“Bilo je lijepih, ali i teških trenutaka, nikada nismo mogli jedno bez

Franjo je bio obućar, a Kata domaćica. Danas imaju sina, kćer, pet unuka i 13 praunučadi s kojima su u veljači proslavili obljetnicu kojom se i čime se sada bave, ispričali su nam vremešni supružnici.

Kata (90) i Franjo (92) Potočnjak iz Majerja u veljači su u društvu 50-ak članova obitelji i bližih prijatelja proslavili čudesnih 70 godina braka.Takovelikimjubilejom mogu se pohvaliti vrlo rijetki parovi, stoga zaslužuju svaku pohvalu, a kako su do toga došli, što su prošli i čime se sada bave, ispričali su nam vremešni supružnici.

– Kada smo bili mladi svake nedjelje su bile zabave. Ondje smo se znali sretati i tako smo se upoznali 1949. godine.

se i o njemu brinula – otkrila je Kata i dodala da se kasnije brinula i o unukama kada su bilemale,anjihoviroditeljina poslu. Franjo joj je pomagao kada je mogao, odnosno kada jeimaovremenaizmeđuposla i rada u fušu.

– Meni se isplatilo što sam radiofuš.Jednezimesamsâm doma napravio 17 pari cipela – dodao je.

Lijepi i teški trenuci

Supružnici su još vrlo samostalni te će sve što mogu obaviti sami, pa tako i nabavku jer Franjo još uvijek vozi auto

Malo sim’, malo tam’, i tako smo se našli.

Otišao sam u vojsku i kada sam se vratio, vjenčali smo se – prisjetio se Franjo.

Vjenčanje godine. Međutim, spletom događaja, njezini roditelji su ostali sami i nismo imali drugog izbora, doselili smo se k njima u Majerje 1959. godine – ispričao je Franjo koji je radio kao obućar. Zaposlio se, kaže, u jednoj tvrtki1954.godine,nobudući da je tada bilo puno obućara, kaonekvalificiranimladiradniknijemogaodoćidoizražajapajenainicijativudirektora završio školu za obućara. S vremenomjenapredovaopaje postao majstorom, a na kraju, posljednjih osam godina, bio je na mjestu šefa proizvodnje. Umirovio se 1990. godine.

Oboje su u vrlo dobroj kondiciji, fizičkoj i mentalno, posebice Franjo koji pamti svedogađaje,imenaidatume.

Danas imaju sina, kćer, pet unuka i 13 praunučadi.

– Crkveno smo se vjenčali 1.veljače1953.godineuCrkvi sv. Petra i Pavla u Petrijancu.

To je bila nedjelja, a u subotu je bilo sudsko vjenčanje u Mjesnom uredu u Petrijancu.

Ja sam zet, došao u Majerje iz Petrijanca. Prvo smo šest godina živjeli u Petrijancu, sinserodio1953.,akćer1959.

Njegova supruga Kata bila je domaćica.

– Imali smo nešto zemlje, krave i svinje i o tome sam vodila brigu, a često sam išla i u berbe jabuka, jagoda, višnji… Bavila sam se poljoprivrednim poslovima. Moj otacjebionepokretanpasam

U braku im nije bilo uvijek lako, govore supružnici, bile su poslijeratne godine. Bilo je lijepih, ali i teških trenutaka, no uvijek su se držali zajedno kako bi sve lakše prebrodili. U dijelu toga leži i tajna dugog braka, otkrivaju slavljenici. – Ja uvijek kažem: rad nikome ne škodi. Jako puno sam radila, cijeli život, ali nikada nisam prigovarala i nije mi bilo teško. Kada to prihvatiš, onda ti je i lakše raditi. Što se tiče tako dugoga braka, treba puštati jedno drugome, najvažniji je mir u kući. U svakom braku ima i svađa. Nekad se pređe preko nečega, a nekad se posvađate. Nitko nije savršen, ali treba se smiriti i jedan drugoga trebaju poslušati jer dok su ljudi složni, neće biti problema. U braku je važno međusobno poštovanje – smatra Kata, a s njom se složio i suprug.

Iz svog braka posebno pamte lijepe trenutke, a to su bili odlasci na zabave, na Mariju Bistricu, u toplice, putovanja s umirovljenicima, dočeci novih godina, događaji za Valentinovo… A još do prije dvije-tri godine svaki su tjedan išli na bazene u Čakovec.

– Nema neke posebne tajne za tako dug brak, ali ne treba seprevišeokonekihstvariuzrujavati. Ako je čovjek miran, može puno podnijeti. Jedan segment od tih “tajni” dugog braka je i sređenost cijele obitelji. Nitko od nas nije pravio nikakve ekscese. U 70 godina braka svašta možeš naučiti, i neke stvari za koje nikad nisi mislio da ćeš naučiti. Ostali smo skupa jer nismo mogli jedno bez drugoga.

Nemoguće je tako dugo biti zajedno,adaponekadnedođe do nesuglasica, ali nikad nije došlo do ozbiljnog problema koji bi nas razdvojio. Ujutro bismo se pravdali, a popodne bismo “raščistili” – govori 92-godišnjak. Izsvogbrakaposebnopamte lijepe trenutke, a to su bili odlasci na zabave, na Mariju Bistricu, u toplice, putovanja s umirovljenicima, dočecinovihgodina,događaji zaValentinovo…Ajošdoprije dvije-tri godine svaki su tjedan išli na bazene u Čakovec. – Na bazenima je bilo dobro, ja ne znam plivati, ali bilo je baš dobro, malo smo se rekreirali.Doprijedvijegodine smo još svuda išli, sada nam je već malo teže. Išli smo i svakegodine na more s nekim iz obitelji, znali smo čak otići i autobusom – govori Kata koja, priznaje, ponekad malo zaboravlja, ali i danassvakodnevnopripremadoručak,ručakivečeru te obavlja kućanske poslove, a tusuidruženjaspraunucima.

Franjo jako voli sport, pa je tako često išao na utakmice i bavio se nogometom, a u selskom klubu je 10 godina bio blagajnik i jedne godine tajnik. I danas prati sport i, kaže, sve ga zanima te voli rješavati križaljke. Prati i politiku,aliokotoganesmijebiti previšeraspravejermožedoći do svađe, govori kroz smijeh.

Samostalni

Oboje su još vrlo samostalni, no gotovo svi iz obitelji žive u blizini, pa su na

PLATINASTI PIR – VELIKIH 70 GODINA BRAKA