Comix4

STRIP:SIVI GRAD • STRIP: KRVAVI MESEC • STRIP: POTOMCI ZLA

COMIX

Besplatna strip revija • Broj 4 •Avgust 2014.

IZVEŠTAJ: KRAGUJEVAC 2014 SVAGDANJA BORBA • UZUMAKI • SANDMAN • MARTI MISTERIJA • MODESTY BLAISE

U OVOM BROJU: 5 POTOMCI ZLA 20 SVAGDANJA BORBA 30 MODESTY BLAISE 40 IZVEŠTAJ:FESTIVAL STRIPA KRAGUJEVAC 2014 18 UZUMAKI

33 RECENZIJA: LEDENI GRAD

34 SIVI GRAD 22 KONAN: KRVAVI MESEC 14 SANDMAN

Besplatna strip revija Comix ,Broj 4, Avgust 2014 S v i t e k s t o v i i s t r i p o v i i z ov o g b r o j a s u p r e u z e t i s a s l e d e ć i h i n t e r n e t s t r a n i c a : S T R I P OV I . C O M ( w w w . s t r i p o v i . c o m ) , DA R K WO O D ( w w w . d a r k w o o d . c o . r s ) , S V E T S T R I PA ( w w w . u d r u z e n j e s v e t s t r i p a . b l o g s p o t . c o m ) , S T R I P V E S T I ( w w w . s t r i p v e s t i . c o m ) , P H O E N I X P R E S S ( w w w . p h o e n i x p r e s s . r s ) K O M I K O ( w w w . k o m i k o . r s ) , i s k l j u č i v o u c i l j u p r o m o c i j e a u t o r a s a n av e d e n i h s t r a n i c a , p r o m o c i j e i z d av a č k i h kuća koje se na tim stranicama reklamiraju,promocije aktuelnih izdanja, kao i u cilju promocije strip kulture uopšteno.

Sva prava na materijale objavljene u ovom broju zadržavaju autori.

SANDMAN OVERTURE Piše: DeeCay

Mogli bismo reći, i prošlo je tako dugih dvadeset pet godina, a kao da smo jučer čitali epizode Gaimanovog Sandmana… No zapravo, nešto slično može izreći jedan Amer ili tuzemni stripofil s puno dužim stripovskim stažom na području američkog stripa, no vjerujem da je većina ovdje do Sandmana došla preko trejdova Belog Puta koji su objavljivani tek u novom tisućljeću (točnije 2005.). Bilo kako bilo, kako su neka djela bezvremena, poput Shakespearovih drama, ona se uvijek mogu iščitavati nanovo sa svakom novom generacijom. Isto tako koliko god bili pristaša raznih integrala ili pak možda protivnik mjesečnih malih američkih sveščica, mislim da se slažemo kad kažem da postoje neki stripovi koje jednostavno ne možete dočekati da izađu u vama pogodnijem formatu. Jedan od takvih stripova za mene je definitivno Sandman. Dijelom strip, a dijelom umjetničko djelo, konstrukt začinjen Gaimanovim spretnim umijećem izgradnje fantastičnih svjetova i svevremenih likova.Dodatno ulje na vatru dolijeva sam Neil Gaiman, pržeći fanove na laganoj vatrici odugovlačenjem izbacivanja novih nastavaka. Primjerice, vrijeme koje je prošlo između prvog i drugog nastavka je šest mjeseci, odnosno pola godine. A planirana frekvencija izbacivanja je dvomjesečno! No, opraštamo mu, jer je on ipak Neil Gaiman, a savršenstvo ne treba požurivati (op. ur. Ulizico!). Nije da sam oličenje strpljivosti, istina je zapravo mnogo jednostavnija - postoji mnogo drugog materijala kojeg imam na lageru za čitanje, tako da bez problema kratim vrijeme od nastavka do nastavka. Sad, kad sam se izjadao sam sebi, mislim da možemo dalje na strip. Usredotočit ću se na prvi broj: Overture #1, koji je izašao na specijalnih 36 stranica (od toga 28 stranica stripa – da, originalne sveske imaju gro reklama – i onda ti nemoj hvaliti integrale!).

Neil Gaiman: "Ljudi me često pitaju što se dogodilo s Morfejom da je on mogao biti zarobljen u The Sandman #1. Sad će saznati. A da bi saznali, moraju naučiti tajne Beskrajnika koju sam čuvao za sebe 25 godina.

Obiteljske tajne. I moram vas upozoriti: jedan od Beskrajnika umire na petoj stranici. " (Jeez, koja najava, što je ovaj Gaiman dramatičan) Overture započinje snom jednog cvijeta, Quoriana, iz svijeta daleko odavde koji se polagano pretvara u elegiju, u posmrtni epitaf jednog od Beskrajnika; bolje rečeno aspekta jednog od Beskrajnika. Sve to zbiva se u dalekom svijetu s tri dominantne rase – crvenodlakih humanoida, insektoidnih bezumnih rojeva i rase velikih mesojednih biljaka prekrasnog uma. Nešto se nepojmljivo i neshvatljivo dogodilo u Quorianovom snu, a što će započeti lančanu reakciju. I mjere će se trebati poduzeti.

Radnja se zatim premješta u London, u listopad 1915. gdje ponovno srećemo našeg starog prijatelja Corinthiana, noćnoj mori koja se Morfeju omakla kontroli. Imamo priliku ponovno ga vidjeti u "zlom" izdanju, prije ponovnog pojavljivanja u "Kući lutaka" (drugom story arcu). Iako radnja teško da će dešavati u stvarnom svijetu, vrijeme i godina su važni zbog smještanja serijala prije inicijalnih događaja iz originalnog Sandmana, odnosno datuma kad je naš dragi Morfej, bog sna, bio utamničen na 70 godina. Tijekom njegovog utamničenja mnoge su se stvari desile; njegovi artefakti zlouporabljeni, njegovo Kraljevstvo bilo je razrušeno, a mnogi stanovnici Snivanja razmiljeli su se stvarnim svijetom.

