44 minute read
Moja priča
Moja priča | VaNDa BrEZoNjiĆ Dobila sam bitku protiv najtežeg oblika malignog tumora mozga
Pravnici Vandi prvi znaci bolesti javili su se kad je imala 36 godina. Sljedećih devet godina bilo joj je ispunjeno tapkanjem u mraku, preprekama i zdravstvenim teškoćama koje je teško i opisati, potom i operacijom, kemoterapijom, alternativnim metodama pomoći. Sve to, uz njenu čeličnu volju, vratilo ju je s ruba s kojeg se malo tko vraća.
Advertisement
Piše TAMARA FRANJIĆ, snimio GORAN MEHKEK/CROPIX
Devet godina trajala je borba Zagrepčanke Vande Brezonjić s tumorom mozga. Cijeli taj strmi put, koji je počeo glavoboljama, vodio preko početnih lezija do glioblastoma IV. stupnja, potom do operacije, zatim i kemoterapije i konačnog izlječenja, ta odvažna i odlučna žena opisala je u knjizi "Uspjela sam, živjet ću", čije je drugo izdanje nedavno objavljeno.
Prije petnaest godina, tada 36-godišnju pravnicu Vandu, zaposlenu u jednom odvjetničkom uredu, počele su mučiti povremene dugotrajne glavobolje. Nije se previše zabrinula, ali je potražila pomoć neurologa. Napravili su joj niz pretraga, no nisu pronašli ništa sumnjivo pa je neurologinja predložila akupunkturu. Terapija je bila uspješna i iduće dvije godine Vanda je proživjela bez problema. Glavobolje su se tada vratile i natjerale je da opet ode neurologinji. Nadala se novom ciklusu akupunkture i nije ni pomišljala da bi to moglo biti nešto ozbiljnije. No, liječnica ju je uputila na MR mozga, na kojem je uočena "lezija temporalno lijevo koja po svojim morfološkim karakteristikama može odgovarati astrocitomu", što je najčešći primarni tumor mozga u odraslih.
Praćenje i biopsija
Uslijedilo je praćenje na MR-u, svakih tri, pet ili šest mjeseci. Nakon što je pročitala prvi nalaz MR-a, Vanda je odlučila da više neće čitati medicinsku dokumentaciju. - Pročitala sam je tek za potrebe pisanja knjige. Inače bih došla na kontrolu, saslušala mišljenje liječnika, pospremila nalaz i nastavila dalje. Zašto? Zato što ga ionako ne mogu točno protumačiti, kao i većina ljudi koji nisu liječnici. A ako idem pretraživati po internetu, samo ću se opterećivati. Odlučila sam da je pametnije ne istraživati, kako bih izbjegla strah i stres i kako bih se mogla boriti - kaže danas.
Tumor je polako rastao pa je tadašnji neurokirurg odredio biopsiju. Bila je to šesta godina od pojave glavobolja. Tijekom biopsije Vanda je bila budna, osjećala se čudno, znala je da joj "buše" lubanju, ali cijelo je vrijeme razgovarala s liječnicima, pustili su glazbu pa se zapravo i nije bojala. Nalaz je pokazao da se radi o glijalnom tumoru gradusa II (difuzni astrocitom). Neurokirurg je odredio praćenje i kontrolu, a operaciju nije spominjao, kaže Vanda.
Ponovo govori
Dva mjeseca nakon biopsije počeli su joj se javljati neobični epileptički napadaji tijekom kojih nije mogla govoriti. Ponekad bi čula zujanje u glavi, glazbu, glasove. Liječnik joj je rekao da je to u granicama očekivanoga. - Krivo mi je što mi liječnici nisu rekli "može vam se dogoditi to i to", sama sam povezala što mi se događa, a sama sam to i nadvladala. Povremeno nisam mogla ispustiti baš nikakav glas. S vremenom sam prepoznala kada će doći do napadaja pa bih rekla majci da me tada uči govoriti, da me tjera da stalno ponavljam riječi za njom. Ona je govorila, a ja sam gledala njena usta i oponašala je. Nastojala sam i nastojala i uspjelo mi je prevladati tu nemoć, baš na riječi "dobar", nekako sam je izbacila iz sebe. Istina je da sad malo previše pričam, a prije svega ovoga bila sam vrlo tiha - smije se Vanda kojoj je, kad se danas osvrne, upravo epizoda s nemoći govorenja najteže pala tijekom borbe za život. Ali ni tada nije mislila "jadna ja", nego je bila ljutita, prkosna i htjela je govoriti.
Novi nalazi pokazali su pogoršanje. Specijalist radioterapije i onkologije predložio joj je kliniku u Ljubljani za dodatnu pretragu uzorka s biopsije. Oni su joj savjetovali operaciju i rekli da je omjer uspjeha i neuspjeha pola-pola i da mora hitno na operaciju ako želi živjeti. Ta je izravnost grunula kao bomba, ali Vanda se nije uspaničila. Osjećala je, piše, "nenormalnu mirnoću" i odlučila je potražiti i druge opcije. No, rješenje se nije naziralo. Iz jedne švicarske i jedne njemačke klinike dobila je odbijenicu jer su procijenili da bi operacija bila prevelik rizik. Nije mogla ni kod nas na gamma-knife jer je tumor bio prevelik. Htjeli su je operirati u jednoj sveučilišnoj bolnici u Njemačkoj, i to hitno. Poslali su joj termin i cjenik. No, iako su Vandini šefovi rekli da će joj pokriti visoke troškove, nešto joj je govorilo da ipak ne ide.
Ulje kanabisa
Od drugih pacijenata čula je da bi u njenoj situaciji moglo pomoći ulje kanabisa i uspjela je nabaviti telefonski broj osobe koja ga je prodavala. U okolnostima, kako piše u knjizi, kao u kriminalističkim filmovima, uz pomoć brata Renata naba-
Bila sam na rubu, ali ni u jednom trenutku nisam pomislila da je gotovo i s tog sam se ruba vratila
vila je količinu za tri mjeseca, koliko traje terapija, a dobila je i upute o korištenju, kao i upozorenje da ne smije naglo prestati, a i da bi mogla pasti u nesvijest tijekom terapije. To se i dogodilo jedne večeri. Kako je najbliži u tom periodu nisu ni trenutka ostavljali samu, odmah su pozvali hitnu pomoć i završila je u bolnici. Objasnili su da je na terapiji uljem kanabisa i sljedeći dan liječnici su je pustili doma. Bilo joj je u tom razdoblju užasno teško, ali nije odustajala. "Kad sam već počela, idem do kraja, pa što bude", govorila si je. Kanabis je uzimala kao robot, Renato je mjerio doze, ona sama nije bila u stanju. Kupili su kapsulice pa je u njih ubrizgavao doze ulja.
Tijekom liječenja vodila je dnevnik te je poslije uspjela rekonstruirati neke događaje. Tako je, zahvaljujući dnevniku, u knjizi navela kako se odvijalo liječenje uljem kanabisa iz dana u dan i kako se pritom osjećala. Jedanaestog dana terapije pozlilo joj je na poslu i tada je prestala ići raditi, dotad joj je posao pomagao da ostane čvrsta. Roditelji su se doselili k njoj, oboje su ostali godinu dana, mama potom još jednu. Prva dva mjeseca na kanabisu bila su joj vrlo teška, osjećala se slabo, izgubila je deset kilograma, imala je vrtoglavice, spavala je satima i bila umorna, zaboravljala je pa nije znala, kaže, niti uključiti perilicu, inače govori njemački i ponekad bi nesvjesno počela govoriti na tom jeziku. No, kako se terapija bližila kraju, osjećala se sve bolje.
