MMSU novine #2

mmsu NOVINE #2

2

MMSU NOVINE

Vana Gović

Spajalica: intervencije u javnom prostoru po treći put Od veljače do travnja 2015., uži centar Rijeke predstavljao je poligon novih promišljanja javnog prostora, slobodnog vremena i dokolice te ostalih materijalnih i nematerijalnih tekovina civilizacije načetih od strane sveprisutnog neoliberalizma. Okvir promišljanja definiran je od strane riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti još prije tri godine, pokretanjem Spajalice, godišnje serije umjetničkih intervencija u javnom prostoru. Ove godine dovela je 28 sudionika.

Kristian Kožul i Damir Žižić, Stvarnost na napuhavanje, 2014.

Kustosice Spajalice Ksenija Orelj i Sabina Salamon uz glavno pitanje – izmicanje javnog prostora i slobodnog vremena kao njegova temporalnog para, ove su godine inaugurirale i temu hitnje te njenog utjecaja na urbanu svakodnevicu. Gotovo militantan zahtjev za prilagodbom beskrajnim promjenama, za kontinuiranim usvajanjem novina, inovacija te posljedičan strah i anksioznost uslijed objektivne nemogućnosti obuhvaćanja istih, rezultira histerijom. Očajnički se trudimo uhvatiti korak sa sadržajem koji se iz trenutka u trenutak mijenja, koji je fluidniji i od vremena samog, te se istovremeno frustriramo što nam sadržaj neumitno izmiče.

Dio smo začaranog kruga u kojem predah nije predviđen jer bi potencijalno mogao dovesti do kratkog spoja, ugroziti svakodnevicu kakvu poznajemo. Predah bi mogao osloboditi prostor za misao koja se ne uklapa u dominantan sustav beskrajnih imperativa, već je neopterećena, intrinzično motivirana, egzistencijalno potrebna, neutrživa i samim time opasna. Takva misao potiče na djelatnost kojoj prostor i vrijeme nisu samo nužna sredstva dostizanja cilja, već presudni faktori u oblikovanju životnog iskustva. Negacijom javnih površina i slobodnog vremena deprivirani smo čitavog spektra doživljaja, osjetilnih ali i socijalnih, i u nedostatku smo podsjetnika na put koji bi, kao iskustvena bića, trebali slijediti.

Postali smo, kako je Herbert Marcuse upozoravao, ljudi jedne dimenzije. Pristajemo na društvenu represiju gubeći sposobnost otpora i protesta. Integrirani smo u prevladavajući proces proizvodnje i potrošnje posredstvom masovnih medija, oglašavačkih mehanizama i propagande.

Djelovanjem ovih potonjih, javna sfera je uspješno uzurpirana pa se, od prostora mnijenja plebiscitarne većine, ona pretvara u prostor manipulacije moćne manjine.

Konzumerizam – od visokog sjaja do plastične boce Vizualnim istraživanjem različitih manifestacija kulture konzumerizma, u sklopu izložbe Wonderful Things will Happen autora Damira Žižića i Kristiana Kožula, započela je ovogodišnja Spajalica. Izložba je “iskoračila” na riječki Korzo većim brojem betonskih odljeva luftića, šlaufa i ostalih rekvizita za plažu. Odljevi su izloženi u realnoj veličini te, naizgled, nemarno odloženi na hrpu. Njihova siva boja koincidira sa sivilom popločenja te sivilom riječkog, često kišnog, neba i asocira ispranost. Ispranost boja, značenja i realnosti. Izvorni kontekst instalacije nije u potpunosti izignoriran jer linija Korza prati prvotnu liniju nekadašnje riječke obale. No, autorima nije bila namjera promišljati prošlost već ukazati na njenu suvremenu irelevantnost. Jer kao što se linija riječke obale izgubila u brojnim nadogradnjama, nasipavanjima i korekcijma tako se i linija povijesti izgubila u mnogostrukim interpretacijama. Kako teoretičar i filozof Fredric Jameson upozorava, izgubili smo vezu s poviješću, naša povijesna gluhoća jedan je od ključnih simptoma našeg vremena. Ono što nam preostaje jest fascinacija sadašnjošću. I upravo ta fascinacija sadašnjošću temeljna je preokupacija Žižića i Kožula, oni joj prilaze insajderski, razumijevajući njene mehanizme i osnovne postulate, prilaze joj zaljubljenički minuciozno, razlažu je na sastavne djelove i iznova sastavljaju.

Rezultati iznenađuju, zavodljiva privlačnost sadašnjosti i dalje je prisutna, no ona sadrži određenu grešku, nelogičnost. Jednom detektirana, nelogičnost razbija iluziju i pruža pozadinski uvid u sadržaj. A sadržaj jest da sadržaja nema. Luftmadraci i koluti Žižića i Kožula, izloženi na

Korzu, ne mogu se ispuhati, oni su od betona. Na njih se nije bilo ugodno leći i predstavljaju sve ono što preostaje kad opsjene splasnu - hladnu i sivu realnost za koju se teško pronalazi kupac. U mnoštvu visokoestetiziranih objekata izloženih u Malom salonu koji zavodljivim vizualnim jezikom progovaraju o suvremenoj komodifikaciji apsolutno svega, od prirodnih resursa do ljudskih emocija, Žižić i Kožul ipak su izdvojili jedan objekt - plastičnu bocu kao najprimjereniji simbol rastućeg siromaštva. Kopanje po kontejnerima za smeće, prikupljanje plastične ambalaže te njihov otkup od strane trgovačkih centara predstavlja jedini ili dopunski izvor egzistencije sve većeg broja građana. Ako koji predmet može utjeloviti točku razdvajanja onih koji mogu živjeti po diktatu konzumerizma i onih koji to ne mogu, ako koji predmet može granicu između prave i fabricirane stvarnosti učiniti opipljivom, onda je to plastična boca. Žižić i Kožul tu plastičnu bocu predstavljaju krajnje dostojanstveno, izlijevaju je u bronci visokog sjaja, postavljaju na postament i parcijalno okružuju zatamnjenim staklima. Projiciraju je potom u crnoj kutiji reflektirajuće površine čiji privid luksuza i ekskluzivnosti poziva na štovanje i fetišizaciju. Služeći se ironijom, dvojac Žižić/Kožul estetizira bocu kao simbol bijednih vremena i naličja svega onog što je s društvom ozbiljno pošlo po krivu.

U susret gradu: mjesta za prolaznike i odmor Niti umjetnost nije ostala pošteđena temeljnih postulata konzumerizma, u mnoštvenosti reproduciranja, citiranja i kontekstualiziranja ona je izgubila auru autentičnosti te postala sredstvom razmjene. No, razmjena umjetničkih radova odvija se na dva načina: putem tržišta kao robe ili putem zajedničkih iskustava kao socijalnih medijatora. Ovaj potonji način svojstven je upravo javnoj umjetnosti koja smjera ka iščitavanju slojevitosti javnih prostora, ka kreiranju i posredovanju iskustva, ljudske interakcije i participacije. Na taj način shvaćena, javna umjetnost ima dragocjenu sposobnost “stvaranja mjesta” u sve prisutnijem urbanitetu ne-mjesta, ima sposobnost upisivanja individualnih i grupnih identiteta, pripadnosti, potreba, interesa i želja u tkivo toposa. Članovi ARCHIsquada odabrali su pasaž Malog salona i Radija Rijeke, koji se pretežito koristi za pješački tranzit

lipanj 2015.

te povremena okupljanja prilikom galerijskih aktivnosti, za mjesto svoje umjetničke intervencije. Pasaž su opremili modularnim dnevnim boravkom, urbanim inventarom sastavljenim od drvenih kubusa povezanim masivnim konopom. Konop kao simbol lučkog grada, kao sredstvo vezivanja broda za obalu, ali i njegova sidrenja, povezuje improvizirana sjedala i prolaznicima nudi zaustavljanje i odmor, otklon od trenutnih preokupacija i simboličko sidrenje u jednom trenutku svakodnevice. Dnevni boravak poziva i na druženje te transformira mjesto lišeno svakog značenja u prostorni okvir potencijalnih susreta, interakcija i stjecanja neplaniranih iskustava.

Istražujući zvučnu sliku Rijeke, češki umjetnik Filip Cenek kolažirao je zvukove svakodnevno prisutne u našem doživljaju urbaniteta, no često nezamjećene i prikrivene.

Cvrkut ptica, otkucaji sata ili zvonjave udaljenih zvona često prolaze ispod naših osjetilnih radara. Njihove zvučne zapise Cenek je reproducirao na nekoliko gradskih lokacija (Trg sv.

Barbare, Trg Ivana Klobučarića, Ulica Marka Marulića te prostor Gradske knjižnice Rijeka) i to je činio nenametljivo pa slučajni prolaznici, kojima je rad i namijenjen, nisu uvidjeli razliku između simulirane i realne zvučne kulise. Upravo u tom skrivenom otklonu od regularnih struktura djeluje Filip Cenek, potaknut privremenim autonomnim zonama o kojima osamdesetih godina prošlog stoljeća piše Hakim Bey. Ta naznačena nevidljivost djelovanja, odnosno u Cenekovu slučaju nečujnost, prema Hakimu Beyu predstavlja sigurno mjesto prakticiranja svih oblika sloboda, pa i slobode umjetničkog izraza.

Umjetničke intervencije Spajalice odvijaju se na dvije razine, sukladno mjestima njihove realizacije možemo ih uvjetno nazvati izvaninstitucionalnom i institucionalnom.

Prva nastoji suvremena umjetnička stremljena iz muzejskih i galerijskih objekata alocirati u neograničeni prostor svakodnevice, dok druga nastoji specifična obilježja javnog prostora umjetničkim tretmanom unijeti u prostor bijele kocke. Komunikacijski kanal je time dvosmjeran te osigurava uzajamno preoblikovanje inače odvojenih sfera. Izložbom Hommage Danu Flavinu autorice Lare Badurine, postavljene u prostoru Malog salona, ulica je prodrla u galerijski prostor posredstvom svjetla, točnije neonske rasvjete kojoj je odavno, pored one utilitarne, priznata i estetska vrijednost.

