Svijet leda i vatre by Algoritam MK

ó°&#x20AC;&#x2018;revna povijest

D oba osvita Nitko sa sigurnošću ne može reći kada je svijet

služenja u Oštrozimlju tijekom duge vladavine Cregana Starka.

započeo, no to nije spriječilo mnoge meštre i učene ljude da

Temeljem kostiju pronađenih na Sjeveru i poslanih u Citadelu

traže odgovor. Je li star četrdeset tisuća godina, kako neki

neki meštri procjenjuju da su najviši orijaši dosezali četrnaest

drže, ili taj broj seže možda i do pet stotina tisuća – pa i više?

stopa, iako drugi tvrde da je dvanaest stopa bliže istini. Sve

Ne navodi ga nijedna nama znana knjiga, jer u prvome dobu

pripovijesti o odavno preminulim izvidnicima koje su zapisali

svijeta, Dobu osvita, ljudi ne bijahu pismeni.

meštri Straže suglasno navode da orijaši ne izrađivahu ni

Možemo biti sigurni da svijet bijaše umnogome primi-

nastambe ni odjeću, te da ne znahu za bolje oruđe i oružje

tivniji, doduše – barbarski prostor pun plemena što živjahu

od grana otkinutih sa stabala.

izravno od zemlje, ne znajući ni za obradu kovina, ni za

Orijaši ne imahu ni kraljeva ni vlastele, nastanjivahu se

kroćenje životinja. Ono malo što o tim danima znademo

jedino u špiljama ili podno visoka drveća, te ne obrađivahu

nalazi se u najstarijim tekstovima: u pripovijestima što su ih

ni kovine ni polja. Ostadoše stvorenja Doba osvita čak i dok

zapisali Andali, Valyrijci i Ghiscarci, pa čak i oni daleki žitelji

su ere tekle dalje, dok su ljudi bivali sve brojniji, a šume sve

predajom ovijenog Asshaija. Ipak, ma kako drevne te pismene

pitomije i skučenije. Orijaša sada više nema ni u krajevima s

rase bile, one tijekom Doba osvita još ni djeca ne bijahu. Stoga

onu stranu Zida, dok su posljednje dojave o njima starije od

je iz tih pripovijesti teško prosijati ono malo zadržane istine,

stoljeća. A čak su i one dvojbene – priče kakve bi izvidnici iz

kao žito od kukolja.

Straže pripovijedali uz toplu vatricu.

Što se najtočnije može kazati o Dobu osvita? Istočnim su

Djeca šume u mnogo pogleda bijahu suprotnost orijašima.

Zemljama vrvjeli mnogi narodi – necivilizirani, kao što cio

Sitna poput ljudske djece, ali tamna i krasotna, živjahu na

svijet bijaše neciviliziran, ali brojni. No u Zapadnim Zemljama,

način koji bismo danas možda nazvali sirovim, no svejedno

od Zemlje Vječite Zime do obala Ljetnog mora, postojaše

manje barbarskim nego orijaši. Ne poznavahu kovinarstvo,

samo dva naroda: djeca šume i rasa stvorenja zvanih orijašima.

ali bijahu vrlo vješti u obradi opsidijana (zmajeva stakla, kako

O orijašima iz Doba osvita može se reći malo i manje,

ga pučani zovu, dok ga Valyrijci nazivaše pojmom značenja

jer nitko nije prikupio njihova predanja, legende i povijesti.

“zaleđena vatra”) da im služi kao oruđe i lovačko oružje.

Muževi iz Straže kazuju da divljaci pripovijedaju kako su

Ne tkaše tkanine, no vješto izrađivaše ruha od lišća i kore

orijaši nelagodno obitavali uz djecu, lutajući kamo god su

drveća. Stekoše umijeće izrade lukova od grana usud-drveta

htjeli i uzimajući što su god željeli. Svi opisi tvrde da to bijahu

i sastavljanja letećih stupica od trave, pa oba spola loviše uz

golema i silna, no priprosta stvorenja. Pouzdane izjave izvidnika

pomoć njih.

Noćne straže, posljednjih ljudi koji su vidjeli orijaše dok ih još

Pjesma i glazba navodno im bijahu lijepe poput njih samih,

bijaše, navode da ih je prekrivalo gusto krzno, te da nisu bili

ali ne pamti se o čemu pjevaše, izuzev iz sitnih ulomaka sa-

tek ljudi divovska rasta, kako ih opisuju priče za malu djecu.

čuvanih iz davnine. Djelo meštra Childera Kraljevi zime, iliti

Legende i loze Starkova iz Oštrozimlja sadrži djelić balade što

Postoji znatna količina dokaza o pokopima samih orijaša, prikupljenih u Počivalištima pokojnika meštra Kenneta – studiji

navodno opisuje priliku u kojoj je Brandon Graditelj zatražio

grobišnih polja, ukopa i grobnica Sjevera iz vremena njegova

pomoć djece pri podizanju Zida. Odvedoše ga na tajno mjesto

rhivi Citadele čuvaju pismo meštra Aemona, poslano u početnim godinama vladavine Aegona V., koje prenosi prikaz izvidnika imenom Redwyn, napisan u danima kralja Dorrena Starka. On opisuje putovanje do Lornskog rta i Smrznute obale, te tvrdi da su se izvidnik i suputnici borili protiv orijaša i trgovali s djecom šume. Aemon u pismu navodi da je pri proučavanju arhiva Straže u Crnom Zamku pronašao mnoge takve prikaze, te da ih smatra vjerodostojnima.

p r et h o d n e s t r a n i c e

| Izgradnja Zida.

