V ISI BA BE
9
jedan
Ako ništa drugo, barem sam siguran kako se zvala. Maria Kovalenko, za prijatelje Maša. Prvi put sam je ugledao dok je stajala na platformi stanice Trg revolucije. Zagledao sam se u nju, ali ona je nakon pet sekundi izvadila maleno zrcalo za šminkanje i prinijela ga licu. Drugom rukom je stavila sunčane naočale, sjećam se da sam pomislio da ih je možda upravo kupila na kiosku u nekom od pothodnika. Bila je naslonjena na stup na kraju platforme gdje su kipovi sportaša, inženjera, prsatih kolhoznica i majki s mišićavom dojenčadi na rukama. Gledao sam je duže nego što sam trebao. Kada se s platforme s kipovima stanice Trg revolucije prelazi na zelenu liniju, u jednom trenutku se događa svojevrstan vizualni efekt. Dok se preko malenog povišenog mosta prelazi preko tračnica, s jedne strane se vidi flotila lustera u obliku diskova, koja se proteže uzduž platforme u mrak tunela odakle stižu vlakovi, dok s druge strane putnici prelaze preko paralelnog mostića, tako blizu ali ipak odvojeni. Kada sam toga dana pogledao udesno, primijetio sam da je djevojka sa sunčanim naočalama krenula u istom smjeru kao i ja. Ušao sam u vlak kako bih se odvezao do stanice Puškinskaja. Stajao sam u vagonu ispod žute oplate i prastarih neonskih svjetiljki zbog kojih sam se, svaki put kada bih se vozio metroom, osjećao kao statist u nekom paranoičnom filmu iz sedamdesetih s Donaldom Sutherlandom. Na stanici Puškinskaja krenuo sam gore eskalatorom sa svjetiljkama u obliku falusa, na izlazu sam kao uvijek pridržao teška staklena vrata
ADM-Visibabe_KB.indd 9
14.12.15 14:33:18
10
A. D. Miller
metroa osobi iza sebe i ušao u labirint podzemnih prolaza niskih stropova ispod Puškinova trga. U tom trenutku ona je vrisnula. Bila je nekih pet metara iza mene, a osim što je vrištala, otimala se, dok joj je mršavi muškarac s repom pokušavao ukrasti torbicu (jasno se vidjelo, lažan Burberry). Vičući je dozivala upomoć, a njezina prijateljica koja se odnekud pojavila – Katja, kako se poslije ispostavilo – također je vrištala. Nekoliko trenutaka samo sam promatrao, ali muškarac je zamahnuo stisnutom šakom kao da će je udariti. Netko iza mene je viknuo, nastojeći joj nekako pomoći pa sam zakoračio naprijed i povukao mršavog muškarca za ovratnik. Pustio je torbicu i zamahnuo laktovima prema meni, ali nije me uspio udariti. Pustio sam ga, on je izgubio ravnotežu i pao. Sve se odigralo vrlo brzo pa ga nisam stigao bolje pogledati. Bio je mlad, možda kojih deset centimetara niži od mene, djelovao je posramljeno. Zamahnuo je nogom i okrznuo me po cjevanici, nekako se osovio na noge i potrčao niz pothodnik pa uza stube na njegovu kraju, koje su vodile na ulicu Tverskaja – moskovski Oxford Street, samo što se u njoj svi parkiraju kako i gdje im se prohtije – koja se spuštala od Puškinovog do Crvenog trga. U podnožju stubišta stajala su dvojica policajaca, ali oni su bili previše zauzeti pušenjem i traženjem imigranata koje bi mogli maltretirati kako bi uopće obratili pažnju na lopova. “Spasiba”, rekla je Maša. (Hvala.) Skinula je sunčane naočale. Na sebi je imala vrlo uske traperice s nogavicama uguranim u smeđe kožnate čizme do koljena i bijelu bluzu na kojoj je bio otkopčan jedan gumb više nego što treba. Preko bluze je nosila smiješan jesenji kaput, kao iz Brežnjevljevog doba, kakve znaju nositi Ruskinje koje nemaju baš puno novca. Ako ih pogledaš izbliza, izgledaju kao da su napravljeni od tepiha ili ručnika za plažu, s ovratnikom od mačjeg krzna, ali izdaleka, djevojka u takvom kaputiću izgleda kao zavodnica iz