Izložba je predstavila parafrazu minimalističke estetike neona američkog skulptora Dana Flavina, posebice njegova rada Nominal Three iz 1963. godine. Dva kontinuirana fotografska friza tematizirala su neonsku rasvjetu kao nezaobilazni segment urbane opreme koju Lara fotografira na različitim javnim prostorima Zagreba i Karlovca, i to čini u fragmentiranim krupnim kadrovima te, naravno, noću. Fotografije spojene u kontinuirani niz povezuje crnilo noći iz kojeg izranjaju neobične forme neonskih rasvjetnih tijela. Pročišćene od svoje izvorne namjene, Larine neonke ne svijetle kako bi prolazniku posvjetlile put već kako bi ispisale lirske redke jednog nokturna. Izložba Lare Badurine problematizirala je predviđanje Dana Flavina prema kojem će, u trenutku zamjene neonski cijevi novim sistemima rasvjete, od neonki preostati čista umjetnička ideja, mimo svake svrhe i mode.

Projekt Disperzija ¿____ ? španjolske umjetnice Laure Llaneli obuhvaćao je tri site specific rada osmišljena za tri različite lokacije u centru Rijeke (Prirodoslovni muzej Rijeka, Ex-Bernardi i stubište MMSU). Svaki od radova realiziran je u suradnji s različitim riječkim glazbenicima i sastavima: JMZM i Denis Razz, Zoran Majstorović te Wuná.

Iako Laura Llaneli varira prostorne i izvedbene odrednice svojeg rada, njegovu temeljnu ideju dekonstrukcije glazbene kompozicije ostavlja nepromijenjenom. Obilazeći interijere spomenutih lokacija, posjetitelji otkrivaju glazbenike koji svoje muzičke dionice sviraju u prostornoj i zvučnoj izolaciji. Činjenica da njihovi glazbeni fragmenti čine dio jedinstvene kompozicije postaje irelevantna jer je posjetitelji nisu u mogućnosti osjetilno objediniti. Kretanje prostorom pretvara se u bezuspješan pokušaj povezivanja rasutih glazbenih fragmenata u cjelinu. Glazbena kompozicija u radu Laure Llaneli postaje metaforom poretka koji tek zbirom svih svojih sastavnih dijelova dobiva na smislenosti. Nemogućnost njegova poimanja posredno govori o dekonstrukciji suvremenog života, o tjeskobi nepripadanja i otuđenja.

Muralom Ima vremena... autora Mirona Milića, izvedenim na ruševnoj zgradi uz riječko parkiralište Gomila, završena je ovogodišnja Spajalica. Prepoznavši ruinu kao urbani podsjetnik na prolaznost vremena, kao svojevrsni memento mori, Miron Milić nadograđuje zatečenu simboliku nimalo laskavom interpretacijom ljudske evolucije. Evolucijski niz Australopiteka, Homo erectusa i Neandertalca zaključuje prikazom suvremenog čovjeka u vidu mrtvačke lubanje s natpisom Ima vremena... U mnoštvu lica današnjeg čovjeka, Miron Milić ističe narativ gubitka; gubitka identiteta ali i vremena potrebnog za njegov pronalazak.

3

Sanja Stanić

Od samog njegovog nastanka postoji povezanost i sličnost trgovačkog centra i grada. P. Underhill, američki autor, slikovito kaže kako su trgovački centri spomenik trenutku kada su Amerikanci okrenuli leđa gradu, dok Kowinski dokazuje kako su do danas trgovački centri postali alternativa gradu i čak uvjetuju njegovo odumiranje.

Trgovački centar je, kao nadomjestak za nepostojeće središte grada, odgovorio na potrebe stanovnika instant nastalih suburbanih naselja, međutim, u obližnjim gradovima uzrokuje probleme. Već nekoliko godina nakon otvaranja trgovački centri nadilaze prodaju ostvarenu u trgovinama u središtima gradova pa dok trgovački centar doživljava prosperitet, trgovine u središtu proživljavaju teška vremena. Slični trendovi zabilježeni su istraživanjima i u hrvatskim gradovima, posebice u manjim i gradovima srednje veličine. Primjerice, još 2008. godine u Splitu, na čijoj je periferiji u to vrijeme bio tek jedan trgovački centar, pokrenuta je inicijativa obrtnika i trgovaca koji posluju u središtu i čije je poslovanje destabilizirano.

Oni su tražili potporu Grada u naporima da se vrati život gradskom središtu koje odumire, dok kupce odvlače trgovački centri. Središte grada postaje neprivlačno stanovnicima, manje trgovine se zatvaraju, dok opstaju one skuplje ponude, banke, ugostiteljski objekti i hoteli, uglavnom ono što je namijenjeno turistima.

Ugroženi grad Trgovački centar je ugrozio grad zbog niza praktičnih prednosti koje olakšavaju život suvremenog čovjeka. Međutim, dio njegove privlačnosti svakako proizlazi i iz dizajna interijera koji je imitacija središta grada i glavne ulice, s tom razlikom što su iz imitacije namjerno isključeni svi negativni aspekti originala. U trgovačkom centru nema prometa, otpadaka, lošeg vremena, neugodnih mirisa, pasa lutalica, ali niti problematičnih pojedinaca ili grupa koje možemo naći na ulicama. Simulacija je tako postala savršenija od originala, pa je utoliko i privlačnija; u trgovačkom centru je ugodnije za hodanje i šetnju, čistije, sigurnije, svjetlije i mirisnije. Ironija međuodnosa grada i trgovačkog centra je u tome da trgovački centri podsjećaju na grad kojega su prethodno ugrozili.

Danas se mnoge gradske uprave, nakon iskustava s trgovačkim centrima, trude revitalizirati središta. Njihovi napori uglavnom su vođeni modelima vraćanja trgovine

Trgovački centar i grad i potrošnje u grad, te oživljavanja grada kao mjesta potrošnje. Međutim, paradoks je u tome da revitalizacija zasnovana na intenziviranju potrošnje ne vodi obnovi urbanog identiteta i kulture, naprotiv, središte realnog grada postaje imitacija trgovačkog centra. Engleski sociolog M. Featherstone prepoznaje u tom procesu konvergenciju grada i trgovačkog centra; neki su veći trgovački centri uistinu postali mali gradovi, dok su neki gradovi postali imitacije trgovačkog centra. Neki gradovi koje su ugrozili trgovački centri nalaze prosperitet u prenamjeni svojih središta i industrijskih zona u zabavna područja, uvode spektakularna događanja, potenciraju turističke sadržaje, pri čemu zapravo još više podsjećaju na trgovački centar.

Trgovački centar kao mjesto društvenosti Osnovno je pitanje, pitanje naravi društvenosti koja se događa u trgovačkom centru. Ograničena socijalnost vidljiva je kod strukture posjetiteljske populacije, kojoj je bitna značajka da se radi o socijalno sličnima. Istraživanja pokazuju da je potrošačka populacija trgovačkih centara odabrana i ciljana, što se postiže posebnim strategijama kao što je ponuda sadržaja, asortimana roba i brandova, lokacije i dizajna. Privlačenjem jednih i isključivanjem drugih trgovački centri se afirmiraju kao socijalno homogeni, što je još jedna razlika grada i trgovačkog centra. Gradu je svojstvena socijalna raznolikost koja pridonosi njegovoj živopisnosti. Gradske su ulice relativno demokratski prostor kojem svi građani imaju pristup, koji odlikuje mogućnost socijalnog miješanja, dok je trgovački centar kvazi javno mjesto, koje posjećuju određene, potrošački potentne strukture. Stoga trgovački centri daju iskrivljenu sliku društva. Ukoliko bismo o hrvatskom društvu zaključivali na temelju prizora koje vidimo u trgovačkim centrima mogli bismo steći utisak blagostanja, dok u stvarnosti podaci pokazuju dramatični pad standarda i rast siromaštva. S druge strane, promatranje gradskih prostora, sa slikama prosjaka ili pretraživača kontejnera, ukazivat će na realno stanje.

Napose, kao ilustracija socijalnog života trgovačkog centra mogu poslužiti različiti poremećaji koji nastaju zbog dužeg boravka u zatvorenom, manipulativnom, neprirodnom okruženju, u literaturi poznati pod generalnim nazivom shopping mallaise. Pod tim pojmom objedinjen je niz simptoma

kao nemogućnost koncentriranja, gubitak koherentnog govora i razmišljanja, klaustrofobija, nedostatak svježeg zraka, gubljenje u prostoru i dezorijentiranost, poteškoće u komunikaciji, plastikofobija kao strah od boravka u umjetnim prostorima i plastikomanija, kao manična upotreba kreditnih kartica. Poseban poremećaj poznat je kao zombi efekt, ljudi koji besciljno i bez posebnog cilja i želje da budu tamo, gotovo nesvjesno satima lunjaju trgovačkim centrima.

Istraživanje provedeno kod nas pokazalo je kako petina ispitanika provede u trgovačkom centru 3 do 4 sata, također petina njih zaboravi ili izgubi osjećaj vremena, dok nešto više od polovine ispitanih provede u trgovačkom centru više vremena nego što su planirali.

Trgovački centri su masovno posjećeni i frekventni, međutim, kvantitativna živost i vrhunski dizajn interijera prikrivaju limitiranu društvenost i otežavaju njenu spoznaju. Premda želi simulirati grad i javni prostor, trgovački centar je samo veliki dućan koji je pod jednim krovom objedinio mnoštvo trgovina i sadržaja s ciljem što veće potrošnje, i to je ključna činjenica. Činjenica je da se u suvremenom društvu socijalni odnosi transformiraju. Odnosi s drugima postaju neosobni, površni, bez namjere bliskosti, upoznavanja i razumijevanja, dok su više motivirani interesima i posredovani objektima.

Autori koji opisuju i pokušavaju objasniti međuljudske odnose u suvremenom društvu slažu se kako živimo u postsocijalnom svijetu, specifičnih odnosa i veza, kod kojih interakcije i komunikacije poprimaju nova značenja, u kojima druga osoba često nije najfascinantniji dio našeg okruženja, kojoj će se posvetiti najveća pažnja.

Takva promijenjena socijalnost danas je prije obilježje negoli iznimka. Postsocijalni odnosi i postsocijalni ljudi egzistiraju u svim aspektima suvremenog života.

Sanja Stanić pročelnica je Odsjeka za sociologiju pri Filozofskom fakultetu u Splitu.

Uz Veru Lauf, Waltera Seidla, Kristiana Kožula i Damira Žižića sudjelovala je u razgovorima održanim u sklopu Spajalice, na temu Trgovački centar društvena kontekstualizacija potrošačkog prostora.

4

MMSU NOVINE

Razgovor vodila Sabina Salamon

Lara Badurina

Hommage to Dan Flavin, 2015., foto: Fedor Vučemilović

Intervju s Larom Badurinom nastao je povodom njene izložbe Hommage Danu Flavinu u Malom salonu, u sklopu Spajalice, od 12. ožujka do 1. travnja 2015.