Mnogo je epizoda bilo potrebno da se stvari vrate na svoje mjesto. Za

sve one koje interesira ova priča, ona je ispričana u 75 brojeva originalnog Sandmana. Vjerujem da su oni koji su posegnuli za ovim sveščicama već davno pročitali cijeli serijal, i samo ih je želja za dodatnim materijalom nagnala da uzmu ove sveščice. Ja sam priznajem bio uzbuđen kad sam čuo da se sprema prequel Sandmanu, najboljem strip serijalu na svijetu (oprostite mi na vlastitoj subjektivnosti). San zatim (teško je odrediti vrijeme kad su mjesto i vrijeme u Sandmanu tako višeaspektni i nedeterminirani) odgovara na nečujni poziv, spremajući se idući trenutak za polazak. Ili za borbu, kako Lucien to tumači. Tko zna što se sprema, Morfejevi putevi su uvijek zagonetni, a replike kriptičke i dvosmislene. Vidimo tu tri artefakta za kojima San traga u prvom trejdu Sandmana "Nokturni i noćne more" – Dragulj, vrećica s prahom snova i maska izrađena od kostiju nekog drevnog stvorenja. Te stvari je nosio kod sebe prilikom utamničenja. Vidimo na svakom koraku da se Gaiman srcem i dušom vraća svome omiljenom čedu, Sandmanu, i da ga nikad zapravo nije ni prestao pisati. On je tu, slikom i prilikom, postojan kao i uvijek u svom univerzumu. Kao i svi elementi tog univerzuma. S jedne strane ovo je prednastavak, ali i rekapitulacija cijelog univerzuma.

Prvo poglavlje donosi tek mrvicu priče, uvod, nagovještaj zapleta i misteriju; kao i cameo pojave omiljenih likova serijala. Corinthiana, živuću Noćnu moru, koji umjesto očiju ima zube, a obožava jesti očne jabučice svojih ljubavnika. Pričljivog Marva Pumpkinheada (koji je u stvarnom svijetu sigurno bio Groucho Marx) i Luciena, knjižničara knjižnice snova.

Slijepog Sudbinu, najstarijeg od braće Beskrajnika; i Smrt, stariju sestru Sna. I za kraj iznenađenje. Sandmanov grafički izričaj uvijek je bio nekonvencionalne prirode, od izgleda samih naslovnica do crteža unutar stripa. Izrazito mi je drago što je za crtača postavljen J. H. Williams III. , koji osim svog osobnog crtačkog pečata čitateljima prikazuje i dobar osjećaj za estetiku u crtežu, što nije bio uvijek slučaj kod Sandmanovih crtača. Uvijek je tu bilo crtačke ekstravagancije i elemenata oniričke avantgarde, no ponekad je to palo u prvi plan. Naslovnice su rađene tehnikom kolaža, što je samo nastavak već ustanovljene tradicije. Skoro svaka stranica rađena je specifičnom formom kadriranja, što pokazuje dodatno koliko je crtač unio truda i kreativne energije da bi ispričao priču. Podsjećam da je ovo serijal o Sandmanu, Morfeju, božanstvu snova, i da prikazivanje njegova svijeta ili dinamike njegova svijeta, pa čak i viđenje svijeta iz perspektive božanstva jednog kraljevstva koji ima sasvim drugačije zakonitosti od našeg budnog, i fizičkog svijeta.

Možda će nekima prvi broj izgledati slabo sadržajan, više kao proslov nego prvo poglavlje priče; no Gaiman čak i u ovom (mogao bih reći) postavljanju scenografije i aktera na scenu daje starom čitatelju puno mesa. I elemente za daljnje razmišljanje i listanje starih brojeva. Tko ili što je "Council of The First Circle", gdje se ono prvi put pojavljivao Corinthian, jesmo li ikad prisustvovali zboru svih aspekata sna, što Morfej mora sljedeće raditi? Da, puno pitanja, na koja se nadam da ćemo dobiti dobre odgovore. Ili možda, nova pitanja!

"I tell myself, I am Dream of the Endless. I am Dream. And I am prepared for whatever awaits me. "

15

MANGA SPIRALA UŽASA

UZUMAKI Priča u drugom dijelu Uzumakija nastavlja se na prvi dio serijala.

Radnja je smještena u Kuruzou, malom japanskom gradiću koji je obuzet prokletstvom spirale. U tom pravcu nižu se priče jedna za drugom, počevši od Pajac iz kutije pa do Tajfuna broj 1. Da ne bi bilo previše spojlera bazirat ću se na dvije priče koje su se meni najviše svidjele, a to su Stub komaraca i Pupčana vrpca, koje su radnjom povezane jedna na drugu. U prvoj priči imamo čudnu najezdu komaraca i hrpu leševa u bolnici u kojoj leži naš glavni lik Kiri. Glavni razlog pojave leševa leži u tome da mlade trudnice ubijaju pacijente u bolnici, svrdlima i sišu im krv, kako bi nahranile

svoje nerođene bebe. Komarci nisu krivci za pojavu leševa kako se prvobitno mislilo. Zanimljivo je kako nam autor pokazuje svoje znanje iz zoologije, koristeći činjenicu da samo ženke komaraca i to one koje nose jaja sišu krv. To mi je ostalo upečatljivo jer sam i sam diplomirani zootehničar. Druga priča koja slijedi je Pupčana vrpca, u kojoj se govori o već spomenutim trudnicama i njihovim potomcima, koji su sve samo ne nevine male bebe. Iz njihovih stomaka neprestano raste pupčana vrpca, koja se u međuvremenu nađe na jelovniku bolnice, izaziva ovisnost pacijenata i njihovo neracionalno ponašanje. Bebe komuniciraju jedna sa drugom i imaju za cilj da se vrate u utrobe svojih majki po svaku cijenu. Crtež ima nevjerovatno mnogo uznemirujućih detalja, mračan je i zastrašujući baš onakav kakav i treba da bude u jednom horor manga serijalu.Meni je kao zakletom Bonelijevcu ispočetka izgledalo glupo, ali poslije par stranica bivate uvučeni u prokletstvo spirale, te u jednom dahu čitate do kraja. Što se tiče ostalih priča, tu su još Ljudi mekušci, Crni svjetionik, Pajac iz kutije i Tajfun broj 1. koje bih zaobišao da vam ne pokvarim užitak čitanja spojlerima.

