dr탑avni arhivi u Kewu)

19. Darovnica Abrahama Smitha (Dr탑avni arhivi u Kewu)

20. Karta Charlestona (Povijesno društvo Južne Karoline)

21. Jerónimo de Aliaga (Dewald Aukema)

22. Mural s likom Simóna Bolívara u današnjem Caracasu (Dewald Aukema)

23. Rob s ožiljcima (Državna galerija portreta, Washington, copyright © Photo SCALA, Firenca)

24. Saint Louis, Senegal

25. Blaise Diagne (Getty)

26. Louis Faidherbe (Corbis)

27. Senegalski strijelci (Pasteurov zavod)

28. Francuski liječnici u tropima (Pasteurov zavod)

Tri fotografije „bastardnih" žena (Adrian Pennink)

30. Senegalski strijelac na Zapadnoj fronti (francusko Ministarstvo obrane, copyright © ECPAD)

31.Lüderitz, Namibija (Magic Touch Films, © Manfred Anderson)

u britanskoj službi - manje od trećine njih bili su žrtve neprijateljskog djelovanja. Ubrojimo li pak i crne vojnike i nosače, ukupni gubici premašuju brojku od 100.000.431 Kao što smo vidjeli, uobičajeno opravdanje za bjelačku vladavinu u Africi bilo je da ona donosi blagodati civilizacije. Rat koji se vodio u svim njemačkim kolonijama u Africi (Togolandu, Kamerunu i istočnoj Africi, kao i u jugozapadnoj Africi) - tu je tvrdnju pretvorio u sprdnju. „Za sobom ostavljamo uništena polja, opljačkana skladišta i, u neposrednoj budućnosti, glad", pisao je Ludwig Deppe, liječnik u njemačkoj istočnoafričkoj vojsci. „Više nismo posrednici kulture, naš je trag obilježen smrću, pljačkama i praznim selima, kao i napredovanje naše i neprijateljskih vojski u Tridesetogodišnjem ratu."432 U većem dijelu Prvog svjetskog rata vladala je pat-pozicija. Kao branitelji, koje su Francuzi i Britanci nekako protjerali s njihovih ukopanih položaja na zapadnom bojištu, Nijemci su imali prednost u onome što je preraslo u najveću opsadu u povijesti. Slično je bilo na bojištima u Trentinu i na Soči, gdje Talijani nisu mogli potisnuti austrougarske snage. Rat na istoku bio je kudikamo pokretljiviji, ali i ondje su Nijemci imali prevagu, unatoč pogreškama svojih habsburških saveznika. Pokušajima izlaska iz slijepe ulice otvaranjem novih bojišta - na Galipolju, kod Soluna, u Mezopotamiji - postignuti su bijedni rezultati. Nije se pojavilo nikakvo čudesno oružje, kao poslije atomska bomba - otrovni plin naveliko se upotrebljavao, s užasnim posljedicama, ali nije bio presudan; podmornice su mogle ometati britanski uvoz, ali ne i zaustaviti ga. U proljeće 1917., dok je trajao rat do iznemoglosti, izgledi za Francusku bili su sve mračniji. Pobuna i ustanak u Rusiji u veljači dali su Njemačkoj mogućnost da pobijedi na istočnom bojištu. SAD, iako službeno u ratu s Njemačkom od 6. travnja, neće moći igrati značajnu ulogu na zapadnom bojištu još barem šest mjeseci. A nakon strahovitih gubitaka u bitci kod Verduna (1916.) francuska vlada bila je duboko zabrinuta zbog nedostatka ljudstva. Ograničavanje veličine obitelji u Francuskoj počelo je prije nego drugdje - možda zato što su Francuskinje 431

Strachan, First World War in Africa.

432

Strachan, To Arms, str. 95.

bolje razumijevale seks i kontracepcija im je bila dostupnija - pa je bilo mnogo manje mladih Francuza nego Nijemaca. Već potkraj ožujka 1917. bilo je ubijeno ili zarobljeno oko 1,3 milijuna Francuza. Ukupno su francuski ratni gubici bili gotovo dvostruko veći od britanskih. Otprilike svaki osmi Francuz u dobi između 15 i 49 godina izgubio je život. „Danak u krvi" - l'impôt du sang - bio je uistinu težak.

Lako je zaboraviti da je između 1870. i 1940. Francuska izgubila dva od tri rata protiv Njemačke. Godine 1917. činilo se da je na rubu da izgubi i Prvi svjetski rat. Gdje je trebala potražiti pomoć? Odgovor je: u Africi. Premda je, kao što smo vidjeli, većini bilo uskraćeno puno francusko državljanstvo, francuski podanici u Africi ipak su bili smatrani vrijednima da služe vojsku u obrani de la patrie. No posvuda - u Senegalu, francuskom Kongu, francuskom Sudanu, Dahomeju i Obali Bjelokosti - Afrikanci su odbijali odgovoriti na poziv domovine. Opće raspoloženje obuhvaćeno je u jadanju jedne majke francuskom časniku: „Već ste mi uzeli sve što imam, a sad mi uzimate i sina jedinca." Većina je mislila da je stupanje u vojsku jednako osudi na „sigurnu smrt". Činilo se da tu situaciju može razriješiti samo Blaise Diagne, prvi Afrikanac izabran u francusku Narodnu skupštinu. Je li bio voljan vratiti se u Senegal kao kakav proslavljeni narednik za novačenje?

Diagne je vidio priliku za pogodbu s premijerom Georgesom Clemenceauom. Tražio je da svaki Afrikanac koji sudjeluje u borbi dobije francusko državljanstvo. U zapadnoj Africi trebalo je izgraditi još bolnica i škola. Veterane je trebalo izuzeti od oporezivanja i dati im pristojne mirovine. Diagne je brzojavio kolegama u Dakaru da odvraćaju ljude od novačenja ne bude li ništa od ustupaka koje je zahtijevao.433 U prvom govoru u francuskoj Narodnoj skupštini Diagne je rekao: „Ako možemo dolaziti ovamo da sudjelujemo u donošenju zakona, francuski smo državljani, a ako to jesmo, zahtijevamo pravo da služimo [vojsku] kao svi francuski državljani.

Bilo je to domišljato pozivanje na tradiciju Francuske revolucije, s njenim idealom naoružanog naroda - svatko je građanin s pravom na slobodu, jednakost i bratstvo, ali i s uzvišenom duž433

Strachan, To Amis, str. 95.

nošću da služi vojsku radi obrane naroda. Clemenceau je pridobiven: „Oni koji padnu u vatri ne padaju ni kao bijelci ni kao crnci", obznanio je. „Padaju kao Francuzi i za istu zastavu."434 Obećanje francuskog državljanstva, kao poticaj za stupanje u vojsku, pokazalo se zapanjujuće uspješnim. Barem 63.000 Afrikanaca odazvalo se na Diagneov poziv - dvostruko više nego što su Francuzi tražili. Ukupno je naposljetku 164.000 ljudi iz Francuske Zapadne Afrike i ekvatorijalne Afrike sudjelovalo u borbama u Europi, znatan dio kolonijalnih snaga od pola milijuna ljudi iz svih krajeva francuskog imperija. Kao što se jedan novak, Ndematy Mbaye, poslije prisjećao: „On [Diagne] nam je rekao da je Francuska stupila u rat protiv Njemačke. I rekao je: 'Vi ste prijatelji Francuza. A kad ste nekomu prijatelj - kad je netko u nevolji - morate mu pomoći. Zato su vas Francuzi pozvali da im dođete pomoći u ratu."'435 Većina dobrovoljaca bila je puna entuzijazma - tvrdeći kako im je „drago" što služe, kako su „sretni" što će se boriti, kako su „ponosni" što su u vojsci. Demba Mboup bio je među onima koji su bili spremni boriti se za Francusku: Bio sam vrlo sretan, jer nisam znao kakav je rat zapravo. Bila je to neka vrsta radoznalosti - doznati kakav je rat i kako je to biti vojnik (...). Stoga sam bio sretan [misleći] da ću doživjeti nova iskustva. Nisam znao.436 Uskoro je doznao.

Njegov zapovjednik general Charles Mangin mislio je da zna ponešto o Afrikancima. Bio je član Marchandove ekspedicije u Fashodi. Godine 1910., kao mlad i ambiciozan potpukovnik, sa skupinom znanstvenika putovao je zapadnom Afrikom s naredbom da unovače više ljudi. Manginu je bila poznata najnovija rasna znanost. Njegova istraživačka ekipa, pregledavši novake služeći se svim pseudoznanstvenim metodama, zaključila je da će afrički vojnici zahvaljujući svojemu tobože zaostalom živčanom sustavu manje osjećati strah i trpjeti manje boli nego Europljani.

434

Lunn, Memoirs of the Maelstrom, str. 78.

435

Ibid., str. 69.

436

Ibid., str. 71.

Zato će biti iznimno čvrsti pod paljbom. Godine 1917. Mangin je mogao provjeriti tu teoriju. Pod njegovim vodstvom Mboup i njegovi kolege borit će se protiv možda najobučenijih vojnika u povijesti Zapada: ratnog stroja carske njemačke vojske.

CRNA SRAMOTA U travnju 1917. Demba Mboup i njegovi suborci iz Francuskog kolonijalnog korpusa, koji je bio dijelom Šeste armije generala Charlesa Mangina i Desete armije generala Denisa Duchênea, napali su čvrsto utvrđene položaje Sedme njemačke armije pod zapovjedništvom generala Hansa von Boehna na Chemin des Dames - Damskom putu, prozvanom tako po dvjema kćerima Luja XV. koje su prolazile njime u XVIII. stoljeću. U ožujku 1814.

Napoleonovi su se vojnici u povlačenju borili na istoj cesti protiv austrijskih i ruskih postrojbi koje su ih opsjedale. Bio je to ključ njemačkih obrambenih položaja na zapadnom bojištu.

Francuski zapovjednik general Robert Nivelle bio je uvjeren da će on biti taj koji će izvršiti dugo očekivani proboj na zapadnoj fronti. Francuzi su izgradili 500 kilometara novih pruga kako bi opskrbili ofenzivu s 872 vlaka puna streljiva. Ukupno je više od milijun ljudi, raspoređenih duž 40 kilometara duge bojišnice, bilo pripravno za napad. Dani topovske baražne vatre trebali su oslabiti Nijemce. Potom su 16. travnja u šest sati ujutro kolonijalne postrojbe krenule na brda, što su se na kiši i susnježici pretvorila u klizišta. Mangin je rasporedio Senegalce u prvi val napada. No gotovo je sigurno imao skrivenu pobudu: da poštedi francuske živote. Prema potpukovniku Debieuvreu, zapovjedniku 58. kolonijalne pješačke pukovnije, Afrikanci su bili „ponajprije odlični vojnici za napad, omogućavali su da budu pošteđeni životi bijelaca, koji su iza njih iskorištavali njihov uspjeh i organizirali položaje što su ih osvojili".437 Kapetan Reinhold Eichacker gledao je u užasu iz njemačkih rovova:

437

Ibid., str. 139.

Senegalski crnci, francuska stoka za klanje. Stotine ratobornih očiju, netremičnih, prijetećih, ubojitih. I krenuli su. Isprva pojedinačno, u velikim razmacima.

Ispipavaju put, kao pipci grozne sipe. Žudno grabeći kao kandže velikog čudovišta. I tako su hrlili sve bliže, promičući i katkad nestajući u mnoštvu. Snažni, divlji momci, cereći zube kao pantere. Groznih, neprirodno iskolačenih, plamtećih, krvavih očiju.

Srljali su, u neprobojnom crnom zidu koji se valjao, dižući se i padajući, njišući se i bibajući se, neprobojno, beskrajno. „Pucajte izbliza! Pojedinačna paljba! Pažljivo ciljajte!" Zapovijedi su mi oštro i jasno odjekivale.

Prvi crnci hrpimice su padali naglavce u naše prepreke od bodljikave žice, izvodeći salta kao klauni u cirkusu. Nestajale su cijele skupine. Raskomadana tijela, ljepljiva zemlja, razmrskane stijene miješali su se u pomamnom metežu. Crno se mnoštvo zaustavilo, zateturalo, zbilo redove i stalo se valjati sve bliže i bliže, nesavladivo, razorno, harajući!

Zid od olova i željeza najedanput je zasuo napadače i bodljikavu žicu odmah ispred naših rovova.

Zaglušujuća paljba i zveket, pucketanje i tutnjava, klepetanje i praskanje, sve se sravnjivalo sa zemljom u buci koja je parala uši i izazivala jezu. Naše su strojnice s boka pucale u crnce!

Poput nevidljive ruke pomele su ih i bacile na tlo, mrcvareći ih i komadajući! Pojedinačno, u kolonama, u redovima, u hrpama, crnci su padali. Jedni pokraj drugih, jedni iza drugih, jedni na druge.438 Zapravo su jedanaest dana prije napada Nijemci dobili detaljne planove za napad od zarobljenoga francuskog dočasnika. Bili su dobro zaštićeni od francuskog bombardiranja kompleksom dubokih kamenoloma poznatih kao Zmajeva špilja, kojima su se koristili kao zaklonima od bombardiranja. A kad je pješaštvo krenulo, Nijemci su bili spremni s vrhunskim pokretnim stroj438

Eichacker, „Blacks Attack!"

nicama. Samo prvoga dana napadačke su snage imale 40.000 žrtava. Do 10. svibnja poginuo je ili ranjen svaki peti francuski vojnik. Demba Mboup, kojega je iz stroja izbacio šrapnel, otkrio je koliko je život u Europi u doba totalnog rata zapravo neciviliziran. Afrikanci su bili toliko razočarani da su se neki pridružili masovnoj pobuni koja je poslije poharala francuske redove i primorala vladu da smijeni Nivellea. U kolovozu je 200 ljudi iz 61. bataljuna senegalskih strijelaca - poznatog kao Bataljun Malafosse, po njegovu zapovjedniku - odbilo zauzeti položaje duž Chemin des Dames. Kako je jedan od njih jezgrovito rekao: „Bataljun Malafosse nije dobar. Nema odmora, uvijek rat, uvijek poginu crnci."439 Nekoliko pobunjenika završilo je na vojnom sudu, a četvorica su osuđeni na smrt, iako ni jedna presuda nije izvršena.

Iako je Biaise Diagne prosvjedovao protiv takva iskorištavanja svojih sunarodnjaka, uskoro se vratio u Senegal u potrazi za novim regrutima, ovaj put s jamstvom da borba ne znači samo državljanstvo nego i Croix de guerre (francusko vojno odličje, Ratni križ; nap. prev.). Dana 18. veljače 1918. Clemenceau je branio nastavak novačenja pred skupinom poslanika, jasno dajući do znanja kako su Francuzi gledali na Senegalce: Premda beskrajno poštujem te hrabre crnce, radije bih da pogine deset crnaca negoli jedan Francuz, jer mislim da je dovoljno Francuza poginulo i da je nužno žrvovati ih što manje.440 Ukupno je više od 33.000 zapadnih Afrikanaca poginulo u ratu, svaki peti od onih koji su se prijavili. Kod francuskih vojnika taj je broj bio manji od 17 posto. Usporedbe radi, stopa smrtnosti britanskih vojnika iz Indije bila je upola manja od one vojnika iz Ujedinjenog Kraljevstva.441 Rat je pakao. Kad je bard Britanskog Imperija Rudyard Kipling 1915. posjetio jedan francuski sektor na zapadnom bojištu 439

Smith i dr., France and the Great War, str. 128.

440

Lunn, Memoirs of the Maelstrom, str. 140.

441

Winter, Great War, str. 75; Beckett i Simpson (ur.), Nation in Arms, str. 11.

nedugo prije smrti svojega sina u Bitci kod Loosa - suočio se sa stvarnošću velikog rata za civilizaciju: „Ista stvar. Uvijek ista stvar!", rekao je [jedan] časnik. „I možeš hodati odavde do mora ili do Švicarske u onom jarku - i posvuda bi našao isto. Ovo nije rat." „Bolje je od toga", rekao je drugi. „Ovo je proždiranje ljudi. Dolaze, pune rovove i umiru li, umiru; pa ih šalju još, pa onda i ti umiru. I mi činimo isto, naravno, ali - gle!"

Pokazao je prstom velike polagane oblake dima što su se iznova rađali na požutjeloj plaži. „To je granica civilizacije. Imaju cijelu civilizaciju protiv sebe, te nemani prijeko [misli na Nijemce], Ne trebaju nam lokalne pobjede iz starih ratova. Sve su to barbari. Sad si sve vidio u malom."442 Ali rat može i potaknuti ljudski napredak. Kao što smo vidjeli, impresivne spoznaje znanstvene revolucije nisu ometale neprekidne zavade europskih država, nego su im pomagale. Isto vrijedi za sukob imperija između 1914. i 1918. Klaonica na zapadnom bojištu bila je poput golema zastrašujućeg laboratorija za medicinsku znanost, dovevši do značajnih pomaka u kirurgiji, da ne spominjemo psihijatriju. Izumljeni su transplantacija kože i antiseptično ispiranje rana. Iskušane su prve transfuzije krvi.

Prvi su put britanski vojnici bili cijepljeni protiv trbušnog tifusa, a ranjenici su rutinski dobivali injekcije protiv tetanusa.443 Međutim, ti pomaci nisu pomogli senegalskim strijelcima.

Ako nisu poginuli u rovovima, umirali su masovno od upale pluća. Zašto? Prema francuskim liječnicima, imali su rasnu predispoziciju za tu bolest.

Europljani su stigli u Afriku tvrdeći da će je civilizirati. Ali čak ni Francuzi, unatoč svim dobrim namjerama, nisu uspjeli onamo prenijeti više od tek ograničene verzije zapadne civilizacije.

Drugdje su teškoće negostoljubiva terena i plemenski otpor 442

Kipling, „France at War", str. 341 i dalje.

443

Vidi u: general McCullum, Military Medicine.

izvukli ono najpogubnije iz Europljana, ponajprije u njemačkim kolonijama, ali nipošto samo u njima. Metode totalnog rata iskušane najprije na narodima kao što je Herero uvezene su u Europu i izazvale razorne posljedice u kombinaciji s novom generacijom industrijski proizvedenog oružja. I u završnom gorkom obratu Afrikanci su namamljeni u Europu i žrtvovani u jednoj od najglupljih ofenziva u tom ratu.

Naslijede rata u Africi bilo je podjednako zamršeno u Europi kao i u Africi. General Paul Emil von Lettow-Vorbeck, koji je sudjelovao u genocidu nad narodom Herero, vodio je i kampanju protiv britanskih snaga u istočnoj Africi. Nakon rata vratio se u Njemačku, ali on i njegovi veterani nisu dugo čekali novu akciju. Dok im je domovina naginjala revoluciji, umarširali su u Hamburg da uklone opasnost od njemačke sovjetske republike.

Građanski rat nije bjesnio samo u velikim njemačkim gradovima, nego i duž njemačke istočne granice, gdje su tzv. Freikorps pod vodstvom veterana kao što su Franz Xavier Ritter von Epp i Hermann Ehrhardt ratovali protiv boljševika i slavenskih nacionalista kao da su afrička plemena po svemu osim po boji kože.

Eppu i Ehrhardtu to je bilo prirodno - obojica su bili časnici u ratovima protiv naroda Herero i Nama.444 Iako je rasni teoretičar Eugen Fischer završio na gubitničkoj strani, Prvi svjetski rat pokazao se iznenađujuće plodnim za njegovo područje interesa. Kad su kolonijalne postrojbe stigle u njemačke zarobljeničke logore, osigurale su stručnjacima za rasnu znanost poput Otta Rechea nove prikladne uzorke.445 Fischerovo djelo Ljudska nasljednost i rasna higijena, koje je nastalo u suradnji s Erwinom Baurom i Fritzom Lensom, objavljeno 1921., brzo je postalo standardno djelo iz eugenike, koje se sve više širilo. Adolf Hitler pročitao ga je dok je bio zatvoren nakon neuspješnog puča u Münchenu 1923. i pozivao se na nj u Mein Kampfu. Za njega je malo koja činjenica bila užasnija od one da su nakon rata Njemice ostajale trudne sa senegalskim vojnicima stacioniranima u Porajnju. Bila je to zloglasna „crna sramota", koja je stvorila „porajnsku kopilad" - novi dokaz urote čiji je cilj onečistiti krv arijske rase. Budući da je bio direktor 444

Olusoga i Erichsen, Kaiser's Holocaust, str. 284 i dalje.

445

Evans, „Anthropology at War".

novog Instituta za antropologiju, ljudsku nasljednost i eugeniku Car Vilim, utemeljenog 1927. u Berlinu, Fischer je imao dalekosežan, koliko i štetan utjecaj. Poslije je službovao kao jedan od znanstvenika u Gestapovu Posebnom povjerenstvu broj 3, koje je isplaniralo i provelo prisilnu sterilizaciju „porajnske kopiladi".

Među njegovim studentima bio je Josef Mengele, odgovoran za zloglasne neljudske pokuse na pacijentima u Auschwitzu.446 Za mnoge bivše vojnike iz kolonija koji su se pridružili nacističkoj partiji - njihove stare odore poslužile su SA-u kao prve smeđe košulje - bilo je posve razumljivo da teorije rođene u afričkim koncentracijskim logorima treba prenijeti na nacističku „kolonizaciju" istočne Europe i ubilačku rasnu politiku koja je stvorila holokaust. Nije puka slučajnost što je Reichsmarsch ali na čelu Luftwaffea bio sin Reichskommissara za jugozapadnu Afriku. Nije slučajnost što je Hans Grimm, autor djela Narod bez prostora (1926.), proveo 14 godina u južnoj Africi. Nije slučajnost što je Viktor Böttcher, čovjek kojega je Hitler 1939. imenovao provincijskim guvernerom Poznańa, bio državni činovnik u njemačkom Kamerunu. Bio je jedan od mnogih nacističkih dužnosnika koji su se trudili „na istoku Reicha konstruktivno obaviti posao koji su nekoć izvršili u Africi". Nacisti su se uvijek prema teritorijima što su ih pripojili u istočnoj Europi nastojali odnositi ,,s kolonijalnog stajališta (...) tako da ih ekonomski eksploatiraju kolonijalnim metodama".447 Glavna razlika, koja se najviše dojmila suvremenika, bila je u tome što su u istočnoj Europi kolonizirani bili iste boje kože kao i kolonizatori. „Ni jednom narodu koji pripada bijeloj rasi nikad prije nisu bili nametnuti takvi uvjeti", napisao je Eugene Erdely, jedan od prvih komentatora nacističke imperijalne vladavine.

Ali nacisti s tim nisu imali problema, zahvaljujući izopačenoj domišljatosti svojih rasnih teorija. Prema Heinrichu Himmleru, čelniku SS-a, svi su slavenski narodi „mongolskog tipa" i treba ih zamijeniti „arijcima" kako bi nastala nova „provincija svjetlokosih" na istoku. Prema Hitleru, Rusi se lako mogu izjednačiti s „crvenokošcima". Ako je Auschwitz označio vrhunac državnog 446

Madley, „From Africa to Auschwitz", str. 453 i dalje. Vidi u: general Weindling, Health, Race and German Politics.

447

Mazower, Hitler's Empire, str. 147, 584.

Vrijeme i tempo promjena u javnom zdravstvu u francuskom imperiju Senegal

Tunis

Alžir

Vijetnam

Početak promjena

oko 1945.

1935.

oko 1940.

oko 1930.

Francuska oko 1795.

Produženje životnog vijeka u godinama po godini

0,63

0,68

0,70

0,67

0,25

Očekivani životni vijek na početku

30,2

28,8

31,2

22,5

28,1

Očekivani životni vijek 1960.

39,6

45,8

45,2

42,6

69,4

Očekivani životni vijek 2000.

52,3

72,1

71,0

69,4

78,6

-

Oko 1985.

1987.

1987.

1948.

Više od 65 godina

nasilja protiv rasno definiranog stranog stanovništva, rat protiv naroda Herero i Nama zacijelo je bio prvi korak u tom smjeru.

Neki su imperiji gori od drugih. To je jednostavna činjenica koju općenite kritike imperijalizma gotovo uvijek previđaju. Kako bi se stekao dojam o načinu djelovanja francuskog imperija u međuratnom razdoblju, vrijedi pogledati La Croisière noire, dokumentarac proizvođača automobila Citroën snimljen 1920.

Kad su u listopadu 1924. Georges-Marie Haardt i Louis AudoinDubreuil krenuli polugusjeničarima na Expédition Citroën Center Afrique, nisu htjeli samo prodati što više automobila.

Bio je to pokušaj reklamiranja francuske benigne vladavine u Africi, koja se proteže čak i na „l'inconnu de la forêt équatoriale". Film slavi „civilizacijska osvajanja" i u njemu se izmjenjuju prizori „bijelih vračeva" koji zapanjuju Afrikance tehničkim vještinama s letimičnim prikazima „neobičnih gnoma" (Pigmejaca) u šumi. Završava se tricoloreom koja se ponosno vije iznad cijelog afričkog kontinenta, od Alžira do Dakara, od Brazzavillea do Madagaskara. Nije teško ismijavati taj klasični izraz francu-

skih imperijalnih težnji.448 No ta težnja nije bila bez rezultata.

U Senegalu se, kao što smo vidjeli, s kolonijalnom vladavinom povezuje trajno povećanje očekivane životne dobi s 30 na 40 godina.

U Alžiru i Tunisu također su uslijedila slična poboljšanja.449 Bolja medicinska skrb - osobito smanjena stopa, smrtnosti dojenčadi i prijevremene neplodnosti - bila je razlog zašto je nakon 1945. broj stanovnika u francuskoj Africi počeo tako brzo rasti.450 U Indokini su upravo Francuzi sagradili 32.000 kilometara cesta i 3200 kilometara željeznice, otvorili rudnike ugljena, kositra i cinka te podigli plantaže kaučuka.451 Godine 1922. oko 20.000 Vijetnamaca dobilo je francusko državljanstvo - i dalje neznatna manjina od 3 milijuna stanovnika, ali ne i beznačajan broj.452 U francuskoj Zapadnoj Africi ta je povlastica 1946. dodijeljena milijunu Afrikanaca, a dodatnih 3 milijuna dobilo ju je pet godina poslije.453 Bolest spavanja, koja je bila prava pošast u Kamerunu pod njemačkom vlašću, velikim je dijelom iskorijenjena pod francuskom.454 S druge pak strane, Belgijanci su u Kongu upravljali najgorim afričkim imperijem,455 dok Treći Reich zaslužuje da bude smatran najgorim od svih europskih imperija - reductio ad absurdum i ad nauseam ideje XIX. stoljeća o civilizacijskoj misiji, jer je teritorije koje je kratko nadzirao upravo barbarizirao. Cilj je, kako ga je Himmler zamislio u rujnu 1942., bio da „germanski narodi" povećaju svoj broj stanovnika s 83 na 120 milijuna i ponovno nasele svu zemlju koju je Njemačka otela Čehoslovačkoj, Poljskoj i Sovjetskom Savezu. Otići će u divne nove provincije s imenima kao što je Ingermanlandija i ondje se množiti. Autoceste i brze željezničke pruge povezat će „nisku 448

Levine, „Film and Colonial Memory".

449

Riley, „Health Transitions", tablica 4.

450

Iliffe, Africans, str. 251-3.

451

Singer i Langdon, Cultured Force, str. 20.

452

Tai, „Politics of Compromise".

453

Saxe, „Changing Economic Structure".

454

Centre d'Informations Documentaires, Work of France, str. 17.

455

Hochschild, Leopold's Ghost.

bisera" - utvrđene njemačke ispostave - sve do Dona, Volge, pa čak i Urala. Prema Himmlerovim riječima, njemačko osvajanje „Istoka" bit će „najveći primjer kolonizacije koji će svijet vidjeti".456 U zbilji, nacistički će se imperij pokazati najneuspjelijim primjerom kolonizacije. Pokrenuta 1938., kampanja za proširenje njemačkih granica iz 1871. doživjela je vrhunac 1942.. kad je imperij obuhvaćao oko trećine europskog kopna i gotovo pola europskih stanovnika - 244 milijuna ljudi. Ali do listopada 1944., kad je Crvena armija umarširala u istočnu Prusku, imperij je nestao, što ga čini jednim od najkratkotrajnijih u cijeloj povijesti, kao i jednim od najgorih. Uzrok je te kratkotrajnosti, dakako, vojne naravi. Kad je Treći Reich ušao u rat ne samo s Britanskim Carstvom, nego i sa Sovjetskim Savezom i SAD-om, njegov je imperij nedvojbeno bio osuđen na propast. Ali postoji i sporedni, unutarnji uzrok propasti Trećeg Reicha kao imperija.

Sa stajališta puke demografije, projekt čiji je cilj bio da 80 milijuna Nijemaca stane na čelo europskog kontinenta nije se doimao neostvarivim. U teoriji je Njemačkoj trebalo biti lakše vladati Ukrajinom nego Britaniji Uttar Pradeshom. Ako ništa drugo, Kijev je bliže Berlinu nego Kanpur Londonu. Osim toga, Nijemci su 1941. u mnogim dijelovima Ukrajine uistinu dočekani kao osloboditelji. I ne samo ondje. Diljem zapadnog dijela Sovjetskog Saveza bilo je etničkih manjina prema kojima se 30-ih godina Staljin odnosio sumnjičavo i nasilno. Većina je pretpostavljala da će njemačka vlast biti poboljšanje u odnosu na rusku. Ali Nijemci nisu nimalo iskoristili te prednosti. „Arogantni i bahati Nijemci iz Reicha", šepireći se uokolo u svojim pomodnim odorama, otuđivali su se čak i od etničkih Nijemaca koje su trebali osloboditi od stranog ugnjetavanja. Što je još gore, uistinu su se ponosili izgladnjivanjem novopokorenih naroda. „Iscrpit ću sve iz ove zemlje", obznanio je Reichskommissar Erich Koch kad su ga postavili na čelo Ukrajine. „Nisam došao ovamo širiti radost..." Goring se hvastao da ga „baš briga" ako se nenijemci „ruše od gladi".457 Tretman kojem su bili podvrgnuti zarobljeni pripadnici Crvene armije 456

Mazower, Hitler's Empire, str. 205.

457

Ibid., str. 152, 286.

uoči operacije Barbarossa jasno je ukazivao na to što takva nečovječnost podrazumijeva. U veljači 1942. od 3,9 milijuna zarobljenih bilo je živo samo 1,1 milijun. Zbijeni unutar ograda od bodljikave žice, jednostavno su bili prepušteni pogubnom djelovanju neuhranjenosti i bolesti. Nacisti se nisu zadovoljavali ni izgladnjivanjem pokorenih. Rado su postupali nasilno prema njima, od usputnog batinanja (kojem su vas mogli podvrgnuti i samo zbog toga što niste pozdravili nacističkim pozdravom ili ste to učinili drsko, ovisno o raspoloženju) sve do industrijaliziranog genocida. To je doista bio Hereroland u velikom mjerilu.

Rijetki su Nijemci uviđali o kakvoj je ludosti riječ. Prema riječima gauleitera Alfreda Frauenfelda iz veljače 1944.: Načelo bezobzirne brutalnosti, postupanje prema zemlji [Ukrajini] uz stavove i metode iz proteklih stoljeća usmjerene protiv robovskih naroda: i činjenica da se, uz otpor bilo kakvoj razumnoj politici, prezir prema tim ljudima ne izražava samo djelima protiv pojedinaca, nego i riječima u svakoj mogućoj i nemogućoj prilici, (...) sve to svjedoči o posvemašnjem nedostatku instinkta u odnosu prema drugim narodima, koji se u svjetlu njegovih posljedica može nazvati samo (...) katastrofalnim.458 Bilo je, kako je rekao jedan dužnosnik Ministarstva za Istok, „remek-djelo pogrešnog odnosa (...) u godinu dana otjerati u šume i močvare, kao partizane, ljude koji su bili posve naklonjeni Nijemcima i veselo nas dočekali kao svoje osloboditelje".459 Povrh arogancije, bešćutnost i okrutnost bile su posve neumjesne. Već 1938. jedan časnik iz stožera Wehrmachta osvrnuo se na „krajnju (...) nesposobnost države da upravlja" novostečenim područjem Sudeta. Ministarstvo za Istok (Ost-Ministerium) Alfreda Rosenberga ubrzo je prozvano „Ministarstvom za kaos" (Cha-Ost-Ministerium). SS je nastojao uspostaviti neku vrstu centralizirane vlasti nad imperijem, ali Himmler i njegovi udvorice zabrljali su čak i ponovno naseljavanje 800.000 etničkih 458

Ibid., str. 137.

459

Ibid., str. 149.

Nijemaca. Otto Ohlendorf - koji je kao odani zapovjednik Einsatzgruppe bio odgovoran za masovno ubojstvo desetaka tisuća sovjetskih Židova - jadao se da je Himmlerova specijalnost „organiziranje meteža".460 No najveća odgovornost za nefunkcionalnu narav nacističkog imperija nije ni na Rosenbergu ni na Himmleru, nego na njihovu gazdi. Na kraju krajeva, Hitler je bio na čelu Trećeg Reicha. (Od 650 glavnih zakonskih odluka donesenih tijekom rata, samo su 72 bile dekreti i naredbe koji nisu izdani u njegovo ime.) Upravo je Hitler tvrdio, ubrzo nakon invazije na Sovjetski Savez: ,,S obzirom na golemu veličinu osvojenog teritorija na istoku, snage raspoložive za uspostavljanje sigurnosti na tim područjima bit će dovoljne samo ako te okupacijske snage, umjesto da kažnjavaju otpor sudskim presudama, prošire takav teror da skrše svaku volju za otporom među stanovništvom." Upravo je Hitlerova omiljena metoda pacificiranja okupiranog teritorija bila „strijeljati svakoga tko izgleda imalo sumnjivo". Prema mišljenju Wernera Besta (jednoga od rijetkih u Trećem Reichu koji su imali barem donekle razboritu predodžbu o imperijalnoj vladavini), Hitler je bio suvremeni Džingis-kan - stručnjak za razaranje čije barbarsko carstvo ne može potrajati.461 Tako je po mnogočemu nacistički imperij bio posljednje, grozno utjelovljenje ideje koja je 1945. bila zastarjela. Stoljećima se činilo vjerojatnim da je put do bogatstva eksploatacija drugih naroda i njihovih zemalja. Dugo prije nego što je skovana riječ Lebensraum, kao što smo vidjeli, europski su se imperiji borili za nove prostore za naseljavanje, za nove ljude koje će oporezivati - a prije njih azijski, američki i afrički imperiji. No, u XX. stoljeću postupno je postalo jasno da industrijsko gospodarstvo može savršeno funkcionirati i bez kolonija. Zapravo bi kolonije mogle biti nešto poput nepotrebnog tereta. Pišući 1942., ekonomist Helmut Schubert primijetio je da je prava njemačka budućnost u tome da bude „velika industrijska zona", ovisna o „trajnoj i sve većoj prisutnosti stranih radnika". Ponjemčivanje Istoka bilo je nemoguće - orijentalizacija Njemačke bila je mnogo izglednija, jer se nastavljao prijelaz radne snage iz poljoprivrede u 460

Ibid., str. 256.

461

Ibid., str. 248.

industriju. Uvjeti ratne ekonomije opravdavali su takav pogled.

Potkraj 1944. oko 5 milijuna stranaca imalo je radnu obvezu u tvornicama i rudnicima starog Reicha. Velikom ironijom, san o rasno čistom imperiju pretvorio je samu Njemačku u multietničku državu, iako robovsku. Zamjena istočnoeuropskih robova turskim i jugoslavenskim „gastarbajterima" nakon rata nije promijenila taj gospodarski argument. Moderna Njemačka zapravo nije trebala „životni prostor". Trebala je žive useljenike.

Francuski imperij nikad nije bio tako neiskupljivo barbarski kao nacistički. Da jest, sigurno ne bi bilo moguće nakon Drugog svjetskog rata obnoviti dobar dio tog imperija - pa čak i ponovno učvrstiti staru asimilacijsku težnju preimenovavši ga u „Francusku uniju". Čak je i razdoblje od deset godina, koliko je prošlo između Konferencije u Brazzavilleu 1944. i dvostrukog udarca zbog poraza kod Dien Bien Phua i pobune u Alžiru, premašivalo ukupno trajanje Hitlerova njemačkog imperija.

Ipak, svjetski ratovi bili su užasna kob nakon oholosti mission civilisatrice, jer su svi europski imperiji jedni protiv drugih primjenjivali metode što su ih uveli (premda s različitim stupnjevima okrutnosti) protiv Afrikanaca. Medicina, koja se doimala univerzalnom spasiteljicom u ratu protiv bolesti, na kraju se izopačila rasnim predrasudama i pseudoznanošću eugenike, čak i neke liječnike pretvorivši u ubojice. Godine 1945. „zapadna civilizacija" doista se činila oksimoronom, baš kao što je Gandhi govorio. Brz raspad europskih imperija u poratnom razdoblju čini se dovoljnom kaznom, neovisno o tome je li većina bivših kolonija bila spremna za samoupravu.462 Velika je zagonetka to što je iz onoga zvjerskog doba razaranja nekako nastao novi model civilizacije, koji se nije bazirao na kolonizaciji, nego na potrošnji. Godine 1945. bilo je vrijeme da Zapad položi oružje i podigne vrećice za kupovinu - da skine uniformu i odjene traperice.

462

Fieldhouse, Black Africa.

5.

Potrošnja

Moramo preobraziti svoje carstvo i svoj narod, učiniti carstvo nalik europskim državama i svoj narod nalik europskim narodima.

Inoue Kaoru Da vidimo sad hoće li Zapad, koji u demokraciju - svoje veliko otkriće - vjeruje više nego u Božju riječ, hoće li se, dakle, isti taj Zapad sad suprotstaviti vojnom udaru, tom otvorenom napadu na demokraciju u našem gradu? (...) Ili ćemo još jednom biti primorani zaključiti da prave vrijednosti nisu u demokraciji, slobodi i ljudskim pravima i da je Zapadu stalo samo do toga da ga preostali dio svijeta oponaša poput majmuna?463 Orhan Pamuk

RAĐANJE POTROŠAČKOG DRUŠTVA Godine 1909., nadahnut posjetom Japanu, francuski židovski bankar i filantrop Albert Kahn464 dao se na stvaranje albuma fotografija u boji koje prikazuju ljude iz svih krajeva svijeta. Cilj je bio, rekao je Kahn, „napraviti svojevrsnu fotografsku inventuru

463

Orhan Pamuk, Snijeg, prevela Marta Andrić, Vuković & Runjić, Zagreb, 2006., str. 221. (nap. prev.)

464

Kahn je bio učenik filozofa Henrija Bergsona, a uništila ga je Velika depresija, zbog čega je prekinuo svoj veliki fotografski projekt. Izbor slika može se pogledati na: http://www.albertkahn.co.uk/photos.html.

svijeta koji su ljudi naseljavali i razvijali početkom XX. stoljeća".

Nastali pomoću nove tehnike autokroma, 72.000 fotografija i 100 sati filma u Kahnovim „arhivima planeta" pokazuju fantastičnu raznolikost nošnji iz više od 50 zemalja: bijedne težake iz Gaeltachta, raščupane novake iz Bugarske, odbojne plemenske poglavare iz Arabije, potpuno gole ratnike iz Dahomeja, ovjenčane maharadže iz Indije, izazovne svećenice iz Indokine i neobične flegmatične kauboje s Divljeg zapada.445 U to doba, u mjeri koja se danas čini začudnom, bili smo ono što smo nosili.

Danas, stoljeće poslije, Kahnov projekt bio bi manje-više besmislen, jer u ovo se doba većina ljudi na svijetu odijeva na vrlo sličan način: nose jednake traperice, jednake tenisice, jednake majice. Vrlo su rijetka mjesta gdje ljudi ne popuštaju pred divovskim krojačkim strojem koji sve spaja. Jedno je od njih ruralni Peru. U andskim planinama pripadnice naroda Kečua još nose haljine i rupce jarkih boja te pustene šeširiće, obijesno naherene i ukrašene plemenskim znakovljem. Samo što to uopće nije njihova tradicionalna odjeća. Haljine, rupci i šeširi zapravo su andaluzijskog podrijetla, a nametnuo ih je 1572. španjolski potkralj Francisco de Toledo, nakon poraza Túpaca Amarua. Autentična tradicionalna andska nošnja sastojala se od tunike ( a n a c u ) , svezane oko struka vrpcom (chumpi), preko koje se nosio ogrtač (lliclla), koji se pak pričvršćivao iglom tupu.

Ono što Kečue danas nose spoj je te starije nošnje i odjeće koju su morale nositi prema naredbi svojih španjolskih gospodara.

Polucilindri popularni među Bolivijkama pojavili su se poslije, kad su britanski radnici došli graditi prvu željezničku prugu u toj zemlji.466 Trenutačna moda američke sportske odjeće među andskim muškarcima tako je tek posljednje poglavlje u dugoj povijesti odjevnog pozapadnjačivanja. Što je to u našoj odjeći čemu, čini se, drugi ljudi ne mogu odoljeti? Je li odijevati se poput nas isto što i htjeti biti poput nas?

Očito, tu nije samo stvar u odjeći. Stvar je u prihvaćanju cjelokupne popularne kulture koja se širi putem glazbe i filmova, da ne spominjemo bezalkoholna pića i brzu hranu. Ta popularna kultura donosi suptilnu poruku. Stvar je u slobodi - pravu da se 465

Okuefuna,

466

Galeano, Open Veins, str. 47.

Wonderful

World of Albert Kahn.

odijevate, pijete ili jedete kako vam drago (čak ako se i pokaže da je to isto kao i sve drugo). Stvar je u demokraciji - jer se proizvodi samo ono što se ljudima doista sviđa. I, naravno, stvar je u kapitalizmu - jer korporacije moraju zarađivati prodajući robu.

No odjeća tvori bit procesa pozapadnjačivanja zbog jednog jednostavnog razloga. Ona velika gospodarska preobrazba koju su ekonomski povjesničari davno prozvali industrijskom revolucijom - onaj kvantni skok u materijalnim uvjetima života za sve veći dio čovječanstva - potekla je od proizvodnje tekstila. Bilo je to djelomice čudo masovne proizvodnje koju je potaknuo niz tehnoloških inovacija, poteklih iz prethodne znanstvene revolucije (vidi drugo poglavlje). Ali industrijska revolucija ne bi započela u Britaniji i ne bi se proširila na ostatak Zapada bez istodobnog razvoja dinamičnoga potrošačkog društva, kojem je svojstvena gotovo beskonačno prilagodljiva potražnja za jeftinom odjećom. Čarolija industrijalizacije, iako su to suvremeni kritičari općenito previđali, bila je u tome što je radnik u isto vrijeme i potrošač. I „plaćeni rob" išao je kupovati; najniži proleter imao je više od jedne košulje i težio je tomu da ih ima više od dvije.

Potrošačko društvo danas je zaista sveprisutno pa je lako pretpostaviti da je uvijek postojalo. Ali zapravo je to jedna od novijih inovacija koje su gurnule Zapad ispred ostalih. Njegova najizrazitija značajka naoko je neodoljiva primamljivost. Za razliku od moderne medicine, koja se (kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju) silom nametala zapadnim kolonijama, potrošačko društvo ubojita je aplikacija koju je ostatak svijeta žudio preuzeti. Čak ni društveni poretci koji eksplicitno žele biti antikapitalistički - najočitije su razne izvedenice doktrine Karla Marxa - nisu ga mogli isključiti. Posljedica je jedan od najvećih paradoksa moderne povijesti: ekonomski sustav čija je svrha ponuditi beskrajan izbor pojedincu na kraju je homogenizirao čovječanstvo.

Industrijska revolucija često se pogrešno prikazuje kao da je širok spektar tehnoloških inovacija preobrazio brojne gospodarske aktivnosti u isto vrijeme. To nije bio slučaj. Prva faza industrijalizacije bila je striktno usmjerena na tekstil. Arhetipska tvornica bila je predionica pamuka, poput predionice Anchor u

Paisleyju, koja još i danas stoji kao spomenik škotskom industrijskom procvatu.467 Što se točno dogodilo? Jednostavan odgovor glasi da je u jednom trenutku u XIX. stoljeću gospodarska proizvodnja po stanovniku, koja je počela rasti već u XVII. stoljeću, vrtoglavo uzletjela. Iznimno je teško retrospektivno izračunati anakrona mjerila kao što su bruto društveni proizvod ili nacionalni dohodak, pa se stručnjaci razilaze oko točnog razdoblja. Prema jednoj pouzdanoj procjeni prosječni godišnji rast nacionalnog dohotka po stanovniku porastao je od minus 0,2 posto između 1760. i 1800. na 0,52 posto između 1800. i 1830. te na 1,98 posto između 1830. i 1870. godine.468 Sve su te brojke bijedno male prema standardima XXI. stoljeća. Ipak, učinak je bio revolucionaran. Nikad prije nije bilo takvoga trajnog rasta, koji se nakon toga i nije prekidao. Naprotiv, još brži rast značio je da je prosječni Britanac 1960, bio gotovo šest puta bogatiji od svoga pradjeda 1860.469 Osobito je uočljiva brzina kojom je britanska radna snaga napuštala poljoprivredu prelazeći u druge sektore (ne samo proizvodnje, nego i uslužnih djelatnosti). Već 1850. malo više od petine aktivnog stanovništva u Britaniji bavilo se ratarstvom, dok je čak i u Nizozemskoj ta brojka bila bliže 45 posto. Godine 1880. manje nego jedan od sedam Britanaca radio je na zemlji - 1910. jedan od jedanaest.470 Zbrojene brojke rasta kriju dramatičnost tih promjena. Iako je trajala desetljećima, industrijska revolucija bila je teritorijalno vrlo ograničena. U Gloucestershireu, primjerice, jedva se primjećivala.

U Lancashireu je bila nedvojbena - bio je obavijen smogom. Škotsko visočje bilo je netaknuto - zato su viktorijanci zavoljeli ono što se naraštaju dr. Johnsona činilo tek kao surova pustoš.

Glasgow su, s druge strane, trgovina i industrija preobrazile u

467

Clark's, tvrtka koja ju je sagradila (i osigurala Kennethu Clarku sredstva da postane učenjak), osnovana je 1812. Predionica kakvu danas poznajemo izgrađena je 1886. u utilitarističkom stilu, kakvom bi se Jeremy Bentham divio.

Zatvorena je 1968., nakon što je postala neprofitabilna, kao najveći dio britanske tekstilne industrije, zbog japanske konkurencije.

468

Crafts, „British Economic Growth", tablica 6.1.

469

Clark, Farewell to Alms, tablica 9.2.

470

Gildea, Barricades and Borders, str. 6, 145, 181.

„drugi grad" Britanskoga Carstva, njegovi su dimnjaci smradom nadmašili, po smradu poznatoga, suparnika Edinburgh.

Industrijsku se revoluciju opisivalo kao „val naprava".471 Naravno, tehnološkim inovacijama može se objasniti presudno povećanje produktivnosti zemlje, radne snage i kapitala (takozvanih faktora proizvodnje). Količina drugospomenutoga i trećespomenutoga povećala se u XIX. stoljeću,472 ali zapravo je bilo važno poboljšanje u kvaliteti - činjenica da je ukupna proizvodnja nadmašila ukupno povećanje broja radnika i predionica. Što se tiče ponude, dakle, industrijska revolucija bila je utrka za učinkovitošću. Pomoću stroja za predenje Jamesa Hargreavesa (1766.), predionice na vodeni pogon Richarda Arkwrighta (1769.), poboljšanog stroja za predenje Samuela Cromptona (1779.), mehaničkoga tkalačkog stana Edmunda Cartwrighta (1787.) i automatskog stroja za predenje Richarda Robertsa (1830.) proizvodilo se više prede ili tkanine po satu. Stroj za predenje Jamesa Hargreavesa, primjerice, omogućio je da jedan radnik vrti predu istodobno na osam vretena. Zahvaljujući tim inovacijama jedinična cijena britanskih proizvođača pamuka pala je otprilike za 90 posto između sredine 90-ih godina XVIII. stoljeća i 1830.473 Isto se može reći i za ostale ključne pomake, one u proizvodnji željeza i proizvodnji parne energije. Visoka peć Jamesa Beaumonta Neilsona, patentirana 1828., uvelike je unaprijedila taljenje koksa što ga je 1709. razvio Abraham Darby.

Proizvodnja željeza pomoću Darbyjeve peći u Coalbrookdaleu skočila je s 81 tone godišnje 1709. na 4632 tone 1850. godine.

Također, parni stroj Thomasa Newcomena iz 1705. nije bio od

471

Mokyr, Industrial Revolution, str.

472

Stanovništvo Engleske povećalo se između 40-ih i 90-ih godina XVIII. stoljeća za više od trećine - 60-ih pak godina XIX. stoljeća bilo je triput brojnije.

Prosječna dob pri stupanju u brak pala je s 26 na 23 godine, manje je žena ostajalo neudano i rađalo se manje izvanbračne djece. Gregory Clark tvrdio je da sklonost djece bogatijih pojedinaca da žive dulje nego siromašna djeca objašnjava industrijsku revoluciju, jer su se „vrijednosti srednje klase i ekonomska orijentacija najvjerojatnije širile putem reproduktivne nadmoći (...) Štedljivost, razboritost, pregovaranje i naporan rad počeli su prožimati zajednice gdje su vladali rasipnost, nasilje, impulzivnost i dokoličarenje." (Clark, Farewell to Alms, str. 132, 166). No vjerojatno su i bogata francuska i talijanska djeca prolazila bolje nego siromašna.

109.

473

Esteban, „Factory Costs", slika 1.

velike praktične koristi, ali James Watt znatno ga je poboljšao dodavanjem posebnog kondenzatora, a visokotlačna verzija Richarda Trevithicka još je bolja. Newcomenov stroj trošio je 20 kilograma ugljena za samo jednu konjsku snagu po satu.

Parni stroj s kraja XIX. stoljeća proizvodio ju je s manje od pola kilograma.474 Godine 1870. britanski parni strojevi proizvodili su 4 milijuna konjskih snaga, što odgovara radu 40 milijuna ljudi.

Prehrana tolike ljudske radne snage zahtijevala bi trostruku britansku proizvodnju pšenice. 475 Ništa od toga nije imalo onakvu intelektualnu dubinu kao znanstveni pomaci u XVII. stoljeću, iako Boultonovo i Wattovo članstvo u Birminghamskom lunarnom društvu, gdje se isticao i vodeći kemičar Joseph Priestley, pokazuje koliko su bile tijesne veze između dviju revolucija.476 Prije je to bio kumulativni, evolucijski razvoj karakteriziran poboljšanjima, koja su katkad ostvarivali ljudi s minimalnom znanstvenom naobrazbom. Duh toga doba sjahao je s bojnog konja i sad je rintao u Boultonovoj i Wattsovoj ljevaonici u Sohou. Inovativnost, što ju je utjelovljavao ozbiljni Watt, i poduzetništvo, što ga je utjelovljavao gorljivi Boulton: ta je suradnja bila ključna za industrijsku revoluciju.

"Ja ovdje prodajem, gospodine", rekao je Boulton Jamesu Boswellu 1776., „ono za čim žudi cijeli svijet - SNAGU."477 No, radi čega? Industrijska bi revolucija bila besmislena da se sastojala samo od golemog povećanja količine tkanina, željeza ili mehaničke snage koja se mogla godišnje proizvesti. Jednako važan bio je brz razvoj i širenje potrošačkog društva, koje je doista željelo više tih stvari.478 Ako su tehnološke inovacije industrijske revolucije poticale ponudu, potražnju je pobuđivala naoko nezasitna žudnja ljudi prema odjeći. Ništa nije jače poticalo tu žudnju od indijskog tekstila, što ga je Istočnoindijska kompanija naveliko uvozila od XVII. stoljeća. (Uvoz kineskog porculana imao je sličan učinak na potražnju za kuhinjskim posuđem.)479 474

Allen, British Industrial Revolution, str. 156.

475

Morris, Why the West Rules, str. 497.

476

Jones, „Living the Enlightenment".

477

Morris, Why the West Rules, str. 491.

478

Vidi osobito: McKendrick i dr., Birth of a Consumer Society.

479

Berg, „Pursuit of Luxury".

Kućanice su željele te stvari i prilagođavale tomu ponašanje i budžet.480 Poduzetnici su pomoću novih tehnologija nastojali oponašati uvezenu robu i zatim je istisnuti.481 Pamuk je doista bio kralj britanskoga gospodarskog čuda.

Tekstilni sektor donosio je oko desetine britanskog nacionalnog dohotka, a učinkovitost proizvodnje pamuka najviše je rasla.

Tvornice u Manchesteru i radionice u Oldhamu postale su žarišta te preobrazbe. Izvanredno je to što vrlo velik dio britanske proizvodnje pamuka nije bio za domaću prodaju. Sredinom 80-ih godina XVIII. stoljeća izvoz pamuka iznosio je samo oko 6 posto ukupnoga britanskog izvoza. Do sredine 30-ih godina XIX. stoljeća taj je udio narastao na 48 posto - većinom se izvozilo u kontinentalnu Europu.482 Povjesničari su znali raspravljati o tome što je prvo stiglo u Britaniju, tehnološki val ili potrošačko društvo. Što se tiče Kontinenta, dvojbe nema. Europljani su postali skloni jeftinim tvorničkim tkaninama mnogo prije nego što su sami naučili kako će ih proizvoditi.

Zašto se Britanija prva industrijalizirala? Potrošačko društvo nije bilo znatno razvijenije nego u drugim zemljama europskog sjeverozapada. Razina znanstvenih spoznaja nije bila znatno viša i nisu se brže širile. Bilo je impresivnih pomaka u drugim sektorima britanskoga gospodarstva tijekom XVIII. stoljeća, primjerice, u poljoprivredi, bankarstvu i trgovini, ali nije odmah jasno zašto bi to potaknulo porast ulaganja koja povećavaju produktivnost u proizvodnji pamuka, željeza i parne energije.

Neki ukazuju na to da je ključ objašnjenja rane industrijalizacije u Britaniji u politici i zakonima. Običajno pravo, primjerice, navodno je potaknulo osnivanje korporacija i nudilo vjerovnicima bolju zaštitu nego europski sustavi poput onih nastalih prema Napoleonovu građanskom zakoniku.483 Institucijske prednosti zacijelo su pomogle Britaniji da odmakne drugim tobožnjim imperijima tijekom XVII. i osobito XVIII. stoljeća, kao što smo vidjeli. Ali nipošto nije jasno zašto bi načelo suvereno-

480

Vries, „Purchasing Power".

481

Berg, „Imitation to Invention".

482

Findlay i O'Rourke, Power and Plenty, tablice 6.2 i 6.4.

483

La Porta i dr., „Law and Finance", „Investor Protection" i „Economic Consequences".

sti parlamenta ili razvoj običajnog prava omogućili Boultonu i Wattu jači poticaj nego njihovim neopjevanim pandanima u Europi.

Moguće je da su carine na indijski pamuk uvedene u XVIII. stoljeću dale britanskim proizvođačima stanovitu prednost, baš kao što će poslije protekcionistička politika hraniti nerazvijenu američku industriju na štetu britanske konkurencije.484 Načelo komparativne prednosti Davida Ricarda485 nije jedini razlog zašto je u prvoj polovini XIX. stoljeća skočio izvoz britanskog pamuka. Osim toga, ne čini se uvjerljivim da bi britanske (ili pak američke) političke i pravne institucije bile povoljnije za industrijski razvoj od nizozemskih, francuskih i njemačkih.486 Prema suvremenicima, stanje britanskoga političkog i pravnog sustava u ključnim desetljećima industrijskog uzleta bilo je posve suprotno od povoljnoga za mladu industriju. „Stara korupcija" - tako je radikalni polemičar William Cobbett okarakterizirao uzajamno djelovanje parlamenta, krune i Cityja. U Sumornoj kući (1852.-53.) Charles Dickens prikazao je sud lorda kancelara kao groteskno neučinkovitu zapreku za rješavanje vlasničkih sporova, dok je u Maloj Dorritovoj (1855.-57.) meta njego484

O'Brien i dr., „Political Components". Vidi i: Leunig, „British Industrial Success", str. 93.

485

Komparativna prednost označava sposobnost neke zemlje da proizvodi dobra ili usluge uz manje oportunitetne troškove, to jest veću relativnu učinkovitost od druge. Ricardov poznati primjer tiče se trgovine između Engleske i Portugala. U Portugalu je moguće proizvoditi i vino i tkaninu lakše i jeftinije nego u Engleskoj, ali u Engleskoj je mnogo teže i stoga mnogo skuplje proizvoditi vino nego tkaninu. Stoga su obje strane na dobitku ako se Portugal usredotoči na proizvodnju vina, gdje mu je komparativna prednost najveća, prepustivši Englezima da proizvode samo tkaninu. Portugalci mijenjaju višak vina za višak engleske tkanine. Prvi dobivaju više tkanine nego što bi bio slučaj da su je sami proizvodili, a potonji dobivaju jeftinije vino. Ta teorija, primijenjena na Irsku, imala je katastrofalne posljedice. Ruralna radna snaga specijalizirala se za proizvodnju mesa za englesko tržište, pa joj je prehrana previše ovisila o krumpiru, uslijed čega je ta biljka postala iznimno osjetljiva na nametnika krumpirovu plijesan, koji ju je pogodio sredinom 40-ih godina XIX. stoljeća. U skladu s Ricardovim načelima, britanska vlada odbila je poslati pomoć u hrani ne bi li umanjila glad. Umrlo je milijun ljudi, ne opravdavši Ricarda, nego Thomasa Malthusa, autora djela O načelima populacije (1798.), gdje je predvidio takve nesreće. Preživjelim Ircima preostalo je da izvoze sami sebe, pretežno u Ameriku.