gdje se sastao s njima, ali isprva nije razumio njihov govor, što

potoka, šuma i stijena. Upravo djeca izrezbariše lica na deblima

je prema opisima zvučao poput pjesme kamenja u potoku, ili

usud-drveća, možda kako bi njihovi bogovi imali oči da mogu

vjetra u krošnjama, ili kiše na vodi. Način na koji je Brandon

motriti vjernike dok ih štuju. Drugi, s malo dokaza, tvrde da

naučio razumijevati govor djece cijela je zasebna priča, koju

su zelenvidovnjaci – mudraci iz redova djece – bili u stanju

ovdje ne vrijedi ponavljati. Ali čini se izvjesnim da je njihov

gledati kroz oči izrezbarenog usud-drveća. Navodni dokaz

govor potekao ili barem dobio nadahnuće iz zvukova koje su

tomu je činjenica da sami Prvi ljudi vjerovahu u to; upravo

svakodnevno slušali, te da se po svoj prilici uvelike odlikovao

iz straha da ih usud-drveće uhodi oni sasijekoše mnoga izrez-

njihovom ljepotom.

barena stabla i zasade božanske šume, ne bi li djeci uskratili

Bogovi koje djeca štovaše bijahu oni bezimeni koji će

takovu prednost. No Prvi ljudi bijahu manje učeni nego

jednoga dana postati bogovima Prvih ljudi – nebrojeni bogovi

što smo mi danas, spremni povjerovati mnogočemu u što njihovi potomci sada ne bi; uzmimo za primjer djelo meštra

ako se u današnje vrijeme smatra nepouzdanim, jedan fragment Nenaravne povijesti septona Bartha pokazao se kontroverznim u dvoranama Citadele. Pozivajući se na tekstove koji su se navodno čuvali u Crnom Zamku, septon Barth je izjavio da su djeca šume umjela zboriti s gavranovima i mogla ih natjerati da ponavljaju njihove riječi. Prema Barthu, djeca su tom višem otajstvu podučila Prve ljude kako bi gavranovi mogli prenositi poruke preko velike udaljenosti. U siromašnijem su ga obliku naslijedili današnji meštri, koji više ne znaju zboriti s pticama. Točno je da naš red razumije govor gavranova… ali to se odnosi na osnovna značenja njihova graktanja i kreštanja, njihovih priopćavanja straha i ljutnje, te načina na koje iskazuju spremnost za parenje ili onemoćalost. Gavranovi se ubrajaju u najbistrije ptice, ali nisu pametniji od novorođene djece, dok su umnogome manje sposobni za istinski govor od nje, ma što da je septon Barth vjerovao. Nekolicina meštara, odanih karici valyrijskog čelika, tvrdila je kako je Barth imao pravo, no nijedan nije mogao dokazati njegove tvrdnje o razgovoru ljudi i gavranova.

Yorricka Brak s morem, odnosno prikaz povijesti Bijele Luke od najranijih dana, koje opisuje običaj podnošenja žrtava u krvi starim bogovima. Takva žrtvovanja trajaše sve do prije pet stoljeća, što navode zapisi prethodnika meštra

istinu uvijek valja razlučiti od praznovjerja, a znanje iskušati

Yorricka u Bijeloj Luci.

i provjeriti. Viša otajstva, magijska umijeća, nadmašivala su

To ne znači da zelenvidovnjaci ne poznavaše izgubljena

Zida meštra Herryka, posvećene braći Gen-

i nadmašuju naše smrtne vještine izučavanja.

delu i Gorneu. Bijahu

umijeća vezana uz viša otajstva, poput motrenja događaja

Ipak, kakva god uistinu njihova umijeća bila, zelenvidov-

pozvani posredovati u

s velike udaljenosti ili općenja preko polovice kraljevstva

njaci predvodiše djecu, a nema sumnje da ih se nekoć moglo

prijeporu između klana

(što su umjeli i Valyrijci, pristigli dugo nakon njih). Ali može

naći od Zemlje Vječite Zime do obala Ljetnog mora. Njihove

djece i obitelji orijaša oko

biti da neka postignuća zelenvidovnjaka potječu prije iz pro-

nastambe bijahu jednostavne, jer ne podizaše ni utvrde, ni

posjeda nad špiljom. Gen-

stodušnih priča negoli iz istine. Oni se nisu tjelesno mogli

zamkove, ni gradove. Umjesto toga, stanovaše u šumama,

del i Gorne, kazuje pjesma,

promijeniti u šišmiše, kako neki tvrde, ali čini se točnim da su

u sojenicama, u močvarama i baruštinama, čak i u špiljama

naposljetku razriješiše stvar

bili u stanju općiti sa životinjama na način koji mi danas

i šupljim bregovima. Kazuje se da su u šumskim staništima

varkom, natjeravši obje

ne možemo postići; odatle potječu legende o mjenjačima

sazdavali skloništa od lišća i šiblja visoko u krošnjama drveća

strane da se odreknu

kože ili zvjerovnjacima.

– tajne šumske “gradove”.

svake želje za špiljom

Istinu govoreći, mnogo je legendi o mjenjačima kože,

Dugo se smatralo da je razlog tomu bila zaštita od grabe-

ali one – poznate jer su ih s one strane Zida donijeli muževi

žljivaca poput strahovukova ili sjenovitih mačaka, od kojih ih

da ona pripada većemu špilj-

Noćne straže, te ih na Zidu zapisali septoni i meštri iz

nije štitilo njihovo jednostavno kameno oružje – pa ni njihovi

skom lancu što naposljetku vodi

minulih vijekova – najčešće tvrde da mjenjači kože nisu

hvaljeni zelenvidovnjaci. Ali drugi izvori to osporavaju, te tvrde

podno Zida. Ali imajući u vidu da

samo općili sa zvjeradi, već su mogli i ovladati njome

da su im najveći dušmani bili orijaši, što spominju priče koje

se divljaci ne znaju služiti pismom,

kad bi se pomiješali duhom. Čak i među divljacima od

se pripovijedaju na Sjeveru, a što možda i dokazuje meštar

na njihove se predaje mora gledati

tih se mjenjača kože strahovalo kao od nenaravnih ljudi

Kennet u studiji jednoga grobišta blizu Dugog jezera – ukopa

sumnjičavim okom.

koji mogu prizvati životinje za saveznike. Neke pripovijesti

orijaša kojemu su među sačuvanim rebrima pronađene glave

zbore o mjenjačima kože koji su se posve izgubili u svojoj

strijela od opsidijana. To priziva u sjećanje stihove jedne

s vremenom su se, doduše, pri-

zvjeradi, dok druge kazuju da su životinje umjele govoriti

pjesme divljaka zapisane u djelu Povijest kraljeva s onu stranu

družile i druge, veće prijetnje.