trilera o Hladnom ratu. Imala je ravan, uzak nos, blijedu put i dugu svijetlosmeđu kosu s crvenkastim odsjajem i da joj se malo više osmjehnula sreća, mogla je u tom trenutku sjediti pod pozlaćenim stropom nekog preskupog restorana kao što su bili Duždeva palača ili Lovačka kuća, jesti crni kavijar i krotko se smiješiti kakvom nikalskom magnatu ili trgovcu naftom s dobrim vezama. Možda je sada na nekom takvom mjestu, iako sumnjam. “Oj, spasiba”, rekla je njezina prijateljica i stisnula mi prste desne ruke. Ruka joj je bila topla i lagana. Po mojoj procjeni, djevojka sa
ADM-Visibabe_KB.indd 10
14.12.15 14:33:18
V ISI BA BE
11
sunčanim naočalama bila je u ranim dvadesetima, možda je imala dvadeset tri godine, ali njezina prijateljica djelovala je mlađe, imala je devetnaest, možda manje. Nosila je bijele čizme, ružičastu mini suknju od umjetne kože i istu takvu jaknu. Imala je maleni prćasti nos, ravnu plavu kosu i otvoreno zavodljivi osmijeh kakav imaju ruske djevojke dok gledaju čovjeku ravno u oči. Taj osmijeh bio je nalik na osmijeh malenoga Isusa kojega smo vidjeli – sjećaš li se? – u onoj crkvi u selu na obali južno od Riminija: mudri osmijeh starca na mladome licu, osmijeh koji govori: znam tko si, znam što želiš, rođen sam znajući. “Ničevo”, rekao sam. (Ma, nije to ništa.) A onda sam ponovno na ruskom dodao: “Je li sve u redu?” “Vsjo normaljno”, rekla je djevojka sa sunčanim naočalama. (Sve je u redu.) “Harašo”, rekao sam. (Dobro.) Nasmiješili smo se jedno drugome. Naočale su mi se zamaglile od topline koja je tijekom cijele godine prisutna u metrou. Sjećam se da se iz jednog kioska s CD-ima u pothodniku čula narodna glazba. Riječi pjesme iskašljavao je jedan od onih pripitih ruskih šansonjera koji zvuči kao da je počeo pušiti još u majčinoj utrobi. U nekom paralelnom svemiru, u nekom drugom životu, tu priča završava. Mi se pozdravljamo, ja tog poslijepodneva odlazim kući, a sljedećeg dana vraćam se svojem odvjetničkom poslu. Možda sam u tom životu još uvijek u Moskvi, možda sam pronašao neki drugi posao i ondje ostao, nikad se nisam vratio kući, nikad nisam sreo tebe. Djevojke pak odlaze onamo i s onime, tko god bio, da se nisam pojavio ja. Ali mene je preplavilo uzbuđenje, jer sam iz rizične situacije izašao kao pobjednik, a usput sam učinio nešto dobro. Plemenito djelo na nemilosrdnom mjestu. Ispao sam kakav-takav junak, pustile su me da to budem i ja sam im bio zahvalan. Mlađa djevojka se nastavila smiješiti, ali starija me samo gledala. Bila je viša od prijateljice, negdje metar sedamdeset pet ili šest, a budući da je bila na visokim petama, njezine su zelene oči bile u istoj ravnini s mojima. Prekrasne oči. Bio je trenutak da netko nešto kaže pa je ona upitala na engleskom: “Odakle ste?” Odgovorio sam: “Iz Londona.” Kao što znaš, ja zapravo nisam iz Londona, ali mjesto odakle sam nije od njega daleko. Na ruskome sam pitao: “A odakle ste vi?”
ADM-Visibabe_KB.indd 11
14.12.15 14:33:18
12
A. D. Miller
“Sada živimo ovdje u Moskvi”, rekla je. Tada sam se već bio naviknuo na te jezične igre. Ruske djevojke su uvijek ponavljale kako žele vježbati engleski, ali ponekad su također željele učiniti da se muškarac osjeća sigurnim, kao da on vodi glavnu riječ dok u njihovoj zemlji govori na svojem materinskom jeziku. Nastupila je još jedna stanka ispunjena osmijesima. “Tak, spasiba”, rekla je prijateljica. (I tako, hvala vam.) Nitko se nije pomaknuo s mjesta. Tada je Maša pitala: “Kamo ste krenuli?” “Kući”, rekao sam. “A vi?” “U šetnju.” “Paguljajem”, rekao sam. (Prošećimo.) To smo i učinili.