Izložba je posvećena predstavniku minimalizma, koji je u radu koristio industrijski proizvedene fluo-cijevi. Izložba je posvećena predstavniku minimalizma, koji je, koristeći industrijski proizvedene fluo-cijevi, pomaknuo granice uporabe svjetla u vizualnoj umjetnosti.

lipanj 2015.

Rad Turbo, prijavila si na Spajalicu u 2013. godini s namjerom da se postavi u javni prostor, na fasadu MMSU-a. Kakva je razlika između toga i izlaganja u galeriji i što je u pozadini i jedne i druge ideje?

U pozadini ideje izlaganja u oba slučaja jest uporaba svjetla u skulpturi. Svjetlosni rad, objekt Turbo, bio je okidač za spomenuti Homage Danu Flavinu koji se dogodio u Malom salonu u ožujku ove godine, a pobuda za prijavu na Spajalicu 2013. vođena je idejom da repliku reklame Turbo s Chromosovog tornja u Zagrebu postavim na fasadu MMSU-a. Zanimao me preokret koji se događa kada uporabni predmet izložim kao skulpturu u javnom prostoru. Pitanje je, bi li je prolaznici vidjeli kao samostalan svijetleći objekt premda je izmještena s trgovine bojama na zgradu knjižnice i muzeja, odnosno bi li je lišili onoga što reklama jest? U kojoj bi mjeri i dalje bila znak za nešto što reklamira; ili bi ostala bez značenja, i time postala još samo jedan svjetlosni element više, u prostoru već napučenom reklamama. Vjerojatno bi reakcija prolaznika, u tom mnoštvu svjetlosnih šumova, izostala. Promjena se dogodila kad sam je premjestila u Mali salon. Paradoksalno, ali tek je tada postala čitljiva, tek tu je vidimo kao reklamu. Rad se mogao gledati izvana i iznutra. U galeriji, reklama involvira prostor i dio je cjeline izložbe. Rekla bih kako se u ovoj izložbi poigravam tankom granicom između skulpture i objekta, što mi omogućuje svjetlo, jer se širi u prostor. Znači, ovisno o tome s kojeg mjesta gledamo, mijenja se i percepcija.

To je bio razlog zbog kojeg sam se odlučila voditi radionicu Turbo work in progress, koja se fokusirala na sagledavanje neonskog svjetla kao umjetničkog medija. U užem središtu grada Rijeke, studenti su istraživali vizualni jezik reklama. Reagirali su na zagađenost svjetlom i estetiku reklama, baveći se time kako ih čitamo i primjećujemo. U prilog korištenju neonskog svjetla kao mogućeg medija u suvremenoj umjetnosti, pozvala sam na radionicu, kako bi održao predavanje, i gospodina Neđada Tokalića koji se tijekom devedesetih, do nedavno profesionalno bavio izradom neonskih reklama. Povjesničarka umjetnosti Lidija Butković Mićin održala je predavanje o neonskim reklamama i natpisima trgovina u Rijeci 1950-ih godina.

Je li i danas važeća razlika skulpture i objekta kako su je postavili minimalisti?

5

svaki fragment može funkcionirati zasebno, kao artefakt, a nadograđivan je onim prethodnim. U Malom salonu sva tri rada na izložbi egzistiraju u svojoj punoj funkciji tek kada su u suodnosu sa cjelinom.

Da objasnim, reklama iz urbane sredine, svjetlosni objekt Turbo, nametnuo je izbor medija fotografije i povezao Flavinove instalacije s javnim prostorom.

Fotografije su dokumentarne, snimljene noću, na javnim mjestima gdje je neonska rasvjeta još u upotrebi, na kolodvoru, gradskom pothodniku itd. No, ključan je način na koji sam ih odabrala i složila u niz. Htjela sam dobiti apstraktne nizove iako u fotografije nisam baš ničim intervenirala, popravljala ih ili naknadno mijenjala kadar. Zabilježeno svjetlo javne rasvjete apstrahiralo je prostor od njegove funkcije. U neprekinutom ritmičkom slijedu asociralo je na instalacije Dan Flavina. Hommage Danu Flavinu je komentar na uporabu medija svjetla u maniri minimalističkog citata koji inspirira seriju kao cjelinu za sebe, a glavni motiv u oblikovanju i konstruiranju prostora je raznolika uporaba medija svjetla koji sam po sebi doprinosi užitku gledanja. Dodala bih i to, da svaki remake predstavlja novu verziju originala, neke stare ideje. U tom smislu svaku ponovnu izvedbu možemo shvatiti omažom prethodnom djelu, a što se nasljeđa minimalista tiče, da, uz serijalnost blizak mi je njihov tretman prostora i inzistiranje na pukoj materijalnosti, u ovom slučaju svjetla.

U galeriji, reklama involvira prostor i dio je cjeline izložbe.

Rekla bih kako se u ovoj izložbi poigravam tankom granicom između skulpture i objekta, što mi omogućuje svjetlo, jer se širi u prostor.

Znači, ovisno o tome s kojeg mjesta gledamo, mijenja se i percepcija.

Skulptura se od objekta i instalacije razlikuje po tome u kakvom je odnosu spram cjeline izlažemo. Na XI. trienalu hrvatskog kiparstva 2012. godine, replika reklame Turbo izložena je kao svjetlosna skulptura.

Medij svjetla se širi u vanjski prostor, šireći se iz tijela skulpture u prostor u kojem se nalazi. Skulptura je okrenuta k sebi samoj, ne treba joj prostor na isti način kao kada govorimo o objektu. Dakle, različitim pristupima i postupcima u prostoru ostvarujemo i različita gledanja na skulpturu u njenom širem smislu.

Minimalisti su razmišljali o prostoru kao ključnom elementu njihovih radova, npr. u instalacijama.

Možemo potvrditi da je i danas ta zakonitost važeća, ali i dalje se propituje i razvija.

Po vokaciji si kiparica, a izložbu si posvetila Danu Flavinu. Osjećaš li bitnim nasljeđe minimalista u cijelosti, ili je ključan medij svjetla? Čini se da je poruka tvoje izložbe užitak gledanja, to jest osjetilni, optički doživljaj?

Serija Hommage Danu Flavinu započeta je 2012. godine a od razvoja ideje do realizacije izložbe prošle su tri godine. To je prvi u nizu omaža gdje bilježim, a potom kroz svoje radove interpretiram utjecaje meni značajnih autora i njihove metode rada. Forma work in progress ili rad u tijeku opisuje proces nastanka određenih pod-cjelina i cjeline serija. Dan Flavin je jedan od najreprezentativnijih predstavnika minimalizma kojeg je ponio medij svjetla. Koristio je direktno električno svjetlo, prvo u skulpturama, a kasnije u instalacijama. Još za vrijeme studija fascinirala su me njegova djela s industrijskim fluo-cijevima.

Ono što me veže za minimalističku umjetnost je uporaba serijalnosti. Postupak serijalnosti na sebe veže prostor, jer niz percipiramo kao ritam u prostoru. Sve dosadašnje radove, pa tako i ove radove posvećene Danu Flavinu koncipiram u serije u kojoj

Hommage to Dan Flavin, 2015., foto: Fedor Vučemilović

Kako je tekla razvojna linija uporabe medija svjetla Dana Flavina i Jamesa Turrella?

Dan Flavin je korištenjem svjetla u obliku industrijskih neonskih cijevi podcrtao bitnu karakteristiku minimalizma, a to je odsustvo bilo kakve ekspresivnosti u radovima, kako se ne bi doživjelo ništa više od same materijalnosti medija neonskog svjetla.

Oba umjetnika koriste se prostorom oblikujući ga svjetlom na drugačije načine. Razlika je u tome što Flavin izlaže svjetlosne cijevi kao objekte postavljene u geometrijskom i strukturalnom rasporedu/ ritmu tvoreći instalacije. Turrell nadograđuje svoje instalacije preispitivanjem raznih vrsta ambijentalnog svjetla, te u kreirane ambijentalne instalacije pušta prirodno svjetlo. Kroz njihove radove uočiti ćemo bitnu razliku u vidljivosti materijala svjetla.

Dok Flavin potcrtava materijalnost, Turrell oblikuje prostor fluidno i neuhvatljivo. Razvoj industrijskog svjetla i njegova primjena u umjetnosti, doveo je do sofisticiranih ambijentalnih svjetlosnih instalacija koje su nadalje utjecale na razvoj vizualnog, tj. postdramskog kazališta.

Na izložbi si otvorila i mnoge druge teme: readymade, što ide uz bok ukidanju autorskog rukopisa, zanatskog, ručnog rada. Jesu li to tvoja polazišta i možeš li ih pojasniti?

Kao što je Flavin uzeo svjetlo kao medij proizveden u tvornici, kao nađeni predmet, pokušala sam ga takvog fotografijom i vratiti od kuda ga je i uzeo, iz urbane sredine. Nasuprot promjenjivoj izložbi koja ovisi o specifičnostima izložbenih prostora, glavni artefakt koji će trajno opisivati cjelinu Hommage Danu Flavinu je izbor fotografija objedinjen u knjizi autora koju sam radila u timu, gdje mi je stručna suradnica bila Mia Vučemilović. U seriji omaža samo će Dan Flavinu biti posvećena knjiga, jer za svaku seriju radova nalazim nove materije i medije. Kao i za sve dosadašnje cjeline serija, za svu likovnu materiju upotrebljavam postojeće medije, a povod za to ponovno recikliranje je uvjerenje da umjetnik ne stvara iz ničega, već iz spektra stvari i informacija koje ga okružuju, pritom svjesno stvarajući i upućujući na nove specifične kontekste stvarnosti iz kojih je moguće iščitati originalnost autorskog rukopisa.

6

MMSU NOVINE

Nadežda Elezović

Muzejski terminal, Muzej Kvarnera u malom

Projekt Muzejski terminal nastao je kroz suradnju i financijsku podršku Zračne luke Rijeka i Primorsko-goranske županije. Svi predstavnici muzejskih institucija slažu se kako im projekt zajedničkog izlaganja na terminalu riječkog aerodroma može pružiti veću vidljivost, bolju prezentaciju djelatnosti i specifičnosti specijalizacija, dok će aerodrom ekskluzivnim izložbenim prostorom također dobiti na svojoj atrakciji.