ljudskim glasom kad bi mjenjač kože ovladao njima. Ali sva

nakon što su braća otkrila

Šumskim zvijerima i orijašima

se predanja slažu da su najčešći mjenjači kože bili ljudi koji su vladali vucima – čak i strahovucima – a oni su među divljacima nosili posebno ime: vargovi. Legenda još kazuje da su zelenvidovnjaci također mogli zaći u prošlost i zagledati se daleko u budućnost. No kao što nam sva naša učenost pokazuje, viša otajstva što tvrde da imaju tu moć tvrde i da su njihove vizije predstojećih zbivanja nejasne, a često i varljive – što je korisno reći kad se nastoji gatanjem

ostoji mogućnost da je i treća rasa nastavala Sedam Kraljevina u Dobu osvita, ali temelji se samo na nagađanju, pa ju je dovoljno tek ukratko spomenuti. Među željeznima se pripovijeda kako su prvi Prvi ljudi koji su došli na Željezno otočje pronašli znameniti Stolac od slankamena na Starome Wyku, ali da su otoci tada bili nenastanjeni. Ako je to točno, narav i podrijetlo tvoraca tog prijestolja ostaju zagonetni. Meštar Kirth u djelu Pjesme Utopljenih, zbirci legendi željeznih, iznosi mogućnost da su prijestolje ostavili posjetitelji s druge strane Mora sunčeva zalaska, ali za to ne postoje dokazi, samo nagađanja.

nasamariti neoprezne. Iako su djeca imala vlastita umijeća, l i j e vo

| Orijaš.

desno

| Dijete šume.

D olazak Prvih ljudi

Odrekavši se svih krajeva Zapadnih Zemalja izuzev dubokih

posvjedoče Nagodbi, a potom osnovaše red zelenih ljudi

šuma, djeca dobiše od Prvih ljudi obećanje da više neće

da skrbi za usud-drveće i štiti otok.

sjeći usud-drveće. Na svem usud-drveću otočića gdje je Nagodba bila sklopljena zatim izrezbariše lica, da bogovi

Najcjenjeniji prikazi u Citadeli navode da je prije

su mogli pozvati zvjerad močvare, šume i zraka da se bori

između osam do dvanaest tisuća godina na krajnjem jugu

za njih: strahovuke i čudovišne snježne medvjede, pećinske

Zapadnih Zemalja nov narod prešao kopno što je premo-

lavove i orlove, mamute i guje, pa i druge. Ali Prvi se ljudi

šćivalo usko more i spajalo istočni dio svijeta sa zemljom

pokazaše prejakima, što natjera djecu na očajnički čin.

koju su nastavali djeca i orijaši. Tu su Prvi ljudi došli u

Legenda kazuje da veliki potopi što su slomili kopneni

Dorne preko Slomljene Ruke, koja još ne bijaše slomljena.

most od kojeg je ostala Slomljena Ruka i pretvorili Pre-

Razlog odlaska tih ljudi iz svoje prapostojbine zasvagda

vlaku u močvaru bijahu djelo zelenvidovnjaka, okupljenih

je zaboravljen, ali kad stigoše, stigoše silovito. Tisuće njih

na mjestu gdje sad stoji Jarak Cailin da primijene svoje

zađoše u ove zemlje i počeše ih naseljavati, a s protokom

tamne čarolije. Neki to osporavaju, doduše: Prvi su ljudi

desetljeća zadiraše sve sjevernije. Predanjima koja imamo

već bili u Zapadnim Zemljama kad se to dogodilo, pa bi

o tim danima seoba nije za vjerovati, jer tvrde da su već za

zaustavljanje plime s istoka uglavnom tek usporilo njihovo

nekoliko kratkih godina Prvi ljudi preko Prevlake doprli

nadiranje. Štoviše, takva moć nadmašuje sposobnosti koje

na Sjever. No za to su jamačno trebala desetljeća, pa čak

su zelenvidovnjaci čak i u predaji imali… dok i ti opisi

i stoljeća.

djeluju pretjerano. Vjerojatnije je da su potapanje Prevlake

Čini se da je u svim tim predanjima ipak točna tvrdnja

i slamanje Ruke bili prirodni događaji, možda izazvani

da Prvi ljudi uskoro zaratiše s djecom šume. Za razliku od

prirodnim potonućem kopna. Dobro se zna što se zbilo

djece, Prvi ljudi obrađivaše zemlju i podizaše kružne utvrde

s Valyrijom, a na Željeznom otočju zamak Pyke stoji na

i sela. A pritom uzeše sjeći stabla usud-drveta, uključujući

kamenim stupovima što su nekoć pripadali glavnini otoka,

ona izrezbarenih lica, zbog čega ih djeca napadaše, izazvavši

prije no što su se njegovi dijelovi urušili u more.

stotina godina ratovanja. Prvi ljudi – koji dovedoše čudne

Kako god bilo, djeca šume boriše se srčano kao i Prvi

bogove, konje, stoku i brončano oružje – također bijahu

ljudi u obrani svojih života. Rat je neumoljivo trajao na-

krupniji i snažniji od djece, pa joj znatno zaprijetiše.

raštajima, sve dok djeca napokon ne shvatiše da za njih

Lovci iz redova djece – njihovi šumski plesači – po-

nema pobjede. Prvi ljudi, možda umorni od ratovanja,

stadoše i njihovi ratnici, ali uza sva svoja drevna umijeća

također želješe okončati borbe. Najmudriji iz obiju rasa

drveta i lista uspješe tek usporiti napredovanje Prvih ljudi.

prevagnuše, pa se glavni junaci i vladari obiju strana sa-

Zelenvidovnjaci rabiše svoje vještine, pa se pripovijeda da

stadoše na otočiću sred Božjeg Oka da sklope Nagodbu.

gore

| Izrezbareno usud-drvo.

desno

| Djeca šume i Prvi ljudi sklapaju Nagodbu.