Bila je sredina rujna. To doba godine koje Rusi zovu “bablje ljeto” – gorko-slatki dašak baršunaste topline koji je nastupao nakon što bi seljanke završile sa žetvom – sada je u Moskvi označavalo posljednju priliku za popiti piće na otvorenom, na trgovima i po Bulevaru (prekrasnoj staroj cesti oko Kremlja, između čijih trakova se mjestimice prostiru parkovi s travnjacima, klupama i kipovima poznatih pisaca i zaboravljenih revolucionara). To je najljepše vrijeme za putovanje onamo, iako nisam siguran da ćemo ikada ići. Na štandovima ispred stanica metroa prodavale su se kineske rukavice od lažnog krzna za nadolazeću zimu, a turisti su u dugačkim redovima još uvijek čekali da vide muzej “nakaza”, Lenjinovu grobnicu na Crvenom trgu. Za toplih poslijepodneva polovica žena u gradu još uvijek se odijevala vrlo lagano. Popeli smo se ulaštenim uskim stubama iz podzemnog prolaza ispod trga do armenskog supermarketa. Prešli smo ulicu zakrčenu automobilima i stigli do širokog popločanog dijela na sredini Bulevara. Na nebu je bio jedan jedini oblak, a iz neke tvornice ili gradske elektrane uzdizao se paperjasti dim jedva vidljiv na ranovečernjem plavetnilu. Bilo je predivno. Zrak je mirisao na jeftin benzin, meso s roštilja i požudu. Starija djevojka je upitala na engleskom: “Što radite u Moskvi, ako nije tajna?” “Odvjetnik sam”, odgovorio sam na ruskom.
ADM-Visibabe_KB.indd 12
14.12.15 14:33:19
V ISI BA BE
13
Djevojke su razmijenile nekoliko riječi, prebrzo i pretiho kako bih mogao razumjeti. Mlađa je upitala: “A koliko ste godina u Moskvi?” “Četiri”, odgovorio sam. “Skoro četiri godine.” “Sviđa vam se?” upitala je djevojka sa sunčanim naočalama. “Sviđa vam se naša Moskva?” Rekao sam da mi se jako sviđa, jer sam mislio da ona to želi čuti. Kako sam otkrio, većina njih osjećala je nacionalni ponos, čak i ako im je jedina želja bila što je prije moguće pobjeći u Los Angeles ili na Azurnu obalu. “A što vi radite?” pitao sam je na ruskom. “Radim u trgovini. Prodajem mobitele.” “A gdje se nalazi ta trgovina?” “S druge strane rijeke”, rekla je. “Blizu Tretjakovske galerije.” Nakon nekoliko koraka prijeđenih u tišini dodala je: “Izvrsno govorite ruski.” Pretjerivala je. Govorio sam ruski bolje od većine pridošlih bankara “torbara” i konzultanata šarlatana – bolje od kvazi-otmjenih Engleza, Amerikanaca sa savršenim osmijesima i prepredenih Skandinavaca, koje je groznica za crnim zlatom privukla u Moskvu i koji su se nekako snalazili s dvadesetak riječi dok su se kretali između svojih ureda, stanova u čuvanim zgradama, javnih kuća čiji su troškovi išli na račun kompanije, skupih restorana i zračne luke. Ja sam gotovo tečno govorio jezik, ali uvijek bi me, već negdje kod prvog sloga, odao naglasak. Maša i Katja sigurno su procijenile da sam stranac čak i prije nego što sam otvorio usta. Pretpostavljam da to nije bilo teško uočiti. Bila je nedjelja, ja sam se vraćao kući s dosadnog okupljanja kolega stranaca koje se održavalo u momačkom stanu nekog računovođe. Sjećam se da sam na sebi imao prilično nove traperice, cipele od antilopa, tamni džemper s V-izrezom, a ispod njega košulju iz Marks & Spencera. Muškarci u Moskvi nisu se tako odijevali. Oni koji su imali novca odijevali su košulje kakve nose filmske zvijezde i talijanske cipele, dok su oni bez novca, a to su uglavnom bili svi ostali, nosili odjeću iz vojnih zaliha, jeftine bjeloruske cipele i hlače sumornih boja. Maša je pak izvrsno govorila engleski, iako je pomalo “šepala” s gramatikom. Neke Ruskinje kao da su cijukale kada su s prenaglašenom dikcijom govorile engleski, ali njezin glas bi postao dubok, gotovo