486

Guinnane i dr., „Putting the Corporation in its Place"; Lamoreaux, „Scylla or Harybdis?".

ve satire „Ministarstvo zavlačenja", vladin odsjek čija je svrha ometanje gospodarskog napretka. Dionička društva ostala su protuzakonita sve dok 1824. nije opozvan zakon o mjehurima, a dužnički zatvori poput Marshalseaja - tako živo dočaranog u Maloj Dorritovoj - nastavili su djelovati do usvajanja zakona o bankrotu 1869. Valja se prisjetiti i da je namjena dobrog dijela zakona povezanih s tekstilnom industrijom, što su ih usvojili viktorijanski parlamenti, bila ograničiti ekonomsku slobodu vlasnika tvornica, osobito što se tiče dječjeg rada.

Britanija se značajno razlikovala od ostalih zemalja europskog sjeverozapada u dvije stvari koje industrijsku revoluciju čine razumljivom. Prvo, rad je bio mnogo skuplji nego na Kontinentu - zapravo, skuplji nego svuda gdje postoje zapisi.

U drugoj polovini XVIII. stoljeća realna plaća pariškog radnika (u srebru prilagođena potrošačkim cijenama) bila je tek nešto viša od pola plaće londonskog radnika. Realne plaće u Milanu iznosile su 26 posto londonskih.487 Plaće u Kini i južnoj Indiji bile su još niže, i to ne samo zbog veće produktivnosti azijskog uzgoja riže u odnosu na europsku proizvodnju pšenice.488 Drugi je razlog to što je ugljena u Britaniji bilo u izobilju, što je bio dostupan i stoga mnogo jeftiniji nego na drugoj strani La Manchea. Između 20-ih i 60-ih godina XIX. stoljeća godišnja se proizvodnja britanskih rudnika ugljena učetverostručila, a cijena po toni pala je za četvrtinu. Sve te brojke zajedno objašnjavaju zašto su britanski poduzetnici bili toliko motiviraniji da teže tehnološkim inovacijama nego njihovi pandani na Kontinentu. U Britaniji je više nego igdje drugdje imalo smisla zamijeniti skupe ljude strojevima koji se hrane jeftinim ugljenom.

Kao i Francuska revolucija prije nje, britanska industrijska revolucija proširila se diljem Europe. No, bilo je to miroljubivo osvajanje.489 Veliki inovatori uglavnom nisu mogli zaštititi ono što bi se danas nazivalo pravima intelektualnog vlasništva. Tako su novu tehnologiju izvanredno brzo kopirali na Kontinentu i na drugoj strani Atlantika. Prva prava predionica pamuka, ona 487

Allen,

488

Parthasarathi, „Rethinking Wages".

489

Pollard,

British

Industrial Revolution.

Peaceful Conquest.

Richarda Arkwrighta u Cromfordu u Derbyshireu, sagrađena je 1771. Sedam godina poslije njezina se kopija pojavila u Francuskoj. Samo su tri godine trebale Francuzima da kopiraju Wattov parni stroj iz 1775. Njemačke verzije i jednog i drugog postojale su 1784., u velikoj mjeri zahvaljujući industrijskoj špijunaži. Amerikanci, koji su bili u prednosti jer su uzgajali vlastiti pamuk i vadili vlastiti ugljen, bili su malo sporiji - prva predionica pamuka pojavila se 1788. u Bass Riveru u Massachusettsu, a prvi parni stroj 1803. godine.490 Belgijanci, Nizozemci i Švicarci nisu mnogo zaostajali. Obrazac je bio sličan nakon što je 1825. prva parna lokomotiva počela vući vagone na pruzi između Stocktona i Darlingtona, iako je tom izumu trebalo samo pet godina da prijeđe Atlantik, u usporedbi s 12 godina da stigne u Njemačku i 22 u Švicarsku.491 Kako se učinkovitost tehnologije povećavala, tako je postajala ekonomski primamljivom čak i ondje gdje je radna snaga bila jeftinija, a ugljena manje. Između 1820. i 1913. broj vretena u svijetu povećao se četiri puta brže nego broj stanovnika, ali stopa porasta bila je dvostruko brža izvan Ujedinjenog Kraljevstva. Koristi od produktivnosti - i porasta potražnje - bile su takve da je bruto proizvod svjetske industrije pamuka rastao triput brže nego ukupan broj vretena.492 Posljedica je toga da je između 1820. i 1870. nekoliko sjeverozapadnih europskih i sjevernoameričkih zemalja dosegnulo britanske stope rasta - zapravo su Belgija i SAD rasli brže.

Krajem XIX. stoljeća, prema tome, industrijalizacija je bila u punom zamahu na dva velika područja: jedno se prostiralo preko američkog sjeveroistoka, s gradovima kao što je Lowell u Massachusettsu, a drugo od Glasgowa do Varšave, pa čak i do Moskve. Godine 1800. sedam od deset najvećih svjetskih gradova još je bilo u Aziji, a Peking je veličinom još nadmašivao London. Godine 1900., što je uvelike bila posljedica industrijske revolucije, samo jedan od deset najvećih gradova bio je azijski: ostali su bili europski ili američki.

490

Vidi: Fowler Mohanty, Labor and Laborers of the Loom, osobito str. 76. O daljnjem razvoju uzgoja pamuka vidi: Dattel, Cotton and Race.

491

Clark, Farewell to Alms, str. 67.

492

Farnie, „Role of Merchants", str. 20 i dalje.

Širenje industrijskih gradova u britanskom stilu diljem svijeta nadahnjivalo je neke promatrače, ali i zastrašivalo druge. Među nadahnutima bio je Charles Darwin, koji se, kako je priznao u Podrijetlu vrsta (1859.), „dobro pripremio za promatranje borbe za opstanak" živeći u razdoblju industrijske revolucije. Dobar dio Darwinova prikaza prirodne selekcije mogao bi se lako primijeniti i na ekonomski svijet tekstilnog biznisa sredinom XIX. stoljeća: Sva su organska stvorenja izložena žestokoj konkurenciji. (...) Budući da se više jedinki rada nego što ih može preživjeti, mora u svakom slučaju postojati borba za opstanak, ili pojedine jedinke s drugom jedinkom iste vrste, ili s jedinkama drugih vrsta, ili s fizičkim uvjetima života. (...) Svako organsko stvorenje (...) mora se boriti za život. (...) Zato što djeluje isključivo akumulirajući male, postupne, povoljne varijacije, prirodna selekcija ne može izazvati ni veliku ni iznenadnu modifikaciju...493 U tom smislu, možda za povjesničara ima više smisla govoriti o industrijskoj evoluciji, u Darwinovu smislu riječi. Kako su primijetili ekonomisti Thorstein Veblen i Joseph Schumpeter, kapitalizam XIX. stoljeća bio je pravi darwinovski sustav, obilježen naoko slučajnim mutacijama, povremenim specijacijama i opstankom raznih jedinki ili, da se poslužimo Schumpeterovim znamenitim izrazom, „kreativnim razaranjem".494 No upravo je nepostojanost manje ili više nereguliranih tržišta, što ih je stvorila industrijska revolucija, izazvala konsternaciju među mnogim suvremenicima. Sve do velikih poboljšanja u javnom zdravstvu, opisanih u prethodnom poglavlju, stope smrtnosti u industrijskim gradovima bile su izrazito više nego na selu. Povrh toga, pojava novoga i nimalo redovitog „poslovnog ciklusa", obilježenoga periodičnim krizama prekomjerne industrijske proizvodnje i financijskom panikom, općenito je ostavljala jači dojam na ljude nego postupno povećanje 493

Darwin, Origin, poglavlja 3, 4 i 14.

494

Ferguson, „Evolutionary Approach".

prosječne stope rasta gospodarstva. Iako je industrijska revolucija dugoročno očito poboljšala životne uvjete, činilo se da je kratkoročno pogoršala stanje. Jedna od ilustracija Williama Blakea za njegov uvod u Miltona prikazivala je, među ostalim mračnim prizorima, tamnoputi lik kako drži krvlju natopljenu predu pamuka.495 Za skladatelja Richarda Wagnera London je bio „ostvarenje Alberichova sna - Nibelheim, svjetska prevlast, aktivnost, rad, posvuda nesnosni pritisak pare i magle".

Paklenski prizori britanskih tvornica nadahnuli su njegov prikaz podzemnog carstva patuljaka u Das Rheingold, kao i jedan od lajtmotiva cijelog ciklusa Nibelunški prsten, postojani staccato brojnih čekića:

Ogrezao u njemačkoj književnosti i filozofiji, škotski filozof Thomas Carlyle prvi je uočio ono što se činilo fatalnom greškom industrijske ekonomije: da sve društvene odnose svodi na ono što je u svom eseju Prošlost i sadašnjost nazvao „novčanom vezom": svijet s takvim žarom srlja da obavi sve više i više posla da se nema vremena sjetiti ni podijeliti plaće; samo ih je ostavio da se za njih jagme po zakonu jačega, zakonu ponude i potražnje, zakonu laissez-faire i drugim bezvrijednim zakonima i nezakonima. To nazivamo društvom - a naokolo otvoreno propovijedamo potpunu odvojenost, izolaciju. Naš život nije uzajamno pomaganje, nego prije međusobno neprijateljstvo, prikriveno propisanim ratnim pravom, prozvanim „poštenom konkurencijom", i tako dalje. Posve smo zaboravili da plaćanje nije jedini odnos između ljudskih bića... [To] nije jedina veza između dva čovjeka - daleko od toga!

495

„Tamni sotonski mlinovi" iz teksta lako bi se mogli odnositi na mlin Albion, koji su 1769. u Londonu podigli Boulton i Watt, a koji je 1791. izgorio.

Duboko su, mnogo dublje nego ponuda i potražnja, zakoni i dužnosti svete kao sam ljudski život.496 Taj izraz - „novčana veza" - toliko se svidio sinu apostatskoga židovskog odvjetnika iz Porajnja da ga je zajedno sa suautorom, nasljednikom vlasnika wuppertalske predionice pamuka, ukrao za nečuveni „manifest" koji su objavili uoči revolucija 1848. godine.

Utemeljitelji komunizma Karl Marx i Friedrich Engels bili su tek dvojica od mnogih radikalnih kritičara industrijskog društva, ali oni su uspjeli sastaviti prvi suvisao nacrt za alternativni društveni poredak. Budući da je to početak raskola zapadne civilizacije koji će potrajati gotovo stoljeće i pol, vrijedi zastati kako bismo razmotrili nastanak njihove teorije. Spoj Hegelove filozofije, koja je historijski proces prikazivala kao dijalektičan, i Ricardove političke ekonomije, koja je podrazumijevala manje povrate na kapital i „željezni" zakon niskih plaća, marksizam je preuzeo Carlyleovo gnušanje nad industrijskom ekonomijom i nostalgiju zamijenio utopijom.

Sâm Marx bio je odbojna osoba. Zapušteni žicar i grubi polemičar, volio se hvastati da mu je žena „née barunica od Vestfalije", ali ipak je imao izvanbračnog sina s njihovom sluškinjom. Jedini put kad se pokušao zaposliti (kao željeznički pisar) odbili su ga zbog grozna rukopisa. Pokušao je s burzom, ali bio je očajan. Stoga je veći dio života ovisio o milostinji koju mu je davao Engels, za kojega je socijalizam bio večernji hobi, uz lov na lisice i ženskarenje, dok mu je dnevni posao bio vođenje jedne očeve tvornice u Manchesteru (čiji je patentirani proizvod bio poznat kao „dijamantna nit"). Ni jedan čovjek u povijesti nije ugrizao ruku koja ga hrani s većim guštom od Marxa kad je ugrizao ruku Kralja pamuka.

Bit marksizma uvjerenje je da je industrijska ekonomija osuđena na stvaranje nepodnošljivo nejednakog društva podijeljenog na buržoaziju, vlasnike kapitala, i proletarijat bez imovine.

Kapitalizam neumoljivo zahtijeva da se kapital koncentrira u rukama sve manjeg broja ljudi, dok se svi drugi svode na plaćene robove, što znači da su plaćeni samo „onoliko koliko je 496

Carlyle, Past and Present, knjiga I, poglavlja 1-4, knjiga IV., poglavlja 4, 8.

radniku apsolutno nužno da sačuva goli život kao radnik". U 32. poglavlju prvog sveska svoga jedva čitljivog Kapitala (1867.)

Marx je prorekao neizbježan ishod: Zajedno s neprekidnim povećanjem broja kapitalističkih magnata, koji prisvajaju i monopoliziraju sve prednosti tog procesa preobrazbe, raste rasprostranjenost bijede, ugnjetavanja, ponižavanja i eksploatacije, ali s tim raste i revolt radničke klase...

Centralizacija sredstava za proizvodnju i socijalizacija radne snage dosežu točku kad postaju nespojive sa svojom kapitalističkom opnom. Ta je opna puknula.

Pogrebna zvonjava kapitalističkoga privatnog vlasništva odjekuje. Izvlastitelji su izvlašteni.

Ovaj odjeljak nema slučajno wagnerovska obilježja, dijelom iz Götterdämmerunga, dijelom iz Parsifala. Ali u vrijeme kad je knjiga objavljena veliki skladatelj ostavio je duh 1848. daleko iza sebe. Umjesto toga, pjesma Eugenea Pottiera „Internacionala" postala je himna marksizma. Uz glazbu Pierrea de Geytera poticala je „ropske mase" da odbace vjerska „praznovjerja" i nacionalne pripadnosti i zarate protiv „lopova" i njihovih ortaka, tirana, generala, vladara i velikaša.

Prije nego što utvrdimo u čemu su griješili, moramo priznati u čemu su Marx i njegovi sljedbenici imali pravo. Nejednakost se doista povećala, što je posljedica industrijske revolucije.

Između 1780. i 1830. proizvodnja po radniku u Ujedinjenom Kraljevstvu povećala se više od 25 posto, ali plaće su porasle jedva 5 posto. Udio nacionalnog dohotka za najimućniji dio stanovništva povećao se s 25 posto 1801. na 35 posto 1848. godine.

U Parizu je 1820. oko 9 posto stanovnika bilo klasificirano kao „posjednici i r e n t i e r s " (oni koji žive od svojih ulaganja) i posjedovalo 41 posto registrirane imovine. Godine 1911. njihov se udio povećao na 52 posto. U Pruskoj udio dohotka u gornjih pet posto stanovništva povećao se s 21 posto 1854. godine na 27 posto 1896. pa na 43 posto 1913. godine.497 Industrijska društva, postaje jasno, postajala su nejednakija tijekom XIX. stoljeća. To 497

Kaelble,

Industrialization

and Social Inequality.

je imalo predvidljive posljedice. Za vrijeme epidemije kolere 1892. u Hamburgu, primjerice, stopa smrtnosti među osobama s godišnjim prihodom manjim od 800 maraka bila je 13 puta viša nego među osobama koje su zarađivale 50.000 maraka.498 Čovjek nije nužno morao biti marksist da se zgrozi nad nejednakošću industrijskog društva. Tvorničar velškog podrijetla Robert Owen, koji je 1817. skovao izraz „socijalizam", zamislio je alternativni ekonomski model koji se temelji na zadružnoj proizvodnji i utopijskim selima poput onih koja je osnovao u Orbistonu u Škotskoj i New Harmonyju u Indiani.499 Čak je i irski estet i šaljivac Oscar Wilde prepoznavao temelj društvene bijede na kojemu je stajao uglađeni svijet lijepe književnosti: To su siromasi, i među njima nema otmjenih manira, ni očaravajućeg govora, ni civiliziranosti. (...) Njihovoj zajedničkoj snazi čovječanstvo duguje dobar dio materijalnog blagostanja. No, stječe samo materijalni rezultat, a čovjek koji je siromašan sam po sebi nema nikakvu važnost. On je tek beskonačno malen atom sile koja ga, što se njega samog tiče, gazi: zapravo ga preferira zgažena, jer je tada mnogo poslušniji. (...)

Agitatori su ljudi koji se upleću i miješaju te se ubace u neku posve zadovoljnu društvenu klasu i posiju sjeme nezadovoljstva unutar nje. To je razlog zašto su agitatori apsolutno nužni. Bez njih, u našem nepotpunom stanju, ne bi bilo napretka prema civilizaciji. (...) [Ali] činjenica je da civilizacija zahtijeva robove. Grci su u tome bili posve u pravu. Ako nema robova koji će obaviti ružan, odvratan, nezanimljiv posao, kultura i kontemplacija postaju gotovo nemoguće. Ljudsko je ropstvo loše, nepouzdano i demoralizirajuće. O mehaničkom ropstvu, o ropstvu strojeva, ovisi budućnost svijeta.500

498

Evans, Death in Hamburg.

499

Grayling, Light of Liberty, str. 189-193.

500

Wilde, De Profundis, str. 21, 23, 33.

Ali revolucija, koje se plašio Wilde i koju je žudno predviđao Marx, nikad se nije dogodila - barem ne ondje gdje je trebala.

Bouleversements 1830. i 1848. bili su posljedice kratkotrajnih skokova cijena hrane i financijskih kriza više nego društvene polarizacije.501 Kako se poljoprivredna produktivnost u Europi povećavala, kako su ekonomski ciklusi slabjeli, opasnost od revolucije se smanjivala. Umjesto stapanja u osiromašenu masu, proletarijat se podijelio na „radničku aristokraciju" s vještinama i lumpenproletarijat s porocima. Prvi su davali prednost štrajkovima i kolektivnim pregovorima u odnosu na revoluciju i stoga su osigurali više realne plaće. Potonji su davali prednost džinu.

Pristojna radnička klasa imala je svoje sindikate i radničke klubove.502 Grubijani su imali varijete i ulične tučnjave.

Odredbe Komunističkog manifesta u svakom slučaju nipošto nisu bile primamljive industrijskim radnicima kojima su bile namijenjene. Marx i Engels tražili su ukidanje privatnog vlasništva, ukidanje nasljeđivanja, centralizaciju kredita i komunikacija, državno vlasništvo nad svim tvornicama i sredstvima za proizvodnju, stvaranje „industrijskih vojski za poljoprivredu", ukidanje razlike između sela i grada, ukidanje obitelji, „zajedništvo žena" (zamjena supruga) i ukidanje svih nacionalnosti. S druge strane, liberali XIX. stoljeća htjeli su ustavnu vladu, slobodu govora, tiska i okupljanja, šire političko zastupanje putem izborne reforme, slobodnu trgovinu i, gdje ga nema, nacionalno samoodređenje („samoupravu"). U pola stoljeća nakon ustanaka 1848. dobili su dobar dio toga - dovoljno, u svakom slučaju, da Marxova i Engelsova rješenja izgledaju de trop. Godine 1850. samo je u Francuskoj, Grčkoj i Švicarskoj više od petine stanovništva imalo pravo glasa. Godine 1900. u deset europskih zemalja, a Britanija i Švedska nisu bile daleko od toga praga. Šire zastupanje dovelo je do zakonodavstva koje je pogodovalo skupinama s nižim dohotkom - slobodna trgovina u Britaniji značila je jeftin kruh, a jeftin kruh plus porast nominalnih plaća zahvaljujući pritisku sindikata značio je značajnu zbiljsku korist za radnike. Nadnice građevinara u Londonu udvostručile su se između 1848. i 1913. Šire zastupanje dovelo je i do naprednijeg 501

Berger i Spoerer, „Economic Crises".

502

Vidi npr.: Fowler,

Lancashire Cotton Cooperatives.

oporezivanja. Britanija je predvodila put 1842. kad je sir Robert Peel uveo mirnodopski porez na dohodak - 1913. standardna stopa bila je 14 penija po funti (6 posto). Prije 1842. gotovo sav britanski dohodak dolazio je od posrednog oporezivanja potrošnje, putem carina i trošarina, a regresivni porezi bili su proporcionalno manji što ste bili bogatiji. Godine 1913. trećina dohotka dolazila je od izravnog oporezivanja razmjerno bogatih. Godine 1842. središnja vlast nije potrošila gotovo ništa na obrazovanje, umjetnost i znanost. Godine 1913. oni su činili deset posto troškova. Dotad je Britanija slijedila Njemačku uvevši državnu mirovinu za starije osobe.

Dakle, Marx i Engels bili su u krivu zbog dva razloga.

Prvo, njihov željezni zakon o plaćama bio je čista besmislica.

Bogatstvo se pod kapitalizmom doista u velikoj mjeri koncentriralo i tako je ostalo do druge polovice XX. stoljeća. No razlike u prihodima počele su se smanjivati kako su stvarne plaće rasle, a oporezivanje postalo manje regresivnim. Kapitalisti su shvatili ono što je promaknulo Marxu: da su radnici ujedno i potrošači.

Stoga nije imalo smisla nastojati skresati im plaće na dohodak dovoljan tek za preživljavanje. Naprotiv, kao što je primjer SAD-a sve jasnije pokazivao, nema većega potencijalnog tržišta za većinu kapitalističkih poduzeća od njihovih vlastitih zaposlenika. Umjesto da osudi mase na „osiromašivanje", mehaniziranje tekstilne proizvodnje stvorilo je velike mogućnosti zapošljavanja za zapadne radnike - premda na račun indijskih prelaca i tkalaca - a pad cijena pamuka i druge robe značio je da zapadni radnici za svoje tjedne plaće mogu kupiti više. Učinak se najbolje vidi po golemoj razlici između zapadnjačkih i nezapadnjačkih plaća te životnog standarda u tome razdoblju. Čak se i na Zapadu jaz između industrijalizirane prethodnice i ruralnih mlitavaca dramatično širio. Početkom XVII. stoljeća u Londonu realna plaća (prilagođena u odnosu na životne troškove) nekvalificiranog radnika nije bila mnogo drukčija od one koju je njegov kolega zarađivao u Milanu. Međutim, od 50-ih godina XVIII. do 50-ih godina XIX. stoljeća Londonci su odmaknuli daleko naprijed.

Na vrhuncu velikog odvajanja u Europi, realne plaće u Londonu bile su šest puta veće nego u Milanu. S industrijalizacijom sjeverne Italije u drugoj polovini XIX. stoljeća taj se jaz počeo smanjivati, pa je uoči Prvog svjetskog rata bio bliži odnosu tri naprama

jedan. Njemački i nizozemski radnici također su imali koristi od industrijalizacije, iako su još 1913. zaostajali za engleskim kolegama.503 Kineski radnici, s druge strane, nisu hvatali priključak.

Gdje su plaće bile najviše, u velikim gradovima poput Pekinga i Kantona, građevinci su dobivali ekvivalent od oko tri grama srebra po danu, bez povećanja u XVIII. stoljeću i uz tek lagano povećanje u XIX. i početkom XX. stoljeća (na oko 5-6 grama).

Bilo je nekih poboljšanja za radnike u Kantonu nakon 1900., ali minimalnih; radnici u Sečuanu ostali su krajnje siromašni. Dotle su ekvivalenti plaća u srebru londonskih radnika porasli s oko 18 grama između 1800. i 1870. na 70 grama između 1900. i 1913. godine. Uračunavajući troškove uzdržavanja obitelji, životni standard prosječnoga kineskog radnika smanjio se tijekom XIX. stoljeća, najviše tijekom Taipinškog ustanka (vidi šesto poglavlje). Doduše, sredstva za život bila su jeftinija u Kini nego u sjeverozapadnoj Europi. Valja upamtiti i da su Londonci i Berlinci uživali u kudikamo raznovrsnijoj prehrani - kruhu, mliječnim proizvodima i mesu - koju su zalijevali obilnim količinama alkohola, dok su se istočni Azijci prehranjivali bijelom rižom i oskudnim žitaricama. Ali jasno je da je u drugom desetljeću XX. stoljeća jaz u životnom standardu između Londona i Pekinga bio u omjeru šest naprama jedan, u usporedbi s dva naprama jedan u XVIII. stoljeću.504 Druga greška koju su počinili Marx i Engels bilo je podcjenjivanje prilagodljivosti države u XIX. stoljeću - osobito kad se mogla proglasiti nacionalnom državom.

U svojoj Kritici Hegelove filozofije prava, Marx je iznio poznatu tvrdnju da je religija „opijum za mase". Ako je tako, onda je nacionalizam kokain za srednju klasu. Dana 17. ožujka 1846. u venecijanskom Teatro la Fenice održavala se premijera nove opere već proslavljenoga talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija. Zapravo, Verdi je i rođen kao Francuz: nakon rođenja službeno je upisan kao Joseph Fortunin François Verdi", zato što je selo u kojemu je rođen tada bilo pod Napoleonovom 503

Allen, „Great Divergence in European Wages". Zahvalan sam Robertu Allenu što je podijelio sa mnom te podatke o plaćama.

504

Allen i dr., „Wages, Prices, and Living Standards".

vlašću, nakon što ga je pripojila Francuska zajedno s ostatkom Vojvodstva Parme i Piacenze. Francuzi su osvojili i Veneciju, ali je 1814. prepuštena Austrijancima. Neomiljenost habsburške vojske i birokracije objašnjava bučno oduševljenje kojim je većinom talijanska publika reagirala na sljedeće stihove: Tardo per gli anni, e tremulo, È il regnator d'Oriente; Siede un imbelle giovine Sul trono d'Occidente; Tutto sarà disperso Quand'io mi unisca a te...

Avrai tu l'universo, Resti Vitalia a me.

(Star je i nemoćan/Vladar istočnoga Carstva;/Mladi kukavica sjedi na prijestolju Zapadnoga;/Oba će nestati/Ako se ti i ja ujedinimo.../Tebi će pripasti svemir/Ali Italiju ostavi meni.)

Te riječi, koje je Atili otpjevao rimski izaslanik Ezio nakon pustošenja Rima, bile su slabo prikriven poziv nacionalnom osjećaju.

Savršeno ilustriraju ono što je, za razliku od socijalizma, nacionalizam uvijek imao. Imao je stila.

Naravno, i nacionalizam je imao svoje manifeste. Jedan drugi Giuseppe - Mazzini - bio je možda najbliže teoretičaru što je nacionalizam stvorio. Kako je 1852. oštroumno primijetio, revolucija je „poprimila dva oblika; pitanje oko kojega su se svi složili da ga zovu socijalnim, i pitanje nacionalnosti". Talijanski nacionalisti iz razdoblja Risorgimenta: borili su se (...) kao i Poljska, Njemačka i Mađarska, za domovinu i slobodu; za riječ ispisanu na zastavi, koja obznanjuje svijetu da i oni žive, razmišljaju, vole i rade za dobrobit sviju. Govore isti jezik, nose biljeg krvnog srodstva, kleče ispred istih grobova, diče se istom tradicijom; i zahtijevaju slobodno udruživanje, bez zapreka, bez strane prevlasti...505 505

Mazzini, „To the Italians",

Za Mazzinija rješenje je jednostavno: „Kartu Europe treba prepraviti." U budućnosti, tvrdio je, bit će uredno preustrojena u 11 nacionalnih država. Međutim, to je bilo lakše reći nego učiniti, pa se zato preferirao umjetnički ili sportski nacionalizam, a ne programatski. Nacionalizam je najbolje funkcionirao u pučkoj poeziji pisaca kao što je Grk Rigas Feraios - „Bolje živjeti jedan sat kao slobodan čovjek, nego četrdeset godina u ropstvu i zatočeništvu") ili u budnicama njemačkih studentskih bratstava (Fest steht und treu die Wacht am Rhein - „Čvrsto stoji odana straža na Rajni"), ili čak na sportskom terenu, gdje je na Dan sv. Andrije 1872. Škotska protiv Engleske odigrala prvu međunarodnu nogometnu utakmicu (rezultat 0:0). Bilo je mnogo teže kad se političke, jezične i religijske granice nisu podudarale, što je bilo najočitije u kobnom trokutu između Baltika, Balkana i Crnog mora. Između 1830. i 1905. osam novih država steklo je neovisnost ili se ujedinilo: Grčka (1830.), Belgija (1830. - 39.), Rumunjska (1856.), Italija (1859. - 71.), Njemačka (1864. - 71.), Bugarska (1878.), Srbija (1867. - 78.) i Norveška (1905.). No američki južnjaci nisu ostvarili svoju težnju za državom, kao ni Armenci, Hrvati, Česi, Irci, Poljaci, Slovaci, Slovenci i Ukrajinci. Mađari su se, poput Škota, zadovoljili ulogom mlađeg partnera u dvojnoj monarhiji, pomažući u upravljanju carstvom. Što se tiče posebnih etnolingvističkih skupina kao što su Romi, Sinti, Kašubi, Lužički Srbi, Vlasi, Sekelji, Rusini i Retoromani, nitko ih nije ozbiljno smatrao sposobnima za političku autonomiju.

Uspjeh ili promašaj u igri izgradnje nacije na kraju je ovisio o realpolitici. Poslužila je Camillu Bensu, grofu od Cavoura, da pretvori ostatak Italije u kolonijalni dodatak Pijemontu-Sardiniji, kao što je odgovarala Ottu Eduardu Leopoldu von Bismarcku, grofu od Bismarck-Schönhausena, da sačuva povlastice pruske monarhije, pretvorivši je u najmoćniju instituciju unutar saveznoga njemačkog Reicha. „Nikad nisam sumnjao", napisao je Bismarck u svojim Sjećanjima, da je ključ njemačke politike među vladarima i dinastijama, ne među publicistima, bilo u parlamentu i tisku, bilo na barikadama. (...) Gordijski čvor njemačkog

položaja (...) može se samo presjeći mačem: došlo je do toga da se pruski kralj, svjesno ili nesvjesno, a s njim i pruska vojska, moraju zauzeti za nacionalnu stvar, neovisno o tome smatra li se glavnim ciljem pruska hegemonija, s „borusijskog" stajališta, ili ujedinjenje Njemačke, s nacionalnog stajališta: oni se podudaraju (...). Dinastije su u sva vremena bile jače od tiska i parlamenta. (...) Kako bi njemačko domoljublje bilo aktivno i djelotvorno, u pravilu se mora oslanjati na dinastiju. (...) Upravo je kao Prus, Hannoveranin, Württemberžanin, Bavarac ili onaj čiji je zavičaj Hessen, prije nego kao Nijemac, [Nijemac] sklon pružiti nesumnjiv dokaz domoljublja.506 Preobrazba njemačkog Bunda s 35 država, kojim je dominirala Austrija, u Reich s 25 država, kojim je dominirala Pruska, bila je Bismarckov majstorski potez. Ono što se događalo kad je 1866.

Pruska porazila Austriju i druge članove njemačke konfederacije bolje je, umjesto ratom za ujedinjenje, smatrati pobjedom sjevera nad jugom u njemačkom građanskom ratu, iz jednostavna razloga što je toliko govornika njemačkoga bilo isključeno iz nove Njemačke. No Bismarckova pobjeda nije bila potpuna dok nije nadmudrio i liberalne suparnike kod kuće, najprije uvevši opće pravo glasa, što ih je stajalo mjesta u novom imperijalnom parlamentu (Reichstag), a zatim ih 1878. podijelivši oko slobodne trgovine. Cijena su bila dva jaka položaja za blokiranje koja su dobili Nijemci na jugu: središnja uloga Stranke katoličkog centra u donjem domu (Reichstag) i zajednički veto južnonjemačkih država u gornjem domu (Bundesrat).

Se vogliamo che tutto rimanga come è, bisogna che tutto cambi - „Ako hoćemo da sve ostane kako jest, sve će se morati promijeniti". Najslavnija rečenica iz povijesnog romana Gepard (1958.) Giuseppea Tomasija di Lampeduse često se citira kako bi se sažeto opisala skrivena konzervativna narav talijanskog ujedinjenja. No kod novih nacionalnih država nije bila riječ samo o očuvanju vrijednih povlastica opterećenih europskih zemljoposjedničkih elita. Entiteti poput Italije i Njemačke, sastavljeni 506 Bismarck, Reminiscences, sv. I, 13. poglavlje.

od brojnih državica, nudili su svojim građanima niz koristi: ekonomiju razmjera, mrežne eksternalije, smanjene troškove transakcija i učinkovitije ključne javne usluge kao što su red i mir, infrastruktura i zdravstvo. Nove su države napokon mogle učiniti sigurnima velike europske gradove, ta žarišta i kolere i revolucije. Uklanjanje sirotinjskih četvrti, bulevari preširoki za barikade, veće crkve, zeleni parkovi, sportski stadioni i iznad svega više policajaca - sve je to preobrazilo europske glavne gradove, pogotovo Pariz, koji je barun Georges Haussmann potpuno preinačio za Napoelona III. Sve su nove države imale impozantne fasade; čak ni poražena Austrija nije gubila mnogo vremena i pretvorila se u „carsku i kraljevsku" Austro-Ugarsku, a njezin je arhitektonski identitet ovjekovječen oko bečke Ringstrasse.507 Ali iza fasada bila je prava zbilja. Gradile su se škole, kako bi se standardizirani nacionalni jezici bolje utuvljivali u mlade glave. Podizale su se vojarne, kako bi se maturanti bolje obučavali da brane domovinu. I gradile su se željeznice na mjestima gdje se njihova isplativost činila dvojbenom, kako bi se vojnici bolje prevozili na granicu, u slučaju potrebe. Seljaci su postajali Francuzi - ili Nijemci, ili Talijani, ili Srbi, ovisno o tome gdje su se rodili.

Paradoks je da se to doba nacionalizma podudaralo s trajnom standardizacijom načina odijevanja. Vojne su uniforme, da budemo sigurni, zadržale nacionalna obilježja, tako da se u žaru bitke poilu mogao razlikovati od bochea ili rosbifa, čak i po sjeni. No vojne inovacije u XIX. stoljeću, koje su uvelike poboljšale preciznost i moć topništva, osim što su uvele bezdimni barut, potaknule su zamjenu jarkih ogrtača iz XVIII. i XIX. stoljeća mnogo jednoličnijim odorama. Britanci su prihvatili kaki tkaninu nakon rata protiv Zulua 1879., a njihov su primjer poslije slijedili Amerikanci i Japanci. I Rusi su 1908. odabrali kaki, ali sivlje nijanse. Talijani su se odlučili za sivo-zelenu, Nijemci za maslinastosivu, a Austrijanci za sivo-modru. Kako su vojske rasle, štednja je diktirala pojednostavnjivanje. Lice bitke postajalo je neugledno.

Muški civili odbacili su i kicoštvo starijih naraštaja. Odijelo kako ga je zamislio Beau Brummell u razdoblju regentstva 507

Schorske,

Fin-de-Siècle

Vienna.

bilo je pojednostavnjeno u odnosu na modu XVIII. stoljeća.

Nakon toga nepopustljivo je zavladao trend buržoaske trezvenosti. Pingvinoliki salonski kaput „Newmarket" s jednim redom gumba, kakav se danas vida samo na pretencioznim svadbama, istisnuo je Brummellov frak i omiljeni dvoredni kaput visoka ovratnika princa Alberta. Prsluci su sa šarene kineske svile prešli na crnu ili sivu vunu. Kratke hlače postale su duge, a duge čarape više se nisu vidjele, zamijenile su ih dosadne crne kratke. Košulje su bile jednolično bijele. Ovratnici su se smanjivali sve dok nije ostao samo par celuloidnih pilećih krila, omotanih kravatom koja je uvijek bila crna. I šeširi su se smanjivali, sve dok nije ostao samo polucilindar. Kao da je cijelo društvo išlo na karmine.

Naravno, ženska odjeća viktorijanskog razdoblja bila je kudikamo raznolikija i složenija. A postojala je druga vrsta uniformiranosti i među proletarijatom, koji je nosio radna odijela, i među siromašnima, koji su nosili odrpane hlače. Ipak, standardizacija odjeće u viktorijanskom razdoblju - koja se odvijala diljem Europe i mnogo dalje od istočne obale SAD-a - ostaje činjenicom i zagonetkom, u vrijeme uspona nacionalizma. „Internacionala" je postojala, činilo se, ali samo na razini buržoaskih propisa o odijevanju. Razlog za to, kao što bi se i očekivalo u industrijskom dobu, bio je stroj. Šivaći stroj Singer rođen je 1850., kad se Isaac Merritt Singer preselio u Boston u Massachusettsu i shvatio što ne valja sa strojem koji se proizvodio u radionici Orsona C. Phelpsa. Igla je morala biti ravna, a ne zakrivljena. Tkalački čunak trebao je biti poprečan. I cijelom je napravom trebalo upravljati nogom, a ne rukom. Poput Marxa, Singer nije bio simpatična osoba. Imao je ukupno 24 djece s pet različitih žena, od kojih ga je jedna tužila zbog bigamije, prisilivši ga da pobjegne iz SAD-a. Poput Marxa - i poput nerazmjerno velikog broja poduzetnika iz XIX. i XX. stoljeća, osobito u tekstilnom i kozmetičkom biznisu508 - Singer 508

Sljedeći popis imena govori sam za sebe: Donna Karan, Calvin Klein, Estée Lauder, Ralph Lauren, Helena Rubinstein, Levi Strauss. Isto kao i popis robnih kuća: Abraham & Straus, Bergdorf Goodman, Bloomingdale's, Macy's, Neiman Marcus, Saks and Sears, da ne zaboravimo britanski maloprodajni lanac Marks & Spencer.

je bio židovskog podrijetla. I on je, poput Marxa, promijenio svijet - iako, za razliku od Marxa, nabolje.

I. M. Singer & Company, poslije Singer Manufacturing Company, dovršio je proces mehaniziranja proizvodnje tekstila koji je James Hargreaves započeo manje od jednoga stoljeća prije. Sad su se mogli strojno zašiti čak i komadi tkanine.

Revolucionarnu narav toga pomaka lako previda naraštaj koji nikad nije zašio više od dva gumba. Singer je očito bio muškarac koji je volio žene - je li ikoji muškarac zauzvrat učinio više za njih? Zahvaljujući Singeru, naporni sati koji su nekoć bili potrebni da se porubi suknja postali su tek minute - a zatim i sekunde. Povijest singerice savršeno ilustrira evolucijsku narav industrijske revolucije, jer su koristi od učinkovitosti neprekidno rasle. Nakon početnog prodora uslijedila je neprekidna mutacija: poslije modela Turtleback (1856.) slijedili su Grasshopper (1858.), New Family (1865.) i električni 99K (1880.) Godine 1900. proizvodilo se 40 različitih modela. Godine 1929. taj se broj povećao na 3000.

Malo je izuma iz XIX. stoljeća putovalo brže. Iz newyorške središnjice na Broadwayu 458 (poslije 149) singerica se širila nevjerojatnom brzinom i postala jednom od prvih uistinu globalnih marki, s proizvodnim pogonima u Brazilu, Kanadi, Njemačkoj, Rusiji i Škotskoj - na svome vrhuncu tvornica Kilbowie u Clydebanku prostirala se na 90.000 m2 i zapošljavala 12.000 ljudi. Godine 1904. svjetska proizvodnja premašivala je 1,3 milijuna strojeva na godinu. Godine 1914. taj se broj više nego udvostručio. Logo brenda - slovo S obavijeno oko žene koja šije - bio je sveprisutan, vidio se čak (prema tvrtkinim autorima reklamnih slogana) i na vrhu Mount Everesta. U rijetkom ustupku modernitetu, Mahatma Gandhi priznao je da je riječ o „jednoj od rijetkih korisnih izumljenih stvari" - što je doista pohvalno od čovjeka koji je prezirao čak i modernu medicinu.509 Singer je bio dokaz američkih prednosti. SAD nije samo i dalje privlačio, kao i uvijek, ljude rođene za preuzimanje rizika.

Sad ih je bilo dovoljno da tvore uistinu neusporedivo interno 509

H. C. Martin, „Singer Memories", http://www.singermemories.com/index. html.

tržište. Između 1870. i 1913. SAD je pretekao Britaniju. Godine 1820. bilo je dvostruko više ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu nego u SAD-u. Godine 1913. bilo je obrnuto. Između 1870. i 1913. američka stopa rasta bila je 80 posto viša.510 Već 1900. SAD je imao veći udio u svjetskoj proizvodnji: 24 posto prema britanskih 18.511 Godine 1913. čak i po proizvodnji po stanovniku SAD je bio prvo industrijsko gospodarstvo svijeta.512 Što je možda još važnije, američka produktivnost samo što nije nadmašila britansku (iako se to neće dogoditi do 20-ih godina).513 I baš kao u slučaju britanske industrijalizacije, pamuk i tekstil bili su u prvim redovima američkoga „pozlaćenog doba". U godinama prije Prvog svjetskog rata sirovi pamuk s Juga i dalje je činio 25 posto američkog izvoza.514 Većina američkog tekstila, međutim, proizvodila se za domaću potrošnju. Ukupni britanski izvoz pamučne robe 1910. vrijedio je 453 milijuna dolara, a američki samo 8,5 milijuna. No možda najviše iznenađuje statistički podatak da je drugi najveći izvoznik pamučne robe u to doba bila jedna nezapadna zemlja - prva od ostalih koja je shvatila kako se uspješno natjecati sa Zapadom. Bio je to Japan. 515

POZAPADNJAČENJE Godine 1910. svijet je bio ekonomski integriran kao nikad prije.

Razne veze koje su ga spajale - željeznica, parobrodske linije i telegraf - gotovo su u cijelosti izumljene na Zapadu i gotovo ih je u cijelosti posjedovao Zapad. Zapad je smanjio svijet. Da su se sve pruge u SAD-u spojile u jednu, njihova bi dužina bila triput veća od opsega Zemlje. Moglo se putovati vlakom od Versaillesa do Vladivostoka. A trajna poboljšanja na parobrodima - brodski vijak, željezni trup, spojni parni motori i parni kondenzatori učinila su putovanje preko oceana bržima i jeftinijima nego puto510

Maddison, World Economy, tablice B-10, B-21.

511

Kennedy, Rise and Fall, str. 190.

512

Bairoch, „International Industrialization Levels".

513

Broadberry, „Total Factor Productivity".

514

Fordham, „'Revisionism' Reconsidered".

515

Clark i Feenstra, „Technology in the Great Divergence".

vanje kopnom. Bruto tonaža Mauretanije (1907.) bila je 46 puta veća od Siriusove (1838.), ali konjske snage njenih motora bile su 219 puta jače, tako da je bila triput brža pa je prešla Atlantik s mnogo većim teretom za devet i pol dana umjesto za šesnaest.516 Između 1870. i 1910. godine prekooceanski prijevozni troškovi smanjili su se za više od trećine. Slanje tone pamučne robe željeznicom od Manchestera do Liverpoola, samo 50 kilometara dalje, stajalo je osam šilinga, a slanje iste robe brodom još 11.600 kilometara dalje u Bombaj stajalo je samo trideset šilinga. Otvaranje Sueskog (1869.) i Panamskog kanala (1914.) dodatno je smanjilo svijet, prvi je za više od dvije petine skratio udaljenost od Londona do Bombaya, a potonji za trećinu srezao troškove brodskog prijevoza od istočne do zapadne obale SADa.517 Do kraja 60-ih godina XIX. stoljeća, zahvaljujući oblaganju gutaperčom, mogli su se polagati podvodni kabeli i slati brzojavi iz Londona u Bombay ili u Halifax.518 Godine 1857. trebalo je 46 dana da vijest o indijskoj pobuni stigne do Londona, putujući brzinom od 6,1 km/h. Vijesti o golemom potresu u Nobiju u Japanu 1891. trebao je jedan dan, putovala je brzinom od 396 km/h, 65 puta brže.519 Radna snaga prelijevala se preko granica kao nikad prije.

Između 1840. i 1940. čak 58 milijuna Europljana iselilo se u obje Amerike, 51 milijun Rusa u Sibir, središnju Aziju i Mandžuriju, a 52 milijuna Indijaca i Kineza u jugoistočnu Aziju, Australaziju ili zemlje uz Indijski ocean. 520 Do 2,5 milijuna migranata iz južne i istočne Azije došlo je u Amerike. Godine 1910. svaki sedmi stanovnik SAD-a bio je rođen u inozemstvu, što je rekord koji tek treba biti nadmašen.521 I kapital je kolao svijetom. Britanija je bila svjetski bankar, izvozeći čudesne količine kapitala u ostatak svijeta - možda su suvremenici trebali slaviti englesku „zasićenost štednjom" umjesto što su gunđali protiv imperijalizma. Na vrhuncu procvata inozemnih ulaganja - 1872., 1887.

516

Dyos i Aldcroft, British Transport, tablica 4.

517

Maurer i Yu, Big Ditch, str. 145.

518

Clark i Feenstra, „Technology in the Great Divergence", tablica 8.

519

Clark, Farewell to Alms, tablica 15.3.

520

McKeown, „Global Migration", str. 156.

521

Carter i dr. (ur.), Historical Statistics of the United States, tablice Ad354-443.

i 1913. - britanski suficit tekuće platne bilance premašivao je 7 posto BDP-a.522 Britanske tvrtke bile su spremne izvoziti ne samo pamuk, nego i strojeve za njegovu proizvodnju i kapital potreban za njegovu kupnju.

No možda je najuočljiviji izraz te prve globalizacije bio modni. Izrazito zapadnjački način odijevanja proširio se iznimnom brzinom ostatkom svijeta, otpremivši tradicionalnu nošnju u garderobni koš povijesti. Neka bude jasno, to nije bila izričita nakana tvrtke Singer Manufacturing Company. Za „veliku kolumbovsku" Svjetsku izložbu 1892. u Chicagu - na 400. godišnjicu otkrića Novoga svijeta - Singer je naručio seriju od 36 posjetnica nazvanu „Nošnje svijeta", koje su prikazivale ljude svih boja kože odjevene u tradicionalne nošnje kako se radosno služe singericama. Od mađarske ženske košulje do japanskog kimona,523 svaka nošnja mogla je imati koristi od metalne ruke singerice. Domišljatost Isaaca Merritta podjednako je dobro došla stanovnicima Bosne i Burme - zapravo svima od Alžira do Zululanda. Nije čudno što je singerica postala probrani dar za strane vlastodršce poput sijamskog kralja, brazilskog Dom Pedra II. i japanskog cara Hirohita. No, tu nastaje obrat. Umjesto da singericama prepravljaju svoju tradicionalnu odjeću, zahvalni su ih primatelji upotrijebili za posve drukčiju svrhu - da kopiraju i nose zapadnjačku odjeću. Najvažniji novi odjevni predmeti za muškarce bili su salonski kaput, bijela košulja uškrobljena ovratnika, pusteni šešir i kožne čizme, a za žene korzet, podsuknja i haljina do gležnjeva.

Godine 1921. dva kraljevska i carska nasljednika - japanski princ Hirohito, budući car Shōwa, i Edward, princ od Walesa, budući Edvard VIII. - pozirali su jedan uz drugoga pred fotografom. Prijestolja koja će naslijediti teško da su mogla biti geografski udaljenija. Ipak, obojica su bila ondje, na stubama ispred krojačke tvrtke Henry Poole & Co. u Savile Rowu,524 više-manje

522

Mitchell, Abstract of British Historical Statistics, str. 333 i dalje.

523

Kimono zapravo i ne zahtijeva sitan vez kakav se dobije na šivaćem stroju.

524

James Poole, otac Henryja Poolea, počeo je raditi u Londonu kao krojač početkom XIX. stoljeća, naselivši se 1828. u Old Burlington Streetu 4, s dodatnim ulazom iz Savile Streeta 32. Počeo je izrađujući vojne uniforme. Glavni uspjeh njegova sina bila je svečana odjeća za civile prihvatljiva i na dvoru.

jednako odjeveni. Japanski princ bio je u Londonu u kupovini prije vjenčanja. Predstavnik Henryja Poolea već je bio otplovio za Gibraltar kako bi mu uzeo mjere, koje su zatim brzojavom poslane u London. U knjigama Henryja Poolea za tu godinu stoji golema narudžba u Hirohitovo ime: vojne odore, izvezeni prsluci, smokinzi, žaketi. Tipičan redak u narudžbi glasi: „Otmjeno odijelo od kašmira, odijelo od modra sukna i prugasto flanelsko odijelo."525 Hirohito nipošto nije bio jedini strani dostojanstvenik koji je tražio besprijekorno sašiveno englesko odijelo. U podrumu Henryja Poolea čuvaju se tisuće uzoraka odijela za mušterije od posljednjeg cara Etiopije Hailea Selassiea do posljednjega ruskog cara Nikole II. Pooleova najvjernija mušterija bio je Jitendra Narayan, maharadža Cooch Behara, koji je tijekom života naručio više od tisuću odijela po mjeri. U svakom slučaju, cilj je bio isti: biti lijepo odjeven kao savršeni engleski džentlmen - vrag odnio „nošnje svijeta". Znakovito je da japanska riječ za odijelo glasi sebiro: „Savile Row". Čak su i danas najelegantnija odijela u Tokiju engleskog dizajna, zato je tako popularna marka Eikokuya, što znači doslovce „engleska prodavaonica". Oštroumni anglofili u Ginzi, tokijskom West Endu, i dalje traže Icbibankan, što ga je utemeljio krojač koji je zanat učio u Savile Rowu.

Japanska odjevna revolucija datira iz 70-ih godina XIX. stoljeća. U ime bunmei kaika („civilizacija i prosvijećenost") i fukokukyohei („bogata zemlja, jaka vojska"), carska elita Meijijeva razdoblja odbacila je samurajsku odjeću i kimona u korist kopije europskih odijela i haljina. Poticaj za tu preobrazbu stigao je s dvogodišnje turneje po SAD-u i Europi izaslanstva pod vodstvom ministra Iwakure Tomomija, koji je morao priznati da je nakon stoljeća samonametnute izolacije „naša civilizacija po mnogočemu inferiorna njihovoj".526 Još od 1853-54., kad se njihovo gospodarstvo na silu ponovno otvorilo trgovini pod prijetnjom „crnih brodova" američkog komodora Matthewa C. Perryja, Japanci su se trudili shvatiti što je to Zapad učinilo toliko bogatijim i jačim od ostalih. Putovanja Zapadom - tako česta da su 525

Zahvalan sam Simonu Cundeyju iz Henry Poolea što mi je omogućio uvid u starije knjige narudžbi te tvrtke i druge korisne dokumente.

526

Beasely, Japan

Encounters

the

Barbarian.

nadahnula sugoroku (igra) - samo su poticala dodatna pitanja.

Je li stvar u njihovu političkom sustavu? U njihovim obrazovnim institucijama? U njihovoj kulturi? Ili u načinu odijevanja? Japanci nisu bili sigurni pa su odlučili ne riskirati. Kopirali su sve. Od ustava u pruskom stilu iz 1889. do prihvaćanja britanskoga zlatnog standarda 1897., japanske su se institucije preoblikovale prema zapadnim uzorima. Vojska je vježbala poput Nijemaca, mornarica je plovila poput Britanaca. Japanci su čak počeli jesti govedinu, što je dotad bilo tabu, a neki su reformatori išli čak tako daleko da su predlagali da se odustane od japanskog jezika u korist engleskoga.

Međutim, najvidljivija promjena bila je u izgledu Japanaca.

Počelo je 1870., sa službenom zabranom bojenja zubi u crno i brijanja obrva na dvoru. U otprilike isto vrijeme ministri su se počeli šišati na zapadnjački način. Carskim dekretom iz 1871. naređeno je visokim dužnosnicima da nose yofuku, europski salonski kaput koji se nosi povrh bijele košulje visoka ovratnika 1887. to je postalo standardna odjeća svih državnih službenika.527 Godinu poslije, prema savjetu svojih reformističkih savjetnika, dotad povučeni car Meiji prvi se put pojavio u javnosti, noseći (prema austrijskom ambasadoru) „neobičnu europsku odoru, pola mornarsku, pola ambasadorsku!" - frak s mnogo zlatnih gajtana.528 I od oružanih snaga zahtijevalo se da prihvate europske uniforme. Nova mornarska odijela bazirala su se na odijelima britanske mornarice, dok su vojna isprva bila nadahnuta francuskima, no poslije su se prebacila na pruski stil.529 I pripadnice japanske elite počele su 1884. nositi zapadnjačke haljine, kad su počele primati strane goste u novosagrađenom Rokumeikanu,530

527

Vidi: Hirano, State and Cultural Transformation, str. 124.

528

Keene, Emperor of Japan, str. 12. Vidi fotografiju cara iz 1873. Uchide Kyuichija: http://ocw.mit.edu/ans7870/21f/21f.027j/throwing_off_asia_01/ emperor_02. html.

529 530

Malony, „Modernity, Gender and Empire".

Upravo je ondje, u Paviljonu jelenjeg krika, koji je konstruirao Englez Josiah Conder, japanska elita nosila haljine za bal i frakove te plesala kadrilu, valcer, polku i mazurku uz najnoviju europsku glazbu. Ironično, to posvemašnje prihvaćanje zapadne kulture podudarilo se sa zapadnjačkom modom japanske umjetnosti - koju je čak i Vincent van Gogh nakratko prigrlio - iako je to bilo kudikamo kratkotrajnije.

iako se kimono privatno zadržao. Čak se i dječja odjeća pozapadnjačila, prihvaćene su odore u pruskom stilu za dječake u elitnim privatnim školama - djevojačke odore uslijedile su 20-ih godina XX. stoljeća (i nisu se otada mnogo promijenile). Nitko nije prigrlio novi zapadni stil gorljivije od Ōkuba Toshimichija, jednoga od glavnih tvoraca preobrazbe u Meijijevu razdoblju.

Jednom fotografiran kao samuraj s mačem koji ponosno sjedi prekriženih nogu u nabranoj odjeći, sad se ukočio na stolici u otmjenom crnom fraku, s cilindrom u ruci. Kad je izaslanstvo pod njegovim vodstvom 1872. stiglo u Englesku, Newcastle Daily Chronicle izvijestio je da su „gospoda bila odjevena u uobičajenu jutarnju odjeću i, da nije njihove puti i orijentalnih crta lica, teško bi se razlikovali od svojih engleskih kolega". Sedamnaest godina poslije, na dan kad je službeno usvojen novi japanski ustav, car je nosio uniformu europskog feldmaršala, njegova bračna družica ljupku modro-ružičastu večernju haljinu, a vladini ministri crne vojne bluze sa zlatnim epoletama.531 Bilo je onih kojima je bilo odbojno to oponašanje Zapada - neki karikaturisti na Zapadu prikazivali su pozapadnjačene Japance kao majmune.532 Taj element samoponiženja gadio se i japanskim tradicionalistima. Dana 14. svibnja 1878., dok je bio na putu na sastanak u državnom vijeću u palači Akasaka u Tokiju, Ōkuba je napalo i okrutno ubilo sedam samuraja, a smrtni udarac u vrat zadan je takvom snagom da je mač ostao zaglavljen u tlu.533 U Meijijevu je razdoblju Ōmura Masujirō, čije su reforme pozapadnjačile japansku vojsku, bio još jedna žrtva atentatora, koji su bili neprekidna prijetnja prozapadnjačkim ministrima do 30-ih godina XX. stoljeća. No, nije bilo povratka.

Iako su Japanci ostali privrženi samurajskom kodeksu bushido, većina ih je prihvatila Ōkubov argument da je pozapadnjačenje prijeko potrebno želi li Japan biti ravan europskom i američkom imperiju, počevši od jednakog odnosa u trgovinskim sporazu-

531

Vidi: Illustration of the Ceremony Promulgating umjetnik (1890.).

532

Penn State University, Making Japanese online resource, http://www.east-a.sian-history.net/textbooks/MJ/ch3.htm.

533

Keene, Emperor of Japan, str. 295.

the Constitution,

nepoznati

mima i međunarodnom pravu općenito.534 Prema riječima jednoga zapadnog promatrača, koji je dobro poznavao tu zemlju, japanski motiv bio je posve racionalan: Njihova je težnja da se prema njima odnose kao prema ljudima, kao prema gospodi, i kao prema ravnima zapadnjacima. Znali su da ni njih ni njihovu zemlju nikad neće shvaćati ozbiljno u njihovoj zastarjeloj odjeći. Vrlo brzo vidjeli smo promjene u odijevanju, ne samo među vojnicima i samurajima, nego [i] među svim vladinim dužnosnicima, pa čak i kod samog mikadama. (...) Ta revolucija u odijevanju silno je pridonijela tomu da cijeli svijet prizna Japan ravnopravnim u bratstvu naroda.535 Japanci su shvaćali koliko je zapadnjačka odjeća moćno sredstvo razvoja. Jer to je bilo mnogo više od puke izvanjske preobrazbe. Bio je to važan pomak u svjetskoj povijesti, zato što je Japan postao prvo nezapadno društvo koje je iskusilo preobražajnu moć industrijske revolucije. Širenje novog načina odijevanja podudarilo se s ubrzanim rastom japanske tekstilne industrije. Između 1907. i 1924. broj predionica pamuka u Japanu udvostručio se sa 118 na 232, broj vretena više se nego utrostručio, a broj razboja povećao sedam puta."136 Godine 1900. tvornice tekstila zapošljavale su 63 posto svih japanskih tvorničkih radnika.537 Deset godina poslije Japan je bio jedina azijska država s većim izvozom konca, prede i tkanine nego uvozom; zapravo je njegov izvoz premašivao izvoz Njemačke, Francuske i Italije. Japanski tekstilni radnici bili su kudikamo najproduktivniji u Aziji. Od 1907. do 1924. japanska industrija pamuka povećala je proizvodnju po radniku za 80 posto - premda su, kao što je jasno sa slike Adachija Ginkōa iz 1887. Žene šivaju, radnu snagu većinom činile žene, prosječne

534

Gong,

535

Keene, Emperor of Japan, str. 194.

