Rosie Kugli Tajna prijateljice noći U životu svakog od nas postoji tajna koju nismo nikom povjerili, greška koju nismo ispravili, san koji nismo ostvarili i ljubav koju nismo zaboravili...
1. DIO . Ljubav je jedina strast koja ne priznaje ni prošlost ni budućnost.
Dolazak
Scenografija spremna, scenarij odavno napisan. Nedostajala je još samo glavna glumica. Ali i ona će stići za nekoliko minuta. Kroz stakla automobila koji klizi zagrebačkim ulicama, pred očima Nuše Brozičević promiču slike grada. Veličanstveno pročelje Hrvatskog narodnog kazališta, secesijske zgrade, kafići, poneki grafit
uvredljiva sadržaja. Da je danas samo obično jutro, njezino bi lijepo lice bilo ozareno i nasmijano. Ali ovo nije običan dan. Nuša ne vidi, ne opaža ljude na ulicama, užurbani puls grada. Pokušava umiriti snažno pulsiranje u grudima, usredotočiti se na disanje, ruke koje podrhtavaju. Pokušava ne razmišljati o onom što će uslijediti. Pokušava... Da je neka druga, neokrznuta životom, sigurno bi se slomila pod teretom optužbi, ali ne i ona. S emocionalnim teretom vlastite prošlosti i nemilih događaja, Nuša zna da više nije u stanju proizvesti iluziju da ima kontrolu nad situacijom, ali neće pognuti glavu. Ostat će uspravna i dostojanstvena, bez obzira na sve što će se pisati i pričati. Nuša Brozičević – ledena kraljica, uspravna i nesalomljiva „Madame“. I nitko, baš nitko, od silnih ljudi koji je budu promatrali kako izlazi iz auta, neće znati da se ispod te hladne površine krije osjetljivo ljudsko biće. Jer, i ona voli, plače, suosjeća, da. Na prste jedne ruke može nabrojiti one kojima je dopustila da upoznaju tu njezinu osjećajnu stranu. Njezinu slabost. A kako je postala takva? Kako je u očima drugih postala tako odbojna, daleka i strana? Negdje je pročitala da čovjeka oblikuje djetinjstvo, konfiguracija duše, nasljeđe roditelja ili otisak okoline. Nuša je znala, jako je dobro znala, što ju je oblikovalo. I da može vratiti sat, da može... samo na tren, pomaknuti vrijeme. Ali, ne! Neće se zanositi glupostima, ispraznim maštarijama. Već je jako blizu... Za svega nekoliko minuta, veliki automobil zaustavit će se na Zrinjevcu, ispred zgrade Županijskog suda i ona će kliznuti van. Ravno u ralje novinara, fotoreportera. Dubok uzdah otme joj se iz grudnog
koša. Još nije bila izvedena pred sud, a već su je proglasili krivom. Osim toga, i Igor ju je upozorio. – Dušo, ne zanosi se previše! Ti si glavna atrakcija i samo čekaju da te rastrgaju... – Ima li išta pozitivno? – pitala ga je smireno. – Ima! – namigne značajno, a ona ga pogleda s upitnikom u očima. – Imaš najboljeg odvjetnika na svijetu i budi sigurna da neću dopustiti da te povrijede!
*** Da, Igor Belošević nije bio samo dobar odvjetnik. Bio je odličan, najbolji. – Sjećaš se kad si prvi put došla k meni? – upitao ju je prije nekoliko dana. – Da! – Nuša ispusti glasan uzdah. Tražila je odvjetnika koji je najbolji u svom poslu, a svi putevi vodili su u kancelariju mladog lava. Svidjelo joj se ono što je čula o njemu: tip je od siromašnog dečka iz predgrađa, vječito gladnog i bez prebijene pare, postao jedan od najpoznatijih odvjetnika kaznenog prava.
– Gospođo, gdje da Vas ostavim? – muškarčev glas prene je iz razmišljanja. – Evo samo tren, samo da... – drhtavom rukom posegne za mobitelom i ukuca njegov broj. Odmah se javio.
