zaustavio seljačku bunu u Kaštelancu, glave nesuđenih šumovlasnika!”

smije biti pijanac ili imati protivnika. Ne smije se nikome zamjerati, mora ljudima izlaziti ususret u okviru svojih mogućnosti. Kada otpad. Požara smo se uvijek bojali, ali 90% njih uspješno su ugasili domaći ljudi lopatama prije nego bi na teren stigli šumari, sjekači i itekako čuva šumu, tvrdi Gabrijel Ratković.

dijeliti zaradu. Pametni su me uvijekposlušaliinakrajubibili zahvalni jer dobar savjet zlata vrijedi.Lugarmorabitidobaris policijskimslužbenicimajeroni često zaustave sumnjivce koji cestom voze drva bez pratećih dokumenata – ističe Ratković koji je mnogo vremena proveo pošumljavajući šumske terene. Sadnice je dostavljao na sve lokacije koje su pošumljavane, iz rasadnika u Kloštru Podravskom, Sesvetama, Koprivnici, ČakovcudoonoguZelendvoru.

- Iz svojeg iskustva mogu reći danajkvalitetnijastablarastuu gospodarskojjediniciVaraždin Breg, odnosno na potezu od VinicedoBisagainakalničkom području. Tu ima najviše hrasta, bukve, javora i graba, dok nešto manje raste joha. Bivše grofovskešumepričasuzasebe, jer su nekada vlasnici Opeke i šuma na Jugovcu iznad Oštrica moglinjimaprolazitikočijama.

posao je nastavilo njih 6 i radili su od “ve do ve” jer lugar nema radno vrijeme. Svaki pošten lugar priznat će da ne čuva on šumu. Čuvaju je ljudi koji žive u rajonu, a on je taj koji mora imati ugled u selu i ne smije biti pijanac ili imati protivnika. Ne smije se nikome zamjerati, mora ljudima izlaziti ususret u okvirusvojihmogućnosti.Kada vasljudipoštuju,možetemirno spavati jer mještani neće odlaziti krasti drva iz šume, neće u njima paliti vatru ni dovoziti otpad. Požara smo se uvijek bojali, ali 90% njih uspješno su ugasili domaći ljudi lopatama prije nego bi na teren stigli šumari, sjekači i vatrogasci. I to je dokaz da naše selo itekako čuva šumu – tvrdi Ratković.

Kad međaši “polude”

Ponjemu,lugarmorabitiivrhunskipsiholog,pogotovokada brine i o privatnim šumama. - Nema goreg nego kada nastupi svađa jer su međaši jedan drugome srušili bukvu ili neko drugo drvo. Takve je muka pomiriti, pogotovo kada su sjekire u ruci. Prvo morate biti istražitelj, utvrditi tko je rušio i tko je to dozvolio. Najčešće su probleminastupiliušumamačijim su vlasnicima djedovi “rukom pokazali”gdjesumeđe.Trebalo je puno pregovaračke vještine da se svađa prekine jer od svega bi profitirali jedino fiškali i inspekcije. Najbolje je sjesti za stol, prodati porušena drva i ne bratski, nego pola – pola po-

Slično su bile uređene i šume u vlasništvu Kaptola, na Kalniku prema Ljubešćici i Varaždin Bregu. Pametni mještani okolnihselasu poslije rata dogovorno podijelili tzv. “osmine” i imaju koristodtih šuma, dok je onima koji su se svađali sve uzeladržava.Primjerice, zbog jala su ljudiostalibezZelendvora

Jedino lugariglumci moraju imati nekakav šešir na glavi ili kapu, lovačku pušku obješenu na rame, punu pljosku…

– ukazuje Ratković.

Sila caruje, a um klade valja!

Svega se nagledao u radnom vijeku, pa čak i slučajeva kada ljudi silom žele vratiti šume u svoj posjed.

- Jednom je 90-ih godina čak izbila “seljačka buna” kod Kaštelanca. Bio sam prisutan na radilištu kada su sjekirama krenuli na naše radnike da ih istjeraju iz šume. U prvi mah pomislio sam da putem od Kelemena ide sprovod, ali kad je narodprošaogroblje,vidiosam da je vrag odnio šalu jer svi do jednogaimajunaoštrenesjekire u rukama! Čim su ušli u šumu počeli su tjerati radnike da prestanusrušenjemipiljenjemnekvalitetnihsamoniklihstabala. Morao sam stati pred narod i zaštititi radnike od napadača koji silom žele zaštititi svoju navodnu, nikad rasparceliranu “djedovinu”. To vam tako ide kada rade pokvareni telefoni i politika pusti glas kako će se “nekome” po neutvrđenom ključu vraćati šume. No, sve je dobro prošlo jer su me radnici poslušali i odložili motorke spremne za samoobranu. Ipak je naknadno stigao nalog da se u tim šumama u vlasništvu Hrvatskih šuma “zbog mira u kući” prekinu bilo kakvi radovi – rekao je Ratković koji se sa sjetomprisjećavremenakadasu varaždinskišumariimaliisvoju šljunčaru na Dravi sa separacijom u Družbincu, pa i vrhunski serviszaHondinemotornepile. Otkupljivali su od privatnih vlasnika trupce oraha, punili drvom željezničke vagone u Turčinu, stavljajući na trupce oznake ili precizno lupajući tzv. kolobroj. - Tako se tukla i “klasa” drveta… Nažalost, kada su 1993. godine osnovane Hrvatske šume, sve te itekako isplative pratećedjelatnostisunampotezomperazabranjene.Međutim, brojne pozitivne stvari nitko ne može zabraniti. Primjerice, na svim lokacijama sječina uvijek bih potražio izvore vode i očistio ih motikom. Tu su radnici na terenu u slučaju potrebe imali Bogom danu vodu za piće i hlađenje različitih flaširanih napitaka. U Kuščevcu u župnoj šumi kod Toplica i danas ljudi piju vrhunsku “zdenu” vodu i lijepojeda se prirodni izvori čuvaju i održavaju – poručuje Ratković, čije su znanje budući šumarski tehničari pa i inženjeriuvijekupijalikaospužve. Mnogi su uz njega odradili pripravnički staž, a bilo je i onih kojima znanje baš ne ide u glavu.

“Pili Miško”

- Većina njih je uspješno napravila karijeru u struci i nisu “pobjegli”naraduinozemstvo, iako je bilo pokušaja. Mladima preporučam da se informiraju o mogućnostima zapošljavanja u Hrvatskim šumama jer traže se radnici različitih profila koji će brinuti o tisućama hektara šuma.ŠumarijaVaraždinuvijek je imala vješte sjekače drva koji su se isticali na lokalnim i državnim natjecanjima. Poligoni za pripremu natjecanja bili su u šumi i imao sam čast suditi u desetak disciplina, poput obaranja drveta “na napuhani balon”, nadzirao sam brzinu promjene lanaca na motorkama, klaštrenje grana, rezanje cvika,srušenihtrupaca…Jedan odnajvještijihsjekačaiznašega kraja bio je Tot Miško iz okolice Maruševca koji je redovno pobjeđivao na državnim natjecanjima. Bio je nizak rastom, mišićav i precizan u rezanju kao najbolji kirurg – zaključio je Gabrijel Ratković.