S Nagodbom je u svijetu okončalo Doba osvita, za kojim je stiglo Doba junaka.

ije jasno opstaju li zeleni ljudi i dalje na svojemu otočiću, iako se katkad čuje priča o kakvom nesmotrenom mladom porječnom knezoviću koji čamcem dođe na otok i opazi ih prije no što se vjetrovi nadignu, ili ga otjera jato gavranova. Dječje priče što tvrde da su rogati i imaju tamnu, zelenu kožu iskvaruju vjerojatniju istinu, koja glasi da su zeleni ljudi nosili zeleno ruho i urese za glavu s rogovima.

D oba junaka

D uga noć

Doba junaka trajalo je tisućama godina, kad se

Imena poput Brandona Graditelja, Gartha Zelenorukog,

Kad su Prvi ljudi uspostavili svoja kraljevstva nakon Na-

Međutim, ako je do te oštre zime doista i došlo, kako pripo-

kraljevine uzdizaše i propadaše, plemenite se Kuće osnivaše i

Lanna Lukavog, Durrana Božjeg Jada i Ser Artysa Arryna

godbe, malošto ih je mučilo izuzev vlastitih zavada i ratova,

vijesti navode, oskudica je morala pružati stravičan prizor. Dok

zatiraše, i velika se djela izvodiše. No o tim drevnim danima

prizivaju živopisne prizore, ali sva je prilika da u legendama

ili nam barem tako povijesti kazuju. Iz tih povijesti saznajemo

traju najciče zime, među Sjevernjacima vlada običaj da najstariji

zapravo jedva da znamo više nego o Dobu osvita. Predaja koju

o njima ima manje istine negoli mašte. Drugdje ću pokušati

i za Dugu noć, kad je stiglo zimsko doba što je potrajalo cio

i najslabiji otiđu od kuće uz objašnjenje kako idu u lov – znajući

sada imamo djelo je septona i meštara koji su pisali tisućama

odijeliti ono malo žita u njima od kukolja, ali zasad je dovoljno

naraštaj – naraštaj u kojemu se ljudi rađaše, odrastaše i počesto

posve dobro da se nikada neće vratiti, i time ostavljajući malo

godina nakon samih zbivanja – iako su za razliku od djece

napomenuti da ta predaja postoji.

umiraše a da proljeća ni vidjeli nisu. Dapače, poneke bapske

više hrane za one s boljim izgledima da prežive. Nema sumnje da je ta navada bila uvriježena tijekom Duge noći.

šume i orijaša Prvi ljudi iz tog Doba junaka za sobom ostavili

A povrh legendarnih kraljeva i stotina kraljevina iz kojih

priče navode da nikad čak i ne ugledaše danje svjetlo, koliko je

nešto ruševina i drevnih zamaka što djelomice mogu potvrditi

se rodilo Sedam Kraljevina, priče o junacima poput Symeona

zima temeljito zavila svijet. Premda je lako moguće da potonja

No ima i drugih pripovijesti – manje uvjerljivih, a ipak

legende, dok u grobišnim poljima ima kamenih spomenika

Zvjezdookog, Serwyna od Zrcalna Štita i drugih postale su

tvrdnja nije više od maštarije, čini se izvjesnim da je prije mnogo

važnijih u starim povijestima – o stvorenjima zvanima Drugi.

obilježenih njihovim runama. Putem tih ostataka možemo

omiljena građa kako septonima, tako i pjevačima. Jesu li

tisuća godina doista došlo do neke kataklizme. Lomas Lakonogi

Pripovijedaju da oni stigoše iz smrznute Zemlje Vječite Zime,

početi dolaziti do istine prikrivene iza pripovijesti.

takovi junaci nekoć doista postojali? Moguće je. Ali kad pje-

u djelu Čuda ljudskih ruku opisuje svoje susrete s potomcima

donoseći sa sobom studen i mrak u nastojanju da zatru sve što

Rhoynaraca u ruševinama festivalskoga grada Chroyanea

je svijetlo i toplo. Pripovijesti dodaju da su jahali čudovišne

Općenito se prihvaća da je Doba junaka počelo Nagodbom

vači ubrajaju Serwyna od Zrcalna Štita u članove Kraljevske

i potrajalo tisućama godina u kojima Prvi ljudi i djeca jedni s

garde – službe ustanovljene tek u vrijeme vladavine Aegona

koji su mu pripovijedali o mraku zbog kojeg je rijeka Rhoyne

ledene paukove i uginule konje, uskrsnute da im služe, baš kao

drugima živješe u miru. S toliko prepuštene zemlje, Prvi ljudi

Osvajača – vidimo zbog čega se rijetko kojoj od tih pripovi-

presušila i iščezla, zaledivši se na jug sve do ušća sa Selhoruom.

što su uskrisivali i ljudske mrtvace da se bore na njihovoj strani.

napokon imadoše prostora da se razmnože. Od Zemlje Vječite

jesti iole može vjerovati. Septoni koji su ih prvi zapisali uzeli

Prema tim pripovijestima, sunce se vratilo tek kad je jedan

Zime do obala Ljetnog mora Prvi su ljudi vladali iz svojih kruž-

su tek one pojedinosti koje su im odgovarale i dodali druge,

junak nagovorio mnogobrojnu djecu Majke Rhoyne – niže

nih utvrda. Sve je vrvjelo od sitnih kraljeva i moćnih knezova,

a pjevači su ih promijenili – katkad do neprepoznatljivosti –

bogove poput Kralja Rakova i Riječnog Starca – da se ostave

ali postupno se nekolicina pokazala snažnijima od ostalih, pa

ne bi li se domogli topla mjesta na dvorima nekog kneza. Na

svojih prepirki i udruže u zajedničkom pjevanju tajne pjesme

je začela sjeme kraljevina prethodnica naših današnjih Sedam

takav način neki davno preminuli Prvi čovjek postane vitez

koja je vratila dan.

