Veo ponoći

Page 1

ponoc´i

Veo

W

LARA ADRIAN



Veo ponoc´i SERIJAL PONOĆNE VRSTE KNJIGA DEVETA

W

LARA ADRIAN

S engleskoga prevela Mirjana Čanić


1DNODGQLN 6WLOXV NQMLJD G R R 9XNRPHULíND EE 9HOLND *RULFD =D QDNODGQLND *HRUJH $OHVVDQGUR /DLGODZ 8UHGQLN *HRUJH $OHVVDQGUR /DLGODZ 3UHYRGLWHOMLFD 0LUMDQD ôDQLî /HNWRULFD 'LDQD =HELî 3ULMHORP L GL]DMQ NRULFD 6WLOXV NQMLJD G R R 7LVDN *=+ *UDILíNL ]DYRG +UYDWVNH G R R 5DGQLíND FHVWD =DJUHE x YHOMDíD 1DVORY L]YRUQLND 9HLO RI 0LGQLJKW /DUD $GULDQ ,6%1 L]YRUQLND &RS\ULJKW &RS\ULJKW ‹ E\ /DUD $GULDQ //& $OO ULJKWV UHVHUYHG LQFOXGLQJ WKH ULJKW WR UHSURGXFH WKLV ERRN RU SRUWLRQV WKHUHRI LQ DQ\ IRUP ZKDWVRHYHU 7KLV WUDQVODWLRQ SXEOLVKHG E\ DUUDQJHPHQW ZLWK 'HOO %RRNV DQ LPSULQW RI 5DQGRP +RXVH D GLYLVLRQ RI 5DQGRP +RXVH //& &RS\ULJKW ‹ ]D KUYDWVNR L]GDQMH 6WLOXV NQMLJD G R R 6YD SUDYD SULGUñDQD 1LMHGDQ GLR RYH NQMLJH QH VPLMH ELWL REMDYOMHQ LOL SUHWLVQXW EH] SUHWKRGQH VXJODVQRVWL QDNODGQLND L YODVQLND DXWRUVNLK

,6%1 &LS ]DSLV GRVWXSDQ X UDíXQDOQRPH NDWDORJX 1DFLRQDOQH L VYHXíLOL|QH NQMLñQLFH X =DJUHEX SRG EURMHP


Za Lindsey, Ä?eliÄ?nu magnoliju sa srcem od Ä?istoga zlata. Ova je za tebe, s nadom u bolje, sretnije dane.


ZAHVALE

Vrijedi ponavljati, uvijek i iznova, koliko sam zahvalna mnogima

na ovoj povlastici da se svakog dana budim i radim neĹĄto u Ä?emu istinski uĹživam. Duboko sam zahvalna: mojoj fantastiÄ?noj agentici Karen Solemn i predivnoj urednici Shauni Summers ĹĄto mi omogućavaju tiskanje knjiga, mojim divnim Ä?itateljima zbog kojih sam joĹĄ uvijek tu, agentima, knjiĹžarima i blogerima koji su tako velikoduĹĄno proĹĄirili vijesti o mojim knjigama, prijateljima i obitelji na svoj ljubavi. I, na koncu, mome suprugu, vjernom prijatelju, voljenom partneru, Ä?uvaru mojega srca. Hvala ti na svakom zajedniÄ?kom trenutku.


Prvo

POGLAVLJE

W

Na pozornici montrealskoga podzemnog jazz kluba pjevaÄ?ica

grimiznih usana otezala je u mikrofon o okrutnosti ljubavi. Iako je njezin promukao glas bio priliÄ?no ugodan, a stihovi o krvi, patnji i uĹžitku zvuÄ?ali iskreno, Nikolaj nije sluĹĄao. Pitao se zna li ona — zna li itko od stotinjak ljudi natiskanih u ovom intimnom klubu — da dijele zrak s vampirima. Dvije mlade Ĺžene ĹĄto su srkale na slamku ruĹžiÄ?asti martini u mraÄ?nom separeu u kutu zasigurno nisu imale pojma. Bile su stijeĹĄnjene meÄ‘u Ä?etvoricom takvih stvorova, grupicom ulickanih muĹĄkaraca u koĹži koji su im se upucavali — bez previĹĄe uspjeha, doduĹĄe — nastojeći prikriti svoje krvoĹžedne oÄ?i uperene na njihove vratne Ĺžile već Ä?itavih petnaest minuta. Iako je bilo oÄ?ito da vampiri svim silama pokuĹĄavaju nagovoriti Ĺžene da poÄ‘u s njima, nisu bogzna kako napredovali sa svojim potencijalnim dobrovoljkama. Nikolaj je prezrivo otpuhnuo. Amateri. Na ĹĄanku je platio pivo koje nije ni okusio pa sporo krenuo prema stolu u kutu. Dok je prilazio, promatrao je kako Ĺžene pokuĹĄavaju klisnuti iz separea na nesigurnim nogama. Hihoćući se


