“Da pregovorima nisam zaustavio popucale bi brojne usijane glave

- Svaki pošten lugar priznat će da ne čuva on šumu. Čuvaju je ljudi koji žive u rajonu, a on je taj koji mora imati ugled u selu i ne smije vas ljudi poštuju, možete mirno spavati jer mještani neće odlaziti krasti drva iz šume, neće u njima paliti vatru ni dovoziti otpad. vatrogasci. I to je dokaz da naše selo itekako

Zahvaljujući lugarima, u varaždinskom kraju i Međimurju brojna svjetovna i crkvena vlastelinstva nesumnjivo su desetljećima imala uređeno iskorištavanješuma.Ovivrijedni čuvari šumskih biocenoza za buduće generacije, ujedno su od pucanja spasili brojne glave posvađanih šumovlasnika.

”Riđan” i “Pišta” ušli u legendu Nažalost, kako doznajemo od Gabrijela Ratkovića, i ovo zanimanje nestaje. Naš sugovornikpolaziojeosnovnuškolu u Varaždinskim Toplicama, a potom u tvornici Opruga završava tečaj za PKV radnika u crnoj metalurgiji. Nažalost, pri radu sa strojevima ekscentar preša mu je 1974. godine odsjekla prste na ruci. - Srećom, još kao školarac surađivao sam sa šumarima i lugarima koji su uvijek trebali suradnike na doznaku, na obilježavanju stabala ili sadnji. Među njima je bilo i inženjera izZagrebakojisuobavljalirazličite stručne usluge za Šumariju Varaždin. Potreba za zapošljavanjem lugara u topličkom kraju i onom oko Kalnika ukazala se kada je moj prethodnik GabrijelBogožalecteškoobolio.Tu prilikunisamnipoštoželiopropustiti – prisjeća se Ratković. S obzirom na to da su ga kolege dobro poznale, predlažu mu da se odluči za prekvalifikaciju. - Nakon odslušanih predavanja u Varaždinu s još trojicom kolega uspješno polažem sve predviđene ispite u Karlovcu.

Udomio je 1988. izgubljenog jelenka, no kada je došlo vrijeme parenja, netragom je nestao

Najvišeznanjamoralismoimatiodendrologijiiiskorištavanju šuma.Lugarjetadamoradobro znati izračun obujma drva i bio samvrstanukubiciranjutrupaca. Važno je pravilno izmjeriti njihovudužinu,širinuisredinu (promjer). Primjerice, trupac dimenzija 5-10 puta 50 centimetara vam je pola kubika. Na terenusmozatajposaokoristili i namjenske tablice… Moj prvi radnidanpočeoje1980.godine dolaskom u Šumariju Varaždin ukojojodšefa–revirnikaIvana Žajedoznajemdaćuimativeliki rajon.Odmahmeodveoušumu i upoznao s radnicima kojima postajem šefom, jer je moje zanimanje u to vrijeme glasilo “lugar – čuvar šuma” (danas je to “šumarski tehničar”) – objasnio je Ratković, dodavši da su terenski radnici imali normu. S radom bi počinjali u 7 sati ujutro i vozio ih je na radilište s kombijem. U to vrijeme bile su četiri kategorije lugara, različito stimulirane osobnim dohocima, jer neki nisu imali pojma o proceduri preuzimanja i otpreme trupaca. - S mojim dolaskom na teren šumarski tehničari više nisu morali odlaziti na preuzimanje iz kancelarija. Naše zanimanje 80-ih godina bilo je itekako popularno. Svi su čuli za junake televizijskih serijaRiđana iz Kapelskih kresova, pa za Pištu iz Gruntovčana. Stoga je i malo dijete znalo da lugari moraju imati nekakav šešir na glavi ili kapu, lovačku pušku obješenu na rame, pljosku… - govori Ratković koji je godinama bio pripadnik pričuvnog sastava policije. Stoga je odmah zadužio staru dvocijevnu sačmaricu (flahericu), ali je nije uvijek imao uz sebe jer mu je smetala pri svakodnevnom poslu. Štoviše, trebalo je paziti da pušku netko ne ukrade, a propisana sivomaslinastaodora(sličnaoficirskoj) bila je obavezna.

Lugarska kapa spas za teleke!

- Imali smo šapke (tanjurače) na glavi i osebujne šumarske gumbe boje kosti na kaputu. Nareverusubileprišivenestrukovne oznake u obliku češera položenog na hrastovo lišće i zaistasmobiligizdavi.Točnoje i to da lugari čuvaju biocenoze i mnogo puta samoinicijativno sam u slobodno vrijeme obilaziorajon.Bitnojedačovjekvoli prirodu i ima volju za taj posao kojeg treba znati dobro pripremitiprijebilokakvesječestabala.Bilojeisusretasljudimakoji supokušavaliukrastituđadrva te različitim životinjama. Ali najbolja od svega bila su vjerovanjapriprostihseljaka.Naime, nekada je svaka obitelj imala krave i najveći problem nastajao bi kada telek prestane piti. Tada bi žurno slali ukućana do najbližeglugarakakobiposudili njegovu kapu i njome pokrili telekovuglavu!Uglavnom,ljudi su bili sto posto uvjereni da će telek odmah početi piti i vodu i mlijeko. To je postala tradicija – otkriva Ratković.