Itove kratke priče su veoma inspirativne i ostavljaju snažan dojam na čitaoca. Bizarne, a u isto vrijeme i primamljive. Inspiraciju za spiralni oblik autor pronalazi u prirodnim pojavama kao što su npr. puževi (ljudi mekušci), vrtlozi ali i druge verzije spiralnih oblika bivaju kreativno iskorištene u seriji događaja koji se dešavaju u malom gradu. Na kraju dovoljno je reći da je to bilo divno, intenzivno čitanje i zaista Junji Ito pokazuje umjeće kada iz naizgled bezazlenog oblika spirale, koji se stalno javlja u prirodi, napravi glavni subjekt jedne horor priče. U svakom slučaju ako ste u potrazi za nečim drugačijim pročitajte ove šizofrenične horor priče majstora mange Junjija Ita. Preporučujem za sve ljubitelje horora i fantastike.

18

Svagdanja borba Piše: ken2

Prije nego li je Fibra najavila izdavanje ovog stripa, ja nikada za njega nisam čuo. Preporuke nekolicine ljudi su mi bile dovoljne da ga kupim. I dođe Mafest i dogodi se sasvim slučajno da ja kupim prvi primjerak. Subota ujutro, friško otvoren paket iz tiskare. Ni tada još nisam bio svjestan što držim u ruci. A onda sam ga pročitao. I pronašao se u mnogim elementima. A tako je vjerujem i sa svima. Jer takav je to strip. Dijelomično autobiografski, i za autora i za čitatelja.

Intimno djelo koje je postalo hit. Kako? Zašto? Odgovora i razloga je mnogo. Mogućnost poistovjećivanja je važna. Važno je i to što lako zavolimo likove u njemu. Iz svake stranice Svagdanje borbe zrači toplina, a kad smo već kod toga, citirat ću djoletov post s foruma, jer bolje se to ne da napisati: ... ono što iz Svagdanje borbe izbija je toplina, osećaj da autor ne baca svoje likove u tragedije, već te tragedije prolazi sa njima, osećaj da on, a samim tim i mi, veoma brine za svoje likove, da ih voli. Ipak, skoro najvažniji razlog je taj da i pored teških tema o kojima govori (vidi 'kratak' sadržaj) Borba je još uvijek jako zabavno štivo, koje fino balansira između tužnog i smiješnog, zastrašujućeg i dražesnog, bitter sweet simphony, a granica između emocija je ponekad oštra, ponekad nevidljiva ili je nema, koji put se ukaže tek u trećem čitanju. Možda najljepši primjer je scena kada Marcu od oca stiže stara fotografija njega i brata s porukom 'Prije zaborava, htio sam vam reći da vas ne zaboravljam'. A evo što Larcenet izvuče iz toga na slijedećoj stranici.

Naravno, na kraju dolazimo do možda najvažnijeg odgovora na postavljena pitanja, a to je talent. Neizmjerni talent uz pomoć kojega je Manu Larcenet uspio jednu (?) nestripovsku (?) temu pretvoriti u vrhunac devete umjetnosti. Nije važno što, nego kako. On očito zna. I to postiže s lakoćom. Evo, već drugi put spominjem 'nestripovsku temu', i to je zadnji put uopće, jer nakon ovoga neće mi više pasti na pamet takve gluposti.

Strah me je da ne pretjeram. Jer toliko je toga lijepoga. Stoga ću se dotaknuti samo nekoliko dijelova koji su me se najviše dojmljivi. I neću pričati odvojeno o crtežu, boji, emocijama... jer ovdje je to nerazdvojivo.

Jako volim životinje, a voli ih i Larcenet, što se vidi iz više nego realnog prikaza ponašanja mačka Adolfa (koji je jadničak dobio ime jer je 'zločest') i odnosa vlasnika i životinje. Ljubav, briga, ljutnja koja omekša srce, praznina koja ostaje nakon kraja...sve je to savršeno realistično.

20

Nasmijalo me i slomilo mi srce. Baš kao i nekoliko maca i mačaka s kojima sam proveo komad života.

Također, vjerujem kako svi imamo ponekog prijatelja iz davnih dana koji nas je zaprepastio svojim stavovima, tom groznom metamorfozom iz onog dječaka uz kojeg te vežu tople uspomene, u nešto što ti sjedi preko puta stola, i gorljivo prepričava svoje životne stavove . A priča nešto što je izvan tvoje mogućnosti shvaćanja. I kao i Marco, ne znaš što raditi s tim ljudima. Zbunjen si i ne postupaš dosljedno. Tako Marco izbacuje novog prijatelja iz svog života zbog mračne prošlosti, iako je on sada sasvim drugi čovjek, koji se kaje i izvukao je pouke. A starom prijatelju, s kojim sada nema ništa zajedničko, sve oprašta, iako ovaj zbog ničega ne žali, a usput je i grub prema tebi. Da, teško je biti dosljedan. Iako se trudimo, često nam kontrola ispadne iz ruku.

Vidim da sam vrlo blizu tome da pretjeram. Stoga neću nastaviti ni s odnosom s roditeljima, ni sa sindromom Petra Pana (s kojim su na ti mnogi članovi foruma), odnosom umjetnika i umjetničkog djela... To se jednostavno treba čitati. I još ću prekršit obećanje kako neću odvojeno o crtežu i boji. E, pa crtež je sjajan. Jednostavan, karikaturalan, u maniri komičnog stripa francusko-belgijske škole. Nisam neki ekspert, ali ja boljeg u toj domeni nisam vidio. Iako koristi uobičajene trikove, velike noseve, oči koje se mijenjaju prema raspoloženju, oznake ljutnje, čuđenja... mislim na one spiralice iznad glava, ipak je to daleko iznad standarda. Jer pozadine su crtane na drugačiji način, puno su detaljinije od likova, gotovo realistične. A kada tome dodamo 'pametno' korištenje pozadinskih boja, koje su lajtmotivi pojedinih emocija, pa način crtanja marcovih fotografija, noćnih scena, silueta brodova... jasno je da imamo posla s velikim majstorom. Ono što je mene najviše oduševilo su prikazi tjeskobe u koje Marco upada. Tada se crtež distorzira, postaje iscrtkan, boje naglo prelaze u žarko crvenu...jednostavno si uvučen u psihološko stanje glavnog junaka.