Kraljevina. Imena kraljeva tih najranijih kraljevstava prepletena

koji štuje Sedmoricu i štiti kraljeve Targaryene tisućama go-

Zapisano je i da se u Asshaiju nalaze ljetopisi o takovu

su s legendama, a predaje što tvrde da su njihove pojedinačne

dina nakon što je živio (ako je odista živio). A legiji dječaka i

mraku, te o junaku koji mu se usprotivio crvenim mačem. Na-

vladavine trajale stotinama godina valja shvatiti kao greške i

mladića koje su te budalaste pripovijesti dovele u zabludu o

vodno je svoja djela ostvario prije uspona Valyrije, u najranijem

zablude koje su u kasnijim vremenima unijeli drugi.

povijesti Zapadnih Zemalja ni broja se ne zna.

dobu prvog oblikovanja carstva Staroga Ghisa. Ta se legenda proširila na zapad iz Asshaija, a sljedbenici R’hllora tvrde da je dotični junak nosio ime Azor Ahai, te proriču njegov po-

ad spominjemo te legendarne osnivače kraljevstava, valja imati na umu da govorimo samo o izvjesnim ranim posjedima – mahom usredotočenima oko nekog visokog sijela, poput Bacačeve Hridi ili Oštrozimlja – koji su s vremenom uspijevali stjecati sve više zemlje i moći. Ako je Garth Zelenoruki ikada vladao nečim što je zvao Kraljevinom Ravni, teško da joj je ovlast bila išta više od nazivne na udaljenosti većoj od dva tjedna jahanja od njegovih dvora. Ali iz takvih su sitnih posjeda izrasle moćnije kraljevine koje će u predstojećim vjekovima zavladati Zapadnim Zemljama.

vratak. U Nefritskom sažetku Colloquo Votar prenosi neobičnu

legendu iz Yi Tija koja kazuje da je sunce na cijeli životni vijek prikrilo svoje lice od svijeta, postiđeno zbog nečega što nitko nije mogao otkriti, te da su katastrofu otklonila tek djela jedne žene s majmunskim repom.

ako Citadela već dugo nastoji iznaći način za predviđanje trajanja i mijene godišnjih doba, svi su se napori izjalovili. Čini se da je septon Barth, u fragmentarnu traktatu, pokušao iznijeti tvrdnju kako neustaljenost godišnjih doba potječe od magijskih umijeća, a ne od ustanovljivih saznanja. Čini se da je Mjerenje dana meštra Nicola – inače hvalevrijedno djelo što sadrži mnogošto korisno – napisano pod utjecajem tog argumenta. Temeljem vlastitih izučavanja gibanja zvijezda na nebeskom svodu, Nicol neuvjerljivo tvrdi da su godišnja doba možda nekoć imala ustaljeno trajanje, određeno isključivo načinom na koji se globus okreće prema suncu tijekom svojih nebeskih putovanja. Temelj takva zaključivanja djeluje posve točno – da bi ustaljenije produljivanje i skraćivanje dana dovelo i do ustaljenijeg trajanja godišnjih doba – ali on nije mogao pronaći dokaza da je ikada tako bilo, izuzev u najdrevnijim pripovijestima.

gore

l i j e vo | Ruševina kružne utvrde Prvih ljudi. | Prema legendi, Drugi jašu ledene paukove i mrtve konje.

Način okončanja Duge noći prešao je u legendu, kako

bila prekretnica. Zahvaljujući djeci, udružiše se prvi muževi

se to zbilo i sa svim sličnim temama iz daleke prošlosti. Na

Noćne straže i uspješe zapodjenuti – i dobiti – Bitku za zoru:

Sjeveru se priča o posljednjem junaku koji je otišao zatražiti

posljednju bitku što je prekinula beskrajnu zimu i poslala

pomoć djece šume, a suputnici su ga jedan po jedan napuštali

Druge u bijeg na ledeni sjever. I danas, nakon šest tisuća go-

ili umirali u susretu s izgladnjelim orijašima, slugama studeni i

dina (ili osam tisuća, kako navodi Prava povijest), Zid sazdan

samim Drugima. Napokon je uspio sâm stići do djece, usprkos nastojanjima bijelih šetača, i sve se pripovijesti slažu da je to

U spon V alyrije Dok se Zapadne Zemlje oporavljaše od Duge noći, nova

Iznimna ljepota Valyrijaca – kose najbljeđe boje srebra

za obranu kraljevstava ljudi još čuvaju posade zaklete braće

se sila uzdizala u Istočnima. Čini se da je taj golemi kontinent

ili zlata, te očiju u nijansama purpurne kakva se ne zatječe

Noćne straže, a ni Drugi ni djeca već stoljećima nisu viđeni.

što se proteže od uskog mora do bajoslovnoga Nefritskog

nigdje drugdje među narodima svijeta – dobro je znana, te se

mora i dalekih Krajnjih Zemalja mjesto gdje su se razvile

često ističe kao dokaz da Valyrijci nisu u cijelosti iste krvi kao

nama znane civilizacije. Prva od njih (bez obzira na dvoj-

drugi ljudi. No ima meštara koji napominju da se pomnim

bene tvrdnje Qartha, na legende Yi Tija o Velikome Carstvu

uzgojem životinja mogu dobiti željene osobine, te da se izo-

Zore, te na teškoće u pronalaženju makar i tračka istine u

lirano stanovništvo često znade vrlo upadljivo razlikovati od

pripovijestima o legendarnom Asshaiju) bila je ukorijenjena

izgleda koji bi se mogao smatrati uobičajenim. To je možda

u Starome Ghisu: u gradu sazdanom na ropstvu. Legendarni

uvjerljiviji odgovor na zagonetku podrijetla Valyrijaca, iako

osnivač grada Grazdan Veličanstveni još se toliko štuje da se

ne objašnjava saživljenu srodnost sa zmajevima koju su ljudi

muškarcima iz robovlasničkih obitelji i danas često nadijeva

valyrijske krvi očito imali.