8

LARA ADRIAN

Ĺ

i spotiÄ?ući, zajedno su oteturale do zahoda, nestavĹĄi u polutami krcatog hodnika glavne prostorije. Nikolaj je sjeo za stol bezbriĹžno se zavalivĹĄi. “VeÄ?er, curke.â€? ÄŒetvorica vampira ĹĄutke su zurila u njega, smjesta prepoznavĹĄi jednog od svoje vrste. Niko je podignuo jednu od visokih Ä?aĹĄa ruba umrljanog ruĹžem za usne, prinio je nosu i onjuĹĄio talog voćne mjeĹĄavine. Trgnuo se, s gnuĹĄanjem odgurnuvĹĄi Ä?aĹĄu sa strane. “Ljudiâ€?, otegnuo je muklim glasom. “Kako li samo uspijevaju provariti ovo sranje?â€? Nelagodna tiĹĄina razvukla se stolom dok je Nikolajev pogled putovao meÄ‘u mladim civilima Vrste. Najkrupniji od Ä?etvorice proÄ?istio je grlo dok je gledao u Nikolaja, a instinkti su mu nedvojbeno govorili da Niko nije odavde, a joĹĄ manje civil. Mulac je namjestio neĹĄto za ĹĄto je vjerojatno pretpostavljao da je opak pogled i isturio svoju bradu s kozjom bradicom u smjeru hodnika gdje su bili zahodi. “Mi smo ih prvi vidjeliâ€?, promrsio je. â€œĹ˝ene. Prvi smo ih ugledali.â€? Opet je proÄ?istio grlo, kao da Ä?eka da ga podrĹži trojac njegovih druĹĄkana. Nijedan, meÄ‘utim, nije ni zucnuo. “Mi smo ovdje doĹĄli prvi, stari. Kad se Ĺženke vrate za stol, otići će s nama.â€? Nikolaj se nacerio na mulÄ?ev bijedan pokuĹĄaj da obrani svoj teritorij. “Stvarno misliĹĄ da bi imao ĹĄanse kad bih ti odluÄ?io uletjeti u igru? Opusti se. To me ne zanima. TraĹžim informaciju.â€? Već je dvaput ove veÄ?eri proĹĄao kroz sliÄ?nu priÄ?u u drugim klubovima tragajući za mjestima gdje se pripadnici Vrste okupljaju u lovu na krv. TraĹžio je nekog tko bi ga mogao uputiti do starog vampira po imenu Sergej Jakut. Nije bilo lako ući u trag nekome tko nije Ĺželio biti pronaÄ‘en, naroÄ?ito tajanstvenom nomadu kao ĹĄto je bio Jakut. Bio je u Montrealu, toliko je Nikolaj bio siguran. Nedavno je razgovarao s tim povuÄ?enim vampirom telefonski, bolje reÄ?eno prije nekoliko tjedana, kad mu je uspio ući u trag i upozoriti ga na prijetnju koja se, Ä?ini se, nadvijala nad najmoćnijim, najrjeÄ‘im pripadnicima Vrste — joĹĄ uvijek Ĺživih dvadesetak pojedinaca roÄ‘enih u Prvoj generaciji.

!


Veo ponoc´i

W9

Netko je kanio istrijebiti prvu generaciju vampira. Nekolicina ih je ubijena samo proĹĄlog mjeseca, a Nikolaju i njegovoj braći u Bostonu — maloj skupini vrhunski obuÄ?enih, ubojitih ratnika poznatih kao Red — zadatak pronalaĹženja i uniĹĄtenja prepredenog ubojice bio je kljuÄ?an. Zato je Red odluÄ?io stupiti u kontakt sa svim poznatim pripadnicima Prve generacije meÄ‘u populacijom Vrste i pridobiti ih na suradnju. Sergej Jakut, meÄ‘utim, nije bio suviĹĄe oduĹĄevljen ponudom. Nije se taj plaĹĄio nikoga, a imao je i vlastiti klan koji ga je ĹĄtitio. Odbio je poziv Reda da doÄ‘e u Boston na razgovor, tako da je Nikolaj poslan u Montreal ne bi li ga kako privolio. Jednom kad Jakut postane svjestan razmjera trenutaÄ?ne prijetnje — zapanjujuće istine o onome protiv Ä?ega se bori Red, ali i cijela Vrsta — Nikolaj je bio uvjeren da će im se taj vampir pridruĹžiti. No najprije mu valja pronaći toga lukavoga kujina sina. Dosad se njegovo raspitivanje po gradu nije pokazalo bogzna kako uspjeĹĄnim. Strpljivost mu nije bila jaÄ?a strana, ali imao je cijelu noć pred sobom i nastavit će s potragom. Prije ili poslije netko bi mu mogao dati odgovor. Bude li se dovoljno raspitivao, moĹžda će Sergej Jakut potraĹžiti njega. “TraĹžim nekogâ€?, rekao je Nikolaj Ä?etvorici mladih vampira. “Vampira iz Rusije. ToÄ?nije, iz Sibira.â€? “I ti si odande?â€? upitao je onaj s bradicom. OÄ?ito mu nije promaknuo jedva primjetan naglasak koji Nikolaj nije izgubio svih ovih dugih godina ĹĄto ih je proveo u Sjedinjenim DrĹžavama. Nikolaj je pustio da njegove ledenoplave oÄ?i odgovore na pitanje o njegovu podrijetlu. “PoznajeĹĄ li tog pojedinca?â€? “Ne, stari. Ne poznajem ga.â€? Dvojica drugih takoÄ‘er su smjesta nijeÄ?no zavrtjela glavom, no posljednji od Ä?etvorice, onaj natmureni koji je bio duboko zavaljen u separeu, oĹĄinuo je Nikolaja nervoznim pogledom s druge strane stola. Nikolaj je opazio njegov znaÄ?ajan pogled i zadrĹžao ga. “A ti? ImaĹĄ li kakvu ideju o kome govorim?â€? Isprva je pomislio da mu vampir neće odgovoriti. Poluzatvorene oÄ?i netremice su gledale u njega, a onda je, najzad, mulac podignuo rame i opsovao.