Ma.... nemam riječi kojima bi dočarao kako je to dobro onome tko to nije pročitao. Zato evo jedne sličice koja to možda malo približi. Iako će vam nedostajat kontekstI što reći za kraj, a da dostojno zaključim tekst. Možda to da je moja žena strip komentirala riječima 'J...š strip na koji cmoljim', a onda smo dobrih pola sata prepričavali najbolje dijelove, smijali se, rastužili, raspravljali o dubokoumnim mini esejima koje Larcenet ubacuje na stranicama s 'fotografijama' i na koje obratite pažnju jer su pravi biseri... Ili možda to da sam bio uvjeren kako ću drugi Mafest pamtiti po druženju s prijateljima, koncertu Zabranjenog pušenja i slikanju sa Sejom Sexonom (originalom)... a ono ispadne da će mi prva asocijacija vezana uz Makarsku 2007 biti upoznavanje s Le combait ordinarie.

KLASIK Šezdesete godine prošlog veka danas su sinonim za velike društvene i političke promene, radikalne i subverzivne događaje i pop-kulturne trendove tog perioda čiji se odjeci čuju i danas. Knjiga Beti Fridan, Mistika ženskog roda, objavljena 1963., poteže pitanje o ograničenoj ulozi žena u društvu, te je bila od velikog značaja za formiranje feminističke misli i borbe za ravnopravnost i edukaciju koje će uslediti, što će se odraziti na sve tada zastupljene medije, pa i na strip.

I iako strip industrija tada predstavlja ženske likove sa jednakim pravima kao i muškarci, oni su još uvek bili prikazivani na nižim pozicijama, sa slabijim moćima ili u ulogama koje, tradicionalno, više "odgovaraju" ženama.

A onda, te 1963. godine Londonski list Ivning Standard objavljuje strip nazvan po svojoj glavnoj junakinji, koja predstavlja viziju žene kakvu je tadašnje društvo težilo da stvori. Ona je snažna i samostalna avanturistkinja, agresivan borac i smrtonosni protivnik, pritom ne gubeći na svojoj ženskoj privlačnosti. Najprogresivnija i najuticajnija strip heroina svog doba, a po mnogim mišljenjima i danas neprevaziđena: Modesti Blejz.

Bilo je pravo vreme da neki strip scenarista istupi sa "modernim" ženskim likom, spremnim da stane na crtu i pokaže nadmoć nad muškarcima koji su do tada suvereno dominirali – kako u stvarnosti, tako i u umetnosti. To je učinio Piter O’Donel, stvorivši Modesti, koja se može tumačiti u dva konteksta: kao lik koji se kreće kroz različite popularne žanrove i medije i kao nosilac određenih ideala tadašnje ljudske delatnosti.

Poput V. M. Marstona, koji je oko dve decenije ranije dominantnim muškim superherojima suprotstavio svoju Wonder Woman, O’Donel kreira Modesti koja će u svemu parirati muškim akcionim herojima tog vremena. Ipak, za razliku od Marstona, teško da bi se moglo reći da je O’Donelov cilj bila društveno politička propaganda.

Pre svega, on je Modestin kompleksan lik utemeljio na prošlosti koju joj je namenio. Kao dete, izbeglica iz kampa bez porodice, sa svojim mentorom, jevrejskim profesorom Lobom, borila se za opstanak, živeći konstantno u strahu i opasnosti, doživljavajući kroz celu svoju ranu mladost traumatična iskustva koja će kasnije potisnuti iz sećanja. Lob joj, pored ostalog, pomaže da prevaziđe mržnju prema muškarcima nakon silovanja koje je doživela.

Predstavljajući Modesti kao ratnu emigrantkinju, žrtvu nasilja i seksualnog zlostavljanja, O'Donel ne samo da daje dobru osnovu za karakter koji razrađuje u stripu, već dodaje još jednu dimenziju kroz koju njen lik može da se tumači u društvenom kontekstu tog perioda:

Ali, zavođenje je samo jedna od njenih mnogobrojnih veština i to svakako nije njeno jedino umeće. Modesti nije vamp žena, to je samo jedna od uloga u kojima se ona prikazuje u zavisnosti od situacije.

Postoji određena kontradikcija u Modestinoj “muškoj” ulozi i njenom vizuelnom prikazivanju u stripu: iako je, kao što je već rečeno, njen lik mnogo složeniji od klasične stripske zavodnice, ona upravo tako izgleda Iako serijal počinje kada je Modesti već penzionisana, priče se često - kao fam fatal, sa naglaskom na ženskim atributima. Često se prikazuje pozivaju na vreme kada je bila vođa intenacionalne kriminalne grupe polu-gola (The Nailer) ili dok se presvlači. Iako strip ne uključuje Mreža, što joj je i obezbedilo materijalnu sigurnost. U to vreme je i upoznala Vilija Garvina, svog saputnika i saborca. Ona je u njemu videla pornografske momente, pojedine table mogu imati fetišističku konotaciju, kada se Modesti prikazuje vezana, kao zarobljenik, što ukazuje na nešto više od ogorčenog i okrutnog čoveka, izvukla ga je iz zatvora, ponudila mu je priliku da joj se pridruži i, što mu je bilo najpotrebnije, sadomazohističke scenarije. Kulturna sofistikacija novinskog stripa iziskuje oslobođenje heteroseksualnosti, u skladu sa seksualnom revolucijom koju verovala je u njega. Odnos Modesti i Vilija je jedna od najspecifičnijih veza koju možemo videti u pop-kulturi. Oni su nerazdvojne srodne duše, šezdesete donose. Čak, kao da je cilj crtača bio da otklone tu kontradikciju u Modestinoj karakterizaciji; način na koji je oni dopunjuju se i veruju jedno drugom u potpunosti, ali oni nisu predstavljaju gotovo ne želi da nam dozvoli bliže ispitivanje logike ljubavnici. ne zaboravimo, posledice Drugog svetskog rata su i dalje bile sveže u kolektivnoj svesti populacije 60-ih, a zlostavljanje žena i muško nasilje bili su među glavnim problemima na koje je ukazivao feministički pokret.