Tumor je narastao
Ipak, rješenja još nije bilo i Vanda je osjetila da treba malu pomoć u svojoj borbi. Došla je do psihijatrice Jasne Burnać-Štefok. Doktorica je, kaže, pogodila u prave gumbe, razgovori su bili ugodni, zanimljivi i puno su joj pomogli, a uputila ju je i u neke vježbe opuštanja. I nije htjela ništa naplatiti. U to je vrijeme, a tekla je već sedma godina, Vanda počela terapiju zračenjem i svu je snagu, volju i odlučnost usmjerila na to da ostane živa. Smršavjela je, povraćala je gotovo svaki dan, javljale su joj se modrice po nogama, zujalo bi joj u glavi, izbile su joj mrlje na licu, gubila je kosu, među prstima su joj kod pranja kose ostajali cijeli pramenovi. Imala je vrlo gustu kosu pa drugima ispadanje možda i nije bilo toliko uočljivo, ali njoj je.
U lipnju te godine MR je pokazao progresiju tumora u odnosu na siječanj i krvarenje. A liječnik ju je samo naručio na novi MR. Vanda je to saznala tek puno kasnije, ali njenom je ocu tada rekao da je tumor brzo i puno narastao i da se ne može operirati. Nije shvaćala zašto taj doktor cijelo vrijeme ništa ne poduzima i nekoliko dana nakon te kontrole "pobjegla je u drugu bolnicu".
Operacija
Došla je tako do profesora Josipa Paladina, donijela mu svu medicinsku dokumentaciju. Na razgovor je došla s ocem, čula je da profesor govori, ali nije znala što, jer bila je već u nekom svom svijetu, sve dok nije rekao: "Ja ovo mogu operirati". - Rekao je to sigurno u sebe, ne bahato, nego obično, svakodnevno. Rekao nam je da razmislimo, ali zapravo nisam imala o čemu razmišljati. Uz njegovu stručnost i prijateljski pristup znala sam da je to to - kaže Vanda.
Ne zna koliko je liječnika sudjelovalo niti koliko je operacija tra-
jala, nije pitala. Profesor je izvadio dio tumora, nije mogao sve, jer bio je smješten blizu važnih centara, pa i onoga za vid. Nalaz biopsije tumora učinjene tijekom operacije pokazao je da je to glioblastom IV. stupnja, najjači i najopasniji oblik malignog tumora na mozgu kod kojeg su izgledi za preživljenje minimalni.
Kemoterapija i fitoterapija
Slijedila je kemoterapija, dvanaest ciklusa. - To je bilo opako - govori Vanda. Ali volja je nije napuštala. Još prije operacije njezin je brat došao do fitoterapeuta Dragana Trogrlića iz Žepča. On joj je nakon iscrpnih razgovora i proučavanja medicinske dokumentacije složio fitoterapiju koju je počela piti odmah nakon operacije. - Fitoterapiju mi nije nitko preporučio, ali liječnici su je odobravali, a ja nisam skrivala što uzimam. Uz propisane lijekove, fitoterapija je služila za ubijanje preostalih stanica tumora, ali i za ublažavanje nuspojava kemoterapije. Pila sam čajeve koje mi je fitoterapeut preporučio, koristila graviolu, tu biljku nazivaju prirodnom kemoterapijom, pila Breussov sok... Uzimala sam sve za što sam osjetila da mi može pomoći. Tu je sve odradio moj brat, proučio je pripravke, učinke, doze. A ja sam živjela kao robot, bez osjećaja, važan je bio samo raspored u koliko sati i kojim redom se što uzima. Sve je stajalo složeno na stolu i tako dvije godine - opisuje Vanda. Krv sve bolja
Nakon treće kemoterapije stanje joj se jako pogoršalo, nalazi krvi bili su iznimno loši i liječnik joj je rekao da ne smiju ići dalje. No, Vanda je htjela nastaviti, jer je znala što znači prestanak. Bio je to rizik i za liječnika i za nju, ali ipak ju je nekako pustio.
Sreća je htjela da toga dana ode na kavu s prijateljicom Martinom koju dugo nije vidjela. Spomenula je da joj je krv loša, da joj žele prekinuti terapiju i da ne zna što da radi, jer već je sve trpala u sebe. Martina joj je preporučila fitoterapeutkinju Biserku Kraljetu. Prvi razgovor potrajao je sat i pol, fitoterapeutkinja je na kraju rekla kako misli da joj može pomoći. Dala joj je dvije različite vrste meda i pripravak u formi gela. Kasnije je prilagođavala terapiju.
- Kad sam za tri tjedna došla na novu kemoterapiju, liječnik je bio u šoku od toga koliko je nalaz bio dobar! Mogla sam nastaviti s kemoterapijom. Poslije mi je krv bila sve bolja i bolja, bolja nego kad sam bila zdrava - zadovoljno kaže Vanda.
Vratila se s ruba
Uskoro je doživjela trenutak pobjede. Sedam mjeseci nakon operacije, poslije još jednog MR-a, došla je svojoj onkologinji. Liječnica je pregledala nalaze i potom veselo rekla: "Nestalo je sve!" No, Vanda je samo mirno sjedila, jer joj sretna vijest još nije stigla do svijesti. - Izašla sam iz kruga Rebra, bila je veljača, hladno je bilo, prešla sam cestu i počela se tresti. Pozlilo mi je. Od sreće, od pozitivnog šoka, tijelo je burno reagiralo, izgubila sam snagu, koljena su mi klecala, mislila sam da ću se srušiti, nisam mogla disati. Rekli su mi poslije da je to bilo stanje pred srčani udar, sve od šoka. Osjećala sam se kao da iz vulkana para izlazi, naslonila sam se na drvo i hvatala zrak. Sjetila sam se tada vježbi disanja i to mi je pomoglo. Kad sam došla k sebi, nazvala sam brata, roditelje. Plakali su zajedno sa mnom - emotivno govori Vanda. - Nakon sedam mjeseci, što nije valjda napravio nitko s glioblastomom IV. stupnja, mozak je bio čist, a i tijelo, što je također važno. Sada, pet godina kasnije, idem na kontrolni MR svakih šest mjeseci. Nalazi su uredni i s punim pravom mogu reći da sam zdrava osoba. Bila sam na samom rubu, ali ni u jednom trenutku nisam pomislila da je gotovo i s tog sam se ruba vratila.
Sama svoj placebo
Tijekom liječenja Vanda Brezonjić koristila je sve metode za koje je mislila da joj mogu pomoći. Zanimali su je psihologija i rad na sebi i to joj je, smatra, pomoglo da sama sebi stalno govori da je zdrava. - Autogeni trening proučavala sam puno prije, kao i reiki, neurolingvističko programiranje, kreativnu vizualizaciju. Kad bi me strpali u tubu za MR, ili bih se molila ili bih vizualizirala svoj mozak, govorila mu da je zdrav. Prije operacije sam si "mantrala" da sam zdrava. Usvojila sam vježbe disanja i opuštanja. Vrlo brzo nakon operacije počela sam čitati da uposlim mozak, a već za mjesec dana krenula sam u teretanu. Možda to nije bilo najpametnije, ali jako mi je nedostajalo - smije se Vanda. Od obitelji je tražila da je ne ispituju kako je, jer ona je zdrava i to je to. Zabranila im je da drugima govore o njenoj bolesti, jer nije htjela dodatna opterećenja. - Kad mi je bilo najteže, govorila sam si: "Ja sam zdrava". Za ništa od svega što sam dodatno uzimala nisam mislila: "E, sad će me izliječiti!" Dovoljno sam zrela, pametna i educirana da to ne vjerujem. Mislila sam: "Možda može pomoći" - kaže Vanda i zaključuje: - Mnogi ljudi imaju neki svoj placebo, vjeruju u nešto. Ja sam bila sama svoj placebo, jer sam si govorila da sam zdrava, iskreno, iz duše. Kada je liječnica rekla: "Nestalo je sve!", Vanda je samo mirno sjedila, jer joj sretna vijest još nije stigla do svijesti. Izašla je iz kruga Rebra i počela se tresti
Djeca | RODITeLjSTVO
Ovi su savjeti meni pomogli:
Usvakom slučaju, evo savjeta koji su meni pomogli, koje primjenjujem i nekih koje tek planiram uvesti kako budu odrastali:
Medije tretirajte kao što biste tretirali bio koji drugi segment djetetova života
U stvarnom i u virtualnom svijetu primjenjujte iste roditeljske smjernice i modele. Postavite granice jer ih djeca trebaju i očekuju koliko god vam to ne izgleda tako, upoznajte njihove prijatelje online i offline, pratite koje platforme, aplikacije i igre koriste, koje stranice posjećuju i kako provode vrijeme online te o svemu tome s njima razgovarajte.