536

537

Standard

of „Civilization".

Japanska udruga prelaca pamuka, Cotton Statistics of Japan: 1903 - 1924, tablica 1.

Wall, Japan's Century, str. 17.

dobi samo 17 godina.538 Za tvrtke poput Kanegafuchija, godine prije depresije bile su godine procvata, s profitom koji je premašivao 44 posto kapitala.539 Japan je, tako što nije samo nosio zapadnjačku odjeću, nego ju je i proizvodio, dokrajčio zapadnjački monopol na modernu proizvodnju.

Kao i na Zapadu, jedan industrijski pomak pratio je drugi. Prva japanska željeznička pruga, koju su konstruirali Britanci, sagrađena je 70-ih godina XIX. stoljeća između Tokija i Yokohame.

Ubrzo su, počevši od tokijske četvrti Ginze, značajni gradovi te zemlje počeli dobivati telegrafske žice, uličnu rasvjetu, željezne mostove i zidove od cigle umjesto od papira. Četiri poslovna konglomerata - zaibatsu - pojavila su se kao dominantni igrači u gospodarstvu: Mitsui, Mitsubishi, Sumitomo i Yasuda.

Japanci su se brzo, uz britanske upute, s kupnje parnih lokomotiva prebacili na njihovu proizvodnju.540 Godine 1929. tvrtka Platt Brothers of Oldham - veći dio stoljeća vodeći proizvođač tekstilnih strojeva - plaćala je tantijeme japanskim izumiteljima automatskog razboja Toyode. 541 Ni jedna druga azijska zemlja nije prihvatila zapadnjački način života s takvim žarom kao Japanci. Kad se Indija oslobodila britanske vlasti, nacionalisti su svjesno nastojali zadržati indijski način odijevanja, od Gandhijeva poveza oko struka do Nehruovih kaputa bez ovratnika i poslije sarija Indire Gandhi.

To simbolično odbijanje zapadnjačkih normi bilo je razumljivo.

Britanski protekcionizam i produktivnost opustošili su indijsku tradicionalnu tekstilnu industriju, u kojoj se radilo ručno.

Za razliku od Japanaca, međutim, Indijci su sporo prihvaćali i primjenjivali tehnologiju industrijske revolucije. To je jedna od brojnih zagonetki XIX. stoljeća. Britanci nisu nastojali monopolizirati svoju novu tehnologiju - naprotiv, širili su je diljem svog imperija. Indijci su se upoznali s predionicama, parnim

538

Kamisaka, Cotton Mills and Workers.

539

Moser, Cotton Textile Industry, str. 30.

540

Richard i Francis Trevitchik, unuci Richarda Trevitchika, pomogli su Japancima da 1893. u Kobeu proizvedu svoju prvu lokomotivu. Bili su među takozvanim yatoi (živim strojevima), čije je stručno znanje Japan žudno usvajao u Meijijevu razdoblju.

541

Ibid.

strojevima i željeznicom mnogo prije Japanaca. Početkom XX. stoljeća oprema za proizvodnju tekstila nije bila skuplja u Aziji nego u kontinentalnoj Europi. Kao ni ugljen. Troškovi plaća iznosili su 16 posto istih troškova u Engleskoj. Azijski radni sati nisu bili ograničeni zakonom kao u Britaniji. Sirovi pamuk bio je mnogo dostupniji nego u Engleskoj. No, ipak nije došlo do industrijskog razvoja u Indiji i Kini (gdje su troškovi rada bili još niži).542 Objašnjenje je da je, unatoč jeftinoj radnoj snazi u Indiji i Kini, ta prednost bila poništena strašno niskom produktivnošću. Američki je radnik u prosjeku bio šest do deset puta produktivniji od indijskoga, koji se služio jednakom opremom.543 Britanski i američki stručnjaci za to su nudili razna objašnjenja, od prirođene rasne inferiornosti do kroničnog zabušavanja i ljenčarenja. „Svuda je bilo očito da je nadzor slab i da uopće nema discipline", tužio se jedan američki posjetitelj predionice u Bombayu. „Prazna vretena i razmršena klupka ležala su na podu, smeće i kutije kalema bili su nagomilani u hrpe, dok su se pomoćnici, pa čak i neki stariji radnici, okupljali žvačući bhang i chunam. Nadglednici, većinom Marathi, nehajno su šetali uokolo." 544 Moderno objašnjenje mogli bi biti grozni radni uvjeti: uobičajeno slaba ventilacija i prekomjeran broj sati zajedno s temperaturama i bolestima nepoznatima u Lancashireu ili Lowellu.545 Teže je bilo objasniti zašto je jedna azijska zemlja - Japan - toliko povećala produktivnost da je do kraja 30-ih godina prisilila 15 posto bombajskih predionica na zatvaranje.

Britanska odjeća, naravno, nije označavala samo ekonomski modernitet. Nigdje se fino stupnjevanje britanskoga klasnog sustava nije jasnije izražavalo nego u pomno sašivenoj tkanini.

Bio je to svijet u kojemu ste prirodno procjenjivali društveni status čovjeka prema kroju njegova odijela. Na nesreću Hirohita i

542

Farnie, „Role of Cotton Textiles".

543

Clark i Feenstra, „Technology in the Great Divergence". O američkoj produktivnosti vidi: Copeland, „Technical Development".

544

Vidi npr.: Moser, Cotton Textile Industry, str. 102.Vidi i: Wolcott i Clark, „Why Nations Fail".

545

Upadhyay,

Existence,

Identity and Mobilization.

Japanaca općenito, bio je to svijet u kojem nije bilo ništa manje prirodno prosuđivati vrijednost neke osobe prema boji njezine kože i crtama lica.

Kad se Hirohito vratio u Japan sa zapadnjačkim odijelima po mjeri, budući kralj Edvard II. otišao je na krabuljni ples s prijateljem bojnikom Edwardom Dudleyjem ,,Fruityjem" Metcalfeom.

Obojica su bili odjeveni kao „japanski kuliji". Što se njih ticalo, takva je odjeća jednako smiješna kao kad Japanci odijevaju zapadnjačku odjeću. Zapravo je u jednom pismu svojoj odabranici Edvard nazvao Hirohita „majmunom" i primijetio da se Japanci „razmnožavaju kao zečevi". Japan u kojemu je Hirohito odrastao bio je zemlja koja se i divila Zapadu zbog njegove modernosti i zamjerala mu njegovu oholost. Kako bi se prema njemu odnosili ravnopravno, činilo se, Japan će morati steći ključan zapadnjački dodatak: imperij. Nije trebalo dugo. Godine 1895. japanska europski ustrojena mornarica do nogu je potukla loše vodenu Beiyanšku flotu kod Weihaiweija. Na tadašnjim japanskim ilustracijama pobjednici izgledaju gotovo posve europski (čak i licima) - poraženi Kinezi, sa svojim prevelikim rukavima i perčinima, bili su odjeveni za poraz.546 Ali to je bio tek početak. Razočarani time što su bili primorani pristati na reparacije umjesto teritorija kao ratni plijen, Japanci su počinjali shvaćati da njihovi europski uzori možda neće biti voljni dodijeliti im ravnopravan imperijalni status. Kako je ministar vanjskih poslova Inoue Kaoru otvoreno rekao: Moramo uspostaviti nov, europski ustrojen imperij na Istočnom moru. (...) Kako možemo u glave 38 milijuna ljudi usaditi tu odvažnost i duh neovisnosti i samouprave? Po mome mišljenju, jedini je način taj da se sukobe s Europljanima, tako da se osobno osjete u neprilici, uvide svoje nedostatke i postanu svjesni zapadnjačke snage. (...) Smatram da se to može postići osiguravanjem uistinu slobodne komunikacije između Japanaca i stranaca. (...) Samo tako može naše carstvo steći položaj ravnopravan zapadnim zemljama, uz

S46

Lijep je primjer drvorez Mizona Toshikate u Muzeju umjetnosti u Bostonu.

poštovanje sporazuma. Samo tako može naše carstvo biti neovisno, napredno i moćno.547 Prvi sukob sa Zapadnjacima buknuo je, očekivano, 1904., kad je počeo Rusko-japanski rat zbog Mandžurije. Konačna pobjeda Japana na moru i kopnu poslala je poruku svijetu: zapadnjačka prevlast nipošto nije utvrđena Božjom voljom. Uz prave institucije i tehnologiju - da ne spominjemo pravu odjeću - azijski imperij može poraziti europski. Ekonomski prognostičari mogli su već 1910. predviđati da će Japan prestići čak i Britaniju prije kraja stoljeća, što se i dogodilo: godine 1980. japanski BDP po stanovniku prvi je put premašio britanski. Na žalost, linija od 1910. do 1980. nije nipošto bila ravna.

OD RAGTIMEA DO BOGATSTVA Prvi svjetski rat, kao što smo vidjeli, bio je borba između imperija čiji su motivi i metode usavršeni u inozemstvu. Svrgnuo je četiri dinastije i razorio njihova carstva. Američki predsjednik Woodrow Wilson - prvi od četvorice demokratskih dužnosnika na tom položaju koji su upleli svoju zemlju u veliki rat s druge strane oceana - pokušao je predstaviti taj sukob kao rat za nacionalno samoodređenje, a nije se moglo očekivati da će takav pogled dijeliti britanski i francuski imperij, koji su traljavo vodili rat, a spasili su ih američki novac i vojnici. Česi, Estonci, Gruzijci, Mađari, Litavci, Latvijci, Poljaci, Slovaci i Ukrajinci nisu bili jedini koji su namirisali slobodu - tako je bilo i s Arapima i Bengalcima, da ne spominjemo katoličke Irce. Osim Irske, nijedna nacionalna država koja je nastala kao posljedica rata nije zadržala značajnu neovisnost do kraja 1939. (osim možda Mađarske). Mazzinijevska karta Europe pojavila se i zatim nestala kao kratkotrajan bljesak.

Alternativna poslijeratna vizija bila je ona Vladimira Iljiča Lenjina o Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika, uz potencijalno širenje Euroazijom. Zamah su joj dale iznimne ekonomske prilike tijekom rata. Sve su vlade u stanovitoj mjeri financirale 547

Meech-Pekarik, World of the Meiji Print, str. 145.

ratovanje kratkoročnim zaduživanjem i zamjenom toga duga za novac u svojim središnjim bankama - ukratko, tiskale su novac - pa se inflacija zahuktala za vrijeme rata. Mnogi su muškarci bili pod oružjem, pa je manjak radne snage omogućio radnicima da traže veće plaće. Godine 1917. u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji stotine tisuća radnika sudjelovale su u štrajkovima. Najprije je španjolska gripa, a zatim i ruski boljševizam poharao svijet. Kao i 1848., uslijedio je slom građanskog poretka, samo što se ovaj put zaraza proširila sve do Buenos Airesa i Bengala, Seattlea i Šangaja. Ipak, proleterske revolucije propale su svuda osim u Ruskom Carstvu, koje su boljševici ponovno formirali nakon brutalnoga građanskog rata. Ni jedan socijalistički vođa nije bio bezobziran kao Lenjin u prihvaćanju „demokratskog centralizma" (koji je bio suprotnost demokratskom), odbacujući parlamentarizam i služeći se terorizmom protiv suparnika. Neke stvari koje su boljševici izvršili (nacionalizacija banaka, zapljena zemlje) potjecale su izravno iz Marxova i Engelsova Manifesta.

Neke stvari koje su izvršili („najveća surovost i divljačko ugnjetavanje (...) uz more krvi")548 više su dugovale Robespierreu. „Diktatura proletarijata" - što je zapravo značilo diktatura boljševičkog čelništva - bila je Lenjinov originalan doprinos. Bilo je to još gore nego uskrsnuće Bazarova, nihilista iz Turgenjevljevih Očeva i djece (1856.). Bilo je to ono na što je njegov otuđeni prijatelj Fjodor Dostojevski upozorio Rusiju u epilogu Zločina i kazne (1866.) - noćna mora ubojice Raskoljnikova o „groznoj, besprimjernoj i neviđenoj pošasti" iz Azije: Zaraženi bi odmah pobjesnjeli i pomahnitali. No ljudi sebe nikad nisu smatrali tako pametnima i uvjerenima u istinu kao ti zaraženi. Nikad nisu bili uvjereniji u svoje prosudbe, svoje znanstvene zaključke, svoje moralne stavove i svoja vjerovanja. Cijela naselja, cijeli gradovi i narodi zarazili su se i mahnitali. (...) Ljudi su ubijali jedni druge s bezumnim bijesom, (...) vojnici su se bacali jedni na druge, sjekli i ubadali, grizli i proždirali jedni druge.

548

Iz: Lenjin,

State and Revolution (1918.).

Na istoku gotovo da nije bilo zapreka boljševičkoj epidemiji.

Na zapadu nije mogao prijeći Vislu, ni južno od Kavkaza, zahvaljujući nadarenom triju poduzetnih političara koji su uvidjeli da je sinteza nacionalizma i socijalizma pravo očitovanje Zeitgeista: Józefu Piłsudskom u Poljskoj, Kemalu Atatürku u Turskoj i Benitu Mussoliniju u Italiji. Poraz Crvene armije kod Varšave (u kolovozu 1920.), izgon anadolskih Grka (u rujnu 1922.) i fašistički marš na Rim (u listopadu 1922.) označili su početak novog razdoblja - i novog izgleda.

Uz iznimku Mussolinija, koji je nosio trodijelno odijelo s podignutim ovratnikom i gamašama, većina onih koji su sudjelovali u onoj predstavi za javnost od marša na Rim nosila je improvizirane odore sastavljene od crnih košulja, jahaćih hlača i kožnih čizama do koljena. Ideja je bila da se muževne, vojničke vrline Prvog svjetskog rata prenesu u mirno doba, počevši od manjeg rata koji se vodio na ulicama i poljima protiv ljevičara.

Uniformiranost je bila osnovna stvar - ali uniformiranost odjeće bez neugodne stege prave vojske. Čak je i čuveni marš bio više šetnja, kako to pokazuju mnoge fotografije iz tiska. Talijanski nacionalist Giuseppe Garibaldi prvi se poslužio crvenim košuljama kao osnovom za politički pokret. Dvadesetih godina gornji dijelovi odora u boji bili su obavezni: talijanski fašisti odabrali su crnu, dok se, kao što smo vidjeli, njemački nacionalsocijalistički Sturmabteilung odlučio za kolonijalnu smeđu.

Takvi bi pokreti možda nestali kao loša moda da nije bilo Velike depresije. Nakon inflacije s početka 20-ih, deflacija s početka 30-ih zadala je smrtni udarac wilsonovskoj viziji Europe utemeljene na nacionalnom identitetu i demokraciji. Zbog krize američkog kapitalizma burza je pala za 89 posto, proizvodnja za trećinu, potrošačke cijene za četvrtinu, a stopa nezaposlenosti premašila je 25 posto. Nisu sve europske zemlje bile tako ozbiljno pogođene, ali ni jedna nije bila netaknuta.549 Dok su se vlade trsile da zaštite vlastite industrije višim carinama - američki Smootov i Hawleyjev zakon o carinama povisio je efektivnu ad valorem stopu na uvezenu pamučnu robu na 46 posto globalizacija je jednostavno stala. Između 1929. i 1932. svjetska trgovina smanjila se za dvije trećine. Većina zemalja usvojila je 549

Cole i dr., „Deflation and the International Great Depression"

nekakvu kombinaciju ogluhe na otplatu dugova, deprecijacije valute, protekcionističkih carina, uvoznih kvota i zabrana, uvoznih monopola i izvoznih premija. Činilo se da je svanuo dan nacionalsocijalističke države.

To je bila tlapnja. Iako se doimalo da se američko gospodarstvo urušava, glavni je razlog bila katastrofalna monetarna politika Upravnog odbora Sustava saveznih pričuva, koja je uništila pola bankarskog sustava.550 Inovacije, glavni poticaj industrijskog napretka, nisu se smanjile 30-ih godina. Postojalo je obilje novih automobila, radijskih uređaja i druge trajne potrošačke robe. Nove tvrtke razvijale su te proizvode, kao DuPont (najlon), Revlon (kozmetika), Proctor & Gamble (prašak za pranje Dreft), RCA (radio i televizija) i IBM (strojevi za računanje) - također su razvijale i širile posve nov način poslovnog upravljanja. Nigdje se kreativnosti kapitalizma nije moglo više diviti nego u Hollywoodu, domu filmske industrije. Godine 1931.

- kad je američko gospodarstvo bilo zaslijepljeno panikom veliki studiji objavili su Svjetla velegrada Charlieja Chaplina, Naslovnu stranicu Howarda Hughesa i Majmunska posla braće Marx. Eksperiment sa zabranom alkohola iz prethodnog stoljeća bio je katastrofalan neuspjeh koji je izrodio cijelu novu industriju organiziranog kriminala. No to je samo bila voda na filmski mlin. Također 1931., ljudi su hrlili gledati Jamesa Cagneyja i Edwarda G. Robinsona u dvama najvećim gangsterskim filmovima: Državnom neprijatelju i Malom Cezaru. Ništa manje kreativna nije bila industrija žive i snimljene glazbe, nakon što su bijeli Amerikanci otkrili da gotovo sve najbolje pjesme izvode crni Amerikanci. Jazz se primicao svome vrhuncu u swing zvuku big banda Dukea Ellingtona, koji je izbacivao hit za hitom čak i kad su proizvodne linije u tvornicama automobila stale: „Mood Indigo" (1930.), „Creole Rhapsody" (1931.), „It Don't Mean a Thing (If It Ain't Got That Swing)" (1932.), „Sophisticated Lady" (1933.) i „Solitude" (1934.). Unuk roba, Ellington se poslužio duhačkim instrumentima kao nitko prije njega, oponašajući sve od crnačkih duhovnih pjesama do newyorškog metroa. Njegov sastav dugo je svirao u Cotton Clubu, što je bitno za harlemsku renesansu. I naravno, kao što je njegov aristokratski nadimak 550

Friedman i Schwartz, Monetary History of the United States.

zahtijevao, Ellington je uvijek bio besprijekorno odjeven zahvaljujući Andersonu & Sheppardu iz Savile Rowa.

Ukratko, kapitalizam nije imao kobnu pogrešku, a još je manje bio mrtav. Bio je tek žrtva lošeg upravljanja i nesigurnosti koja je iz toga uslijedila. Najpametniji ekonomist toga doba John Maynard Keynes podsmjehivao se burzi kao „casinu", uspoređujući odluke ulagača s novinskim natjecanjima ljepote.

Predsjednik Franklin D. Roosevelt - izabran baš na kraju Velike depresije - napadao je „beskrupulozne mjenjače novca". Stvarni su krivci bile središnje banke koje su prvo napuhale burzovni mjehur pretjerano popustljivom monetarnom politikom, a zatim je postroživali (ili je nisu adekvatno olabavili) nakon što je mjehur prsnuo. Između 1929. i 1933. propalo je gotovo 15.000 američkih banaka - ukupno dvije petine. Kao posljedica toga, količina novca u optjecaju strašno se smanjila. Dok su se cijene srozale za trećinu, realne kamatne stope porasle su iznad deset posto, uništivši svaku zaduženu instituciju ili kućanstvo. Keynes je rezimirao negativne učinke deflacije: Moderno poslovanje uvelike se odvija posuđenim novcem, pa takav proces nužno mora dovesti do zastoja.

Svima u biznisu bilo bi u interesu da se na neko vrijeme povuku - i da svatko tko razmišlja o trošenju što duže odgodi svoje narudžbe. Mudar će biti onaj tko svoju imovinu prebaci u gotovinu, povuče se iz rizika i napornih aktivnosti i čeka na ladanju mirovinu koju mu neprekidna aprecijacija obećava u vrijednosti njegove gotovine. Vjerojatna očekivanja od deflacije su loša.551 Kako umaknuti iz deflacijske klopke? Dok je trgovina drijemala, a uvoz kapitala stao, Keynesova preporuka - da vlada troši na javne radove, koji se financiraju zajmovima - imala je smisla. Pridonijela je i napuštanju zlatnog standarda, zahvaljujući čemu su valute imale tečaj fiksiran uz dolar, kako bi deprecijacija potaknula izvoz (iako se trgovina sve više odvijala unutar regionalnih blokova) i omogućila pad kamatnih stopa.

551

Keynes, Tract on Monetary Reform (1924.).

No parlamentarne vlade koje su usvojile samo te mjere postigle su u najboljem slučaju anemičan oporavak. Nezaposlenost se najbrže smanjivala kad su autoritarni režimi usvojili planove za industrijsku ekspanziju i ponovno naoružavanje. Tu se činilo da „socijalizam u jednoj zemlji" (u Rusiji) i „nacionalsocijalizam" (u Njemačkoj) nude rješenja koja su bolja od svega na raspolaganju u dvama velikim anglofonim gospodarstvima. Između 1929. i 1932. Sovjetski Savez jedini je u svijetu ostvario rast industrijske proizvodnje - rijetki su pitali koliko je ljudi umrlo za svaku tonu čelika proizvedenu pod Staljinom (odgovor je 19). Hitleru nije trebalo dugo da izgubi strpljenje s činjenicama koje je iznosio njegov ministar ekonomije Hjalmar Schacht - umjesto da uspori tempo naoružavanja kako bi se uzela u obzir ograničenja bilance plaćanja (ukratko, nedostatak zlata u Reichsbanku da se plati višak uvoza u odnosu na izvoz), Hitler je sastavio četverogodišnji plan oponašajući Staljinove petoljetke. Dva su se režima sad očito natjecala, intervenirajući na suprotnim stranama u Španjolskom građanskom ratu i podižući suparničke paviljone na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937. godine. Pomno promatranje mišićavih divova na vrhu tih dvaju totalitarističkih tornjeva otkrivalo je samo dvije značajne razlike: komunistički nadljudi bili su par u skromnom radnom odijelu i ženskoj košulji; arijski nadljudi bila su dva gola muškarca. Od čednosti socijalističkog realizma bila je čudnija samo bespolnost arijske golotinje. Golo tijelo bilo je sastavni dio zapadne umjetnosti još od starih Grka, podsjetnik na to da je ono što ne nosimo često važno koliko i ono što nosimo. Zapadni su umjetnici od renesanse s ljubavlju prikazivali do različite mjere razgolićene žene, stvarajući erotska remek-djela kao što su Déjeuner sur l'herbe i Olympia (oboje 1863.) Edouarda Maneta, odavanje počasti Giorgioneovoj Oluji (oko 1506.) i Tizianovoj Veneri Urbinskoji 1538.). Ali nacistička golotinja neizostavno je izazivala splašnjavanje, muškarci su bili neprirodno mišićavi, a žene ravnih prsa i bez bokova.

I Staljin i Hitler obećavali su razvoj i zaposlenost spojem nacionalizma i socijalizma. Obećanje su održali. Godine 1938. američka proizvodnja i dalje je bila 6 posto manja nego na vrhuncu prije krize 1929.; njemačka proizvodnja bila je 23 posto veća, a sovjetska još veća, barem vjerujemo li službenim statistikama.

Već u travnju 1937. nezaposlenih u Njemačkoj bilo je manje od

milijun, u usporedbi sa 6 milijuna samo četiri godine prije. U travnju 1939. manje od 100.000 Nijemaca bilo je bez posla, što je jednako dobro kao i puna zaposlenost. SAD je daleko zaostajao, čak ako se službene brojke o nezaposlenosti prilagode i tako da kao zaposlene obuhvaćaju i one u državnom programu zapošljavanja. Prema modernoj definiciji, stopa nezaposlenosti 1938. još je iznosila 12,5 posto. Problem je u tome što se sveobuhvatni rast nije pretvorio u značajno bolji životni standard. Ekonomski model zapravo nije bio keynesovski - nije se koristio povećanom javnom potrošnjom da pokrene ukupnu potražnju putem multiplikativnog efekta na osobnu potrošnju. Umjesto toga, planska je ekonomija mobilizirala radnu snagu za rad u teškoj industriji, na infrastrukturi i naoružanju, a taj je proces financirala prisilnom štednjom. Posljedica toga bila je stagnacija potrošnje. Ljudi su radili i dobivali plaću, ali, budući da je bilo sve manje i manje robe koju su mogli kupiti, nisu imali mnogo drugih mogućnosti osim da polože novac na štedne račune, gdje se opet iskorištavao za financiranje vlade. Nacistička propaganda bila je puna slika uspješnih nuklearnih obitelji, dobro uhranjenih, moderno odjevenih, koje se voze autocestama u posve novim Volskwagenovim bubama. Statistika pruža drukčiju priču.

Kako se naoružavanje od 1934. pojačavalo, proizvodnja tekstila je stagnirala, a uvoz padao. Rijetki su civili posjedovali automobil.552 I svake je godine u Trećem Reichu bilo sve teže nabaviti uvoznu robu poput kave. Ako su 1938. njemački muškarci htjeli izgledati otmjeno, morali su nositi uniformu. Za razliku od Sovjetskog Saveza, poprilična se pozornost obraćala na eleganciju vojne odjeće, a u crno odjeveni pripadnici Schutzstaffela (SS) imali su najzlokobnija elegantna odijela, što su ih dizajnirali Karl Diebitsch i Walter Heck, a proizvodio Hugo Boss.553 Bio je to vrhunac fašističke mode.

Raison d'être SS-a, i nacionalsocijalizma u cjelini, bilo je uništavanje, a ne potrošnja. Hitlerov gospodarski model, kako je jasno dao do znanja u dokumentu koji poznajemo kao

552

Tooze,

553

Bossova tvrtka sa sjedištem u Metzingenu bankrotirala je 1930. zbog Depresije.

Priključivši se nacističkoj partiji sljedeće godine, Boss se uskoro etablirao kao jedan od glavnih dobavljača odora za „Hitlerov pokret".

Wages of Destruction.

Hossbachov memorandum, neizostavno je zahtijevao stjecanje „životnog prostora" - pripojenje susjednih teritorija - što je bio način da se nabave sirovine čiji si uvoz Njemačka više nije mogla priuštiti. Prisilno kretanje prema punoj zaposlenosti putem naoružavanja tako je rat učinilo još vjerojatnijim. A rat je u varijanti s kraja 30-ih godina, s obzirom na stanje vojne tehnologije, bio spektakularno razoran. Već 1937. vidjelo se kakvo razaranje može izazvati zračno bombardiranje, ne samo u Guernici, gdje su se njemački i talijanski zrakoplovi obrušavali na položaje španjolskih republikanaca, nego i u Šangaju, koji je pretrpio veliku štetu tijekom japanskih zračnih napada. Zračne snage bile su strašno oružje, čija je svrha bila sijati paniku među vojnicima i civilima. Na tlu, tenkovi i drugi oblici mehaniziranog topništva riješili su problem nepokretnosti karakterističan za Prvi svjetski rat na Zapadu - tako su se otkrivale prednosti rovovskog ratovanja. Jer cijena „munjevitog rata" bila je mnogo veća u ljudskim životima, ne samo što se tiče izloženih boraca, nego još više civila, koji su nedvojbeno činili većinu žrtava u Drugom svjetskom ratu.

Na površini, Drugi svjetski rat vodio se između četiriju različitih varijanata zapadne civilizacije: nacionalsocijalizma, sovjetskog komunizma, europskog imperijalizma (koji su prihvatili Japanci) i američkog kapitalizma. Isprva su prva i druga udružile snage protiv treće, dok je četvrta ostala neutralna. Nakon ključne 1941. godine, kad su Nijemci napali Sovjete, a Japanci Amerikance, sile osovine - Njemačka, Italija i Japan - plus njihovi na brzinu stvoreni imperiji i nekoliko pristaša, borile su se protiv velike trojke - Sovjetskog Saveza, Britanskog Carstva i SAD-a - i svih ostalih (otud „Ujedinjeni narodi", kako su se saveznici voljeli nazivati). U zbilji je, međutim, nastalo neobično zbližavanje, dok je industrijalizacija uništavanja dosezala užasan zenit. Svi glavni sudionici rata stvorili su visokocentralizirane državne aparate s ciljem da resurse - ljudstvo i materijal - dodjeljuju netržišni mehanizmi, u skladu s unaprijed smišljenim i vrlo složenim planovima. Svi su osobnu slobodu podredili cilju potpune vojne pobjede i bezuvjetne predaje neprijatelja. Svi su mobilizirali dotad nečuveno velik broj muškaraca sposobnih za vojnu službu. Svi su se odnosili prema civilnom stanovništvu kao prema legitimnom vojnom cilju. Svi su diskriminirali odabrane

skupine civila na teritoriju koji su nadzirali, iako se ni Britanci ni Amerikanci - kao ni Talijani - ni izdaleka nisu približili divljaštvu Nijemaca i Rusa prema sumnjivim etničkim manjinama. Čak i japanski zločini nad kineskim civilima i savezničkim ratnim zarobljenicima blijede u usporedbi s Hitlerovim „konačnim rješenjem židovskog pitanja" i Staljinovom ranijom „likvidacijom kulaka kao klase", što je oboje eufemizam za genocid.554 Činilo se da svi nose uniformu. Godine 1944. šest najvećih sudionika rata imalo je gotovo sve muškarce pod oružjem, više od 43 milijuna ljudi. Za sve sudionike ukupan je broj sigurno premašivao 100 milijuna. Bilo je to najviše između petine i četvrtine stanovništva, ali ipak i dalje mnogo više nego ikad u modernoj povijesti, prije ili poslije.555 Služilo je više od 34 milijuna sovjetskih državljana, 17 milijuna Nijemaca, 13 milijuna Amerikanaca, gotovo 9 milijuna lojalnih podanika iz svih krajeva Britanskog Carstva i 7,5 milijuna Japanaca. Mladići iz tih zemalja koji nisu završili u uniformi bili su manjina. Zbog toga je golem dio svjetske tekstilne industrije prepušten proizvodnji vojnih uniformi.

Ono što su ljudi činili u tim uniformama silno se razlikovalo.

Većina Nijemaca, Japanaca i Rusa bila je uključena u neki od oblika smrtonosnog organiziranog nasilja. Većina Amerikanaca i Britanaca bila je iza linija, prepuštajući borbu nesretnoj manjini.

Rat protiv Njemačke dobiven je spojem britanskog obavještajnog rada, sovjetskog ljudstva i američkog kapitala; Britanci su odgonetavali njemačke šifre, Rusi su ubijali njemačke vojnike, a Amerikanci su sravnjivali sa zemljom njemačke gradove. Pobjeda nad Japanom bila je pretežno, iako ne isključivo, zasluga SAD-a, čiji je projekt Manhattan (nazvan po Manhattanskom tehničkom distriktu, gdje je pokrenut 1942.) iznjedrio tri atomske bombe, koje su okončale rat i promijenile svijet, iskušane u Novom Meksiku i bačene 1945. na Hirošimu i Nagasaki.

Nadahnuta Einsteinovim upozorenjem Rooseveltu da bi Nijemci mogli prvi razviti takvo oružje i potaknuta britanskim otkrićem fisijskih svojstava izotopa urana 235 - čiju su važnost Amerikanci sporo uočavali - atomska bomba autentično je zapadnjačko postignuće. Znanstvenici koji su je stvorili bili 554

Za daljnje pojedinosti vidi: Ferguson, War of the World.

555

Harrison, Economics of World War II.

su raznih nacionalnosti: Australci, Britanci, Kanađani, Danci, Nijemci, Mađari, Talijani i Švicarci, kao i Amerikanci. Mnogi (pa tako i Otto Frisch i Edward Teller) bili su židovski izbjeglice iz Europe, što ne odražava ne samo nerazmjerno veliku ulogu koju su Židovi imali u svakom aspektu intelektualnog života od emancipacije što je uslijedila nakon Francuske revolucije, nego i cijenu njemačkih vojnih napora zbog Hitlerova antisemitizma.

Dvojica su bili sovjetski špijuni. Možda se čini neobičnim proglasiti atomsku bombu jednom od najvećih tvorevina zapadne civilizacije. Iako je dramatično povećala sposobnost čovjeka da usmrćuje, bomba je u konačnici smanjila razmjere i razornost rata, počevši od toga što je otklonila potrebu za krvavim desantom na Japan. Naravno, nije ukinula konvencionalno ratovanje - tek što su 40-e završile, još jedan velik i krvav rat s avionima i tenkovima počeo je u Koreji. No atomska je bomba, pa čak i kudikamo razornija hidrogenska bomba testirana 1952. (godinu poslije testirali su je i Sovjeti), ograničila taj rat i sve kasnije sukobe, odvraćajući SAD i Sovjetski Savez od izravnog sučeljavanja.

Svi ratovi što su ih vodile te dvije supersile, kako će poslije postati poznate, bili su ograničeni ratovi vođeni protiv, a katkad i putem, zamjenskih sudionika. Iako opasnost od nuklearnog rata nikad nije nestala, osvrnemo li se, vidjet ćemo da se doba totalnoga rata završilo predajom Japana.

Da je hladni rat ikad postao vrućim, Sovjetski Savez vjerojatno bi pobijedio. Uz politički sustav koji može mnogo bolje podnijeti teške ratne gubitke (stopa smrtnosti u Drugom svjetskom ratu kao postotak prijeratnog stanovništva bila je 50 puta veća nego u SAD-u), Sovjetski Savez imao je i gospodarski sustav idealan za masovnu proizvodnju naprednog oružja. I zaista, Sovjeti su 1974. imali znatno veći arsenal strateških bombardera i balističkih projektila. U znanosti su tek malo zaostajali. Bili su naoružani i ideologijom koja je bila mnogo privlačnija nego američka alternativa u postkolonijalnim društvima diljem onoga što će postati poznato kao Treći svijet, gdje su siromašni seljaci crnčili pod čizmom korumpiranih elita koje su posjedovale svu zemlju i nadzirale oružane snage.556 Zapravo, moglo bi se tvrditi da su 556

Westad, Global Cold War.

Sovjeti dobili „Treći svjetski rat". Gdje se vodio značajan klasni rat, komunizam je mogao prevladati.557 No pokazalo se da je u hladnom ratu više riječ o maslacu nego o topovima i o igrama s loptom više nego o bombama. Društva koja su živjela u trajnom strahu od Armagedona ipak su morala nastaviti civilni život, jer su čak i velike vojske 50-ih i 60-ih ipak bile mnogo manje nego vojske iz 40-ih. S vrhunca od 8,6 posto stanovništva 1945., američke oružane snage pale su ispod jedan posto 1948. i nikad se nisu podigle iznad 2,2 posto nakon toga, čak ni u jeku američkih intervencija u Koreji i Vijetnamu. SSSR je ostao militariziraniji, ali vojni udio u stanovništvu ipak je pao s prijeratnog vrhunca od 7,4 posto 1945. i ostao trajno ispod dva posto nakon 1957. godine.558 Problem Sovjetskog Saveza bio je jednostavan: SAD je nudio mnogo privlačniju verziju građanskog života nego što je to mogao Sovjetski Savez. A to nije bilo samo zbog prirođene prednosti u bogatstvu resursa. Bilo je to zato što je centralizirano ekonomsko planiranje, iako nužno za uspjeh u utrci u nuklearnom naoružavanju, bilo potpuno neprikladno za zadovoljavanje potrošačkih potreba. Planer najbolje može smisliti i isporučiti vrhunsko oružje jednom naručitelju državi. Ali planer nikad ne može zadovoljiti želje milijuna pojedinačnih potrošača, čiji se ukusi ionako neprekidno mijenjaju.

To je bio jedan od mnogih uvida Keynesova glavnog suparnika, austrijskog ekonomista Friedricha von Hayeka, čiji je Put u ropstvo (1945.) upozorio zapadnu Europu da odoli himeri mirnodopskog planiranja. Upravo se u zadovoljavanju (i stvaranju) potrošačkih zahtjeva američki model tržišta, revitaliziran tijekom rata najvećim fiskalnim i monetarnim poticajem svih vremena i zaštićen geografskim položajem od razaranja totalnog rata, pokazao nepobjedivim.

To ilustrira jednostavan primjer. Prije rata većinu odjeće proizvodili su po mjeri krojači. Ali potreba za proizvodnjom desetaka milijuna vojnih uniformi potaknula je razvoj standardnih veličina. Zapravo, raspon ljudskih proporcija nije tako širok - ljudska visina i širina normalno su raspoređene, što znači da je većina nas nagomilana oko srednjih vrijednosti.

557

Ferguson, War of the World, str. 606-17.

558

Podaci iz: Singer i Small, Correlates of War.

Tijekom 1939. i 1940. oko 15.000 Amerikanki sudjelovalo je u državnom istraživanju koje je proveo Državni ured za domaćinstvo američkog Ministarstva poljoprivrede. Bila je to prva velika znanstvena studija o ženskim proporcijama u povijesti. Ukupno je od svake dobrovoljke uzeto 59 mjera. Rezultati su objavljeni 1941. u publikaciji raznorodne tematike Ministarstva poljoprivrede broj 454, Ženske mjere za odjeću i stvaranje obrazaca.

Standardizirane veličine omogućile su da se civilna odjeća, kao i uniforme, masovno proizvodi i prodaje kao konfekcija i prêtà-porter. Nekoliko desetljeća poslije samo će se odjeća bogate elite izrađivati po mjeri: muška odijela u Savile Rowu, a ženski haute couture u Parizu i Milanu.

U poratnom SAD-u potrošačko je društvo postalo masovnim fenomenom, znatno smanjujući odjevne razlike među društvenim slojevima. Ono je bilo dijelom općeg podizanja životnoga standarda nakon rata. Godine 1928. gornjih 1 posto stanovništva dobivalo je gotovo 20 posto dohotka. Od 1952. do 1982. to je bivalo neprekidno manje od 9 posto, manje od adekvatnog udjela gornjih 1 posto u Francuskoj.559 Bolje obrazovne mogućnosti za vojnike koji su se vratili s ratišta u spoju s valom izgradnje kuća u predgrađima dovele su do znatnog poboljšanja kvalitete života. Roditelji djece rođene za vrijeme „baby booma" bili su prvi naraštaj koji je imao značajan pristup potrošačkim kreditima. Kupovali su na kredit kuće, stanove, automobile i kućanske uređaje - hladnjake, televizore i perilice rublja.560 Godine 1930., nakon što je nastupila Velika depresija, više od pola američkih kućanstava imalo je struju, automobil i hladnjak.

Godine 1960, oko 80 posto Amerikanaca imalo je ne samo te pogodnosti, nego i telefone. A brzina kojom se nova potrošačka roba širila nastavila se povećavati. Perilica rublja bila je izum iz razdoblja prije Velike depresije - iz 1926. Godine 1965., 39 godina poslije, imalo ju je pola kućanstava. Klimatizacijski uređaj, izumljen 1945., prešao je brojku od 50 posto 1974., 29 godina poslije. Sušilica rublja pojavila se 1949. - a 1972. imalo ju je više od pola stanovništva, 23 godine poslije. (Perilica posuda, također izumljena 1949., sporije se udomaćivala - tek ju je 1997.

559

Piketty i Saez, „Income Inequality", osobito slika 20.

560

Hyman, „Debtor Nation".

imalo svako drugo kućanstvo.) Televizor u boji srušio je sve rekorde - izumljen 1959., bio je u pola domova 1973., samo 14 godina poslije. Godine 1989., kad se hladni rat gotovo završio, dvije trećine Amerikanaca ili više imalo je sve te stvari, s iznimkom perilice suda. Nabavili su i mikrovalne pećnice (izumljene 1972.) i videorekordere (1977.). Petnaest posto već ih je imalo osobno računalo (1978.). Pionirskih 2 posto imalo je mobilne telefone. Na kraju tisućljeća i njih je imalo pola kućanstava, kao i internet.561 Društvima kojima se taj put činio dostižnim privlačnost sovjetskog komunizma brzo je dodijala. Zapadna Europa, čija je poratna obnova osigurana američkom pomoću, brzo se vratila na put rasta iz godina prije depresije (iako najveći korisnici plana nazvanog po Georgeu Marshallu zapravo nisu ostvarili najbrži rast). Godine fašizma oslabile su sindikate u velikom dijelu Europe - radnici su u skladu s tim bili u manje svadljivim odnosima s poslodavcima nego prije rata. Štrajkovi su bili kraći (iako je sudjelovalo više radnika). Samo su u Britaniji, Francuskoj i Italiji industrijske akcije postale češće. Korporativni kolektivni ugovori, ekonomsko planiranje, keynesovsko upravljanje potražnjom i socijalne države: zapadni Europljani uzeli su više cjepiva protiv komunističke prijetnje, dodavši prekograničnu ekonomsku integraciju potpisivanjem Rimskog sporazuma 1957. Zapravo se prijetnja iz Moskve uvelike smanjila do tog datuma. Sovjetsko utjerivanje silom, neprekidno isticanje teške industrije, poljoprivredna kolektivizacija i pojava onoga što je Milovan Dilas nazvao „novom klasom" partijskih aparatčika sve to već je potaknulo pobunu u Berlinu (1953 ) i Budimpešti (1956.). Zbiljska gospodarska čuda događala su se u Aziji, gdje su ne samo Japan, nego i Hong Kong, Indonezija, Malezija, Singapur, Južna Koreja, Tajvan i Tajland postizali trajni i u većini slučajeva sve brži rast u poslijeratnom razdoblju. Azijski udio u globalnom BDP-u povećao se između 1950. i 1990. s 14 na 34 posto i, što je ključno, azijski se rast nastavio 70-ih i 80-ih, kad se u drugim regijama svijeta usporio ili kad je, u Africi i Latinskoj Americi, nastao gospodarski zastoj. Napredak Južne Koreje bio je osobito dojmljiv. Zemlja, koja je 1960. po dohotku po sta561

Zahvaljujem kolegi Diegu Cominu na ovim brojkama.

novniku bila iza Gane, dovoljno se razvila da se 1996. pridruži Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj, klubu bogatih zemalja. Između 1973. i 1990. bilo je to gospodarstvo s najbržim rastom na svijetu.

Istočnoazijsko gospodarsko čudo bilo je ključ hladnog rata.

Da je Vijetnam umjesto Koreje bio mjerilo - drugim riječima, da su američke vojne intervencije bile uglavnom neuspješne ishod bi možda bio manje sretan. Što je činilo razliku? Prvo, SAD i njegovi saveznici (osobito Britanija u Maleziji) mogli su pružiti sigurnosno jamstvo vladama nakon vojnih intervencija. Drugo, postkonfliktne reforme stvorile su sigurne institucijske temelje za rast, za što je savršen primjer japanska zemljišna reforma 1946., koja je uklonila ostatke feudalizma i u znatnoj mjeri ujednačila vlasništvo nad imovinom (što su reformatori iz Meijijeva razdoblja propustili učiniti). Treće, izrazito otvoren globalni ekonomski poredak, što ga je podupirao SAD, u velikoj je mjeri išao naruku tim azijskim zemljama. Naposljetku, služile su se raznim oblicima državnoga usmjeravanja kako bi se pobrinule da se ušteđevine kanaliziraju u izvozne industrije, od kojih je za prvu fazu ključan bio tekstilni sektor. Potrošačko društvo osiguralo je ne samo uzor istočnim Azijcima, nego i tržište za njihove jeftine tkanine.

Valja istaknuti da gotovo ni jedan od „azijskih tigrova" koji je slijedio primjer Japana, industrijalizirajući se putem izvoza dobara kao što je pamučna roba, nije to učinio uz pomoć demokratskih institucija. Južnom Korejom kroz njezinu su industrijsku revoluciju upravljali generali Park Chung-hee (1960. - 79.) i Chun Doo-hwan (1980. - 87.), dok su Lee Kuan Yew u Singapuru i Suharto u Indoneziji bili zapravo apsolutisti (prvi prosvijećen), a monopolističke stranke vladale su na Tajvanu i u Japanu. Hong Kong ostao je do 1997. britanskom kolonijom. Ipak, u svakom slučaju gospodarski uspjeh bio je nakon stanovitog zakašnjenja popraćen demokratizacijom. Istočna Azija, ukratko, izišla je iz sovjetskoga gravitacijskog polja zato što je počela sudjelovati u američkom potrošačkom društvu. Posve drukčija priča bila je u zemljama - Iranu, Gvatemali, Kongu, Brazilu, Dominikanskoj Republici i Čileu - gdje su američke intervencije kraće trajale, a još i gore u onima - na Kubi, u Vijetnamu, Angoli i Etiopiji gdje je sovjetska intervencija ili pomoć bila djelotvornija.

To, da se masovni konzumerizam, sa svom standardizacijom koju podrazumijeva, nekako može pomiriti sa žestokim individualizmom, jedan je od najoštroumnijih trikova zapadne civilizacije. Ali ključ za razumijevanje kako se to dogodilo u samoj je toj riječi: zapadna. Sovjetskom Savezu možda se može oprostiti što nije uspio izumiti i proširiti televizor u boji ili mikrovalnu pećnicu. No nisu svi karakteristični proizvodi potrošačkoga društva bili tehnološki složeni. Najjednostavniji među njima zapravo su bile radničke hlače izumljene na zapadnoj obali SAD-a. Možda je najveća zagonetka cijeloga hladnog rata zašto radnički raj nije uspio proizvesti pristojan par traperica.

TRAPERICE KAO DUH IZ BOCE Jednom davno na Divljem zapadu rođena je univerzalna odjeća.

Traperice su započele život kao praktične hlače rudara i kauboja. Do 70-ih godina XX. stoljeća postale su najpopularniji odjevni predmet na svijetu - i politički moćan protusimbol onoga što nije valjalo u sovjetskom gospodarskom sustavu. Zašto? Zašto Sovjeti nisu mogli kopirati Levi's 501 kao što su kopirali atomsku bombu?

Traperice kakve danas poznajemo izumljene su 1873., kad su trgovac suknenom robom Levi Strauss, rođen u Bavarskoj, i krojač iz Renoa Jacob Davis zaštitili patent za uporabu bakrenih zakovica za pojačavanje džepova na rudarskim radnim odijelima. Tkanina koju su upotrijebili bio je traper562 proizveden u predionici Amoskeag u Manchesteru u New Hampshireu, uz uporabu pamuka uzgojenog u Americi i obojenog indigom, također uzgojenim u Americi. Originalne Levi 'sove tvornice bile su u San Franciscu i ondje je 1886. prvi put upotrijebljena poznata kožna etiketa koja prikazuje dva konja kako ne uspijevaju rastrgati par levisica - crvena etiketa dodana je 1936. Traperice je jeftino proizvesti, lako prati, teško uništiti i ugodno nositi. Ali to je i svojevrsno radno odijelo koje se nosilo u Britaniji (pozna-

562

U izvorniku denim, od prvotnog „serge de Nîmes" (francuski: „tkanina iz Nîmesa", grada na jugu Francuske), kao što i jeans možda potječe od Genova (nap. prev.).

to je da ga je Churchill nosio tijekom rata), kao i kombinezon.563 Zašto su kalifornijske traperice - koje su se izdavale i osuđenicima u brojnim državnim kaznionicama - zavladale svijetom mode? Odgovor pružaju dvije najuspješnije industrije XX. stoljeća: filmovi i marketing.

Počelo je kad je mladi John Wayne zamijenio komplicirane debele kožne hlače s resama iz ranih kaubojskih filmova običnim trapericama kakve je nosio u Poštanskoj kočiji (1939.). Zatim su došle traperice i koža Marlona Branda u Divljaku (1953.), nakon čega je slijedila crveno (jakna) - bijelo (majica) - plava (traperice) odjeća Jamesa Deana u Buntovniku bez razloga (1955.) i crne traperice Elvisa Presleyja u Zatvorskom rocku (1957.).

Marketing je osigurao daljnju potporu novom, markantnom izgledu reklamom za Marlboro s kaubojem koji puši cigaretu i nosi jeans, koju je 1954. smislio marketinški rukovoditelj Leo Burnett. I Marilyn Monroe rano je prihvatila traper - na jednom od svojih prvih snimanja kao model nosila je ne baš laskavo kažnjeničko odijelo. Od početka je bila ključna veza između traperica i mladenačke nestašnosti. Još je 30-ih godina XIX. stoljeća mormonski vođa Brigham Young žigosao hlače s rasporkom koji se zakopčava kao „razvratne hlače". Godine 1944. časopis Life izazvao je buru objavivši fotografiju dviju žena s Koledža Wellesley u trapericama.564 Kad je Levi'sov konkurent Lee uveo patentni zatvarač, glas o trapericama kao o seksualno uzbudljivom odjevnom predmetu već se ustalio - neobičan ishod, s obzirom na to kako je teško spolno općiti s nekim tko nosi uske traperice. Traperice su bile socioekonomski pokretljive naviše.

Počele su na stražnjicama radnika na rančevima i kažnjenika, bile su obavezne za pripadnike civilne zaštite za vrijeme rata, preselile su se među motociklističke bande u poslijeratnim godinama, prihvatili su ih Zapadna obala i studenti elitnih sveučilišta, uspele se do pisaca „beatnika", folk pjevača i pop sastava 60-ih, a na kraju su ih javno nosili svi predsjednici nakon Richarda Nixona. Levi'sov rast bio je spektakularan. Godine 1948. tvrtka je prodala 4 milijuna pari traperica - a 1959. godine 10 milijuna.

Levi'sova se prodaja između 1964. i 1975. udeseterostručila, pre563

U izvorniku dungarees, prema tkanini iz Dongrija u Indiji (nap. prev.).

564

Sullivan, Jeans, str. 9, 77.

mašivši milijardu dolara. Godine 1979. dosegnula je 2 milijarde dolara. A Levi's je bio samo jedna od nekoliko uspješnih marki, Lee i Wrangler također su se nadmetali.

Ta sveamerička odjeća bila je jednako primamljiva i neamerikancima, što je postalo jasno kad je 60-ih i 70-ih Levi's pokrenuo izvoznu kampanju. Mladim ljudima diljem svijeta traperice su simbolizirale generacijski bunt protiv konzervativnih odjevnih konvencija poslijeratnog razdoblja. Duh traperica pušten je iz boce, a boca je najvjerojatnije bila ona zaobljena, staklena boca Coca-Colina bezalkoholnog napitka. Činilo se da je samo pitanje vremena kad će Levi Strauss & Co. ispuniti svoju objelodanjenu težnju da „odjene svijet". „Svijet je danas zemlja traperica", proglasio je 1972. časopis Life.565 Šireći se preko oceana, Levi's se poslužio tekstom iz Coca-Colina scenarija. Smeđa pjenušava tekućina, izumljena 1886. kad je John Pemberton ugljičnom kiselinom zasitio mješavinu kokaina iz kokina lišća i kofeina iz kola-oraha, uspjela je nadmašiti čak i Singer kao globalni brend. Coca-Cola se nazivala „međunarodnim pićem" već 1929., kad se prodavala u 78 zemalja, uključujući čak i Burmu - gdje se njen osebujni logo mogao vidjeti, neprimjereno, na ulazu u pagodu Shwedagon u Rangoonu.566 Tijekom Drugog svjetskog rata Coca-Cola je uspjela voditi 64 punionice na šest bojišta. Čak je 1973. otvorila punionicu u Laosu, kad je Vijetnamski rat kulminirao.

Za Levi's i Coca-Colu podjednako, međutim, nije bilo neprobojnije zapreke od željezne zavjese koju je preko Europe navukao hladni rat. Zapravo je šef Coca-Cole Robert W. Woodruff odbio iz principa sudjelovati na Američkoj državnoj izložbi u Moskvi, osobno okrivivši potpredsjednika Richarda Nixona kad je Pepsi povukao marketinški potez navevši sovjetskog vođu Nikitu Hruščova da kuša njihov konkurentski napitak nakon televizijske debate dvojice vođa u srpnju 1959. na otvaranju Američke državne izložbe u Moskvi.567

565

Isto, str. 214 i dalje.

566

"Coca-Cola as Sold Throughout the World", Red Barrel, 8, 3 (ožujak 1929.).

567

Vidi: Allen, Secret Formula, str. 325.

U hladnoratovskoj retorici uvijek je bilo jasno tko je „Zapad", a tko „Istok". Istok je počinjao gdje je rijeka Laba označavala kraj Savezne Republike Njemačke i početak Demokratske Republike Njemačke. Završavao se na granici između Demokratske Narodne Republike Koreje i Republike Koreje. Ali, sa stajališta pravog Istoka - od Bliskog do Dalekog - svijet se jednostavno doimao podijeljenim između dva konkurentska Zapada, kapitalističkog i komunističkog. Čelnici su izgledali otprilike jednako.

Zapravo je po mnogočemu Sovjetski Savez žudio oponašati SAD, proizvoditi isto oružje - kao i potrošačku robu. Kao što je Hruščov jasno dao do znanja u „kuhinjskoj raspravi" s Nixonom, Sovjeti su težili odgovoriti Amerikancima proizvodom na proizvod. U smislu odjeće, malo se toga moglo odabrati između njih dvojice. Odjeven u savršenu crno-bijelu kombinaciju, kao da onemogućava tehnologiju televizije u boji koju je trebao reklamirati, Nixon je izgledao kao strogi kalifornijski odvjetnik, što je i bio. Sa svojim svijetlim odijelom i šeširom Hruščov je izgledao više kao južnjački član Kongresa iz Demokratske stranke koji je za ručkom popio jedan martini previše.

Kao i ostali mladi ljudi diljem svijeta, tinejdžeri u Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima u istočnoj Europi žudjeli su za trapericama. Zato je uistinu neobično da glavni američki suparnik u poslijeratnom svijetu nije uspio kopirati taj krajnje jednostavan odjevni predmet. Moglo bi se pomisliti da je zapadnjačka pomama za jeansom olakšala život Sovjetima. Na kraju krajeva, Sovjetski Savez trebao je biti proleterski raj, a traperice je mnogo lakše proizvesti nego, recimo, hlače koje se ne gužvaju (još jedan izum Levija Straussa, predstavljen 1964.). No, nekako sovjetski blok nije uspio shvatiti privlačnost odjeće koja je s jednakom lakoćom mogla simbolizirati vrline marljivoga sovjetskog radnika. Umjesto toga, traperice i pop glazba, s kojom su bile nerazmrsivo povezane, postale su najvažniji simboli zapadne nadmoći. I, za razliku od nuklearnih bojnih glava, traperice su doista lansirane protiv Sovjeta: Levis je imao izložbe u Moskvi 1959. i ponovno 1967. godine.

Ako ste kao učenik živjeli iza željezne zavjese 60-ih - u Istočnom Berlinu, primjerice - nije vam se odijevala pionirska odora. Htjeli ste se odijevati kao svi mladići na Zapadu. Stefan Wolle bio je istočnonjemački učenik u to doba. Prisjeća se:

Isprva nije bilo moguće [kupiti traperice u DDR-u]. Na njih se gledalo kao na utjelovljenje anglosaksonskoga kulturnog imperijalizma. I njihovo se nošenje nije odobravalo. A nisu se mogle ni kupiti. [No] mnogima su ih donijeli rođaci sa Zapada. (...) Nosili su ih i to je ljutilo učitelje, zaposlenike i policajce na ulici. To je potaknulo crno tržište zapadnjačkom robom koje je, činilo se, ugrožavalo državu.568 Toliko je taj odjevni predmet bio poželjan da su sovjetske službe za provedbu zakona skovale izraz Jeans prekršaji", što se odnosilo na „kršenje zakona potaknuto željom da se primijene bilo koja sredstva kako bi se došlo do robe napravljene od trapera".

Godine 1986. francuski ljevičarski filozof i bivši Che Guevarin drug po oružju Régis Debray primijetio je: „Više moći imaju rock glazba, videospotovi, traperice, brza hrana, informativni kanali i satelitska televizija nego cijela Crvena armija."569 To je postalo jasno do sredine 80-ih. No 1968. to nipošto nije bilo sigurno.

Tisuću devetsto šezdeset i osma bila je godina revolucije po mnogočemu, od Pariza do Praga, od Berlina do Berkeleyja, pa čak i u Pekingu.570 No, zajednički faktor svih tih razdora u duopolu hladnoga rata bila je mladost. Rijetko su u modernim vremenima mladi ljudi u dobi između 15 i 24 godine činili tako velik dio stanovništva kao u desetljeću nakon 1968. Smanjivši se na 11 posto američkog stanovništva sredinom 50-ih, udio mladeži dosegnuo je vrhunac od 17 posto sredinom 70-ih. U Latinskoj Americi i Africi porastao je iznad 20 posto. Istodobno, širenje višeg obrazovanja, osobito u SAD-u, značilo je da sve veći broj mladića i djevojaka pohađa fakultet. Godine 1968. studenti su činili više od tri posto cjelokupnoga američkog stanovništva, u usporedbi s manje od jedan posto 1928. Do umjerenijeg širenja došlo je i u Europi. To je bio naraštaj poslijeratnog baby-booma

568

Intervju s autorom 2009. Vidi i: Wolle, Traum von der Revolte, osobito str.

56-61.

569

Debray, „The Third World", http://www.digitalnpq.org/archive/1986_spring/ kalashnikov.html.

570

Suri. Power and Protest.

- mlad, brojan, obrazovan i bogat. Imali su sve razloge da budu zahvalni naraštaju svojih očeva, koji su se borili za slobodu i omogućili im priliku. Umjesto toga, oni su se pobunili.

