Je suis Jednoruki
11
2009. U tim sam se staklima vidio nejasno, umanjeno, činilo mi se da gledam u svoju onemoćalu karikaturu. Znao sam da gleda kroz mene. A kada bi na tren lice okrenula od mene, i karikatura bi se pomakla iz mog vidokruga, ostajući lebdjeti u prahu potrošenog prethodnog momenta. Nisam čeznuo da opet okrene glavu prema meni. Ni zato da bih u njezinim modernim naočalama poput kakvog perverznog narcisa ponovno ugledao umanjenog sebe ni zato da bih ispod njih nazirao njezin pogled. Za njom i za svojim odrazima u njoj već odavno nisam čeznuo. Sunce je bilo nisko na ovogodišnjem nebu. U svoju jazbinu zavlačilo se otežalo i razmazano; idealan zalazak za društvo dvoje potrošenih sugovornika (ili je možda bolje reći sušutnika, budući da rijetko razgovaramo). Dolazi gotovo svaki dan. S vrećicama, paketima, potrepštinama. Uvijek s velikim tamnim sunčanim naočalama, odjevena u nešto ležerno, tek nehajno nabačeno. Kompletno utopljena u filozofiju jednostavne i dobrohotne girl next door. Trsi se ugoditi, ne nametati se, ni od čega ne odudarati. Poprilično zamorno. Na balkonu se smračilo pa je skinula naočale. Primijetio sam sitne bore oko njezinih očiju i jednu veliku kod lijeve obrve. Pokupila je tacnu s ispijenom kavom i otišla oprati suđe, nakon čega će, znao sam redoslijed unaprijed, sjesti i zapaliti još jednu.
MR-Je suis Jednoruki_KB.indd 11
09.09.16 11:15:48
12
Maja Ručević
S trinaestog su kata gimnazijska dječurlija što su se vraćala iz škole izgledala puno veća nego što bi to zakoni ptičje perspektive pretpostavljali. Činilo mi se i da su im bubuljice na licu veće od glava. Teški ruksaci natrpani znanjem koje im predstavlja najveći problem u životu, poput sepeta šljiva iz Samokovlijina Nosača Samuela. Naporno im je. Nose glave u torbama. Velike glave u prevelikim torbama. Poželio sam ih gađati jajima, ali sam umjesto toga zapalio cigaretu. Duhanski ritual katkad odgađa, ili još bolje, u potpunosti suzbija poriv za izvođenjem drskih i neprimjerenih radnji. A o toj njegovoj hvalevrijednoj karakteristici nitko ne govori. Samo o raku pluća, oštećenjima spermatozoida, ugroženim plodovima itd. Točno u pola osam, uslijed posljednjeg mlaza iz pipe pod kojom ona pere posljednji komad prljavog posuđa začut će se najava dnevnika iz susjednog stana, potom tri vrane u zraku, a onda će nebo, kao prilikom kakvog grand finala, u svom revijalnom tonu zatvoriti vrata dana i u misli propustiti večer. Bit će mi malo lakše. Sad će i ona ispušiti svoju zadnju cigaretu i otići. Bit ću sam. Njezina prisutnost remeti nešto moje, ne znam to ni sam sročiti, remeti mi ono malo mira koji volim osjetiti potkraj dana kada se sve slijeva u svoj konačni šaht. U posteljicu. Regresus ad uterum. Ponekad mi se čini kao da me nasilu želi poroditi. Tu je možda glavni uzrok našeg nategnutog odnosa. Ona želi da izađem, a ja se želim vratiti. U početku bijaše gnijezdo, šator, kukuljica, implozija, rov.