Budite dobar uzor
Podučite djecu pristojnom ponašanju online i sami ograničite korištenje medija pa nemojte stajati u parku s mobitelom na uhu ili kuhati ručak i usput surfati. Iskoristite slobodne ruke za igranje i maženje s djecom radije nego za igranje s pametnim uređajem.
Ne koristite tehnologiju za smirivanje
Mediji mogu biti vrlo učinkoviti u smirivanju djece, ali to može biti dvosjekli mač jer, ako ih jednom na taj način smirite, teško da ćete to poslije uspjeti ikako drugačije. Zato je bolje da izbjegnete ovu početničku grešku i naučite ih da snažne emocije smire disanjem ili razgovorom, a dosadu liječe nekim drugim aktivnostima, a ne mobitelom.
Pobrinite se da dijete bude fizički aktivno
Tehnologija prodire sve više u sve sfere djetetova života: druženje, prijateljstva, igru i fizičke aktivnosti. I, nažalost, često u tim sferama postaje dominantna pa djeca sve rjeđe u potrazi za zabavom izlaze iz kuće kako bi se igrala s prijateljima, već radije kod kuće igraju videoigrice, a s vršnjacima se druže online. Zbog toga nemaju priliku razviti svoje socijalne vještine, a o debljini kao posljedici manjka kretanja da i ne govorimo. Dobar način da se izbjegne takav scenarij jest da za svaki dan odredite vrijeme koje dijete smije provesti koristeći pametne uređaje te da ga potaknete na druženje i fizičku aktivnost, primjerice tako da ih uključite u neke izvanškolske i izvanvrtićke sportske i druge aktivnosti, dogovorite s roditeljima njihovih prijatelja zajednički izlazak u park ili na igru kod nekoga, upišete ih u neki sportski klub i slično. Imajte na umu i da je nestrukturirana offline igra izuzetno važna jer potiče kreativnost te biste upravo takvom obliku igre trebali dati prednost, naročito kad je riječ o vrlo maloj djeci. Budu li djeca svakodnevno sudjelovala u različitim aktivnostima, počet će takve aktivnosti doživljavati kao glavni izvor zabave i druženja umjesto stalnog korištenja pametnih uređaja.
Gradite čvrstu i duboku povezanost sa svojim djetetom
Djeca se vrlo lako i brzo mogu izgubiti u bespućima cyber prostora ne shvaćajući koliko je važno vrijeme provedeno s obitelji. Ako je previše vremena izloženo digitalnim uređajima, dijete će se s vremenom sve više udaljavati od obitelji te je stoga važno da svaki dan izdvojite vrijeme da se zbližite s djetetom, odnosno da zajedno provedete kvalitetno vrijeme koje će stvoriti snažniju povezanost među vama (to može biti igra, čitanje, kuhanje, šetnja, vožnja biciklom pa čak i zajedničko poslijepodnevno drijemanje... bilo što u čemu ćete zajedno uživati i osjećati se blisko). Osim tih malih, svakodnevnih rituala, kako biste kod djeteta ojačali povezanost s obitelji, potrudite se da uvijek imate barem jedan zajednički obrok u danu ili da barem jednom mjesečno odete na neki obiteljski izlet.
Podučite dijete o važnosti interakcije s ljudima u stvarnom životu
Digitalni uređaji i društvene mreže djeca često doživljavaju kao zamjenu za interakciju u stvarnom životu, no znamo da nije tako i vaše dijete mora shvatiti da nikakva digitalna tehnologija ne može zamijeniti druženje uživo. Nastojte usaditi u njih koliko je druženje uživo važno za njihovo fizičko i psihičko zdravlje.
Postavite jasne granice
Odredite vremensko ograničenje za korištenje digitalne tehnologije, odnosno količinu vremena koju dijete dnevno može provoditi online, ovisno o njegovoj dobi, te "vremenske zone" u kojima su mobiteli, tableti i računala zabranjeni, primjerice jedan sat prije spavanja, prije nego što su napisali zadaće, za vrijeme obroka, kad u posjet dođu prijatelji ili rodbina i slično. Postavljanje takvih granica smanjit će rizik od prekomjernog korištenja tehnologije, ali i naučiti djecu što su prioriteti, pravila lijepog ponašanja i druge za život važne stvari.
Vodite računa o djetetovoj dobi kad mu prvi put budete dopustili da koristi pametne uređaje
Istraživanja su pokazala da korištenje digitalne tehnologije od najranije dobi može imati pozitivne i negativne posljedice, ovisno o sadržaju koji se konzumira i o količini vremena koje dijete provodi online. Općenito, smatra se da djeca mlađa od dvije godine uopće ne bi smjela biti izložena pametnim uređajima, a nakon te dobi korištenje bi trebalo biti minimalno, povremeno, isključivo uz prisutnost roditelja i gledanje edukativnih sadržaja primjerenih uzrastu.
Pridružite se djetetu
Kad je riječ o maloj djeci, zapravo bi jedini način korištenja digitalne tehnologije trebao biti u vašem društvu kako biste mu mogli pojasniti sadržaj koji gleda, nadzirati što i koliko gleda, ali i zato da to bude prilika za interakciju, a ne za osamljivanje djeteta. No, i kad je riječ o djeci starije dobi, poželjno je da im se ponekad pridružite u online zabavi te da i to iskoristite kao način za povezivanje i zbližavanje s djetetom. Kad vaše dijete sljedeći put bude igralo neku igru na pametnom telefonu, sjednite pokraj njega i zamolite ga da vam objasni kako se igra, a zatim mu predložite da pronađe igru koju biste mogli zajedno igrati.
Otvorena komunikacija s djetetom je ključna
Općenito, a naročito kad je riječ o odgoju u digitalno doba, izuzetno je važno da s djetetom izgradite takav odnos i stvorite takav ambijent da se ono osjeća slobodno s vama razgovarati o bilo čemu. Ako vaše dijete doživi bilo što negativno tijekom korištenja svog pametnog uređaja, treba znati da vam se u vezi s tim može slobodno obratiti i povjeriti. Što je više društvenih mreža i platformi, to su veći rizici od vršnjačkog zlostavljanja u virtualnom svijetu, ali i brojnih drugih online opasnosti. Nemojte uzimati zdravo za gotovo da će vam se dijete u takvom slučaju samo obratiti, već ga neprekidno iznova podsjećajte da ste tu za njega i da vam se može povjeriti te s vama razgovarati o bilo čemu a da ne bude napadnuto, kritizirano, ismijano ili omalovažavano.
Dopustite da dijete vas uči
Kao roditelji ste možda navikli da ste vi ti koji morate nečemu podučavati svoje dijete, no ponekad je jednako važno da i vi dopustite svojoj djeci da ona vas svakog dana nauče nešto novo. Djeca su prirodno znatiželjna i zanimaju ih razna područja i teme. Otkrijte što ih posebno zanima te ih potaknite da i vas uvedu u to područje, to će imati itekako pozitivan utjecaj na njihovo samopouzdanje, a uz to će ih odvratiti od nepoželjnih sadržaja i usmjeriti na to da pametnu tehnologiju koriste u pametne svrhe.