Muzejski terminal, naziv je muzejske galerije organizirane u prostoru pristanišne zgrade Zračne luke Rijeka, a označava suradnju Zračne luke i sedam muzejskih i galerijskih institucija. Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Prirodoslovni muzej Rijeka, Muzej grada Rijeke, Hrvatski muzej turizma iz Opatije, Muzej grada Crikvenice i Ustanova Ivan Matetić Ronjgov, uključeni su u projekt Muzeji zajedno, čiji su osnivači PGŽ i Grad Rijeka. Nije naodmet spomenuti kako su kolodvori, putničke postaje te aerodromi oduvijek zanimljivi umjetnicima, te mnoga djela nastaju upravo za potrebe izlaganja ili propitivanja situacija na putničkim terminalima. Današnje zračne luke, u svjetskoj utakmici prestiža glamurozne arhitekture i interijera aerodromskih terminala, u svoje prostore uključuju djela suvremene umjetnosti, poput više tisuća eksponata aerodroma Chhatrapati Shivaji u Mumbaiju u Indiji. Ili bliže, poput suradnje amsterdamskog Rijksmuseuma i Zračne luke Amsterdam Schiphol u kreiranju malog muzeja na aerodromu s izložbama majstora nizozemskog i flamanskog slikarstva poput Rembrandta, Van Gogha, Brueghela.

Eksponate galerije riječkog aerodroma predlagali su muzeji i institucije iz svojih fundusa ili iz svojih programskih djelatnosti. Za komunikaciju svih Muzeja prema publici zadužen je Prirodoslovni muzej Rijeka, odnosno dr.sc. Željka Modrić Surina, ravnateljica Muzeja, a uz rješenje vizualnog identiteta, napravljena je i web stranica na kojoj je moguće naći sve informacije o inicijativi Muzeji zajedno te detaljnije informacije o izloženim eksponatima. Uz eksponate će biti postavljeni i QR kodovi, a nakon ljeta očekuje se dodatna aplikacija Muzejski terminal za Smart telefone. Pročelnik Upravnog odjela za kulturu, sport i tehničku kulturu PGŽ-a, Valerij Jurešić, ističe posebno osmišljen Dječji kutak, te skorašnji natječaj za aerodromski zvuk – autorsku suvremenu glazbu s naglaskom na tradiciji. Natječaj će provesti Ustanova Ivan Matetić Ronjgov, koja nosi ime skladatelja koji simbolizira glazbu Istre, Hrvatskog primorja i sjeverno-jadranskih otoka. Projekt Muzejskog terminala ujedno je treća faza suradnje Muzeji zajedno, od lanjskog organiziranja zajedničke ulaznice četiri riječka muzeja te ujednačenog radnog vremena, do proširivanja suradnje i na ostale tri institucije i gradove Crikvenicu i Opatiju, a pokrenuta je i društvena igra Znalac muzealac, namijenjena osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj djeci.

Muzejska galerija u Zračnoj luci Rijeka, i za putnike i za lokalnu zajednicu Projekt muzejske galerije u pristanišnoj zgradi riječkog aerodroma, kaže direktor Tomislav Palalić, proizišao je iz postojećeg zidnog mozaika većih dimenzija kojeg je Oton Gliha na temu gromača izveo 1970. godine za Krčki aerodrom, ali i iz potrebe saniranja zidova koji su priječili cjelovitu vizuru. Time se projekt neposredno nadovezuje na period nastanka zgrade Zračne luke, odnosno na estetiku i praksu modernističke arhitekture koja je u vrijeme svog procvata ujedno označavala sinergiju arhitekture i likovne umjetnosti, odnosno obuhvaćala suradnju s najrelevantnijim vizualnim umjetnicima toga doba – upravo poput Otona Glihe na krčkom aerodromu. S ovim polazištem pokrenuta je ideja Muzejskog terminala, s razlikom da galerijski postav ovdje kreira struka kustosa i muzealaca, izloženi eksponati nisu rađeni posebno za Zračnu luku već su mahom izložbe koncipirane za muzejski postav matičnih institucija, djelomično ili u cijelosti prenesene i ukomponirane u aerodromski prostor. Postav je promjenjiv i u budućnosti će se nadopu-

njavati drugim radovima iz zbirki muzeja te radovima pozvanih umjetnika. U tom smislu Valerij Jurešić ističe kako bi u budućnosti mogao biti organiziran i prostor projekcijske ili manje kino dvorane jer danas na otoku kina više nema, a na korist lokalne zajednice.

Muzeji zajedno: od prirodne i kulturne baštine do suvremene umjetnosti Prema navodu ravnatelja Slavena Tolja, MMSU izlaže skulpture i instalacije većih formata koje inače nema prilike često izlagati, dok su se, za razliku od selekcije originalnih umjetničkih radova iz fundusa, ostale institucije odlučile prezentirati fragmentima ranijih realiziranih izložbenih koncepcija ili informativnim izlošcima pripremljenim za neka ranija izlaganja. Tako MMSU uz grafike i slike, izlaže desetak skulptura i instalacija, počevši od najranijih; Skulpture XII (1964.) autora Stevana Luketića, te skulpture Stanovnici egzotičnog grada (1961.) Drage Tršara, potom Skulpture ALP – II (1974.) autora Dušana Džamonje. Planira se i postav radova od devedesetih nadalje, poput Stolice Newton – Wilson (1993.) Siniše Majkusa, skulpture Gorana Štimca (1997.), te instalacija, Plaćam struju Nemanje Cvijanovića (2005.), Budi zadovoljan da skulptura nema kraja! Mirka Zrinšćaka (2007.) i 2. anamorfoze autorice Ines Matijević Cakić (2009.).

Muzej grada Rijeke izlaže fragmente ranije realiziranih izložbi, dotičući se teme razvoja riječke luke od 16. pa do kraja 20. stoljeća, arhitektonskog opusa Zdravka Bregovca jednog od prvih arhitekata velikih hotelskih kompleksa i ponekih najkontraverznijih rješenja onog doba, poput opatijskog Ambasadora. Od predmeta iz zbirke izložiti će Panoramu Rijeke s Trsata slikara Jean d’Alheima (1880.), reklamu riječkog slikara i ilustratora Ladislao de Gaussa objavljene 1930., te torpedo iz 1948 s popratnom pričom o njegovom izumu. Ravnatelj Ervin Dubrović pozdravlja projekt Muzejskog terminala smatrajući ga dobrodošlom suradnjom, na obostranu korist i muzealaca i aerodroma, ali ističe i žaljenje što ne postoji minimum budžeta da se odabrani izlošci pripreme bolje.

Prirodoslovni muzej Rijeka nositelj je i komunikacijskih i reklamnih elemenata projekta. Izložit će fotografije uvećanih detalja krila leptira iz Entomološke zbirke (zbirke kukaca Kvarnera), ambijentalno postavljene u prostoru na

visini, sugerirajući roj leptira. Uz to, i aplikaciju na staklu s fotografskim motivom života podmorja, naslovljenu Ispod površine Kvarnera koju je osmislila kustosica Muzeja, Milvana Arko Pijevac, a dizajnirao Branko Lenić. Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka voditelj je Etnografske zbirke otoka Krka u Dobrinju koja se također spominje kao zbirka koja bi dokumentacijom mogla predstaviti tradicijski način življenja na otoku Krku. Muzej Turizma predstavlja jednu od svojih ranije realiziranih izložbi Život na plaži, koja trenutno gostuje u Sloveniji, a za Muzejski terminal odabrane su replike nekadašnjih kabina za presvlačenje, te fotografije koje prikazuju modele kupaćih kostima na Jadranu.

Od tradicijske kulture, glazbe, povijesti, razvoja riječke luke, preko bio-raznolikosti Kvarnera pa do suvremene umjetnosti…Muzejski terminal na jednom mjestu obuhvaća i prezentira ponešto od ukupnog bogatstva i specifičnosti Kvarnera. Integralnim pristupom, edukativnom i kvalitativnom razinom, suradnja Muzeji zajedno i krčkog aerodroma iznjedrila je zbirku po mnogočemu zanimljivu ne samo turistima, već i svim zaljubljenicima u ovaj kraj.

Dan uoči otvorenja Muzejskog terminala, skulptura Mirka Zrinšćaka Budi zadovoljan da forma nema kraja! vraćena je u muzejski depo zbog protivljenja voditelja tamošnjeg ugostiteljskog objekta. Umjesto su pred mozaikom Otona Glihe zadržani dekorativni lampioni. Time je cjelokupni postav zakinut za središnji rad, grupu vretenastih vertikala koja je svojom monumentalnom pojavnošću ciljala na dinamiziranje okolnog prostora. Pokazalo se da su, usprkos brojnom timu i političkoj podršci iskazanoj na početku, pri realizaciji projekta presudili komercijalni faktori, narušavajući prvotno definiran izgled Muzejskog terminala. Samovolja pojedinca nadjačala je zajednicu.

Hoće li Muzejski terminal ostati na tome?

lipanj 2015.

Ivana Meštrov

7

Grad na drugi pogled

Što je za nas grad, kako ga vidimo, percipiramo, imaginiramo, prisvajamo i usvajamo, pitanja su koje je pokrenuo izložbeno-edukacijski projekt Grad na drugi pogled. Projekt je realiziran u suradnji udruge Slobodne veze, Tonke Maleković, Ivane Meštrov i Tanje Vujasinović, s Galerijom Galženica krajem 2013. u Velikoj Gorici, a aktualno boravište pronalazi u gradu Rijeci.

U velikogoričkom projektu sudjelovali su umjetnici Tonka Maleković, Božena Končić Badurina, Igor Kuduz, Martin Mrzljak, Tanja Vujasinović i Ana Zubak, te učenici OŠ Nikole Hribara i Gimnazije Velika Gorica. Reflektirajući direktno urbano okruženje same galerije, sudionici projekta postali su ‘privremeni’ stanovnici grada Velike Gorice. Tako se nametnulo pitanje vizualnih prijevoda iskustva koja nastaju susretanjem sa samim gradom. Ujedno i daljnjih putanja takvih kolektivnih artikulacija i

imaginacija koje na samom početku nisu bile višeslojnije od percipiranja Gorice kao prostora tranzita unutar zagrebačke aglomeracije, te analogije sa susjednom zračnom lukom Pleso.

U višemjesečnim pripremama na terenu umjetnici različitih generacijskih odrednica i praksi su, osim produkcije vlastitih radova, vodili i radionice s učenicima lokalnih škola, a samostalni autorski radovi na finalnoj izložbi pokazani su bok uz bok uz zajedničke radioničke i učeničke realizacije. Ovo

horizontalno mišljeno, prostorno-društveno iskustvo je svojom odličnom lokalnom recepcijom, vidno motiviralo voditeljice projekta, Tonku Maleković i Tanju Vujasinović, za oformljivanje specifičnog modela suradnje između institucija u kulturi i obrazovnog sektora, ali i stvaranje mosta između suvremenih umjetničkih praksi i šire publike. A sve to kroz filtar onoga što zajednički dijelimo – specifičnog grada kao toposa naših dnevnih interakcija i dugoročnih egzistencijalnih silnica.