10

LARA ADRIAN

Ĺ

“Sergej Jakutâ€?, promrmljao je. Ime je bilo jedva Ä?ujno izgovoreno, ali Nikolaj ga je Ä?uo. A krajiÄ?kom oka zamijetio je da ga je Ä?ula i Ĺžena kose crne poput ebanovine ĹĄto je sjedila za ĹĄankom nedaleko od njih. UoÄ?io je to zbog toga kako joj se ukoÄ?ila kraljeĹžnica ispod crne majice dugih rukava i kako je trznula glavom u stranu kao da ju je privukla sama moć tog imena. “PoznajeĹĄ ga?â€? upitao je Nikolaj muĹžjaka Vrste ne ispuĹĄtajući iz vida crnokosu za ĹĄankom. “Znam za njega. To je sve. On ne Ĺživi u UtoÄ?iĹĄtu tameâ€?, rekao je mladić, misleći na zatvorene zajednice u kojima je Ĺživio veći dio civilne populacije Vrste diljem Amerike i Europe. “Lik je jedan gadan kujin sin, kako Ä?ujem.â€? Aha, bio je, u sebi se sloĹžio Nikolaj. “ImaĹĄ li kakvu ideju gdje bih ga mogao pronaći?â€? “Nemam.â€? “Siguran si?â€? upitao je Niko, zamijetivĹĄi kako je Ĺžena kliznula sa stolca spremajući se na odlazak. U Ä?aĹĄi joj je ostalo viĹĄe od pola koktela, ali na sam spomen Jakutova imena, Ä?inilo se kako joj se odjednom silno Ĺžuri da ode odavde. Mladi muĹžjak zatresao je glavom. “Nemam pojma gdje moĹžeĹĄ pronaći tog lika. Ne znam, doduĹĄe, zaĹĄto bi ga itko i Ĺželio pronaći svojevoljno, osim ako se kome ne umire.â€? Nikolaj se osvrnuo. Crnokosa se stala probijati kroz gomilu okupljenu oko ĹĄanka. Nagonski se okrenula i onda ga pogledala, a njezin zeleni pogled boje Ĺžada prostrijelio ga je ispod ruba crnih trepavica i zamaha njezine sjajne ravne kose oĹĄiĹĄane na bob frizuru do brade. U pogledu joj se nazirao strah dok je gledala u njega, ogoljeni strah koji nije ni pokuĹĄala prikriti. “Neka sam prokletâ€?, promrsio je Niko. Ova zna neĹĄto o Sergeju Jakutu. NeĹĄto viĹĄe od usputnog poznavanja, pretpostavio je. Taj zapanjeni, paniÄ?ni pogled kad se okrenula i pobjegla, govorio je sve. Nikolaj je krenuo za njom. Prolazio je kroz guĹĄtaru ljudi natiskanih u klubu, oÄ?iju uperenih u svilenkastu crnu kosu svoga plijena. Ĺ˝enka je bila brza, hitra i okretna poput gazele, njezina


Veo ponoc´i

W 11

tamna odjeća i kosa dopuĹĄtali su joj da se gotovo stopi s okruĹženjem. No Niko je bio jedan od Vrste, i nije bilo toga ljudskog bića koje bi moglo umaknuti jednom vampiru. Nestala je iza klupskih vrata i na ulici brzo skrenula desno. Nikolaj ju je slijedio. Mora da je osjetila kako joj je za petama jer je okrenula glavu prostrijelivĹĄi ga poput lasera onim zelenim oÄ?ima. Sad je brĹže pojurila, skrenuvĹĄi za ugao na kraju uliÄ?nog bloka. Ni dvije sekunde poslije i Niko se naĹĄao tamo. Nacerio se kad ju je opazio nekoliko metara ispred sebe. Sporedna uliÄ?ica u koju je skrenula izmeÄ‘u dviju visokih zgrada od opeke bila je uska i mraÄ?na. Bila je to slijepa ulica na Ä?ijem je kraju bio ulegnuti metalni kontejner za smeće i ĹžiÄ?ana ograda koja se uzdizala nekih tri metra uvis. Ĺ˝ena se brzo okrenula na svojim tankim visokim potpeticama crnih Ä?izama, zadihana, oÄ?iju uperenih u njega, budno motreći svaki njegov pokret. Nikolaj je napravio nekoliko koraka u mraÄ?noj uliÄ?ici i dobronamjerno raĹĄirio ruke. “U redu jeâ€?, rekao joj je. “Ne moraĹĄ bjeĹžati. Samo Ĺželim s tobom razgovarati.â€? Ĺ utke je zurila u njega. â€œĹ˝elim te pitati za Sergeja Jakuta.â€? Vidno je progutala, jabuÄ?ica na njezinu glatkom bijelom vratu se pomaknula. “PoznajeĹĄ ga, zar ne?â€? Ugao njezinih usnica tek se blago iskrivio, ali dovoljno da zna da je bio u pravu — poznavala je tajanstvenog pripadnika Prve generacije. MoĹže li odvesti Nikolaja do njega, bilo je već drugo pitanje. U ovom trenutku bila je njegova najbolja i, vjerojatno, jedina nada. “Reci mi gdje je. Moram ga pronaći.â€? Njezine ruke na bokovima stegnu se u ĹĄake. Noge su joj bile blago razdvojene, kao da se spremala na skok. Niko je vidio kako diskretno pogledava prema ulupljenim vratima sa svoje lijeve strane. SkoÄ?ila je prema njima. Niko je prosiktao psovku i poletio za njom svom brzinom