U redu je da tinejdžeri budu online
Online komunikacija i druženje je dio tipičnog modernog adolescentskog razvoja i ne treba im to braniti, no vodite računa o tome da se dijete ponaša primjereno u stvarnom i u virtualnom svijetu i neprekidno ih podsjećajte na to da postavke o privatnosti na raznim platformama ne jamče stvarno privatnost i da sve slike, misli i ponašanja koja odu u online prostor
Kod Jana, koji ima pet godina, već vidim rezultate i zaista mi se čini da razumno koristi mobitel. Kad je riječ o curama, koje su blizu treće godine, još su premale pa suzama i ljutnjom poprate svaki moj pokušaj ograničavanja
ostaju tamo zauvijek dostupni. Neće ih moći izbrisati niti posve ukloniti. Uvijek budite otvoreni za razgovor s njima o svim pitanjima i dvojbama koje imaju.
Koristite aplikacije za roditeljski nadzor
Mnogi uređaji, uključujući pametne telefone, imaju aplikacije koje se mogu besplatno preuzeti i instalirati kako biste spriječili da vaše dijete pristupa potencijalno štetnim sadržajima online. Aplikacije za roditeljski nadzor, poput aplikacija Find MY Kids, Qustodio, Mobicip ili Kidlogger, omogućuju da pratite aktivnost djeteta na njegovom tabletu ili pametnom telefonu, da blokirate određene web-stranice kako dijete ne bi imalo pristup potencijalno štetnim sadržajima, da pratite njihov uređaj te da ograničite vrijeme koje dijete provodi na web-stranicama ili društvenim mrežama koje ih mogu odvratiti od onoga za što bi trebali koristiti uređaj, primjerice od školskog sadržaja.
Upamtite: djeca će uvijek biti djeca
Djeca će nesumnjivo griješiti koristeći medije i pokušajte te pogreške promatrati s razumijevanjem i empatijom te ih pretvoriti u prilike da ih podučite nečemu. No, ako naiđete na pogreške koje nisu baš zanemarive, poput zlostavljanja drugih, sextinga, objavljivanja vlastitih obnaženih fotografija i slično, morate reagirati odlučno te, ako je potrebno, potražiti i stručnu pomoć. zamjenjuju virtualnima. A djeca su se jednostavno u tome svemu našla i snašla, barem što se tehničke strane tiče, jer se nerijetko čak i petogodišnjaci bolje služe svim funkcijama i mogućnostima pametnih uređaja od roditelja, a o tinejdžerima da i ne govorimo. Ali postoji jedno veliko "ali": iako su odrastali okruženi tabletima, pametnim telefonima i satovima i savršeno se dobro njima služe, možda i bolje nego što pišu i govore, oni su i dalje djeca i jednostavno nisu dorasli svim skrivenim opasnostima koje online život može donijeti. Ne samo da se ne znaju nositi s njima nego ih ne znaju uvijek ni prepoznati, a ako ih i naslućuju, u velikoj većini slučajeva pobijedit će dječja znatiželja, želja za dokazivanjem pred roditeljima i društvom ili jednostavno ona neodoljiva uvjerenost djece i mladih da se baš njima ne može dogoditi ništa loše.
I dobro i loše
Možda za početak treba reći da je vrlo važno znati na koje sve načine digitalna tehnologija može utjecati na život i na roditeljstvo. Naime, iako je ona našem društvu općenito donijela mnoge dobrobiti, postoje i brojni negativni utjecaji koji se itekako mogu odraziti upravo na one najmlađe i najranjivije - na djecu. Brojna su istraživanja pokazala da digitalna tehnologija, čak i bez neprimjerenih sadržaja, može imati negativan utjecaj na djetetov razvoj. Prekomjerna upotreba računala, mobitela i tableta od najranije dobi može utjecati na razne sfere djetetova života, pa čak i na školski uspjeh jer, danas je to dokazno, korištenje digitalnih uređaja može izazvati slabu koncentraciju, dezorganiziranost, slabo razvijene jezične vještine i ozbiljan nedostatak kreativnosti. A da ne spominjemo dostupnost najštetnijih mogućih sadržaja koje od djece dijeli samo jedan klik mišem. Mnoga su djeca postala žrtve nasilnih videoigara i seksualno eksplicitnih sadržaja, što može ozbiljno naškoditi njihovu mentalnom i emocionalnom razvoju.
Stari dobri odgoj i dalje je temelj
Kad slušam o izazovima na TikToku zbog kojih su neka djeca izgubila život, o nekakvim užasnim aplikacijama koje djecu navode na svakakve opasne stvari, o pedofilima koji vrebaju u svakom kutku interneta, o zlim vršnjačkim komentarima i uvredama, naježi mi se svaka dlačica od straha kako ću od svega toga zaštititi svoje troje još male djece. Hoću li to moći i znati ja koja se prosječno ili možda prije ispodprosječno razumijem u nove tehnologije? Vjerojatno bih, kao i svi roditelji, voljela da postoji neko čarobno rješenje, neka aplikacija ili roditeljska zaštita koju ću instalirati, neko pra-
Onog trena kad su moje djevojčice same dobile mobitel u ruke, počela je borba koja traje i trajat će sigurno još neko vrijeme...
vilo, upozorenje ili zabrana koju ću primijeniti, nešto što bi ih učinilo sigurnim online. Sve to postoji, ali ne funkcionira samo za sebe, odnosno ne funkcionira bez starog dobrog roditeljskog odgoja koji je bio temelj u preddigitalno doba, a čini se da je to ostao i sada. I opet se sve svodi na to da svojoj djeci prenesete vrijednosti i uvjerenja koja smatrate važnim pa tek onda primijenite sve one spomenute mjere opreza. U suprotnom, dijete kojem ćete dati do znanja da kontrolirate svaki njegov korak i svaku njegovu riječ u virtualnom svijetu, kojem ćete nametnuti bezbroj zabrana i pravila samo će se od vas udaljiti, a kad se to jednom dogodi, kad nestane bliskosti i uzajamnog poštovanja, široko im je polje. Jer za svaku vašu zabranu, aplikaciju ili drugu mjeru dijete će naći deset načina da ih zaobiđe, a onda će možda još iz prkosa učiniti nešto opasno što u drugačijim okolnostima možda uopće ne bi učinilo. Nikakav stručnjak ni aplikacija neće vaše dijete natjerati da spava onoliko koliko je potrebno niti da dođe za stol na obiteljski ručak ako je usred neke komunikacije online, niti da sudjeluje u obiteljskom druženju bez mobitela u ruci kako ne bi propustilo tko zna kakvu važnu poruku ili post. No, dijete koje zna da razumijete koliko je njemu važan taj online svijet, da imate povjerenja u njega da će znati odabrati ponašanja i sadržaje koji su primjereni i, što je najvažnije, zna da ćete, što god se dogodi i ma koliko pogriješi, biti uz njega da mu pomognete, vjerojatno će i samo odložiti mobitel kad ga pozovete na ručak jer zna da ste njegov prijatelj i saveznik u sigurnom korištenju interneta, a ne neka neman koja će mu samo braniti, ukidati, isključivati i prigovarati. To se zove suradnja, komunikacija, međusobno poštovanje ili, u krajnjoj liniji - zdrav razum, a to je ono što želimo da naša djeca razviju.