ADM-Visibabe_KB.indd 13
14.12.15 14:33:19
14
A. D. Miller
nalik na režanje, pogotovo kada je izgovarala treperavo R. Glas joj je zvučao kao da je došla s cjelonoćne zabave. Ili se vratila iz rata. Hodali smo prema šatorima s pivom koji se podižu prvog toplog dana u svibnju, kada cijeli grad izađe na ulice i svašta se može dogoditi, a ponovno se sklapaju u listopadu, kada završi bablje ljeto. “Kažite, molim vas,” rekla je mlađa djevojka, “prijateljica mi je ispričala da u Engleskoj imate dvije…” Zastala je kako bi se s prijateljicom posavjetovala na ruskom. Čuo sam “topla”, “hladna”, “voda”. “Kako se kaže,” rekla je starija, “ono odakle curi voda? U kupaonici?” “Pipa.” “Da, pipa”, nastavila je mlađa. “Moja prijateljica kaže da u Engleskoj imate dvije pipe. Vruća voda nekad sprži njene ruke.” “Da, eto pravda”, rekao sam. (Da, to je istina.) Bili smo na stazi posred Bulevara blizu klackalica i rasklimanih tobogana. Debeljuškasta babuška prodavala je jabuke. “A je li istina,” rekla je, “da u Londonu uvijek velika magla?” “Njet”, rekao sam. “Tako je bilo prije sto godina, ali više nije.” Ona je pogledala u tlo. Maša, djevojka s naočalama, se nasmiješila. Kada se pokušavam sjetiti što mi se kod nje svidjelo tog prvog poslijepodneva, osim izduženog čvrstog tijela kao u gazele, glasa i očiju, sjetim se njezinog pomalo ironičnog ponašanja. Kao da je već znala kako će se sve završiti i gotovo kao da je željela da i ja to znam. Možda mi se sada samo tako čini, ali mislim da se na neki način već tada ispričavala. Čini mi se da su za nju ljudi i njihova djela bili nekako odvojeni – kao da čovjek može jednostavno zakopati nešto što je učinio i zaboraviti na to, kao da njegova prošlost pripada nekom drugom. Stigli smo do raskrižja s mojom ulicom. Osjećao sam se omamljeno, kao uvijek prije nego što sam tebe sreo, kada bih bio u društvu vrlo zgodnih žena – napola živčano, napola plaho, kao da glumim, kao da živim tuđi život i moram to iskoristiti na najbolji mogući način dokle god mogu. Pokazao sam prema zgradi. “Ja ondje stanujem.” Zatim sam čuo samoga sebe kako govorim, “Želite li k meni na čaj?” Tebi će se učiniti smiješnim, znam, što sam to pokušao tako izvesti, ali samo nekoliko godina prije, kada su stranci još uvijek smatrani
ADM-Visibabe_KB.indd 14
14.12.15 14:33:19
V ISI BA BE
15
nečim egzotičnim u Moskvi, a odvjetnik bio netko s plaćom zbog koje se isplatilo reći da, možda bi upalilo. Obično jest. Rekla je ne. “Ali ako nas želite nazvati,” dodala je, “možete.” Pogledala je prijateljicu, ona je izvadila kemijsku olovku iz džepa iznad lijeve dojke i napisala broj telefona na poleđini trolejbusne karte. Pružila mi ju je i ja sam je uzeo. “Zovem se Maša”, rekla je. “Ovo je Katja. Ona je moja sestra.” “Ja sam Nick”, rekao sam. Katja se nagnula prema meni u svojoj ružičastoj suknjici i poljubila me u obraz. Nasmiješila se onim njihovim tipičnim, drugim osmijehom, azijatskim, koji ne označava ništa posebno. Udaljile su se Bulevarom i ja sam za njima gledao duže nego što sam trebao.