Dana 22. ožujka 1968. francuski studenti zauzeli su foaje na osmom katu sveučilišta Paris X Nanterre - „ludog Nanterrea", po kojem je nazivu ružni betonski kampus postao poznat. U svibnju su se deseci tisuća studenata, uključujući i one s elitne Sorbonne, sukobljavali s policijom na pariškim ulicama.571 Opći štrajk poharao je zemlju, jer su sindikati zgrabili priliku da pritisnu oslabljenu vladu radi većih plaća. Slični prizori odigrali su se na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju, Slobodnom sveučilištu u Berlinu - čak i na Harvardu, gdje su članovi organizacije Studenti za demokratsko društvo zauzeli predsjednikovu kuću, a članovi Radničko-studentskog saveza osvojili sveučilišnu dvoranu (privremeno preimenovanu u Che Guevarinu dvoranu), izbacivši dekane koji su ondje radili.

Naoko je ta pobuna na kampusu bila usmjerena protiv američkog rata za očuvanje neovisnosti Južnog Vijetnama, rata koji je do 1968. odnio živote više od 30.000 Amerikanaca i koji je izgubio veći dio javne potpore. Šezdesetosmaši su podržavali i pokret za građanska prava Afroamerikanaca - klasični liberalni izazov preostalim zaprekama pred rasnom jednakošću na američkom jugu. No jezik je 1968. bio većinom marksistički, prikazujući gotovo svaki sukob od Izraela do Indokine kao antiimperijalističku borbu. Prema doktrinarnijim studentskim vođama kao što su Daniel („Danny le Rouge") Cohn-Bendit i Rudi Dutschke, cilj je bio „ustanak u kapitalističkim središtima". „Čovječanstvo neće biti sretno", obznanili su enragés, „sve dok posljednji kapitalist ne bude obješen crijevima posljednjeg birokrata". Kao anarhisti, situacionisti su tražili ukidanje samog rada, potičući svoje pristaše među studentima: Ne travaillez jamais - Nikad nemojte raditi.572 No postojao je još jedan, vrlo praktičan zahtjev, koji je itekako mnogo govorio o pravim ciljevima revolucije, zahtjev za neograničenim muškim pristupom ženskim sobama - otud nalog „otvaraj svoj um često kao i rasporak". Kako je jedan grafiter rekao: „Što više želim voditi ljubav, 571 572

Kurlansky, 1968.

Marshall, Demanding the Impossible, str. 551 i dalje.

to više želim dizati revoluciju. Što više želim dizati revoluciju, to više želim voditi ljubav."573 Studentice su bile poticane da eksperimentiraju s dotad tabuiziranim razinama razotkrivanja.

Od bezobličnih pidžama Maove Crvene straže do hipijevskih trapezica od trapera, revolucija iz 1968. itekako se ticala odjeće. Od mini-suknji do bikinija, seksualna revolucija itekako se ticala njihova nedostatka. „Žene moraju odbiti svoju ulogu glavnih potrošača u kapitalističkoj državi", proglasila je feministica Germaine Greer iz Australije, koja je više voljela dobar party nego Partiju.574 Ironija je da su šezdesetosmaši, koji su rutinski osuđivali američki imperijalizam u Vijetnamu i simbolički razbili prozore na uredima American Expressa u Parizu, ostali kronično ovisni o američkoj popularnoj kulturi. Traperice - sad preoblikovane s niskim strukovima i proširenim nogavicama - ostale su uniforma mladenačkog buntovništva. Diskografi su se i dalje brinuli za popratnu glazbu: „Street Fighting Man" Rolling Stonesa (objavila ju je Decca u prosincu 1968.) i „Revolution" Beatlesa (objavio ju je četiri mjeseca prije Apple, etiketa samog sastava) - obje su pjesme izrazito skeptične prema koristima revolucije.

Hlače od trapera i vinilne ploče - to su jedni od najuspješnijih proizvoda kapitalizma s kraja XX. stoljeća. A kao i 20-ih politika zabrane - ovaj put narkotika - stvorila je novo područje za organizirani kriminal. Francuski situacionisti možda su zasipali drvljem i kamenjem potrošačko društvo s njegovom kulturom posvemašnjeg materijalizma i sveprisutnog oglašavanja (što je Guy Debord podrugljivo nazvao „društvom spektakla"), ali oni koji su se u Parizu bunili protiv kapitalizma strašno su podcjenjivali koristi koje su sami imali od tog sustava. Premda su policajci seljačkog i radničkog podrijetla, koji su prezirali privilegirane intelektualce iz srednje klase, sporadično mlatili pendrecima, vlasti na Zapadu općenito su dopuštale studentima slobodu prosvjedovanja. Zapravo je većina sveučilišta popustila pred studentskim zahtjevima. Ironično je bilo i to što se mladenački pokret, koji je više volio voditi „ljubav, a ne rat", na kraju povezivao s mnogim nasilnim djelima: rasnim pobunama u 573

Za grafite iz 1968. vidi: http://www.bopsecrets.org/CF/graffiti.htm.

574

Greer, Female Eunuch, str. 322.

američkim gradovima, porastom stope ubojstava i terorizma u zapadnoj Europi i na Bliskom istoku. Nova je era započela 23. srpnja 1968., kad je Palestinska oslobodilačka organizacija otela zrakoplov El Ala na letu od Rima do Tel Aviva. Nije dugo trebalo da marama kakvu je volio nositi vođa PLO-a Jaser Arafat postane šik kao i Che Guevarina beretka.

Proći kroz željeznu zavjesu 1968. bilo je kao proći kroz ogledalo. Posjetitelj iz zapadne Europe otkrio bi mnoge sličnosti.

Urbanisti u objema polovicama Europe počinili su istu grešku, iseljavajući ljude iz gradskih središta i ostavljajući ih u odbojnim, lošim stambenim naseljima u brutalno funkcionalnom Bauhaus stilu, koji je očarao poslijeratne arhitekte. Ali neke poznate stvari mogle su imati dijametralno suprotno značenje. U Pragu je mladež također više voljela dugu kosu i traperice nego ideal Komunističke partije - kratku kosu i zaliske, odijela od poliestera i crvene kravate. Ali preferirali su ih upravo zato što su podsjećali na kapitalistički Zapad. Česi su traperice čak i nazivali texasky - teksaške hlače.575 Dok su se planeri protivili proizvodnji takve odjeće, jedini način kako se ona mogla nabaviti bilo je krijumčarenje. Pop pjevač Petr Janda, čiji je sastav Olympic težio da budu češki Beatlesi,576 na taj je način dobio prvi par levisica 501 - bile su mu kratke, ali prijatelji su mu se pojeli od zavisti.577 Kako u Parizu, tako i u Pragu: sveučilišta su postala žarišta sukoba generacija. Bitnički pjesnik Allen Ginsberg posjetio je Karlovo sveučilište u proljeće 1965. - otjeran je početkom svibnja zbog svojih „raskalašenih i za moral opasnih" tekstova.

U studenome 1967. studenti Karlova sveučilišta okupili su se za vrijeme zamračenja i umarširali u središte Praga držeći svijeće.

Jedan od studenata uključenih u prosvjed bio je Ivan Touška.

Prisjeća se: Nestanci struje bili su tako česti - a svijeće su bile praktičan simbol tijekom prvog prosvjeda - imali smo svi-

575

576

577

Sullivan, Jeans, str. 131.

Njihov najveći hit „Želva" (Kornjača) imao je tekst očito inspiriran pokojnim Johnom Lennonom: „Ako ne paziš na kornjače/Mogu te prevariti./Teško je hvatati kornjače/Kad su u vodi."

Intervju s autorom, 2009.

jeće, ali htjeli smo električno svjetlo. Međutim, „želimo svjetlo" očito je imalo šire opće značenje: „svjetlo" protiv „tame" tada najvišega političkog tijela - Centralnog komiteta Komunističke partije Čehoslovačke.578 U travnju 1968. Alexander Dubček pokrenuo je svoj „akcijski program" ekonomske i političke liberalizacije. Znakovito je da je njegova ekonomska politika prebacila težište s teške industrije na potrošačku robu. Ali sovjetsko vodstvo u Moskvi vidjelo je u Praškom proljeću neprihvatljivu prijetnju. U 4 sata ujutro 21. kolovoza 1968. sovjetski tenkovi i vojnici opkolili su zgradu Centralnog komiteta Komunističke partije Čehoslovačke.

Pod prijetnjom gnjevnog mnoštva, tenkovi su otvorili vatru i ubili jednog mladića. Oko 9 sati vojnici su nahrupili u zgradu.

Dubčeka su ukrcali u avion za Sovjetski Savez - imao je sreću da se vratio živ. Žarište otpora bile su Václavské náměsti, gdje su se Česi okupljali oko kipa Sv. Václava na konju, beatificiranog vojvode od Bohemije iz X. stoljeća. U Parizu su studenti bacali zapaljene Molotovljeve koktele na policiju. U Pragu je 19. siječnja 1969. češki student Jan Palach zalio svoju odjeću kerozinom i zapalio se. Umro je tri dana poslije. Na Zapadu su se studenti prepuštali marksističkoj retorici, ali zapravo su htjeli slobodnu ljubav. Na drugoj strani željezne zavjese ulozi su bili veći. U pitanju je bila sama sloboda.

Nakon 1968. obnovljeni komunistički režim zahtijevao je od svih čeških rock glazbenika da polažu pismeni ispit iz marksizma-lenjinizma. Osebujni avangardni sastav Plastic People of the Universe, osnovan samo mjesec dana nakon sovjetske invazije, uzvratio je pjesmama poput „100 točaka" („Boje se slobode./ Boje se demokracije./Boje se Deklaracije o ljudskim pravima [Ujedinjenih Naroda],/Boje se socijalizma./Pa kog se vraga onda mi bojimo njih?").579 Uskoro je postalo jasno. U siječnju 1970. ukinute su im dozvole profesionalnih glazbenika. Dvije godine poslije zabranjeno im je da sviraju u Pragu, što ih je primoralo da sviraju na privatnim zabavama po češkim selima. Upravo su na jednom od tih ilegalnih događaja - Drugom glazbenom festi578

Intervju s autorom, 2009.

579

Ramet, „Rock Music in Czechoslovakia", str. 59, 63.

valu druge kulture u veljači 1976. u Bojanovicama - uhićeni svi članovi sastava, uključujući kanadskog vokalista Paula Wilsona.

Dvojici, Vratislavu Brabenecu i Ivanu Jirousu, suđeno je pod optužbom za „krajnju vulgarnost (...) antisocijalizam (...) nihilizam (...) i dekadenciju" i osuđeni su na 18, odnosno 8 mjeseci zatvora. Upravo je njihovo uhićenje potaknulo osnivanje Charte 77, disidentske skupine koju je predvodio Václav Havel, dramatičar i budući predsjednik Čehoslovačke. Nikad u povijesti glazba nije bila politiziranija nego 70-ih u Pragu.580 Zašto onda ne pustiti cehoslovačke studente da imaju traperice i rock 'n' roll koje žele? Odgovor je da je potrošačko društvo bilo smrtonosna prijetnja samom sovjetskom sustavu. Temeljilo se na tržištu. Reagiralo je na signale od samih potrošača - na njihovu sklonost trapericama na štetu flanelskih hlača ili Micku Jaggeru na štetu Burta Bacharacha. I posvećivalo je velik dio sredstava zadovoljavanju tih sklonosti. To sovjetski sustav jednostavno nije mogao podnijeti. Partija je znala što svima treba - smeđa odijela od poliestera - i u skladu s tim slala je narudžbe državnim tvornicama u državnom vlasništvu. Alternativa je bila prirođeno subverzivna. Indikativno je da su istočnonjemačke vlasti za radničku pobunu 1953. okrivile provokatore ,,u kaubojskim hlačama i teksaškim košuljama".581 Hruščov je možda žudio za tim da kopira televizor u boji - Beatlese sigurno nije želio. „Omladina Sovjetskog Saveza ne treba to smeće od kakofonije", obznanio je. „Malen je korak od saksofona [sic!] do skakavaca,"582 U svakom slučaju, kako bi Sovjeti držali korak s mnogo bogatijim Amerikancima u utrci u naoružanju, tenkovi su morali imati prednost u odnosu na majice, strateški bombarderi u odnosu na Stratocastere. Jedan je sovjetski kritičar primijetio da je „svaki djelić energije iskorišten na plesnom podiju energija koja bi se mogla i trebala uložiti u gradnju hidroelektrane".583 To nije spriječilo da u samu Rusiju traperice krijumčare trgovci na crnom tržištu poznati kao farcovščiki, koji su se specijalizirali

580

Među prvim službenim gostima koje je Havel pozvao u Prag nakon što je 29. prosinca 1989. postao predsjednik bili su Frank Zappa i Lou Reed.

581

Poiger, Jazz, Rock. and Rebels, str. 62 i dalje.

582

Safanov, „Revolution".

583

Siefert, „From Cold War to Wary Peace".

za zamjenu jeansa za Šubare i kavijar, jedine suvenire koje su zapadni posjetitelji u Moskvi uopće htjeli kupiti. Par traperica s crnog tržišta mogao je donijeti između 150 i 200 rubalja, u vrijeme kad je prosječna mjesečna plaća bila manja od 200 rubalja, a uobičajeni par hlača državne proizvodnje prodavao se za 10 ili 20 rubalja.

Nakon slamanja Praškog proljeća, komunistički sustav u istočnoj Europi činio se nedodirljivim. Činilo se da je Berlin trajno podijeljen na Zapadni i Istočni. No, dok su komunisti bili dobri u slamanju političke oporbe, njihov otpor zapadnom potrošačkom društvu bio je sve slabiji. Pokazalo se nemogućim spriječiti utjecaj zapadne mode, osobito nakon što su istočni Nijemci mogli gledati zapadnonjemačku televiziju (zapadni radio već im je dugo bio dostupan). Dizajneri poput Ann Katrin Hendel počeli su izrađivati vlastitu odjeću u zapadnjačkom stilu, prodajući je iz prtljažnika automobila. Hendel je čak izrađivala vlastite traperice: Pokušavali smo ih šiti, od cerade, plahti ili tkanine koja nije bila za traperice. Pokušavali smo ih i bojiti, ali i to je bilo vrlo teško... Bile su tako popularne da su nam ih ljudi grabili iz ruku.584 Ključno je to da se uspjeh zapadnih potrošačkih industrija sad odmjeravao, kao u zrcalu, s bijednim rezultatima sovjetske strane.

Ne samo da je rast nakon 1973. bio posve nizak (ispod 1 posto) - opadala je ukupna produktivnost. Neka državna poduzeća zapravo su oduzimala vrijednost sirovinama što su ih obrađivala.

Baš kako je Hayek upozoravao, bez razumnih cijena, sredstva su se pogrešno dodjeljivala, korumpirani službenici ograničavali su proizvodnju kako bi maksimalno povećali vlastitu protuzakonitu zaradu, radnici su se pretvarali da rade, a rukovodioci su se pretvarali da ih plaćaju. Nije se održavao industrijski osnovni kapital, ali ni ljudski - nuklearne su elektrane propadale, širio se alkoholizam. Daleko od toga da je Sovjetski Savez izazvao SAD radi ekonomske nadmoći, kako je Hruščov prijetio - potrošnja 584

Intervju s autorom, 2009.

po stanovniku iznosila je 24 posto američke potrošnje, što je u najboljem slučaju izazov Turskoj.585 Istodobno, pomak u odnosima između supersila prema popuštanju i razoružanju uvelike je obezvređivao sovjetsku sposobnost za masovnu proizvodnju projektila. Visoke cijene nafte 70-ih odgodile su slom toga sustava - kad je nafta 80-ih pojeftinila, sovjetskom su bloku ostali samo dugovi u čvrstoj valuti - novac posuđen od istog sustava koji je Hruščov obećao „pokopati". Mihail Gorbačov, imenovan u ožujku 1985. za generalnog sekretara Sovjetske komunističke partije, smatrao je da mu više ne preostaje ništa drugo nego da reformira i gospodarski i politički sustav, uključujući i sovjetski imperij u istočnoj Europi. Perestrojka i glasnost postale su nove parole u Moskvi, pa su tvrdolinijaši u Istočnom Berlinu ostavljeni na cjedilu - primorani da cenzuriraju ne samo publikacije i izvještaje sa Zapada, nego i iz Sovjetskog Saveza.

Kao 1848., kao 1918., revolucije 1989. godine širile su se poput zaraze. U Varšavi u veljači 1989. poljska je vlada pristala pregovarati sa sindikatom Solidarnost - uskoro se zemlja pripremala za slobodne izbore. U svibnju su u Budimpešti mađarski komunisti odlučili otvoriti granicu s Austrijom. Željezna zavjesa počela je propadati od hrđe. Oko 15.000 istočnih Nijemaca krenulo je preko Čehoslovačke „na odmor" u Mađarsku, a zapravo je to bilo jednosmjerno putovanje na Zapad. U lipnju je Solidarnost pobijedila na poljskim izborima i počela formirati demokratsku vladu. U rujnu su mađarski komunisti slijedili poljski primjer pristavši na slobodne izbore. Sljedećeg mjeseca, dok je Erich Honecker kovao svoje planove za proslavu 40. godišnjice DDR-a, stotine, zatim tisuće, zatim deseci tisuća, zatim stotine tisuća ljudi nahrupilo je na ulice Leipziga, isprva skandirajući „Wir sind das Volk" (Mi smo narod), poslije to ispravivši u „Wir sind ein Volk" (Mi smo jedan narod). Ovaj put, za razliku od Budimpešte 1956. i Praga 1968. - vojska je ostala u vojarnama. U istočnonjemačkoj partiji, gdje su razmjeri sloma DDR-a postajali očiti, Honeckera su potisnuli mlađi „reformatori". Ali bilo je prekasno za reformu. Drugi, okretniji aparatčici, osobito

585

Bergson, „How Big Was the Soviet GDP?" Vidi u: general Cox (ur.), Rethinking the Soviet Collapse.

u Rumunjskoj, već su mijenjali stranu, računajući na vjerojatne koristi od tržišnih reformi za sebe.

Dana 9. studenoga 1989. zbunjeni istočnonjemački novinari obaviješteni su da „odluka da se omogući svim građanima da napuste zemlju preko službenih graničnih prijelaza (...) odmah stupa na snagu", a ta je vijest nagnala istočne Berlince da nahrupe na granične prijelaze. Nepripremljeni, stražari su odlučili ne pružati otpor. Do ponoći svi su granični prijelazi bili primorani na otvaranje i počeo je jedan od najvećih tuluma stoljeća, nakon kojega je ubrzo uslijedilo jedno od najvećih masovnih kupovanja. S padom Berlinskog zida hladni rat zapravo se završio, iako su tek nakon neuspješnog puča u Moskvi u kolovozu 1991. i kasnijeg raspuštanja Sovjetskog Saveza baltičke države, Ukrajina i Bjelorusija, zajedno s tri velike kavkaske republike i pet srednjoazijskih „stanova", postale neovisne države.

Rijetki su vidjeli što se sprema.586 Za neke je to bio „kraj povijesti", konačna pobjeda liberalnoga kapitalističkog modela.587 Za druge je to bio „trijumf Zapada", političko postignuće triju karizmatičnih vođa: Ronalda Reagana, Ivana Pavía II. i Margaret Thatcher.588 Prema trećem stajalištu, za to je zaslužan nacionalizam. No, analitičar najbliži istini bio je direktor talijanske modne kuće koji je na tržište plasirao pripijene „perestrojka traperice". Sovjetski Savez i njegovi sateliti nisu uspjeli ponajprije kao potrošačka društva. Nisu slučajno narodni prosvjedi 2006. protiv nepopravljivo autoritarnog režima u Bjelorusiji poprimili oblik nošenja traperica - iako Minsk još čeka svoju traper revoluciju.589

586

Nevjerojatno točno proročanstvo dao je američki novinar James P. O'Donnell u članku pod naslovom „Sablasni berlinski vlak", objavljen u zapadnonjemačkom časopisu Reader's Digesta, Das Beste, u siječnju 1979., kojim je predvidio uništenje zida deset godina poslije, pa čak i prodaju dijelova zida kao suvenira. Na žalost, nagrada za takvo predviđanje je ništavna - kao i kazne koje bi trebao platiti naraštaj akademskih „sovjetologa" koji nije imao pojma. Biznis političkog prognoziranja ostaje vrlo neučinkovito tržište.

587

Fukuyama, End of History.

588

Gaddis, Cold War.

589

Charlotte Sector, „Belarussians Wear Jeans in Silent Protest", ABC News, 13. siječnja 2006.

PIDŽAME I MARAME Nakon komunističke revolucije Mao Zedonga 1949. Kina je postala najsumornije društvo na svijetu. Nestali su posljednji tragovi svile iz razdoblja dinastije Ching. Nestala je zapadnjačka odjeća koju su favorizirali nacionalisti između ratova. U nastojanju da se postigne stroga jednakost svima je izdano nešto što je veoma podsjećalo na pidžamu. Sive boje. No, kad se danas prošetate tipičnom kineskom ulicom, vidjet ćete kaleidoskop odjeće zapadnog stila. Veliki reklamni panoi u svim velikim gradovima uzdižu vrijednosti zapadnjačkih marki, od Armanija do Ermenegilda Zegne. Kao svaka druga industrijska revolucija, i kineska je započela proizvodnjom tekstila. Sve donedavno većina odjeće proizvedene u obalnim posebnim gospodarskim zonama bila je namijenjena izvozu na Zapad. Sada, kad se potražnja u potonulim zapadnim gospodarstvima smanjila, glavni je izazov koji stoji pred kreatorima politike u Pekingu kako natjerati kineskog radnika da štedi manje i troši više - drugim riječima, da kupuje više odjeće. Čini se kao da je trijumf zapadnjačkoga potrošačkog društva blizu potpunog ostvarenja. Ili nije?

Istanbul je kozmopolitski grad, gdje su vanjski uresi zapadne civilizacije već dugo svakidašnja stvar na ulicama. Prošećite se glavnom trgovačkom ulicom Istiklal Kadesi - mogli biste biti gotovo bilo gdje na Sredozemlju. No otiđite nekamo drugamo u istom gradu - u četvrt Fatih blizu džamije Sultana Ahmeta - i stvari izgledaju mnogo drukčije. Za pobožne muslimane zapadnjačke su norme ženske odjeće neprihvatljive jer otkrivaju mnogo više nego što propisuje njihova vjera.590 I zato se u zemlji

590

Ideal pokrivanja ženske glave (arapski je izraz hidžab) i tijela (džilbab) potječe iz Kurana, koji zahtijeva od žena „neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena" (Sura 24, Al-ur, prijevod Besima Korkuta s http://gusic.tripod.com/kuran bos/, nap. prev.). Hadisi, koji nabrajaju Muhamedova djela, idu dalje, zahtijevajući pokrivanje vrata, gležnjeva i zapešća. Radikalni muslimani promiču nošenje burke, što je izraz koji se obično odnosi na nikab i abaju.

koja je pretežno muslimanska marama, veo (nikab ili himar) i komotni crni pokrov za tijelo (abaja) vraćaju.

To je velika promjena smjera za Tursku. Kao što smo vidjeli u drugom poglavlju, utemeljitelj turske republike Kemal Atatürk kanio je pozapadnjačiti turski način odijevanja, zabranivši nošenje vjerske odjeće u svim državnim institucijama. Sekularna vojna vlada koja je došla na vlast 1982. obnovila je tu politiku zabranivši studenticama da nose marame na fakultetima. Međutim, ta se zabrana nije strogo provodila sve do poslije 1997., kad je ustavni sud izričito presudio da se nošenjem marame u akademskim ustanovama - uključujući škole i sveučilišta - krši članak 2 ustava, koji utvrđuje sekularni karakter republike. (Nošenje dugih brada među studentima također je proglašeno protuustavnim.) Kad su vodstva sveučilišta i škola pozvala policiju da provede tu odredbu, zemlju je zahvatila kriza. U listopadu 1998. oko 140.000 ljudi prosvjedovalo je protiv te zabrane povezavši ruke u ljudski lanac u više od 25 provincija. U Istanbulu su tisuće djevojaka odlučile propustiti predavanja radije nego ukloniti maramu - neke su danju bdjele pred školama. Na Sveučilištu Inonu u istočnoj Anadoliji prosvjedi protiv zabrane postali su nasilni, što je dovelo do uhićenja 200 prosvjednika. Neke mlade žene u Karsu, gradu na istoku Turske, čak su počinile samoubojstvo zbog tog pitanja,591 dok je sudac koji je podupro zabranu ustrijeljen u svibnju 2006. na sudu. Godine 2008. islamistička vlada, koju od 2003. vodi Stranka pravde i razvoja Recepa Tayyipa Erdoğana, dopunila je ustav kako bi se dopustile marame na sveučilištima, ali je tu odluku srušio ustavni sud. Europski Sud za ljudska prava također je podržao zabranu marama.

To pitanje još jednom ilustrira kako naši vanjski ukrasi mogu imati dublje značenje. Je li marama ili veo samo izraz osobne vjere, koji svako pozapadnjačeno društvo treba tolerirati zbog načela slobode izražavanja? Ili je zastarjeli simbol seksualne neravnopravnosti koju propisuje islam i koji bi sekularno društvo trebalo zabraniti? Islamisti poput novinarke Nihal Bengisu

591

Ti su događaji nadahnuli poticajni roman Orhana Pamuka Snijeg (2002.).

Svatko tko želi razumjeti psihologiju islamskog terorizma mora pročitati Pamukov zamišljeni posljednji razgovor između direktora Pedagoškog instituta u Karsu i njegova ubojice.

Karace to pitanje predstavljaju kao stvar slobode pojedinca i ljudskih prava: Želimo da se prema nama odnose jednako kao prema ženama koje ne nose maramu. Iste smo, ništa nije drukčije, želimo da se prema nama odnose jednako. Imamo sva prava kao i one. (...) Samo želimo demokraciju za žene koje ne nose maramu i one koje ju nose.592 Argument je islamista da pokrivanje nije ništa više doli bezazlen izbor, za koji se neke žene slobodno odlučuju. Veo je, kažu, samo još jedna vrsta ženske odjeće, dostupne u istanbulskim trgovinama u svim bojama i stilovima, sa sjajnim ukrasima za one sklonije kićenju. Činjenica je, naravno, da je promicanje marame dio šireg plana da se ograniče ženska prava uvođenjem šerijatskog zakona u Tursku, postižući postupno ono što je postignuto mnogo naglije u Iranu nakon revolucije 1979. - protureakcija na šahovo „trovanje Zapadom" (gharbzadegi) Irana, koju je ajatolah Homeini pretvorio u žestoku seksualnu kontrarevoluciju.593 Već se mogu vidjeti burke na ulicama Istanbula, koje prekrivaju žene u crno od glave do pete, ostavljajući im samo malen prorez da vide - potpuno im skrivajući identitet, zbog čega je 2010. francuska Narodna skupština izglasala potpunu zabranu takve odjeće. Nije slučajnost što je takav pomak u odijevanju popratila promjena turske vanjske politike. Nekoć proamerički oslonac u NATO-u i kandidat za članstvo u Europskoj uniji, Turska se sve više okreće prema Istoku, natječući se s Islamskom Republikom Iranom za predvodništvo u muslimanskom svijetu, oživljavajući sjećanja na dane osmanlijske sile.

Ukratko (ili udugo, ako vam je draže), važno je što ljudi nose.

Dva velika ekonomska skoka naprijed na Zapadu - industrijska revolucija i potrošačko društvo - u velikoj su se mjeri ticala odjeće - najprije se učinkovitije izrađivala, a zatim se otvorenije nosila. Širenje zapadnjačkog načina odijevanja bilo je neodvojivo od širenja zapadnjačkog načina života, baš kao što je proture592

Intervju s autorom, 2009.

593

Ferdows, „Women and the Islamic Revolution"; Nashat, „Women in the Islamic Republic."

akcija na zapadnjačku odjeću u muslimanskom svijetu simptom globalnoga islamskog preporoda. Iranski revolucionari omalovažavali su pristaše Zapada nazivajući ih fokoli, od francuske riječi faux-col (leptir-kravata), pa muškarci u Teheranu i danas napadno izbjegavaju kravate.594 S povećanjem muslimanskih zajednica u zapadnoj Europi žene s maramama danas su uobičajene na ulicama Londona kao i majice Manchester Uniteda na ulicama Šangaja. Treba li Britanija slijediti Francusku i zabraniti burku? Ili zapadno potrošačko društvo ima jednako učinkovit protuotrov za maramu kao što su to nekoć bile traperice za maoističke pidžame?

Možda su to, kad se promisli, pogrešna pitanja. Jer upućuju na to da se sva postignuća zapadne civilizacije - kapitalizam, znanost, pravna država i demokracija - svode ni na što dublje od kupovine. Terapija kupovanjem možda nije odgovor na sve naše probleme. Možda najveća prijetnja Zapadu ne dolazi od radikalnog islamizma ili bilo kojega drugog vanjskog izvora, nego od našeg nedostatka razumijevanja vlastita kulturnog naslijeđa i vjere u njega.

594

Ebadi, Iran Awakening, str. 41 i dalje.

6.

Rad

Kršćanstvo će nestati. Izgubit će se i iščeznuti. Ne moram to dokazivati - u pravu sam i pokazat će se da sam u pravu. Sad smo popularniji od Isusa - ne znam tko će prvi nestati: rock 'n' roll ili kršćanstvo. Isus je bio u redu, ali njegovi učenici bili su tupi i priprosti. Oni su ga izopačili i tako za mene uništili.

John Lennon U proteklih dvadeset godina shvatili smo da je srž vaše kulture vaša vjera: kršćanstvo. Zato je Zapad tako moćan. Kršćanski moralni temelj društvenog i kulturnog života ono je što je omogućilo pojavu kapitalizma i zatim uspješan prijelaz na demokratsku politiku. U to nimalo ne sumnjamo.

Anonimni član Kineske akademije društvenih znanosti

RADNA ETIKA I ETIKA RIJEČI Tijekom otprilike 500 godina, kao što smo vidjeli, zapadna se civilizacija uspela na iznimno dominantan položaj u svijetu.

Zapadne institucijske strukture kao što su korporacija, tržište i nacionalna država postale su globalni standardi za kompetitivnu ekonomiju i politiku - obrasci koje ostali kopiraju. Zapadna znanost mijenjala je paradigme - ostali su ili slijedili ili zaostajali.

Zapadni pravni sustavi i politički modeli nastali iz njih, uključujući demokraciju, potisnuli su ili porazili nezapadne alternative.

Zapadna medicina marginalizirala je vračeve i druge koji liječe vjerom. Povrh svega, zapadni model industrijske proizvodnje i masovne potrošnje ostavio je sve alternativne modele organiziranja gospodarstva daleko iza sebe. Čak i krajem 90-ih Zapad je i dalje očito bio dominantna civilizacija u svijetu. Pet vodećih zapadnih sila - SAD, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Kanada - činilo je 44 posto ukupne globalne proizvodnje. Znanstvenim svijetom dominirala su zapadna sveučilišta, čiji su zaposlenici dobivali lavovski dio Nobelovih nagrada i drugih počasti. Demokratski val preplavio je svijet, najspektakularnije nakon revolucija 1989. godine. Zapadne robne marke kao što su Levi's i Coca-Cola uspijevale su gotovo svuda - McDonald'sovi zlatni lukovi mogu se vidjeti u svim velikim gradovima svijeta. Ne samo da je Sovjetski Savez propao Japan, kojemu su neki predviđali da će prestići SAD, posrnuo je i skliznuo u izgubljeno desetljeće gotovo nultog rasta i deflacije.

Analitičari međunarodnih odnosa mučili su se da nađu dovoljno uzvišene riječi kako bi opisali prevlast SAD-a, vodeće sile zapadnoga svijeta: je li to imperij? Hegemon? Hyperpuissance?

U vrijeme dok ovo pišem, nakon što su prsnula dva financijska mjehura, nakon dvaju neočekivano teških ratova, jedne velike recesije - i povrh svega nakon iznimnog uspona Kine, kojim je potisnula Japan kao drugo najveće svjetsko gospodarstvo - pitanje je primiče li se polutisućljetna prevlast Zapada svome kraju. Živimo li u doba slabljenja Zapada? Ne bi bilo prvi put.

Ovako je Edward Gibbon opisao kako su u kolovozu 410. n. e.

Goti poharali Rim: u času divlje razuzdanosti, kad su se raspirile sve strasti i nestale sve ograde (...) okrutan pokolj izvršen je nad Rimljanima; i (...) gradske ulice bile su pune trupala, koja su ostala nepokopana za vrijeme općeg zaprepaštenja. (...) Kad god bi barbare izazvao otpor, stali bi bez razlike masakrirati slabe, nevine i bespomoćne. (...) Rimskim matronama i djevicama nanesene su ozljede užasnije, prema shvaćanju kreposti, od same smrti. (...) Bezobzirni vojnici zadovoljavali su svoje putene apetite, ne obazirući se ni na sklonosti ni na

dužnosti svojih zarobljenica. (...) U pljačkanju Rima opravdano je dana prednost zlatu i draguljima (...), ali, nakon što su to prenosivo bogatstvo odnijeli marljiviji pljačkaši, rimske palače besramno su ogoljene od sjajnog i skupog pokućstva (...)

Stjecanje bogatstva samo je potaknulo pohlepu lakomih barbara, koji su nastavili, prijetnjama, udarcima i mučenjem, prisiljavati zarobljenike da priznaju gdje je skriveno blago. (...) Nije bilo lako procijeniti kolike su mase s časnog položaja i velikog imutka iznenada spale na bijedno stanje zarobljenika i prognanika, (...) nevolje Rima (...) raspršile su stanovnike u najsamotnija, najsigurnija i najdalja utočišta.595 Slabljenje i propast Rimskog Carstva, objavljeno u šest svezaka između 1776. i 1788., pripovijeda priču o posljednjem padu Zapada. Danas se mnogi ljudi na Zapadu boje da možda doživljavamo nastavak. Kad se osvrnete na ono što je uzrokovalo pad staroga Rima, takvi se strahovi ne čine potpuno imaginarnima.

Ekonomska kriza, epidemije koje su pustošile stanovništvo, doseljenici koji su gazili granice carstva, uspon suparničkog carstva - Perzijskoga - na istoku, teror u obliku Alarikovih Gota i Atilinih Huna. Je li moguće da se nakon brojnih stoljeća nadmoći suočavamo sa sličnim stjecajem okolnosti? Ekonomski, Zapad stagnira nakon najgore financijske krize od Velike depresije, dok mnogi među ostalima rastu po besprimjernim stopama. Živimo u strahu od pandemija i globalnih klimatskih promjena koje je izazvao čovjek. Postoje uznemirujući dokazi da su neke imigrantske zajednice unutar naših društava postale žarišta islamističke ideologije i terorističkih mreža. Nuklearni teroristički napad bio bi mnogo pogubniji za London ili New York nego što su Goti bili za Rim. Dotle je u usponu suparnički imperij na Istoku: Kina, koja bi u iduća dva desetljeća lako mogla postati najveće svjetsko gospodarstvo.

Gibbonov najprovokativniji argument u Slabljenju i propasti Rimskog Carstva bio je da je kršćanstvo na koban način sudjelovalo u rastakanju prve verzije zapadne civilizacije. Monoteizam, 595 Gibbon,

Decline and Fall, poglavlje 31, dio III i IV.

sa svojim isticanjem drugog svijeta, bio je u temeljnoj zavadi s raznovrsnim poganstvom carstva na njegovu vrhuncu. No jedan vrlo poseban oblik kršćanstva - varijanta koja se u XVI. stoljeću pojavila u zapadnoj Europi - dao je modernoj verziji zapadne civilizacije šestu ključnu prednost u odnosu na ostatak svijeta: protestantizam - ili prije osobitu etiku naporna rada i štedljivosti s kojom se počeo povezivati. Vrijeme je da shvatimo kakvu je ulogu Bog imao u usponu Zapada i da objasnimo zašto su mu potkraj XX. stoljeća toliki Zapadnjaci okrenuli leda.

Ako ste krajem XIX. stoljeća bili bogat industrijalac koji živi u Europi, postojali su nerazmjerno veliki izgledi da ste protestant. Nakon reformacije, koja je navela mnoge sjevernoeuropske države na odvajanje od Rimokatoličke crkve, došlo je do pomaka ekonomske moći od katoličkih zemalja poput Austrije, Francuske, Italije, Portugala i Španjolske prema protestantskim zemljama kao što su Engleska, Nizozemska, Pruska, Saska i Škotska. Kao da su oblici vjere i načini izvođenja bogoslužja nekako bili povezani s ekonomskom sudbinom ljudi. Pitanje je što je to u protestantizmu bilo drukčije. Što je to u nauku Luthera i njegovih nasljednika poticalo ljude ne samo da naporno rade nego i da akumuliraju kapital. Čovjek koji je ponudio najutjecajniji odgovor na ta pitanja bio je depresivni njemački profesor Max Weber - otac moderne sociologije i autor koji je skovao izraz „protestantska etika".

Weber je bio starmali dječak. Odrastajući u Erfurtu, jednom od uporišta njemačke reformacije, 13-godišnji Weber jednog je Božića darovao roditeljima ogled pod naslovom „O tijeku njemačke povijesti, s posebnim osvrtom na carev i papin položaj".

U dobi od 14 godina pisao je pisma u kojima se često pozivao na klasične autore od Cicerona do Vergilija i već je iscrpno poznavao filozofiju, među ostalima, Kanta i Spinoze. Njegovu ranu akademsku karijeru obilježavao je jedan trijumf za drugim: u dobi od 22 godine već je bio kvalificirani odvjetnik. Za manje od tri godine imao je doktorat za tezu o „Povijesti srednjovjekovnih poslovnih organizacija", a kad mu je bilo 27, njegova Habilitation o „Rimskoj agrarnoj povijesti i njenom značenju za privatno pravo" osigurala mu je mjesto predavača na Sveučilištu u Berlinu. Imenovan je profesorom ekonomije u Freiburgu u

dobi od 30 godina, stekavši slavu i loš glas zbog uvodnog predavanja, u kojemu je pozvao na ambiciozniji njemački imperijalizam.

Taj akademski uspon bolno je prekinut 1897. godine, kad je doživio paralizirajući slom živaca, potaknut očevom smrću koja je uslijedila nakon oštre svađe između njih dvojice. Godine 1899. osjetio se primoranim odstupiti s akademskog položaja.

Oporavljao se tri godine, tijekom kojih je postao vrlo zaokupljen religijom i njenim odnosom prema ekonomskom životu. Oba su mu roditelja bila protestanti - zapravo, djed s majčine strane bio je pobožni kalvinist, a drugi djed uspješan trgovac tkaninom. Majka mu je po asketizmu bila prava kalvinistica; otac je, naprotiv, bio bonvivan koji je živio punim plućima zahvaljujući naslijeđenom bogatstvu. Veza između vjerskog i ekonomskog života bila je zagonetka u srži Weberova vlastita života. Tko je od njegovih roditelja imao pravi stav prema svjetovnom blagostanju?

Do reformacije kršćanska posvećenost vjeri smatrala se nečim odvojenim od materijalnih stvari. Posuđivanje novca uz kamate bilo je grijeh. Bogati su imali manje izgleda nego siromašni da uđu u Kraljevstvo Nebesko. Nagrade za pobožan život čekale su u zagrobnom životu. Sve se to promijenilo nakon 20-ih godina XVI. stoljeća, barem u zemljama koje su prigrlile reformaciju.

Osvrćući se na vlastito iskustvo, Weber se počeo pitati što je to u reformaciji sjever Europe učinilo sklonijim kapitalizmu od juga.

Za odgovor mu je trebao put preko Atlantika.

Godine 1904. otputovao je u Saint Louis u Missouriju kako bi prisustvovao Kongresu umjetnosti i znanosti na Svjetskoj izložbi.596 Park u kojemu se održavala Svjetska izložba pokrivao je više od 200 jutara, a ipak se činilo da je preplavljen svime što je američki kapitalizam imao ponuditi. Webera su zaslijepila jarka svjetla Palače elektrike. Bio je prisutan i kralj izmjenične struje, Thomas Edison glavom i bradom, personifikacija američkog poduzetništva. Saint Louis vrvio je čudesima moderne tehnologije, od telefona do pokretnih slika. Što je moglo objasniti dinamičnost toga društva, prema kojemu se čak i industrijska Njemačka činila uspavanom i tromom? Gotovo manijakalno 596

Scaff, „Remnants of Romanticism"

nemiran, Weber je jurio po SAD-u u potrazi za odgovorom. Kao karikatura rastresenog njemačkog profesora, trajno se dojmio svojih američkih rođakinja Lole i Maggie Fallenstein, kojima je osobito upadala u oči njegova poprilično neobična odjeća: karirano smeđe odijelo, pumperice i smeđe dokoljenke. No to nije bilo ništa u usporedbi s dojmom koji je Amerika ostavila na Webera. Putujući vlakom od Saint Louisa do Oklahome, prolazeći kroz gradiće u Missouriju kao što su Bourbon i Cuba, Weber je napokon shvatio: Ovo je mjesto uistinu nevjerojatno: radnički šatorski logori, poglavito namijenjeni pružnim radnicima na brojnim prugama u izgradnji, „ulice" u prirodnom stanju, obično polivene naftom dvaput svakog ljeta kako bi se spriječila prašina, i koje zaudaraju u skladu s tim, drvene crkve barem 4-5 vjeroispovijesti. (...) Dodajmo tomu uobičajene kolute telegrafskih i telefonskih žica i linije električnog vlaka u izgradnji, jer se „grad" širi u neizmjernu daljinu.597 Gradić St. James, oko 160 kilometara zapadno od Saint Louisa, tipičan je za tisuće naselja što su nicala uz željezničke pruge dok su se širile na američki zapad. Kad je Weber prolazio kroz njega prije stotinu godina, bio je zaprepašten golemim brojem crkava i kapela svih vrsta. Dok mu je spektakularna industrijska priredba Svjetskog sajma još bila u svježem sjećanju, počeo je razaznavati svojevrsnu svetu alijansu između materijalnog uspjeha Amerike i njenoga energičnog vjerskog života.

Nakon što se vratio na posao u Heidelberg, napisao je drugi dio poticajne dvodijelne studije „Protestantska etika i duh kapitalizma". Ona sadržava jedan od najutjecajnijih zaključaka o zapadnoj civilizaciji: da je njena ekonomska dinamičnost nehotična posljedica protestantske reformacije. Dok su druge religije povezivale svetost s odricanjem od svjetovnih dobara - r e d o v nici u samostanima, pustinjaci u špiljama - protestantske sljedbe gledale su na marljivost i štedljivost kao na izraze nove vrste radišne pobožnosti. Kapitalistički je „poziv", drugim r i j e č i m a , 597

Weber, Max Weber; str. 292.

podrijetlom religijski: „Kako bi se steklo (...) samopouzdanje [glede nečije pripadnosti Božjim odabranicima] preporučljiva je intenzivna svjetovna aktivnost. (...) [Tako je] kršćanska askeza (...) stupila na tržište života."598 „Neumoran rad", kako ga je Weber nazvao, najsigurniji je znak da pripadate Božjim odabranicima, skupini ljudi koje je Bog predodredio za spasenje.

Protestantizam, tvrdio je, „ima za posljedicu oslobađanje stjecanja bogatstva od inhibicija tradicionalne etike; kida lance oko težnje za dobiti ne samo time što joj daje legitimitet, nego (...) i time što gleda na nju kao na izravnu Božju volju". Protestantska etika, osim toga, osigurala je kapitalistu „trezvene, savjesne i neuobičajeno sposobne radnike, koji su posvećeni poslu kao svrsi života prema božanskoj volji".599 Kroz veći dio povijesti ljudi su radili kako bi živjeli. No, protestanti žive kako bi radili.

Upravo je ta radna etika, tvrdio je Weber, stvorila moderni kapitalizam, koji je on definirao kao „trezveni, građanski kapitalizam s racionalnom organizacijom slobodne radne snage".600 Weberova teza nije neproblematična. Smatrao je „racionalno ponašanje na temelju ideje poziva (...) jednim od osnovnih elemenata duha modernog kapitalizma".601 No, na drugim je mjestima priznavao iracionalan karakter „kršćanske askeze": „Idealan tip kapitalističkog poduzetnika (...) ne dobiva ništa od svoga bogatstva za sebe, osim iracionalnog osjećaja da je dobro obavio posao"; on „postoji radi svog posla, umjesto obrnuto", što je „sa stajališta osobne sreće" opet „iracionalno".602 Još je problematičniji Weberov zajedljiv usputni komentar o Židovima, koji su najočitija iznimka za njegovu tvrdnju.603 „Židovi", prema 598

Weber, Protestant Ethic, str. 112, 154.

599

Isto, str. 119.

600

Isto, str. 24. Za modernu formulaciju vidi: Koch i Smith, Suicide of the West, str. 184 i dalje.

601

Weber, Protestant Ethic, str. 180.

602

Isto, str. 70 i dalje.

603

Židovi su zapravo nadmašili protestante u SAD-u u proteklom stoljeću znatno većim zaradama i stopama samozapošljavanja. Prema popisu 100 najvećih kompanija 2003. časopisa Fortune, barem 10 posto izvršnih direktora tih tvrtki bili su Zidovi, a na Forbesovoj listi 400 najvećih kompanija čak 23 posto. Židovi nisu samo nerazmjerno uspješni u pokretanju financijskih tvrtki - osnivači su i suosnivači nekih od najvećih svjetskih tehnoloških kompanija, primjerice Della, Googlea, Intela i Oraclea.

Weberu, „stoje na strani politički i spekulativno orijentiranoga pustolovnog kapitalizma; njihov etos je etos parijskog kapitalizma. Samo puritanizam ima etos racionalne organizacije kapitala i rada."604 Weber je također bio zagonetno slijep za uspjeh katoličkih poduzetnika u Francuskoj, Belgiji i drugdje. Zapravo je baratanje dokazima jedna od upadljivih mana njegove studije. Riječi Martina Luthera i Westminsterske vjeroispovijedi neugodno su popraćene citatima Benjamina Franklina i nekim izrazito neadekvatnim podacima iz njemačke države Baden o obrazovnim postignućima i prihodima protestanata i katolika.

Poslije su stručnjaci, osobito fabijanski ekonomski povjesničar R. H. Tawney, često izražavali sumnju spram Weberove temeljne teze da se uzročni lanac kreće od religijskog nauka prema ekonomskom ponašanju.605 Naprotiv, mnogi od prvih koraka prema duhu kapitalizma poduzeti su prije reformacije, u gradovima Lombardije i Flandrije, dok su mnogi vodeći reformatori izražavali izrazito antikapitalističke poglede. Barem jedno veliko empirijsko istraživanje o 276 njemačkih gradova između 1300. i 1900. nije otkrilo „nikakve utjecaje protestantizma na gospodarski rast", barem ako se mjeri prema rastu veličine gradova.606 Neka istraživanja koja su obuhvaćala cijelu zemlju dospjela su do sličnih zaključaka.607 Ipak, zbog nekih razloga možemo smatrati da je Weber bio na tragu nečega, čak ako je bio u pravu i zbog pogrešnih razloga. Doista je postojala, kao što je pretpostavljao, očita tendencija bržeg rasta protestantskih nego katoličkih zemalja u Europi nakon reformacije, tako da su do 1700. prve očito pretekle potonje po dohotku po glavi stanovnika, a 1940. je ljudima u katoličkim zemljama bilo prosječno 40 posto lošije nego ljudima u protestantskim zemljama.608 Bivše protestantske kolonije također su od 50-ih godina ekonomski više napredovale nego katoličke, čak ako religija i nije dovoljno objašnjenje te razlike.609 Zbog sre604

Isto, str. 166. Vidi: Chiswick, „Economic Progress".

605

Tawney,

Religion and the Rise of Capitalism.

606

Cantoni, „Economic Effects".

607

Delacroix i Nielsen, „Beloved Myth". Vidi i: Iannaccone, „Introduction".

608

Young, „Religion and Economic Growth".

609

Grier, „Effect on Religion of Economic Development".

dišnje važnosti individualnog čitanja Biblije u Lutherovoj misli, protestantizam je poticao pismenost, da ne spominjemo tisak, a to dvoje nedvojbeno je poticalo ekonomski razvoj (akumulaciju „ljudskog kapitala"), kao i znanstvena istraživanja.610 Taj sud vrijedi ne samo za zemlje poput Škotske, gdje su trošenje na obrazovanje, broj učenika u školama i stope pismenosti bili iznimno veliki, nego i za protestantski svijet u cjelini. Kamo god su išli protestantski misionari, promicali su pismenost, uz mjerljive dugoročne koristi za društva što su ih nastojali obrazovati - isto se ne može reći za katoličke misionare u vremenu od protureformacije do reformi Drugoga vatikanskog koncila (1962. - 65.).611 Upravo su protestantski misionari bili odgovorni za to što je broj učenika u školama u britanskim kolonijama bio prosječno četiri do pet puta veći nego u kolonijama drugih zemalja. Godine 1941. više od 55 posto ljudi na današnjem području Kerale bilo je pismeno, što je više nego u bilo kojoj drugoj regiji u Indiji, četiri puta više od indijskog prosjeka i usporedivo sa stopama siromašnijih europskih zemalja poput Portugala. Razlog je to što su protestantski misionari bili aktivniji u Kerali, privučeni starom kršćanskom zajednicom, nego bilo gdje drugdje u Indiji. Gdje nije bilo protestantskih misionara (primjerice, u muslimanskim regijama ili protektoratima kao što su Butan, Nepal i Sikkim), ljudi u britanskim kolonijama nisu bili mjerljivo obrazovaniji.612 Razina protestantske misionarske aktivnosti također se pokazala vrlo dobrim pretkazivačem gospodarskog razvoja i političke stabilnosti nakon stjecanja neovisnosti. Nedavno istraživanje stavova pokazuje da protestanti imaju neuobičajeno visoku razinu uzajamnog povjerenja, što je važan preduvjet za razvoj učinkovitih kreditnih mreža.613 Općenito, čini se da su vjerska uvjerenja (za razliku od formalnog štovanja) povezana s gospodarskim rastom, osobito ondje gdje ideje raja i pakla osiguravaju poticaj za dobro ponašanje na ovome svijetu. To često znači ne samo naporan rad i uzajamno povjerenje, nego i štedljivost, poštenje,

610

Becker i Wössmann, „Was Weber Wrong?"

611

Trevor-Roper, „Religion, the Reformation and Social Change".

612

Woodberry, „Shadow of Empire".

613

Guiso i dr., „People's Opium?"

povjerenje i otvorenost prema strancima, što su sve ekonomski korisne značajke.614 Religije su važne. U prijašnjim poglavljima vidjeli smo kako je „etika stabilnosti" konfucijanizma imala ulogu u neuspjehu carske Kine da razvije kompetitivan institucijski okvir kakav je poticao inovacije u zapadnoj Europi - čak ako je Kina i bila daleko od statičnog, nepromjenjivog društva kakvim ga je opisivao Weber u Konfucijanizmu i taoizmu (1916.), nastavku Protestantske etike. Vidjeli smo kako je moć imama i mula onemogućila sve izglede za znanstvenu revoluciju u islamskom svijetu. I vidjeli smo kako je Rimokatolička crkva djelovala kao jedan od kočničara gospodarskog razvoja u Južnoj Americi. No možda je najveći doprinos religije povijesti zapadne civilizacije sljedeće. Protestantizam nije naveo Zapad samo da radi, nego i da štedi i čita. Industrijska revolucija bila je zapravo plod tehnoloških inovacija i potrošnje. Ali iziskivala je i povećanje intenziteta i trajanja rada, zajedno s akumulacijom kapitala putem štednje i ulaganja. Iznad svega, ovisila je o akumulaciji ljudskog kapitala. Za sve to bila je ključna pismenost, koju je protestantizam poticao. Kad se promisli, bolje bi bilo govoriti o protestantskoj etici riječi.

Pitanje glasi: je li Zapad danas - ili barem njegov znatan dio - izgubio i religiju i etiku koja je dolazila s njim?

PROVEDI SE Europljani su danas svjetske dangube. Prosječno rade manje nego Amerikanci i mnogo manje nego Azijci. Zahvaljujući produženom obrazovanju i ranoj mirovini, manji je dio Europljana zapravo raspoloživ za rad. Primjerice, 54 posto Belgijanaca i Grka starijih od 15 godina radno je aktivno, u usporedbi sa 65 posto Amerikanaca i 74 posto Kineza.615 Od tog radno aktivnog stanovništva, između 1980. i 2010. prosječno je veći udio bio nezaposlen u Europi nego drugdje u razvijenom svijetu.

614

Barro i McCleary, „Religion and Economic Growth".

615

Svjetska banka, Indikatori svjetskog razvoja na internetu.

Europljani također češće štrajkaju.616 Osim toga, zahvaljujući kraćim radnim danima i dužem godišnjem odmoru, Europljani imaju manje radnih sati.617 Između 2000. i 2009. prosječni zaposleni Amerikanac radio je nešto manje od 1711 sati godišnje (tu je brojku smanjio utjecaj financijske krize, zbog koje su mnogi radnici radili skraćeno). Prosječni Nijemac radio je samo 1437 sati - punih 16 posto manje. To je rezultat dugotrajnog razdvajanja. Godine 1979. razlike između europskih i američkih radnih sati bile su minimalne - zapravo je u to doba prosječni španjolski radnik godišnje odradio više sati nego prosječni američki radnik. No otada su se europski radni sati smanjili čak za petinu.

Azijski radni sati također su se smanjili, ali prosječni japanski radnik i dalje odradi jednak broj radnih sati godišnje kao prosječni američki, dok prosječni Južnokorejac odradi 39 posto više. Ljudi u Hong Kongu i Singapuru također odrade otprilike trećinu više sati nego Amerikanci.618 Upadljivo je da se transatlantsko razdvajanje radnih obrazaca gotovo točno podudarilo sa sličnim razdvajanjem u religioznosti. Europljani ne samo da rade manje, nego se manje i mole - i manje vjeruju. Nekoć se Europa opravdano mogla smatrati „kršćanskim svijetom". Europljani su gradili najčudesnije građevine na kontinentu namijenjene bogoslužju. Ogorčeno su se prepirali oko razlike između transsupstancijacije i konsupstancijacije. Kao hodočasnici, misionari i konkvistadori plovili su na sve četiri strane svijeta, s nakanom da obrate pogane na pravu vjeru. Danas su Europljani pogani. Prema posljednjem istraživanju svjetskih vrijednosti (2005. - 2008.), 4 posto Norvežana i Šveđana te 8 posto Francuza i Nijemaca prisustvuje bogoslužju 616

Međutim, te su transatlantske razlike manje nego prije. Nezaposlenost je rasla mnogo više u SAD-u nego u većem dijelu Europske Unije, što je posljedica financijske krize; unutar OECD-a, u vrijeme nastanka ove knjige, samo su Mađarska, Irska, Portugal i Španjolska imale višu stopu nezaposlenosti nego SAD. Prema izračunima petogodišnjeg prosjeka (1996. - 2000.) dana kada se nije radilo zbog štrajka na 1000 zaposlenika, Danska, Španjolska, Irska, Italija i Francuska sklonije su štrajku nego SAD, ali druge članice Europske Unije manje su mu sklone.

6 1 7 Ferguson, 618

„Economics, Religion and the Decline of Europe".

Iz ekonomske baze podataka organizacije Conference Board, rujan 2010., http://www.conference-board.org/data/economydatabase/. Vidi i OECD.Stat i razne publikacije OECD-a.

Radna etika: godišnji radni sati na Zapadu i Istoku 1950. - 2009.

Godina

barem jednom tjedno, u usporedbi s 36 posto Amerikanaca, 44 posto Indijaca, 48 posto Brazilaca i 78 posto subsaharskih Afrikanaca. Te su brojke znatno veće za mnoge većinski katoličke zemlje poput Italije (32 posto) i Španjolske (16 posto).

Jedine zemlje gdje se vjera prakticira manje nego u protestantskoj Europi jesu Rusija i Japan. Bog je „vrlo važan" tek svakom desetom Nijemcu i Nizozemcu, u Francuskoj je taj omjer samo malo veći. Za usporedbu, 58 posto Amerikanaca kaže da im je On vrlo važan u životu. Važnost Boga ipak je veća u Latinskoj Americi i subsaharskoj Africi, a najveća u muslimanskim zemljama Bliskog istoka. Samo je u Kini Bog važan manjem broju ljudi (ispod 5 posto) nego u Europi. Malo manje od trećine Amerikanaca smatra političare koji ne vjeruju u Boga nepodobnima za državnu službu, u usporedbi s 4 posto Norvežana i Šveđana, 9 posto Finaca, 11 posto Nijemaca i Španjolaca te 12 posto Talijana. Samo bi polovina Indijaca i Brazilaca trpjela političara ateista.619 Samo je Japancima religijsko uvjerenje manje važno u politici nego zapadnim Europljanima.

619

World Values Survey Association, World Values Survey.

Religijska uvjerenja i pohađanje bogoslužja, rane 80-e godine XX. stoljeća i sredina 2000-ih

Slučaj Britanije osobito je zanimljiv s obzirom na odlučnost s kojom su Britanci u XIX. stoljeću nastojali proširiti vlastita religijska uvjerenja. Danas, prema udruzi World Values Survey, 17 posto Britanaca tvrdi da prisustvuje bogoslužju barem jednom tjedno - više nego u kontinentalnoj Europi, ali ipak upola manje nego u Americi. Manje od četvrtine Britanaca kaže da im je Bog vrlo važan u životu, što je opet više nego upola manje nego u Americi. Doduše, britanske brojke malo su porasle od 1981. (kad je samo 14 posto ljudi reklo da pohađa crkvu jednom tjedno, a manje od petine da im je Bog važan). No istraživanja ne razlučuju religije, pa gotovo sigurno prikrivaju slabljenje kršćanstva u Britaniji. Jedno istraživanje iz 2004. pokazalo je da tjedno više muslimana pohađa džamiju nego što anglikanaca ide u crkvu.