"Borba" će trajati dok ne odrastu
Kad se postigne takav odnos s djetetom, onda ni bilo kakav nadzor, upozorenja i ograničenja neće biti shvaćeni kao napad na "njihov svijet", nego kao želja da ih u tom svijetu zaštitite i odgojite u pristojna ljudska bića. Mnogo je savjeta koji su meni pomogli i koje nastojim primjenjivati u odgoju i kontroliranju online aktivnosti svoje djece, poput toga da s njima gledam crtiće, pjesmice, igrice ili što već gledaju, da to zajedno komentiramo, ponavljamo, pjevamo i razgovaramo o tome. Poput toga da sama napravim "zadaću" i pronađem sadržaje koji bi njima mogli biti zanimljivi, a ujedno su korisni i edukativni pa im to predložim. Poput toga da od samog početka korištenja mobitela stalno ponavljam da to mora biti malo i povremeno, da je važno i trčati i skakati i igrati se na druge načine, da mobiteli ne mogu za stol, da i televiziju treba gasiti što češće, da je važno da se družimo i igramo. Naravno da ne nailazim na oduševljenje s takvim litanijama, da ne kažem da smo zbog toga imali i svađa i napadaja negodovanja, ali s vremenom im to uđe u uši jednako kao kad stalno ponavljate "operi ruke poslije nužde" ili "operi zube prije spavanja" pa onda već automatski ostavljaju mobitel kad ih zovem za stol ili kad razgovaram s njima. Kod Jana, koji ima samo pet godina, već vidim rezultate takvog, nazovimo to kombiniranog pristupa i zaista mi se čini da vrlo razumno koristi mobitel, sad već i sam bira kvalitetne sadržaje i prihvaća sva moja ograničenja i upozorenja jer zna da mu, dok god surađujemo, mobitel neće biti zabranjen niti uskraćen. Osim toga, s vremenom su mu se te edukativne stvari zaista svidjele i on sam uživa učiti matematiku i jezike online, pratiti "Školu na Trećem" i slično, a ja protiv toga nemam baš ništa. Kad je riječ o curama, koje su blizu treće godine, još su premale da razumiju većinu mojih objašnjenja pa suzama i ljutnjom poprate svaki moj pokušaj ograničavanja. One su takoreći do jučer bile online jedino tako što bi svaki put kad bi Jan uzeo mobitel u ruke, sjele uz njega svaka s jedne strane, naslonile mu glavu na rame i fascinirano buljile u sve što bi on gledao. I bile su zadovoljne. No, onog trena kad su same dobile mobitel u ruke, počela je borba koja traje i trajat će sigurno još neko vrijeme, a onda ću, pretpostavljam, samo dalje modificirati mjere opreza, dok će beskrajni razgovori ostati naša svakodnevica do daljnjeg jer je tinejdžersko ludo doba tek pred nama.
KAD SLUŠAM O IZAZOVIMA NA TIKTOKU ZBOG KOJIH SU NEKA DJECA IZGUBILA ŽIVOT I RAZNIM OPASNOSTIMA, NAJEŽIM SE OD STRAHA KAKO ĆU OD SVEGA TOGA ZAŠTITITI SVOJE TROJE JOŠ MALE DJECE. HOĆU LI TO MOĆI I ZNATI?
ti (na poslu, u čišćenju kućanstva), potpuna pasivnost, ali i ili pretjerano vježbanje, koje opterećuje vratne kralješke, zatim ozljede vrata i kralježnice, ali i osteoartritis. Naime, degenerativne promjene u koštanomišićnim strukturama vrata nastale starenjem također su čest uzrok boli u vratu.
Bol u vratu može biti simptom i ozbiljnijih zdravstvenih problema, ali to je prilično rijetko.
Rizični čimbenici za nastanak vratobolje su: degenerativne promjene u koštano-mišićnim strukturama vrata nastale starenjem ili dugotrajnim nepravilnim držanjem vrata, ozljede u kontaktnim sportovima, prometne nesreće, pad pri jahanju i slično.
Bol u vratu obično je tupa po karakteru te se može pogoršati s pokretima u vratu, posebno okretanjem glave. Ostali simptomi povezani s nekim oblicima bolova u vratu su trnci, teško gutanje, vrtoglavica i šum u uhu. Bol u vratu može biti povezana i s glavoboljom, bolovima u licu, ramenu i trncima u ruci.
Bolove u vratu dijelimo u tri velike skupine: cervikalni sindrom - lokalizirana bol vrata; cervikocefalni sindrom - bol u vratu sa širenjem u glavu i cervikobrahijalni sindrom - bol u vratu sa širenjem u ruku.
Kako se provodi terapija
Terapija kronične vratobolje sastoji se od fizioterapije kojoj je cilj što je prije moguće smanjiti bolove. Kada se to postigne, važno je poboljšati funkciju vrata i ramena specifičnim i individualno propisanim vježbama koje se određuju na osnovi pregleda poslije uklanjanja akutne bolnosti.
Takvo vježbanje opet se sastoji od dvije faze, od kojih u prvoj nastojimo smanjiti ili ukloniti funkcionalne nedostatke, a u drugoj takvo stanje održavati kako bi se spriječila ponovna pojava bolnosti i zakočenja. Vježbe se temelje na principima istezanja, jačanja i izdržljivosti, a za svakog su individualno modificirane.
KRONIČNA VRATOBOLJA: KREĆE SE OD FIZIOTERAPIJE, A NAKON TOGA SE NASTAVLJA S INDIVIDUALNO PROPISANIM VJEŽBAMA KOJE SE ODREĐUJU NA OSNOVI PREGLEDA
SAVJETI ZA UBLAŽAVANJE BOLOVA U VRATU
Koristite vodeni jastuk
Odgovara li vam tvrđi ili mekši jastuk, odlučite sami, na tržištu su dostupni različiti vodeni jastuci.
Pravilan položaj spavanja
Spavati biste trebali ili na boku ili na leđima, nikada na trbuhu. Naime, kada spavate na trbuhu, vrat je satima okrenut samo na jednu stranu, što dodatno opterećuje vratne diskove i kralješke.
Usredotočite se na unos magnezija
Mnogi slučajevi vratne boli posljedica su napora mišića ili istezanja. Razmislite o dodavanju magnezijem bogatih namirnica u prehranu ili o uzimanju suplemenata magnezija. Magnezij je esencijalni mineral koji pomaže stezati i opustiti mišiće, a može pomoći da izbjegnete bol u vratnim mišićima.
Razmislite o suplementima melatonina kao pomoći pri spavanju
Čak i najbolji jastuk ne može pomoći kad se bol u vratu spoji s nesanicom. Postoje različiti suplementi koji stimuliraju hormon melatonin (koji je najviši prije spavanja). Ovaj dodatak pomaže omogućiti prijeko potrebnu kvalitetu okrepljujućeg sna, koji potiče proces ozdravljenja. Naravno, o uzimanju dodataka prehrani konzultirajte se s liječnikom i ljekarnikom.
Topla kupka
Tuš ili kupka mogu opustiti mišiće i ublažiti bol. Usmjerite mlaz tople vode na bolno područje radi trenutačnog olakšanja.
1. vježba
Stavite ruke na čelo, raširite laktove. Pritišćite čelom o dlanove prema naprijed, bez pokreta glave. Zadržite i opustite.
4. vježba
Stavite šake ispod brade, raširite laktove. Pritišćite bradom o šake prema dolje, bez pokreta glave. Zadržite i opustite.
5. vježba
Isprepletite dlanove na tjemenu, raširite laktove. Pritišćite tjemenom o dlanove prema gore, bez pokreta glave. Zadržite i opustite.
Kada umre osoba koju volimo, gubitak koji osjećamo je golem. Prirodan odgovor na taj gubitak je tuga, intenzivna emocionalna patnja koja prerasta i u fizičku bol i zbog koje nam život potpuno iskoči iz tračnica. Psiholozi se slažu da nakon takvog gubitka moramo proživjeti tugovanje, da moramo proći kroz proces na kraju kojeg ćemo naučiti živjeti u svijetu u kojem nama drage osobe više nema.
Kao faze tog procesa navode se poricanje, ljutnja, potištenost, prihvaćanje te prilagođavanje situaciji i reintegracija. Ne moraju se pojaviti sve faze i ne nužno ovim redoslijedom, one se mogu preklapati, odlaziti i vraćati se, jer svatko tuguje na svoj način. S vremenom će postajati lakše i periodi u kojima osjećamo najjaču bol bit će rjeđi, kraći i manje intenzivni, no potpuno je normalno i godinama nakon gubitka osjetiti snažnu tugu i bol, osobito u situacijama koje povezujemo s dragom pokojnom osobom.