MODESTY

Piše: Marija Lekić

Činjenica da su oboje savršeno privlačni i zavodljivi likovi, uz to i bliski, a da pri tom nemaju seksualne pretenzije jedno prema drugom, čini ih jedinstvenim partnerima u literaturi i po današnjim merilima, pošto je i sada, u XXI veku (možda više nego ikad!), seksualna tenzija između protagonista suprotnog pola jedan od glavnih mamaca za privlačenje publike svih medija.

Vrlo često se može čuti poređenje Modesti Blejz sa Džejmsom Bondom.

Ovo poređenje je donekle shvatljivo, mada potpuno pogrešno. Čak, sam Piter O’Donel je Modesti okarakterisao kao Bondovu antitezu. Za razliku od Bonda, koji kao da postoji samo koliko traje misija i čiji život izvan borbi gotovo uopšte nije razrađen, Modestin život se odvija i prepliće sa glavnim događajima priče: ona ima prijatelje, interesovanja, ume da uživa u luksuzu koji voli da deli sa drugima.

njenog lika, već nas navodi da se fokusiramo na njene fizičke atribute.

Uprkos ovom tradicionalnom okviru, Modesti Blejz pomera granice nacionalnosti, zakonitosti i polnog identiteta. Njena lična priča je jedan deo celine, a njena kriminalna prošlost i neobično moralno delovanje podrazumevaju drugačiji odnos prema državnim autoritetima za koje ponekad radi. Modesti i Vili nisu agenti države, već nezavisni operativci čiji su ciljevi u onome što rade pre svega etički; jedna od bitna odlika njihovih likova je anonimnost i nepreuzimanje zasluga za dobrobit koju čine. Samo Modestino ime (skromnost) nam ukazuje na način njenog delanja i pogleda na svet. Oni predstavljaju trijumf dobra nad zlim, a estetika je tu samo da dopuni uživanje u čitanju njihovih avantura.

Jedna od stvari koje i danas čine Modesti aktuelnom je to što je ona ikona ravnopravnosti. Ono što je bitno za Modestin revolucionarni uticaj, koji je uzvišen i podsvestan u kulturi i politici u kojoj se javlja je što je Razlikuju se i kada je reč o oružju. Modesti i Vili Garvin retko kad ona bez ijednog slogana i propovedničke reči postala primer ženske barataju visoko tehnološkim uređajima kakve viđamo u serijalu o emancipacije. Bez agresivne ideološke propagande ovaj strip je postao Bondu, iako su izuzetno obučeni eksperti kada je o oružju reč. U svojevrstan manifest svih ideja za koje je društvo XX veka želelo da se borbama je radije prikazana njihova snaga i spretnost i sposobnost da izbori, nastavljajući sa pričama o ovoj izuzetnoj literarnoj junakinji i u ingeniozno improvizuju sa onim sto imaju u određenom trenutku.

XXI vek, kada je objavljena poslednja priča o Modesti Blejz.

Neretko, oboje koriste i zavođenje kao taktiku za izvlačenje poverljivih Velika zaostavština Pitera O’Donela ipak ostaje i za vremena koja dolaze, informacija od neprijatelja. Jedan od najozloglašenijih Modestinih poteza, ne samo nostalgičarima već i novim generacijama, pošto je i danas, u kome ona koristi svoje telo i seksualnost kao sredstvo za ostvarenje četrdeset godina kasnije među ženskim herojima teško naći lik koji bi cilja je Prikivač (The Nailer), kada ona svlači gornji deo i ulazi u sobu mogao da nadmaši jedinstvenu sofisticiranost Princeze, Modesti Blejz. punu loših momaka koji ostaju zapanjeni i prikovani... Tako obezbeđuje Viliju dovoljno vremena da se ušunja i "zakuje" negativce. *** "The female answer to Julius Caesar, Genghis Khan and those others who burned cities to save civilization... In love, a blaze of passion. In action, a blaze of fury. In dress, a blaze of elegance. In all things, Modesty."

31

RECENZIJA Piše: Dudley Smith

Ledeni grad

Marti Misterija/ Dnevnik

Angie nam se vratila. Nakon što ju nije čuo gotovo dvije godine, Martin je već pomislio da je simpatična plavuša izgubila svoj dar za upadanje u nevolje, međutim dobiva njeno pismo u kojemu tvrdi da je oteta, te Martin i Java nemaju druge nego prvim letom krenuti za čarobni grad na Bosporu – Istanbul! Na kraju se ispostavlja da je priča o otmici bila samo još jedno Angieno pretjerivanje, međutim, ona i njezin novi zaručnik su ipak u opasnosti – nakon što su otkrili naizgled potpuno očuvani fenički grad na obalama Mediterana, neki čudni ljudi ih pokušavaju ušutkati!

Ne bih više ulazio u prepričavanje same radnje– reći ću još samo da je cijeli specijalac građen na misteriji koju upoznajemo u prologu epizode – upoznajemo Terita, Feničanina iz Biblosa koji se nalazi u nepoznatome gradu među ljudima za koje nikada nije čuo, nakon što je preživio kalvariju u kojoj je stradao njegov brod, na kojemu je zajedno s legendarnim moreplovcem Anonom krenuo u misiju istraživanja nepoznatih obala Afrike. On ne zna gdje je, te je zbunjen što ga njegovi spasitelji ne žele pustiti da ode kući.

Jedne noći, s neba dolaze tajanstvena bića nalik na bogove, koji uspavljuju sve stanovnike sela, te odvode Terita u nepoznatome smjeru. Odličan uvod, nakon kojega ostajemo u čudu i u mnogim pitanjima – tko je Terit i što mu se zapravo dogodilo?, tko su ljudi u čijemu je gradu boravio?, te najvažnije od svih – tko ga je oteo? Nakon ovako zanimljivoga uvoda, preostalih stotinjak stranica stripa pročitat ćemo s guštom i bez zastajkivanja, a konačno razrješenje misterije ostavit će nam gorak okus u ustima. Kao i u svim specijalcima s Angie, i u ovome je radnja ispresijecana humorističnim elementima, onime što se na engleskome zove „comicrelief“ (u kasnijim specijalcima ovo će postati problem, jer će cijeli brojevi postati jedan veliki i ne pretjerano smiješan „comicrelief“), a za tu vrstu komičnih digresija u ovome je slučaju uz Angie zadužen i njezin ne-baš-zaručnik, debeli Turčin Akalaj.