A gotovo sav nedavni porast nazočnosti u crkvi objašnjava se rastom nebjelačkih kongregacija, osobito evangeličke i pentekostalne. Kad je Christian Research u nedjelju 8. svibnja 2005. proveo popis 18.720 crkava, prava stopa posjećenosti iznosila je 6,3 posto stanovništva, 15 posto manje nego 1998. Sve u svemu, čini se da je Britanija primjer prestanka pohađanja bogoslužja i sloma vjere u zapadnoj Europi.

Dekristijanizacija Britanije razmjerno je novija pojava. U svojoj Kratkoj povijesti Engleske (1917.) G. K. Chesterton podrazumijevao je da je kršćanstvo istoznačno s civilizacijom: Ako itko želi znati što mislimo kad kažemo da je kršćanski svijet bio i ostao jedna kultura, ili jedna civilizacija, to se može izraziti na grub, ali jasan način. Pitanjem koja je najuobičajenija (...) od svih uporaba riječi „kršćanin". (...) Dugo je imala jedno značenje u svakodnevnom govoru običnih ljudi, a označava kulturu ili civilizaciju. Ben Gunn na otoku s blagom nije zapravo rekao Jimu Hawkinsu: „Osjećam se izvan dodira s određenim tipom civilizacije." Nego je rekao: „Nisam okusio kršćansku hranu."620 Britanski protestanti zapravo nikad nisu bili osobito revni što se tiče bogoslužja (u usporedbi s, primjerice, irskim katolicima), ali je potkraj 50-ih članstvo u crkvi, ako ne i posjećenost, bilo razmjerno veliko i stabilno. Čak i 1960. tek nešto manje od petine stanovništva Ujedinjenog Kraljevstva bili su članovi crkve. Ali do 2000. taj se udio smanjio na desetinu.621 Prije 1960. većina brakova u Engleskoj i Walesu sklopljena je u crkvi - potom je počelo opadanje, sve do 40 posto potkraj 90-ih. Većim dijelom prve polovine XX. stoljeća anglikanski uskršnji pričesnici činili su 5 do 6 posto engleskoga stanovništva; tek se nakon 1960. taj udio srozao na 2 posto. Brojke za Škotsku crkvu pokazuju sličan trend: stabilne su do 1960., zatim se otprilike prepolovljuju. Osobito je uočljiv pad broja krizmanika. Godine 1910. u Engleskoj je bilo 227.135 krizmi; godine 2007. bilo ih je samo 27.900 - i to je bilo 16 posto manje nego pet godina prije.

Između 1960. i 1979. stopa krizmi među mladeži u dobi između 12 i 20 godina pala je za više od pola i poslije se nastavila srozavati. Manje od petine krštenih danas je krizmano.622 Za

620

Chesterton, Short History, str. 104.

621

Bruce, God is Dead, str. 67.

622

Podaci sa: http://www.cofe.anglican.org/news/pr2009.html.

Škotsku crkvu pad je bio još strmoglaviji.623 Nitko u Londonu ili Edinburghu danas ne bi uporabio riječ „kršćanin" u značenju Bena Gunna.

Ti će se trendovi zacijelo nastaviti. Kršćani koji prakticiraju vjeru sve su stariji: 1999., primjerice, 38 posto metodista i članova Ujedinjene reformirane crkve imalo je 65 ili više godina, u usporedbi sa 16 posto cjelokupnog stanovništva.624 Izrazito su manji izgledi da će mladi Britanci vjerovati u Boga ili nebo. 625 Prema nekim mjerilima, Britanija je već među najbezbožnijim društvima na svijetu, 56 posto stanovnika nikad nije pohodilo crkvu - što je najviša stopa u zapadnoj Europi.626 Istraživanje provedeno 2000. za televizijsku seriju Michaela Buerka „Soul of Britain" otkrilo je zapanjujuću razinu religijske atrofije. Samo 9 posto anketiranih mislilo je da je kršćanska vjera najbolji put do Boga; 32 posto smatralo je sve religije jednako vrijednima.

Premda se samo 8 posto identificiralo kao ateisti, 12 posto izjasnilo se da ne zna u što bi vjerovalo. Više od dvije trećine ispitanika reklo je da ne prepoznaje jasno definirane moralne smjernice, a čak 85 posto mladih od 24 godine. (Čudno je što je 45 posto anketiranih reklo da je to slabljenje vjere učinilo zemlju gorom.)

Neki od najboljih britanskih pisaca XX. stoljeća predvidjeli su britansku vjersku krizu. Predavač na Oxfordu C. S. Lewis (danas najpoznatiji po svojim alegoričnim pričama za djecu) napisao je roman The Screwtape Letters627 (1942.) u nadi da bi se mogao obraniti od vraga ismijavajući ga. Evelyn Waugh znao je, dok je pisao ratnu trilogiju Počasni mač (1952. - 61.), da piše epitaf starom obliku engleskog rimokatoličanstva. Obojica su osjetili da je Drugi svjetski rat bio ozbiljna prijetnja kršćanskoj vjeri. No njihove se slutnje o sekularizaciji nisu ostvarile sve do 60-ih. Zašto su Britanci tada izgubili svoju povijesnu vjeru?

Poput mnogih teških pitanja, na prvi se pogled čini da je na

623

624 625 626 627

Vidi: Brown, Death of Christian Britain, osobito str. 191. Vidi i eseje u: McLeod i Ustorf (ur.). Decline of Christendom.

Bruce, God is Dead, str. 65.

Davie, Religion in Britain, str. 119, 121.

Davie, Europe: The Exceptional Case, str. 6 i dalje.

Hrvatski prijevod nosi naslov Pisma starijeg đavla mlađemu, (nap. prev.)

njega lako odgovoriti. No, prije nego što jednostavno okrivimo, poput pjesnika Philipa Larkina, „šezdesete" - Beatlese, kontracepcijsku pilulu i mini-suknju - moramo se podsjetiti da je SAD također uživao u tim zemaljskim radostima, a nije prestao biti kršćanskom zemljom. Upitajte danas mnoge Europljane i reći će vam da je vjera puki anakronizam, ostatak srednjovjekovnog praznovjerja. Zakolutat će očima na vjerski žar američkog „biblijskog pojasa" - ne shvaćajući da je prava anomalija upravo njihov nedostatak vjere.

Tko je ubio kršćanstvo u Europi ako ne John Lennon?628 Je li, kako je sam Weber predvidio, duh kapitalizma bio predodređen da uništi svoj izvor - protestantsku etiku, jer materijalizam kvari izvornu askezu bogobojaznih („hipoteza sekularizacije")?629 To je bilo vrlo blizu pogledu romanopisca i (pod stare dane) svetog čovjeka Lava Tolstoja, koji je vidio temeljno proturječje između Kristova nauka i „onih uobičajenih životnih uvjeta koje nazivamo civilizacijom, kulturom, umjetnošću i znanošću".630 Ako je tako, koji je dio ekonomskog razvoja bio osobito neprijateljski prema vjerskim uvjerenjima? Je li to bila promjena uloge žena i nestajanje nuklearne obitelji - što, čini se, objašnjava i smanjenje veličine obitelji i demografsko propadanje Zapada? Je li to bila znanost - ono što je Weber nazvao „demistifikacijom svijeta", osobito Darwinova teorija evolucije, koja je opovrgnula biblijsku priču o božanskom stvaranju? Je li to bilo produženje očekivanog životnog vijeka, što je onaj svijet učinilo mnogo manje zabrinjavajuće bliskim odredištem? Je li to bila socijalna država, svjetovni pastir koji pazi na nas od kolijevke do groba?

Ili je možda europsko kršćanstvo ubila kronična opsjednutost moderne kulture samom sobom? Je li ubojica europske protestantske radne etike bio nitko drugi doli Sigmund Freud?

U Budućnosti jedne iluzije (1928.) Sigmund Freud, utemeljitelj psihoanalize rođen u Moravskoj, upustio se u pobijanje Webera.

628

Slavni intervju citiran na početku ovog poglavlja vodila je Maureen Cleave, „How Does a Beatle Live? John Lennon Lives Like This", Evening Standard, 4. ožujka 1966.

629

Vidi: Barro i McCleary, „Religion and Political Economy".

630

Tolstoy, Kingdom of God, str. 301.

32. Mlada 탑ena na konju, Urga [Ulan Bator], Mongolija, 1913. (Muzej Kahn)

33. Hirohito i Edward (Getty)

34. Njegovo Carsko Veličanstvo prati zajedničku vježbu vojske i mornarice, Yoshu Chikanobu, 1890. (Muzej likovnih umjetnosti, Boston)

35. Žene šivaju, Adachi Ginko, 1887. (Muzej likovnih umjetnosti, Boston)

36. Plakat za film Div (Alamy)

37. Levi'sova trgovina u Londonu, Regent Street 174176 (Levi Strauss & Co)

38. Egon Bondy's Happy Hearts Club Banned, The Plastic People of the Universe (Jaroslav Riedel)

39. Marame na lutkama u Istanbulu (Dewald Aukema)

40. Max Weber u Americi (Getty)

41. Svjetski sajam u Saint Louisu, 1904. (Povijesni muzej Missourija, Saint Louis)

42. Učenici Kineske unutrašnje misije, oko 1900. (Posebne zbirke, knjižnica Bogoslovnog fakulteta na Yaleu)

43. Karta jugoistočne Kine jednog američkog misionara (British Library)

44. Prizor smrti i razaranja iz Taipinškog ustanka (Getty)

45. Tvrtka Amity Bible Printing iz Nanjinga (Reuters/Sean Young)

46. Industrijska Kina (Dewald Aukema)

47. Barack Obama i Wen Jiabao, studeni 2009. (Corbis)

Za Freuda, odmetnutog Židova, religija ne može biti pokretačka snaga iza postignuća zapadne civilizacije jer je u biti „iluzija", „opća neuroza" smišljena da spriječi ljude da popuste svojim osnovnim nagonima - osobito seksualnoj žudnji i nasilnim, destruktivnim porivima. Bez religije došlo bi do pustošenja: Ako čovjek može zamisliti da su mu zabrane uklonjene, onda može odabrati bilo koju ženu koja mu se svidi kao seksualni objekt, može bez oklijevanja ubiti svoga suparnika ili bilo koga tko mu smeta na bilo koji način i može prisvojiti sve što želi od tuđih stvari ne tražeći dopuštenje.631 Religija nije samo zabranjivala razuzdani promiskuitet i nasilje.

Jednako je tako mirila ljude s „okrutnošću sudbine, osobito što se tiče smrti", i s „patnjama i nevoljama" svakodnevnog života.632 Kad su monoteističke religije stopile bogove u jednu osobu, „čovjekov odnos prema njoj mogao je obnoviti prisnost i intenzivnost djetetova odnosa prema ocu. Ako je tko učinio tako mnogo za oca, zacijelo će biti nagrađen - barem će to biti jedino voljeno dijete, odabrani narod."633 Freud nije polagao velike nade u to da se čovječanstvo može u cijelosti osloboditi religije, pogotovo u Europi. Kako je rekao: Želite li prognati religiju iz naše europske civilizacije, to možete učiniti samo putem drugog sustava doktrina, a takav bi sustav od početka poprimio psihološke karakteristike religije - istu nepovredivost, rigidnost i nesnošljivost, istu zabranu razmišljanja - radi vlastite zaštite.634 To se svakako činilo vjerojatnim 30-ih godina, kad su i Staljin i Hitler propagirali vlastite čudovišne kultove. No u oba slučaja 631

Freud, Future of an Illusion, str. 24.

632

Ibid., str. 30.

633

Isto, str. 34.

634

Isto, str. 84.

totalitarne političke religije nisu uspjele zauzdati primarne nagone opisane u Freudovoj teoriji religije. Godine 1945. Europa je bila iscrpljena orgijama nasilja - uključujući šokantno seksualno nasilje u obliku masovnih silovanja - kao nikad dotad još od Timurova doba. Prvotna reakcija u mnogim zemljama, osobito onima (poput Sovjetskog Saveza) najtraumatiziranijima masovnim ubijanjem, bila je vratiti se pravoj religiji i iskoristiti njene stare utjehe pri oplakivanju mrtvih.

U 60-ima, međutim, naraštaj premlad da pamti godine totalnoga rata i genocida tražio je novi, postkršćanski odušak za svoje potisnute žudnje. Freudove teorije, sa svojim negativnim pogledom na represiju i izravnom simpatijom spram erotskog poriva, sigurno su imale ulogu u primamljivanju Europljana da iziđu iz crkvi i uđu u sex-shopove. U Civilizaciji i njenim nezadovoljstvima (1929. - 30., prvi put objavljeno u SAD-u tek 1961.)

Freud je tvrdio da postoji temeljna „suprotnost" između civilizacije kakva je tada postojala i čovjekovih najprimarnijih poriva: Postojanje te sklonosti agresiji, koju možemo otkriti u sebi i s pravom pretpostaviti da postoji i u drugima, faktor je koji remeti naše odnose s bližnjima i koji primorava civilizaciju na tako veliko trošenje [energije].

Posljedica je toga primarnog neprijateljstva između ljudskih bića da civiliziranom društvu neprekidno prijeti raspad. Interes zajedničkog rada neće ga održati na okupu - nagonske strasti jače su od razumnih interesa.

Civilizacija mora ulagati krajnje napore kako bi postavila granice čovjekovim agresivnim nagonima i držala njihova očitovanja na uzdi psihičkim reakcijskim formacijama. Odatle (...) sputavanje spolnog života i odatle (...) zapovijed da se ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe - zapovijed koja se zapravo opravdava činjenicom da ništa drugo nije tako protivno izvornoj ljudskoj naravi (...) Civilizacija je proces u službi Erosa, čiji je cilj spojiti ljudske jedinke, i zatim obitelji, pa rase, narode i nacije, u jedno veliko jedinstvo, jedinstvo čovječanstva. Zašto se to mora dogoditi, ne znamo - Eros funkcionira upravo tako. (...) Ljudi moraju biti libidinalno vezani jedni uz druge. (...) No čovjekov

prirodni agresivni nagon, neprijateljstvo svih prema svima, opire se planu civilizacije. Taj agresivni nagon izvedenica je i glavni predstavnik nagona smrti koji nalazimo uz Eros i koji s njim dijeli svjetsku prevlast.

I mislim da nam sad smisao evolucije civilizacije više nije skriven. Taj smisao mora biti borba između Erosa i Smrti, između nagona za životom i nagona za uništenjem, kakva djeluje u ljudskoj vrsti. Od te se borbe zapravo sastoji cijeli život.635 Čitajući ovo, čovjek shvaća na što je bečki satiričar Karl Kraus mislio kad je rekao da je psihoanaliza „bolest za koju se predstavlja lijekom".636 Ali to je bila poruka koju su hipiji protumačili kao novu zapovijed: iživi se. I iživjeli su se. Pjesma „Let It Ali Hang Out" (1967.) The Hombresa bila je mala himna 60-ih, a njeni početni stihovi - „Propovijed, dragi prijatelji, koju ćete sad čuti / O ječmu, nikotinu i Evinim kušnjama" - dobro rezimiraju što se tada nudilo.637 Prema današnjim najvećim kritičarima Zapada (ne samo radikalnim islamistima), 60-e su otvorile vrata postfrojdovskoj anticivilizaciji, obilježenoj hedonističkim slavljenjem sebičnih užitaka, odbacivanjem teologije u korist pornografije i odricanjem od Kneza mironosnoga radi groteskno nasilnih filmova i videoigara koje je najbolje opisati kao „ratografiju".

Problem je sa svim teorijama o smrti protestantizma u Europi to što ne objašnjavaju baš ništa o trajnosti kršćanske vjere u Americi, koliko god možda objašnjavale dekristijanizaciju Europe. Amerikanci su iskusili manje-više jednake društvene i kulturne promjene kao Europljani. Postali su bogatiji. Bolje poznaju znanost. I čak su još izloženiji psihoanalizi i pornografiji nego Europljani. Ali protestantizam u Americi nije ni izbliza tako oslabio kao u Europi. Naprotiv, Bog danas na neki način 635

Freud, Civilization, str. 55, 59, 69.

636

Sasz,

637

Pjesmu je poslije obradio britanski pjevač, glazbeni producent i osuđeni pedofil Jonathan King (pohađao je školu Charterhouse i koledž Trinity na Cambridgeu), značajan i po tome što je producirao „Leap Up and Down (Wave your Knickers in the Air)" i glazbu za mjuzikl The Rocky Horror Show.

Anti-Freud:

Karl Kraus's

Criticism

of Psychoanalysis and Psychiatry.

ima jednako veliku ulogu u Americi kao što ju je imao i prije 40 godina.638 Najbolji dokaz pružaju deseci milijuna vjernika koji se svake nedjelje okupljaju u američkim crkvama.

Paradoksalno, pojava novog trojstva seksa, droga i rock 'n' rolla 60-ih podudarila se u SAD-u s procvatom evangeličkog protestantizma. Velečasni Billy Graham nadmetao se s Beatlesima tko može okupiti više mladih ljudi na stadionu. To nije bila toliko reakcija koliko svojevrsno oponašanje. Govoreći 1969. na rock festivalu u Miamiju, Graham je poticao publiku: „Slušajte Boga. (...) Okrenite se Njegovoj moći."639 Godine 1972. kršćanska sveučilišna organizacija Campus Crusades organizirala je evangeličku konferenciju u Dallasu pod nazivom Expío '72., koja se završila koncertom koji je trebao biti kršćanski Woodstock (rock festival iz 1969. koji sažima hipijevsku kontrakulturu).640 Kad je Cynthia „Plaster Caster", katolička tinejdžerica iz Chicaga, izrađivala gipsane odljeve uzdignutih penisa Jimija Hendrixa, Roberta Planta i Keitha Richardsa (iako zacijelo ne i Cliffa Richarda), samo je ostvarivala Freudovu viziju trijumfa Erosa nad Thanatosom. Bog je ljubav, kako je pisalo na naljepnicama za auto, na kraju krajeva. I u isto se vrijeme Amerika ponovno rodila i ponovno izrodila.

Kako možemo objasniti to što se zapadna civilizacija naoko podijelila na dva dijela: na istoku bezbožna Europa, na zapadu bogobojazna Amerika? Kako objasniti ustrajnost kršćanstva u Americi u vrijeme njegova naglog opadanja u Europi? Najbolji odgovor može se naći u Springfieldu u Missouriju, gradu koji zovu „kraljicom Ozarka" i koji je rodno mjesto autoceste što je između dva svjetska rata izgrađena od Chicaga do Kalifornije, ovjekovječene u pjesmi Bobbyja Troupa iz 1946. „(Get Your Kicks on) Route 66".641 Ako se Maxa Webera dojmila raznolikost protestantskih sljedbi kad je onuda prolazio stoljeće prije, danas 638

Pohađanje crkve smanjilo se s 25-55 posto 70-ih na današnjih 18-22 posto, ali religija se očito konzumira na bezbroj načina (televizijski i internetski propovjednici), o kojima se prije 40 godina nije ni sanjalo: Putnam i Campbell, American Grace, str. 74, 105.

639

Sheehan, „Liberation and Redemption", str. 301.

640

Čak su na pravom Woodstocku The Who premijerno izveli dijelove Tommyja, rock opere Petea Townsenda o gluhonijemom i slijepom mesiji.

641

Otprilike: Provedi se na cesti br. 66. (nap. prev.)

bi se zaprepastio. U Springfieldu ima otprilike jedna crkva na tisuću stanovnika. Postoje 122 baptističke crkve, 36 metodističkih kapela, 25 Kristovih crkava i petnaest Božjih - ukupno oko 400 kršćanskih bogomolja. Danas se na cesti broj 66 ne provodi, nego klanja raspelu.

Znakovito je da se sve te crkve žestoko nadmeću za duše.

Kako je to Weber vidio, pojedini američki baptisti, metodisti i drugi nadmetali su se unutar svojih mjesnih religijskih zajednica kako bi pokazali jedni drugima tko je među njima uistinu pobožan. No u Springfieldu danas vlada konkurencija između crkava, i jednako je žestoka kao između salona automobila ili restorana brze prehrane. Tamošnje crkve moraju se komercijalizirati kako bi privukle i zadržale vjernike, a na temelju toga nedvojbeni je pobjednik James River Assembly. U europskim očima možda više izgleda kao trgovački centar ili poslovno središte, no zapravo je najveća crkva u Springfieldu - u stvari, jedna od najvećih u cijelom SAD-u. Njen pastor John Lindell darovit je i karizmatičan propovjednik koji kombinira drevni biblijski nauk s nastupima kakvi se češće povezuju s rock 'n' rollom. Zapravo se katkad doima prirodnim nasljednikom Isusove revolucije, koju je časopis Time prepoznao 1971., pokreta kršćanske mladeži nadahnutog rockom u duhu britanske rock opere Isus Krist superstar (1970.).

No Lindell se čini mršavim i gladnim - dok upućuje povik Bogu („Bože, baš si super"), manje se doima kao lan Gillan (čupavi pjevač Deep Purplea koji je pjevao Isusove dionice na izvornom albumu Isus Krist superstar), a više kao Steve Jobs koji otkriva najnoviji Appleov džepni uređaj: iGod, možda. Za Lindella, protestantska etika živa je i zdrava i nalazi se u Springfieldu. On ne sumnja da njihova vjera navodi članove njegove kongregacije da rade napornije nego što bi inače radili. I sam je velik radnik: tri frenetične službe nedjeljom nisu lak propovjednički teret. A čini se da se Duh Sveti miješa s duhom kapitalizma dok škrabica za milodare kruži okolo - iako, srećom, ne na besraman način kakav voli Mac Hammond iz Kršćanskog centra žive riječi u Minneapolisu, koji obećava „biblijska načela koja će potaknuti vaš duhovni rast i pomoći vam da uspijete na poslu, da uspijete u vezama i da uspijete na području financija".642 642

Putnam i Campbell, American Grace, str. 326.

Posjetom James Riveru uvida se očita razlika između europskog i američkog protestantizma. Dok je reformacija u Europi nacionalizirana, stvaranjem državnih crkava poput Engleske ili Škotske crkve, u SAD-u su religija i država oduvijek strogo odvojene, što je omogućilo otvoreno nadmetanje među brojnim protestantskim sljedbama. I to bi moglo biti najbolje objašnjenje neobične smrti religije u Europi i njene trajne vitalnosti u SAD-u. U religiji, kao i u biznisu, državni je monopol neučinkovit - čak ako u nekim slučajevima postojanje državne religije i povećava udio vjernika (gdje postoje izdašne vladine potpore i minimalna kontrola svećeničkih imenovanja).643 Najčešće konkurencija među sljedbama na slobodnom religijskom tržištu potiče inovacije, čija je svrha da doživljaj službe Božje i članstvo u Crkvi više ispunjavaju ljude. Upravo je to održalo religiju živom u Americi.644 (Taj uvid nije posve nov. Adam Smith iznio je sličnu tvrdnju u Bogatstvu naroda, suprotstavivši zemlje s državnim crkvama i one koje dopuštaju konkurenciju.) 645 Ali ima nešto u današnjim američkim evangelicima što bi se Weberu, ako ne i Smithu, činilo sumnjivim. Jer kao da mnoge današnje uspješne sljedbe cvjetaju upravo zato što su razvile svojevrsno potrošačko kršćanstvo, koje graniči sa štovanjem Walmarta,646 Nije samo lako dovesti se i zabavno gledati - ne razlikuje se od posjeta multiplexu, uz bezalkoholna pića ili Starbucksovu kavu koji se poslužuju na licu mjesta. Također ima iznimno malo zahtjeva spram vjernika. Naprotiv, oni sami upućuju zahtjeve Bogu,647 tako da se molitva uz James River često sastoji od dugog niza molbi upućenih Njemu kako bi ljudima riješio privatne probleme. Bog Otac, Sin i Duh sveti zamijenjeni su Bogom Psihoanalitičarom, Savjetnikom i Osobnim Trenerom.

Uz više od dvije petine bijelih Amerikanaca, koji u određenom

643

Barro i McCleary, „Which Countries Have State Religions?"

644

Iannaconne, „Introduction"; Davie, Europe: The Exceptional Case, str. 43 i dalje. Za popularan prikaz vidi: Micklethwait i Wooldridge, God is Back, osobito str. 175.

645

Smith, Wealth of Nations, knjiga V, poglavlje I.

646

Micklethwait i Wooldridge, God is Back, str. 175.

647

Zakaria, Future of Freedom, str. 199 i dalje.

razdoblju u životu promijene religiju, vjera je postala paradoksalno nestalna.648 Pretvaranje religije u jednu od mnogih težnji za dokolicom ima samo jedan problem - to znači da su Amerikanci odlutali vrlo daleko od Weberove verzije protestantske etike, gdje je odgođeno zadovoljstvo posljedica akumulacije kapitala.

Njegovim riječima: Protestantska askeza djeluje svim svojim silama protiv nesputana uživanja u imutku; odvraća od potrošnje. (...) Pa ako se to ograničavanje potrošnje kombinira sa slobodom težnje prema profitu, rezultat će neizbježno biti stvaranje kapitala putem asketske prisile na štednju. 649

Za razliku od toga, mi smo upravo proživjeli pokus: kapitalizam bez štednje. U SAD-u su stope štednje kućanstava pale ispod nule na vrhuncu mjehura tržišta nekretnina, kad obitelji nisu samo trošile sve raspoložive prihode, nego i stavljale domove pod hipoteku. Pad štednje pokazao se receptom za financijsku krizu. Kad su 2006. cijene kuća počele padati, krenula je lančana reakcija: oni koji su posudili više od vrijednosti svojih domova prestali su plaćati kamate na hipoteku; oni koji su uložili u vrijednosnice iza kojih su stajale hipoteke pretrpjeli su velike gubitke; banke koje su pozajmljivale velike svote za ulaganje u takve vrijednosnice pretrpjele su nelikvidnost, a zatim i insolventnost; kako bi se izbjegli masovni bankroti banaka, vlade su se uključile sa sanacijama; a kriza privatnog duga mutirala je u krizu javnog duga. Danas ukupno opterećenje privatnog i javnog duga u SAD-u više nego tri i pol puta nadmašuje bruto domaći proizvod.650 To nije bio isključivo američki fenomen. Varijacije na temu odigrale su se i u drugim zemljama engleskoga govornog područja: Irskoj, Britaniji i, u manjoj mjeri, Australiji i Kanadi - bila je to fraktalna geometrija doba financijskih poluga, gdje se ista vrsta 648

Putnam i Campbell, American Grace, str. 137.

649

Weber, Protestant Ethic, str. 115, 117.

650

Za povijesno utemeljen prikaz krize vidi: Ferguson, Ascent of Money.

problema ponavlja u raznim opsezima. Bilo je većih mjehura tržišta nekretnina u većini europskih zemalja - u tom smislu da su cijene kuća nastavile rasti u odnosu na dohodak - nego u SAD-u, i mnogo ozbiljnijih kriza javnog duga u Portugalu, Irskoj i Grčkoj, koja je počinila grešku pregolemog deficita dok je u monetarnoj uniji s Njemačkom. No financijska kriza 2007. - 09., iako globalna po posljedicama, nije bila globalna po začetku.

Bila je to kriza nastala u zapadnom svijetu kao posljedica pretjerane potrošnje i prekomjerne primjene financijskih poluga.

Drugdje - a osobito u Aziji - slika je posve drukčija.

Zna se da su stope štednje mnogo više na Istoku nego na Zapadu. Opterećenja privatnog duga mnogo su manja; kuće se često kupuju izravno ili uz razmjerno malu hipoteku. Drugi oblici potrošačkih kredita imaju mnogo manju ulogu. Također je dobro poznato, kao što smo vidjeli, da Azijci odrade mnogo više sati godišnje nego Zapadnjaci - prosječni godišnji broj sati kreće se od 2120 na Tajvanu do 2243 u Južnoj Koreji. Ono što se manje uvida jest da je porast štednje i marljivosti u Aziji išao pod ruku s jednom od najviše iznenađujućih nuspojava pozapadnjačenja: širenjem kršćanstva, osobito u Kini.

KINESKI JERUZALEM Uspon duha kapitalizma u Kini svima je poznata priča. Ali što je s usponom protestantske etike? Prema odvojenim istraživanjima China Partnera i Istočnokineskog učiteljskog sveučilišta iz Šangaja, danas u Kini ima oko 40 milijuna protestantskih kršćana, u usporedbi s jedva pola milijuna koliko ih je bilo 1949.

Prema nekim procjenama maksimum je čak i viši, između 75 i 110 milijuna.651 Pridružite 20 milijuna katolika i u Kini bi moglo biti čak 130 milijuna kršćana. Danas bi zapravo moglo biti više kršćana koji prakticiraju vjeru u Kini nego u Europi.652 Crkve se brže grade u Kini nego igdje drugdje u svijetu. I više se Biblija tiska ondje nego u bilo kojoj drugoj zemlji. Nanjing Amity Printing Company najveći je izdavač Biblija u svijetu. Otkako 651

Drukčije procjene u: Aikman, Beijing Factor; str. 7 i dalje.

652

Bays, „Chinese Protestant Christianity", str. 182.

je tvrtka 1986. osnovana, njeni golemi tiskarski strojevi otisnuli su više od 70 milijuna Biblija, uključujući 50 milijuna primjeraka na mandarinskom i drugim kineskim jezicima.653 Moguće je da će za manje od tri desetljeća kršćani činiti između 20 i 30 posto kineskog stanovništva.654 To bi nas se trebalo još jače dojmiti sjetimo li se koliko je u kineskoj povijesti bilo otpora širenju kršćanstva.

Pomalo je zagonetno zašto se protestantizam nije uspio ranije ukorijeniti u Kini. Još u VII. stoljeću, u doba dinastije Tang, bilo je ondje nestorijanskih kršćanskih misionara. Prvu rimokatoličku crkvu sagradio je Giovanni da Montecorvino, imenovan 1307. nadbiskupom Kanbalika. Međutim, potkraj XIV. stoljeća te su kršćanske ispostave velikim dijelom nestale, što je bilo rezultat neprijateljstva dinastije Ming. Drugi val misionara stigao je početkom XVII. stoljeća, kad je isusovac Matteo Ricci dobio dopuštenje da se naseli u Pekingu. Početkom XVIII. stoljeća u Kini je moglo biti i do 300.000 kršćana. Ali nove oštre mjere poduzete su proglasom cara Yongzhenga o izgonu i zapljeni.655 Treći kršćanski val činile su protestantske misije u XIX. stoljeću. Organizacije kao što su Britanska misionarska društva slale su doslovce stotine propovjednika da donesu blagovijest u najnapučeniju zemlju svijeta. Prvi je bio 25-gođišnji Englez Robert Morrison iz Londonskog misionarskog društva, koji je 1807. stigao u Kanton (Guangzhou). Čak i prije nego što je stigao prvi mu je korak bio učenje mandarinskog i transkribiranje Biblije u kineske znakove. U Kantonu je počeo raditi na latinsko-kineskom rječniku. Do 1814., kao zaposlenik Istočnoindijske kompanije, dovršio je prijevode Djela apostolskih (1810.), Evanđelja po Luki (1811.), Novog zavjeta (1812.) i Knjige postanka (1814.), kao i Sažetak nauka o božanskom iskupljenju (1811.) i Katekizam Kristova nauka s bilješkama (1812.). To je bilo dovoljno da Istočnoindijska kompanija bude nagovorena da dopusti uvoz tiskarskog stroja i mehaničara koji će njime upravljati.656 Kad ga je kompanija poslije otpustila, iz straha da će navući bijes kine653

Aikman, Beijing Factor; str. 141 i dalje.

654

Isto, str. 285.

655

Isto, str. 22-34.

656

Morrison, Memoirs, str. 77 i dalje, str. 288 i dalje.

skih vlasti, Morrison je neustrašivo nastavio dalje, preselivši se u Melaku kako bi osnovao englesko-kineski koledž radi „poučavanja europske i kineske književnosti i znanosti, ali ponajviše radi širenja kršćanstva diljem istočnog arhipelaga", dovršivši prijevod Biblije, što je bio zajednički pothvat s Williamom Milneom (objavljen je 1823.), i napisavši englesku gramatiku za kineske učenike, kao i kompletan englesko-kineski rječnik. Prije nego što je 1834. u Kantonu slijedio prvu suprugu i sina u grob dodao je i Rječnik kantonskog narječja (1828.). U njegovu se slučaju protestantska etika riječi doista utjelovila.

No, nastojanja prvih britanskih misionara imala su neželjene posljedice. Carska vlast nastojala je zabraniti - uz prijetnju smrću - kršćansko snubljenje zato što je poticalo stavove među pukom koji su „vrlo blizu izazivanju [sic!] ustanka": Spomenuta religija niti štuje duhove niti poštuje pretke, to je očito odmak od valjanog nauka; a po čemu se obični ljudi koji slijede takve tlapnje i pobliže se upoznaju s njima razlikuju od buntovne rulje?657 To je bilo vidovito. Osobito je jedan čovjek reagirao na kršćansko snubljenje na najradikalniji zamisliv način. Hong Xiuquan nadao se da će krenuti tradicionalnim putem prema karijeri u carskoj državnoj službi, polažući jedan u nizu napornih ispita kojima se utvrđivala spremnost za mandarinat. Ali pao je i, što je bio čest slučaj s ispitanicima, neuspjeh je vrlo brzo popratio potpuni slom. Godine 1833. Hong je upoznao Williama Milnea, s Robertom Morrisonom suautora prve kineske Biblije, čiji se utjecaj na njega podudario s izlaskom iz depresije nakon ispita.

Ne sumnjajući da će se Milne zaprepastiti, Hong se proglasio mlađim bratom Isusa Krista. Bog ga je, objavio je, poslao da oslobodi Kinu od konfucijanizma, te natražnjačke filozofije koja gleda na konkurenciju, trgovinu i radišnost kao na pogibeljni uvoz iz inozemstva. Hong je osnovao kvazikršćansko Društvo Božjih vjernika, koje je steklo potporu nekoliko desetaka milijuna Kineza, većinom iz siromašnijih klasa, i proglasio se čelnikom Nebeskog kraljevstva velikog mira. Na kineskom je bio poznat 657

Isto, str. 335 i dalje.

kao Taiping Tianguo, otud naziv za ustanak koji je predvodio Taipinški ustanak. Pobunjenici su iz Guangxija nahrupili prema Nanjingu, što ga je samoprozvani Nebeski kralj pretvorio u svoju prijestolnicu. Godine 1853. njegovi sljedbenici - koji su se isticali po crvenim kaputima, dugoj kosi i ustrajanju na strogoj odvojenosti spolova - nadzirali su cijelu dolinu Yangtzea. U prijestolnoj dvorani stajala je zastava s riječima: „Zapovijed je stigla od Boga da pobijemo sve neprijatelje i ujedinimo sve planine i rijeke u jedno kraljevstvo."

Neko se vrijeme činilo da će Taiping doista posve zbaciti dinastiju Ching. No pobunjenici nisu mogli zauzeti Peking ili Šangaj. Polako se sreća okrenula protiv njih. Godine 1864. carska je vojska opsjedala Nanjing. Prije nego što je grad pao, Taiping je već bio mrtav zbog trovanja hranom. Za svaki slučaj, vlasti su ekshumirale ostatke i ispalile ih iz topa. Čak i poslije toga, posljednji taipinški vojnici nisu poraženi sve do 1871. godine. Gubici u ljudskim životima bili su zaprepašćujući: više nego dvostruki nego u Prvom svjetskom ratu u svim sukobljenim državama. Procjenjuje se da je između 1850. i 1864. u središnjoj i istočnoj Kini 20 milijuna ljudi izgubilo život dok je bjesnio ustanak, ostavljajući za sobom glad i pošasti. Do kraja XIX. stoljeća mnogi su Kinezi zaključili da su zapadni misionari samo još jedan štetan utjecaj na njihovu zemlju, poput zapadnih trgovaca opijumom. Zato su britanski misionari, kad su se vratili u Kinu nakon Taipinškog ustanka, naišli na pojačano neprijateljstvo prema strancima.658 To ih nije zastrašilo. James Hudson Taylor imao je 22 godine kad je prvi put otputovao u Kinu u ime Kineskog evangelizacijskog društva. Ne mogavši, kako se izrazio, „podnijeti pogled na pastvu od tisuću ili više kršćanskih ljudi kako se raduju u sigurnosti [u Brightonu] dok milijuni propadaju zbog nedostatka znanja" u prekomorskim zemljama, Taylor je 1865. utemeljio Kinesku unutrašnju misiju. Odabrao je strategiju da se njegovi misionari odijevaju u kinesku odjeću i da nose perčin kakav se nosio u razdoblju dinastije Ching. Poput Davida Livingstonea u Africi, Taylor je poučavao i kršćanski nauk i modernu medicinu

658

Cohen, China and Christianity.

u svojem sjedištu u Hangzhouu.659 Još jedan neustrašivi ribar ljudi Kineske unutrašnje misije bio je jednonogi George Stott iz Aberdeena, koji je stigao u Kinu u dobi od 31 godine. Jedan od prvih poteza bio mu je da otvori knjižaru i uz nju kapelu, 659

Taylor, Hudson Taylor; str. 144 i dalje.

gdje je govorio bučnom mnoštvu, privučenom više znatiželjom negoli žudnjom za iskupljenjem. Njegova je supruga otvorila ženski internat.660 Oni i drugi nastojali su pridobiti obraćenike služeći se novim, domišljatim evangeličkim izumom: Knjigom bez riječi, koju je smislio Charles Haddon Spurgeon, a u njoj su bile ključne boje tradicionalne kineske kozmologije boja. U jednoj naširoko upotrebljavanoj verziji, koju je 1875. napravio Amerikanac Dwight Lyman Moody, crna stranica predstavlja grijeh, crvena Isusovu krv, bijela svetost, a zlatna ili žuta nebo.661 Posve drugim smjerom krenuo je Timothy Richard, baptistički misionar kojega je podupiralo Baptističko misionarsko društvo i koji je tvrdio da „Kina treba evanđelje ljubavi i opraštanja, ali i evanđelje materijalnog napretka i znanosti".662 Ciljajući na kinesku elitu radije nego na siromašne mase, Richard je 1891. postao tajnik Društva za širenje kršćanstva i općeg znanja među Kinezima i imao je velik utjecaj na Pokret samojačanja Kanga You-Weija, a bio je i savjetnik samoga cara. Upravo je Richard osigurao osnutak prvog sveučilišta u zapadnom stilu u Shanxiju, koje je otvoreno 1902.

Godine 1877. u Kini je bilo aktivno 18 različitih kršćanskih misija, kao i tri biblijska društva. Osebujni Taylor bio je posebno uspješan u novačenju novih misionara, uključujući neuobičajeno velik broj neudanih žena, ne samo iz Britanije nego i iz SAD-a i Australije.663 U najboljoj protestantskoj tradiciji suparničke misije vatreno su se nadmetale jedna s drugom, Kineska unutrašnja misija i Baptističko misionarsko društvo vodili su osobito žestok rat za teritorij u Shanxiju. Međutim, 1900. došlo je do još jednog izljeva ksenofobije u Bokserskom ustanku, kad je još jedan bizarni kult, Pravedna složna šaka (yihe quan), nastojao istjerati sve „strane vragove" iz zemlje - ovaj put uz izravno odobrenje careve udovice. Prije intervencije multinacionalnih snaga i suzbijanja boksera, nestalo je 58 misija Kršćanske unutrašnje misije, zajedno s 21 njihovim djetetom.

660

Stott, Twenty-six Years, str. 26-54.

661

Austin, China's Millions, str. 4-10, 86-90, 167-9-

662

Ng, „Timothy Richard", str. 78.

663

Austin, China's Millions, str. 192. Vidi i: Steer, / Hudson Taylor.

Misionari su posadili mnogo sjemenja, ali u vrlo kaotičnim okolnostima koje su uslijedile nakon kasnijeg svrgnuća dinastije Ching niklo je da bi odmah uvenulo. Utemeljitelj prve kineske republike Sun Yat-sen bio je kršćanin iz Guandonga, ali umro je 1924., kad je Kina bila na rubu građanskog rata.

Potom su nacionalistički vođa Chiang Kai-shek i njegova supruga - oboje kršćani664 - izgubili od komunista u dugotrajnom kineskom građanskom ratu pa su na kraju morali pobjeći na Tajvan. Ubrzo nakon revolucije 1949. Zhou Enlai i Y. T. Wu sastavili su „Kršćanski manifest", čija je svrha bila potkopati položaj misionara na temelju i ideologije i domoljublja.665 Između 1950. i 1952. Kršćanska unutrašnja misija odlučila je evakuirati osoblje iz Narodne Republike. 666 Kad su misionari otišli, većina je crkava zatvorena ili pretvorena u tvornice.

Ostale su zatvorene sljedećih trideset godina. Kršćani kao Wang Mingdao, Allen Yuan i Moses Xie, koji su odbili pridružiti se Protestantskom patriotskom pokretu pod kontrolom Partije, zatvoreni su (svaki na 20 ili više godina).667 Tijekom nesretnih godina pogrešno nazvanog Velikog skoka naprijed (1958. - 62.) - u zbilji je to bila glad koju je izazvao ljudski faktor i koja je odnijela oko 45 milijuna života668 - uslijedio je novi val zatvaranja crkava. Posvemašnje uništavanje svetinja za vrijeme kulturne revolucije (1966. - 76.) dovelo je i do razaranja mnogih drevnih budističkih hramova. Sâm Mao, „mesija radnih ljudi", postao je objekt kulta ličnosti još sumanutijeg nego u Hitlerovu ili Staljinovu slučaju.669 Njegova ljevičarska supruga Jiang Qing obznanila je da je kršćanstvo u Kini završilo u muzeju.670

664

Chiang se 1930. obratio na kršćanstvo. Supruga mu je bila jedna od kćeri metodističkog milijunaša Charlieja Soonga. Služio sam se poznatijim, WadeGilesovim oblikom njegova imena, kao i Sun Yat-senova (pinyin: Jiang Jeshi i Sun Yixian).

665

Vidi u: general Kuang-sheng, Antiforeignism.

666

Thompson, Reluctant Exodus, osobito str. 45-50.

667

Aikman, Beijing Factor; str. 53 i dalje.

668

Dikötter, Mao's Great Famine.

669

Zuo, „Political Religion", str. 101.

670

Aikman, Beijing Factor, str. 159, 162, 215.

Stoga ne iznenađuje što se Maxu W e b e r u i mnogim zapadnim stručnjacima XX. stoljeća mogućnost protestantizacije Kine i, prema tome, njene industrijalizacije, činila zanemarivo malom - gotovo kao mogućnost dekristijanizacije Europe. Čini se da je Kina imala izbor između dviju krajnosti - konfucijanskog zastoja i kaosa. Zato strahovite promjene u našem dobu još više zapanjuju.

Grad Wenzhou u provinciji Zhejiang, južno od Šangaja, pravi je tvornički grad. S 8 milijuna stanovnika, a taj broj raste, na glasu je kao najpoduzetniji grad u Kini - mjesto gdje vlada slobodno tržište, a uloga države je minimalna. Krajolik kojim dominiraju tvornice tekstila i gomile ugljena odmah bi bio prepoznatljiv viktorijancu - to je azijski Manchester. Radna etika pokreće svakoga, od najimućnijeg poduzetnika do najnižega tvorničkog radnika. Ljudi u Wenzhouu ne samo da odrađuju više sati godišnje nego Amerikanci - nego i uštede mnogo veći dio svojih prihoda. Između 2001. i 2007., u vrijeme kad je američka štednja propadala, kineske stope štednje porasle su iznad 40 posto bruto nacionalnog dohotka. Kineska kućanstva prosječno uštede više od petine novca koji zarade - korporacije uštede još više u obliku zadržane dobiti.

Međutim, ono što uistinu zapanjuje jest to što ljudi iz Wenzhoua nisu sa Zapada uvezli samo radnu etiku. Uvezli su i protestantizam. Jer sjeme koje su britanski misionari posadili ondje prije 150 godina niknulo je sa zakašnjenjem na najneobičniji način. Dok je prije kulturne revolucije bilo 480 crkava u gradu, danas ih je 1339 - a to su samo one koje je odobrila vlast.

Crkva koju je George Stott sagradio prije stotinu godina sad je krcata svake nedjelje. Druga, koju je 1877. utemeljila Unutrašnja misija, ali je zatvorena za vrijeme kulturne revolucije i opet otvorena tek 1982., sad ima pastvu od 1200 vjernika. Ima i novih crkava, često s jarkocrvenim križevima na krovu. Nije čudno što Wenzhou nazivaju kineskim Jeruzalemom. Još 2002. oko 14 posto stanovnika bili su kršćani - danas je taj udio sigurno veći.

A to je grad koji je Mao 1958. proglasio „slobodnim od religije".

Još 1997. dužnosnici su ondje pokrenuli kampanju „uklanjanja križeva". Sada se čini da su odustali. Sela oko Wenzhoua otvoreno se nadmeću čija će crkva imati najviši zvonik.

Kršćanstvo je danas u Kini daleko od opijuma za mase.671 Među najpobožnijim su vjernicima u Wenzhouu takozvani kršćanski šefovi, poduzetnici poput Hanpinga Zhanga, predsjednika Aihaoa (kineski znak koji može značiti „ljubav", „dobrota" ili „hobi"), jednog od triju najvećih proizvođača olovaka na svijetu.

Pobožni kršćanin, Zhang je živo utjelovljenje veze između duha kapitalizma i protestantske etike, točno onako kako ju je shvaćao Max Weber. Nekoć je bio ratar, a 1979. pokrenuo je posao s plastikom i osam godina poslije otvorio svoju prvu tvornicu olovaka. Danas zapošljava oko 5000 radnika koji proizvedu do 500 milijuna olovaka godišnje. Prema njemu, kršćanstvo cvate u Kini zato što nudi etički okvir ljudima koji se nastoje nositi sa zapanjujuće brzom društvenom tranzicijom iz komunizma u kapitalizam. U današnjoj Kini nema dovoljno povjerenja, rekao mi je.

Vladini dužnosnici često su korumpirani. Poslovni partneri varaju.

Radnici kradu od poslodavaca. Mlade se žene udaju i zatim nestaju s teško zarađenim mirazom. Dječja hrana svjesno se proizvodi s toksičnim sastojcima, škole se grade od manjkavih materijala.

No Zhang osjeća da može vjerovati drugom kršćaninu, jer zna da su obojica marljivi i pošteni.672 Baš kao i u protestantskoj Europi i Americi u ranim danima industrijske revolucije, vjerske zajednice djeluju i kao kreditne mreže i kao lanci opskrbe kreditno sposobnim, povjerenja dostojnim kolegama vjernicima.

U prošlosti su kineske vlasti bile duboko sumnjičave prema kršćanstvu, i to ne samo zato što su pamtile kaos koji je izazvao Taipinški ustanak. Sjemeništarci su imali važnu ulogu u prosvjedima za demokraciju na Trgu Tiananmen - zapravo su dvojica najtraženijih studentskih vođa u ljeto 1989. poslije postali kršćanski svećenici. Nakon te krize došlo je do još jedne energične akcije protiv neslužbenih crkvi.673 Ironično, utopizam maoizma stvorio je žudnju koju danas, uz partijsko vodstvo koje je više tehnokratsko nego mesijansko, može zadovoljiti, kako se čini, samo kršćanstvo.674 I baš kao u doba Taipinškog ustanka, 671

Vidi: Chen i Huang, „Emergence", str. 189, 196; Bays, „Chinese Protestant Christianity".

672

Intervju s autorom, 2010. Vidi i: Fenggang, „Lost in the Market", str. 425.

673

Jianbo i Fenggang, „The Cross Faces the Loudspeakers".

674

Jiwei, Dialectic of the Chinese Revolution, str. 150 i dalje.

neke suvremene Kineze kršćanstvo potiče da bezuvjetno prigrle neobične kultove. Pripadnici pokreta Istočna munja, koji je aktivan u provincijama Henan i Heilongjiang, vjeruju da se Isus vratio kao žena. Sudjeluju u krvavim bitkama protiv svojih glavnih suparnika, Tri stupnja slugu.675 Još jedan radikalni kvazikršćanski pokret jest Pokret ponovno rođenih Petera Xua, poznat kao Crkva potpunog domašaja ili Vikači, zbog bučnog načina štovanja Boga, gdje je plakanje obavezno. Takve sljedbe vlasti gledaju kao xiejiao ili (implicitno zle) kultove, poput zabranjenog pokreta za vježbanje disanja Falun Gong.676 Nije teško shvatiti zašto partija preferira podgrijavanje konfucijanizma, s njegovim naglaskom na poštovanju prema starijem naraštaju i tradicionalnoj ravnoteži „harmoničnog društva".677 Ne iznenađuje ni što je progon kršćana pojačan za vrijeme olimpijade 2008. godine, u vrijeme maksimalne izloženosti domaćeg kapitala stranim utjecajima.678 Međutim, čak i pod Maom, službeni se protestantizam tolerirao u obliku Patriotskog pokreta trostrukog „samo" koji se temeljio na načelima samouprave, samoodrživosti i samoširenja - drugim riječima, bez stranih utjecaja.679 Danas je Crkva sv.

Pavla u Nanjingu tipična službena crkva tog pokreta - ondje je pastva velečasnog Kana Renpinga narasla s nekoliko stotina, kad ju je preuzeo 1994., na otprilike 5000 vjernika. Tako je popularna da pridošlice moraju gledati službu na ekranima u četirima obližnjim dodatnim kapelama. Od objavljivanja partijskog dokumenta broj 19 godine 1982. povremeno se službeno tolerira pokret „kućnih crkava", pastvi koje se okupljaju manje675

Simon Elegant, „The War for China's Soul", Time, 20. kolovoza 2006. Vidi i: Bays, „Chinese Protestant Christianity".

676

Aikman, Beijing Factor; str. 73-89.

677

Fenggang, „Cultural Dynamics", str. 49. Vidi i: Sheila Melvin, „Modern Gloss on China's Golden Age", New York Times, 3. rujna 2007.; Timothy Garton Ash, „Confucius Can Speak to Us Still - And Not Just about China", Guardian, 9. travnja 2009.

678

Christian Solidarity Worldwide, China: Persecution of Protestant Christians in the Approach to the Beijing 2008 Olympic Games (lipanj 2008.); Agencija za demokraciju, ljudska prava i rad, International Religious Freedom Report, 2007(2007.).

679

Hunter i Chan, Protestantism in Contemporary China, str. 23. Vidi i: Yihua, „Patriotic Protestants".

više tajno u domovima ljudi i koje često prihvaćaju američke oblike bogoslužja.680 U samom Pekingu vjernici se okupljaju u Sionskoj crkvi velečasnog Jina Mingrija, neslužbenoj crkvi s 350 članova, od kojih gotovo svi dolaze iz poduzetničke ili profesionalne klase i gotovo su svi mladi od 40 godina. Kršćanstvo je postalo moderno u Kini. Bivši olimpijski nogometni vratar Gao Hong je kršćanin. Također televizijska glumica Lu Liping i pop pjevač Zheng Jun.681 Kineski akademici poput Tanga Yija otvoreno spekuliraju da će „kršćanska vjera naposljetku možda pokoriti Kinu i kristijanizirati kinesku kulturu" - iako on misli da je vjerojatnije da će „kineska kultura naposljetku apsorbirati kršćanstvo, slijedeći primjer budizma (...) pa će ono postati bezgrešna religija u kineskom stilu" ili da će „kršćanstvo zadržati svoje temeljne zapadnjačke karakteristike i na kraju postati supkulturna manjinska religija".682 Nakon mnogo oklijevanja, čini se da danas barem neki od kineskih komunističkih vođa prepoznaju kršćanstvo kao jedan od najvećih zapadnjačkih izvora snage.683 Prema jednom stručnjaku iz Kineske akademije društvenih znanosti: Zatražili su od nas da istražimo što objašnjava (...) nadmoć Zapada diljem svijeta. (...) Isprva smo mislili da je to zato što imate moćnije oružje nego mi. Zatim smo mislili da je to zato što imate najbolji politički sustav.

Potom smo se usredotočili na ekonomski sustav. No, u posljednjih dvadeset godina shvatili smo da je srž vaše kulture vaša religija: kršćanstvo. To je razlog zašto je Zapad tako moćan. Kršćanski moralni temelj društvenog i kulturnog života ono je što je omogućilo pojavu kapitalizma i zatim uspješnu tranziciju prema demokratskoj politici. Nimalo ne sumnjamo u to.684 680

Simon Elegant, „The War for China's Soul", Time, 20. kolovoza 2006. Vidi i: Potter, „Belief in Control".

681

Evan Osnos, J e s u s in China: Christianity's Rapid Rise", Chicago Tribune, 22. lipnja 2008.

682

Hunter i Chan, Protestantism in Contemporary China, str. 6.

683

Peng, „Unreconciled Differences", str. 162 i dalje; Zhao, „Recent Progress of Christian Studies".

684

Aikman, Beijing Factor; str. 5.

Drugi akademik, Zhuo Xinping, ustanovio je da je „kršćansko shvaćanje transcendentnosti" imalo „presudnu ulogu u tome da ljudi prihvate pluralizam u društvu i politici na suvremenom Zapadu": Samo prihvaćajući to shvaćanje transcendentnosti kao svoga kriterija možemo razumjeti pravo značenje ideja kao što su sloboda, ljudska prava, tolerancija, ravnopravnost, pravda, demokracija, vladavina zakona, univerzalnost i zaštita okoliša.685 Yuan Zhiming, kršćanski filmaš, slaže se s tim: „Najvažnija stvar, srž zapadne civilizacije (...) jest kršćanstvo."686 Prema profesoru Zhau Xiau, koji je i sam obraćenik, kršćanstvo nudi Kini novi „zajednički moralni temelj" koji može ublažiti korupciju, smanjujući jaz između bogatih i siromašnih, promičući čovjekoljublje, pa čak i sprečavajući onečišćenje.687 „Ekonomska održivost zahtijeva ozbiljan moralni etos", riječima drugog stručnjaka, „više od pukoga hedonističkog konzumerizma i nečasnih strategija."688 Čak se govorilo da je Jiang Zemin, ubrzo nakon što se povukao s položaja kineskog predsjednika i vođe Komunističke partije, rekao okupljenim visoko rangiranim partijskim dužnosnicima da, kad bi mogao izdati proglas za koji zna da bi se poštovao u Kini, njime bi proglasio „kršćanstvo službenom religijom u Kini".689 Godine 2007. njegov nasljednik Hu Jintao održao je „radnu sjednicu" Politbiroa bez presedana - tema je bila religija - na kojoj je rekao 25-orici najmoćnijih kineskih vođa da se „znanje i snaga religioznih ljudi moraju uzeti u obzir za izgradnju uspješnog društva". Četrnaesti Centralni komitet Kineske komunističke partije dobio je izvještaj u kojemu se navode tri uvjeta za održiv gospodarski rast: vlasnička prava kao temelj, zakon kao zaštita i moral kao potpora.

685

Zhuo, „Significance of Christianity", str. 258.

686

Aikman, Beijing Factor; str. 5.

687

Evan Osnos, "Jesus in China: Christianity's Rapid Rise", Chicago Tribune, 22. lipnja 2008.

688

Bao, „Intellectual Influence of Christianity", str. 274.

689

Aikman, Beijing Factor, str. 17.

NEVJERNIČKE ZEMLJE Ako vam to zvuči poznato, tako i treba biti. Kao što smo vidjeli, to su jedni od ključnih temelja zapadne civilizacije. No posljednjih godina mi na Zapadu kao da smo izgubili vjeru u njih. Ne samo da su europske crkve prazne. Čini se i da sumnjamo u vrijednost mnogočega što se razvilo u Europi nakon reformacije. Kapitalistička konkurencija osramoćena je nedavnom financijskom krizom i neobuzdanom pohlepom bankara. Premalo naše djece uči znanost u školama i na fakultetima. Imovinska prava opetovano krše vlade koje, čini se, imaju neutaživ apetit za oporezivanjem naših dohodaka i naše imovine i gubljenjem velikog dijela prihoda. Imperij je postao nedolična riječ, unatoč koristima koje su ostatku svijeta donijeli europski imperijalisti. U opasnosti smo da nam ostane samo isprazno potrošačko društvo i kultura relativizma - kultura koja kaže da je svaka teorija ili mišljenje, koliko god nazadno, jednako dobro kao bilo što u što smo nekoć vjerovali.

Unatoč proširenom vjerovanju, Chesterton nije rekao: „Problem je s ateizmom to što, kad ljudi prestanu vjerovati u Boga, nije da ne vjeruju ni u što. Vjeruju u bilo što." No njegov otac Brown rekao je nešto vrlo slično u priči „Čudo polumjeseca": Svi ste se zakleli da ste nepopustljivi materijalisti; a zapravo ste svi balansirali na samom rubu vjerovanja - ili vjerovanja u gotovo bilo što. Danas tisuće balansiraju na njemu; ali, to je oštar, neugodan rub da bi se na njemu sjedilo. Nećete se smiriti dok u nešto ne povjerujete.690 Kako biste shvatili razliku između vjerovanja i nevjerovanja, razmislite o razgovoru između Muktara Saida Ibrahima, jednog od islamista čiji je plan da aktiviraju bombe u londonskom javnom prijevozu otkriven 2005., i njegove bivše susjede iz Stanmorea, sjevernog predgrađa Londona. Rođen u Eritreji, Ibrahim se preselio u Britaniju u dobi od 14 godina i upravo je bio dobio britansko državljanstvo, unatoč osudi i zatvorskoj kazni zbog umi690

Chesterton, „Miracle of Moon Crescent", str. 116.

ješanosti u oružanu pljačku. „Pitao me", prisjeća se Sarah Scott, „jesam li katolkinja, zato što sam iz irske obitelji. Rekla sam da ne vjerujem ni u što, a on je rekao da bih trebala. Rekao mi je da će imati sve one djevice kad stigne u raj ako bude slavio Alaha.