Bulevar je bio pun pijanaca, usnulih beskućnika i parova koji su se ljubili. Skupine tinejdžera okupljale su se oko gitarista koji su čučeći svirali. Još uvijek je bilo dovoljno toplo pa su svi prozori restorana na uglu moje ulice bili otvoreni kako bi se mini-oligarsi i srednje skupe prostitutke koji su se ondje okupljali ljeti rashladili. Morao sam nastaviti kolnikom kako bih zaobišao dugački niz crnih Mercedesa i Hummera koji su zauzeli pločnik oko restorana. Skrenuo sam u svoju ulicu pa uz crkvu boje senfa produžio do svojega stana. Možda se to zapravo dogodilo neki drugi dan – možda mi se samo čini da je taj prizor nekako povezan sa susretom u metrou, zato ih se sjećam u istom kontekstu – ali u mojim mislima te iste večeri sam prvi put primijetio stari Žiguli. Bio je s moje strane ulice, stiješnjen između dva BMW-a poput duha iz ruske prošlosti ili kao odgovor na jednostavnu zagonetku: Tko je ovdje suvišan? Izgledao je poput dječjeg crteža automobila: kutija na kotačima s još jednom kutijom povrh nje u koju je dijete moglo ucrtati vozača nalik na Jožicu koji drži upravljač i smiješne okrugle farove – a ako je baš imalo bujnu maštu, dijete je moglo nacrtati zjenice da farovi izgledaju kao oči. Bila je to vrsta automobila kakvog je nekoć većina muškaraca u Moskvi morala čekati pola života da može kupiti, ili su barem tako uvijek pričali; štedjeli su, žudjeli za njime, upisivali se na liste čekanja, a zatim su otkrili – nakon što je Zid pao mogli su gledati američke programe
ADM-Visibabe_KB.indd 15
14.12.15 14:33:19
16
A. D. Miller
na TV-u, a njihovi sunarodnjaci s boljim vezama u međuvremenu su uspjeli kupiti najnovije uvozne automobile – da su čak i njihovi snovi bili bijedni. Nisam mogao procijeniti sa sigurnošću, ali taj je automobil nekoć bio hrđavo narančaste boje. Poput tenka nakon bitke, imao je blata i ulja po bočnim stranama – tamni skrutnuti sloj, a ako ste bili iskreni sami prema sebi, znali ste da tako izgleda vaša nutrina nakon nekoliko godina boravka u Moskvi, a možda čak i vaša duša. Rub pločnika koji je vodio prema ulazu u moju zgradu, kao mnogi ruski pločnici, s vremenom se izravnao s kolnikom. Prošao sam pokraj crkvenog dvorišta i Žigulija do svoje zgrade, pritisnuo svoj broj na interfonu i ušao. Stanovao sam u jednoj od moskovskih četvrti u kojoj su imućni, osuđeni na propast trgovci, malo prije revolucije izgradili prelijepe otmjene zgrade. Kao i sam grad, zgrada je puno puta nevješto preuređivana pa je izgledala kao nekoliko različitih građevina spojenih u jednu. Nakaradno dizalo pripojeno joj je s vanjske strane, nadograđen je peti kat, ali na stubištu se sačuvala izvorna ograda od kovanog željeza. Većina ulaznih vrata stanova bila je izrađena od neprobojnog čelika i “uljepšana” nekom vrstom kožnate presvlake – moda zbog koje se ponekad činilo kao da je cijeli otmjeni dio Moskve ludnica otvorenog tipa. Na trećem katu, iz stana mojeg susjeda Olega Nikolajeviča, dopirao je miris mačaka i cvilež neke psihotične ruske simfonije. Na četvrtome katu sam otključao tri brave na svojim tapeciranim vratima i ušao. Pošao sam u kuhinju, sjeo za maleni samački stol i izvadio iz novčanika trolejbusnu kartu s Mašinim brojem telefona. U Engleskoj sam prije tebe imao samo jednu vezu koja bi se mogla nazvati ozbiljnom. Mislim da znaš za nju – Natalie. Upoznali smo se na fakultetu, iako sve do nečijeg rođendanskog tuluma negdje u Shoreditchu, na kojem se puno pilo, nismo jedno na drugo gledali kao na mogućeg kandidata za vezu. Nakon što smo počeli izlaziti nijedno od nas dvoje nije imalo snage prekinuti pa se tako ona, šest ili sedam mjeseci poslije, preselila u moj stari stan. Ja nisam bio ni za ni protiv. Nisam osjetio posebno olakšanje ni kada se iselila, objasnivši kako mora razmisliti i kako bih i ja trebao učiniti isto, ali nisam bio ni posebno nesretan. Izgubili smo svaki kontakt čak i prije mog odlaska u Moskvu. Bilo je nekoliko Ruskinja koje su bile na najboljem putu da postanu prave djevojke, ali nijedna veza nije potrajala duže od jednog ljeta.