Injekcija javne participacije u urbani prostor Nova inačica Grada na drugi pogled (Gn2p) svoje aktualno boravište pronalazi u gradu Rijeci, intenzivno surađujući s MMSU-om, Akademijom primijenjenih umjetnosti i mnogim drugim gradskim obrazovnim strukturama. Riječki umjetnici koji sudjeluju u projektu su Nadija Mustapić, Milijana Babić, Igor Eškinja i Petra Mrša.

Danas, kada se prostorne odluke o raspodjeli gradskog zajedničkog dobra nerijetko odigravaju van društvenih vizura (kako

one javno-urbanističke, tako i civilne), a i imaginacija urbanog prostora uglavnom dolazi iz pozicije privatnog investitora, Grad na drugi pogled smjelo vraća injekciju društvene, javne participacije u sam grad, aktivirajući njegove mnogobrojne korisnike.

Taj se transfer prvenstveno odvija kroz medij pokretne slike (filma, videa), te digitalnih prijenosa, koji u sebi sadržavaju potrebnu komponentu demokratičnosti pogleda. Široko rasprostranjeni i u današnje vrijeme lako dostupni (alati za reprodukciju prisutni su gotovo na svakom mobilnom aparatu), oni od svakoga od nas čine potencijalnog autora neke druge slike o gradu, ali i sebe samih. Ukrštava se to i s riječima umjetnika Gorana Trbuljaka, izrečenim još na samom početku afirmacije video medija u svijetu umjetnosti, davne 1977., …njegova demokratična sposobnost da u ljudima pobuđuje kreativnost dovodi do toga da u budućnosti, kada svi budu snabdjeveni video-tehnikom, nastupi vrijeme u umjetnosti bez umjetnika kada će svi raditi umjetnost. Širenje školskog kurikuluma – izvan predviđenih 45 minuta likovne kulture No, osim naglašene antihijerarhičnosti te inzistiranja na umjetničkom radu kao rezultanti misaonih procesa i društvenih refleksija, ono najvrjednije unutar projekta Grad na drugi pogled jest radikalna pedagoška, pozadinska volja za afirmacijom umjetničke edukacije i gradnjom vizualnog mišljenja, koja se ostvaruje u radu s mlađim populacijama kroz različite vidove umjetničkih radionica.

U svijetu rastuće medijatizacije i napućenosti slikovnim, svima nam je jasna važnost usvajanja vizualnih kompetencija od najranije dobi. Uistinu je naivnim smatrati da će nastava likovne kulture koja je u domaćim školama svedena na jedan sat tjedno, učenicima dati dovoljno alata za ovladavanje vizualnim jezicima i razvijanje kreativnosti, a time, posredno, i stvaranje vlastitog, kritičkog odnosa i drugog pogleda prema svijetu koji nas okružuje. Prečesto zanemarujemo koliko je i vizualna pismenost bitna za sveukupnu gradnju ljudske svijesti, a projekti poput ovog participiraju unutar postojećeg sustava znanja, Rancièreovskim korakom u oživljavanju osjećaja moći i emancipacije svakog razumskog bića.

Ivan Klis, dizajn/ilustracija za Grad na drugi pogled, 2015.

10

MMSU NOVINE

Igor Marković

Čitanka Antologije krijumčarenja

U izdanju riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, proteklog je siječnja izišla čitanka međunarodnog projekta o načinima, vremenima i opstanku krijumčarenja kao jedne od najvažnijih strategija preživljavanja.

Tristotinjak stranica okupilo je četrdeset i tri teksta sudionika istoimenog projekta koji su temi prilazili sa stajališta osobnih svjedočanstava, znanstvenopovijesne analize i teorijske interpretacije.

Azra Akšamija, Arizona Road, fotografija, 2000. - 2001.

O/graničenja ljudskom djelovanju i interakciji, a posebno mobilnosti vidljiva su na svakom koraku. Lokalni trgovac koji želi prodati svoju robu na nekom drugom mjestu mora se suočiti s nizom prepreka: novim administrativnim uvjetima poslovanja, novim konkurentima, pronalaženjem novih veza i sredstava transporta itd. Slično je i u slučaju preseljenja. Čak i jednostavan (turistički) posjet mora planirati odgovore na brojna slična pitanjima.

Setovi carinskih propisa vrlo detaljno reguliraju cirkulaciju robe, radilo se o luksuznim predmetima, svakodnevnim potrepštinama ili kulturnim artefaktima. U posljednje vrijeme sve više i onim nematerijalnima. Vizni sustavi pak ne samo da kontroliraju i o(ne)mogućuju odlaske, već u nekim slučajevima i povratak.

Granice su jedan od povijesno najvažnijih medija kroz koji se uspostavljala i stabilizirala politička vlast, država i njezina suverenost. Logično je stoga da su postupci koji predstavljaju izazov za graničnu kontrolu oduvijek bili i izazov suverenitetu države, odnosno subverzivni čin ne samo u ekonomskom smislu, već, daleko značajnije, u procesima identitetske nacionalne homogenizacije. Granice ukazuju na razmak i različitost između geografskih, upravnih, socijalnih, kulturnih, lingvističkih... cjelina i aktera. Država ne mora imati odlučujuću ulogu u njihovom postavljanju (većina “starih” granica geografske su prepreke), no granice su od početaka civilizacija mjesto trvenja i sukoba između

Aleksandar Garbin, Area Neutra, intervencija na karti, 2001.

građana i organizirane središnje vlasti. Istovremeno i mjesta transgresije. Umjetno stvorene nestašice dobara i usluga ili pak pokušaji apsolutne kontrole nad pojedinim dobrima zazivaju vlastito prevladavanje više ili manje lucidnim individualnim nastojanjima k razrahljivanju i iz-zglobljavanju dominantnog diskursa.

Ilegalnost takvih prekograničnih aktivnosti vrlo se često smatra legitimnom. U svjetlu visoke nezaposlenosti ili visoke razine siromaštva, ili pak revolucionarnih ili ratnih aktivnosti čak i krijumčarenje ljudi ima legitimitet među stanovništvom. “Mnoga transnacionalna kretanja ljudi, roba i ideja su protuzakonita jer prkose normama i pravilima formalne političke vlasti”, kažu Abraham i van Schendel, “ali su sasvim prihvatljiva u očima sudionika”. Društveni ugovor središnjeg strateškog zakonodavnog i zakonoprovodnog tijela subvertira se taktičkim dosjetkama i inovativnim praksama “društvenih mikro-ugovora”. Strateške silnice dominantnih državnih (a u posljednje vrijeme sve više multi- i nad-državnih) sustava upravo na granicama se sudaraju s taktičkim praksama krijumčara u najboljoj decerteauovskoj tradiciji.

Prakse i vokabular tih taktika dovoljno su bogati i kompleksni da stvore specifičnu i prepoznatljivu estetiku.

Egzistencijalnu estetiku. Estetiku krivolova, prijevara, prijestupa, prelaženja... Mudri trikovi, lovačko lukavstvo, manevriranje i laviranje, polimorfne situacije, vesela otkrića...

Pobuna je to čija je vrijednost u privremenom obrtu kolanja moći; stvaranju kanala, prostora i platformi za otpor kontinuirano pojavljujućim tehnološkim mijenama i regulatornim neizvjesnostima.

Smuggling Anthologies Reader kroz pedesetak priloga na originalan način pristupa pitanjima i praksama ilegalnog prekograničnog transfera, ali i pitanjima granica, o- i raz-graničenja izvan uvriježenog geopolitičkog značenja. Granice su, pokazuje se kroz historiografske tekstove, umjetničke intervencije i teorijske modele, sveprisutne, sveprožimajuće i društveno-kulturalno disperzirane s utemeljenjem u dominantnom ekonomskom modusu i zahvaćaju sveukupnost ljudskih aktivnosti. Potvrđuje se teza frankfurtovaca da su danas potrebe zajednice postale važnije od potreba individua, ali i da se težnjama totalizacije društva (kroz

etatistički teror ili marcuseovski konformizam, svejedno je) ne samo nužno beskrupulozno suprotstaviti drugim i drugačijim praksama, već i da se to oduvijek događalo i događa.

Upravo na širokom rasponu primjera ilegalnog prelaženja granica (i “granica”) dokazuje se da su nehomogene, ne-stabilne i ne-razmjerne krijumčarske (ali i krijumčarene!) strukture snažan i vitalan model za suprotstavljanje totalizaciji i ekskluzivnosti monokulturalnosti i sustavu reproduciranja društvene i ekonomske moći.

Azra Akšamija, Arizona Road, fotografija, 2000. - 2001.

lipanj 2015.

Andreja Vezovnik

11

Preživljavanje fašizma u suvremenoj Europi

Tijekom posljednjeg mjeseca svjedoci smo zgusnutih događaja koji obilježavaju sjećanje na završetak Drugog svjetskog rata i pobjede nad nacizmom i fašizmom. U medijima, kulturno-političkim zbivanjima i svakodnevnom životu Europljana i Europljanki, odzvanjaju sjećanja na pobjedonosni svibanj 1945. godine. Posljednjih tjedana mišljenje o fašizmu izriču svi - lijevi i desni političari, akademici, čitava medijska garnitura. Na socijalnim mrežama lajkamo proslave, pohode, govore boraca, političara i kulturnjaka, nostalgične ambleme antifašističke borbe. Čini se kako to pretjerano izricanje o fašizmu uzrokuje nadređenost samog pojma i posljedično ga pretvara u prazni označitelj u kojeg se projicira fantazma sjećanja na pobjedu nad fašizmom. U tom pogledu su današnja odavanja počasti pobjedi nad fašizmom, kako njezinih materijalnih artefakata kao što su spomenici, tako i povijesnih događaja poput kapitulacija Mussolinijeva i Hitlerova režima, prije svega nositelji sjećanja koje Europa brižno njeguje, a manje promišlja.