Castelli je Martinove specijalce s vremenom odlučio koncipirati na prepoznatljiv način – te su priče tonom zamišljene kao „laganije“ od uobičajenih priča regularne serije, s mnogo više humora nego što smo navikli od inače pomalo uštogljenog Martina. Angie, koja se pojavljuje u svim specijalcima koje smo imali prilike čitati kod nas, s iznimkom „Cara demona“, funkcionira u tim brojevima kao antipod uobičajenoj Martinovoj družici Diani, moglo bi je se opisati kao Anti-Dianu. Njih dvije ne mogu biti različitije jedna od druge – dok je Diana emancipirana, obrazovana žena s vlastitom karijerom, Angie je prototip „glupe plavuše“ i „dame u nevolji“, žena koja zahvaljujući svojoj posvemašnjoj prostodušnosti stalno upada u nevolje iz kojih ju moraju čupati naš Dobri Stari Stric

Martin i njegov vjerni kompanjon. U ovoj epizodi umjesto uobičajenoga antagonista pojavljuje se parodija negativca u liku princa Ahmeda, vladara neke neimenovane bliskoistočne državice.

Ahmed nosi ogromni dragi kamen na glavi, zaljubljen je u Angie, a okolo putuje u nosiljci. I iznimno je pohlepan! Lik je vjerojatno inspiriran raznim rasipnim šeicima koji su već tada bili „popularni“ na Zapadu zbog vlastite rastrošnosti i bahatosti.

Nakon što se u prošlome specijalcu prvi puta pojavila, i baza Drugdje će postati, baš kao i Angie te kasnije i sitni lopovi Dee i Kelly, stalni gost Martinovih „specijalnih“ avantura. Svako ljeto (kada su specijalci izlazili u Italiji) putevi Martina i Angie su se ukrštavali s onima našega prijatelja Chrisa Towera i njegove tajanstvene baze, i svaki puta je Chris tu situaciju iskoristio da svoga dragog prijatelja, i preko njega i nas, upozna s nekom od nebrojenih tajni koju skriva ta baza. Ovoga puta upoznali smo na prvi pogled možda i ne baš spektakularan odsjek, Odjel za jezike, ali i on krije mnoge zanimljive osobe i projekte, povezane ne samo s ljudskim, već i izvanzemaljskim pa i životinjskim „jezicima“.

Kao i uvijek, riječ-dvije o crtežu. Ovu epizodu, kao i gotovo svaki idući specijalac nacrtao je Martinov grafički tvorac Giancarlo Alessandrini. On nam je pružio rad na svojoj uobičajenoj visokoj razini, rad u kojemu ne možemo potpuno uživati zato što je Dnevnik izdao ovu epizodu u svome poznatome slabo kvalitetnome ruhu. Naslovnica je malo slabiji dio epizode – sugerira neke stvari koje u opće nemaju veze s epizodom, a Terit na njoj izgleda kao da je naknadno ubačen s potpuno drugačijeg crteža.

Osobno, ovaj „specijalac“ po meni je jedan od najboljih u ediciji, među rijetkima koji su naziv „specijalni“ opravdali kvalitetom!

33

IZVEŠTAJ Ulicama Kragujevca grada tog vikenda kročile su mnoge stripaške noge... Sa stripovima u srcu, sa stripovima na umu.

Stripovi.com donose jednu iskrenu reportažu s ovog nesvakidašnjeg strip festivala Kragujevac 2014.

Vaš vrijedni urednik tog se jutra uputio na svoje dugo putovanje iz Zagreba prema Kragujevcu, ohrabren ugodnim iskustvom sa strip konvencije Godine prve; i u društvu svog vjernog sidekicka ponkija u njegovom Ponkimobilu picolovcu. Prema mojoj približnoj procjeni i sjećanju koje više nije kao nekad, vjerujem da sam stigao netom prije samog početka programa pred Biblioteku gdje se festival morao održati prvi dan. Prvi dan konvencije prema planu trebao je početi već u 17h s radionicom stripa, no program je počeo malo kasnije i otegnuo se i do kasnijih satova. Led je probio strip crtač Sabahudin Muranović Muran pokušavajući približiti mlađima, ali i ostalima koji se pritom našli, tehniku crtanja portreta. Kako nisam vičan crtanju, da me to ne prokuže brže-bolje sam se pokupio i krenuo u razgledavanja štandova koji su bili raspoređeni po biblioteci. Nekako sam promašio i zvanično otvaranje konferencije i uvodnu reč organizatora, ali Bože moj, znamo zašto smo došli! ;) Izlagači: Čarobna Knjiga, Službeni Glasnik, Darkwood, Alan Ford, Komiko, Phoenix Press, System Comics, Makondo i Besna Kobila.

U neko dogledno vrijeme našao sam se na predstavljanju autora Ivice Stevanovića i Vuka Markovića (izdavačka kuća Komiko), koji su predstavili autora i njegova izdanja unutar Komika (Ljubazni leševi) .

Na štandovima Komika mogli ste vidjeti i Stevanovićeve grafike s raznim stripovskim likovima, pomalo stilizirane na specifičan nakaradni način. Što ima neku svoju morbidnu privlačnost, moram priznati. Crnogorski momci (Nikola Ćurčin i Jovan Subotić) predstavljali su svoj Hercegnovski strip festival (s tradicijom koja seže sve do 2007.). Za moje pojmove nekako bih usporedio to s malim Mafestom na moru, festivalom koji prema organizatora svake godine bude sve bolji i bolji. Tako ove godine prvi put idu s gostima van Ex-SFRJ (Rufus Dayglo, Moreno Burattini, Zoran Đukanović i drugi), a najavljuju u septembru i prvi strip magazin. Slijedila su predstavljanja srpskog političkog karikaturista Marka Somborca i zbirke njegovih sakupljenih odnosno probranih stripova "Best of Blic strip" te predstavljanje autora Sabahudina Muranovića Murana i škole stripa "Mebijus" iz Prijepolja. Predstavljanja su uglavnom vodili strip urednik legendarne Stripoteke (navodno donedavno, no tu informaciju nisam još provjerio) i promotor kulture stripa Zlatko Milenković i uvijek nadahnuti strip kritičar i fan Zoran Stefanović. Vrlo inspirativna predstavljanja što od strane voditelja što od samog gosta-autora.