Bolna terapija
Smatra se da proces tugovanja očekivano traje dvije godine, ali budući da je svatko osoba za sebe, ne treba se opterećivati vremenskim okvirima. Ključno je proživjeti tugovanje, a pravila kako to izvesti nema. Presudno je prebroditi tugu i gubitak, a ne "bježati" od tugovanja, jer upravo nas tugovanje oporavlja. U suprotnom, nećemo se moći vratiti normalnom životu.
Britanska psihoterapeutkinja Julia Samuel već trideset godina radi s ožalošćenim osobama. U knjizi "Tuga koja iscjeljuje", podnaslovljenoj "Priče o smrti, životu i oporavku" (izdavač Planetopija), prikupila je priče nekih svojih klijenata kroz koje čitatelju prikazuje kako nam prirodni proces tugovanja može pomoći da izgradimo novi život nakon smrti voljene osobe. Ljudi iz njene knjige različiti su po dobi, spolu, životnom iskustvu, zanimanju i osobnosti, a ono što ih povezuje je bol gubitka koju su osjetili nakon smrti voljene osobe. Autorica ne nudi "pravila" za tugovanje koja bi se mogla primijeniti na svakog ožalošćenog; tugovanje je individualno i svatko mora za sebe pronaći način kako će se prilagoditi novoj situaciji. To je terapija u kojoj ima mnogo patnje i boli, ali koja rezultira iscjeljenjem. Dok tugujemo, ne trebamo biti prepušteni sami sebi; velika je pomoć ožalošćenoj osobi ako ima nekoga tko će je saslušati - obitelj, prijatelje, terapeuta. Stoga autorica u posebnim poglavljima savjetuje kako ožalošćeni mogu izgraditi svoje stupove snage, ali i kako im okolina može pomoći u oporavku.
Paradoks tugovanja
Priče je Julia Samuel podijelila u pet cjelina - Smrt partnera, Smrt roditelja, Smrt brata ili sestre, Smrt djeteta i Suočavanje s vlastitom smrću, a nakon priča slijede razmišljanja koja mogu pokazati kako se lakše nositi s gubitkom. Opisala je pojedine slu-
Priče o smrti, životu i oporavku
Izdavač Planetopija, 2021.
Smrt je prirodna pojava, univerzalna, izvjesna, neizbježna, pa ipak smrt dragih ljudi najčešće nas zatekne emocionalno nespremnima, čak i ako su dulje ozbiljno bolovali. Smrt je možda i posljednja velika tabu tema našeg društva. O njoj se ne razgovara kad je daleko kako je ne bismo prizvali, o njoj se ne razgovara kad je blizu kako je ne bismo ubrzali, ne znamo jesu li proturječni osjećaji koji nas preplavljuju kad nam voljena osoba umre normalni, ne znamo što reći prijatelju koji je izgubio voljenu osobu ili, još gore, koji se suočava s vlastitom smrću, ne znamo kako se pomiriti s vlastitom smrću kada smo suočeni s njom. čajeve tugovanja, stvarna iskustva stvarnih ljudi, terapijski put koji su prolazili zajedno, promjene njihovih raspoloženja, prihvaćanje gubitka, potom i okretanje budućnosti. Iznijela je i njihove životne okolnosti i obiteljsku povijest, onako kako ih je saznavala kroz terapijske razgovore, jer i u njima leži dio objašnjenja za to kako se osoba nosi s tugovanjem. Svaki je od tih slučajeva jedinstven i možda neće odgovarati čitateljevoj životnoj situaciji, no može ilustrirati ono što se često događa u žalovanju, kakve osjećaje ožalošćeni proživljavaju i kroz kakve dileme prolaze, što im pomaže i što im odmaže.
Paradoks tugovanja je u tome, piše autorica, što nas smrt prisiljava da se suočimo sa stvarnošću koju ne želimo i koja nam izaziva bol i nerijetko činimo sve što možemo da tu stvarnost izbjegnemo i da blokiramo bol. U početku nam se smrt voljene osobe čini nestvarnom, u šoku smo i ne možemo povjerovati da više nije živa, ali upravo nam unutarnji krik boli osvješćuje tu istinu.
Često nam ponašanje kojim želimo izbjeći bol nanosi najveću štetu, piše autorica. Svatko bi trebao pronaći način da živi s boli i već proces pronalaženja takve mogućnosti čini oporavak vjerojatnijim. Ovdje je riječ o tome "da si dopustimo uranjanje u bol, pretrpimo je kad nas pogodi (često je osjetimo kao nepogodu, kao nagli udar oluje) i zatim uzmemo predah od nje prepuštajući se nekoj razonodi, poslu, onome što nas opušta i pruža nam utjehu. Svaki put kada prolazimo taj proces, mi smo sve bliže paradoksalnoj realnosti s kojom se ne želimo suočiti, a to je da je voljena osoba umrla".
Autentične priče
Priče koje se nižu jedna za drugom često navode čitatelja da se zamisli nad njima, da prepozna kako su se ožalošćeni u nekom trenutku osjećali, čak i ako nemaju puno dodira s čitateljevim iskustvom, jer su autentične i dogodile su se ljudima od kojih je većina živa i za koje možemo vjerovati da su se koliko-toliko dobro izborili sa svojom patnjom. Posebno su dirljivi, ali i znakoviti, detalji.
Psihologija | ŽaloVaNjE O autorici
Julie Samuel je psihoterapeutkinja koja se bavi radom s ožalošćenim obiteljima. Radila je i privatno i u bolnici St Mary's u Paddingtonu, gdje se bavila tada pionirskim radom na području porodiljne i pedijatrijske psihoterapije. Godine 1994. osnovala je organizaciju Child Bereavement UK koja pomaže obiteljima čije je dijete umrlo ili će umrijeti, kao i ožalošćenoj djeci te obrazuje profesionalce za rad s takvim obiteljima. Osim "Tuge koja iscjeljuje", autorica je i knjige "This Too Shall Pass" ("I ovo će proći").
Žalovanje i spolni nagon
Psihoterapeutkinja Julie Samuel u knjizi se dotiče i utjecaja žalovanja na seksualni život. "Radim s mnogo ožalošćenih ljudi koji su prestali osjećati seksualni nagon iz više razloga. Neki su fizički iscrpljeni pa je seks posljednje u što bi se upustili, drugi bi imali osjećaj krivnje da si priušte bilo kakav užitak - ili, vrlo često, imaju osjećaj da ih umrla osoba promatra. Mnogi ljudi misle da tugovanje briše sve njihove potrebe, za hranom, veseljem i seksom." S druge strane, buđenje seksualnog nagona može biti zdrav biološki odgovor na smrt: "Seksualni nagon je onaj energičan, kreativan dio nas koji teži povezanosti i životnoj radosti. Da bi nas seksualno privlačio, i naš se partner treba osjećati punim života, a ako je bolestan ili emocionalno zahtjevan, naša žudnja za njim opada. Također, seksom održavamo vezu s drugačijom verzijom nas samih, odnosno ispunjavamo potrebu da se ponovno povežemo s dijelovima sebe koje izgubimo udovoljavajući obvezama svakodnevnog života; a posebno kad smo suočeni sa smrću. Vrlo je uobičajeno da ljudi osjećaju nagon da se povežu sa svojim erotskim ja kako bi potisnuli osjećaj apatije. Seks može biti izvor utjehe i bliskosti kada se tijekom tugovanja osobe osjete usamljene i isključene te žele osjetiti bliskost u svom poljuljanom svijetu."