Ključno pitanje koje se stoga nameće glasi, da li obilježavanje 70-te obljetnice pobjede nad fašizmom predstavlja svojevrsno zastranjenje, svodeći ga na povijesni fašizam i sjećanje na njega, i ne razaznajući očite životne znakove fašizma u današnjoj Europi. S tim pitanjem ne želim zanijekati važnost antifašističke borbe naših predaka, proslava, ni govora, spomenika i pohoda koji obilježavaju sjećanje na borbu. Važni su to dani, o kojima bi trebalo promisliti mrvicu dublje. Suvremene europske diskurse o fašizmu smatram

Siniša Labrović, Zavijanje ranjenika, dokumentacija akcije, 2000., foto: Anita Barać

Damir Stojnić Ignisogrami / Konflagracije

upitnima, jer ne izlaze izvan okvira povijesnog fašizma.

Dapače, označitelj ‘fašističko’ niječe vezu sa suvremenim oblicima fašizma.

Zato ga želim sagledati kao dispozitiv, sveobuhvatan i istovremeno heterogen zbir diskursa, mehanizama, institucija, zakona, političkih i administrativnih praksi i znanja koji kroz različite ideologije, nekoć konstituirajuće za povijesne fašizme, vlada i današnjom Europom. Nacionalizam, rasizam, totalitarizam, militarizam, tradicionalizam, konzervativizam, populizam, anifeminizam, mačizam, homofobija, anti-intelektualizam, strah pred drugačijim te antimodernizam, elementi su ‘vječnog fašizma’, onog povijesnog kao i ovog današnjeg. Fašizam, naime, možemo definirati kao skup navedenih ideologija i praksi, koje danas, kao ni u oblicima povijesnog fašizma, nisu uvijek i svugdje u istoj mjeri prisutne i izražene. Primjerice, dok se njemačka inačica temeljila na rasizmu i antisemitizmu, u talijanskoj varijanti su ti oblici bili manje izraženi. Tako je i danas na njega potrebno gledati kao na skup jedne ili više spomenutih ideologija koje čine njegov dispozitiv i djeluju kao klice suvremenih fašizama. Fažizam nije ni blizu ‘zaključeno poglavlje’. Njegov dispozitivni karakter ga čini dinamičnim i promjenjivim, a kroz povijest se pokazalo da je riječ o dispozitivu, lako prilagodljivom novim političkim i društvenim kontekstima.

Letimičan pogled na suvremenu Europu pokazuje mnoštvo opasnih klica itekako živog fašizma. Sve od 1990. godine naovamo, u tijeku su usponi fašističkih grupacija od kojih su neke prerasle čak u vrlo uspješne parlamentarne stranke, a neke dospjele do europskog parlamenta. Prisutne u Grčkoj, Mađarskoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, na području nekadašnje Jugoslavije i drugdje, njihove se ideje temelje na fašizmu.

Pored stranačkih struktura kojima je dostupno učešće u stvaranju državnih politika, postojanje ovakvih stranaka stvara osjećaj da su takve ideje legitimne, pridonoseći stvaranju važnog socijalnog zaleđa u kojem se fašizmi pretvaraju u dnevne prakse ksenofobije, naročito nasilja nad obespravljenim imigrantima, bjeguncima i tražiteljima azila iz Afrike, Azije i Bliskog istoka, ili etničkim skupinama, posebice Romima. I upravo zato što je označitelj ‘fašizam’ u Europskom prostoru zapravo tabuiziran, u Njemačkoj je kolektivno sjećanje na holokaust snažan faktor u odmicanju od svakojakih ‘izama’, fašizmi nove Europe prikrivaju se iza pojmova poput domoljublja, s argumentima poput ‘pobrinimo se najprije za naše siromahe, a onda za pozitivno diskriminirane Druge’.

Sukladno toj ideji ne djeluju samo suvremene fašističke stranke, slično se ponaša i migracijska politika Europske Unije koja je nakon nedavnih tragičnih brodoloma afričkih migranata, mućnula glavom, a na migracijske tokove odgovorila poprilično fašistoidno: ograničavanjem, popisivanjem, kvotama, uzimanjem otisaka prstiju, antiterorizmom, vraćanjem migranata – ključnim biopolitičkim potezima buduće migracijske politike Tvrđave Europe.

Premda od početka umjetničkog djelovanja izvodi ritualne performanse povezane s vatrom, taj ciklus će Damir Stojnić u potpunosti artikulirati kroz crteže vatrom, Ignisograme. U kamenolomima Istre koje naziva svojim Atelijerima vatre I i II u posljednjem desetljeću izvodi višesatne ritualno-meditativne performanse s vatrom, spontano pred publikom, ili tek u društvu poskoka, birajući kamenje i slažući ih u razne forme većih dimenzija. Tako su nastali oblici leptira, čovjeka,

mostova, pegaza... Unutar tih formi pali lomaču tijekom noći i raspirujući žeravicu oživljava žarko crvene strukture koje dokumentira u formi videa ili fotografije. Ignisogrami su procesualni radovi, nastali prvenstveno iz unutarnjih poriva autora za stvaranjem. Oslanjajući se na intuiciju, u njima sublimira medij performansa, ritualnost i meditaciju, kao unutarnje vodstvo koje ne samo da utječe, nego i definira konačnost umjetničkog djela. Pritom ritualnost, simbolika elemenata te poimanje

Pobjedu nad fašizmom bučno ćemo proslaviti kroz deset godina, prilikom 80-te obljetnice. Nadam se da će je dočekati i moja baka koja vjerno njegujući vrijednosti međuratne antifašističke borbe kaže: ‘Fašizam se prema slabijima i drugačijima odnosi vladajuće i oholo. Pohlepno nauštrb drugih. Fažizam nije mrtav.’ Fašizam nije mrtav, fašizam je Europa danas.

IRWIN, Drugo bombardiranje, kombinirana tehnika, 1985., MMSU-1694

Izložba na temu antifašizma Signali nad gradom, postavljena je u ulaznom prostoru MMSU u sklopu programa obilježavanja 70. obljetnice oslobođenja Rijeke. Umjetnici koji su predstavljeni radovima iz zbirki MMSU: Dušan Džamonja, IRWIN, Sanja Iveković, Branko Kovačević, Ivan Goran Kovačić, Aleksandar Marks, Edo Murtić, Jakov Smokvina, Zlatko Prica i Romolo Venucci.

Na izložbi su sudjelovali i pozvani umjetnici: Nemanja Cvijanović, Damir Čargonja, Petar Grimani, Igor Grubić, Zlatko Kopljar, Siniša Labrović, Luiza Margan, Marko Marković, Dalibor Martinis, Giovanni Morbin, Sven Stilinović, Zoran Štajdohar ZOFF / grupa GRČ i Dino Topolnjak.

umjetnosti kao mjesta osobnih duhovnih iskustava, postaju polazišta za stvaranje. Recentni ciklus Konflagracije (lat. Conglaratio - kozmički požar) sastoji se od serije dvadesetak crteža većih formata, nekoliko umjetničkih knjiga i mape starih zemljopisnih karata pronađenih u nekom antikvarijatu, a sadržajno je posvećen interpretaciji gnostičkih tema. Pomoću šablona, na geografske karte aplicira prah stvarajući sadržaje iz gnostičke ikonografije. Postupak aplikacije ugljene prašine na povr-

šinu slike, u Stojinićevom vrsnom crtačkom opusu predstavlja novost, a ugljena prašina naznačuje analogiju metafizičkog praha u procesima stvaranja/rastvaranja, od peludnog zametka do bujanja, nestanka i ponovnog obnavljanja novog životnog ciklusa. Oba izložena ciklusa, uz predstavljanje umjetničkih knjiga koje prate istu tematsku i estetsku misao, ukazuju na procesualnost i posvećenost temama koje Stojnić, neprekidno modificirajući tehniku i medij, iznova obrađuje.

12

Kristina Tenčić

MMSU NOVINE

Konstrukcija povijesti – slučaj europske integracije Europska integracija u osnovi je tek jedan oblik konstrukcije. Svaki put kada se Europa zatrese, politikom ujedinjenja pokušava se doći do konsenzusa. Nužnost suradnje nastala je zbog ideološke i moralne katastrofe Drugoga svjetskog rata s više od pedeset milijuna mrtvih i sa sustavnim masovnim ubijanjima. Iako se Kant nije izravno pozvao na Europu, kantovsko načelo vječnoga mira miroljubivim savezom unutar idealnih, a ne geografskih granica, i danas djeluje na idejnu konstrukciju o Europi.

Država je misaoni konstrukt koji podržava herderijansko načelo naroda. Pritom se konstitutivna jezgra nacije zasniva na jamstvu jednakih prava svima koji žive na pripadajućem području, bez obzira na jezične, kulturne ili vjerske razlike. Povijesno gledano, nacije su mlađahna pojava i svaka je nacija određena različitim etničkim zajednicama.

Nasilje i teror utisnuti su u same početke, s ishodom povlačenja i utvrđivanja granica budući da nacije nisu prirodno srasli entiteti. Nacionalni se identitet neprestano (re)konstruira, a sjećanje se usmjerava kulturom kolektivnog sjećanja (npr. mjesta sjećanja prema Pierreu Nori). Upravo diskurs zajednice o ovim aspektima čini naciju, a ne neki jedinstveni temelji zajedničkog jezika, prirodnih granica ili duge zajedničke povijesti. Pretpostavljena i prividno zajamčena nacionalna kultura zapravo se svakodnevno reproducira, izvodi i rekonstruira.

Današnja Europska unija u ovom se smislu ne razlikuje od političkih procesa i konstrukcija koje karakteriziraju državotvorne formacije. Acquis communitaire pritom čini zajedničku pravnu normu svih nacija koje su se odlučile pristupiti Uniji. Polazišnu točku označio je Drugi svjetski rat, a prije svega potreba za nadilaženjem naslijeđenog neprijateljstva Francuske i Njemačke. Da bi se nova katastrofa zauvijek spriječila, Njemačka je podlegla međunarodnoj kontroli.

Schumanov plan iz 1950. bio je temelj europske integracije te je 1951. osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik.

Kako kaže premisa, tko kontrolira ugljen i čelik, kontrolira i mogućnost izbijanja rata.

Ujedinjenje kao odgovor na krizu Na razini sigurnosnih mjera, slobodnoga gospodarskog prometa i zajedničkog tržišta dogodilo se više faza. EZUČ je rimskim ugovorima 1957. postala Europska ekonomska zajednica. Godine 1986. izrađeni su zajednički europski akti, a Europska unija utemeljena je 1992. ugovorom iz Maastrichta. Slijedi Ugovor iz Amsterdama 1999. pa iz Nice 2003. i konačno iz Lisabona 2007. s prvim nacrtom europskog ustava koji još uvijek, a nema ni izgleda da će biti potvrđen. Sve ove faze imaju zajednički nazivnik – može ih se ocijeniti kao reakciju na krize i izazove s kojima je Zajednica bila suočena. Bilo da je riječ o naftnoj krizi, o slomu diktatura (kao u slučaju Španjolske ili Grčke), internoj krizi EU-a (politika prazne stolice Francuza) ili financijskoj krizi, Europska je zajednica uvijek pronalazila odgovor u ujedinjenju.