12

LARA ADRIAN

Ĺ

koju je imao. U trenutku kad je gurnula vrata i otvorila ih uz ĹĄkripu ĹĄarki, Nikolaj je stajao ispred nje na pragu preprijeÄ?ivĹĄi joj put u tamu s druge strane. Zadovoljno se iscerio. “Rekoh ti da nema potrebe da bjeĹžiĹĄâ€?, kazao je blago slegnuvĹĄi ramenima kad je ustuknula korak unatrag. Pustio je da se za njim vrata zatvore dok je slijedio njezino usporeno povlaÄ?enje u uliÄ?icu. Isuse, njezina je ljepota oduzimala dah. Samo ju je nakratko vidio u klubu, ali sad, kad je stajala samo nekoliko koraka od njega, shvatio je da je apsolutno predivna. Visoka i vitka, poput breze krhka ispod svoje crne odjeće, besprijekorne mlijeÄ?nobijele koĹže i blistavih bademastih oÄ?iju. Njezino srcoliko lice bilo je oÄ?aravajući spoj snage i mekoće, njezina ljepota podjednako blistava i mraÄ?na. Nikolaj je znao da je zinuo i da zuri u nju, ali proklet bio ako si je mogao pomoći. “Razgovaraj sa mnomâ€?, rekao je. “Reci mi kako se zoveĹĄ.â€? Posegnuo je za njom blagim, prijateljskim pokretom ruke. Osjetio je munju adrenalina koja je projurila njezinim krvotokom — mogao je nanjuĹĄiti njegovu citrusnu notu u zraku, zapravo — ali nije uoÄ?io kruĹžni zamah njezine noge sve dok mu oĹĄtra potpetica Ä?izme nije doletjela izravno u prsa. Kvragu. Zanjihao se unatrag, viĹĄe od iznenaÄ‘enja negoli od snage udarca. Bilo joj je to dovoljno. Ĺ˝ena je ponovno skoÄ?ila prema vratima, ovaj put uspjevĹĄi nestati u tami zgrade prije nego ĹĄto se Niko dospio pokrenuti i zaustaviti je. Dao se u potjeru poletjevĹĄi za njom. Mjesto je bilo prazno, samo gomila betona pod njegovim nogama, ogoljenih cigli i izloĹženih stropnih greda. Nekakav nejasan osjećaj slutnje bockao mu je zatiljak kad je pojurio za njom dublje u tamu, ali veći dio njegove paĹžnje bio je usmjeren na Ĺženu ĹĄto je sad stajala u srediĹĄtu praznog prostora. Zurila je u njega dok joj je prilazio, svaki miĹĄić njezina vitkog tijela kao da se napeo pripremajući se za napad. Nikolaj je zadrĹžao taj oĹĄtar pogled dok joj je prilazio. “Neću te ozlijediti.â€?


Veo ponoc´i

W 13

“Znam.â€? NasmijeĹĄila se jedva primjetno iskrivivĹĄi usnice. “NećeĹĄ imati priliku.â€? Glas joj je bio barĹĄunasto mekan, ali bljesak u njezinim oÄ?ima dao mu je hladan prizvuk. Bez upozorenja, Niko je osjetio iznenadan, razoran pritisak u glavi. Visoko frekventan zvuk zvonio mu je u uĹĄima, glasniji nego ĹĄto je mogao podnijeti. Onda joĹĄ glasniji. Osjetio je kako ga noge izdaju. Pao je na koljena, pogled mu se zamaglio, a glava mu je bila na rubu da se rasprsne. U daljini je registrirao zvuk koraka kako mu prilaze, i to koraka koji pripadaju krupnim muĹžjacima. PriguĹĄeni glasovi zujali su negdje nad njime dok je trpio iscrpljujući napad na svoj um. Bila je ovo zamka. Kuja ga je namjerno ovamo namamila znajući da će je slijediti. “Dosta je, Renataâ€?, rekao je jedan od muĹžjaka Vrste koji je doĹĄao u prostoriju. “MoĹžeĹĄ ga sad pustiti.â€? S naredbom je popustilo i poneĹĄto od bola u Nikolajevoj glavi. Podignuo je pogled na vrijeme da vidi lijepo lice svoje napadaÄ?ice kako zuri u njega, tamo gdje joj je leĹžao uz noge. “RazoruĹžajte gaâ€?, rekla je svojim drugarima. “Moramo ga odvesti odavde prije nego povrati snagu.â€? Nikolaj je pokuĹĄao procijediti nekoliko soÄ?nih psovki na njezin raÄ?un, ali glas kao da mu je zapeo u grlu. Ona se već udaljavala, tanki ĹĄiljci njezinih potpetica lupkali su po hladnom betonu.