Bife “pod borom”

Kad već spominjemo “tekuća pitanja”, točno je i da su lugari nekad bili veliki potrošači alkohola. No, ta tradicija polako nestaje u 21. stoljeću i danas je teško zamisliti da je u bivšoj državi sječa počinjala uz jaki zajutrak, pivu i gemište.

- Nama je bilo normalno da nas na radilištu dočekuju ljudi koji su skupljali otpadne vrhove krošnji. Svo drvo ispod 10 centimetara više nije bilo ni za ogrjev i mogli su to “granje” besplatno odvesti iz šume. Naši gosti nikada u šumu nisu dolazili bez demižonki od par litara vina jer su znali da će im uvijek žedni radnici ostaviti i deblju “robu”. No, ja sam se brinuo da senenapijupodradnimvremenom. Bilo je situacija kada sam im višak punih flaša namjerno zakamuflirao u grmlje, za dane kad bi nastupila “suša” i velika žeđ…Bilojeipraveromantikeu

Danas je teško zamisliti da je u bivšoj državi sječa počinjala uz jaki zajutrak, pivu i gemište šumi uz logorsku vatru na kojoj se po potrebi spravljao gablec. No, jako se pazilo i zimi da se pri odlasku s radilišta potpuno ugasi žeravica. A kod rušenja drva vikalo se iz sveg glasa: “Hop,hop”,danekoganepoklopistablopripadu.Srećom,nitko od mojih radnika nije pretrpio težu ozljedu na radu u šumi. Uprava Šuma Varaždin imala jeiradnujedinicumehanizacija koja je bila dobro opremljena namjenskim traktorima za izvlačenje trupaca, ali su se za tajposao80-ihgodinajošuvijek koristili i konji. Te snažne životinje bile su idealne za posao, a imali su ih privatnici – napominje ovaj vitalni 72-godišnji lugar koji je rođen u Škarniku u kojem i danas živi s obitelji. Od njega doznajemo i to da su naudaljenimrajonimagrađene lugarnice u kojima su živjeli lugari,čestoisasvojomobitelji. Tek kada bi im djeca morala u školu, ostavljali bi mališane kod djedova i baka. Nije im bilo druge jer su lugarnice, poput oneuGabrinovcu,kilometrima udaljene od civilizacije. Gabrijel je 13 godina bio aktivan član Lovačkog društva Vepar u Ljubešćici, i to u vrijeme kada se gradio lovački dom. -Imalismobrojneradneakcije, natjecanja, prelijepa druženja. No, morao sam s tim prekinuti zbog brojnih obveza na poslu i zamjena kolega na zahtjevnim poslovima otpreme. Jurio sam službenim kombijem i mopedom APN-com od Jalžabeta do Bisaga. A kakvi su tek snjegovi nekad bili, nalopatao sam se za triživota…Napametznamsvaku stazu na sjevernim obroncima Kalnika i drugdje. Nekad je taj rajon pokrivalo 15 lugara, a kada sam odlazio u mirovinu,

LUGARNICE, BOSANCI, KONJI I SAMARICE

U sezoni za otpremu posložili 10.000 metara drva

Govoreći o lugarnicama, Ratković se posebno osvrnuo na onu u Piščanovcu. Bila je među najstarijima te je imala i prostrani štagalj.

- Mi smo često trebali pomoć Bosanaca koji bi tovarili drva na samarice, koje se stavljaju na radne konje. Ti vrijedni radnici su stanovali u Drenovcu i imali su 30-ak konja s kojima bi odlazili na radilišta šumarija diljem najsjevernijih županija. Bili su spretni i znali su u sezoni posložiti i 10.000 metara drva spremnih za otpremu. Tijekom Drugog svjetskog rata šume u našem kraju bile su pune partizana i nailazili smo na grobove označene križevima urezanim u stabla. Takav je slučaj bio kod Vidobornjaka, gdje su lokalni Topličanci imali i zemunice za skrivanje cijelih obitelji. Takva, obilježena stabla također smo uklanjali kod čišćenja šuma jer bi ionako s vremenom sama pala i istrunula. Za svaku šumu postoji gospodarska osnova koja se mijenja svakih 10 godina uz obavezne periodične kontrole.

Konj s kladama natovarenima na samaricu

Ljudima je malo poznato da se rušiti smije samo do 10 posto stabala, i to isključivo od prirasta šume –naglašava Ratković.

250