S krajem hladnoga rata, njemačkim jedinstvom te kolapsom socijalističkih sustava ponovno su se ukazali duhovi prošlosti. Strah od prvenstva Njemačke dospio je u žarište debata. Strahove je mogla poništiti samo jedna gesta usmjerena prema europskom ujedinjenju – potvrda zajedničke valute, a time i još uže integracije kao conditio sine qua non njemačkog ujedinjenja. Posljedica neinterveniranja Europske unije pri silovitom raspadu Jugoslavije, u kojem je fina Europa jednostavno ostala po strani, bilo je kasnije uključivanje istočnih zemalja kako bi se izbjeglo prijetnji kakvu danas predstavljaju sukobi vezani uz Ukrajinu.

Političke elite i labavost demokracije U jeku integracijskih procesa nerijetko se raspiruje realna politika nacije-države, dok europska solidarnost susreće svoje vlastite granice. Po mnogim opt-out propisima posljednjeg ugovora iz Lisabona lako se može zaključiti da nije riječ o harmoničnom ujedinjenju. Zbog rastućeg

uključivanja domena koje su tradicionalno pripadale državnom suverenitetu, osobito kada je riječ o internoj raspodjeli resursa, to se i ne čini mogućim. Poznati pravni presedani signaliziraju da su se bojazni članica pokazale opravdanima.

Europska unija se zaista zalaže za slobodno tržište, a svaki građanin Unije može pravomoćno tužiti vlastitu državu pred europskim sudom. S izravnim efektima, europsko pravo vrijedi za Supermana prakse prava, što pokazuje da EU nije uobičajena međunarodna zajednica, već da se razvila u organizaciju sui generis.

Budući da je na tapetu sve više domena nacionalnog suvereniteta, veća demokratska legitimnost nad-državnog konstrukta prijeka je potreba. Tako se od devedesetih godina širi polemika vezana uz deficit demokracije i pomanjkanje europskog identiteta, a istodobno se nastoji više ulagati u mehanizme mogućih rješenja. Ovlasti Europskog parlamenta (i zastupljenost građana EU-a u europskim institucijama) rastu svakim ratificiranim ugovorom Zajednice, a time i politička područja oko kojih se odlučuje po načelu kvantitativne većine. Mogućnost protivljenja se blokira, a osigurava se moć djelovanja Unije kao sustava koji potražuje konsenzus.

Integracija je dakako proces, a ne konačno stanje. U povijesno utemeljenom fenomenu Europske unije, put je cilj koji od početka prati kritika da je prvenstveno riječ o projektu elita skrojenom od malog broja državnika koji se zajedno s državnim aparatom gube u regulacijama i birokraciji. Izuzevši Europsku komisiju, poslanici su uglavnom politički lideri koji u svojim zemljama prije svega djeluju u populističkim područjima nacionalne politike. Kada se pritom uzme u obzir katastrofalna politika imigracije EU-a s više tisuća umrlih u prelasku morskih granica, očito je da Europa još dugo neće dosegnuti Kantov ideal. Otvoreno je pitanje hoće li se Zajednica ubuduće više brinuti o svojim zadaćama.

Tako se od devedesetih godina širi polemika vezana uz deficit demokracije i pomanjkanje europskog identiteta, a istodobno se nastoji više ulagati u mehanizme mogućih rješenja.

Ovlasti Europskog parlamenta i zastupljenost građana EU-a u europskim institucijama rastu svakim ratificiranim ugovorom Zajednice, a time i politička područja oko kojih se odlučuje po načelu kvantitativne većine.

Mogućnost protivljenja se blokira, a osigurava se moć djelovanja Unije kao sustava koji potražuje konsenzus.

lipanj 2015.

13

Alban Muja Od bratstva do bratoljublja

Tonys, fotografija, 2009., ljubaznošću umjetnika

Nakon nedavnog predstavljanja u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu, izložba Od bratstva do bratoljublja Albana Muje donosi presjek radova nastalih u posljednjih desetak godina.

U različitim medijima, a najčešće filmu, videu i fotografiji, radovi se uglavnom bave socio-kulturnim fenomenima kosovske suvremene tranzicije i transformacije, njezinom fenomenologijom, devijacijama i patologijom, te ljudskim, prvenstveno osobnim i posljedično skupnim reakcijama. Teme poput imenovanja i preimenovanja koje kao simbolički barometar ukazuju na društveno-historijske promjene

imaju važnu ulogu u Mujinom opusu. Temama koje se dotiču simptoma politike i teških ekonomskih posljedica situacije tranzicije, Muja pristupa s ironijom, ali humorno. Pojedinca sagledava kao posljedicu društvenih težnji, konvencija i običaja, a društvene težnje i običaje predstavlja diskretno, gotovo voajerski, stvarajući između prizora svojeg djela i publike određenu napetost na mjestu kritičkog komentara. U pozadini svih radova stoji i stalni odnos s društvenom ili “narodnom” kreativnošću, estetikom i odnosom prema svijetu umjetnosti i politike.

azila počiva na deklarativnoj političkoj korektnosti, ostavljajući po strani socijalizacijske potrebe novih članova zajednice. U zamjenu za jednake, normalne, bolje uvjete života, ostaju u osami, prepušteni kovčegu donešenih strepnji i novozatečenih neizvjesnosti. Otud i posezanje za pojmom inzularnosti kao krajnje instance izoliranosti, u ovom slučaju čitane kao izopćenost.

Crteži s prizorima oskudnih kućnih interijera, monokromatske makete ogoljelih naselja kao i fotografija monolitne stambene zgrade, upućuju na prinudnost življenja u nametnutom staništu.

Naslućujemo kako polazna točka nije pozicija niskog starta, već stanje vakuma. Bešumnosti koja prati izolaciju.

Otvarajući brojne stranputice civilnog društva u kojima se pravo i prisila na rad nasumice izjednačuju ili isključuju kao

sredstvo političke demagogije rastućih nacionalizama, izložba se neposredno naslanja na licemjerje političkih frazema kojima se služimo svi, vjerujući u njih ili ne. Spomenimo participaciju, jednu od velikih tema političkih programa suvremene Europe koja se uvukla i među kriterije kulturnih politika i načela umjetničkog stvaranja.

Premda Duraković govori o konkretnom, danskom slučaju, tema je opće mjesto - poraz načela temeljnih ljudskih sloboda, bez razlike o kojem kontinentu govorimo.

Svijet koji se diči globalizacijskim prednostima i potencijalno nudi nezapamćenu dinamiku demografskih promjena i migracijskih procesa, u stvarnosti zatvara prozore i postavlja alarmne sustave koji nas zaglušujući upozoravaju da još uvijek djeluju na stabilnim, iako zastarjelim principima represije.

Marko Marković Uz recentne radove koji zahvaćaju u posljedice globalne financijske krize, izložba Marka Markovića obuhvatit će i radove nastale netom prije preseljenja u New York 2011., a koji tematiziraju problematično post-tranzicijsko stanje u Hrvatskoj. Socijalna nepravda, nezaposlenost, nestajanje radničke klase, istiskivanje javnog dobra, te svemoć privatnog i korporativnog kapitala, pojedine su teme koje se otvaraju izložbom.

U prvom planu izložbe bit će dokumentacija akcija i performansa izvedenih u javnom prostoru, koji se neposredno dotiču perifernih društvenih slojeva u pokušaju otpora naspram neoliberalnog sustava. U fokusu su kolektivni protesti i demonstracije, poput Occupy Wall Street ili Gezi

Parka, ali i individualni istupi samog umjetnika s osloncem u tijelu i neverbalnoj ekspresiji kao polazištima građanskog i umjetničkog neposluha. Tijelo kao osnovni ljudski habitat postaje i temeljni medij otpora, upravo u vremenu izvanrednog stanja, kada su socijalna jamstva i društvene funkcije institucija u opadanju, dok su se pod alibijem opće sigurnosti tehnike mekog nadzora uvukle u svakodnevicu.

Kao moguće načine kontriranja valovima rezignacije koji prigušuju mogućnost promjene, Marko Marković iskušava metode izravnog izraza, osobnog zalaganja i širenja solidarizacije između istisnutih skupina, u različitim kontekstima ukazujući na jednoličnost i rigidnost principa moći.

Nermin Duraković Sjevernjačka inzularnost

Azilantska prebivališta, crtež, 2009.

Samojed, fotodokumentacija performansa, 2009.

Polazeći od jednostavne pretpostavke da je formi i strukturi upisan sadržaj, te da poredak stvari odražava njegovu namjenu, Nermin Duraković se u likovnom izričaju posvećuje fenomenu mjesta kao formi života. Uprizoruje mjesta kojima oslovljava socijalno-političku temu izolacije naspram integracije, nasilja pored solidarnosti. Izložbom trenutno postavljenoj u riječkom MMSU-u, osvrće se na položaj političkih azilanata u Danskoj gdje živi od početka dvijetisućitih. Problem socijalne istisnutosti u likovnoj prefiguraciji njegovih instalacija nošen je osjećajem beživotnosti, tjeskobe i hladnoće. Kao rezultat konkretne, fizičke izolacije u kampovima gdje ljudi borave zakinuti za stvarno urastanje u tamošnji život.

Autor iznosi viđenje aktualnih politika u suvremenim zapadnim demokracijama gdje koncepcija

14

MMSU NOVINE

Radmila Iva Janković

Posjetitelj je prisutan

Komunikaciju onkraj govora i tijela, koju je svojom pasivnom i šutljivom pojavnošću provocirala već od prvih performansa, Božena Končić Badurina opisala je kao situaciju koja bi u posjetitelju trebala potaknuti posebne fizičke i psihičke doživljaje i iskustva, bilo da se pritom pojačava njegova svijest o samome sebi ili se sama uloga promatrača mijenja, pa on, kao u nekoj vrsti eksperimenta, preispituje svoju uobičajenu ulogu i postaje sudionikom, a često i najaktivnijim akterom događaja.