Drugo

POGLAVLJE

W

Renata je jedva Ä?ekala izići iz skladiĹĄta. U Ĺželucu joj je kljuÄ?alo,

hladan znoj izbio joj je na Ä?elu i klizio niz lice. Ĺ˝udila je za svjeĹžim noćnim zrakom kao da joj je to posljednji udisaj, no korak joj je i dalje bio ravnomjeran i odluÄ?an. Njezine stisnute ĹĄake, Ä?vrsto stegnute na bokovima, bile su jedini pokazatelj da je bila sve samo ne hladna i pribrana. Uvijek bi joj tako bilo nakon ĹĄto bi upotrijebila svoju razornu moć uma. Sada vani, sama u uliÄ?ici, pohlepno je gutala zrak. Navala kisika ohladila je vatru u grlu, no jedva se susprezala da se ne presavije od sve snaĹžnijeg bola koji joj je poput plamteće bujice strujao udovima, sve do same srĹži njezina bića. “Kvraguâ€?, promrmljala je u praznu tamu, blago se njiĹĄući na svojim visokim potpeticama. JoĹĄ je nekoliko puta duboko udahnula i zagledala se u crni ploÄ?nik pod nogama kako bi se pribrala. Iza sebe zaÄ?uje Ĺžustre, teĹĄke korake u Ä?izmama. Zvuk je nagna da oĹĄtro podigne glavu. Prisili se navući izgled hladnokrvne apatije nad vrelom napetoťću lica. “Oprezno s njimâ€?, rekla je dobacivĹĄi pogled na mlitavu gro-


16

LARA ADRIAN

Ĺ

madu, na krupnog muĹžjaka kojeg je onesposobila, a kojeg su sad nosila poput ustrijeljene divljaÄ?i Ä?etvorica tjelohranitelja. “Gdje mu je oruĹžje?â€? “Hvataj.â€? Crna koĹžna putna torba iznenada je doletjela prema njoj; dobacio ju je Aleksej, sluĹžbeni voÄ‘a veÄ?eraĹĄnje operacije. Nije joj promaknuo podsmijeh na njegovu ispijenom licu kad se torba puna metala sudarila s njezinim prsima. Udarac se doimao poput udarca tisuća noktiju o njezinu osjetljivu koĹžu i miĹĄiće, ali uhvatila je torbu i prebacila dugaÄ?ku ruÄ?ku preko ramena ni ne trepnuvĹĄi od nelagode. Ali Lex je znao. Poznavao je njezinu slabost, i nikad joj nije dopuĹĄtao da je zaboravi. Za razliku od nje, Aleksej i ostatak druĹžbe bili su vampiri — pripadnici Vrste. Kao i njihov plijen, u ĹĄto Renata nimalo nije sumnjala. Osjetila je to Ä?im ga je prvi put vidjela u klubu, a sumnju je potvrdila jednostavna Ä?injenica da ga je uspjela svladati svojim umom. Njezina psihiÄ?ka sposobnost bila je izvanredna, doduĹĄe, s izvjesnim ograniÄ?enjima. Djelovala je, naime, samo na pripadnicima Vrste; poneĹĄto jednostavnije ljudske moĹždane stanice nisu reagirale na visokofrekventne udare koje je bila u stanju projicirati s manje od trenutka koncentracije. Ona sama bila je ljudsko biće, makar se roÄ‘enjem pomalo izdvajala od uobiÄ?ajenoga krda Homo sapiensa. Za Lexa i njegovu vrstu bila je poznata kao Prasestra, jedna od malobrojnih ljudskih Ĺžena roÄ‘enih s jedinstvenim nadÄ?ulnim vjeĹĄtinama te joĹĄ rjeÄ‘om sposobnoťću za uspjeĹĄnu reprodukciju s onima od Vrste. Ĺ˝enama poput Renate, probavljanje vampirske krvi davalo je joĹĄ veću snagu. I dugovjeÄ?nost. Prasestra je mogla Ĺživjeti stoljećima ako se redovito hranila iz okrepljujućih vampirskih Ĺžila. Do prije dvije godine Renata nije imala pojma zaĹĄto se razlikuje od svih koje je poznavala, kao ni kamo bi mogla pripadati. Kad se u njezinu Ĺživotu pojavio Sergej Jakut, brzo je sve shvatila. On je bio razlog zaĹĄto su ona, Lex i ostali veÄ?eras bili na straĹži, lunjajući gradom i traĹžeći onoga koji se raspituje za tajanstvenog Jakuta. MuĹžjak Vrste kojeg je Renata pronaĹĄla u jazz klubu bio je toliko neoprezan cijele noći da se s pravom zapitala je li zapravo