Rekao je da, ako se moliš Alahu i ako si mu odan, dobiješ 80 djevica, ili nešto slično." Nema ništa lakše nego ismijavati ideju, koja je očito opće mjesto među džihadistima, da je to nagrada za dizanje nevjernika u zrak. No, je li u znatnoj mjeri drukčije vjerovati, poput Sare Scott, ni u što? Razgovor s Ibrahimom kojega se prisjetila opčinjava upravo zato što osvjetljava jaz koji danas u zapadnoj Europi postoji između manjine fanatika i većine ateista. „Rekao je", prisjetila se nakon uhićenja bivšeg susjeda, „da se ljudi boje religije, a ne bi je se trebali bojati."691 Chesterton se bojao da će, propadne li kršćanstvo u Britaniji, „praznovjerje (...) potisnuti sav vaš stari racionalizam i skepticizam". Od aromaterapije do žena i umijeća održavanja motocikala, Zapad je danas zaista preplavljen postmodernim kultovima, od kojih ni jedan ne nudi ništa ni izdaleka tako ekonomski okrepljujuće i društveno povezujuće poput stare protestantske etike. Još gore, taj duhovni vakuum ostavlja zapadnoeuropska društva osjetljivima na zlokobne ambicije manjine koja vjeruje - kao i na političku ambiciju tih ljudi da prošire moć i utjecaj svoje vjere na zemlje koje su ih primile. To da se borba između radikalnog islama i zapadne civilizacije može karikirati kao „džihad protiv McSvijeta" govori vrlo mnogo.692 U biti, temeljne vrijednosti zapadne civilizacije izravno su ugrožene tipom islama koji su prihvatili teroristi poput Muktara Saida Ibrahima, a koji kao takav potječe iz nauka vehabista iz XIX. stoljeća Sajida Džamala al-Dina i vođa Muslimanskog bratstva Hasana al-Bane i Sajida Kutba.693 Odvojenost crkve i države, znanstvena metoda, pravna država i sama ideja slobodnoga društva - uključujući razmjerno novija zapadnjačka načela ravnopravnosti spolova i legalnosti homoseksualnosti - svega toga islamisti se otvoreno gnušaju.

691

Craig Whitlock, „2 British Suspects Came from Africa", Washington Post, 27. srpnja 2005.

692

Barber, Jihad vs. Mc World.

693

Cox i Marks, The West, Islam and Islamism.

Procjene o brojnosti muslimanske populacije u zapadnoeuropskim zemljama uvelike se razlikuju. Prema jednoj, ukupan broj narastao je s oko 10 milijuna 1990. na 17 milijuna 2010.694 Što se tiče udjela u državnom stanovništvu, muslimanske zajednice variraju od čak 9,8 posto u Francuskoj do samo 0,2 posto u Portugalu.695 Te brojke pobijaju upozorenja nekih stručnjaka o budućoj „Eurabiji" - kontinentu islamiziranom do kraja 21. stoljeća. Međutim, nastavi li muslimansko stanovništvo u Britaniji rasti po godišnjoj stopi od 6,7 posto (kao što je bio slučaj između 2004. i 2008.), njegov udio u ukupnom broju stanovnika porast će s nešto ispod 4 posto 2008. na 8 posto 2020. godine, 15 posto 2030. i na 28 posto 2040., da bi napokon prešao 50 posto 2050. godine.696 Masovno useljavanje ne mora nužno oslabiti neku civilizaciju, ako useljenici prigrle i ako se potiču da prigrle vrijednost civilizacije u koju se doseljavaju. No, kad useljeničke zajednice nisu uspješno asimilirane pa potom postanu plijen radikalnih ideologija, posljedica može biti ozbiljna nestabilnost.697 Ključna stvar nisu toliko puke brojke, koliko razina do koje su u neke muslimanske zajednice prodrle islamističke organizacije kao što su arapsko Muslimansko bratstvo, pakistanska Islamska stranka, Svjetska muslimanska liga, koju financiraju Saudijci, i Svjetska skupština muslimanske mladeži. U Britaniji, da uzmemo možda primjer koji najviše zabrinjava, postoje aktivna podružnica Muslimanskog bratstva pod nazivom Britanska muslimanska udruga, dva ogranka Islamske stranke, Britansko islamsko društvo i njezino mladenačko krilo Mladi muslimani Ujedinjenog Kraljevstva, kao i organizacija pod nazivom Hizbu et-Tahrir („Stranka oslobođenja"). Ta stranka otvoreno obznanjuje namjeru da stvori od „Britanije (...) islamsku državu do 2020. godine!"698 Zna se da i al-Kaida i jedna-

694

Pew Forum, Muslim Networks, str. 6

695

Tony Barber, „Tensions Unveiled", Financial Times, 16. studenog 2010., str.

9.

696

Izračunato prema brojkama iz britanskog istraživanja radne snage i prognozama o stanovništvu Ujedinjenih naroda. Vidi i: „Muslim Population 'Rising W Times Faster than Rest of Society'", The Times, 30. siječnja 2009.

697

Caldwell,

698

Pew Forum, Muslim Networks, str. 20-56.

Reflections.

ko opasni Harakat al-Mudžahidin aktivno novače teroriste. Takva infiltracija nipošto nije ograničena samo na Britaniju.699 Slučaj Shehzada Tanweera ilustrira neprimjetan proces radikalizacije. Tanweer je bio jedan od bombaša samoubojica koji su 7. srpnja 2005. izazvali kaos u Londonu, aktiviravši bombu u vlaku podzemne željeznice na kružnoj liniji između Aldgate Streeta i Liverpool Streeta koja je ubila njega i još šestero putnika. Rođen 1983. u Yorkshireu, Tanweer nije bio siromašan - njegov otac, doseljenik iz Pakistana, stvorio je uspješan restoran s dostavom hrane, prodajući ribu s prženim krumpirićima i vozeći Mercedes.

Nije bio neobrazovan, u mjeri u kojoj se diploma iz sportskih znanosti Gradskog sveučilišta u Leedsu smatra obrazovanjem. Njegov slučaj pokazuje da nikakva ekonomska, obrazovna ili rekreacijska prilika ne može spriječiti sina muslimanskog doseljenika da se pretvori u fanatika i terorista ako ga se dočepaju pogrešni ljudi. U tom smislu, ključnu ulogu na sveučilištima i drugdje imaju islamski „centri", od kojih su neki tek nešto više od agencija za novačenje za džihad. Često ti centri djeluju kao put do kampova za obuku u zemljama poput Pakistana, kamo se novaci iz bilad al-kufr (nevjerničkih zemalja) šalju radi praktičnijih oblika indoktrinacije. Između 1999. i 2009. ukupno je u Britaniji osuđeno 119 osoba zbog terorističkih prijestupa povezanih s islamizmom, a više od dvije trećine bili su britanski državljani. Tek nešto manje od trećine pohađalo je neku visokoškolsku ustanovu, a otprilike jednak broj boravio je u nekom terorističkom kampu za obuku.700 Koliko sreći, toliko zahvaljujući i djelotvornim protuterorističkim mjerama spriječeni su drugi napadi džihadista smještenih u Britaniji, poglavito plan skupine mladih britanskih muslimana u kolovozu 2006. da aktiviraju bombe kućne izrade na brojnim prekooceanskim letovima i pokušaj diplomanta Londonskog sveučilišnog koledža rođenog u Nigeriji da aktivira plastični eksploziv skriven u donjem rublju kad se na Božić 2009. njegov zrakoplov iz Amsterdama približavao detroitskoj zračnoj luci.

699

Slične organizacije u SAD-u uključuju Sjevernoameričko islamsko društvo (ISNA), Vijeće za američko-islamske odnose (CAIR) i Muslimansko američko društvo (MAS). Postoje i američki ogranci Svjetske muslimanske lige i Svjetske skupštine muslimanske mladeži.

700

Simcox i dr., Islamist Terrorism.

SMAK SVIJETA? U svojem Slabljenju i padu Rimskog Carstva Gibbon je pokrio više od 1400 godina povijesti, od 180. do 1590. Bila je to povijest jednog vrlo dugog razdoblja, gdje uzroci slabljenja variraju od poremećaja ličnosti pojedinih careva do moći pretorijanske garde i uspona monoteizma. Nakon smrti Marka Aurelija 180., građanski rat postao je trajni problem, jer su se oni koji su težili za carskim položajem borili za vrhovnu vlast. Do IV. stoljeća provale barbara i seobe bile su itekako česte i samo su se pojačale kad su Huni krenuli na zapad. Dotle je izazov sasanidske Perzije, s kojom se suočavalo Istočno Rimsko Carstvo, postajao sve veći. Prvi put kad je zapadna civilizacija propala, kako Gibbon pripovijeda tu priču, bio je to vrlo spor proces.

No, što ako su politički sukobi, barbarske seobe i carsko suparništvo bili samo sastavni dijelovi kasne antike - znakovi normalnosti prije nego nagovještaji daleke propasti? Iz tog očišta pad Rima bio je zapravo krajnje iznenadan i dramatičan.

Konačan slom Zapadnog Rimskog Carstva počeo je 406., kad su germanski zavojevači nahrupili preko Rajne u Galiju, a potom i u Italiju. Sam Rim opustošili su 410. godine Goti. Oslabljeni car kooptirao je s Gotima, koji su se zatim borili protiv Vandala za vlast nad Hispanijom, ali tako se problem samo prebacio južnije.

Između 429. i 439. Gajzerik je u sjevernoj Africi vodio Vandale iz pobjede u pobjedu, koje su kulminirale padom Kartage. Rim je izgubio svoju južnu mediteransku žitnicu i, zajedno s njom, golem izvor poreznih prihoda. Rimski vojnici jedva su uspjeli poraziti Atiline Hune kad su s Balkana nagrnuli na zapad. Do 452. Zapadno Rimsko Carstvo izgubilo je cijelu Britaniju, veći dio Hispanije, najbogatije provincije sjeverne Afrike te jugozapadnu i jugoistočnu Galiju. Osim Italije nije mnogo ostalo. Bazilisk, šurjak cara Leona I., pokušao je 468. ponovno osvojiti Kartagu, ali bez uspjeha. Bizant je nastavio živjeti, ali Zapadno Rimsko Carstvo bilo je mrtvo. Godine 476. Rim je bio leno Odoakara, kralja plemena Skiri.701 Ono što najviše upada u oči u tom modernom čitanju brzina je sloma Rimskog Carstva. U samo pet desetljeća stanovništvo 701

Vidi: Golsworthy, How Rome Fell; Heather, Fall of the Roman Empire.

samog Rima smanjilo se za tri četvrtine. Arheološki dokazi s kraja V. stoljeća - lošiji stambeni prostori, primitivnija lončarija, manje kovanica, manja stoka - pokazuju da se blagotvorni utjecaj Rima brzo smanjio u ostatku zapadne Europe. Ono što je jedan povjesničar nazvao „krajem civilizacije" došlo je unutar samo jednog naraštaja.702 Bi li naša verzija zapadne civilizacije mogla propasti jednako iznenadno? To je, kao što je poznato, stara bojazan koja je prije više od jednog stoljeća počela proganjati britanske intelektualce od Chestertona do Shawa.703 Međutim, danas bi taj strah mogao biti utemeljeniji. Velika većina znanstvenika suglasna je u mišljenju da se čovječanstvo, osobito dok Kina i druge velike azijske, kao i južnoameričke zemlje smanjuju ekonomski jaz između Zapada i ostalih, izlaže opasnosti katastrofalnih klimatskih promjena. Nedvojbeno je količina ugljičnog dioksida u Zemljinoj atmosferi povećana kao nikad dosad. A ima i nekih dokaza da je to izazvalo porast prosječnih temperatura. Manje je jasno kako će nastavak tih tendencija utjecati na vrijeme na Zemlji. Ali nije posve nezamislivo daljnje otapanje polarnoga ledenog pokrova, što bi dovelo do promjena smjera oceanskih struja i poplavljivanja niskih obalnih regija - ili daljnje dezertifikacije područja na kojima je dosad bila moguća održiva poljoprivreda. Posve neovisno o klimatskim promjenama, neki se ekolozi boje i da će, zbog toga što najnapučenije azijske države slijede zapadnjački put iz siromaštva, globalne zalihe energije, hrane i slatke vode postati neizdrživo opterećene. Oni koji sumnjaju u opasnosti od klimatskih promjena trebali bi neko vrijeme provesti u Kini, gdje najveća i najbrža industrijska revolucija u povijesti osjetno - i uočljivo - oštećuje okoliš.

Većina ljudi koji raspravljaju o tim pitanjima - i ja među njima - nije znanstveno kvalificirana za prosuđivanje dokaza.

Ono što nam nameće ideju ekološke katastrofe nisu toliko podaci, koliko to što nam je takvo predviđanje poznato. Od najstarijih zabilježenih mitova i legendi čovječanstvo je opčinjeno idejom spektakularnog smaka svijeta, od „sumraka bogova" u Sagi o Nibelunzima do ključnog teksta kršćanske eshatologije, 702

Ward-Perkins,

703

Chesterton, „Patriotic Idea", str. 618; Shaw, Back to Methuselah, str. xv-xvi.

Fall of Rome.

Otkrivenja, koje je napisao evanđelist Ivan od Patmosa. U toj verziji apokalipse, Mesija ili Jaganjac Božji vratit će se na Zemlju i poraziti Antikrista u bitci kod Armagedona, nakon čega će Sotona biti tisuću godina zatočen u bezdanu. Vrhunac će nastupiti kad Sotona iziđe iz ponora i okupi narode Goga i Magoga.

To će biti znak za „munje, glasove i gromove; velik potres kakav ne bi otkada se čovjek pojavi na zemlji"704 (Otkrivenje, 16, 18).

Jehovini svjedoci i adventisti sedmoga dana slažu se s doslovnim tumačenjem toga proročanstva, ali nipošto nisu jedini.

Iznimno velik broj evangeličkih kršćana u SAD-u kaže da dijele vjerovanje prema kojemu se bliži smak svijeta. Mnogima je jedino pitanje tko će biti zaobiđen kad dođe do „uznesenja". Neki kažu da je faza nevolja već počela. Govorilo se da se 14. prosinca 2008. oglasila prva trublja, kad je financijska kriza dotaknula dno. Kad se oglase druga, treća i četvrta trublja, SAD će propasti kao svjetska sila. Kad se oglasi peta, izbit će Treći svjetski rat, u kojemu će poginuti milijarde ljudi. Potom, posljednjega dana tih velikih nevolja, Isus Krist vratit će se kako bi izbavio istinske vjernike, kao što je predviđeno u Otkrivenju. Na putu na sušno brdo Megido u Izraelu, koje se obično smatra mjestom na kojemu će doći do armagedonske bitke, nije me posve iznenadio susret sa skupinom Amerikanaca koje je onamo privuklo upravo takvo milenarističko vjerovanje. Poput onih okorjelih marksista koji i dalje žude za propašću kapitalizma, tumačeći svaku novu financijsku krizu kao početak kraja, i oni osjećaju trnce od pomisli da bi Kraj mogao stići dok ga oni iščekuju.

Ta ideja da smo osuđeni na propast - da su slabljenje i pad neizbježni, da se stvari mogu samo pogoršati - duboko je povezana s našim osjećajem smrtnosti. Kao pojedinci osuđeni smo na propadanje pa nagonski osjećamo da je tako i s civilizacijama u kojima živimo. Svako je tijelo k'o trava.705 Jednako tako, svi isprazni spomenici završavaju u ruševinama. Vjetar puše kroz tužne ostatke naših nekadašnjih ostvarenja.

704

Novi zavjet, preveo Ljudevit Rupčić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb; Pastoralna biblioteka, Sarajevo; Sveta baština, Duvno, 1988., 4. izdanje, str. 768. (nap. prev.)

705

Stari zavjet, sv. 2, preveo Antun Sović, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005. str.

1120. (nap. prev.)

No, teško nam je zaključiti kako se točno taj proces slabljenja i pada odvija na području kompleksnih društvenih i političkih struktura. Propadaju li civilizacije uz prasak, na bojnom polju Armagedona, ili uz dugotrajan cvilež? Jedini način da odgovorimo na to zaključno pitanje jest da se vratimo prvim načelima samoga historiografskog tumačenja.

Zaključak: Suparnici

Sir Anthony, vi ste to tražili pa nećemo predviđati prošlost! - Stoga pazite, mladi ljudi - osvrnimo se samo na budućnost.

Sheridan Smatrao je da u odjelu za električni plamen u paklu treba biti poseban roštilj rezerviran isključivo za osobu koja je izumila te [amaterske kazališne] predstave, tako protivne pravom duhu civilizacije.

P. G. Wodehouse

Nema bolje ilustracije životnog ciklusa civilizacije od Tijeka imperija, serije od pet slika Thomasa Colea koje vise u galeriji Newyorškoga povijesnog društva. Utemeljitelj škole rijeke Hudson i jedan od pionira američkoga pejzažnog slikarstva XIX. stoljeća, Cole je na divan način ovjekovječio teoriju kojoj većina ljudi i dan-danas robuje: teoriju o ciklusima civilizacije.

Svaki od pet zamišljenih prizora prikazuje ušće velike rijeke ispod visoke stijene. Na prvoj slici, Divljačko stanje, bujnu divljinu nastanjuje šačica lovaca-skupljača koji primitivno životare dok puca olujna zora. Druga slika, Arkadijsko ili pastoralno stanje, prikazuje ratarsku idilu: žitelji su raskrčili stabla, zasadili polja i sagradili otmjen grčki hram. Treća i najveća slika jest Vrhunac imperija. Sad krajolik zauzima veličanstvena mramorna luka, a zadovoljne ratare-filozofe s prethodne slike zamijenilo je mnoštvo raskošno odjevenih trgovaca, prokonzula i građana-potrošača. To je sredina životnog ciklusa. Zatim dolazi Uništenje. Grad je u plamenu, njegovi stanovnici bježe pred hordom zavojevača koji siluju i pljačkaju pod teškim večernjim

nebom. Konačno, Mjesec izlazi na slici Opustošenost. Nema ni žive duše, samo nekoliko stupova i kolonada koji se raspadaju, obrasli trnjem i bršljanom.

Nastao 30-ih godina XIX. stoljeća, Coleov pentaptih ima jasnu poruku: sve civilizacije, koliko god veličanstvene bile, osuđene su na slabljenje i propast. Neizravno se ukazivalo da bi mladoj američkoj republici Coleoeva doba bilo bolje da se drži svojih bukoličkih prvotnih načela i odupre se iskušenjima trgovine, osvajanja i kolonizacije.

Stoljećima su povjesničari, politički teoretičari, antropolozi i široka javnost bili skloni razmišljati o usponu i padu civilizacija kao o cikličkoj i stupnjevitoj pojavi. U šestoj knjizi Polibijeve Povijesti, koja se odnosi na uspon Rima, proces političke evolucije odvija se ovako: 1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

Monarhija Kraljevina Tiranija Aristokracija Oligarhija Demokracija Ohlokracija (vladavina svjetine)

Ta je ideja oživjela u renesansi, kad je Polibije iznova otkriven, i proslijeđena je poput mema s Machiavellija na Montesquieua.706 No ciklički nazor pojavio se posve neovisno i u spisima arapskoga povjesničara Ibn Halduna iz XIV. stoljeća i u neokonfucijanizmu dinastije Ming.707 U knjizi Scienza nuova (1725.) talijanski filozof Giambattista Vico opisuje kako sve civilizacije prolaze kroz ricorso u tri faze: božansku, herojsku i ljudsku ili racionalnu, koja se vraća u božansku putem onoga što je Vico nazivao „barbarizam refleksije". „Najbolje ustrojene vlade, kao i najbolje građena životinjska tijela," pisao je 1738. britanski politički filozof Henry St John, vikont od Bolingbrokea, „nose u sebi sjeme svoga uništenja: i, premda rastu i napreduju neko vrijeme, 706

Hexter, „Seyssel, Machiavelli and Polybius".

707

Goldstone, „Cultural Orthodoxy", str. 129 i dalje; Goldstone, Revolution and Rebellion, str. 354.

uskoro će postati uočljivo sklone rasulu. Sa svakim satom koji žive ostaje im jedan sat manje."708 U Bogatstvu naroda Adam Smith zamišljao je da gospodarski rast - „izobilje", kako se izrazio - naposljetku ustupa mjesto „statičnoj državi".

Idealisti i materijalisti slagali su se oko toga. Za Hegela i Marxa podjednako, dijalektika je davala povijesti njen nepogrešiv ritam. Povijest je bila sezonska za Oswalda Spenglera, njemačkog povjesničara i filozofa koji je u Propasti Zapada (1918.

- 22.) napisao da je XIX. stoljeće bilo „zima Zapada, pobjeda materijalizma i skepticizma, socijalizma, parlamentarizma i novca". U 12-sveščanom Proučavanju povijesti (1936. - 54.) britanski povjesničar Arnold Toynbee spominje ciklus izazova, reakcije „kreativnih manjina" i potom slabljenja - civilizacijskog samoubojstva - kad vođe prestanu reagirati dovoljno kreativno na izazove s kojima se suočavaju. Druga velika teorija ona je ruskoga emigrantskog sociologa Pitirima Sorokina, koji je tvrdio da sve velike civilizacije prolaze kroz tri faze: „ideacijsku" (u kojoj je zbilja duhovna), „opažajnu" (u kojoj je zbilja materijalna) i „idealističku" (sinteza prethodnih dviju).709 Američki povjesničar Carroll Quigley poučavao je svoje studente u Školi za diplomatsku službu Sveučilišta Georgetown (među njima i budućeg predsjednika Billa Clintona) da civilizacije imaju, poput čovjeka, sedam razdoblja: miješanje, nastajanje, širenje, sukob, sveobuhvatni imperij, rasap i invazija. To je, objasnio je Quigley u klasičnoj izjavi o teoriji životnog ciklusa: proces evolucije, (...) svaka se civilizacija rada (...) i (...) ulazi u razdoblje silovitog širenja, povećavajući svoju veličinu i moć (...), sve dok se postupno ne pojavi organizacijska kriza. Kad ta kriza prođe i civilizacija se reorganizira, (...) njezina snaga i moral su oslabjeli.

Stabilizira se i naposljetku stagnira. Nakon zlatnog doba mira i blagostanja opet dolaze unutarnje krize.

Tada se pojavljuje, prvi put, moralna i tjelesna slabost, koja potiče (...) pitanja o sposobnosti te civilizacije da se brani od vanjskih neprijatelja. (...) Civilizacija posta708

Bolingbroke, Patriot King, str. 273.

709

Sorokin,

Social

and

Cultural Dynamics.

je sve slabijom sve dok je ne preplave vanjski neprijatelji i naposljetku nestaje.710 Svaki je od tih modela drukčiji, ali svi dijele pretpostavku da povijest ima ritam.

Iako danas teško da itko čita Spenglera, Toynbeeja i Sorokina - Quigley je još omiljen među teoretičarima zavjera711 - sličan način razmišljanja uočljiv je i u djelima modernijih autora. Uspon i pad velikih sila (1987.) Paula Kennedyja još je jedno djelo o cikličkoj povijesti, u kojoj se velike sile uspinju i propadaju u skladu sa stopama rasta svoje industrijske baze i troškovima imperijalnih obveza u odnosu na ekonomiju. Baš kao na Coleovu Tijeku imperija, imperijalna ekspanzija nosi sjeme budućeg slabljenja. Kako Kennedy piše: „Ako se država strateški prenapregne, (...) izlaže se riziku da veliki troškovi prevagnu nad potencijalnim koristima od vanjske ekspanzije."712 Taj fenomen „imperijalnog prenaprezanja", tvrdi on, zajednički je svim velikim silama. Kad je objavljena Kennedyjeva knjiga, mnogi u SAD-u dijelili su njegov strah da bi i njihova zemlja mogla podleći toj bolesti.

U novije vrijeme antropolog Jared Diamond zaokupio je maštu javnosti velikom teorijom o usponu i padu. Njegova knjiga Slom: kako se društva odlučuju za propast ili uspjeh (2005.) ciklička je povijest za zeleno doba: priče o društvima, od Uskršnjeg otoka u XVII. stoljeću do Kine XXI. stoljeća, koja su riskirala, ili danas riskiraju, vlastito uništenje zloupotrebom svoga prirodnog okoliša. Diamond citira Johna Lloyda Stevensa, američkog istraživača i amaterskog arheologa koji je otkrio jezovito mrtve majanske 710

Quigley, Tragedy and Hope, str. 3 i dalje. Quigley, Evolution of Civilizations.

711

U svojoj knjizi iz 1966. Tragedija i nada (Tragedy and Hope) Quigley je pripisao veliku moć tajnovitom angloameričkom „tajnom društvu" koje su navodno osnovali Cecil Rhodes, Alfred Milner i novinar William T. Stead, posvećeno „širenju Britanskog Imperija" i njegovoj preobrazbi u federaciju. „Rhodesova i Milnerova skupina" i njihovi sljedbenici iz Okruglog stola, tvrdio je Quigley, bili su odgovorni za Burske ratove, slabljenje Versailleskog sporazuma i popuštanje nacističkoj Njemačkoj. Nakon Milnerove smrti 1925. ta je skupina nastavila sa štetnim utjecajem putem Rhodesove zaklade, Kraljevskog instituta za međunarodne poslove (Chatham House) i Vijeća za inozemne odnose iz New Yorka. Quigley je precjenjivao i tajnovitost i uspjeh Milnerovih aktivnosti.

712

Kennedy, Rise and Fall, str. xvi.

gradove u Meksiku: „Tu su ostaci kultiviranog, uglađenog i neobičnog naroda koji je prošao sve faze svojstvene usponu i padu država, dosegnuo svoje zlatno doba i iščeznuo."713 Prema Diamondu, Maje su upali u klasičnu Malthusovu zamku, jer im je stanovništvo postalo brojnije nego što je njihov osjetljiv i neučinkovit poljoprivredni sustav mogao izdržati. Više ljudi značilo je više uzgajanja, ali više uzgajanja značilo je raskrčivanje šuma, eroziju, sušu i iscrpljivanje tla. Posljedica je bila građanski rat za sve manje resurse i, na kraju, slom.

Diamondov je zaključak, dakako, da bi današnji svijet mogao krenuti putem Maja.714 Ključna je točka da je ekološko samoubojstvo spor i razvučen proces. Na nesreću, politički vođe u gotovo svakom društvu - primitivnom ili razvijenom - nemaju mnogo motiva da se bave problemima koji se vjerojatno neće očitovati još sto ili više godina. Kako je postalo jasno na Konferenciji o klimatskim promjenama Ujedinjenih naroda u prosincu 2009. u Kopenhagenu, retorički zahtjevi da se „spasi planet" za buduće naraštaje nedovoljni su da se prevladaju sukobi zbog gospodarske raspodjele između bogatih i siromašnih država koje postoje danas i ovdje. Volimo svoje unuke. Ali sa svojim praunucima teško se povezati.

Ali moguće je da je cijeli taj idejni okvir zapravo manjkav.

Možda je Coleov umjetnički prikaz civilizacijskog superciklusa rađanja, rasta i na kraju smrti izvrtanje povijesnog procesa. Što ako povijest nije ciklička i spora nego aritmična - katkad gotovo statična, ali kadra i za žestoko ubrzanje? Što ako je povijesno vrijeme manje kao polagana i predvidljiva promjena godišnjih doba, a više kao elastično vrijeme naših snova? Povrh svega, što ako se slom ne približava stoljećima, nego zadesi civilizaciju iznenada i podmuklo?

Civilizacije su, kako sam nastojao pokazati u ovoj knjizi, vrlo kompleksni sustavi sastavljeni od vrlo velikog broja komponenata koje djeluju jedne na druge i asimetrično su organizirane, tako da njihov ustroj više podsjeća na namibijski termitnjak 713

Diamond, Collapse, str. 158.

714

Za zanimljivu kritiku vidi osvrt Josepha A. Taintera u: Current Anthropology, 45, prosinac 2005.

nego na egipatsku piramidu. Funkcioniraju negdje između reda i nereda - na „rubu kaosa", prema izrazu informatičara Christophera Langtona. Takvi sustavi neko vrijeme mogu funkcionirati naoko posve stabilno, u prividnoj ravnoteži, neprekidno se prilagođavajući. No, u jednom trenutku „dospiju u krizu".

Lagani poremećaj može pokrenuti „fazni prijelaz" iz povoljne ravnoteže prema krizi - zbog jednog jedinog zrnca urušava se prividno stabilna kula od pijeska.

Kako bi se shvatila kompleksnost, korisno je proučiti kako se prirodoslovci koriste tim konceptom.715 Sjetite se spontanog samoorganiziranja pola milijuna termita, koje im omogućuje da sagrade kompleksan termitnjak, ili fraktalne geometrije snježnih pahulja koje stvaraju molekule vode s bezbrojnim varijantama šesterostruke simetrije. Sama ljudska inteligencija kompleksan je sustav, proizvod interakcije milijardi neurona u središnjem živčanom sustavu - ono što je neuroznanstvenik Charles Sherrington nazvao „očaranim razbojem". Naš imunosni sustav također je kompleksan sustav, u kojemu se antitijela mobiliziraju kako bi povela obrambeni rat protiv stranih antigena. Svi kompleksni sustavi u prirodi dijele određene značajke. Mali upad u takav sustav može izazvati goleme, često nepredviđene promjene ono što znanstvenici nazivaju „efektom pojačala".716 Kauzalni odnosi često su nelinearni, što znači da su tradicionalne metode generaliziranja na temelju zapažanja (poput analize trenda i uzimanja uzoraka) od male koristi. Neki teoretičari čak idu tako daleko da govore kako su određeni kompleksni sustavi posve nedeterministički, što znači da je gotovo nemoguće predviđati njihovu budućnost na temelju podataka iz prošlosti. Primjerice, ne postoji tipičan ili prosječan šumski požar. Da se poslužimo žargonom moderne fizike, šuma je prije požara u stanju „samoorganizirane kriznosti"; koleba se na rubu sloma, ali razmjeri su toga sloma nepoznati, jer raspodjela šumskih požara po jačini ne slijedi uobičajenu zvonastu krivulju - većina požara gomila se oko srednje vrijednosti, kao što se visina većine muškaraca gomila oko 175 cm. Zapravo, prikažete li grafički veličinu požara u odnosu na njihovu učestalost, dobit ćete ravnu crtu. Hoće 715

Za uvod vidi: Mitchell, Complexity.

716

Isto, str. 5. Vidi i: Holland, Emergence.

li sljedeći požar biti sitan ili golem, lomača ili razorni požar?

Najviše se može reći da je otprilike četiri (ili šest, ili osam, ovisno o šumi) puta manje vjerojatno da će se šumski požar dvostruko veći od lanjskoga dogoditi ove godine. Takav obrazac - poznat kao „raspodjela prema zakonu potencije" - vrlo je uobičajen u prirodi. Može se vidjeti ne samo u šumskim požarima, nego i u potresima i epidemijama. Varira samo kosina linije.717 Političke i ekonomske strukture što su ih stvorili ljudi dijele mnoge značajke kompleksnih sustava. Zapravo, neortodoksni ekonomisti poput W. Briana Arthura slično tvrde desetljećima i idu mnogo dalje od ideje Adama Smitha o „nevidljivoj ruci" koja naoko vodi brojne pojedince posvećene stjecanju maksimalne dobiti ili von Hayekove kasnije kritike planske ekonomije i upravljanja potražnjom.718 Prema Arthuru, kompleksnu ekonomiju obilježavaju interakcija raspršenih faktora, izostanak bilo kakve središnje kontrole, brojne razine organiziranja, trajno prilagođavanje, neprekidno stvaranje novih tržišnih niša i nedostatak opće ravnoteže. U proturječju sa središnjim predviđanjem klasične ekonomije da konkurencija prouzrokuje manje prihode, u kompleksnoj ekonomiji veći prihodi sasvim su mogući. U tom svjetlu, Silikonska dolina ekonomska je kompleksnost na djelu - jednako tako i sam internet. I financijska kriza koja je počela 2007. može se objasniti u sličnom smislu. Kako je ustvrdio Nassim Taleb, u proljeće 2007. globalna ekonomija počela je podsjećati na preopterećenu električnu mrežu. Razmjerno mala uzburkanost koju je izazvalo neplaćanje loših hipotekarnih kredita u SAD-u bila je dovoljna da gurne svjetsku ekonomiju u financijski ekvivalent nestanka struje, koji je načas zaprijetio da će izazvati posvemašnji slom međunarodne trgovine.719 Istraživači iz Instituta Santa Fe trenutačno proučavaju kako se takvi uvidi mogu primijeniti na druge aspekte kolektivne ljudske aktivnosti, uključujući „metapovijest".720

717

Buchanan, Ubiquity.

718

Waldrop,

719

Taleb, „Fourth Quadrant".

720

Krakauer i dr. (ur.), History, Big History and Metahistory. Usporedi: Holland, Hidden Order.

Complexity.

To je manje ezoterično nego što se čini, jer su ratovi još neuobičajenije raspoređeni nego financijske krize. Fizičar i meteorolog Lewis Fry Richardson721 grupirao je „smrtonosne sukobe", od umorstava do svjetskih ratova, prema njihovoj jačini, koristeći se dekadskim logaritmom ukupnog broja mrtvih. Tako teroristički napad u kojemu pogine 100 ljudi ima magnitudu 2, dok je rat s milijun žrtava sukob magnitude 6. (Uočite da rat magnitude 6 +/- 0,5 može izazvati između 316.228 i 3.162.278 žrtava.) Razmatrajući razdoblje od 1815. do 1945., Richardson je našao više od 300 sukoba magnitude 2,5 ili više (drugim riječima, odgovorne za smrt više od 300 ljudi). Od njih je u dvama ratovima magnitude 7 (svjetski ratovi) poginulo najmanje 36 milijuna ljudi (60 posto ukupnog broja), isključujući žrtve gladi ili bolesti uzrokovanih ratom, a milijuni umorstava magnitude 0 (s jednom, dvjema ili trima žrtvama) odnijeli su život 9,7 milijuna ljudi (16 posto). Ti se podaci isprva doimaju kao da su dobiveni posve nasumce. Ali i njihova se raspodjela pokorava zakonu potencije.722 Ako je pojava rata nepredvidljiva kao pojava šumskih požara, implikacije su za svaku teoriju uspona i padova civilizacija goleme, s obzirom na očitu uzročnu ulogu koju ratovi imaju i u usponima i u padovima kompleksnih društvenih organizacija.

Civilizacija je po definiciji vrlo kompleksan sustav. Kakva god nominalna središnja vlast postojala, u praksi je to prilagodljiva mreža dinamičnih ekonomskih, socijalnih i političkih odnosa.

Stoga ne iznenađuje što civilizacije svih vrsta i veličina pokazuju mnoge značajke kompleksnih sustava u prirodi - uključujući i sklonost da se posve iznenadno prebace iz stabilnosti u nestabilnost.

Kao što smo vidjeli u posljednjem poglavlju, zapadna civilizacija u svom prvom utjelovljenju - Rimskom Carstvu - nije

721

Rođen 1881. u Yorkshireu, Richardson je bio kveker, nije se borio u Prvom svjetskom ratu zbog prigovora savjesti (iako je vozio ambulantna kola na zapadnom bojištu) i zalagao se za esperanto. Tištalo ga je to što nije mogao naći dokaze o tendenciji smanjivanja ratova ni jako statističko predviđanje kad i gdje će izbiti rat, osim dviju relativno slabih veza: ratovi su uobičajeniji između susjednih država i vjerojatniji između država s različitom religijom.

722

Richardson, Statistics of Deadly Quarrels. Za moderni prikaz vidi: Hayes, „Statistics of Deadly Quarrels"; i raspravu u: Pinker, Better Angels.

ujednačeno slabjela i propadala. Urušila se u jednom naraštaju, preko ruba kaosa gurnuli su je barbarski zavojevači na početku V. stoljeća. Slični brzi slomovi lajtmotiv su ove knjige. Godine 1530. Inke su bili gospodari svega što su vidjeli iz svojih andskih gradova u visinama. Za manje od jednog desetljeća strani zavojevači s konjima, barutom i smrtonosnim bolestima razorili su njihovo carstvo do temelja. Vladavina dinastije Ming u Kini također se raspala izvanrednom brzinom sredinom XVII. stoljeća. Opet je za prijelaz iz ravnoteže u bezvlašće trebalo malo više od desetljeća. Na vrlo sličan način bourbonska je monarhija u Francuskoj zapanjujuće brzo prešla iz trijumfa u teror.

Francuska intervencija na strani kolonijalnih pobunjenika protiv britanske vlasti u Sjevernoj Americi 70-ih godina XVIII. stoljeća u ono se doba činila dobrom idejom, ali gurnula je francuske financije u kritično stanje. Okupljanje Estates Generalu svibnju 1789. pokrenulo je tako brzu političku lančanu reakciju i slom kraljevskog legitimiteta da je za četiri godine kralju odrubljena glava giljotinom, napravom izumljenom tek 1791. U vrijeme mladoturskog pokreta, koji je 1908. došao na vlast, Osmansko Carstvo još se činilo kadrim za reforme. Godine 1922., kad je posljednji sultan Osmanskoga Carstva britanskim ratnim brodom napustio Istanbul, nestalo je. Japansko Carstvo ostvarilo je teritorijalni maksimum 1942., nakon Pearl Harbora. Godine 1945. ni njega više nije bilo.

I Britanskom Carstvu dani su odbrojeni sličnom brzinom. U veljači 1945. britanski premijer Winston Churchill koračao je svjetskom pozornicom kao jedan iz „velike trojke", odlučujući u Jalti o sudbini naroda s američkim predsjednikom Franklinom Rooseveltom i sovjetskim vođom Josifom Staljinom. Čim se rat završio, smijenjen je sa svoga položaja. U desetak godina Ujedinjeno Kraljevstvo odobrilo je neovisnost Burmi, Egiptu, Gani, Indiji, Izraelu, Jordanu, Malaji, Pakistanu, Cejlonu i Sudanu. Sueska kriza 1956. dokazala je da ne može djelovati na Bliskom istoku prkoseći SAD-u, što je zapečatilo kraj imperija. Iako je tek 60-ih „vjetar promjene" Harolda Macmillana zapuhao u subsaharskoj Africi i ostacima kolonijalne vlasti istočno od Sueza, doba britanske hegemonije zapravo se okončalo desetak godina nakon njegove pobjede nad Njemačkom i Japanom.

Najnoviji i najpoznatiji primjer strmoglavog pada jest, dakako, slom Sovjetskog Saveza. Osvrćući se, povjesničari su otkrili štošta trulo unutar sovjetskog sustava još u Brežnjevljevoj eri, pa i prije nje. Prema jednom novijem osvrtu, samo su visoke cijene nafte 70-ih „otklonile Armagedon".723 No to tada nije bilo očito.

U ožujku 1985., kad je Mihail Gorbačov postao generalni sekretar Sovjetske komunističke partije, CIA je (pogrešno) procijenila da je sovjetsko gospodarstvo veliko kao otprilike 60 posto američkoga. Sovjetski nuklearni arsenal bio je doista veći od američkih rezervi. A većim dijelom prethodnih 20 godina vlade u onome što se tada nazivalo Trećim svijetom, od Vijetnama do Nikaragve, naginjale su Sovjetima. Ali za manje od pet godina nakon Gorbačovljeva dolaska na vlast sovjetski se imperij u srednjoj i istočnoj Europi raspao, a 1991. slijedio ga je i sam Sovjetski Savez. Ako se ikad ikoji imperij strmoglavio - umjesto polako opadao - bio je to onaj koji je utemeljio Lenjin.

Ako su civilizacije kompleksni sustavi koji prije ili poslije podlegnu iznenadnim i katastrofalnim defektima, umjesto da uravnoteženo kruže od Arkadije preko apogeja do Armagedona, kakve su implikacije za zapadnu civilizaciju danas? Najprije se moramo podsjetiti kako je Zapad zavladao ostatkom svijeta nakon otprilike 1500. godine.

Novija istraživanja diskreditirala su pomodno mišljenje da je Kina sve do 1800. gospodarski bila rame uz rame sa Zapadom.

Bruto domaći proizvod po stanovniku stagnirao je u razdoblju dinastije Ming i bio je znatno manji nego u predindustrijskoj Britaniji. Glavni je razlog to što je Kina još bila uglavnom poljoprivredno gospodarstvo - 90 posto BDP-a činila je zemljoradnja male produktivnosti, a to je mnogo više nego u Britaniji u ranom modernom dobu. Osim toga, stoljeće nakon 1520. kineska državna stopa štednje bila je negativna. Nije bilo akumulacije kapitala u kasnom razdoblju dinastije Ming u Kini - prije suprotno.724 Priča o onome što je Kenneth Pomeranz nazvao „velikim odvajanjem" Istoka i Zapada stoga je počela mnogo prije nego što je on tvrdio. Čak je i Angus Maddison u kasnom razdoblju možda 723

Kotkin,

724

Guan i Li, „BDP and Economic Structure".

Armageddon

Averted.

bio preoptimističan kad je rekao da je 1700. prosječni stanovnik Kine živio malo bolje od prosječnog stanovnika budućeg SAD-a.

Bio je bliže istini kad je procijenio da je 1600. britanski BDP po stanovniku bio već 60 posto veći nego kineski.725 Nakon toga kineska su proizvodnja i stanovništvo usporedo rasli, zbog čega su prihodi pojedinaca stagnirali, dok su se zemlje engleskog govornog područja, koje je blisko slijedila sjeverozapadna Europa, naglo počele razvijati. Godine 1820. američki BDP po stanovniku bio je dvostruko veći od kineskoga, 1870. bio je gotovo pet puta veći, a 1913. taj je odnos bio gotovo deset naprama jedan. Unatoč bolnom prekidu zbog Velike depresije, SAD nije pretrpio ništa tako razorno poput kineskih muka u nesretnom XX. stoljeću - revolucija, građanski rat, japanska invazija, opet revolucija, glad koju je uzrokovao ljudski faktor i još jedna („kulturna") revolucija. Godine 1968. prosječni Amerikanac bio je 33 puta bogatiji od prosječnog Kineza, pri čemu se služimo brojkama pariteta kupovne moći (uračunavaju se različiti životni troškovi u dvjema zemljama).

Izračunata prema trenutačnoj vrijednosti dolara, ta je razlika na vrhuncu iznosila blizu 70 naprama jedan.

Veliko odvajanje očitovalo se na brojne načine. Godine 1500. svih deset najvećih svjetskih gradova bilo je na Istoku, a Peking je bio kudikamo najveći (više nego deset puta veći od malog bijednog Londona). Godine 1900. gotovo svi najveći gradovi bili su na Zapadu, a London je bio više nego četiri puta veći od Tokija, najveće azijske konurbacije. Razdvajanje je imalo i geopolitičku dimenziju. Godine 1500., kao što smo vidjeli, deset europskih kraljevstava, koja će postati globalni imperiji modernoga doba, imalo je desetinu svjetskog teritorija, 16 posto svjetskog stanovništva i malo više od dvije petine svjetske proizvodnje. Godine 1913. te iste države, plus SAD, nadzirale su 58 posto svjetske kopnene površine, 57 posto stanovništva i 79 posto globalnog BDP-a - od čega je samo 18 posto odlazilo u njihove kolonijalne posjede. Svijet je u to doba bio obilježen golemim jazom između Zapada i ostalih, koji se očitovao u pretpostavkama o nadmoći bijele rase i brojnim formalnim i neformalnim zaprekama pred napretkom nebijelaca. Bila je to krajnja globalna neravnoteža.

725

Maddison, World Economy.

Počeo sam ovu knjigu Rasselasovim pitanjem: „Zbog čega (...) su Europljani tako moćni? Ili zašto, s obzirom na to da s takvom lakoćom mogu doći u Aziju i Afriku radi trgovine ili osvajanja, ne mogu Azijci i Afrikanci nahrupiti na njihove obale, osnovati kolonije u njihovim lukama i dati zakone njihovim prirodnim vladarima?" Imlac je odgovorio da je znanje moć, ali nije znao zašto je europsko znanje nadmoćno znanju ostalih. Sad je moguće dati bolji odgovor Rasselasu. Zašto je Zapad dominirao ostalima, a ne obratno? Ustvrdio sam da je tomu tako zato što je Zapad razvio šest ubojitih aplikacija koje su ostalima nedostajale. To su: 1. Konkurencija, u tom smislu da je sama Europa bila politički rascjepkana i da je unutar svake monarhije ili republike bilo brojnih suparničkih pravnih entiteta.

2. Znanstvena revolucija, u tom smislu da su svi veliki pomaci u XVII. stoljeću u matematici, astronomiji, fizici, kemiji i biologiji ostvareni u zapadnoj Europi.

3. Vladavina zakona i predstavnička vlast, u tom smislu da je optimalni sustav društvenog i političkog poretka nastao na engleskom govornom području, a temeljio se na imovinskim pravima i na pravu zastupanja posjednika u izabranim zakonodavnim tijelima.

4. Moderna medicina, u tom smislu da su sve velike pomake u XIX. i XX. stoljeću u zdravstvenoj skrbi, uključujući i kontrolu tropskih bolesti, ostvarili zapadni Europljani i Sjevernoamerikanci.

5. Potrošačko društvo, u tom smislu da se industrijska revolucija dogodila ondje gdje je bilo i ponude tehnologija koje povećavaju produktivnost i potražnje za više boljih i jeftinijih dobara, uključujući pamučnu odjeću.

6. Radna etika, u smislu da su Zapadnjaci bili prvi ljudi na svijetu koji su povezali ekstenzivniji i intenzivniji rad s višim stopama štednje, što je omogućilo održivu akumulaciju kapitala.

Tih šest ubojitih aplikacija bilo je ključ prevlasti Zapada. Priča našega doba, koja se zapravo može pratiti sve od vladavine cara Meijija u Japanu (1867. - 1912.), govori da su ih ostali napokon

počeli preuzimati. To nipošto nije bio lak proces. Japanci nisu imali pojma koji su elementi zapadne kulture i institucije ključni, pa su na kraju kopirali sve, od zapadnjačke odjeće i frizura do europskog običaja koloniziranja drugih naroda. Na nesreću, latili su se izgradnje imperija baš u trenutku kad su troškovi imperijalizma počeli nadmašivati koristi. Druge azijske sile - osobito Indija - izgubile su desetljeća zbog pogrešne pretpostavke da su socijalističke institucije, koje je prvi uveo Sovjetski Savez, nadmoćne institucijama SAD-a koje se zasnivaju na tržištu.

Međutim, počevši od 50-ih godina, sve veći broj istočnoazijskih zemalja slijedio je Japan u oponašanju zapadnoga industrijskog modela, počevši od tekstila i čelika te krenuvši odatle uz vrijednosni lanac. Preuzimanje zapadnih aplikacija sad je bilo selektivnije. Unutarnja konkurencija i predstavnička vlast bile su manje važne značajke azijskog razvoja; znanost, medicina, potrošačko društvo i radna etika (manje protestantska nego što je Max Weber mislio) bili su važniji. Danas je Singapur treći na najnovijoj listi konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma (misli se na konkurentnost u odnosu na druge zemlje). Hong Kong je jedanaesti, slijede ga Tajvan (trinaesti), Južna Koreja (dvadeset druga) i Kina (dvadeset sedma).726 To je otprilike poredak kojim su te zemlje pozapadnjačile svoja gospodarstva.

Današnji BDP po stanovniku u Kini iznosi 19 posto američkoga, u usporedbi s 4 posto kad su ekonomske reforme započele prije više od 30 godina. Hong Kong, Japan i Singapur bili su na toj razini već 1950., Tajvan 1970., a Južna Koreja 1975.

Prema Conference Boardu, singapurski BDP po stanovniku trenutačno je 21 posto viši od američkoga, hongkonški je otprilike jednak, japanski i tajvanski oko 25 posto niži, a južnokorejski 36 posto.727 Samo bi se hrabar čovjek kladio da Kina neće ići istim putem u sljedećim desetljećima. Od svih industrijskih revolucija kineska je najveća i najbrža. U 26 godina kineski je BDP narastao deseterostruko. Britaniji je trebalo 70 godina nakon 1830. da ga učetverostruči. Prema Međunarodnom monetarnom fondu, kineski udio u svjetskom BDP-u (izmjeren prema trenutačnim cijenama) prijeći će 10 posto 2013. godine. Prije financij726

http://gcr.weforum.org/gcr2010/.

727

http://www.conference-board.org/data/economydatabase/.

Odobreni patenti po državama podnositelja zahtjeva, 1995. - 2008.

Godina

ske krize ekonomisti Goldman Sachsa predviđali su da će 2027.

Kina nadmašiti SAD po BDP-u. 728 No financijska kriza usporila je američki rast više nego kineski. Zadrže li se sadašnje stope, kineska ekonomija mogla bi nadmašiti američku 2014., što se tiče domaće kupovne moći, a do 2020. što se tiče tekuće vrijednosti dolara.729 Zapravo je azijsko stoljeće na neki način već stiglo. Kina samo što nije nadmašila američki udio u svjetskoj proizvodnji, prestigavši na početku novoga stoljeća Njemačku i Japan. Najveći kineski grad Šangaj već je kudikamo veći od bilo kojeg američkog grada i na vrhu je nove ljestvice nezapadnih megagradova. Što se tiče samih brojki, naravno, Azija je već dugo najnapučenije područje na svijetu. No zbog brzog porasta afričkog stanovništva slabljenje Zapada čini se bliskim i izvjesnim. Godine 1950. Zapad je, kako ga je definirao Samuel Huntington - zapadna Europa, Sjeverna Amerika i Australazija - činio 20 posto svjetskog stanovništva. Godine 2050., prema 728 729

Zahvaljujem Jimu O'Neillu iz Goldman Sachsa što mi je ustupio te podatke.

Martin Wolf, „Will China's Rise Be Peaceful?", Financial Times, 16. studeni 2010.

Ujedinjenim narodima, činit će 10 posto.730 Huntingtonovi podaci ukazuju na slabljenje Zapada u brojnim aspektima: jeziku (zapadni udio smanjio se za tri postotna boda između 1958. i 1992.), religiji (manji za tek nešto manje od jednog postotnog boda između 1970. i 2000.), kontroliranom teritoriju (neznatno se smanjio između 1971. i 1993.), stanovništvu (manji za tri postotna boda od 1971.), bruto domaćem proizvodu (manji za više od četiri postotna boda između 1970. i 1992.)731 i broju ljudi sposobnih za vojnu službu (manji za gotovo šest postotnih bodova između 1970. i 1991). U većini slučajeva relativni pad mnogo je izraženiji ako se mjeri od 1913. ili 1938.732 Financijsku krizu koja je počela u ljeto 2007. stoga bi trebalo shvatiti kao pospješitelja već ukorijenjene tendencije relativnog slabljenja Zapada. Bila je to gotovo Velika depresija. Tri su razloga zašto je bila samo Mala depresija. Prvi je golema kineska ekspanzija kreditiranja, koja je ublažila posljedice pada izvoza na Zapad. Drugi je veliko širenje američke monetarne baze, što ga je proveo predsjednik Sustava savezne pričuve Ben Bernanke. Treći je golemi fiskalni deficit u gotovo svim razvijenim zemljama, na čelu sa SAD-om, čiji je deficit premašivao 9 posto BDP-a dvije godine zaredom. Takva politika - dijametralno suprotna onomu što se činilo početkom 30-ih - izvlači svjetsku ekonomiju iz meteža od lipnja 2009. nadalje. No sad je razvijeni svijet u fazi mamurluka, koja slijedi nakon svakoga prekomjernog podražaja. Zbog raznih razloga, fiskalna politika triju zemalja iz eurozone, Grčke, Irske i Portugala, izgubila je vjerodostojnost u očima ulagača u obveznice, povisivši njihove troškove zaduživanja i produbljujući fiskalne teškoće. Provjere li se dugoročni trendovi javnog duga u tim zemljama, kao što je to početkom 2010. učinila Banka za međunarodna poravnanja,

730

Odsjek za stanovništvo Odjela za ekonomska i društvena pitanja Tajništva Ujedinjenih naroda, World Population Prospects: The 2008 Revision, http:// esa.un.org/unpp. 27. studenoga 2010.

731

Zapravo je ukupni bruto domaći proizvod u sadašnjoj vrijednosti dolara za sve zemlje koje je Huntington definirao kao zapadne od 1960, ostao neobično postojan - između 61 i 69 posto ukupnog svjetskog BDP-a.

732

Huntington, Clash of Civilizations, tablice 3.1, 3.2, 3.3, 4.3, 4.5, 4.6.

vidi se zašto.733 Financijska kriza izbila je nakon već ozbiljnoga strukturnog problema gomilanja dugova. No isto se može reći i za Britaniju i SAD. A dok nastaje ova knjiga, samo je prva država poduzela neke korake za rješavanje tog problema.

Važno je upamtiti da je većina slučajeva civilizacijskog sloma povezana s fiskalnim krizama kao i s ratovima. Svim spomenutim primjerima sloma prethodila je velika neravnoteža između prihoda i troškova, kao i teškoće s financiranjem javnog duga.

Sjetite se Španjolske u XVI. stoljeću: već 1543. dvije trećine uobičajenih prihoda odlazilo je na juros, kredite kojima se financirala Habsburška Monarhija. Već 1559. ukupne kamate na juros premašile su uobičajene španjolske prihode, a situacija je bila malo bolja 1584., kad je 84 posto uobičajenih prihoda odlazilo na kamate. Godine 1598. taj je udio ponovno iznosio 100 posto.

Ili sjetite se Francuske u XVIII. stoljeću: između 1751. i 1788., uoči revolucije, otplata kamata i dugova povećala se s tek nešto više od četvrtine poreznih prihoda na 62 posto. Zatim je tu slučaj osmanlijske Turske u XIX. stoljeću: troškovi servisiranja dugova porasli su sa 17 posto prihoda 1868. na 32 posto 1871. i 50 posto 1877., dvije godine nakon neplaćanja golemog duga, što je najavilo raspad Osmanskog Carstva na Balkanu. Na kraju, razmotrimo primjer Britanije u XX. stoljeću. Sredinom 20-ih otplata dugova gutala je 44 posto ukupnih vladinih troškova, premašujući svake godine troškove obrane sve do 1937., kad se napokon ozbiljno krenulo s naoružavanjem. Ali napomenimo da su za Britaniju pravi problemi počeli nakon 1945., kad je znatan dio tada već golemoga dužničkog opterećenja bio u stranim rukama. Od 21 milijarde funti državnog duga potkraj rata, oko 3,4 milijarde dugovalo se stranim vjerovnicima - što je ekvivalent jedne trećine BDP-a.734 Od 2001., u razdoblju od samo deset godina, američki savezni javni dug udvostručio se s 32 posto BDP-a na predviđenih 66 posto 2011. godine. Prema predviđanjima Kongresnog ureda za proračun iz 2010. (pri kojima se primjenjivao „alternativni fiskalni scenarij", što ga taj ured smatra politički vjerojatnijim nego „prošireni osnovni scenarij"), dug bi mogao narasti iznad 733

Cechetti i dr., „Future of Public Debt".

734

Sve pojedinosti iz: Ferguson, Cash Nexus.

90 posto BDP-a do 2021. i dosegnuti 150 posto do 2031. i 300 posto do 2047. godine.735 Napomenimo da te brojke ne uzimaju u obzir procijenjenih 100 bilijuna neplaćenih obveza sustava zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. Ne obuhvaćaju ni sve brže rastuće deficite saveznih država ni sve veće obveze mirovinskih programa državnih zaposlenika. Na temelju toga, fiskalna situacija u SAD-u 2009. bila je gora nego u Grčkoj. S omjerom duga i prihoda od 312 posto, Grčka je očito bila u škripcu.

Međutim, prema izračunima Morgana Stanleyja, omjer duga i prihoda u SAD-u iznosio je 358 posto.736 Te su brojke loše, ali, što se tiče financijske stabilnosti, uloga percepcije po mnogočemu je važnija. Zasad, svijet i dalje očekuje da će se SAD nekako izvući, tako što će naposljetku učiniti pravu stvar kad, da se poslužimo frazom koja se obično pripisuje Churchillu, sve druge mogućnosti budu iscrpljene. Prijašnja upozorenja o deficitu u 80-ima bila su prenapuhana - krajem 90-ih savezna vlada imala je proračunski suficit. Čemu se onda brinuti? Takav spokoj može potrajati iznenađujuće dugo - dugo nakon što statistički pokazatelji pozivaju na uzbunu. No jednoga dana naoko slučajna loša vijest - možda negativan izvještaj agencije za rejting - završit će na naslovnicama u inače mirnom ciklusu vijesti. Iznenada se neće samo nekolicina stručnjaka zabrinuti zbog održivosti američke fiskalne politike, nego i javnost općenito, da ne spominjemo strane ulagače. Upravo je taj pomak ključan, jer je kompleksni prilagodljivi sustav u velikoj nevolji kad kritična masa njegovih činitelja izgubi vjeru u njegovu održivost. Počevši od ljeta 2007., kompleksni sustav globalne ekonomije iz rasta je krenuo u propast, jer su se očekivanja ulagača glede vjerojatnosti neplaćanja loših kredita iznenada promijenila, pri čemu su nastale goleme praznine u poslovnim modelima tisuća financijskih institucija opterećenih kreditima.