Tu je i pitanje nove veze za udovca ili udovicu. Okolina često novu vezu vidi kao rješenje ili pak osuđuje udovca ili udovicu ako "prebrzo" uđu u novu vezu. Autorica ističe da pritisak prijatelja i obitelji ne bi smio imati nikakvu ulogu. "Smrću završava život, ali ne i veza s umrlom osobom, pa se preživjeli partneri često muče kako da to riješe... Možemo u mislima zadržati više odnosa, i bivši i sadašnji. Tugovanje se ne rješava povratkom u život kakav smo imali, jer povratka na staro nema." SMATRA SE DA PROCES TUGOVANJA TRAJE DVIJE GODINE, ALI SVATKO JE OSOBA ZA SEBE, NE TREBA SE OPTEREĆIVATI VREMENSKIM OKVIRIMA. KLJUČNO JE PROŽIVJETI TUGOVANJE, PRAVILA KAKO TO IZVESTI NEMA
Primjerice, Kayleigh je u ranim tridesetima izgubila voljenog supruga, poginuo je u prometnoj nesreći. Tri mjeseca nakon njegove smrti nije bila sposobna za posao, nije mogla donositi odluke, nije se mogla brinuti za malog sina, o kojem se uglavnom brinula njezina majka. Patnja za pokojnim suprugom stvorila je u njoj očaj i pustoš, nije se mogla odvojiti od njega i zbog toga je osjećala bijes i nemoć. "Ne mogu spavati bez njega, noću sam ga uvijek dodirivala nogom, a sada je ondje samo hladno ništa... Bez njega moj život nema smisla."
Ili nedoumica Phila i Annette kojima se utopila četverogodišnja kći, najmlađa od troje djece: što odgovoriti kada ih netko upita koliko djece imaju? Poriču li da je malena Amber uopće postojala ako kažu da imaju dvoje djece? Lažu li ako kažu da imaju troje? Mogu li podnijeti šok koji će izazvati sugovorniku ako kažu da su imali troje, ali da je jedno umrlo?
Bolan je i primjer Mussieja, mladića u dvadesetima, čiji se brat ubio hicem iz očeve puške. Mussie je stalno u mislima vrtio njihov zadnji telefonski razgovor - vozio je i bio je pomalo rastresen i samo je rekao bratu da će ga nazvati kasnije. No, četiri sata poslije brat je bio mrtav. Mussie nije mogao shvatiti zašto je brat to učinio, a istodobno je stalno vrtio u glavi taj zadnji razgovor i zamišljao da je mogao spriječiti tragediju samo da je rekao ovo ili ono. Pored toga, roditelji su svoju bol vidjeli kao veću i značajniju od njegove te je osjetio da nema pravo na vlastite osjećaje. Povremeno ga je obuzimala krivnja što je živ i "nedovoljno dobar".
Autorica smatra da društvo odnosu među braćom i sestrama, iako je to jedan od ključnih odnosa u životu i većina nas ima brata, sestru ili više njih, ne daje dovoljno važnosti, ni u životu ni u smrti. Prema britanskim podacima, otprilike jedna trećina lju-
di ima "zamrznute" odnose s braćom i sestrama, ali to ne umanjuje tugu za njima kada umru, nego dodatno otežava tugovanje jer više nema prilike za poboljšanje odnosa, a tu je i kajanje zbog prijašnjih postupaka. Julia Samuel ističe i kako ne postoje grupe potpore za pomoć ožalošćenoj braći i sestrama, kao što postoje za udovice i udovce ili za roditelje kojima su umrla djeca. Nova istraživanja pokazuju da braća i sestre mnogo snažnije utječu na razvoj naše osobnosti nego što se do sada mislilo i njihova nas smrt zbog toga teško pogađa. Što je dublja emocionalna povezanost među njima, piše autorica, to je proces oporavka vjerojatniji.
Pomoć u oporavku
U tugovanju nema pravilnog i nepravilnog, moramo prihvatiti što se zbiva u nama i pronaći način da se s tim osjećajima nosimo, piše Samuel. Oporavku može znatno pridonijeti okolina - partner, braća i sestre, roditelji, prijatelji - ali može nam i nanijeti dodatnu bol. Zato je autorica navela i neke smjernice koje mogu uputiti bliske osobe kako se ponašati prema ožalošćenima.
Ključno je prilagoditi se ožalošćenoj osobi, izraziti sućut zbog gubitka, a potom joj prepustiti želi li govoriti o gubitku ili ne. Najvažnije je da joj budete podrška i da ona to može osjetiti. Nemojte nametati razgovor, ali ako osjetite da joj je to potrebno, prihvatite i potaknite daljnji razgovor. Nemojte nemoćno umuknuti i u nelagodi samo gledati u ožalošćenu osobu, ne bi se ona trebala brinuti za vas, nego vi za nju. Nemojte obećati da ćete napraviti sve, jer nećete, radije iskreno recite da ćete, primjerice, doći sutra popodne, da ćete skuhati ručak i slično, nešto konkretno i nešto što možete ostvariti. Nije dobro rješenje reći
ožalošćenoj osobi da vas nazove ako vas za bilo što zatreba - bolje je da vi preuzmete inicijativu i nazovete vi nju, pa ćete vidjeti želi li razgovarati i je li joj što potrebno. Ako ste i pogriješili, bolje je pogriješiti tako nego da joj se uopće ne javite.
Tu je još niz smjernica, navedenih kroz stvarna iskustva ljudi s kojima je Samuel razgovarala. Nema tu pravila uklesanih u kamen - raspoloženje i potrebe ožalošćenih mijenjaju se iz dana u dan, pa i iz sata u sat, i zbog toga bi okolina trebala biti strpljiva, osluškivati njihove potrebe, prilagođavati im se, zatomiti svoje potrebe i pokazati da ih istinski zanima kroz što ožalošćena osoba prolazi.
da nas neke partnerove odlike, koje su nam se ranije činile savršenima, sada počinju živcirati (npr. njegova pouzdanost sada djeluje kao krutost, njena velikodušnost izgleda kao neodgovornost).
Na nesreću, kod međusobnih razlika sukobi su prirodna pojava pa se pojačava "borba za vlast". Čudimo se promjeni koju vidimo kod partnera, a osjećaj ljubavi miješa se s udaljavanjem i iritacijom. Počinjemo sumnjati: možda i nismo tako savršeni jedno za drugo?
Kako razočaranje raste, tako se pojačava i naš biološki odgovor na stres. Ovisno o našoj osobnosti i o okolnostima, bit ćemo spremni za borbu ili za povlačenje. Možda ćete, primjerice, osjećati potrebu da trebate braniti svoje vrijednosti, a to se može pretvoriti u želju da sve bude po vašem. No, nema smisla očekivati od druge osobe da će biti baš poput nas, a mnogi ipak, na nekoj razini, upravo to očekuju.
Što činiti na ovom stupnju
Ključno je znati upravljati sukobima, znati smiriti konflikte i suočiti se s teškoćama u vezi, sve uz uzajamno poštovanje i brigu. Zapamtite da su "borba za moć" i svađe normalan dio veze, ne moraju značiti da veza ne funkcionira i da se bliži kraj ljubavi. Ali svi trebaju naučiti prepoznati razliku između zdravog neslaganja i nezdravih problema s kontrolom - prvo se može riješiti, a drugo je znak da biste možda ipak trebali prekinuti.
Ovaj je stupanj veze i pravo vrijeme da naučite jezike ljubavi, smatra L. Carroll. Prepoznajemo pet jezika ljubavi: riječi potvrde, kvalitetno zajedničko vrijeme, primanje darova, iskazivanje uslužnosti i tjelesni dodir. Izuzetno je važno "znati ih govoriti", jer svatko treba znati kako voljena osoba želi primati ljubav.