Veo ponoc´i

W 17

pokuĹĄavao isprovocirati Sergeja Jakuta da doÄ‘e do njega. Ako jest, tip je bio ili idiot ili mu se umiralo. Ili nekakva kombinacija jednog i drugog. Vrlo brzo dobila je odgovor na svoje pitanje. Izvadila je mobitel iz dĹžepa, otklopila ga i pritisnula tipku za brzo biranje prvog broja u imeniku. “Subjekt je pronaÄ‘enâ€?, objavila je kad se veza uspostavila. Zatim je navela svoju lokaciju, onda zaklopila telefon i spremila ga. DobacivĹĄi pogled prema Alekseju i ostalima tamo gdje su zastali sa svojim tromim plijenom, rekla je: “Automobil je na putu. Trebao bi stići za dvije minute.â€? “Spustite tu vreću govanaâ€?, zapovjedio je Lex svojim ljudima. Oni su otpustili stisak nad muĹžjakom Vrste, a njegovo je tijelo tresnulo o asfalt neravnomjernim udarcem. S rukama na kukovima, ĹĄakama obuhvativĹĄi piĹĄtolj u remenu i veliki lovaÄ?ki noĹž u koricama za pojasom, Lex je virkao na vampirovo nesvjesno lice pod svojim nogama. Uvukao je oĹĄtar dah neodobravanja, a zatim pljunuo promaĹĄivĹĄi oĹĄtru jagodiÄ?nu kost ispod sebe. Zapjenjena bijela pljuvaÄ?ka sletjela je uz mokar zvuk na tamni ploÄ?nik ni dva centimetra od muĹžjakove plave kose. Kad je Aleksej ponovno podignuo pogled, u njegovim se tamnim oÄ?ima pojavio tvrd bljesak. “MoĹžda bismo ga trebali dokrajÄ?iti.â€? Jedan od vampira se zacerekao, ali Renata je znala da se Lex ne ĹĄali. “Sergej je rekao da ga dovedemo njemu.â€? Aleksej se podsmjehnuo. “I time pruĹžimo njegovim neprijateljima joĹĄ jednu priliku da ga skrate za glavu?â€? “Ne znamo ima li ovaj ovdje ikakve veze s napadom.â€? “A kako moĹžemo biti sigurni da nema?â€? Aleksej se okrenuo i ne trepćući zapiljio u Renatu. “Od sada pa nadalje, ne vjerujem nikome. Mislio sam da ni ti, kao ni ja, ne ĹželiĹĄ riskirati njegovu sigurnost.â€? “Samo sluĹĄam nareÄ‘enjaâ€?, odvratila je. “Sergej je rekao da pronaÄ‘emo onoga, ma tko on bio, koji se po gradu raspituje za njega i da ga dovedemo njemu na ispitivanje. I to je ono ĹĄto namjeravam uÄ?initi.â€? Lexove se oÄ?i suze pod oĹĄtrim tamnosmeÄ‘im obrvama. “U reduâ€?, rekao je glasom previĹĄe smirenim, previĹĄe jednoliÄ?nim.


18

LARA ADRIAN

Ĺ

“U pravu si, Renata. Imamo nareÄ‘enja. Dovest ćemo mu ga, kao ĹĄto kaĹžeĹĄ. Ali ĹĄto ćemo dok Ä?ekamo prijevoz?â€? Renata je zurila u njega pitajući se ĹĄto mu je na umu. Lex je obilazio oko nesvjesnog muĹžjaka Vrste, tu i tamo ga podbovĹĄi Ä?izmom pod rebra. Nije bilo nikakve reakcije. Samo mekano dizanje i spuĹĄtanje muĹžjakovih prsa dok je disao. Aleksej je rastegnuo usne i nacerio se pokazavĹĄi bradom prema drugim muĹžjacima. “Moje Ä?izme su prljave. MoĹžda bi ih ova beskorisna vreća mogla oÄ?istiti dok Ä?ekamo, a?â€? Na ohrabrujuće cerekanje svojih kompanjona, Lex je podignuo jedno stopalo i zadrĹžao ga u zraku nad mirnim licem njihova plijena. “Lex‌â€? poÄ?ela je Renata znajući da će je ignorirati ako ga pokuĹĄa uvjeriti da prestane. Ali upravo je u tom trenutku zamijetila neĹĄto neobiÄ?no na plavokosom muĹžjaku koji je leĹžao na tlu. Disanje mu je bilo ravnomjerno i plitko, udovi nepomiÄ?ni, ali njegovo lice‌ bilo je previĹĄe mirno, Ä?ak i ako je doista bio bez svijesti. Ĺ to nije. U Ä?asu spoznaje, Renata je shvatila da je itekako pri svijesti, itekako svjestan svega ĹĄto se oko njega dogaÄ‘alo. O, Isuse. Aleksej se sad cerekao, pribliĹžavajući debelu potplatu Ä?izme muĹžjakovu licu. “Lex, Ä?ekaj! Nije‌â€? Lex je joĹĄ uvijek bio u pokretu kad je muĹžjak podignuo ruke i uhvatio mu gleĹžanj. Ĺ Ä?epao ga je i snaĹžno iskrenuo poslavĹĄi Lexa da se u agoniji previja na tlu. Nije proĹĄla ni sekunda prije nego ĹĄto se muĹžjak otkotrljao i osovio na noge, fluidan i snaĹžan kao nijedan borac kojeg je Renata dosad imala priliku vidjeti. I sveca mu — drĹžao je Lexov piĹĄtolj. Renata je ispustila glomaznu torbu i maĹĄila se za svoj piĹĄtolj kalibra .45 skriven u remenu na leÄ‘ima. Prsti su joj joĹĄ uvijek bili tromi od prijaĹĄnjega mentalnog naprezanja, no jedan od ostalih vampira reagirao je prije nego ĹĄto je uspjela izvući oruĹžje. Ispalio je metak i promaĹĄio metu za petnaest centimetara. BrĹže nego ĹĄto bi ga itko mogao slijediti, bivĹĄi je zatoÄ?enik uzvratio paljbom pogodivĹĄi straĹžara jednim metkom izravno u

!