– Vidim auto. Pričekaj sekundu da se probijem do tebe – izgovorio je to u jednom dahu. – Ovdje je ludnica, ali ništa se ti ne brini... – Naravno – ton njezina glasa bio je bezbojan. Što bi drugo jedan odvjetnik mogao reći, pomisli. Nije željela gledati kroz prozor. Ježila se onoga što se vani odigravalo. Posegne za malim ogledalom da provjeri svoj lik u zrcalu, ali odustane. – Čemu? – upita se. Bila je zaogrnuta plaštem ljepote, tom gotovo nedodirljivom hladnoćom savršenstva, ali ovaj put ljepota joj neće pomoći. Njezin će izgled biti još jedna u nizu otegotnih okolnosti. I svi ovi ljudi koji su se natiskali na ulici, oko njezina automobila i ispred zgrade suda, žele uživati u predstavi, gledati kako se njezino lice izobličuje u bolnoj grimasi, žele joj natjerati suze na oči, suze koje će nagrditi to lijepo lice. – I lijepi plaču, zar ne? – prođe joj glavom. Neće im dati taj gušt, ali zašto je onda hvata strah? Zašto se odjednom boji uhvatiti vrata i izaći iz sigurnosti limene kutije? I gdje je Igor? Nuša nije mogla vidjeti da Igor čavrlja s okupljenim novinarima. Stavila je sunčane naočale i mirno čekala, ali nije mogla izdržati. Znatiželja je bila jača. I protiv volje, pogled joj klizne u neželjenu pravcu. Silno mnoštvo naguralo se oko automobila. Duboko uzdahne. – Vrijeme je – pomisli. I kao da je iskliznula iz svoga tijela, više ne osjeća ništa. Bila je samo lutka koja će odigrati još ovu, posljednju predstavu.
II.
Dok se energičnim korakom probijao kroz uzavrelo mnoštvo, odvjetnik Igor Belošević osjećao je ono poznato, gotovo erotsko uzbuđenje. Srce mu je tuklo, snažno pulsiralo. Nije mogao sakriti uzbuđenje. Za samo nekoliko sekunda iz automobila će izaći njegova klijentica, žena koja u posljednje vrijeme sablažnjava javnost, neumjereno puni novinske stupce od žutog tiska pa do ozbiljnih tiskovina. Njezino prekrasno lice uvuklo se u svaki dom, na malim ekranima prisutna je više nego premijer i svi članovi Vlade zajedno. Znao je da ga čeka krotko i poslušno. Iza zatamnjena stakla na stražnjem sjedalu auta, Nuša, njegova omiljena seksualna fantazija. Osjeti ono poznato bockanje u preponama, a usta mu se osuše. Imala je tu magičnu moć, to nešto što je mamilo uzdahe i beskrajno iritiralo druge žene. Bilo je to jedina žena zbog koje bi bio spreman sve staviti na kocku. – Čini se da će tako i biti – pomisli. Pažljivom promatraču zasigurno nije promaknuo smiješak koji mu je titrao u kutovima usana i neobičan sjaj u očima jer cijenjeni odvjetnik Igor Belošević besramno je uživao u svakoj sekundi ove veličanstvene šarade. Obožavao je silno mnoštvo koje se natiskalo oko njega ne dopuštajući mu da se probije do svoje klijentice. Uživao je u blicevima koji mu su bljeskali pred očima i mikrofonima uperenima u njegovo lice. Novinari su ga vukli za rukav, svi su ga željeli dotaknuti, dobiti izjavu ili barem jednu rečenicu jer on je bio režiser, kreator najvažnijeg scenarija zvanog obrana. Masa je izgarala od znatiželje, svi su se pitali koju će taktiku genijalni odvjetnik upotrijebiti u ovom, već unaprijed „izgubljenom“ slučaju. Slučajevi poput ovog pobuđivali su znatiželju javnosti, poticani raznim glasinama koji su se poput šumskog požara širili o njegovoj klijentici.