jelo Laži iz davnine arhimeštra Fomasa – iako u današnje vrijeme nije na dobru glasu zbog netočnih tvrdnji o osnivanju Valyrije i izvjesnih navoda o lozama u Ravni i zapadnim krajevima – ipak nagađa da ti legendarni Drugi nisu bili ništa više od plemena Prvih ljudi i predaka divljaka koji su se nastanili na dalekom sjeveru. Zbog Duge noći, ti su prvotni divljaci bili primorani započeti val osvajačkih nadiranja na jug. To što su postali čudovišni u naknadno kazivanim pripovijestima, navodi Fomas, odražava težnje Noćne straže i Starkova da sebi pripišu junačkiju ulogu spasitelja čovječanstva, umjesto pukih pobjednika u borbi za prevlast.

njegovo ime. Upravo je on, kako tvrde najstarije ghiscarske

Valyrijci ne imadoše kraljeve, već su se nazivali Slobod-

povijesti, osnovao legije što hodaju ukorak s visokim štito-

nim posjedom jer su svi zemljoposjednici među građanima

vima i tri koplja, prve postrojbe sposobne za stegovnu borbu.

imali pravo glasa. Arhoni su se mogli izabrati da pomognu

Stari Ghis i njegova vojska potom su kolonizirali okolicu, te

u vodstvu, ali njih su veleposjednici birali iz svojih redova,

nastavili podjarmljivati susjede. Tako se rodilo prvo carstvo,

te samo na određeno vrijeme. Rijetko je kad Valyrijom do-

i još je stoljećima neprikosnoveno vladalo.

minirala samo jedna posjednička porodica, iako to nije bio ni posve izniman slučaj.

Oni koji stadoše nakraj carstvu Staroga Ghisa – makar ne i svim njegovim navadama – potekoše s velikoga poluo-

Pet velikih ratova između Slobodnog posjeda i Staroga

toka na suprotnoj strani Zaljeva trgovaca robljem. Ondje, u

Ghisa u mladosti svijeta izvorište su legendi – požari što

zaklonu silnih vulkanskih gora zvanih Četrnaest plamenova,

svaki put završiše pobjedom Valyrijaca nad Ghiscarcima.

živješe Valyrijci, koji naučiše krotiti zmajeve i pretvarati

Tek prilikom petoga i posljednjeg rata Slobodni posjed

ih u najstrahovitije ratno oružje ikad na svijetu viđeno. U

odluči zajamčiti da do šestoga ne dođe. Drevne ciglene

pripovijestima o samima sebi Valyrijci tvrdiše da potječu

zidine Staroga Ghisa, što ih je izvorno podigao Grazdan

od zmajeva i da su u rodu s onima čiji su sadašnji vladari.

Veličanstveni u davnini, sravniše sa zemljom. Orijaške

očuvanim ulomcima Barthove Nenaravne povijesti čini se da je septon razmotrio razne legende što izučavaju podrijetlo zmajeva i način na koji su Valyrijci njima ovladali. Sami su Valyrijci tvrdili da se zmajevi rodiše kao djeca Četrnaest plamenova, dok pripovijesti u Qarthu navode da nekoć na nebu bijaše još jedan mjesec. Jednoga je dana sunce ošurilo taj mjesec i razbilo ga kao jaje, iz kojeg je nahrupilo milijun zmajeva. U Asshaiju je predaja mnogostruka i zbrkana, ali izvjesni tekstovi – svi nemoguće drevni – tvrde da su zmajevi izvorno potekli iz Sjene, mjesta gdje nas sva učenost iznevjerava. Te asshaijske povijesti navode da je narod drevan do te mjere da ni imena nije imao prvi ukrotio zmajeve u Sjeni i doveo ih u Valyriju, te poučio Valyrijce svojim umijećima prije nego što mu se u ljetopisima zameo trag. No ako su ljudi iz Sjene prvi ukrotili zmajeve, zašto nisu postali osvajači poput Valyrijaca? Čini se izglednijim da je valyrijska pripovijest najistinitija. Ali bilo je nekoć zmajeva i u Zapadnim Zemljama davno prije dolaska Targaryena, kako nam vlastite legende i povijesti kazuju. Ako zmajevi prvotno i iznikoše iz Četrnaest plamenova, mora da se raširiše diljem znana svijeta prije no što ih ljudi ukrotiše. A zapravo za to i ima dokaza, budući da su zmajske kosti pronađene i na dalekome sjeveru Iba, pa čak i u džunglama Južnih Zemalja. Ali Valyrijci ih pripitomiše i pokoriše kako nitko drugi nije mogao.

l i j e vo

| Gospodari zmajeva iz Valyrije.

D jeca V alyrije

adašnji preostatak nekoć dična carstva Staroga Ghisa posve je bijedan – nekoliko gradova što kao kraste prianjaju za Zaljev trgovaca robljem, te još jedan koji si umišlja da je iznova oživjeli Stari Ghis. Jer nakon što je Propast snašla Valyriju, gradovi Zaljeva mogli su zbaciti preostale valyrijske okove i zaista zagospodariti samima sobom, umjesto da se samo pretvaraju da je tako. A ostatak Ghiscaraca ubrzo je iznova započeo trgovanje robovima – iako su, doduše, nekoć do njih dolazili osvajanjem, dok su ih sada kupovali i uzgajali. “Ciglama i krvlju nastade Astapor, ciglama i krvlju i narod njegov”, kazuje jedna stara rima što se odnosi na zidine grada od crvene cigle i krv koju su prolile tisuće robova koji su živjeli, radili i umirali pri njihovu uzdizanju. Pod vlašću ljudi koji sebe nazivaju Dobrim gospodarima, Astapor je najznamenitiji po stvaranju robovskih vojnika-eunuha zvanih Neokaljani – ljudi koji se od dječaštva odgajaju za neustrašive ratnike koji ne osjećaju bol. Astaporci si umišljaju da su to iznova oživjele legije Staroga Carstva što hodaju ukorak, ali ono bijahu slobodni ljudi, dok Neokaljani to nisu. O Yunkaiju, žutome gradu, malošto valja reći, jer to je krajnje ozloglašeno mjesto. Ljudi koji njime vladaju nazivaju se Mudrim gospodarima, ali ogrezli su u iskvarenosti, te prodaju ložničke ropkinje, dječake za nasladu i štošta još gnusnije. Najsilniji grad duž Zaljeva trgovaca robljem drevni je Meereen, ali to je poput ostalih oronulo mjesto, stanovništva koje je tek sjena onoga koje je tu živjelo na vrhuncu Staroga Carstva. Unutar njegovih zidina od raznobojne cigle nema kraja patnjama, jer Veliki gospodari Meereena obučavaju robove da se bore i ginu kako se njima svidi u krvlju okupanim borilačkim jamama. Zna se da su sva tri grada radije plaćala danak khalasarima u prolazu nego da se suočavaju s njima u otvorenoj borbi, ali od Dothrakija potječu mnogi robovi koje Ghiscarci obučavaju i prodaju – robovi potekli iz njihovih osvajanja i prodavani na tržnicama mesa u Meereenu, Yunkaiju i Astaporu. Najvitalniji ghiscarski grad ujedno je i najmanji i najnoviji, te ništa manji pretendent na veličinu: Novi Ghis, prepušten samome sebi na svojemu otoku. Ondje su njegovi gospodari oblikovali željezne legije u oponašanju legija Staroga Carstva, no za razliku od Neokaljanih to su slobodni ljudi, baš kao što i vojnici Staroga Carstva bijahu.