Veo ponoc´i

W 19

Ä?elo. Jedan od Sergejevih osobno odabranih, najdugovjeÄ?nijih tjelesnih Ä?uvara svalio se na tlo u beĹživotnoj hrpi. O, Isuse, pomislila je Renata, sve viĹĄe zabrinuta jer se situacija brzo mijenjala iz loĹĄeg u gore. Je li Aleksej bio u pravu? Je li ovaj muĹžjak Vrste onaj isti ubojica koji je i prije pokuĹĄao napasti? “Tko je sljedeći?â€? upitao je, jednom nogom posaÄ‘enom usred Lexove kraljeĹžnice, dok je hladnokrvno mahao piĹĄtoljem izmeÄ‘u dvojice tjelohranitelja i Renate. â€œĹ to je, nitko viĹĄe nije zainteresiran?â€? “Ubij kujina sina!â€? zagrmio je Lex trzajući se poput kukca pod teĹĄkim potplatom koji ga je drĹžao prikucanog o pod. Obraz mu je potom teĹĄko tresnuo o ploÄ?nik, a od bijesa su mu poÄ?eli izbijati oÄ?njaci. Lex je dobacio plamteći pogled Renati i svojim muĹžjacima. “Raznesite mu glavu, dovraga!â€? Prije nego ĹĄto je to do kraja izgovorio, bio je povuÄ?en na noge. Zaurlao je kad mu se sva teĹžina prebacila na ozlijeÄ‘eni gleĹžanj, a njegov vlastiti piĹĄtolj iznenada uperen iza uha pobudio je paniku u njegovim jantarnoĹžutim oÄ?ima. Njegov napadaÄ?, s druge strane, bio je miran i hladan kao led. O, blaĹžena Djevice. Ma s kime li ovo imaju posla? “Čuli ste gaâ€?, rekao je Lexov napadaÄ?. Govorio je smireno i bez Ĺžurbe, pogledom ih ĹĄibajući Ä?ak i u mraku. Zagledao se potom u Renatu. “PosluĹĄajte ga, ako je itko od vas pravi muĹžjak. S druge strane, ako ne Ĺželite gledati kako mu mozak prosipam ovdje po ovom zidu, predlaĹžem da bacite oruĹžje. Dolje na ploÄ?nik, lijepo i polako.â€? Iza sebe, u uliÄ?ici, Renata je Ä?ula muklo stenjanje i reĹžanje preobraĹženih muĹžjaka Vrste. PojedinaÄ?no, bilo koji od vampira bio je tjelesno puno snaĹžniji od nje; kao par, meÄ‘utim, mogli su biti snaĹžniji od Lexova napadaÄ?a, iako se Ä?inilo kako nitko nema volje takvo ĹĄto pokuĹĄati. Mekani zveket metala zaÄ?uo se kad se oruĹžje oprezno spustilo na asfalt. ZnaÄ?ilo je to da joj je samo joĹĄ jedan vampir Ä?uvao leÄ‘a. Sekundu poslije i on je poloĹžio oruĹžje. Obojica vampira polako su ustuknula nekoliko koraka unatrag, predavĹĄi se u opreznoj tiĹĄini. I sad je Renata stajala sama nasuprot ovoj neoÄ?ekivanoj prijetnji.