ADM-Visibabe_KB.indd 16
14.12.15 14:33:19
V ISI BA BE
17
Jednu od njih je živciralo što nisam imao i nisam htio nabaviti stvari koje je željela i očekivala: automobil, vozača, smiješnog malog psa kakve naokolo vuku sa sobom po dizajnerskim trgovinama u ulicama popločanim makadamom u blizini Kremlja. Druga, mislim da se zvala Daša, nakon što je triput prespavala kod mene, počela je krišom ostavljati svoje stvari u garderobnom ormaru i u ormariću iznad umivaonika: maramu, praznu bočicu parfema, poruke na kojima je na ruskom bilo napisano “I ja tebe volim”. Pitao sam Stevea Walsha o čemu je riječ (sjećaš se Stevea, pohotljivog inozemnog dopisnika – bila si sa mnom kada sam se našao s njime u Sohou, nije ti se svidio). Objasnio mi je da ona tako obilježava teritorij i svakoj drugoj koju dovedem kući daje do znanja da netko već postoji. Tog rujna ste već morali paziti s kim se upuštate u vezu – zbog AIDS-a, ali također zato što se znalo dogoditi da se stranci koji su išli po klubovima, upoznavali djevojke, ostavljali piće na stolu kada su odlazili na zahod, probude bez novčanika na stražnjem sjedištu taksija, ne sjećajući se kako su uopće u njega dospjeli, ili s licem u kakvoj lokvi. Jedanput ili dvaput, vjerojatno kada su dobili pogrešnu dozu, nisu se ni probudili. Nikada nisam pronašao ono što imaju ljudi poput mojega brata, ono što je moja sestra mislila da ima sve dok to nije izgubila, ono u što se nas dvoje spremamo upustiti: ugovor, nagodbu, biti s jednom osobom od sada pa zauvijek – a u zamjenu dobiti podršku, ime od milja, milovanje po glavi usred noći kada ti se plače. Ako želiš iskreno, uvijek sam mislio da to ne želim. Nikada. Da sam od onih ljudi koji su sretniji bez toga. Možda su mi roditelji sve ogadili – vezali su se premladi, ne razmišljajući izrodili djecu, zaboravili što su voljeli jedno kod drugoga. U to vrijeme mi se činilo da su moji mama i tata jednostavno digli ruke, poput dva stara psa privezana za istu kućicu, ali previše umorni da bi se uopće svađali. Kod kuće su cijelo vrijeme gledali televiziju kako ne bi morali razgovarati jedno s drugim. Uvjeren sam da su u rijetkim prilikama, kada su izlazili van nešto pojesti, izgledali poput onih tužnih parova koje ponekad možeš vidjeti kako žvaču u tišini. Ali kada sam toga dana u rujnu upoznao Mašu, pomislio sam da bi to moglo biti to, ona “prava” koju nisam ni tražio. Sama nevjerojatna mogućnost da je tako činila se prekrasnom. Da, fizički me privlačila, ali ne samo to. Možda je bio pravi trenutak, ali odmah mi se učinilo da mogu zamisliti kako joj raspuštena kosa pada niz stražnji dio kućnog
ADM-Visibabe_KB.indd 17
14.12.15 14:33:19
18
A. D. Miller
ogrtača od frotira dok kuha kavu, ili kako je naslonila na mene glavu dok spava u zrakoplovu. Ako baš želiš iskreno, pretpostavljam da bih to mogao čak nazvati zaljubljivanjem. Miris topola lagano se uvlačio kroz otvoreni prozor moje kuhinje zajedno sa zvukom sirena i lomljave stakla. Djelić mene želio je da ona bude moja budućnost, dok je drugi želio učiniti ono što sam trebao i kroz kuhinjski prozor baciti kartu s telefonskim brojem u ružičasti suton pun obećanja.
ADM-Visibabe_KB.indd 18
14.12.15 14:33:19