– Koji cirkus, koji cirkus... – mrmljao je sebi u bradu. Morao je priznati da ovakav medijski spektakl nije očekivao. *** Igor zna da su ljudi poput krvožednih životinja. Lako nanjuše krv, a krv i suze bogatih i slavnih uvijek privlače pozornost. Skandal u koji je uvučena njegova klijentica prvorazredna je poslastica. Iako suđenje još nije ni započelo, već je poprimilo neviđene razmjere. On će učiniti sve što je u njegovoj moći da još malo razbukta vatru, a onda, ono što mora. – Žao mi je, ali ja vodim igru – bio je jasan – znaj da te neću iznevjeriti. – Igore, ja ne želim pobjedu po svaku cijenu – rekla mu je jučer posebno naglašavajući svaku riječ. Zar mi je željela još nešto reći? Neće pobjedu po svaku cijenu!? Nikad nije čuo ništa gluplje. Ta, svi žele pobjedu! Što joj dovraga to znači? Takva i slična pitanja opsjedala su ga ne dopuštajući mu da utone u san. – K vragu, moram imati sedam sati sna! – ljutito povuče poplun preko glave. San mu nije dolazio na oči, a točno je znao i zbog čega.
*** – Recite nam, odvjetniče, kakve su šanse vaše klijentice? Znate li da državno odvjetništvo traži maksimalnu kaznu? Hoćete li uvesti neki novi dokaz? – nije se mogao obraniti od pitanja. Igor je volio koketirati s novinarima, uživao je u pažnji koju su mu posvećivali.
Mlada novinarka, sočnih usana i pozamašnog poprsja uspjela se probiti do njega. U svakoj drugoj prilici sa zanimanjem bi promotrio izazovnu žensku priliku, ali ne i sada. Neugodno mu se unosi u lice, zamahuje kosom u želji da bude primijećena, da izvuče neki odgovor. – Gospodine odvjetniče, koja je vaša taktika? Kako ćete izvući svoju klijenticu s obzirom na sve što joj se stavlja na teret? Znamo da toga ima jako puno, a to su sve teške optužbe... – besramno je razvlačila riječi i to ga zaustavi. Ako je već u svom elementu, zašto da se malo ne poigra ovim parom dobrih sisa? Bila je mlada i prikladno neiskusna. Možda je opameti da ubuduće ne postavlja tako glupa pitanja. – Rado, vrlo ću rado podijeliti s vama detalje obrane. Evo, šapnut ću vam na uho, samo, najdraža moja, pobrinite se da za moju, brižljivo osmišljenu strategiju, ne sazna gospodin državni odvjetnik! – teatralno zavapi, a mnoštvo se glasno nasmije. Novinari su obožavali njegov smisao za humor. – Osim toga, mlada damo, ako vi i prije suđenja znate što se stavlja na teret mojoj klijentici, vidoviti Milan dobio je konkurenciju! I to opaku, jer onda zasigurno znate i ishod suđenja... – salve smijeha ponovno su zaljuljale mnoštvo okupljenih, a mlada novinarka crvena kao paprika, posramljeno se pokušala izvući iz gomile. *** Konačno ga je ugledala. Sigurnim korakom probijao se kroz masu ljudi, mikrofona i kamera dok mu je osmijeh titrao na licu. – Idemo – rekao je i Nuša ga spremno uhvati za ruku.
Da nije bilo Igora, njezina čvrstog oslonca, vjerojatno bi se raspala u tisuću komadića. Iako je znala što je čeka, tek kad je izašla iz auta i vidjela onu gomilu, postala je svjesna koliko je njezin slučaj uzburkao javnost. Unosili su joj se u lice, gurali joj mikrofon pod nos. Bila je zaslijepljena blicevima koji su sijevali sa svih strana, hvatala fragmente rečenica, kočila se od užasa. – Gospođo Brozičević, je l' istina da ste organizirali lanac elitne prostitucije... podvodili djevojke... je l' istina da je profesor Beritić umro u vrućoj igrici... da je djevojka koja je uhićena vaša zaposlenica... da vas čeka optužba... kazna za... istražni zatvor... osuda zbog... zatvorska kazna? – Moja klijentica u ovom trenutku nema komentara... – Bez komentara... – Rekao sam već, nemamo komentara... Čvrstom rukom vodio ju je prema velikim vratima, štiteći je svojim tijelom. Još nije ni počelo, a već se osjećala kao da je ubačena u žrvanj i samljevena. A ono najgore tek je čeka. I ne, neće to biti strašne optužbe kojima će je blatiti, niti svjedoci koji će upirati prstom u nju, niti strogi pogledi puni optužujućih i ljigavih aluzija... samo susret, neizbježan susret s njegovim očima.