20

LARA ADRIAN

Ĺ

Napola se osmjehnuo, otkrivĹĄi zube i vrĹĄke oÄ?njaka. Bio je bijesan; oni produĹženi oÄ?njaci bili su dokaz tomu. Kao i jantarni bljesak ĹĄto mu se poÄ?eo ĹĄiriti oÄ?ima dok su se i one preobraĹžavale poprimajući obiljeĹžja njegove vrste. Osmijeh mu se raĹĄirio, jamice su se pojavile ispod njegovih jagodiÄ?nih kostiju, oĹĄtrih poput britve. “Čini se da smo ostali samo ti i ja, srce. BudeĹĄ li me dulje ostavila da Ä?ekam, neću biti niĹĄta ljubazniji. Spusti taj jebeni piĹĄtolj ili ću ga dokrajÄ?iti!â€? Renata je na brzinu promislila o ono malo mogućnosti koje su joj u ovom trenutku bile na raspolaganju. Tijelo joj je joĹĄ bilo osjetljivo poput ogoljenog Ĺživca, posljedice mentalnog napora joĹĄ uvijek su je udarale sa svih strana. Mogla je pokuĹĄati s joĹĄ jednim napadom na njegov um, ali znala je da je na izmaku snaga. ÄŒak i ako nasrne na njega onim ĹĄto je preostalo, neće ga moći ponovno onesvijestiti, a jednom kad bude do te mjere potroĹĄena, viĹĄe nikome neće biti od koristi. Jedina preostala mogućnost bila je podjednako riskantna. ObiÄ?no je bila brza na okidaÄ?u, brzih refleksa i snajperske preciznosti, no nije mogla raÄ?unati ni na jednu od tih vjeĹĄtina kad joj je trebalo toliko koncentracije samo da naredi prstima i udovima da se pomiÄ?u. Ma ĹĄto radila, u ovom trenutku ĹĄanse da bi Aleksej mogao izvući Ĺživu glavu bile su priliÄ?no tanke. Kvragu, ĹĄansa da se ona, ili bilo tko drugi, izvuÄ?e iz ove situacije bila je ravna nuli. Ovaj muĹžjak Vrste imao je sve karte u rukama, i pogled njegovih oÄ?iju dok je Ä?ekao da donese odluku o svojoj sudbini kao da je govorio kako mu je sasvim ugodno u ovom moćnom poloĹžaju. Imao je Renatu, Lexa i ostale tamo gdje ih je Ĺželio. Ali nek je vrag nosi ako će se predati bez borbe. Udahnula je kako bi se ohrabrila, onda je izvadila svoj piĹĄtolj i naciljala u njega. Ruke su joj urlale od napora da se ispruĹže i budu mirne, ali usisala je sav bol i odgurnula ga u stranu. OtkoÄ?ila je piĹĄtolj. “Pusti ga! Smjesta!â€? Cijev Lexova piĹĄtolja ostala je Ä?vrsto zabijena iza njegova uha. “Ne misliĹĄ valjda da ovdje pregovaramo. Spusti svoje oruĹžje!â€? Renata ga je drĹžala na niĹĄanu, ali i on je drĹžao nju. A imao je, k tome, i prednost s obzirom na svoju nadnaravnu brzinu.


Veo ponoc´i

W 21

Mogao bi izbjeći njezinu metku samo zato ĹĄto bi ga vidio kako dolazi. Koliko god bila brza, postojao je trenutak zadrĹĄke dok se meci izmijene u bubnju. To je znaÄ?ilo da će i on imati dovoljno vremena da na nju otvori vatru, bez obzira hoće li ustrijeliti Lexa prije ili nakon ĹĄto puca u nju. Već u drugoj sekundi svi troje bi mogli biti upucani. Ovaj muĹžjak je bio od Vrste; uz svoj ubrzani metabolizam i moć samoiscjeljenja, imao je pristojne izglede da preĹživi metak, ali ona? Ona je gledala sigurnoj smrti u oÄ?i. “ImaĹĄ li posebno sa mnom problem, ili stvarno ĹželiĹĄ da on veÄ?eras umre? MoĹžda jednostavno ne podnosiĹĄ niĹĄta ĹĄto ima kurac, je l’ to?â€? Iako je Ä?vrsto drĹžao svoju Ĺžrtvu, ton mu je bio veseo, kao da se samo poigrava njome. Nimalo je ne shvaćajući ozbiljno. Bahati gade. Nije odgovorila, samo je povukla Ä?ekić piĹĄtolja i lagano naslonila kaĹžiprst na okidaÄ?. “Pusti ga. Ne Ĺželimo nevolje s tobom.â€? “Malo je kasno za to, zar ne? Ovo u ĹĄto sad gledaĹĄ sama je nevolja.â€? Renata se nije ni trgnula. Nije se usudila ni trepnuti zbog straha da će ovaj pred njom to iskoristiti kao slabost i odluÄ?iti djelovati. Lex se sada tresao, znoj mu je klizio niz lice. “Renataâ€?, zadahtao je, no je li joj Ĺželio reći da odstupi ili da povuÄ?e svoj najbolji potez, nije bila sigurna. “Renata‌ u kurac‌â€? DrĹžala je Aleksejeva napadaÄ?a na niĹĄanu objema rukama steĹžući piĹĄtolj. Nalet blagog ljetnog povjetarca mekano je preĹĄao preko njezine hiperosjetljive koĹže poput razlomljenih krhotina stakla. U daljini je Ä?ula pucanje vatrometa sa zavrĹĄne veÄ?eri vikend-festivala, priguĹĄene eksplozije poput grmljavine vibrirale su njezinim bolnim kostima. Promet je brujao i ĹĄkripao na ulici, vozila su izbacivala odurnu mjeĹĄavinu ispuĹĄnih dimova i miris zagrijanih guma i spaljenoga goriva. “Koliko joĹĄ ĹželiĹĄ ovo otezati, srce? Jer moram ti reći, strpljenje mi nije jedna od vrlina.â€? Glas mu je bio leĹžeran, ali prijetnja nije mogla biti jezivija. Spustio je Ä?ekić piĹĄtolja pripremivĹĄi se privesti ovu noć svom krvavom kraju. “Daj mi jedan dobar razlog zaĹĄto ne bih barutom napunio mozak ovog ĹĄupka?â€?


22

LARA ADRIAN

Ĺ

“Zato ĹĄto je on moj sin.â€? Mukao muĹĄki glas zaÄ?uo se negdje sa sredine mraÄ?ne uliÄ?ice. RijeÄ?i su bile liĹĄene osjećaja, no zlokobne u svojoj modulaciji i snaĹžno naglaĹĄene hladnom hrapavoťću sibirskog zaviÄ?aja Sergeja Jakuta.


Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.