Nakon domaćih autora i kratke pauze, nekako sam osjećao da se strane goste čuvalo za sam kraj kao specijalitet večeri; no hotimičnim pregledom ustanovio sam da se prvobitna rulja malo razmiljela i prorijedila. Kako će talijanski autori reagirati? Oduševljeno ili ne? Ipak su nakon ranog polijetanja iz Italije, turističkih obilazaka Beograda i

40

čekanja i vozikanja po samom Kragujevcu, definitivno morali biti umorni. I gladni večere. No nema večere dok se ne obavi program!

No, već me sam njihov inicijalni nastup razuvjerio, posebno oduševljenje i uzbuđenje Waltera Venturija (Zagor, Grande Belzoni). Ne zaboravimo i Leomacsa (Tex) i Marcella Mangiantinija (Zagor). Ovaj potonji je gostovao u Zagrebu koji mjesec ranije. Sve super, sve pet, pohvale su frcale na sve strane, a Venturi je čak i nutkao publiku da postavlja pitanja. To će ipak pričekati sutrašnji dan. Naši talijanski autori ovaj vikend su postali zvijezde, i vjerojatno su se tako osjećali.

I neka im. Zašto bi strip autori bili zakinuti? Darovali su nam mnoge sate užitaka u listanju i čitanju naših omiljenih papirnatih knjižica – stripova. Pa kvragu, uz njih smo i odrastali. Doduše ne baš točno s ovim autorima, no ovaj strip vikend oni su predstavljali te autore...Da ne dolaze i najavljeni Gigi Simeoni (Nathan Never, Strija) i Stefano Andreucci (Zagor) znali smo već i ranije prilikom tjednih obavijesti od Sveta stripa. Programu je dakle došao kraj, izlagači se pokupili, dvorana polagano ispraznila, a ja se također polagano uputio u potragu za domaćom kafom i kafanom koja ima free wi-fi. Mislim, trebalo se chekirati na fejs i javiti obitelji, te sam nakon male noćne šetnjice Kragujevcom krenuo u svoj skromni habitat provjeriti današnji ulov stripova i pripremiti se psihofizički za sljedeći dan.

Noć... ...

Jutro. Doručak. Jutarnja kafa. Pelin. Još jedna kafa.

Ah da, drugi dan konferencije (subota, 5. jul)!

taro mjesto gdje se program odvijao od samog početka). Program je započeo u prijepodnevnim satima, barem su tamo bili izlagači.

Slijedi rutinsko obilaženje štandova, izmjenjivanje riječi s prodavačima, kupnja stripova, upoznavanje ljudi i forumaša i neforumaša, autora i koga sve ne. Stigli su i talijanski autori, Walter, Leomacs i Mangiantini; kao i Ivica Stevanović i Sabahudin Muranović i započeli crtanje za fanove! Gužve nije bilo i svatko tko je bio prisutan mogao je dobiti sasvim solidan crtež. Autori se nisu štedjeli, tako da dobivam sljedeće crteže: Mangiantini – Zagor; Leomacs – Tex Willer (koji je doduše mogao ispasti s manje korekture) i Venturi - Chico! Mangiantini vrlo brzo crta ilustracije, a i u crtanju stripova jedan je od najbržih, nekih malo manje od dvadesetak stranica po mjesecu. Leomacs je simpatičan autor blage naravi, a Venturi stari maher, izrazito socijalan i pričljiv (ručno je motao si cigare tijekom crtanja – smiley!) .

Neću nabrajati goste predstavljanja i promocija, sve si to možete naći na stranici Sveta stripa – predstavljanje striparnice Alan Ford, System Comicsa i njihovog projekta obilježavanja stogodišnjice rata, te druge seanse na razne teme. Izdvojio bih one kojima sam prisustvovao (naravno). "Festina Lente" i njihova odlična manga Ikigami, Glasnik smrti, a o njoj nam je nadahnuto pričao Jakša, gost iz Kine. Tribina na temu "Stripovski opus Aleksandra Zografa" ispala je zapravo kao vrlo lijepi dijalog između dva ljubitelja stripa, koji strip vide kao vid umjetnosti - Saša Rakezić (Zograf) i i uvijek raspoloženi Zoran Stefanović.

Također vrlo zanimljiva tribina – "Naši autori crtaju za Boneli" – odvijala se između Zorana Stefanovića i crtača Zorana Tucića Tucka, i Stevana Subića. Pričalo se o radu srpskih crtača na novom Bonellijevom western serijalu "Adam Wild", koje radi poznati SBE scenarist Gianfranco Manfredi. Subić i Tucko su vjerujem jedini srpski autori koji u SBE nisu ušli preko veze Goran Parlov, nego ih je Manfredi direktno kontaktirao. Nisam siguran kakav je Subićev crtež, no Tuckove table su zasigurno dostojne Manfredijevih stripova.