Valyrijci su od Ghiscaraca preuzeli jednu sramotnu

iz Slobodnog posjeda, ili kroz političke brakove kojima su ti

navadu: robovlasništvo. Prve tako porobiše Ghiscarce koje su

gradovi učvršćivali veze s Valyrijom. No većina povijesti koje

porazili, ali ne i posljednje. Goruće gore Četrnaest plamenova

to navode za izvor uzimaju djelo Prije zmajeva Gessija Haratisa.

obilovaše rudom za kojom Valyrijci gladovaše: bakrom i ko-

Sâm je Haratis bio iz Pentosa, a u vrijeme kad je pisao, Volantis

sitrom za brončano oružje i spomenike, potom i željezom za

prijetio obnovom valyrijskog carstva pod svojom vlašću, tako

čelik njihovih legendarnih oštrica, te uvijek zlatom i srebrom

da mu je pojam neovisnog Pentosa, podrijetla izdvojenog od

da se za sve to plati.

Valyrije, bio krajnje politički pogodan.

Ne može se znati koliko je ljudi stradalo u sužanjstvu

Međutim, jasno je da je Braavos jedinstven među svim

valyrijskih rudnika, ali broj je jamačno toliki da nadmašava

Slobodnim gradovima, budući da ga nisu osnovale ni volja

shvaćanje. Kako je Valyria rasla, tako se njezina potreba za

Slobodnog posjeda, a ni njegovi građani, nego njegovi robovi.

rudom povećavala, stalno je navodeći na nova osvajanja kako

Braavosijci gaje predaju o brojnom robovlasničkom brodovlju

bi rudnici ostajali puni robova. Valyrijci se širiše u svim smje-

koje je otišlo ubirati danak u ljudskim glavama iz zemalja Ljet-

rovima, protežući se na istok dalje od ghiscarskih gradova i

nog i Nefritskog mora, no umjesto toga je doživjelo ustanak

na zapad do samih rubova Istočnih Zemalja, kamo čak ni

robova; uspjeh ustanka bez sumnje je potekao od činjenice

Ghiscarci nisu dotad zašli.

da su Valyrijci imali naviku koristiti robove kao veslače, pa

Upravo je ovaj proplamsaj novog carstva bio od presudna

čak i mornare, a ti su se ljudi priključili pobuni. Zavladavši

značaja za Zapadne Zemlje i budućih Sedam Kraljevina. Kako

brodovljem, ali shvativši da se nigdje u blizini ne mogu sakriti

je Valyria nastojala osvajati sve više i više zemalja i naroda, neki

od Slobodnog posjeda, robovi radije izabraše potražiti neki kraj

piramide, hramove i domove predaše zmajskom ognju. Polja

dio novoga carstva Valyrije, te su s vremenom zaboravili

su pobjegli na sigurno, uzmičući pred valyrijskom plimom.

daleko od Valyrije i njezinih podanika, gdje će potajice osnovati

im zasijaše solju, lužinom i lubanjama. Mnoge Ghiscarce

jezik kojim je Grazdan govorio, naučivši umjesto njega

Na obalama Istočnih Zemalja Valyrijci su podigli gradove,

vlastiti grad. Legenda kazuje da su mjesečeve pjevačice prorekle

sasijekoše, dok druge porobiše, da skončaju kao sužnji

plemeniti valyrijski. Eto kako jedna carstva skončaju,

danas zvane Slobodnim gradovima. Podrijetla im se razlikuju.

da brodovlje mora otputovati daleko na sjever u zabačen kut

svojih zavojevača. Tako su Ghiscarci postali tek još jedan

a druga se uzdignu.

Qohor i Norvos utemeljeni su nakon religijskih raskola.

Istočnih Zemalja – mjesto puno blatnih baruština, bočate vode

Drugi, poput Starog Volantisa i Lysa, bili su u prvome redu

i magle. Ondje su robovi udarili prve temelje svojemu gradu.