Connected, 2007., detalj, foto: Boris Cvjetanović

U svojim prvim asketskim performansima, umjetnica postavlja strogu distancu između sebe i publike. Skrivena u platnenoj kabini na jednom mjestu boravi satima (Sati, 2004.). O njezinoj nazočnosti svjedoči samo disanje koje se posredstvom mikrofona ravnomjerno širi prostorom. Ispruženo tijelo imobilizirano je zavojima (100 udisaja, 2004.), kasnije zavijeno aluminijskom folijom i izloženo poput umjetničkog eksponata na grupnoj izložbi (Privremeno tijelo, 2006). Radikalne performerske prakse ispitivanja granica izdržlji-

vosti duha i tijela ipak nisu, svjedoči umjetnica u jednom intervjuu, njezin (jedini) cilj. Stoga u svoje performanse ubrzo uključuje ljude koje najčešće pronalazi i odabire na online stranicama specijaliziranim za statiste u filmovima i kazališnim predstavama.

Izloženost pogledima u ispražnjenom prostoru Na izložbi u Galeriji SC-a (Izloženost, 2005.), pogledu promatrača izloženi su samo tuđi pogledi koji ga, provirujući kroz

uske utore u praznom prostoru, okružuju sa svih strana. U Približavanju (2006.), kada izlaže samu sebe pogledu drugog, kao i performansu Connected (2007.), u kojemu doslovce kao umjetničke eksponate izlaže druge osobe, galerija ispražnjena od svakog drugog sadržaja postaje arena u kojoj se ne odvija ništa drugo osim nijemih susreta. Ispražnjeni prostor postaje mjestom sučeljavanja s nepoznatim ljudima koji se pogledu posjetitelja pasivno izlažu zatvorenih očiju, bez mogućnosti da se od njega obrane vlastitim pogledom.

Intenzitet tog susreta, kakve rijetko doživljavamo pri posjetima izložbama, izazvao je različite emocije posjetitelja – od iracionalnog ushita, nelagode, tjeskobe do snažne emotivne potresenosti. Minimalistički scenariji, u kojima posjetitelj ponovno boravi u istom prostoru s performerima, tada dobivši upute za ignoriranje bližnjega (no možda baš zato postajući itekako svjestan njegove prisutnosti), karakteristični su i za seriju performansa koji evociraju situacije urbanih (ne)mjesta prolazaka i čekanja, a izvedeni su na rezidencijalnom boravku u New Yorku (More Passive than Every Passivity, 2010.).

Izložbeni prostor na razmeđu stvarnosti i fikcije Izložbeni prostor sam po sebi u početku je samo neutralna ovojnica, no s vremenom postaje sve aktivnijim, semantičkim dijelom radova koji neočekivanim subverzijama tematiziraju uobičajene izložbene protokole. Publika u gledalištu, primjerice, postaje eksponat koji promatra posjetitelja (Gledalište, 2007.). Ljudi koji na prvi pogled izgledaju kao muzejski čuvari, pretvaraju se u iritantne intrudere koji su nam neprestano za petama dok promatramo izložbu (Muzejski čuvari, 2009.). Slučajan prolazak grupice posjetitelja muzejskim predvorjem postaje zbunjujući prizor koji se, ponovno insceniran na istom mjestu, u istom ritmu neprestano ponavlja nekoliko sati (Predvorje, 2012.).

Connected, 2007., foto: Boris Cvjetanović

U posljednjim projektima samo mjesto održavanja izložbe doslovce postaje jedinim sadržajem rada. Glavni protagonisti su osobe koje se u njemu i inače nalaze, a na koje obično ne obraćamo pozornost. Dok stojimo u neposrednoj blizini čuvarice u galeriji Forum (Vodič kroz galeriju, 2013.) o njoj ponešto doznajemo preko audio priča, kojima nas spikerica ugodnom bojom glasa upoznaje s onim što nas neposredno okružuje.

Posjetitelj tako dobiva informacije o izlagačkoj prošlosti galerije, ali i o sadržaju prostorije skrivene iza nekog zida, ili onome ili onima koji se nalaze na ulici, u neposrednoj blizini galerije. I baš onda kada osjeti ugodu gostoprimstva i bliskosti, posjetitelj postaje svjestan da poneki prizor koji se doima posve uobičajenim dijelom fluktuirajuće stvarnosti, to zapravo nije.

Namješteni i useljeni u zbilju poput nekog beckettovskog apsurdnog komada, ti nas prizori suočavaju s činjenicom da smo i sami, dok hodamo izložbom balansirajući između stvarnosti i fikcije, dijelom jedne izrežirane situacije. No, u toj vrsti manipulacije nema ničeg opasnog, dapače! Umjetnica nas, naime, nimalo zahtjevnim metodama, diskretno i posve uspješno, od rastresenih prolaznika kroz prostor i vrijeme pretvara u aktere rijetkih i dragocjenih trenutaka pažljivog i svjesnog bivanja.

lipanj 2015.

15

MMSU

Mali salon

Javni prostor

18. 5. – 3. 6.

Alban Muja Od bratstva do bratoljublja

12. – 24. 6.

Božena Končić Badurina Nastaviti dok ne postane nesigurno

20. 6. – 17. 7.

1.2.3.4.5.6 izgubljeni! / pozicije neprisutnosti — ponoćni performans

18. 5. – 10. 6.

Grad na drugi pogled Putujući istraživačko-edukacijski i izložbeni projekt udruge PUNKT 18. 5. – 10. 6.

Nermin Duraković Sjevernjačka inzularnost 16. 6. – 12. 7.

Boite-en-Valise

5. – 6. 6.

Negdje između Skejteri kluba Kvarner, Kristijan Smok, Sergej Vutuc

7. – 30. 8.

Towards Object skupna izložba u selekciji Michala Novotnyja, voditelja galerije Futura, Prag 17. 7. – 4. 8.

Mario Cvjetković (ne)mogućnost

Pasko Burđelez i Stjepan Grbić, Zagrlit ću svog novog prijatelja, 2009., foto: Marin Franov

Sudjeluju: 20. 6. — Nika Rukavina 26. 6. — Ivan Šeremet 27. 6. — Pasko Burđelez 3. 7. — Marijan Crtalić 17. 7. — Mario Cvjetković 17. 7. — Marko Marković

Julien Prévieux, Musée du bug - Niveau 1, 2012., detalj

Nakon što je hrvatska kultura predstavljena 2012. u Francuskoj na festivalu Croatie, la voici, ove se godine u Hrvatskoj održava Festival francuske kulture pod nazivom Rendez-vous. U festival je uključen i Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci koji će ugostiti izložbu Boîte-en-Valise (Kutija u kovčegu).

Riječ je o putujućoj izložbi koju je 2013. pokrenuo Francuski Institut iz Pariza s ciljem predstavljanja mlade francuske umjetničke scene. Koncept svakog izloženog rada, bilo da se radi o slici, videu, skulpturi, instalaciji ili performansu temelji se na ideji Duchampovog Boîte-en-Valise, djela nastalog 1941., u vrijeme njegove emigracije u Sjedinjene Američke Države. Kao i Duchampova Kutija u kovčegu tako i ova izložba potiče na razmišljanje o mobilnosti umjetničkih djela i načinu predstavljanju umjetnika.

Na izložbi će biti izloženi radovi sljedećih umjetnika: Farah Atassi, Laëtitia Badaut-Hausmann, Jonathan Binet, Gaëlle Boucand, Louise Hervé & Chloé Maillet, Renaud Jerez, Pierre Labat, Christophe Lemaitre, Emilie Pitoiset, Elisa Pône, Julien Prévieux, Florian Pugnaire et David Raffini, Clément Rodzielski, Benjamin Seror, Shingo Yoshida.

Mario Cvjetković, Ruta, 2014., arhiv ARL

17. 7. – 4. 8.

Marko Marković

Marko Marković, Iglanje, 2008.

Od 2012. nadalje, Mario Cvjetković radi pojednostavljenu, gotovo šturu dokumentaciju svojih akcija i intervencija u javnom prostoru, zaokupiran premještanjem sporednih situacija i uzgrednih pojedinosti iz statusa backstagea u prvi plan. Živopisnom obilju nema mjesta. Pogled biva decentriran. A autor samog sebe, i kao inicijatora i kao protagonista izvedenih akcija, kao da izbacuje iz fokusa i briše iz kadra. U izrežiranim prizorima prag između skrivanja i pokazivanja, prisustva i odsustva neprestano proklizuje. U radu Dno, kontejneri smješteni u blizini galerije bivaju prebačeni u njenu utrobu. Ili se pak autor u performansu Neprisutnost pojavljuje s ispuhivanjem cigaretnog dima, zadržavajući se dok ne popuši cigaretu. Dok minimalnim zahvatima uprizoruje uobičajeno prikrivene restrikcije unutar

IMPRESUM Naslovnica: Miron Milić, Ima vremena…, mural, 2015. © Toni Meštrović / Duplerica: Damir Stojnić, Ignisogrami, crtež, 2014. / Zadnja stranica: Luiza Margan, What A Body Can Do, fotomontaža (iz projekta Within the Giant’s Belly), inkjet print, 2013. / Izdavač: Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Dolac 1/II, Rijeka, Hrvatska / Tel: 051 492 611 / Fax: 051 492 623 / www.mmsu.hr / Za izdavača: Slaven Tolj / Uredništvo: Ksenija Orelj, Sabina Salamon, Slaven Tolj / Tekstovi: Nadežda Elezović (str. 11), Janka Vukmir (str. 13) / Lektorica: Gordana Ožbolt / Grafičko oblikovanje: Marino Krstačić - Furić & Ana Tomić / Tisak: Slobodna Dalmacija

javnog prostora, odnosno spornu razdjelnicu privatiziranog i društvenog, ekskluzivnog i svakidašnjeg, sebe samog pozicionira u uzmaku. Ograničenja vidljivosti koja i na formalnoj i na sadržajnoj razini prate radove, djeluju poput eksponenta ograničenja što karakteriziraju kako javni prostor, tako i (ne)mogućnost djelovanja samog autora. Umjesto samouvjerenosti i direktnog angažmana, nailazi namjerno zakazivanje, podbacivanje u sustavu izlaganja. Radove možemo prepoznati kao geste nijemog otpora koji se poziva na oskudnost, na uzmicanje od produktivnosti i učinkovitosti od samog početka. Kao neobavezno, ništa manje svojeglavo, osporavanje samorazumljivih imperativa vidljivosti, prisutnosti i umreženosti, nametnutih u doba spektakla vizualne komunikacije.

Iz trbuha diva skupna izložba MMSU, Dolac 1/II, Rijeka 12. 8. – 9. 9. 2015.