Prilažem i sliku niže. Subić ističe kako dosad nije radio u strip industriji, nego kao šljaker na naftnoj platformi, a svoj ulazni rad za Bonelli odradio je tijekom slobodnog vremena. Bonelli inače optužuju da je vrlo tradicionalan i ograničavajuć medij što se tiče crtačke slobode, kao i eksprimentiranjem formom, no i Subić i Tucić slažu se da je moguće biti kreativan unutar Bonellijeve stripovske mašine.ao i prošlog dana, kao kruna večeri (rekao bih čak da je bilo nešto prije 22h) uslijedilo je predstavljanje gostiju iz Italije Waltera Venturija, Leomacsa i Mangiantinija. Zoran Stefanović opet je ozbiljno pristupio tribini naglašavajući da strip ozbiljno shvaćaju u Srbiji, kao značajan vid umjetnosti; kao i to da je Bonelli izvanredno uređena i funkcionalna stripovska mašina i da im zahvaljuje na tome. Ovo su bila neka od pitanja; što za njih znaci strip, razmišljaju li oni ili ne kad crtaju da negdje tamo daleko koji čita i uživa te stripove što njemu znači taj strip. Na pitanje "koji je status stripa u Italiji?", a i općenito se vidi iz odgovora da gosti odgovaraju na ista pitanja različito, ali sukladno s njihovim karakterima koji se razotkrivaju kroz njihove razgovore. Mangiantini

je dosta optimističan glede novih generacija i statusa stripa u Italiji, što je očito rezultat toga što većini stvari pristupa s emocionalne strane. To mi je potvrdio pričom od smrtno bolesnom dječaku koji je volio čitati njihove stripove, te su tako svi iz redakcije u smjenama dolazili k njemu upoznati ga i pričati o stripovima. Dječak je na kraju umro, no Mangiantini je tad shvatio što nekome može značiti njihov rad na stripovima. Leomacs je umjereno optimističan i govori da se danas jako puno priča o stripu, ali se dosta manje čita nego nekad! No postoji odana baza pasioniranih čitatelja i sakupljača koji održavaju strip živim. Njega se danas možda može naći manje na kioscima, no postoje i striparnice, a i može ga se naći u knjižnicama. Venturi svemu tome pristupa s vedrije strane i zrači optimizmom!

Padala su i kalkulirana pitanja tipa "film i Bonelli"; na što su autori odgovarali potvrdno, da su neki likovi idealni za ekraniziranje ili za video-igrice, a neki baš i ne – no uglavnom tvrde da se Bonelli zadnjih godina čvrsto otisnuo u nove multimedijalne vode. Primjerice, serijal "Orfani" rađen je baš s tom namjerom. A znamo i da postoje i razni turski ili talijanski pokušaji ekraniziranja junaka, kao i Martin Mystere crtani serijal. Što se tiče crtanja, svo troje crtača pristaše su manualnog crtanja, s minimumom uporabe računalnih tehnika. Mnogi mladi crtači počinju digitalno danas, što smatraju da je pogrešno. Interesantna stvar je da su dvojica od troje među najbržim autorima u SBE! I dok Leomacs napravi prosječno 8 stranica mjesečno, Marcello 18 mjesečno - Valter odradi u prosjeku i oko 25 stranica, s osobnim rekordom od po više od 50-tak stranica mjesečno! I opet se rastajemo od veselih Talijana u dobrom raspoloženju. A voditelj im se još jednom zahvaljujuje na njihovom učešću u životu mladih čitatelja. Dakako da je u tribini ispričano puno više, no sve to mislim da možete pogledati u filmiću na stranici Sveta Stripa. Da, uradite to! I tako se već polagano prikrala... ... večer. Noć. Kasna večera. Piva. Pivska druženja uz nogometno prvenstvo i priče o stripu i devojkama koje cijelu večer kruže trgom. Muška posla.

42

Nedjelja 6. srpanj - III dan konferencije (mjesto dešavanja: Letnja bašta Doma omladine)

Prvi koji su stigli na mjesto zločina su dakako prodavači i izlagači, kao i prijašnjih dana. Kako je danas već bio dan za povratak, trebalo je maksimalno i aktivno iskoristiti ovih nekoliko sati koji su bili predamnom – podružiti se maksimalno s kolegama stripašima, finalizirati shopping i odraditi predstavljanje. Program počinje oko 11h s predstavljanjem festivala stripa Novosadski strip vikend, a govorio je sam organizator Jovan Gvero. Nakon toga su došli na red i ostali festivali: Laktaši, CRŠ i MaFest, dakako, neslužbeno i s fanovske strane.

raznih starih strip izdanja tek toliko da vidim što to jest!

Nedjeljom je nekako bilo manje ljudi, no motalo se onuda dosta mlađih persona koje su možda došle po besplatne primjerke stripa. Ili su možda došli kao pratnja roditeljima kojima su on bili izgovor da dođu razgledati stripove, romane, svoje nekadašnje strasti...

Naravno, polagano je stigao trenutak za odlazak. Rastajemo se, puni dojmova, i stripova. Što se mene tiče, uvijek si napunim baterije nakon ovakvih stripovskih susreta, jer uvijek je dobro popričati s ljudima s kojima dijeliš interese i hobije, a usput obnoviš prijateljstva i čuješ dosta novih informacija o svijetu općenito, i najviše od svega – o stripu. Tribine i predstavljanja su bile odlične, i gosti i voditelji su bili izrazito inspirirani i zainteresirani, i potkovani stripovskim znanjem. I koliko god bilo zanimljive tribine, čini se da je uvijek na njima prisutan manji broj ljudi. Nekako sam bio osjećaja da je bilo znatno manje ljudi nego tijekom prve konferencije. Za sve nove stvari, bilo to novi festivali ili nove stripove, očito s vremenom malo splasne entuzijazam ljudi, a i besparica i nedostatak vremena nose svoje.

Uvijek apeliram na sve, posjećujte što više ovakve manifestacije, jer ovo je jedan od načina kako se oživljava, popularizira, ali i održava živim stripovska svijest. Strip fanovi bi toga trebali biti svijesni. Kako bilo, vjerujem da su prisutni uživali!

Ljudi, hvala vam za sve!

P.S. (Svaki krivo navedeni ili propušteni navod rezultat je slučajnosti, kao i subjektivnog dojma pisca ovog teksta kao promatrača. I - sve tribine možete pogledati na youtube kanalu Sveta Stripa!)

Oko 12h - exluzivna premijera novih edicija izdavača Veseli četvrtak govore Dušan Mladenović, Zoran Stefanović i Valter Venturi. Nažalost, morao sam nakratko odlutati do kafane preko puta na posljednje crno pivo mađarskog porijekla koje mi se usjeklo u pamet svojom kvalitetom, no nažalost ne i imenom.

Taman da stignem još i na vrijeme na događaj "Dan besplatnog stripa Svet stripa poklanja stripove"! Nakon što su djeca i odrasli razgrabili stripove, uzeo sam par primjeraka

43