trgovačke kolonije koje su osnovali imućni trgovci i plemići

Braavosijci su stoljećima ostali skriveni od svijeta u svo-

koji su otkupili pravo da sami vladaju sobom kao klijenti, a

joj dalekoj laguni. A čak i nakon što se razotkrio, Braavos je

ne podanici Slobodnog posjeda. Ti su gradovi birali vlastite

ostao poznat kao Tajni Grad. Braavosijci su bili narod koji

vođe, umjesto da primaju arhone odaslane iz Valyrije (često

nije narod: sazdan od desetaka rasa, stotina jezika i stotina

na zmaju) da ih nadziru. Neki povijesni zapisi tvrde da Pentos

bogova. Dijelili su tek valyrijski, koji je prerastao u zajednički

i Lorath pripadaju trećoj vrsti – gradovima koji su postojali

trgovački trgovački jezik Istočnih Zemalja – te činjenicu da

prije dolaska Valyrijaca, a čiji su vladari iskazali podložnost

su sada slobodni, dok su nekoć bili robovi. Mjesečeve su

Valyriji i tako zadržali pravo da sami sobom vladaju. U te je

se pjevačice poštovale jer su ih dovele do njihova grada, ali

gradove izvjestan dotok valyrijske krvi stigao s doseljenicima

najmudriji oslobođeni robovi ustanoviše da im, kako bi se

dlike valyrijskog čelika dobro su poznate, a potječu kako od mnogostrukog prekivanja čelika da bi se nečistoće uravnotežile i uklonile, tako i od uporabe čini – ili barem nama neznanih umijeća – za davanje neprirodne snage novonastalome čeliku. Ta su umijeća danas izgubljena, iako kovači iz Qohora tvrde da još znaju čaroliju prerađivanja valyrijskog čelika bez gubljenja njegove snage ili nenadmašne sposobnosti za britkost. Na svijetu još možda postoje tisuće oštrica od valyrijskog čelika, ali u Sedam Kraljevina ima samo 227 komada takvog oružja, kako navode Inventari arhimeštra Thurgooda, no od njih su neki u međuvremenu nestali, ili su se izgubili iz povijesnih ljetopisa.

l i j e vo

| Pad Staroga Ghisa.

ujedinili, valja prihvatiti sve bogove koje su robovi donijeli sa

izrade željeza. K tome, konfederacija gradova naknadno

sobom, ne smatrajući nijednoga većim od ijednoga drugog.

prozvana Kraljevinom Sarnor preživjela je valyrijsko širenje

Ukratko, danas uglavnom ne znamo ni imena ni broj na-

zahvaljujući velikoj ravnici što ju je razdvajala od ostalih…

roda koji su pali pred Valyrijom. Zapise koje su sami Valyrijci

samo što ta ravnica i narod koji ju je nastavao – gospodari

čuvali o vlastitim osvajanjima uglavnom je uništila Propast,

konja, Dothrakiji – nakon Propasti Sarnoru doniješe pad.

a rijetko je koji, ako je ijedan, od tih naroda pisao vlastitu

A oni koji nisu željeli biti robovi, no nisu se mogli ni oprijeti

povijest na način koji bi preživio vladavinu Slobodnog posjeda.

moći Valyrije, dadoše se u bijeg. Mnogi doživješe neuspjeh

Malobrojni, poput Rhoynaraca, plimi se odupiraše sto-

i spomen na njih nestade. Ali jedan narod, visok i plavokos,

ljećima, pa i tisućljećima. Rhoynarci, koji su osnovali velike

kojemu je vjera davala hrabrost i nepokolebljivost, uspio je

gradove duž rijeke Rhoyne, navodno prvi naučiše umijeće

pobjeći od Valyrije. A taj narod su Andali.

danas znanoj povijesti Valyrije tijekom stoljeća su napisani mnogi svesci – a podroban prikaz njihovih osvajanja, koloniziranja, zavada njihovih gospodara zmajeva, bogova koje su štovali i mnogočega pride biblioteke bi ispuniti mogao, a da ne bude potpun. Galendrovi Ognjevi Slobodnog posjeda općenito se smatraju najiscrpnijim povijesnim prikazom, a čak i u njegovu slučaju Citadeli manjka dvadeset sedam svitaka djela.

D olazak A ndala Andali potječu iz predjela na Sjekiri, istočno i sje-

podučio tom umijeću – a tako i naučavaju sveti spisi. Ali

verno od mjesta gdje danas leži Pentos, iako su stoljećima

Rhoynarci su u to vrijeme već bili napredna civilizacija,

bili nomadski narod koji se nije dugo zadržavao na jednome

također upoznata sa željezom, pa valja samo proučiti ze-

mjestu. Iz unutrašnjosti Sjekire – velikog izdanka kopna

mljovid kako bi se shvatilo da su prvotni Andali jamačno

sa svih strana okruženog Drhtavim morem – otputovali

bili u doticaju s Rhoynarcima. Rijeke Mračanica i Noyne

su na jug i zapad kako bi prisvojili Andalos: ono drevno

ležale su izravno na putu seobe Andala, dok u Andalosu

kraljevstvo kojim su Andali vladali prije nego što su prešli

ima ostataka rhoynarskih predstraža, prema pisanju nor-

usko more.

voskog povjesničara Dora Golathisa. A to ne bi bio prvi put

Andalos se protezao od Sjekire do današnjega Braa-

da je neki narod od Rhoynaraca naučio obrađivati željezo;

voskog priobalja, te na jug sve do Ravnica i Baršunastih

kazuje se da su od njih i Valyrijci stekli to umijeće, iako su

brda. Andali su sa sobom donijeli željezno oružje i oklope

ih Valyrijci naposljetku nadmašili.

od željeznih ploča, protiv kojih plemena tada nastanjena

Tisućama su godina Andali nastavali Andalos, bivajući

u onim krajevima nisu mogla mnogo učiniti. Jedno takvo

sve brojniji. U najstarijoj svetoj knjizi, Sedmerokrakoj zvijezdi,

pleme bili su kosmati ljudi; ime im je zaboravljeno, ali još

piše da sama Sedmorica hodaše među svojim narodom po

ih pamte izvjesni pentoski povijesni zapisi. (Pentosijci ih

bregovima Andalosa, te da oni okruniše Hugora Brdskog i

smatraju srodnicima ljudi s Iba, a povijesti iz Citadele

obećaše njemu i njegovim nasljednicima velike kraljevine

uglavnom se slažu, iako neke tvrde da su kosmati ljudi

u stranoj zemlji. Septoni i septe to u svojim naučavanjima

naselili Ib, a druge da su kosmati ljudi izvorno potekli s Iba.)

navode kao razlog iz kojeg su Andali napustili Istočne i udarili

Činjenicu da su Andali kovali željezo neki su su shvatili

na zapad prema Zapadnim Zemljama, ali povijest koju je

kao dokaz da su ih vodila Sedmorica – da ih je sâm Kovač

Citadela tijekom stoljeća otkrila možda pruža bolji razlog.

l i j e vo

| Ognjevi Četrnaest plamenova protječu kroz Valyriju kao gorivo za piromantsku magiju.