Treći stupanj: Razočaranje
Na ovoj se točki može činiti da je došao kraj puta za neke parove. Borbe za prevlast u vezi potpuno su isplivale na površinu, problemi koje je par do tada gurao pod tepih postali su očigledni. Neki su ljudi u stalnoj napetosti, spremni krenuti u borbu i na najmanju provokaciju; drugi se potiho udaljuju, ulažući sve manje i manje energije u održavanje veze, a sve više u druga životna područja. Ona strastvena ljubav s početka veze sada je tek daleka uspomena. U prvi plan izbija "ja", tako se sada osjećamo puno sigurnije nego kao "mi".
Ipak, neki parovi ne dovode u pitanje svoju predanost - sve im je ovo samo snažna poruka da nešto trebaju promijeniti.
Što činiti na ovom stupnju
Puno negativne energije može se nakupiti na ovom stupnju veze. Kako biste je prevladali, pokazujte naklonost i razumijevanje za partnera čak i kad vas je nečim uzrujao. Možete li biti ljutiti i svjesni da nešto debelo nije u redu i da o tome trebate razgovarati, a istodobno i dalje zajedno ići u kino ili na večere? Možete, ako se želite boriti za vezu.
U prvoj fazi mozak bilježi samo ono pozitivno i izbjegava sve što dovodi u pitanje takav pogled. U fazi razočaranja mozak zapaža samo nedostatke veze, pozornost mu zaokuplja samo ono što je loše, a ono što je dobro ignorira. Nastojte to svjesno prevladati.
Četvrti stupanj: Odluka
Na prijelomnoj ste točki. Emocionalni lomovi, svađe i izlasci iz kuće na neko vrijeme nakon njih postali su uobičajeni. Ili ste postali ravnodušni i sve se više udaljavate jedno od drugog. U takvoj situaciji ljudi počnu obično razmišljati o prekidu veze i nekom novom početku. Na ovom se stupnju donosi odluka - hoćemo li otići ili ćemo ostati i ne činiti ništa bez obzira na to koliko se loše osjećamo ili ćemo pak zaista zajednički poraditi na popravljanju oštećene veze.
Što činiti na ovom stupnju
Parove u ovoj fazi terapeutkinja Linda Carroll ohrabruje da razmisle o zajedničkom novom putu te da porade na vezi prije nego što donesu konačnu odluku o njoj. Mnogo puta, kaže ona, parovi osjećaju kao da su spremni za razlaz, no kada nauče učinkovito međusobno komunicirati, osjećaj ogorčenja ili otuđenja može izblijedjeti.
Taj rad na vezi znači i razumijevanje vlastite uloge u pogoršanju veze i zalaganje za stvarne promjene. Ako
U PRVOJ FAZI MOZAK BILJEŽI SAMO ONO POZITIVNO I IZBJEGAVA SVE ŠTO DOVODI U PITANJE TAKAV POGLED. SUPROTNO TOME, U FAZI RAZOČARANJA MOZAK ZAPAŽA SAMO NEDOSTATKE VEZE. NASTOJTE TO SVJESNO PREVLADATI
Vidljivi simboli ljubavi: ne radi se tu o materijalnoj vrijednosti, nego o simbolici dara
NEMOJTE SE IZGUBITI U PRIJEVODU Koji ljubavni jezik govorite?
Jeste li sigurni da svom partneru iskazujete ljubav upravo onako kako je on/ona voli primati? I ljubav se ponekad može izgubiti u prijevodu, a to se može dogoditi ako dvije osobe govore različite ljubavne jezike. Koncept ljubavnih jezika razvio je i opisao američki antropolog i filozof Gary Chapman devedesetih godina prošlog stoljeća. Po njemu, postoji pet takvih jezika, odnosno pet različitih načina izražavanja i primanja ljubavi. To su: riječi potvrde, kvalitetno zajedničko vrijeme, primanje darova, iskazivanje uslužnosti i tjelesni dodir. "Svi mi poznajemo većinu tih ljubavnih jezika, ali jedan od njih ipak govorimo najbolje. Otkrijemo li svoj i partnerov primarni ljubavni jezik i govorimo li ga redovito, možemo se bolje međusobno razumjeti i uspješnije se uzajamno podržavati", protumačila je psihoterapeutkinja iz Kalifornije Sunny Motamedi. 1. Riječi potvrde: Govornici ovog ljubavnog jezika cijene verbalna priznanja - česte izjave ljubavi, komplimente, pohvale, izraze zahvalnosti i podrške, česte poruke i komunikaciju putem društvenih mreža.
2. Kvalitetno zajed-
ničko vrijeme: Ljudi ovog ljubavnog jezika osjećaju se najvoljenije kada partner želi aktivno provoditi vrijeme s njima i uvijek je raspoložen za druženje. Osobito su im važni aktivno slušanje, kontakt očima i potpuna prisutnost i nepodijeljena partnerova posvećenost, bez ometala poput televizora i pametnih telefona ili bilo kojih drugih.
3. Primanje darova:
Ovdje je sve vrlo izravno - osoba se osjeća voljenom kada dobije "vidljiv simbol ljubavi", kako je to opisao Chapman. Ne radi se tu o materijalnoj vrijednosti, nego o simbolici dara. Ovi ljudi cijene postupak darivanja, partnerovo promišljanje i odabir predmeta koji predstavlja njihov odnos. Ključno je pritom da taj dar održava njihove vrijednosti i njihov ukus, a ne nužno vrijednosti i ukus osobe koja daruje.
4. Iskazivanje usluž-
nosti: Osobe koje govore ovaj ljubavni jezik cijene kad se partner potrudi olakšati im život i ugoditi im. To može biti kuhanje jutarnje kavice, juhica kada su bolesni, kupnja nečega što oni u gužvi nisu stigli itd. Ovi ljudi vjeruju da djela govore više od riječi i vole kad im se djelima pokaže naklonost. 5. Tjelesni dodir: Na ovom jeziku ljubav se iskazuje tjelesnim izrazima - držanjem za ruke, ljubljenjem, grljenjem, maženjem, seksom. Tjelesna bliskost potvrda je ljubavi i emocionalna poveznica za govornike ovog jezika. Oni cijene osjećaj topline i ugode koji dolaze s tjelesnim dodirom i osjećaju se voljeno kada ih partner grli, ljubi, mazi. se odlučimo za takav put, poručuje Carroll, možemo se razviti u najbolju verziju sebe i pružiti priliku našoj vezi da se razvija i produbljuje. Čak i ako se par odluči razići, partneri to mogu učiniti na konstruktivan način, bez gorčine, želeći jedno drugom dobro i razumijevajući svoju ulogu u tome što se dogodilo.
Peti stupanj: Ljubav svim srcem
Na ovom je stupnju naša veza najzdravija i od nje dobivamo najviše. To je ljeto ljubavi u kojem su plodovi rada na vezi zreli i spremni za uživanje. Osobe su istinski upoznale i sebe i partnera, prihvaćaju i svoje i njegove/njene nesavršenosti i svjesni su da "savršeno podudaranje" ne postoji.
I dalje treba raditi na vezi. Važno je znati dobro slušati te voditi i teške razgovore, ali bez optuživanja, osjećaja ugroženosti i međusobnih napada. Na ovom se stupnju parovi opet počinju zajedno igrati i zabavljati - smiju se, opuštaju i istinski uživaju jedno u drugom. Mogu ponovo osjetiti strast i seks poput onog iz prve faze i zapravo se opet zaljubiti jedno u drugo.
Što činiti na ovom stupnju
Hraniti se zrelom ljubavlju. Stupanj ljubavi svim srcem pun je kvaliteta kao što su velikodušnost, humor, prilagodljivost, uzajamna briga, život sa smislom. Parovi mogu ostati u ovoj fazi sve dok obje osobe održavaju svoj osobni integritet, razvijaju se i brinu o sebi i o partneru poštujući njegovu osobnost. Negdje u daljini vjerojatno vas čekaju novi izazovi, ali sada znate kako ćete se s njima izboriti, kaže L. Carroll, a u međuvremenu uživajte u putovanju.