2. DIO Uspomene imaju samo oni koji su voljeli. Susret I. Ušla je u sudnicu. Pred njom stoji on... Robert Auer, čovjek koji se mora pojaviti u životu svake žene i obilježiti ga. Robert Auer. Ljubav njezina života. Robert Auer. Čovjek koju ju je izdao. Čovjek koji je izdao njihovu ljubav. Robert Auer. Čovjek od kojega je bježala, ali nije mogla pobjeći. I sada, dok je gleda, Nuša osjeća. Zna da ju je volio. Ludo i do bola. Nuša zna da njihova priča nije bila završena. Možda je ovo prilika da se agonija prekine? Umorna je već od bježanja, od silnih pitanja, od tajne koju je svih ovih godina brižljivo skrivala i koja je svakim danom sve više podsjeća na njega. I ne brine je ovaj sudski proces, neka bude što biti mora.
Ne brine se da će njihova tajna biti otkrivena jer ona je i dalje samo njihova. Nikad je nikome nisu otkrili, čuvali su je ljubomorno sve ove godine, kao što školjka čuva svoj biser. Za nju je znala jedino Marisa, Robertova žena, ali ona bi prije umrla nego ikome rekla. Ne brinu je čak ni napisi u novinama ni ove senzacionalističke naslovnice i slike koje se odjednom pojavljuju, a snimljene su bez njezina znanja. Nuša zna da će sve to izblijedjeti u sjećanju ljudi. Ništa nije vječno. Ništa osim ljubavi. *** I usprkos svemu, usprkos svim optužbama, ružnim riječima, fragmentima iz života u kojima dominira zadovoljavanje tjelesne strasti, orgazmi koji se naplaćuju, susreti po hotelskim sobama, znoj i mirisi napaljenih muškaraca, oženjenih muškaraca, izopačenih muškaraca i usprkos riječima koje je izgovarala, uzdasima koje je mamila, pokretima koji su mogli zadovoljiti i one najzahtjevnije i najbizarnije želje... usprkos riječima da je bila hladna, proračunata, bešćutna, nesposobna za ljubav... unatoč svemu što joj se stavlja na teret, ona prokleto dobro zna što je to ljubav. Nije se željela zaljubiti. Nije željela poljupce, smijeh, suze. A onda se dogodilo ono najstrašnije i najdivnije. Robert. S njim je upoznala strast koja preobražava život. U njegovu zagrljaju budila se poput nove žene. Mislila je da može prevariti život, da može krenuti iz početka. Zanosila se iluzijom, opijala snovima. U dubini duše očekivala je onaj čudesni, kopernikanski obrat. Ali život ne donosi čudesne obrate sudbine nego ispostavlja račune, naplaćuje grijehe prošlosti. I ne možeš ga prevariti. Kad-tad dostigne te upravo ono od čega bježiš. I stiglo je. U obliku sudskog poziva.
Nuša zna da Robert neće sklanjati pogled. Bio je onakav kakvog pamti, sanja. Koliko se samo puta upitala kako je moguće da ga još uvijek sanja toliko snažno, kao da ga želi preseliti iz snova kako bi ga mogla zagrliti. Nastaviti tamo gdje se san prekinuo. ***
Gledaju se. Sekunde poput vječnosti. Robert ne izgleda poput strogog sudca. U njegovim očima ne nazire se osuda. Nuša ne zna što traži na njezinu licu i ne zna hoće li to i pronaći. Uspomene žive u sjećanjima, ne mogu izblijedjeti, rekao je netko. I ona se sjeća svakog detalja, svake riječi, mirisa, boje. Odjednom se osjeti neobično jakom. Jača je nego što je mislila. Neće se slomiti pod njegovim pogledom. A upravo se toga najviše bojala. Nuša osjeća, zna da ju je volio. Samo zašto ju je izdao? Zašto joj je tako lagao? Zašto? I zašto rana još uvijek tako boli? Da zatvori oči, mogla bi osjetiti kako je dodiruje, kako gleda njezino tijelo, prstima prelazi preko usana. Ljubi je poput djeteta koje uranja u tajne prvih poljubaca i pritom otkriva bezbrojne jamice užitaka. Topla udubljenja među kostima na podlozi svilenkaste kože i sve se vraća, kao posljednji ples...