Sljedeća faza trenutačne krize mogla bi početi kad ti isti ulagači preispitaju kreditnu sposobnost same američke vlade. Ni kamatne stope na nuli ni fiskalni poticaji ne mogu ostvariti održiv oporavak ako ljudi u SAD-u i izvan njega kolektivno zaključe

735

Kongresni ured za proračun, „Supplemental Data for the Congressional Budget Office's Long-Term Budget Outlook" (lipanj 2010.).

736

Mares, „Sovereign Subjects", izložak 2.

da će takve mjere dovesti do mnogo većih stopa inflacije ili potpunog neplaćanja financijskih obveza. Kako je ekonomist Thomas Sargent pokazao prije dva desetljeća, takvi se zaključci ostvaruju, jer inflaciju ne određuje novčana baza, nego brzina protoka novca, koja pak ovisi o očekivanjima.737 Također, ne određuje odnos duga i BDP-a vladinu sposobnost plaćanja, nego kamatna stopa koju ulagači zahtijevaju. Prinosi od obveznica mogu naglo porasti promijene li se očekivanja što se tiču buduće vladine solventnosti ili stabilnosti valute, pogoršavajući već ionako tešku fiskalnu krizu povećanjem troškova plaćanja kamata na novi dug. Posljedica je svojevrsna smrtonosna spirala sve manjeg povjerenja, porasta prinosa i porasta deficita.

Upravo se to 2010. dogodilo Grčkoj, Irskoj i Portugalu.

Naravno, točno je da je Japan uspio još više povećati svoj javni dug u odnosu na BDP bez izazivanja takve krize povjerenja. Međutim, gotovo cijeli japanski dug u rukama je japanskih ulagača i institucija, dok pola američkoga saveznog javnog duga otpada na strane vjerovnike, od čega malo više od petine drže monetarne vlasti Narodne Republike Kine. Samo američka „pretjerana povlastica" da može tiskati najvažniju svjetsku rezervnu valutu daje SAD-u prostora za disanje.738 No ta je povlastica pod sve jačim napadom kineske vlade. „Zato što se američko tiskanje dolara otelo nadzoru i međunarodne cijene dobara nastavljaju rasti," obznanio je u listopadu 2010. kineski ministar trgovine Chen Deming, „Kina je napadnuta uvezenom inflacijom."739 SAD „nekontrolirano" i „neodgovorno" tiska novac, prema Xiji Binu, ekonomskom savjetniku Kineske narodne banke: „Sve dok svijet neograničeno tiska globalne valute poput dolara, (...) pojava nove krize je neizbježna."740 Kvantitativno ublažavanje (kupovanje vrijednosnica Ministarstva financija što ga poduzima Sustav savezne pričuve) bilo je oblik „financijskog protekcionizma", obznanio je Su Jingxiang, istraživač u Kineskom zavodu za suvremene međunarodne odnose.741 U studenome 2010. agen737

Sargent, „Ends of Four Big Inflations".

738

Eichengreen,

Exorbitant Privilege.

739

http://english.peopledaily.com.cn/90001/90776/90883/7179010.html.

740

http://www.reuters.corn/article/idUSTOE6A301Q20101104.

741

http://www.businessweek.com/news/2010-11-09/china-researcher-says-u-s-

cija za kreditne rejtinge Dagong snizila je američki rejting na A+ s AA, uz negativne izglede.

Kineska je zabrinutost razumljiva. Cijene gotovo svih dobara skočile su nakon što je kriza dosegnula dno.742 Ne iznenađuje ni to što se količina obveznica američkog Ministarstva financija u kineskom vlasništvu između srpnja 2009. i lipnja 2010. očito smanjila za deset posto.743 Čak i po nezabilježenoj cijeni od 1400 dolara za uncu zlata, Kinezi su 2010. počeli kupovati tu tradicionalnu zaštitu od inflacije. Ali SAD se ne plaši inflacije nego deflacije. Cijene rastu po najnižoj stopi od 50-ih, kad je nastao indeks potrošačkih cijena. Unatoč svom trudu Sustava savezne pričuve, količina novca u širem smislu se smanjuje, a krediti tvrdoglavo odbijaju rasti. Čak ako nominalni prinosi na desetogodišnje obveznice i ostanu niski, to znači da će stvarne dugoročne kamatne stope vjerojatno ostati pozitivne u predvidljivoj budućnosti, što znači da neće biti inflacijskog izlaza iz golemog dužničkog tereta koji podjednako opterećuje kućanstva, banke i vladu, kakav su 20-ih i 70-ih pronašle mnoge zemlje. Rast će ostati spor, što znači i da će savezna vlada nastaviti s deficitima, iako manjima. A to znači veće kamate. Prema alternativnom fiskalnom scenariju Kongresnog ureda za proračun, plaćanje kamata na savezni dug porast će 2020. s devet posto saveznih poreznih prihoda na 20 posto, godine 2030. na 36 posto i 2040. na 58 posto.744 Takve brojke upućuju, među ostalim, na brzo smanjivanje američkog vojnog angažmana u inozemstvu. Kongresni ured za proračun već predviđa uštede koje će se ostvariti ako se broj vojnika razmještenih u inozemstvu do 2013. sreže na 30.000.745 Upravo to očekujemo da se dogodi kad udio plaćanja kamata u

s-qe2-is-financial-protectionism.html.

742

743

Jedine robe u sveobuhvatnoj bazi podataka Međunarodnoga monetarnog fonda koje nisu poskupjele od veljače 2009. jesu prirodni plin, drvo, maslinovo ulje, škampi i piletina - dobra vijest za svakoga tko planira roštilj s kombinacijom hrane iz mora i s kopna. http://www.ustreas.gov/tic/mfh.txt.

744

Autorovi izračuni prema podacima Kongresnog ureda za proračun.

745

Kongresni ured za proračun, „The Budget and Economic Outlook: An Update" (kolovoz 2010.), tablica 1,7.

saveznim prihodima nadmaši vojnu potrošnju, što će se uskoro dogoditi.

Implicira li pomak središta svjetske važnosti sa Zapada na Istok budući sukob? U svojem poticajnom djelu Samuel Huntington predvidio je da će 21. stoljeće biti obilježeno „sukobom civilizacija", u kojemu će se Zapad suočiti sa „siničkim" Istokom i muslimanskim Velikim bliskim istokom, a možda i s pravoslavnom civilizacijom nekadašnjeg Ruskog Carstva.746 „Glavni sukobi globalne politike", pisao je, „dogodit će se između naroda i skupina različitih civilizacija. Sukob civilizacija dominirat će globalnom politikom. Razdjelnica između civilizacija u budućnosti bit će crta bojišnice."747 Bilo je brojnih primjedbi na takvo predviđanje nakon objavljivanja.748 Ipak se to čini boljim opisom svijeta nakon hladnoga rata nego konkurentske teorije koje je Huntington odbacio: da će nastati posthistorijski (ili neokonzervativni) „jedan svijet" pod američkim vodstvom, ili nesputano natjecanje između gotovo 200 nacionalnih država, ili jednostavno prava „apolarnost", znana i kao kaos.

No Huntingtonov model ima jednu veliku manu. Kao proročanstvo zasad se nije ostvario. Huntington je tvrdio da će „sukobi između skupina u različitim civilizacijama biti češći, trajniji i nasilniji nego sukobi između skupina u istoj civilizaciji". To nije bio slučaj. Nije bilo pojačavanja međucivilizacijskog sukoba od kraja hladnog rata. Niti se čini da ratovi između pripadnika različitih civilizacija traju duže nego drugi sukobi.749 Većina ratova u prethodna dva desetljeća bili su građanski, no samo je manji dio odgovarao Huntingtonovu modelu. Češće se ratovi novoga svjetskog nereda vode između etničkih skupina unutar jedne od Huntingtonovih civilizacija. Preciznije: od 30 velikih oružanih sukoba koji još traju ili su nedavno okončani, 2005. - dvanaest godina nakon objavljivanja Huntingtonova izvornog rada - samo ih se devet moglo smatrati u bilo kojem 746 747

Huntington,

Clash of Civilizations.

Huntington, Clash of Civilizations, str. 32.

748

Sen, Identity and Violence, Berman, Terror and Liberalism, Vidi: Edward Said, „The Clash of Ignorance", Nation, 22. listopada 2001.

749

Tusicisny, „Civilizational Conflicts".

smislu sukobom između civilizacija, u tom smislu da je jedna strana bila pretežno muslimanska, a druga nemuslimanska.

Devetnaest njih zapravo su bili etnički sukobi, a najgori su ratovi koji i dalje more središnju Afriku, nakon kojih odmah slijede ratovi na Velikom bliskom istoku, gdje su većina žrtava muslimani koje ubijaju drugi muslimani.750 Povrh toga, mnogi od tih sukoba koji imaju vjersku dimenziju također su i etnički sukobi; vjerska pripadnost često ima više veze s lokalnim uspjehom misionara u novijoj povijesti nego s dugotrajnom pripadnošću kršćanskoj ili muslimanskoj civilizaciji. Stoga se čini vjerojatnijim da će budućnost donijeti brojne lokalne ratove - većinom etničke sukobe u Africi, južnoj Aziji i na Bliskom istoku - nego globalni sraz civilizacija. Zapravo, te bi centrifugalne tendencije mogle na kraju raskomadati same civilizacije koje je identificirao Huntington. Ukratko, umjesto o „sukobu civilizacija", možemo govoriti o „krahu civilizacija".

U uspješnoj računalnoj igri Civilization autora Sida Meiera iz 1991., trenutačno u petoj verziji, igrači mogu odabrati između 16 suparničkih civilizacija, od američke do Zulu. Zadatak je „stvoriti carstvo koje će izdržati kušnju vremena" u konkurenciji između dviju i šest drugih. U igri se sad može pobijediti na jedan od triju načina: stići do kraja moderne ere s najboljim rezultatom, pobijediti u svemirskoj utrci dosegnuvši zvijezdu Alpha Centauri - ili uništiti sve druge civilizacije. Ali odvija li se povijesni proces doista tako? Kao što smo vidjeli, zapadna je civilizacija, u obliku zapadnoeuropskih kraljevstava i republika, nakon otprilike 1500. godine doista uništila ili podjarmila većinu civilizacija u ostatku svijeta. No dobar dio toga postignut je bez izravnog sukoba, barem u usporedbi s brojem i razmjerima ratova što su ih zapadne sile vodile jedne protiv drugih.751 Kineska ekonomska stagnacija i geopolitička marginalizacija nisu bile posljedice opijumskih ratova, nego odulje unutarnje skleroze koja je bila svojstvena dalekoistočnom sustavu zemljoradnje i carskom sustavu vladavine. Uzrok povlačenja Osmanskog Carstva s europskog kontinenta i srozavanja sa statusa velike sile na status „bolesnika s Bospora" samo su dijelom vojni porazi - a uzrok 750

Marshall i Gurr, Peace and Conflict, appendix, tablica II.I.

751

Vidi npr: Luard,

War in International Society.

samih poraza bilo je dugotrajno nesudjelovanje u znanstvenoj revoluciji. Nije bilo velikog sukoba između sjevernoameričke i južnoameričke civilizacije - prva je naprosto bila institucijski nadmoćna potonjoj i brzo je stekla sredstva pomoću kojih se po volji mogla miješati u južnoameričke poslove. Također, ratovi što su ih europski imperiji vodili u Africi bili su ništavni u usporedbi s ratovima koje su vodili među sobom u Europi. Afrika je podjarmljena zahvaljujući misionarskim školama, telegrafu i laboratorijima, koliko i strojnicama. Industrijska revolucija i potrošačko društvo nisu se morali nametati nezapadnim zemljama - ako su imale imalo pameti, oboje su prihvaćale dobrovoljno, kao Japanci. Što se tiče radne etike, ona se nije širila Istokom samo mačem, nego i riječju - ponajviše velikim poboljšanjima u javnom zdravstvu i obrazovanju postignutima od sredine XX. stoljeća.

Uspon Kine u našem dobu moramo promatrati u tom svjetlu.

Unatoč često spominjanoj kineskoj sklonosti „mirnom usponu", neki komentatori već uočavaju prve znakove Huntingtonova civilizacijskog sukoba. Potkraj 2010. činilo se da je nastavak kvantitativnog ublažavanja što ga provodi Sustav savezne pričuve izazvao valutni rat između SAD-a i Kine. Ako „Kinezi ne poduzmu mjere" da prekinu manipulacije sa svojom valutom, obznanio je predsjednik Obama u rujnu te godine u New Yorku, „imamo i druga sredstva za zaštitu američkih interesa".752 Kineski premijer Wen Jiabao nije oklijevao s odgovorom: „Ne radite pritisak na nas zbog tečaja renminbija. (...) Mnoge naše izvozne tvrtke morat će se zatvoriti, radnici migranti morat će se vratiti u svoja sela. Ako u Kini nastanu društvene i ekonomske turbulencije, to će biti katastrofa za svijet."753 Takve izjave, međutim, ne daju za pravo Huntingtonu, ništa više nego povremeni kinesko-američki pomorski incidenti ili diplomatske razmirice oko Tajvana i Sjeverne Koreje. One su u biti vrsta pi ying xija, tradicionalnog kineskog kazališta sjena. Zbiljski se valutni rat vodio između Kimerike - ujedinjenih gospodarstava Kine i Amerike -

752

David E. Sanger, „With Warning, Obama Presses China on Currency", New

753

York Times, 23. rujna 2010.

Alan Beattie, Joshua Chaffin i Kevin Brown, „Wen Warns against Renminbi Pressure", Financial Times, 6. listopada 2010.

i ostatka svijeta. Ako SAD tiska dolare dok Kina zapravo i dalje oslanja svoju valutu na dolar, obje strane imaju koristi. Gubitnici su zemlje poput Indonezije i Brazila, čiji su realni ponderirani valutni tečajevi porasli između siječnja 2008. i studenoga 2010. za 18, odnosno 17 posto.

Nedvojbeno, Kimerika više nije u naponu snage - kao ekonomski brak između rasipnika i štediše već pokazuje znakove teškoća.754 Uz kinesku proizvodnju sredinom 2010. godine 20 posto većom nego prije krize, i uz američku dva posto manju, čini se očitim da je simbioza postala korisnija za vjerovnika nego za dužnika. Kreatori američke politike ponavljaju mantru „oni trebaju nas koliko i mi njih" i pozivaju se na poznatu frazu Lawrencea Summersa o „uzajamno osiguranom financijskom uništenju". Nije im poznato da kineski čelnici već imaju plan za likvidaciju Kimerike i smanjenje svoje ovisnosti o akumulaciji dolarskih pričuva i subvencioniranom izvozu. Nije to toliko plan o svjetskoj prevlasti prema modelu zapadnjačkog imperijalizma, koliko strategija za vraćanje Kini statusa Središnjeg Kraljevstva dominantne tributame države u azijsko-pacifičkoj regiji.755 Kad bismo rezimirali novu kinesku veliku strategiju, možda bi bilo najbolje to učiniti na Maov način, u obliku „četiriju više": 1.

2.

3.

4.

više više više više

trošiti uvoziti ulagati u inozemstvu inovirati

U svakom slučaju, promjena ekonomske strategije obećava velike geopolitičke koristi.

Trošeći više, Kina može smanjiti svoj trgovinski suficit, što će i učiniti, i usput se dodvoriti glavnim trgovinskim partnerima, osobito drugim tržištima koja se razvijaju. Kina je upravo prestigla SAD kao najveće svjetsko tržište automobila (14 milijuna prodanih primjeraka godišnje naprama 11 milijuna) i predviđa se da će se sljedećih godina rast udeseterostručiti. Godine 2035., prema Međunarodnoj energetskoj agenciji, Kina će upotreblja754

Ferguson i Schularick, „End of Chimerica".

755

Jacques,

When China Rules the World.

vati petinu cjelokupne svjetske energije, što je povećanje od 75 posto od 2008.756 Njen udio u svjetskoj potrošnji ugljena 2009. iznosio je oko 49 posto, procjenjuje Svjetski institut za ugljen, a troši i podjednak udio svjetske proizvodnje aluminija, bakra, nikla i cinka. Te brojke znače veliku dobit za izvoznike tih i drugih dobara. Kina već jest najveće izvozno tržište Australije, jer u Kinu je 2009. plasirano 22 posto australskog izvoza. Kupuje i 12 posto brazilskog te 10 posto južnoafričkog izvoza. Postala je i velik kupac proizvoda visoke vrijednosti iz Japana i Njemačke.

Nekoć je Kina uglavnom uvozila jeftine proizvode. Sada, kad čini gotovo punu petinu globalnog rasta, postala je najdinamičnije novo tržište za robu drugih zemalja. A tako se stječu prijatelji.

Međutim, Kinezi su opravdano nervozni zbog hirova cijena robe na svjetskom tržištu - kako se i mogu drukčije osjećati nakon golemih kolebanja cijena u razdoblju između 2004. i 2010.? Zato im se čini razboritim ulagati u inozemstvu kako bi nabavili sredstva za proizvodnju robe, od naftnih polja u Angoli do rudnika bakra u Zambiji. U samo jednom mjesecu (siječanj 2010.) kineski su ulagači imali izravna ulaganja u ukupnoj vrijednosti od 2,4 milijarde dolara u 420 inozemnih tvrtki u 75 zemalja i regija. Golema većina tih ulaganja bila je u Aziji (45 posto) i Africi (42 posto). Najveći sektori bili su rudarstvo, petrokemija i komunikacijska infrastruktura.757 Kineski način djelovanja sad je dobro ukorijenjen u Africi. U tipičnim sporazumima zamjenjuju se ulaganja u autoceste i drugu infrastrukturu za dugotrajni najam rudnika ili poljoprivrednog zemljišta, a malo se pitanja postavlja o kršenju ljudskih prava ili političkoj korupciji.758 Kad mu je prigovoreno zbog kineskih gospodarskih odnosa sa Sudanom na vrhuncu genocida u Darfuru, kineski je zamjenik ministra vanjskih poslova jednostavno rekao: „Biznis je biznis."759 U srpnju 2008. posebni kineski izaslanik Liu Guijin nanovo je formulirao kinesku politiku pomaganja Africi: „Ne

756

757

Međunarodna 2010.).

energetska agencija,

World Energy Outlook 2010 (London,

http://en.china.cn/content/d732706,cd7c6d,1912_6577.html.

758

Collier,

759

Raine, China s African Challenges, str. 97.

Plundered Planet.

postavljamo političke uvjete. Moramo shvatiti da političko i ekonomsko okruženje [u Africi] nije idealno. Ali ne moramo čekati da sve bude zadovoljavajuće ili da ljudska prava budu savršena."760 Sve veća ulaganja u prirodna bogatstva u inozemstvu pametna su ne samo kao strategija diverzifikacije kako bi se smanjila kineska izloženost opasnosti od deprecijacije dolara. Također omogućuju Kini da poveća svoju financijsku moć, ne samo putem svoga golemog i utjecajnog državnog stabilizacijskog fonda, China Investment Corporationa, koji ima oko 200 milijardi dolara aktive. A ulaganja u inozemstvo opravdavaju ambiciozne kineske planove za pomorsku ekspanziju. Prema riječima kontraadmirala Zhanga Huachena, zamjenika zapovjednika Istočnomorske flote: „Uz ekspanziju naših ekonomskih interesa, mornarica želi bolje zaštititi naše prometne pravce i sigurnost naših glavnih morskih putova."761 Južno kinesko more sve se više smatra „bitnim nacionalnim interesom", a luke dubokog gaza planiraju se u Pakistanu - u bivšoj omanskoj enklavi Gwadaru - kao i u Burmi i na Šri Lanki. To je mnogo drukčiji pomorski model od onoga admirala Zhenga Hea (vidi prvo poglavlje). Potječe izravno iz repertoara viktorijanske Kraljevske mornarice.

Na kraju, suprotno mišljenju da je osuđena ostati tekuća vrpca za proizvode „kreirane u Kaliforniji", Kina sve više inovira, težeći postati (primjerice) vodeći svjetski proizvođač vjetroturbina i fotonaponskih ploča. Godine 2007. pretekla je Njemačku po broju novih prijava za patente. Ubrzo će tako biti i što se tiče odobrenih patenata, nakon što je 2004. prestigla Britaniju, 2005.

Rusiju i 2006. Francusku. Od 1995. broj novih patenata odobrenih kineskim inovatorima povećao se 29 puta.762 To je dio šire priče o usponu Istoka. Kina je šesterostruko povećala troškove za istraživanje i razvoj u proteklom desetljeću, više nego udvostručila broj svojih znanstvenika i sad je druga, odmah iza

760

Isto, str. 164.

761

Economy, „Game Changer", str. 149.

762

Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo, World Intellectual Property Indicators 2010 (Ženeva, 2010.): http://www.wipo.int/ipstats/en/statistics/ patents/.

BDP Velike Kine (Narodna Republika plus Hong Kong, Singapur i Tajvan) kao postotak američkog BDP-a, 1950. - 2009.

Godina

SAD-a, po godišnjem broju znanstvenih radova i mogućnostima superračunala. Još postoji znatan jaz što se tiče međunarodnog citiranja kineskih istraživanja, ali s razlogom se može očekivati da će se on ubrzo zatvoriti.763 Možda se najjači dokaz da je pomak sa Zapada na Istok zbiljski može uočiti na području obrazovanja. U istraživanju o akademskim postignućima osoba u dobi između 25 i 34 godine Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj otkrila je zapanjujuće razlike između zemalja na vrhu, Južne Koreje i Japana, te Italije i Britanije, koje zaostaju.764 Jednak se jaz očituje u standardiziranim testovima matematičkih sposobnosti među 14-godišnjacima, gdje učenici iz Singapura kudikamo nadmašuju učenike iz Škotske. Prvi su 19 posto iznad međunarodnog prosjeka - potonji 3 posto ispod.765 Što bi moglo poći po zlu za kineskog zmaja u usponu?

Postoje najmanje četiri različite hipoteze među onima koji oče763

Mu Rongping, „China", u: UNESCO Science Report 2010, str. 379-98.

764

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, Economic Survey of the UK (listopad 2005.).

765

Institut za obrazovne Science Study (2007.).

znanosti,

Trends

in

International Mathematics

and

Prosječni rezultati iz matematike učenika 8. razreda (dob oko 14 godina) 2007. (međunarodni prosjek = 500)

kuju da posrne. Prva se odnosi na slična predviđanja o neumornom rastu u slučaju Japana. I on je trebao prestići SAD i postati globalna ekonomska supersila broj jedan. Tako bi, tvrdi se, i Kina mogla jednoga dana doživjeti sudbinu Japana nakon 1989. Upravo zato što ekonomski i politički sustav nisu uistinu kompetitivni, procvat i propast tržišta nekretnina ili dionica mogao bi opteretiti zemlju zombi-bankama, nultim rastom i deflacijom - koji dobrim dijelom muče Japan već dva desetljeća.

Protuargument je da nikad nije ni bilo vjerojatno da će otočje ispred istočne obale Eurazije biti ravno kontinentalnoj sili poput SAD-a. S pravom se još prije jednog stoljeća moglo predvidjeti da će Japan dostići Britaniju, svoj zapadni pandan - što se pravodobno i dogodilo - ali ne i da će prestići SAD. Povrh toga, japanski poraz 1945. značio je da će Japan u razdoblju svoga ekonomskog uspona biti ovisan o SAD-u radi svoje sigurnosti pa se stoga morao pomiriti s više-manje obaveznom aprecijacijom valute, primjerice, prema sporazumu iz Plaze 1985.

Druga je mogućnost da bi Kina mogla podleći socijalnim nemirima, kao mnogo puta u svojoj povijesti. Na kraju krajeva,

Kina je i dalje siromašna zemlja, rangirana kao 86. u svijetu po dohotku po glavi stanovnika, sa 150 milijuna građana - gotovo svaki deseti - koji žive s dolarom i pol na dan ili manje.

Nejednakost se silno povećala nakon uvođenja gospodarskih reformi, pa je raspodjela prihoda danas u biti kao američka (iako ne baš kao brazilska). Procjenjuje se da 0,4 posto kineskih kućanstava trenutačno posjeduje oko. 70 posto bogatstva zemlje. Dodajte tim ekonomskim razlikama kronične probleme onečišćenja zraka, vode i tla, pa vas neće iznenaditi što su siromašniji dijelovi kineskog ruralnog zaleđa skloni prosvjedima.

Gospodarski rast možda je stvorio od Kine društvo s manje jednakosti, ali kapitalističko-komunistički režim trenutačno uživa iznimno visoku razinu legitimnosti u očima vlastitog naroda.766 Zapravo podaci iz istraživanja pokazuju da je kineski narod danas posvećeniji ideji slobodnog tržišta nego Amerikanci.

Prava je društvena prijetnja kineskoj stabilnosti demografska.

Kina će 2030. imati znatno starije stanovništvo od svoje usporedivo velike susjede Indije, što je posljedica politike jednog djeteta uvedene 1979. Udio stanovnika starih 65 ili više godina iznosit će 16 posto, u usporedbi s 5 posto 1980. A spolna neravnoteža u provincijama kao što su Anhui, Hainan, Guangdong i Jiangxi već je bez pandana u modernom društvu - muškaraca je između 30 i 38 posto više nego žena.767 Sljedeću kinesku revoluciju, bude li je, vodit će frustrirani neženje. No povijest upućuje na to da mladi muškarci bez žena jednako znaju prigrliti radikalni nacionalizam kao i revoluciju.

Treći je vjerojatni scenarij da bi srednja klasa u usponu, kao što je čest slučaj u povijesti Zapada, mogla zahtijevati veći politički utjecaj nego što ga trenutačno ima. Kina je nekoć bila ruralno društvo. Godine 1990. tri četvrtine Kineza živjelo je na selu. Danas 45 posto ljudi živi u gradovima, a 2030. to bi moglo iznositi čak 70 posto. I ne samo da srednja klasa brzo raste u urbanoj Kini - širenje mobilne telefonije i interneta znači da 766

Pew Global Attitudes Project, „The Chinese Celebrate their Roaring Economy, as They Struggle with its Costs", 22. srpnja 2008: http://pewglobal. org/2008/07/22/.

767

Nicholas Eberstadt, „China's Family Planning Policy Goes Awry", Američki poduzetnički institut za istraživanje javne politike, 23. studenoga 2010: http:// www.aei.org/article/101389.

mogu stvarati vlastite spontane horizontalne mreže kao nikad prije. Izazov koji to donosi ne utjelovljuje zatvoreni disident Liu Xiaobo, dobitnik Nobelove nagrade za mir 2010. koji pripada starijem naraštaju aktivista, nego krupni, bradati umjetnik Ai Weiwei, koji je iskoristio svoju istaknutost u javnosti da agitira u korist žrtava potresa 2008. u Sečuanu. Protuargument potječe od mlade televizijske producentice iz Pekinga, koju sam upoznao dok sam istraživao za ovu knjigu. „Moj se naraštaj smatra sretnim", rekla mi je jedne večeri. „Naši djedovi i bake imali su velik skok naprijed, a naši roditelji kulturnu revoluciju. A mi studiramo, putujemo, zarađujemo. Pa onda zapravo i ne razmišljamo o onome što se dogodilo na trgu." Isprva nisam znao što je time htjela reći. A zatim sam shvatio: mislila je na „ono" što se dogodilo na Trgu Tiananmen - prodemokratski prosvjed 1989. ugušen vojnom silom. Četvrta je i završna zamka da bi Kina mogla izazvati takav antagonizam među svojim susjedima da će oni naginjati uravnotežujućoj koaliciji na čelu s vrlo realističnim SAD-om. Sigurno ne manjka ljutnje u ostatku Azije zbog toga kako se Kina danas razmeće. Kineski planovi za skretanje vodenih tokova na Tibetanskoj visoravni imaju uznemirujuće implikacije za Bangladeš, Indiju i Kazahstan. U Hanoiu gube strpljenje zbog običaja Kineza da zapošljavaju svoje ljude u vijetnamskim rudnicima boksita. A odnosi s Japanom toliko su se pogoršali zbog spora oko sićušnog otočja Senkaku/Diaoyu, da je Kina nametnula embargo na izvoz rijetkih zemnih elemenata, u znak odmazde zbog uhićenja zalutaloga kineskog ribara.768 No ta trvenja nipošto nisu dovoljan razlog za ono što bi bio najveći pomak u američkoj vanjskoj politici otkako su 1972. Richard Nixon i Henry Kissinger ponovno uspostavili diplomatske odnose s Kinom. A 44. stanovnik Bijele kuće čini se vrlo udaljenim od realističke tradicije u američkoj vanjskoj politici, unatoč dojmu koji je krajem 2010. ostavio njegov posjet Indiji i Indoneziji.

Dvojba koju sila ,,u dolasku" postavlja pred silu „na odlasku" uvijek je bolna. Cijena otpora njemačkom usponu bila je doista velika za Britaniju - bilo je mnogo lakše preuzeti ulogu mlađeg partnera SAD-a. Bi li Amerika trebala pokušati obuzdati Kinu?

768

Economy, „Game Changer"

Europa, Amerika, Kina i Indija, procijenjeni udjeli u svjetskom BDP-u, izabrane godine, 1500. - 2008.

Godina

Ili joj udovoljavati? Istraživanja mišljenja pokazuju da obični Amerikanci nisu nimalo sigurniji od svoga predsjednika kako bi trebalo reagirati. U nedavnoj anketi Istraživačkog centra Pew 49 posto ispitanika reklo je da ne očekuje da će Kina „prestići SAD kao glavna svjetska supersila", ali 46 posto mislilo je drukčije.769 Bilo je dovoljno teško naviknuti se na novi svjetski poredak nakon raspada Sovjetskog Saveza, koji je udario u glavu mnogim komentatorima. Ali hladni rat trajao je nešto više od četiri desetljeća, a Sovjetski Savez nikad nije došao ni blizu toga da prestigne američku ekonomiju. Sada živimo na kraju 500-godišnje prevlasti Zapada. Ovaj je put izazivač s Istoka pravi, i ekonomski i geopolitički. Prerano je da Kinezi obznane „Mi smo sad gazde." No očito više nisu šegrti. Ipak, civilizacijski sukob u Huntingtonovu smislu i dalje se čini dalekom mogućnošću. Vjerojatnije je da ćemo svjedočiti svojevrsnom pomaku do kakvoga je u posljednjih 500 godina uvijek dolazilo u korist Zapada. Jedna civilizacija slabi, druga jača. Ključno pitanje nije 769

Istraživački centar Pew za narod i tisak, „Public Sees a Future Full of Promise and Peril", 22. lipnja 2010.: http://people.press.org/report/?pageid=1740.

hoće li se one sukobiti, nego hoće li slabija skliznuti iz slabosti u potpuni slom.

Povlačenje s Hindukuša ili ravnica Mezopotamije već je dugo glasnik slabljenja i sloma. Znakovito je da se Sovjetski Savez povukao iz Afganistana tijekom annus mirabilis 1989. i prestao postojati 1991. Ono što se potom dogodilo, poput zbivanja u dalekom V. stoljeću, podsjetnik je da se civilizacije zapravo ne pojavljuju, uspinju, vladaju, slabe i propadaju u skladu s nekim povratnim i predvidljivim životnim ciklusom. Povjesničari retrospektivno portretiraju proces raspadanja kao da je spor, uz brojne presudne uzroke. Civilizacije se pak prije ponašaju kao svi kompleksni prilagodljivi sustavi. Funkcioniraju u prividnoj ravnoteži što traje stanovito nespoznatljivo vrijeme. I zatim, posve naglo, propadaju. Da se vratimo terminologiji Thomasa Colea, autora Tijeka carstva, pomak s vrhunca prema uništenju i zatim opustošenosti nije cikličan. Iznenadan je. Prikladnija vizualna predodžba načina na koji se kompleksni sustavi ruše mogao bi biti stari plakat, nekoć tako popularan u studentskim sobama, koji prikazuje vlak koji je probio zid viktorijanske željezničke postaje i zaletio se u ulicu ispod nje prednjim krajem. Neispravna kočnica ili usnuli vozač mogli bi biti sve što je potrebno da se prijeđe preko ruba kaosa.

Može li se išta učiniti da se zapadna civilizacija spasi od takve nevolje? Prvo, ne smijemo biti prefatalistični. Istina, na ono što je nekoć odvajalo Zapad od ostalih više nemamo monopol. Kinezi imaju kapitalizam. Iranci imaju znanost. Rusi imaju demokraciju.

Afrikanci „polako" dobivaju modernu medicinu. A Turci imaju potrošačko društvo. No, to znači da zapadnjački načini djelovanja nisu u opadanju, nego cvatu gotovo svuda, uz samo nekoliko preostalih područja otpora. Sve veći broj ostalih spava, tušira se, odijeva se, radi, igra se, jede, pije i putuje kao Zapadnjaci.770 Osim toga, kao što smo vidjeli, zapadnu civilizaciju ne čini samo jedna nego niz stvari. Riječ je o političkom pluralizmu (brojne države i brojni upravni organi) kao i o kapitalizmu, riječ je o slobodi mišljenja kao i o znanstvenoj metodi, riječ je o vladavini zakona i vlasničkim pravima kao i o demokraciji. Čak i danas 770

Zakaria, Post-American

World.

Zapad ima više tih institucijskih prednosti nego ostali. Kinezi nemaju političku konkurenciju. Iranci nemaju slobodu savjesti.

U Rusiji se glasuje, ali tamošnja pravna država je varka. Ni u jednoj od tih zemalja nema slobodnog tiska. Te razlike možda objašnjavaju zašto, primjerice, sve tri zemlje zaostaju za zapadnim zemljama u kvalitativnim pokazateljima koji mjere „nacionalni razvoj inovacija" i „nacionalni kapacitet za inovacije".771 Naravno, daleko od toga da je zapadna civilizacija bez mana.

Počinila je svoj dio povijesnih nedjela, od okrutnosti imperijalizma do banalnosti potrošačkog društva. Njezin izraženi materijalizam imao je svakakve sumnjive posljedice, ne samo nezadovoljstva koja je spominjao Freud i poticao nas na popuštanje pred njima. I zacijelo je izgubila onaj štedljivi asketicizam što ga je Weber smatrao tako divnim u protestantskoj etici.

Ipak, čini se da Zapad ljudskim društvima još uvijek nudi najbolji dostupni niz ekonomskih, društvenih i političkih institucija - onih koje će najvjerojatnije osloboditi individualnu ljudsku kreativnost kadru rješavati probleme s kojima se svijet suočava u XXI. stoljeću. U posljednjih pola tisućljeća ni jedna druga civilizacija nije bila bolja u otkrivanju i obrazovanju genija koji se skrivaju na krajnjem desnom kraju grafa raspodjele talenata u bilo kojem ljudskom društvu. Veliko je pitanje jesmo li još ili više nismo kadri prepoznati nadmoć tog niza institucija. Ono što civilizaciju čini zbiljskom za one koji žive u njoj, na kraju krajeva, nisu samo divne građevine u njezinu središtu, pa čak ni glatko funkcioniranje ustanova koje su u njima smještene. Srž civilizacije čine tekstovi koji se poučavaju u njenim školama, koje uče njihovi đaci i koji se prikupljaju u teškim vremenima.

Civilizacija Kine nekoć je počivala na Konfucijevim naucima.

Civilizacija islama - kulta pokoravanja - još počiva na Kuranu.

Ali koji to temeljni tekstovi zapadne civilizacije mogu poduprijeti našu vjeru u gotovo bezgraničnu moć slobodnoga ljudskog bića?772 A koliko smo dobri u njihovu poučavanju, s obzirom na 771

Rongping, „China", str. 395.

772

Predložio bih Bibliju kralja Jakova, Principia Isaaca Newtona, Dvije rasprave o vladavini Johna Lockea, Moralne osjećaje i Bogatstvo naroda Adama Smitha, Razmišljanja o Francuskoj revoluciji Edmunda Burkea i Porijeklo vrsta Charlesa Darwina - čemu treba dodati komade Williama Shakespearea i odabrane govore Abrahama Lincolna i Winstona Churchilla. Ako bih birao samo

averziju naših obrazovnih teoretičara prema formalnom znanju i učenju napamet? Možda prava prijetnja nisu uspon Kine, islam ili emisija ugljičnog dioksida, nego naš vlastiti gubitak vjere u civilizaciju koju smo naslijedili od predaka.

Naša je civilizacija više od puke suprotnosti amaterskih kazališnih predstava (kako se našalio P. G. Wodehouse). Churchill je sažeo ono ključno kad je definirao „središnje načelo [zapadne] civilizacije (...) kao podvrgavanje vladajuće klase utvrđenim običajima naroda i njegovoj volji izraženoj u ustavu": Zašto se [pitao se Churchill] nacije ne bi povezale u veće sustave i uspostavile vladavinu zakona na korist sviju? To je, svakako, najviša nada koja bi nas trebala nadahnuti. (...)

No uzalud je zamišljati da će puko (...) proglašavanje pravih načela (...) imati ikakvu vrijednost, ako ih ne podupru one odlike građanske kreposti i muževne hrabrosti - da, i oni instrumenti sile i znanosti [-] koji, kao posljednje sredstvo, moraju biti obrana prava i razuma.

Civilizacija neće potrajati, sloboda neće preživjeti, mir se neće održati, ako se velika većina čovječanstva ne ujedini kako bi ih obranila i pokazala sebi da ima policijsku moć pred kojom će barbarske i atavističke sile osjetiti strahopoštovanje.773 Godine 1938. te barbarske i atavističke snage bile su posvuda, ponajprije u Njemačkoj. No, kao što smo vidjeli, bile su jednako plod zapadne civilizacije koliko i vrijednosti slobode i zakonite vlasti drage Churchillu. Danas, kao i tada, najveća prijetnja zapadnoj civilizaciji nisu druge civilizacije, nego naša vlastita malodušnost - i nepoznavanje povijesti kojim se ona hrani.

jedan svezak kao svoj Kuran, bila bi to Shakespeareova sabrana djela.

773

Churchill, „Civilization", str. 45 i dalje.

Bibliografija

UVOD: RASSELASOVO PITANJE Acemoglu, Johnson i Robinson, 'Reversal of Fortune: Geography and Institutions in the Making of the Modern World Income Distribution', Quarterly Journal of Economics, 117 (2002.), 1231-94 Bagby, Philip, Culture and History: Prolegomena to the Comparative Study of Civilizations (Berkeley/Los Angeles, 1959.)

Bayly, C.A., The Birth of the Modern World, 1780-1914 (Blackwell, 2004.)

Bockstette, Valerie, Areendam Chanda i Louis Putterman, 'States and Markets: The Advantage of an Early Start', Journal of Economic Growth (2002.), 347-69 Bozeman, Adda B., Politics and Culture in International History: From the Ancient Near East to the Opening of Modern Age (New York, 1994. [1960.])

Braudel, Fernand, A History of Civilizations, prev. Richard Mayne (New York, 1993.)

Brownworth, Lars, Lost to the West: The Forgotten Byzantine Empire that Rescued Western Civilization (New York, 2009 ) Cahill, Thomas, How the Irish Saved Civilization (New York, 1995.)

Chandler, T., Four Thousand Years of Urban Growth: A Historical Census (Lewinston/Queenstown, 1987.)

Weak Foundations: The Beginning of Public Elementary Education in Brazil, Russia, India and China, 1880-1930', koncept (2010.)

Clark, Gregory, A Farewell to Alms: A Brief Economic History of the World (Princeton, 2007.)

Clark, Kenneth, Civilization: A Personal View (London, 2005. [1969.])

Coulborn, Rushton, The Origin of Civilized Societies (Princeton, 1959.)

Darwin, John, After Tamerlane: The Rise and Fall of Global Empires (London, 2007.)

Dawson, Christopher, The Making of Europe: An Introduction to the History of European Unity (London, 1932.)

Diamond, Jared, Guns, Germs and Steel: A Short History of Everybody for the Last 13,000 Years (London, 1998.) , 'How to Get Rich: A Talk', Edge, 56, 7. lipnja 1999.

Eisenstadt, S. N., Comparative Civilizations and Multiple Modernities (Leiden, 2003.)

Elias, Norbert, The Civilizing Process, 2 sv. (Oxford, 1969., 1982.

[1939.])

Fernรกndez-Armesto, Felipe, Civilizations: Culture, Ambition and the Transformation of Nature (New York/London/Toronto/Sydney/ Singapore, 2001.) , Millenium: A History of our Last Thousand Years (London, 1997.)

Findlay, Ronald i Kevin H. O'Rourke, Power and Plenty: Trade, War, and the World Economy in the Second Millenium (Princeton, 2007.)

Fogel, Robert W., The Escape from Hunger and Premature Death, 1700-2100: Europe, America, and the Third World (Cambridge, 2003.)

Goody, Jack, Capitalism and Modernity (Cambridge/Maiden, MA, 2004.) , The Eurasian Miracle (Cambridge/Maiden, MA, 2009.)

Guyver, Robert, 'England and the Battle for the Centre Ground: The History Working Group and the First History War (1988-1991) as an Archetype for Subsequent Wars', u: Tony Taylor i Robert Guyver (ur.), History Wars is Classroom: Global Perspectives (u najavi) Hibbs, Douglas A. Jr. i Ola Olsson, 'Geography, Biogeography, and Why Some Countries are Rich and Others are Poor', Proceedings of the National Academy of Sciences of the Unites States, 101, 10 (2004.), 3715-20 Huntington, Samuel, The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order (New York/London/Toronto/Sydney, 1996.)

Johnson, Samuel, The History of Rasselas, Prince of Abissinia (Boston, 1811. [1759.])

Jones, Eric, The European Miracle: Environments, Economies and Geopolitics in the History of Europe and Asia (Cambridge, 2003) Kagan, Robert, Of Paradise and Power: America and Europe in the New World Order (New York, 2003.)

Kennedy, Paul, The Rise and Fall of the Great Powers: Economic Change and Military Conflicts from 1500 to 2000 (New York, 1989.)

Landes, David S., The Wealth and Poverty of Nations: Why Some are So Rich and Some So Poor (New York, 1998.)

Laue, Theodore H. Von, 'The World Revolution of Westernization', History Teacher, 20, 2(1987.), 263-79 MacGregor, Neil, A History of the World in 100 Objects (London, 2010.)

McNeill, William H., The Pursuit of Power: Technology, Armed Force and Society since AD 1000 (Chicago, 1982.) > The Rise of the West: A History of the Human Community (Chicago, 1991. [1963.])

Maddison, Angus, The World Economy: A Millennial Perspective (Paris, 2001) Melko, Matthew, The Nature of Civilizations (Boston, 1969.)

Matthews, Derek, 'The Strange Death of History Teaching (Fully Explained in Seven Easy-to-Follow Lessons', neobjavljeni pamflet (sijeÄ?anj 2009.)

Morris, Ian, Why the West Rules - For Now: The Patterns of History, and What They Reveal About the Future (New York, 2010.)

Mumford, Lewis, The City in History (New York, 1961.)

Murray, Charles A., Human Accomplishment: The Pursuit of Exellence in the Arts and Sciences, 800 B.C. to 1950 (New York, 2003.)

North, Douglass C., Understanding the Process of Economic Change (Princeton, 2005.) , John Joseph Wallis i Barry R. Weingast, Violence and Social Orders: A Conceptual Framework for Interpreting Recorded Human History (Cambridge, 2009.)

Osborne, Roger, Civilization: A New History of the Western World (New York, 2008.)

Pomeranz, Kenneth, The Great Divergence: China, Europe and the Making of the Modern World Economy (Princeton, 2000.)

Putterman, L., and David N. Weil, 'Post-1500 Population Flows and the Long Run Determinants of Economic Growth and Inequality', working paper (rujan 2008.)

Quigley, Carroll, The Evolution of Civilization (New York, 1961.)

Rajan, Raghuram G. i Luigi Zingales, The Persistence of Underdevelopment: Institutions, Human Capital, or Constituencies?', NBER working paper no. 12093 (veljaÄ?a 2006.)

Roberts, John, The Triumph of the West (London, 1985.)

Schuker, Stephen A., 'A Sea Change in Atlantic Economy? How the West Pulled Ahead of the Rest and Why it May Cease to Do So', u: William Anthony Hay i Harvey Sicherman (ur.), Is There Still a West?

The Future of the Atlantic Alliance (Columbia, 2007.), 89-124

Scruton, Roger, The West and the Rest: Globalization and the Terrorist Threat (London/New York, 2002.)

Wallerstein, Immanuel, The Modern World-System (New York, 1974., 1980. and 1989.)

Wong, R. Bin, China Transformed: Historical Change and the Limits of European Experience (Ithaca/London, 2000.)

Woods, Thomas E. Jr., How the Catholic Church Built Western Civilization (Washington, 2001.)

PRVO POGLAVLJE: KONKURENCIJA BarmĂŠ, G. R., The Forbidden City (London, 2008.)

Barrow, Sir John, Some Account of the Public Life, and a Selection from the Unpublished Writings, of the Earl of Macartney, 2. sv.

(London, 1807.)

Birch, W., The Historical Charters and Constitutional Documents of the City of London (Charleston, 2009.)

Bishop, K., China's Imperial Way (Hong Kong, 1997.)

Brook, Timothy, The Confusions of Pleasure: Commerce and Culture in Ming China (Berkeley, 1999.)

Burrage, M. C. i Corry, D., 'At Sixes and Sevens: Occupational Status in the City of London from the Fourteenth to the Seventeenth Century', American Sociological Review, 46, 1 (1981.), 375-93 Castor, Helen, Blood and Roses: The Paston Family and the War of Roses (London, 2004.)

Catto, Jeremy, 'Written English: The Making of the Language, 13701400', Past & Present, 179 (2003.), 24-59 Chirot, Daniel, 'The Rise of the West', American Sociological Review, 50, 2 (1985.), 181-95 Clark, Gregory, A Farewell to Alms: A Brief Economic History of the World (Princeton, 2007.)

Cipolla, Carlo M., Guns and Sails in the Early Phase of European Expansion, 1400-1700 (London, 1965.)

Cotterell, A., The Imperial Capitals of China: An Inside View of the Celestial Empire (London, 2008.)

Dardess, J. W., 'A Ming Landscape: Settlement, Land Use, Labor and Estheticism in T'ai-Ho Country, Kiangsi', Harvard Journal of Asiatic Studies, 49, 2 (1989.), 295-364 Dreyer, E. L., Zheng-He: China and the Oceans in the Early Ming Dynasty, 1405-33 (London, 2006.)

Duyvendak, J. J. L., The true Dates of the Chinese Maritime Expeditions in the Early Fifteenth Century', T'oung Pao, 34, 5, Second Series (1939.), 378-9 Ebrey, Patricia Buckley, The Cambridge Illustrated History of China (Cambridge, 1996.)

FernĂĄndez-Armesto, Felipe, Millenium: A History of our Last Thousand Years (London, 1997) , Pathfinders: A Global History of Exploration (Oxford, 2007.)

Finlay, Robert, 'Portuguese and Chinese Maritime Imperialism: Camoes's Lusiads and Luo Maodeng's Voyage of the San Bao Eunuch', Comparative Studies in Society and History, 34, 2 (1992.), 232-41 Flynn, Dennis O. i Arturo Giraldez, 'Arbitrage, China, and World Trace in the Early Modern Period', Journal of the Economic and Social History of the Orient, 38, 4 (1995.), 429-48 , 'Born with a „Silver Spoon": The Origin of World Trade in 1571 'Journal of World History, 6, 2 (1995.) 201-21 Fogel, Robert W., The Escape from Hunger and Premature Death, 1700-2100: Europe, America, and the Third World (Cambridge, 2003.)

Goody, Jack, Capitalism and Modernity (Cambridge/Maiden, 2004.)

Guan Hanhui i Li Daokui, 'The GDP and Economic Structure of the Ming Dynasty' (u najavi) Higman, B. W., 'The Sugar Revolution', Economic History Review, 53, 2 (2000.), 213-36

Hobson, John, The Eastern Origins of Western Civilization (Cambridge, 2004.)

Hoffman, Phillip T., 'Prices, the Military Revolution, and Western Europe's Comparative Advantage in Violence', Economic History Review (u najavi) Huang, Ray, 1587: A Year of No Significance: The Ming Dynasty in Decline (New Haven, 1977.)

Inwood, S., A History of London (London, 1998.)

Jones, Eric, The European Miracle: Environments, Economies and Geopolitics in the History of Europe and Asia (Cambridge, 2003.)

Keay, John, China: A History (London, 2009.)

Landes, David S., Revolution in Time: Clocks and the Making of the Modern World, 2. izdanje (New York, 2000.) , The Wealth and the Poverty of Nations: Why Some are So Rich and Some So Poor (New York, 1998.)

Levathes, Louise, When China Ruled the Seas: The Treasure Fleet of the Dragon Throne, 1405-1433 (Oxford, 1994.)

Menzies, Gavin, 1421: The Year China Discovered the World (London, 2002.)

Mintz, Sidney W., Sweetness and Power: The Place of Sugar in Modern History (London, 1985.)

Mokyr, Joel, Lever of Riches (Oxford, 1990.)

Montesquieu, Charles de Secondat, baron de, The Spirit of the Laws, prev. Thomas Nugent i J. V. Prichard (London, 1914. [1748.])

Needham, Joseph (ur.), Science and Civilization in China, 7. sv.

(Cambridge, 1954.)

Newman, R., 'Opium Smoking in Late Imperial China: A Reconsideration', Modern Asian Studies, 29 (1995.), 765-94 Pelzer, John i Linda, 'The Coffee Houses of Augustan London', History Today, 32, (1982.) 40-44 Pinker, Steven, The Better Angels of our Nature: The Decline of Violence and its Psychological Roots (u najavi) Ray, Haraprasad, 'An Analysis of the Chinese Maritime Voyages into the Indian Ocean during Early Ming Dynasty, and their Raison d'Etre', China Report, 23, I (1987.), 65-87 Smith, Adam, An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations (London, 1904., [1776.])

Tsai, Shih-shan, Henry, Perpetual Happiness: The Ming Emperor Yongle (Seattle/London, 2002.)

Wong, R. Bin, China Transformed: Historical Change and the Limits of European Experience (Ithaca/London, 2000.)

DRUGO POGLAVLJE: ZNANOST Agoston, G., 'Early Modern Ottoman and European Gunpowder Technology' u: E. Ihsanoglu, K. Chatzis and E. Nicolaidis, Multicultural Science in the Ottoman Empire (Turnhout, 2003 ), 13-27 Aksan, V. H., An Ottoman Statesman in War and Peace: Ahmed Resmi Efendi, 1700-1783 (New York, 1995.)

Aldington, Richard (ur.), Letters of Voltaire and Frederick the Great (New York, 1927.)

Allen, J. S., The 1715 and Other Newcomen Engines at Whitehaven, Cumberland (London, 1972. ) , The Steam Engine of Thomas Newcomen (New York, 1977.)

Araci, Emre, 'Giuseppe Donizetti at the Ottoman Court: A Levantine Life', Musical Times, 143,1880 (Autumn 2002.) 49-56

Bailey, Jonathan, Field Artillery and Firepower (Oxford, 1989.)

Bakar, O., Tawhid and Science: Essays on the History and Philosophy of Islamic Science (Kuala Lumpur, 1991.)

Barkey, K., Empire of Difference: The Ottomans in Comparative Perspective (Cambridge, 2008.)

Basalla, George, 'The Spread of Western Science', Science, 156, 3775 (5. svibnja 1976.), 611-22 Blanning, T. C. W., 'The Infidel Scourge of God: The Turkish Menace as Seen by German Pamphleteers of the Reformation Era', Transactions of the American Philosophical Society, New Series 58, 9 (1968.), 1-58 Chakrabongse, C., [Prince of Siam], The Education of the Enlightened Despots (London, 1948.)

Cizacka, M., 'Price History and the Bursa Silk Industry: A Study in Ottoman Industrial Decline, 1550-1650', Journal of Economic History, 40, 3 (1960.), 533-50 Clark, Carol Lea, 'Aristotle and Averroes: The Influences of Aristotel's Arabic Commentator upon Western European and Arabic Rethoric', Review of Commu nication, 7, 4 (listopad 2007.), 369-87 Clark, Cristopher, Iron Kingdom: The Rise and Downfall of Prussia 1600-1974 (London, 2006.)

Clark, Harry, 'The Publication of the Koran in Latin: A Reformation Dilemma', The Sixteenth Century Journal, 15, I (proljeće 1984.), 3-12 Clarke, E. C., 'The Ottoman Industrial Revolution', International Journal of Middle East Studies, 5, I (1974.), 65-76 Coles, Paul, The Ottoman Impact on Europe (London, 1968.)

Crofts, Richard A., 'Printing, Reform and Catholic Reformation in Germany (1521-1545)', Sixteenth Century Journal, 16, 3 (jesen 1985.), 369-81 Darnton, Robert, The Literary Underground of the Old Regime (Cambridge, London, 1982.)

Davison, Roderic H., Essays in Ottoman and Turkish History, 17741923: The Impact of the West (Austin, 2001.)

Deen, S. M., Science under Islam: Rise, Decline and Revival (Keele, 2007.)

Dittmar, Jeremiah, 'Ideas, Technology, and Economic Change: The Impact of the Printing Press', American University working paper (rujan 2009.)

Duffy, C., Frederick the Great: A Military Life (London, 1988.)

Einstein, Elizabeth L., The Printing Revolution in Early Modern Europe, 2. izdanje (Cambridge, 2005.)

Farley, James L., Turkey (London, 1866.)

Faroqhi, Suraiya, Subject of the Sultan: Culture and Daily Life in the Ottoman Empire (London, 2005.)

Ferguson, Niall, High Financier: The Lives and Time of Siegmund Warburg (London, 2010.)

Fernández-Armesto, Felipe, Pathfinders: A Global History of Exploatation (Oxford, 2007.)

Findley, C. V., 'An Ottoman Occidentalist in Europe: Ahmed Midhat Meets Madame Gülnar, 1889', American Historical Review, 103, I (1998.), 15-49 Foster, C. T. And F. H. B. Daniel (ur.), The Life and Letters of Ogier Ghiselin de Busbecq (London, 1881.)

Fraser, David, Frederick the Great (London, 2000.)

Frederick the Great, Anti-Machiavel, ur. Werner Bahner i Helga Bergmann, Les Oeuvres completes de Voltaire, vol. XIX (Oxford, 1996.)

Freely, J., Aladdin's Lamp: How Greek Science Came to Europe through the Islamic World (New York, 2009.) , The Emergence of Modern Science, East and West ( Istanbul, 2004.)

Gerber, H., 'Jews and Money-Lending in Ottoman Empire' Jewish Quarterly Review, 72, 2 (1981.), 100-118 , 'The Monetary System of the Ottoman Empire', Journal of Economic and Social History of the Orient, 25, 3 (1982.), 308-24 Goffman, D., The Ottoman Empire and Early Modern Europe (Cambridge, 2002.)

Goldstone, Jack A., Revolution and Rebellion in the Early Modern World (Berkeley/Los Angeles/Oxford, 1991.)

Goodwin, Jason, Lords of the Horizons: A History of the Ottoman Empire (London, 1999.)

Grant, J., 'Rethinking the Ottoman „Decline": Military Technology Diffusion in the Ottoman Empire, Fifteenth to Eighteenth Centuries', Journal of World History, 10, I (1999.), 179-201 Gribbin, J., The Fellowship: The Story of a Revolution (London, 2005.)

Haffner, Sebastian, The Rise and Fall of Prussia (London, 1998.)

Hall, A. R., 'Intellectual Tendencies: Science', u: The New Cambridge Modern History, sv. II: The Reformation, 1520-59 (Cambridge, 1962.) 422-52 , Philosophers at War (Cambridge, 1980.)

Hamdani, A., 'The Ottoman Response to the Discovery of America and the New Route to India', Journal of the American Oriental Society, 101, 3 (1981.) 323-30

Henry, John, The Scientific Revolution and the Origins of Modern Science (Basingstoke, 1997.)

Hess, A. C., 'The Evolution of the Ottoman Seaborne Empire in the Age of the Oceanic Discoveries, 1453-1525', American History Review, 75, 7 (1970.), 1982-1919 Holborn, Louise W., 'Printing and the Growth of a Protestant Movement in Germany from 1517 to 1524', Church History, II, 2 (lipanj 1942.), 122-37 Huff, Toby E., The Rise of Early Modern Science (Cambridge, 1995.)

Ihsanoglu, E., Science, Technology and Learning in the Ottoman Empire (Aldershot, 2004.)

Inalcik, H. i D. Quataert (ur.), An Economic and Social History of the Ottoman Empire, sv. II, 1600-1914 (Cambridge, 1994.)

Kant, Immanuel, 'Answer to the Question: „What is Enlightenment?'"

(Königsberg, 1784.): philosophy.eserver.org/kant/what is enlightenment.txt Kinard, J., Weapons and Warfare: Artillery (Santa Barbara, 2007.)

Kinross, Patrick, Atatürk: The Rebirth of a Nation (London, 2001.)

Kuhn, Thomas, The Structure of Scientific Revolutions, 2. izdanje (Chicago, 1970.)