MR-Je suis Jednoruki_KB.indd 12
09.09.16 11:15:48
Je suis Jednoruki
13
— Nešto prije ponoći opet sam pušio na balkonu. Iz sobe je dopirala Arsenova Jesenja balada. Tebi je osamnaest godina A meni nešto više Jesen je noćas mahala krilima Sutra ćemo šetat posle kiše
Nijedna mi se pjesma dosad nije učinila toliko bliskom, a istovremeno toliko stranom. Rekao sam sebi kako je to jedinstvena značajka muzike – ugađati čovjekovu vlastitu raštimanost. Jer, da, osjetio sam se loše ugođenim instrumentom po kojem prebire nečija nevidljiva, a bliska ruka koja posjeduje talent za tragično otpuštanje strasti. Tu pjesmu sam pustio bog zna zašto, nisam je čuo odavno, možda čak odonda kada sam je prvi put čuo. A prvi put se u životu često zaboravi. Bila je tako ugodna. Poželio sam biti taj koji prvi put sluša. Prvi put pokušava. Prvi put bilo što, samo da je prvi put. Raštimao sam se s vremenom. Bilo mi je do nečeg davnog, do prošlosti, do ugođenosti kakvu posjeduju sve nove stvari, ličnosti. Osamnaest godina. Kada mi je bilo osamnaest, razvio sam genijalnu sposobnost da u bilo kojem trenutku budem negdje drugdje. Prvi put kada su me zbog toga uzeli na zub bilo
MR-Je suis Jednoruki_KB.indd 13
09.09.16 11:15:48
14
Maja Ručević
je u srednjoj školi. Jednome sam prijatelju na času fizičkog odgoja rekao da me baš zanima što u tom trenutku dok mi tjeramo loptu radi Luciano Pavarotti. Nakon što me blijedo pogledao, a potom otprilike čitavu minutu tehnicirao loptom, rekao mi je da sam ja jedan poremećeni čudak. Ne obazirući se na njegovu karakterizaciju moje ličnosti, odgovorio sam mu da sam večeras pozvan kod Luciana, u njegovu rodnu kuću u Modeni. Još sam dodao kako se jako veselim specijalitetima s tamošnjom čuvenom mortadelom i balzamičnim octom koje će nam on pripraviti. Sedam dana mi se smijala gotovo čitava škola. No meni je na večeri bilo odlično. Arsen je otpjevao baladu, cigareta mi je dogorjela do filtera. Bacio sam je dolje na ulicu. Nije bila zapaljena, pa nikoga nije mogla ozlijediti. Kada bih bacio sebe, to bi već bio ozbiljan problem. Možda bih pao nekome na glavu, a možda samo na asfalt. U oba slučaja zaokupio bih nekoga sobom. Svojom respektabilnom zapreminom. Ovako zaokupljam samo prostor između zidova stana, a oni se na to ne žale. Zašto i bi, dobro ih održavam. Ovo ljeto sam krečio sobu. Ruka mi se jako umorila. Dobio sam upalu i danima pio ibuprofene. Kada je tu večer došla da mi opere košulje, Gordana je popizdila i napala me da zašto to radim. Rekao sam joj da ne znam tko je okrečio sobu i da je to vrlo neobično ali u svakom slučaju plemenito od neznanca, jer, naime, ja u to vrijeme kada se to dogodilo nisam bio kod kuće (Gordana nikada nije voljela Toma Waitsa, a ja sam uvijek volio i njega i onu njegovu stvar The piano has been drinking), nego kod jednog svog prijatelja. Ona je iz svog govornog aparata ispustila nešto što je nalikovalo na hibrid jecaja i uzdaha te otišla u apoteku po nekoliko tubi
MR-Je suis Jednoruki_KB.indd 14
09.09.16 11:15:48
Je suis Jednoruki
15
deep reliefa. Mazala me bjesomučno, pa je stan počeo više smrdjeti po mentolu nego po farbi. Sutradan sam o stari čavao u zidu objesio Goyinu sliku Pas. To ustvari nije prava slika, nego stranica broj 75. koju sam istrgnuo iz edicije o slikarstvu Taschen, a na kojoj je prikazano to umanjeno djelo slavnog slikara i pokraj njega pripadajući tekst: Pas, 1820.-1823. Ulje na platnu, 134×80 cm Madrid, Museo del Prado Glava psa zauzima jedva jedan posto površine slike. Ostatak je boja lišena objekata. Nikad prije umjetnik nije izveo tako radikalno odricanje da bi prikazao samoću.
Kada je uvečer došla da mi ispegla večer prije oprane košulje, Gordana je upitala što je to. Odgovorio sam joj da, ako ona pored svojih zdravih očiju i razuma, ne vidi ili ne razumije što je to – onda bi trebala posjetiti ili oftalmologa ili neurokirurga. Ona je odvratila da ovaj stan sve više podsjeća na Malu prodavaonicu užasa, a potom, razmislivši još trenutak, parafrazirala svoju zanosnu usporedbu u Malu suvenirnicu očaja. To sam, suprotno dijaloškoj konvenciji, odlučio prečuti te bez ijedne replike ili popratne emocije odmotao papir iz kojega su se pušili vrući ćevapi. Bio sam gladan kao pas.
MR-Je suis Jednoruki_KB.indd 15
09.09.16 11:15:48