Levack, Brian, The Witcb-Hunt in Early Modern Europe, 2. izdanje (London, 1995.)

Levy, A., 'Military Reform and the Problem of Centralization in the Ottoman Empire in the Eighteenth Century', Journal of Middle Eastern Studies, 18, 3 (July, 1982.), 227-49 Lewis, Bernard, The Emergence of Modern Turkey (New York,/ Oxford, 2001.)

, The Middle East: Two Thousand Years of History from the Rise of Christianity to the Present Day (London, 2001.) , what Went Wrong? The Clash between Islam and Modernity in the Middle East (London, 2002.)

Lyons, Jonathan, The House of Wisdom: How the Arabs Transformed Western Civilization (London, 2010.)

McCarthy, J., The Ottoman Turks: An Introductory History to 1923 (London, 1997.)

Mango, Andrew, Atatürk (London, 1999.)

Mansel, Philip, Constantinople: City of the World 's Desire, 1453-1924 (London, 2006.)

Montesquieu, Persian Letters, prev. Margaret Mauldon (Oxford, 2008.

[1721.])

Morgan, Michael Hamilton, Lost History: The Enduring Legacy of Muslim Scientists, Thinkers and Artists (New York, 2008.)

Murray, Charles A., Human Accomplishment: The Pursuit of Excellence in the Arts and Sciences, 800 B.C. to 1950 (New York, 2003.)

Ozmucur, S. i S. Pamuk, 'Real Wages and Standards of Living in the Ottoman Empire, 1489-1914', Journal of Economic History, 62, 2, (2002.) 292-321

Palmer, R. R., 'Frederick the Great, Guibert, Bulow: From Dynastic to National War', u: Peter Paret (ur.), Makers of Modern Strategy: From Machiavelli to the Nuclear Age (Oxford, 1986.), 91-123 Pamuk, S., 'From Bimetallism to the „Limping Gold Standard": The Ottoman Monetary System in the Nineteenth Century', u: Philip L. Cottrell (ur.), East Meets West: Banking, Commerce and Investment in the Ottoman Empire (Aldershot, 2008.), 11-24 , 'Institutional Change and the Longeviti of the Ottoman Empire, 1500-1800', Journal of Interdisciplinary History, 35, 2 (2004.), 22547 , The Ottoman Empire and European Capitalism, 1820-1913: Trade, Investment and Production (Cambridge, 1987.) , 'Prices in the Ottoman Empire, 1469-1914', International Journal of Middle East Studies, 36 (2004.), 451-68 Panaite, V., The Ottoman Law of War and Peace: The Ottoman Empire and Tribute Payers (Boulder, New York, 2000.)

Quataert, D., Manufacturing and Technology Transfer in the Ottoman Empire, 1800-1914 (Istanbul, 1992.) , Ottoman Manufacturing in the Age of the Industrial Revolution (Cambridge, 1993.)

Rafeq, Abdul-Karim, 'Making of Living or Making a Fortune', u: Nelly Hanna (ur.), Money, Land and Trade: An Economic History of Muslim Mediterranean (London i New York, 2002.) 101-23 Reid, James J., Crisis of the Ottoman Empire: Prelude to Collapse, 1839-1878 (Stuttgart, 2000.)

Senor, Dan i Saul Singer, Start-Up Nation: The Story of Israel's Economic Miracle (New York, 2009.)

Shank, J. B., The Newton Wars and the Beginning of the French Enlightenment (Chicago/London, 2008.)

Shaw, Stanford J., History of the Ottoman Empire and Modern Turkey (Cambridge, 1976.)

Smith, W. G. C., 'Science and Technology in Early Modern Islam, c.

1450-c. 1850', London School of Economics working paper (nedatirano) Sprat, T., The History of the Royal Society of London, for the Improving of Natural Knowledge, 2. izdanje (London, 1702.)

Steele, B. D., 'Muskets and Pendulums: Benjamin Robins, Leonhard Euler, and the Ballistics Revolution', Technology and Culture Journal, 35, 2 (1994.), 348-82 Steinberg, S. H., Five Hundred Years of Printing (London, 1959.)

Steward, L., The Rise of Public Science: Rhetoric, Technology and Natural Philosophy in Newtonian Britain, 1660-1750 (Cambridge, 1992.)

Stoye, John, The Siege of Vienna (Edinburgh, 2006.)

Sturdy, D. J., Fractured Europe 1600-1721 (Oxford, 2002.)

Terrall, M., The Man Who Flattened the Earth: Maupertuis and the Sciences in the Elinghtenment (Chicago, 2002.)

Thomas, Keith, Religion and the Decline of Magic (London, 1971.)

Vlahakis, George N. et al., Imperialism and Science: Social Impact and Interaction (Santa Barbara, 2006.)

Walsham, Alexandra, 'Unclapsing the Book? Post-Reformation Englist Catholicism and the Vernacular Bible', Journal of British Studies, 42, 2 (2003.), 141-66 Weiker, Walter F., 'The Ottoman Bureaucracy: Modernization and Reform', Administrative Science Quarterly, 13, 3 (1968.), 451-70 TREĆE POGLAVLJE: VLASNIŠTVO Acemoglu, Daron, Simon Johnson i James A. Robinson, 'Reveals of Fortune: Geography and Institutions in the Making of the Modern World Income Distribution', Quarterly Journal of Economics, 117, 4 (2002.), 1231-94 , 'The Rise of Europe: Atlantic Trade, Institutional Change and Economic Growth', American Economic Review, 95, 3 (2005.), pp.

546-79 Adamson, J. A. A., 'England without Cromwell: What if Charles I Had Avoided the Civil War?', u: Niall Ferguson (ur.), Virtual History: Alternatives and Counterfactuals (London, 1993 ), 91-125 Arneil, Barbara, John Locke and America: The Defence of English Colonialism (Oxford, 1996.)

Barrera-Osorio, A., Experiencing Nature: The Spanish American Empire and the Early Scientific Revolution (Austin, 2006.)

Bedoya, Gabriel et al., 'Admixture Dynamics in Hispanics: A Shift in the Nuclear Genetic Ancestry of a South American Population Isolate', PNAS, 103, 19 (9. svibnja 2006.), 7234-9 Bingham, H., Lost City of the Incas (London, 2003.)

Bolivar, Simon, Selected Writings of BolĂ­var, ur. Harold A. Brieck Jr, prev. Lewis Bertrand, prikupio Vicente Lecuna, 2. sv. (New York, 1951.)

Brown, Matthew, Adventuring through Spanish Colonies: Simon BolĂ­var, Foreign Mercenaries and the Birth of New Nations (Liverpool, 2006.)

Burkholder, M. A., Colonial Latin America, 2. izdanje (Oxford, 1994.)

Carvajal-Carmona, Luis G. et al., 'Strong Amerind/White Sex Bias and a Possible Sephardic Contribution among the Founders of a Population in Northwest Colombia', American Journal of Human Genetics, 67 (2002.), 1287-95 Churcill, Winston S., 'Civilization', u: Randolph S. Churchill (ur.), Blood, Sweat and Tears, (Whitefish, 2007. [1940.]), 45-9 Clark, Gregory, A Farewell to Alms: A Brief Economic History of the World (Princeton, 2007.)

Clark, J. C. D., 'British America: What if There Had Been No American Revolution?' u: Niall Ferguson (ur.), Virtual History: Alternatives and Counterfactuals (London, 1993 ), 125-75 , The Language of Liberty, 1660-1832: Political Discourse and Social Dynamics in the Anglo-American World (Cambridge, 1993.)

Cordeiro, Jose Luis, 'Constitutions around the World: A View from Latin America', Institute of Developing Economies Discussion Paper, 164 (2008.)

Creel, Margaret Washington, A Peculiar People: Slave Religion and Community-Culture among the Gullahs (New York, 1988.)

Curtin, Philip, The Rise and Fall of the Plantation Complex: Essays in Atlantic History (Cambridge, 1998.)

Davis, David Brion, 'Slavery', u: C. Van Woodward (ur.), The Comparative Approach to American History: Slavery (New Jersey, 1969.), pp. 121-35 Egnal, M., New World Economies: The Growth of the Thirteen Colonies and Early Canada (New York, Owford, 1998.)

Elkins, Stanley, Slavery: A Problem in American Institutional and Intellectual Life (Chicago, 1968.)

Elliott, J. H., Empires of the Atlantic World (New Haven, 2006.)

Eltis, David, 'The Volume and Structure of the Transatlantic Slave Trade: A Reassessment', William and Mary Quarterly, 58, 1 (sijeÄ?anj 2001.), 17-46 Emmer, P. C. (ur.), Colonialism and Migration: Indentured Labour before and after Slavery (Dordrecht, 1986.)

Engerman, Stanley L. i Kenneth L. Sokoloff, 'Once upon a Time in the Americas: Land and Immigration Policies in the New World', working paper (2008.)

Fage, J. D., 'Slavery and the Slave Trade in the Context of West African History', Journal of African History, 10, 3 (1969.), 393-404 Ferguson, Niall, The War of the World: History's Age of Hatred (London, 2006.)

Fernandez-Armesto, Felipe, The Americas: A History of Two Continents (London, 2003.)

Findlay, Ronald i Kevin H. O'Rourke, Power and Plenty: Trade, War, and the World Economy in the Second Millennium (Princeton, 2007.)

Gabai, Rafael Varon, Francisco Pizzaro and his Brothers: The Illusion of Power in Sixteenth-Century Peru (Norman, 1997.)

Graham, R., Patronage and Politics in Nineteenth-Century Brazil (Stanford, 1990.)

Haber, Stephen, 'Development Strategy of Endogenous Process? The Industrialization of Latin America', Stanford University working paper (2005.)

Hamnett, Brian R., 'The Counter Revolution of Morillo and the Insurgent Clerics of New Grenada, 1815-1820, Americas, 32, 4 (travanj 1976.), 597-617 Hemming, J., The Conquest of the Incas (London, 1993.)

Hobbes, Thomas, Leviathan or the Matter, Forme, and Power of a Common Wealth, Ecclesiasticall and Civil (London, 1651.)

Jasanoff, Maya, Liberty's Exiles: American Loyalists in the Revolutionary World (u najavi) King, James F., 'A Royalist View of Colored Castes in the Venezuelan War of Independence', Hispanica American Historical Review, 33, 4 (1953.), 526-37 Klein, Herbert F. i Francisco Vidal Luna, Slavery in Brazil (Cambridge, 2010.)

Langley, Lester D., The Americas in the Age of Revolution, 1750-1850 (New Haven/London, 1998.)

Lanning, John Tate, Academic Culture in the Spanish Colonies (PortWashington, London 1969.)

Locke, John, Two Treatises of Government: In the former, The false Principles and Foundation of Sir Robert Filmer, And his Followers, are Detected and Overthrown. The latter is an Essay concerning The True Original, Extent, and End of Civil Goverment (London, 1690.)

Lynch, J., 'Bolívar and the Caudillos', Hispanic American Historical Review, 63, 1 (1983.), 3-35 , Simón Bolívar: A Life (London, 2006.)

Markham, Clements R. (ur.), Reports on the Discovery of Peru (London, 1872.)

North, Douglas C., John Joseph Wallis i Barry R. Weingast, Violence and Social Orders: A Conceptual Framework for Interpreting Recorded Human History (Cambridge, 2009.)

North, Douglas C. i Barry R. Weingast, 'Constitutions and Commitment: The Evolution of Institutions Governing Public Choice in Seventeenth-Century England Journal of Economic History, 44, 4 (1989.), 803-32 O'Brien, Patrick K., 'Inseparable Connections: Trade, Economy, Fiscal State, and the Expansion of Empire, 1688-1815', u: P. J. Marshall (ur.), The Oxford History of the British Empire, vol. II: The Eighteenth Century (Oxford/New York, 1998.), 53-77 Ortega, F. A., 'Earthquakes during the Colonial Period', Re Vista: Harvard Review of Latin America (2007.): http://www.drclas.harvard.edu/revista/articles/view/907 Pomeranz, Kenneth, The Great Divergence: China, Europe and the Making of the Modern World Economy (Princeton, 2000.)

Poppino, Rollie E., Brazil: The Land and the People (Oxford, 1968.)

Prado, C., The Colonial Background of Modern Brazil (Berkeley/Los Angeles/London, 1969.)

Reid, James J., Crisis of the Ottoman Empire: Prelude to Collapse, 1839-1878 (Stuttgart, 2000.)

Rostworowski, María, Doña Francisca Pizarro (Lima, 1989 ) Sato, A., Legal Aspects of Landownership in Colonial Spanish America (Tokyo, 1976.)

Schaefer, Christina, Genealogical Encyclopedia of the Colonial Americas (Baltimore, 1998.)

Schwartz, Stuart B., 'The Colonial Past: Conceptualizing PostDependentista Brazil', u: Jeremy Adelman (ur.), Colonial Legacies: The Problem of Persistence in Latin American History (New York/ London, 1999,), 175-92

, slaves, Peasants, and Rebels: Reconsidering Brazilian Slavery (Champaign, 1995,) Thomas, Hugh, The History of the Atlantic Slave Trade 1440-1870 (London, 1997,) Thorthon John i Linda Heywood, Central Africans, Atlantic Creoles, and the Foundation of the Americas, 1585 (Cambridge, 2007.)

Tomlins, C., 'Indentured Servitude in Perspective: European Migration into North America and the Composition of the Early American Labour Force, 1600-1775', u: Cathy Matson (ur.), The Economy of Early America: Historical Perspectives and New Directions (Philadephia, 2007.), 146-82 Ullrick, Laura F., 'Morillo's Attempt to Pacify Venezuela', Hispanica American Historical Review, 3, 4 (1920.), 535-65 Walvin, J., Black Ivory: Slavery in the British Empire (Oxford/Maiden, 2001.)

Wang, S., N. Ray, W. Rojas, M. V. Parra, G. Bedoya et al., 'Geographic Patterns of Genome Admixture in Latin American Mestizos', PloS Genet, 4, 3 (2008.), 1-9 Washington, George i William Crawford, The Washington-Crawford Letters. Being the Correspondence between George Washington and William Crawford, from 7 767 to 1781, Concerning Western Lands. With an Appendix, Containing Later Letters of Washington on the Same Subjects; and Letters from Valentine Crawford to Washington, written in 1774 and 1775, Chronologically Arranged and Carefully Annotated (Cincinnati, 1887.)

Williams, Eric, Capitalism and Slavery (London, 1964.)

Williamson, E., The Penguin History of Latin America (London, 1992.)

Wood, Michael, Conquistadors (London, 2001.)

Woodward, Margaret L., 'The Spanish Army and the Loss of America, 1810-1824', Hispanic American History Review, 48, 4 (1968.) 586607 ÄŒETVRTO POGLAVLJE: MEDICINA Acemoglu, Daron, Davide Cantoni, Simon Johnson i James A. Robinson, The Consequences of Radical Reform: The French Revolution', National Bureau of Economic Research working paper 14831 (travanj 2009.)

Acemoglu, Daron, Simon Johnson i James Robinson, Disease and Development in Historical Perspective', Journal of the European Economic Association, 1, 2-3 (2003.), 397-405

Anon, Die Rheinische Mission unci Der Herero-Aufstand: Erlebnise und Beobachtungen rheinischer Missionare (Barmen, 1904.)

Asiwaju, A. I., West African Transformations: Comparative Impact of French and British Colonialism (Niger, 1991.)

Bayer, Hauptmann M., Mit dem Hauptquartier in S端dwest-Afrika (Berlin, 1909.)

Beck, Ann, 'Medicine and Society in Tanganyika, 1890-1930: A Historical Inquiry', Transactions of the American Philosophical Society, 67, 3 (1977.), 1-59 Beckett, I. i K. Simpson (ur.), A Nation in Arms: A Social Study of the British Army in the First World War ( Manchester, 1985.)

Berenson, E., Heroes of Empire: Five Charismatic Men and the Conquest of Africa (Berkeley/Los Angeles/London, 2011.)

Betts, Raymond F., Assimilation and Association in French Colonial Theory, 1890-1914 (New York/London, 1961.) , The Establishment of the Medina in Dakar', Africa: Journal of the International African Institute, 41, 2 (travanj 1971.), 143-52 Blanton, Robert, T. David Mason i Brian Athow, 'Colonial Style and Post-Colonial Ethnic Conflict in Africa', Journal of Peace Research, 38, 4 (2001.), 473-91 Brungschwig, H., French Colonialism 1871-1914: Myths and Realities (London, 1966.) , French Exploration and Conquest in Tropical Africa from 1865 to 1898, u: L. H. Gann i P. Duignan (ur.), Colonialism in Africa, 1870-1960, sv I. (Cambridge, 1969 ), 132-64 Buell, R. L., The Native Problem in Africa (London, 1965.)

Burke, Edmund, Reflections on the Revolutions in France: A Critical Edition, ur. J. C. D. Clark (Cambridge, 2001.)

Carter, Susan B., Scott Sigmund Gartner, Michael R. Haines, Alan L. Olmstead, Richard Stuch i Gavin Wrights (ur.), Historical Statistics of the United States: Millennial Edition Online (Cambridge, 2006) Centre d'Informations Documentaries, The Work of France in the Cameroons (Paris, 1939.)

Clausewitz, Carl von, On War, ur. Michael Howard i Peter Paret (Princeton, 1976.)

Cohen, William, Rulers of Empire: The French Colonial Service in Africa (Stanford, 1971.)

Collier, Paul, The Bottom Billion: Why the Poorest Countries are Failing and What Can Be Done about It (Oxford, 2007.)

Concklin, Alice L., A Mission to Civilise: The Republican Idea of Empire in France and West Africa, 1895-1930 (Stanford, 1998.)

Crowder, Michael, Senegal: A Study of French Assimilation Policy (Oxford, 1962.)

Cruise O'Brien, Rita, White Society in Black Africa: The French of Senegal (London, 1962.)

Daly, M. W., 'Omdurman and Fashoda, 1898: Edited and Annotated Letters of F. R. Wintage', Bulletin of the British Society for Middle Eastern Studies, 10, 1 (1983.), 21-37 Deutsch, Jan-Georg, Emancipation without Abolition in German East Africa c. 1884-1914 (Oxford, 2006.)

Drechsler, Horst, S端dwestafrika unter deutscher Kolonialherrschaft: Der Kampf der Herero und Nama gegen deutschen Imperialismus (1884-1915) (Berlin, 1966.)

Easterly, William, The White Man's Burden: Why the West's Efforts to Aid the Rest Have Done So Much III and So Little Good (London, 2007.)

Echenberg, Myron, Black Death, White Medicine: Bubonic Plague and the Politics of Public Health in Senegal, 1914-1945 (Portsmouth, Oxford, 2002.) , Colonial Conscripts: The Tirailleurs Senegalais in French West Africa, 1857-1960 ( London, 1990.) , 'Medical Science in Colonial Senegal: The Pasteur Institute of Dakar and the Quest for a Yellow Fever Vaccine, 1925-1925', McGill University paper (nedatirano) Eichacker, Captain Rheinhold, 'The Black Attack!', New York Times Current History, 9 (travanj-lipanj 1917.), 110-12 Eiermann, Martin, 'The Good, the Bad, and the Ugly: Colonial Violence, Domestic Discourses, and the Production of Truths in Imperial Germany, 1904 to 1908' (Harvard University senior thesis, 2010.)

Evans, Andrew D., 'Anthropology at War: Racial Studies of Prisoners of War during World War I', u: H. Penny and M. Bunzl (ur.), Worldly Provincialism: German Anthropology in the Age of Empire (Ann Arbor, 2003.), 198-203 Ferguson, Niall, The Ascent of Money: A Financial History of the World (London, 2008.)

Fieldhouse, D. K., Black Africa 1945-80: Economic Decolonization and Arrested Development (London, 1986.)

Fischer, Eugen, Die Rehobother Bastards and das Bastardierungsproblem beim Menschen: Anthropologische und ethnographische Studien am Rehebother Bastardvolk in Deutsch-S端dwest-Africa (Jena, 1913.)

Fonge, Fuabeh P., Modernization without Development in Africa: Patterns of Change and Continuity in Post-Industrial Cameroonian Public Service (Trenton, Asmara, Eritrea, 1997.)

Gandhi, Mahatma, The Collected Works of Mahatma Gandhi (electronic book) (New Delhi, 1999.) , Hind Swaraj, ur. Jitendra T. Desai (Ahmebadad, 1938.)

Gardiner, David E., 'The French Impact on Education in Africa, 18171960', u: G. Wesley Johnson (ur.), Double Impact: France and Africa in the Age of Imperialism (Westport, London, 1985.), 33344 Gewald, Jan-Bart, 'The Great General of Kaiser', u: Botswana Notes and Records, 26 (1994.), 67-76 , Herero Heroes: A Socio-Political History of the Herero of Namibia, 1890-1923 (Oxford/Cape Town/Athens. 1999.)

Gide, André, Travels in the Congo (Berkeley/Los Angeles, 1929.)

Gifford, P. i Louis Wm Roger, France and Britain in Africa: Imperial Rivalry and Colonial Rule (New Haven/London, 1971.)

Hochschild, A., King Leopold's Ghost: A Story of Greed, Terror and Heroism in Colonial Africa (New York, 1999.)

Iliffe, J., Africans: The History of a Continent (Cambridge, 2007.

[1995.])

Joireman, Sandra F., 'Inherited Legal System and Effective Rule of Law: Africa and the Colonial Legacy ', Journal of Modern African Studies, 39, 4(2001.), 57196 Kipling, Rudyard, 'France at War: On the Frontier of Civilization', u: The Collected Works of Rudyard Kipling, sv. II. (Charleston, 2008.)

Klein, Martin A., Islam and Imperialism in Senegal: Sine - Saloum, 1847-1914 (Stanford, 1968.)

Kuhlmann, A., Auf Alders Flügeln (Barmen, 1911.)

Labrousse, Ernest, '1789-1830-1848: How Revolutions are Born', u: Francois Crouzet, William Henry Chaloner i Fritz Stern (ur.), Essays in European Economic History, 1789-1914 (London, 1969.) 1-14 Lenin, Vladimir Ilyich, Imperialism, the Highest Stage of Capitalism (Moscow, 1963. [1917.])

Leutwein, Theodor, Elf Jahre Gouverneur in Deutsch-Südwestafrika (Berlin, 1906.)

Levine, Alison Murray, 'Film and Colonial Memory: La Croisière noire, 1924-2004', u: Alec G. Hargreaves (ur.), Memory, Empire and Postcolonialism: Legacies of French Colonialism (Lanham/Oxford, 2005.), 81-97

Lieven, Dominic, Russia against Napoleon: The True Story of the Campaigns of War and Peace (New York, 2010.)

Lunn, Joe, Memoirs of the Maelstorm: A Senegalese Oral History of the First World War(London, 1999.)

McCullum, Jack E., Military Medicine: From Ancient Times to the 21st Century (Santa Barbara, 2008.)

MacLeod, Roy and M. Lewis (ur.), Disease, Medicine and Empire: Perspectives on Western Medicine and the Experience of European Expansion (London/New York, 1988.)

McLynn, Frank, Napoleon: A Biography (London, 2002.)

Madley, Benjamin, 'From Africa to Auschwitz: How German South West Africa Incubated Ideas and Methods Adopted and Developed by the Nazis in Eastern Europe', European History Quarterly, 35,3 (2005.), 429-64 , 'Patterns of Frontier Genocide 1803-1910: The Aboriginal Tansmanians, the Yuki of California, and the Herero of Namibia', Journal of Genocide Research, 6, 2 (2004.), 167-92 Marcovich, A., French Colonial Medicine and Colonial Rule: Perspectives on Western Medicine and the Experience of European Expansion (London/New York, 1988.)

Marr, D. G., Vietnamese Anticolonialism, 1885-1925 (Berkeley/Los Angeles, 1971.)

Mazower, Mark, Dark Continent: Europe's Twentieth Century (London, 2008.)

, Hitler's Empire: Nazi Rule in Occupied Europe (London, 2008.)

Moyo, Dambisa, Dead Aid: Why Aid is Not Working and How There is Another Way for Africa (London, 2010.)

Ngalamulume, K., 'Keeping the City Totally Clean: Yelow Fever and the Politics of Prevention in Colonial Saint-Louis-de-Senegal', Journal of African History, 45 (2004.), 183-202 Olusoga, David i Casper W. Erichsen, The Kaiser's Holocaust: German Forgotten Genocide and the Colonial Roots of Nazis (London, 2010.)

Riley, James C., The Timing and Pace of Health Transitions around the World', Population and Development Review, 31,4 (prosinac 2005.), 741-64 Robiquet, Paul (ur.), Discours et opinions de Jules Ferry (Paris, 1987.)

Rohrbach, Paul, Aus S체dwest-Afrika schweren Tagen: Bl채tter von Arbeit und Abschied (Berlin, 1909.)

, Deutsche Kolonialwirtschaft, vol I: SĂźdwest-Afrika (Berlin, 1907.)

Rousseau, Jean-Jacques, The Social Contract (London, 1968.)

Rust, Conrad, Krieg und Frieden im Hereroland: Aufzeichnungen aus dem Kriegsjahre 1904 (Berlin, 1905.)

Sabatier, Peggy R., "'Elite" Education in French West Africa: The Era of Limits, 1903-1945', International Journal of African Historical Studies, 11,2 (1978.), 247-66 Saxe, Jo W., 'The Changing Economic Structure of French West Africa', Annals of the American Academy of Political and Social Science, 298 (1955.), 52-61 Schama, Simon, Citizens: A Chronicle of the French Revolution (London, 1990.)

Schneider, W. H., 'Smallpox in Africa during Colonial Rule', Medical History Journal, 53, 2 (travanj 2009.) 193-227 Seiner, Franz, Bergtouren und Steppenfahrten im Hereroland (Berlin, 1904.)

Shaw, George Bernard, 'Preface on Doctors', u: The Doctor's Dilemma, Getting Married, and the Shewing-Up of Blanco Posnet (Rockville, 2003. [1911.])

Singer, B. i Langdon, J., Cultured Force: Makers and Defenders of the French Colonial Empire (Madison, 2004.)

Smith, Leonard V., Stephane Audoin-Rouzeau i Annette Becker, France and the Great War, 1914-1918 (Cambridge, 2003.)

Smith, R., Vietnam and the West (London, 1968.)

Steer, G. L., Judgement on German Africa (London, 1939.)

Strachnan, Hew, The First World War, vol. I: To Arms (Oxford, 2001.)

, The First World War in Africa (Oxford, 2004.)

Tai, Hue-Tam Ho, 'The Politics of Compromise: The Constitutionalist Party and the Electoral Reforms of 1922 in French Cochinchina', Modern Asian Studies Journal, 18, 3 (1984.), 371-91 Taithe, B., The Killer Trail: A Colonial Scandal in the Heart of Africa (Oxford, 2009.)

Taylor, Miles, 'The 1848 Revolutions and the British Empire', Past & Present, 166 (veljaÄ?a 2000.), 146-80 Tocqueville, Alexis de, Democracy in America, ur. Bruce Frohnan (London, 2002.)

Twain, Mark, Following the Equator: A Journey around the World, sv.

II (New York, 1897.)

Van Beusekom, Monica M., Negotiating Development: African Farmers and Colonial Experts an the Office du Niger, 1920-1960 (London, 2002.)

Weindling, Paul, Health, Race and German Politics between National Unification and Nazism, 1870-1945 (Cambridge, 1989.)

Winter, J. M„ The Great War and the British People (London, 1985.)

Wolpert, Stanley, Gandhi's Passion: The Life and Legacy of Mahatma Gandhi (Oxford, 2002.)

Wright, P., Conflict on the Nile: The Fashoda Incident of 1898 (London, 1972.)

Yansane, A. Y., 'The Impact of France on Education in West Africa', u: G. Wesley Johnson (ur.), Double Impact: France and Africa in the Age of Imperialsm (Westport/London, 1985.), 345-62 Zimmerer, 'The First Genocide of the Twentieth Century: The German War of Destruction in South-West-Africa (1904-1908) and the Global History of Genocide', u: Doris L. Bergen (ur.), Lessons and Legacies: From Generation to Generation (Evanston, 2008.), 34-51 PETO POGLAVLJE: POTROĹ NJA Allen, Frederic, Secret Formula: How Brilliant Marketing and Relentless Salesmanship Made Coca-Cola the Best-Known Product in the World (New York, 1995.)

Allen, Robert C., The British Industrial Revolution on Global Perspective (Cambridge, 2009.) , The Great Divergence in European Wages and Prices from the Middle Ages to the First World War', Explorations in Economic History, 38 (2001.), 411-47 Allen, Robert C., Jean-Pascal Bassino, Debin Ma, Christine Moll-Murata i Jan Luiten van Zanden, 'Wages, Prices and Living Standards in China, Japan, and Europe, 1738-1925', working paper (2005.)

Bairoch, Paul, 'International Industralization Levels from 1750 to 1980', Journal of Economic History, 11 (1982.), 269-333 Beasley, W. G., Japan Encounters the Barbarian: Japanese Travellers in America and Europe (New Haven, 1995.)

Berg, Maxine, 'From Imitation to Invention: Creating Commodities in Eighteenth-Century Britain', Economic History Review, New Series, 55, 1 (2002.), 1-30 , 'In Pursuit of Luxury: Global History and British Consumer Goods in the Eighteenth Century', Past & Present, 182 (2004.), 85-142

Berger, Helge i Mark Spoerer, 'Economic Crises and the European Revolutions

of 1848', Journal of Economic History, 61, 2 (2001.), 293-326 Bergson, Abram, 'How Big was the Soviet GPD?',

Comparative

Economic Studies (1997.), 1-14 Bismarck, Count Otto von, Reflections and Reminiscences (London, 1899.)

Broadberry, Stephen N., 'How did the United States and Germany Overtake Britain? A Sectoral Analysis of Comparative Productivity Levels, 1870-1990', Journal of Economic History, 58, 2 (1998.), 375-407 Buruma, Ian, Inventing Japan: From the Empire to Economic Miracle, 1853-1964 (London, 2003.)

Carlyle, Thomas, Past and Present (London, 1843.)

Clark, Gregory, A Farewell to Alms: A Brief Economic History of the World (Princeton, 2007.)

Clark, Gregory i Robert C. Feenstra, 'Technology in the Great Divergence', u: Michael D. Borde, Alan M. Taylor i Jeffrey G. Williamson (ur.), Globalization in Historical Perspective (Chicago/ London, 2003.), 277-322 Cole, Harold L., Lee O. Ohanina i Ron Leung, 'Deflation and the International Great Depression: A Productivity Puzzle', Federal Reserve Bank of Minneapolis Research Department staff report, 356 (veljaÄ?a 2005.)

Copeland, Melvin T., 'Technical Development in Cotton Manufacturing since 1860', Quarterly Journal of Economics, 24, 1 (1909.), 109-59 Cox, Mick (ur.), Rethinking the Soviet Collapse: Sovietology, the Death of Communism and the New Russia (London, 1999.)

Crafts, N. F. R., 'British Economic Growth, 1700-1831: A Review of the Evidence', Economic History Review, 36, 2 (1983.), 177-99 Darwin, Charles, On the Origin of Spieces (Oxford, 2008. [1859.])

Dattel, Gene, Cotton and Race in the Making of America: The Human Costs of Economic Power (New York, 2009.)

Debray, Juler RĂŠgis, 'The Third World: From Kalashnikovs to God and Computers', intervju s Nathanom Gardelsom, New Perspectives Quarterly, 3, 1 (1986.), 25-8 Dyos, H. J. i D. H. Aldcroft, British Transport: An Economic Survey from the 17th Century to the 20th (Leicester, 1969.)

Ebadi, S., Iran Awakening (London, 2006.)

Esteban, Javier Cuenca, 'Factory Costs, Market Prices, and Indian Calicos: Cotton Textile Prices Revisited, 1779-1831', Economic History Review, 52, 4 (1999 ), 749-55

Evans, Richard J., Death in Hamburg: Society and Politics in the Cholera Years, 1830-1910 (Oxford, 1987.)

Farnie, Douglas A., 'The Role of Cotton Textiles in the Economic Development of India, 1600-1990', u: Douglas A. Farnue i David

J. Jeremy (ur.), The Fiber that Changed the World: The Cotton Industry in International Perspective, 1600-1990's (Oxford, 2004.), 395-430 , "The Role of Merchants as Prime Movers in the Expansion of the Cotton Industry 1760-1990', u: Douglas A. Farnie i David J. Jeremy

(ur.), The Fiber that Changed the World: The Cotton Industry in International Perspective, 1600-1990's ( Oxford, 2004.), 15-55 Ferdows, A. K., 'Women and the Islamic Revolution', International

Journal of Middle East Studies, 15, 2 (1983-), 283-98 Ferguson, Niall, 'An Evolutionary Approach to Financial History', Cold

Spring Harbor Symposia on Quantitative Biology, 74 (2009.), 449-54 , The War of World: History's Age of Hatred (London, 2006.)

Findlay, Ronald and Kevin H. O'Rourke, Power and Plenty: Trade,

War and the World Economy in the Second Millenium (Princeton, 2007.)

Fordham, Benjamin O., "'Revisionism" Reconsidered: Exports and American Intervention in the First World War', neobjavljeni rad, Odsjek za političke znanosti, Sveučilište Binghamton (SUNY) (2004.)

Fowler, Alan, Lancashire Cotton Operatives and Work,

1900-1950: A Social History of Lancashire Cotton Operatives in the Twentieth Century (Farnham, 2003.)

Folwer Mohanty, G., Labor and Laborers of the Loom: Mechanization and Handloom Weavers, 1780-1840 (New York/London, 2006.)

Friedman Milton i Anna J. Schwartz, A Monetary History of the United

States, 1867-1960 (Princeton, 1963.)

Fukuyama, Francis, The End of History and the Last Man (New York, 1992.)

Gaddis, John, The Cold War: A New History (London, 2006.)

Galeano, Eduardo, Open Veins of Latin America: Five Centuries of the Pillage of a Continent (London, 2009.)

Gildea, Robert, Barricades and Borders: Europe, 1815-1914 (Oxford, 1996.)

Gong, Gerrit W.,

The Standard of 'Civilization' in International

Society (Oxford, 1984.)

Grayling, A. C., Toward the Light of Liberty: The Struggles for Freedom and Rights that Made the Modern Western World (New York, 2007.)

Greer, Gemaine, The Female Eunuch (New York, 1980. [1970.])

Guinnane, Timothy, Ron Harris, Naomi R. Lamoreaux i Jean-Laurent Rosenthal, 'Putting the Corporation in its Place'. NBER working paper 13109 (svibanj 2007.)

Harrison, Mark (ur.), The Economics of World War II: Six Great Power in International Comparison (Cambridge, 1998.)

Hirano, Ken'ichiro (ur.), The State and Cultural Transformation: Perspectives from East Asia (Tokyo, 1993.)

Howarth, S., Henry Poole, Founders of Savile Row (Honiton, 2003.)

Hunt, Tristan, The Frock-Coated Communist: The Revolutionary Life of Friedrich Engels (London, 2009 ) Hyman, Louis, 'Debtor Nation: How Consumers Credit Built Postwar America', Enterprise and Society, 9, 4 (2008.), 614-18 Jones, Peter M., 'Living the Enlightenment and the French Revolution: James Watt, Matthew Boulton, and their Sons', Historical Journal, 42, 1 (1999.), 157-82 Kaelble, Hartmut, Industrialization and Social Inequality in the 19thcentury Europe, prev. Bruce Little (Leamington Spa/Heidelberg, 1986.)

Kamisaka, S., Cotton Mills and Workers in Modern Japan (Osaka, 1919.)

Keene, Donald, Emperor of Japan: Meiji and his World, 1852-1912 (New York, 2005.)

Kurlansky, Mark, 1968: The Year that Rocked the World (New York, 2005.)

Lamoreaux, Naomi, 'Scylla or Charybdis? Some Historical Reflections on the Two Basic Problems of Corporate Governance', neobjavljeni rad (2009.)

La Porta, Rafael, Florencio Lopez-de-Silanes i Andrei Shleifer, 'The Economic Consequences of Legal Origins', Journal of Economic Literature, 46, 2 (2008.), 285-332 La Porta, Rafael, Florencio Lopez-de-Silanes, Andrei Shleifer i Robert Vishny, 'Investor Protection and Corporate Governance', Journal of Financial Economics, 58, 1 (2000.), 1-25 , 'Law and Finance', Journal of Political Economy, 106, 6 (1998.)

1113-55 Leggewie, Claus, '1968: A Defining Year in World Politics: A Return from Cultural Nostalgia to Political Analysis', Goethe Institut Online: http://www.geothe.de/ges/pok/dos/dos/wdp/en3045262. htm

Leunig, T., 'A British Industrial Success: Productivity in the Lancashire and New England Cotton Spinning Industries a Century Ago', Economic History Review, 56, 1 (2003.), 90-117 McKendrick, Neil, John Brewer i J. H. Plumb, The Birth of a Consumer Society: The Commercialization of Eighteenth-Century England (London, 1982.)

McKeown, Adam, 'Global Migration, 1846-1940', Journal of World History, 15 (2004.), 185-9 Maddison, Angus, The World Economy: A Millennial Perspective (Paris, 2001.)

Malony, B., 'Modernity, Gender and the Empire: Gender, Citizenship and Dress in Modernizing Japan', International Institute for Asian Studies Newsletter, 46 (2008.): www.iias.nl/nl/46/IIAS NL46 0809. pdf Marshall, Peter, Demanding the Impossible: A History of Anarchism (Oakland, 2010.)

Maurer, Noel, i Carlos Yu, The Big Ditch: How America Took, Built, Ran and Ultimately Gave Away the Panama Canal (Princeton, 2011.)

Mazzini, Giuseppe, 'To the Italians', u: The Duties of Man and Other Essays, prev. Thomas Jones (Charleston, 2010.)

Meech-Pekarik, J., The World of Meiji Print: Impressions of a New Civilization (New York, 1986.)

Mitchell, B. R., Abstract of British Historical Statistics (Cambridge, 1962.)

Mokyr, Joel, The Economics of the Industrial Revolution (London, 1985.)

Morris, Ian, Why the West Rules - For Now: The Patterns of History, and What They Reveal About the Future (New York, 2010.)

Moser, Charles K., The Cotton Textile Industry of Far Eastern Countries (Boston, 1930.)

Nashat, G., 'Women in Islamic Republic of Iran', Iranian Studies Journal, 13, 1-4 (1980.), 165-94 O'Brien P.K., T. Griffiths i P. Hunt, 'Political Components of the Industrial Revolution: Parliament and the English Cotton Textile Industry, 1660-1774, Economic History Review 44, 3 (1991 ), 395423 Okuefuna, David, the Wonderful World of Albert Kahn: Colour Photographs from a Lost Age (London, 2008.)

Parthasarathi, Prasannan, 'Rethinking Wages and Competitiveness in the Eighteenth Century: Britain and South India', Past & Present, 158 (1998.), 79-109 Piketty, Thomas i Emmanuel Saez, 'Income Inequality in the United States, 1913-1998', NBER working paper no. 8467 (2001.)

Poiger, Uta G.,Jazz, Rock and Rebels: Cold War Politics and American Culture in a Divided Germany (Berkeley/Los Angeles, 2000.)

Pollard, Sidney, Peaceful Conquest: The Industrialization of Europe, 1780-1914 (Oxford, 1981.)

Ramet, Sabrina Petra, 'Rock Music in Czechoslovakia', u: Sabrina Petra Ramet (ur.), Rocking the State: Rock Music and Politics in Eastern Europe and Russia (Boulder/San Francisco/Oxford, 1994.) 55-72 Safanov, Mikhail, 'You Say You Want a Revolution', History Today (kolovoz 2003-): http://www.historytoday.com Schorske, Carl E., Fin-de-SiĂŠcle Vienna: Politics and Culture (New York, 1979.)

Siefert, Marsha, 'From Cold War to Wary Peace: American Culture in the USSR and Russia' in Alexander Stephan (ur.), The Americanization of Europe: Culture, Diplomacy and Anti-Americanism after 1945 (Oxford, 2006.), 185-217 Singer, J. David i Melvin Small, Correlates of War Database, University of Michigan, www.umich.edu/~cowproj Sullivan, James, Jeans: A Cultural History of an American Icon (New York, 2006.)

Suri, Jeremi, Power and Protest: Global Revolution and the Rise of DĂŠtente (Cambridge, 2003.)

Tooze, Adam J., The Wages of Destruction: The Making and Breaking of the Nazi Economy (London, 2006.)

Upadhyay, S. B., Existence, Identity and Mobilization: The Cotton Millworkers of Bombay, 1890-1919 (New Delhi, 2004.)

Vries, Jan De, 'Between Purchasing Power and the World of Goods: Understanding the Household Economy in Early Modem Europe', u: J. Brewer i R. Porter (ur.), Consumption and the World of Goods (London, 1993.), 85-132 Wall, Rachel F., Japan's Century: An Interpretation of Japan's History Since the Eighteen-Fifties (London, 1964.)

Westad, Odd Arne, The Global Cold War: Third World Interventions and the Making of our Times (New York, 2005.)

Wheen, Francis, Karl Marx (London, 2002.)

Wilde, Oscar, De Profundis and Other Writings, ur. Kesketh Pearson (London, 1986. [1905.])

Wolcott, S. i Clark, G., 'Why Nations Fail: Managerial Decisions and Performance in Indian Cotton Textile, 1890-1938', Journal of Economic History, 59, 2 (1999.), 397-423 Wolle, Stefan, Der Traum von der Revolte: Die DDR 1968 (Berlin, 2008.) ŠESTO POGLAVLJE: RAD Aikman, D., The Beijing Factor: How Christianity is Transforming China and Changing the Global Balance of Power (Oxford/Grand Rapids, 2003.)

Austin, Alvyn, China's Millions: The China Inland Mission and Late Qing Society, 1832-1905 (Grand Rapids/Cambridge, 2007.)

Bao, Limin, The Intellectual Influence of Christianity in a Modern China Society', u: H. Yang i Daniel H. N. Yeung (ur.), SinoChristian Studies in China (Newcastle, 2006.), 265-79 Barber, Benjamin R., Jihad vs. McWorld: Terrorism's Challenge to Democracy (London, 2003.)

Barro, Robert J. i Rachel M. McCleary, 'Religion and Economic Growth across Countries', American Sociological Review (2003.), 760-81 , 'Religion and Political Economy in an International Panel', Harvard University working paper (studeni 2003.) t 'Which Countries Have State Religions?', Harvard University working paper (veljača 2005.)

Bays, D., 'Chinese Protestant Christianity Today', u: D. L. Overmyer (ur.), Religion in China Today (Cambridge, 2003.), 182-99 Becker, Sascha O. i Ludger Wössmann, 'Was Weber Wrong? A Human Capital Theory of Protestant Economic History', Quarterly Journal of Economics, 124, 2 (2009.), 531-96 Brown, Callum G., The Death of Christian Britain: Understanding Secularization, 1800-2000 (London, 2001.)

Bruce, S., God is Dead: Secularization in the West (Maiden/Oxford, 2002.)

Caldwell, Christopher, Reflections on the Revolution in Europe: Immigration, Islam and the West (New York, 2009.)

Cantoni, David, 'The Economic Effects of the Protestant Reformation: Testing the Weber Hypothesis in the German Lands', Harvard University working paper (rujan 2009.)

Chen Cunfu i Huang Tianhai, 'The Emergence of a New Type of Christians in China Today', Review of Religious Research, 46, 2 (2004.), 183-200

Chesterton, G. K., A Short History of England (Charleston, 2009.

[1917.]) , 'The Miracle of Moon Crescent', u: The Collected Works of G. K. Chesterton, sv. XIII (San Francisco, 2005.), 94-117 , 'The Patriotic Idea: England - A Nation', u: James V. Schall (ur.)

The Collected Works of G. K. Chesterton, sv. XX (San Francisco, 2001., 595-623 Chiswick, Barry, 'The Economic Progress of American Jewry: From 18th Century Merchants to 21st Century Professionals', University of Illinois working paper (studeni 2009.)

Cohen, Paul A., China and Christianity: The Missionary Movement and the Growth of Chinese Antiforeignism, 1860-1870 (Cambridge, 1963.)

Cox, Caroline i John Marks, The West, Islam and Islamism: Is Ideological Islam Compatible with Liberal Democracy?, 2. izdanje (London, 2006.)

Davie, G., Europe: The Exceptional Case: Parameters of Faith in Modern World (London, 2002.) , Religion in Britain since 1945 (Maiden, MA/Oxford, 1994.)

Delacroix, Jacques i François Neilsen, 'The Beloved Myth: Protestantism and the Rise of Industrial Capitalism in Nineteenth-Century Europe', Social Forces, 80, 2 (2001.), 509-53 Dickson, Tony i Hugh V. McLachlan, 'In Search of „The Spirit of Capitalism": Weber's Misinterpretation of Franklin', Sociology, 23, 1 (1989.), 81-9 Dikötter, Frank, Mao's Great Famine: The History of China's Most Devastating Catastrophe (London, 2010.)

Fenggang, Yang, 'Cultural Dynamics in China: Today and in 2020', Asia Policy, 4 (2007.), 41-52 , 'Lost in the Market, Saved at McDonald's: Conversion to Christianity in Urban China', Journal for the Scientific Study of Religion, 44, 4 (2005.), 423-31 Ferguson, Niall, The Ascent of Money: A Financial History of the World (London, 2008.) , 'Economics, Religion and the Decline of Europe', Economic Affairs (2004), 37-40 Freud, Sigmund, Civilization and its Discontents, prev. James Strachey (New York, 1961. [1929-30]) , The Future of an Illusion, prev. W. D. Robson-Scott (New York, 1928.)

Gibbon, Edward, History of the Decline and Fall of the Roman Empire, ur. David Womersley (London, 1996.)

Giddens, Anthony, Capitalism and Modern Social Theory: An Analysis of the Writings of Marx, Durkheim, and Max Weber (Cambridge, 1971.)

Goldsworthy, Adrian, How Rome Fell: Death of a Superpower (New Haven, 2009.)

Green, Robert W., Protestantism and Capitalism: The Weber Thesis and its Critics (Boston, 1959.)

Grier, Robin, 'The Effect of Religion on Economic Development: A Cross National Study of 63 Former Colonies', Kyklos, 50, 1 (1997.), 47-62 Guiso, Luigi, Paola Sapienza i Luigi Zingales, 'People's Opium?

Religion and Econonic Attitudes', Journal of Monetary Economics, 50, (2003.), 225-82 Heather, Peter, The Fall of the Roman Empire: A New History (London, 2006.)

Hunter, Alan i Kim-Kwong Chan, Protestantism in Contemporary China (Cambridge, 1993.)

Iannaccone, Laurence R., 'Introduction to the Economics of Religion', Journal of Economic Literature, 36, 3 (1998.), 1465-96 Jianbo Huang i Fenggang Yang, 'The Cross Faces the Loudspeakers: A Village Church Perseveres under State Power', u: Fenggang Yang i Joseph B. Tamney (ur.), State, Market and Religions in Chinese Societies (Leiden/Boston, 2005.), 41-62 Jiwei Ci, Dialectic of the Chinese Revolution (Stanford, 1994.)

Kitch, M. J., Capitalism and the Reformation (London, 1967.)

Koch, R. and C. Smith, Suicide of the West (London/New York, 2006.)

Kuang-sheng Liao, Antiforeignism and Modernization in China, 1860-1980: Linkage between Domestic Politics and Foreign Policy (Hong Kong, 1984.)

Lehmann, Hartmut i Guether Roth, Weber's Protestant Ethic (Cambridge, 1993.)

McLeod, Hugh i Werner Ustorf (ur.), The Decline of Christendom in Western Europe, 1750-2000 (Cambridge, 2003.)

Marshall, Gordon, In Search of the Spirit of Capitalism (New York, 1982.)

Micklethwait, John i Adrian Wooldridge, God is Back (London, 2009.)

Morrison, Eliza A., Mrs Robert, Memoirs of the Life and Labours of Robert Morrison, sv. I (London, 1839.)

Ng, Peter Tze Ming, Timothy Richard: Christian Attitudes toward Other Religions and Cultures', Studies in World Christianity, 14, 1 (2008.), 73-92 Peng Liu, 'Unreconciled Differences: The Staying Power of Religion', u: Jason Kindopp i Carol Lee Hamrin (ur.), God and Caesar in China: Policy Implications of Church-State Tensions (Washington, 2004.), 149-64 Pew Forum on Religion and Public Life, Muslim Networks and Movements in Western Europe (Washington, 2010.)

Potter, P. B., 'Belief in Control: Regulation of Religion in China', u: D. L. Overmyer (ur.), Religion in China Today (Cambridge, 2003.), 11-32 Putnam, Robert D. i David E. Campbell, American Grace: How Religion Divides and Unites Us (New York/London, 2010.)

Roth, Guenther i Wolfgang Schluchter, Max Weber's Vision of History (Berkeley, 1979.)

Scaff, Lawrence A., 'Remnants of Romanticism: Max Weber in Oklahoma and Indian Territory', Journal of Classical Sociology, 5, 53 (2005.), 53-72 Shaw, George Bernard, Back to Methuselah: A Metabiological Pentateuch (Charleston, 2009. [1921.])

Sheehan, Rebecca, 'Liberation and Redemption in 1970s Rock Music', u: Niall Ferguson, Charles S. Maier, Erez Manela i Daniel Sargent (ur.), The Shock of the Global: The 1970s in Perspective (Cambridge, London), 294-305 Simcox, Robin, Hannah Stuart and Houriya Ahmed, Islamist Terrorism: The British Connections (London, 2010.)

Smith, Adam, An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations (London, 1904., [1776.])

Sprenkel, Otto B. van der, 'Max Weber on China', History and Theory, 3, 3 (1964.), 348-70 Steer, R., J. Hudson Taylor: A Man in Christ, 5. izdanje (London, 2009.)

Stott, Grace, Twenty-six Years of Missionary Work, in China (London, 1904.)

Szasz, Thomas Stephen, Anti-Freud: Karl Kraus's Criticism of Psychoanalysis and Psychiatry (Syracuse, 1990.)

Tawney, R.H., Religion and the Rise of Capitalism: A Historical Study (New York, 1926.)

Taylor, James Hudson, Hudson Taylor: The Autobiography of a Man Who Brought the Gospel to China (Minneapolis, 1987.)

Thompson, Phyllis, China: The Reluctant Exodus (Sevenoaks, 1979.)

Tolstoy, Leo Nikolayevich, The Kingdom of God is within You (Charleston, 2008. [1894.])

Trevor-Roper, Hugh, 'Religion, the Reformation and Social Change', u: Hugh Trevor-Roper, Religion, the Reformation and Social Change (London, 1967.), 1-46 Viner, Jacob, Religious Thought and Economic Society (Durham, 1978.)

Ward-Perkins, Bryan, The Fall of Rome and the End of Civilization (Oxford, 2005.)

Weber, Marianne, Max Weber: A Biography (New Brunswick, 1988.)

Weber, Max, The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism, prev.

P. Baehr i G. C. Wells (London, 2002. [1905.])

Woodberry, Robert D., 'The Shadow of Empire: Christian Missions, Colonial Policy, and Democracy in Postcolonial Soceties', neobjavljena doktorska disertacija, Sveučilište Sjeverna Carolina (2004.)

World Values Survey Association (www.worldvaluessurvey.org).

World Values Survey 1981-2008 Official Aggregate v.20090901 (2009.), Aggregate File Producer: ASEP/JDS, Madrid Yihua Xi, 'Patriotic Protestants: The Making of an Official Church', u: Jason Kindopp aind Carol Lee Hamrin (ur.), God and Ceasar in China: Policy Implications of Church-State Tensions (Washington, 2004.), 107-21 Young, Cristobal, 'Religion and Economic Growth in Western Europe: 1500-2000', working paper (Princeton, 2009.)

Zakaria, Fareed, The Future of Freedom: Illiberal Democracy at Home and Abroad (New York, 2003.)

Zhao Dunhua, 'Recent Progress of Christian Studies Made by Chinese Academics in the Last Twenty Years', u: H. Yang i Daniel H. N. Yeung (ur.), Sino-Christian Studies in China (Newcastle, 2006.), 246-51 Zhuo Xinping, 'The Significance of Christianity for the Modernization of Chinese Society', u: H. Yang i Daniel H. N. Yeung (ur.), SinoChristian Studies in China (Newcastle, 2006.), 252-64 Zuo Jiping, 'Political Religion: The Case of the Cultural Revolution in China', Sociological Analysis, 52, 1 (1991.), 99-110 ZAKLJUČAK: SUPARNICI Berman, Paul, Terror and Liberalism (New York, 2004.)

Bolingbroke, Viscount Henry St John, 'The Idea of a Patriot King', u: The Works of Lord Bolingbroke, with a Life, sv. II (Philadelphia, 1841.), 372-429

Buchanan, Mark, Ubiquity: The Science of History... Or Why the World is Simpler Than We Think (London, 2005.)

Cecchetti, Stephen G., M. S. Mohanty i Fabrizio Zampolli, 'The Future of Public Debt: Prospects and Implications', BIS working papers no. 300 (ožujak 2010.)

Churchill, Winston S., 'Civilization', u: Randolph S. Churchill (ur.), Blood, Sweat and Tears, (Whitefish, 2007. [1940.]), 45-9 Collier, Paul, The Plundered Planet: Why We Must - and How We Can - Manage Nature for Global Prosperity (Oxford, 2010.)

Diamond, Jared, Collapse: How Societies Choose to Fail or Succeed (New York, 2005.)

Economy, Elizabeth, 'The Game Changer: Coping with China's Foreign Policy Revolution', Foreign Affairs (studeni/prosinac 2010.), 142-50 Eichengreen, Barry, Exorbitant Privilege: The Decline of the Dollar and the Future of the International Monetary System (Oxford, 2011.)

Ferguson, Niall, The Cash Nexus: Money and Power in the Modern World (London, 2001.)

Ferguson, Niall i Moritz Schularick, 'The End of Chimerica', International Finance (u najavi) Goldstone, Jack A., 'Cultural Orthodoxy, Risk and Innovation: The Divergence of East and West in the Early Modern World', Sociological Theory, 5, 2 (1987.), 119-35 , Revolution and Rebellion in the Early Modern World (Berkeley/ Los Angeles/Oxford, 1991.)

Guan Hanhui i Li Daokui, 'The GDP and Economic Structure of the Ming Dynasty' (u najavi) Hayes, Brian, 'Statistics of Deadly Quarrels', American Scientist (siječanj/veljača 2002.)

Hexter, J. H., 'Seyssel, Machiavelli, and Polybius IV: The Mistery of the Missing Translation', Studies in the Renaissance, 3 (1956.), 75-96 Holland John H., Emergence: From Chaos to Order (New York, 1998.) , Hidden Order: How Adaptation Builds Complexity (New York, 1995.)

Huntington, Samuel, The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order (New York/London/Toronto/Sydney, 1996.) , 'The Clash of Civilizations', Foreign Affairs (ljeto 1993.), 22-49 Jacques, Martin, When China Rides the World: The Rise of Middle Kingdom and the End of the Western World (London, 2009)

Kauffman, Stuart, At Home in the Universe: The Search for the Laws of Self-Organisation and Complexity (New York, 1995.)

Kennedy, Paul, The Rise and Fall of the Great Powers: Economic Change and Military Conflict from 1500 to 2000 (New York, 1989.)

Kotkin, Stephen, Armageddon Averted: The Soviet Collapse, 19702000 (Oxford, 2001.)

Krakauer, David, John Gaddis i Kenneth Pomeranz (ur.), History, Big History and Metahistory (u najavi) Luard, Evan, War in International Society: A Study in International Sociology (New Haven/London, 1987.)

Maddison, Angus, The World Economy: A Millennial Perspective (Paris, 2001.)

Mares, Arnaud, 'Sovereign Subjects: Ask Not Whether Governments Will Default, But How', Morgan Stanley Research (kolovoz 2010.)

Marshall, Monty G. i Ted Robert Gurr, Peace and Conflict 2005: A Global Survey of Armed Conflicts, Self-Determination Movements, and Democracy (College Park, 2005.)

Mitchell, Melanie, Complexity: A Guided Tour (New York, 2009.)

Pinker, Steven, The Better Angels of our Nature: The Decline of Violence and its Psychological Roots (u najavi) Quigley, Caroll, Tragedy and Hope: A History of the World in our Time (New York/London, 1966.)

Raine, Sarah, China's African Challenges (Abingdon, 2009.)

Richardson, Lewis F., Statistics of Deadly Quarrels (Pacific Grove, 1960.)

Sargent, Thomas J., 'The Ends of Four Big Inflations', u: Thomas J. Sargent, Rational Expectations and Inflation (New York, 1993 ), 43-116 Sen, Amartya, Identity and Violence: The Illusion of Destiny (New York, 2006.)

Sorokin, Pitrim, Social and Cultural Dynamics: A Study of Change in Major System of Art, Truth, Ethics, Law and Social Relationships (Boston, 1970. [1957.])

Taleb, Nassim Nicholas, 'The Fourth Quadrant: A Map of the Limits of Statistics', Edge (15. rujna 2008.)

Tusicisny, Andrej, 'Civilization Conflicts: More Frequent, Longer, and Bloodier?', Journal of Peace Research, 41, 4, (2004.), 485-98 Waldrop, M. Mitchell, Complexity: The Emerging Science at the Edge of Chaos (New York, 1992.)

Zakaria, Fareed, The Post-American World (New York, 2008.)